Izložba Predraga Pavića 'Instalacija za zimu'

 

vrijeme: 19.01.2018. - 02.02.2018.
mjesto: Zagreb, KIC (galerija), Preradovićeva 5

U petak, 19. siječnja 2018. u 20 sati u Galeriji na katu Kulturno informativnog centra, otvara se izložba Instalacija za zimu Predraga Pavića.

 



 Izložba Predraga Pavića

"Čovjek samo što nekamo stigne", rekao je slikar, "već to mjesto ostavlja iza sebe. Pa ipak je sve, svaki predmet, sve što u prolazu upije, skup cijele njegove prapovijesti. Što je čovjek stariji, to se manje zadržava na stvarima koje je već jednom upoznao, proučio, obavio. Stol, krava, nebo, potok, kamen i drvo, sve je to već istraženo. Sada se svime time tek barata. Ti predmeti, cijela planeta izuma, potpuno neshvaćenih... više nisu važna grananja, produbljivanja, nijanse. Čovjek se trudi još samo oko velikih stvari. Odjednom zaviri u arhitekturu svijeta i otkrije ju: univerzalna prostorna ornamentika, ništa više. Iz najmanjih omjera, iz najvećih reprodukcija - čovjek otkriva da je uvijek bio izgubljen. Sa starošću razmišljanje postaje mukotrpno, tek površno pokretanje mehanizma. Bez ikakve zasluge. Kažem drvo, i vidim goleme šume. Kažem rijeka, i vidim sve rijeke. Kažem kuća, i vidim more kuća u gradovima. Kažem li snijeg, to su oceani. Jedna misao pokreće cijelu lavinu. Velika je umjetnost u tome da se razmišlja u velikome kao i u malome, neprestano i istovremeno u svim omjerima..."

Pitao me je li mi hladno. Ne zebe li me. Nije mi bilo hladno.

(Mraz Thomas Bernhard )

Osim performansa na otvorenju izložbe, pozivamo vas i na sljedeće izvedbe koje će se održati 23. 1., 25. 1. i 2. 2. u 20 sati.

Izložba ostaje otvorena do 2. veljače 2018.

Predrag Pavić diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2011. godine pri Nastavničkom odsjeku. Izlagao je na brojnim skupnim i samostalnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Finalist je nagrade Radoslav Putar, te je nagrađivan je za svoj rad, Velikom nagradom 10. Trijenale kiparstva, nagradom za najboljeg diplomanta ALU u 2011., Velikom nagradom Emanuel Vidović 38. Splitski salona, te nagradom hrvatske sekcije AICA na 12. Trijenalu hrvatskog kiparstva. Član je HDLU, HZSU i umjetničke organizacije Atelijeri Žitnjak. Živi i radi u Zagrebu.

Izložba Marije Matić 'Siročad'

vrijeme: 19.01.2018. - 02.02.2018.
mjesto: Zagreb, Galerija Academia Moderna, Augusta Šenoe 11

Izložba Marije Matić 'Siročad



Kada govorimo o Mariji Matić govorimo o autoportretima, kolažima, crtežima; ta raznovrsnost i jedinstvo u isto vrijeme podsjeća nas na to kako u umjetnosti medij nije bitan, već sam umjetnik. Ne bih naglašavala njenu dob, no zbilja jest rijetko da se netko već na trećoj godini akademije profilira bez trunke sumnje u ono što radi i u tome uspijeva s velikom uvjerljivošću.
Njeni modeli, bilo da je riječ o samoj sebi (autoportret), djeci (afrička siročad), ispoljavaju čitav dijapazon emocija, od onih uznemirujućih; tuge, straha, dapače, prestravljenosti ili prijetvornosti i lucidnosti u pogledima subjekta, do onih poput sreće i najiskrenije djetinje zaigranosti. Kod Marije može nas na prvu zapanjiti količina izvedenih autoportreta, no ujedno primjećujemo kako su oni lišeni i najmanje doze narcisoidnosti. Prisjetimo se samo što je značila tematika autoportreta u radu Julije Knifera, Ljube Ivančića, Gabrijela Stupice. Naglašavam ove umjetnike jer iako potpuno različiti u izvedbi, način na koji su portretirali vlastitu osobu jednako je blizak duhu Marijinih autoportreta.

Ekstenzivan ekspresionizam u radu autorice koji svoju metafizičku struju usmjeruje prema životu, s velikom intrigom može nas držati «zalijepljenima» za zid galerije promatrajući radove. Autoportreti, kolaži, portreti, naslikani su tako da se pored njih ne može prošetati ravnodušno. Marija je uspjela kroz autoportrete i portrete iživiti i proživiti sebe pritom ignorirajući u potpunosti bilo kakve zakone anatomije, figuru... Imaju li njeni radovi upravo zbog tog ekspresionističkog izraza u sebi onaj danas tako potreban krik u svijetu, gotovo pomamni krik velikog straha koji očajava zbog situacije svijeta kakav jest? Moderan nemir koji Kirkegaaerd označava kao sinkopu slobode, a Heidegger kao samootkrivenje bića na svijetu. Taj nemir očituje se u antiharmonijskom idealu prikazanih portreta u kojoj je naglasak stavljen na «moći» izraza a ne «ljepoti».
Usudila bih se povući paralelu između Marijinih prikaza afričke siročadi i «civilizacijski kritičkog ekspresionizma» u radu Ernsta Ludwiga Kirchnera. Kirchnerova slika svijeta kao rezultat suočavanja s novim životnim iskustvima i duhovnim uvidima stvorila je niz uličnih prizora (Straβenbilder) u kojima su prikazane prostitutke gotovo nesposobne za bilo kakvu emociju. Zašto kod autorice prikaz baš afričke siročadi? Gledajući u njihove tupe poglede pomisao koja možda dolazi do nas jest kada smo postali toliko otuđeni, kada je postalo potrebno da budemo upoznati s tuđom nemoći i bijedom da bismo mogli osjetiti emociju, nelagodu, krivnju. Marijini radovi načinom slikanja i subjektom ovdje nisu da bi izazvali suosjećanje tamo gdje ga nema, oni su tu u svojem najčišćem obliku kao komentar društva.


Tanja Škrgatić

Ivana Bajcer - Podvlačim crtu - završna verzija


vrijeme: 26. siječnja 2018. u 19 sati
mjesto: Galerija Green Room, Trg Dragutina Domjanića 6, Zabok

Borba sa samim sobom najteža je borba u čovjekovom životu. Prvenstveno jer ne postoji poticaj ili inicijativa druge strane, već je pojedinac primoran izazvati sam sebe što podrazumijeva otvaranje Pandorine kutije i suočavanje s avetima prošlosti koje je godinama potirao pod tepih u nadi da će nestati sami od sebe.

Ivana Bajcer - Podvlačim crtu

Ivana Bajcer u ciklusu "Podvlačim crtu" otkriva vlastite probleme, nesigurnosti i strahove istovremeno problematizirajući univerzalne teme s kojima se svatko od nas može poistovjetiti. Čin suočavanja s prošlošću iskaz je hrabrosti, odlučnosti i sazrijevanja koje dovodi do osvještavanja, oslobođenja, razvoja i rasta. Tako likovna djela unutar kojih umjetnica problematizira vlastite nesigurnosti, nelagode i bojazni postaju ključni faktor u procesu samoizlječenja. Proživljavajući sve negativnosti iz prošlosti s jednim vremenskim odmakom Ivana Bajcer u radovima ilustrira emocionalne doživljaje svih relevantnih događaja koji su u njoj odmalena izazivali nelagodu, tjeskobu i odbojnost. Umjesto lijepe i vrlo često kontrolirane fizičke vanjštine autorica ukazuje na ono što bukti unutar nas, ono što je krnje, bespomoćno i očajno. Figura čovjeka sa zakržljalim stopalima i rukama izvijenim u formu kandži simbol je koncentracije kaosa unutar nas samih. Akromatske boje i tamni prigušeni tonovi vjerno oslikavaju dominantne emocije, atmosferu i karakter unutarnje borbe. Jedina izražena boja je jarko crvena koja istovremeno simbolizira emocije, pulsirajuću energiju, ali i krv, odnosno ranjivost duše i posljedice snažne borbe. Kroz cikluse autoportreta i radove Slijepo vjerovanje, Nasljeđe, Čovjek pijavica, Nemoć, Skok, Oslobođenje i Uzlet pratimo autoričino suočavanje s prošlošću, te borbu protiv svega onog nametnutog i duboko usađenog.

U nizu autoportreta oval glave s naznačenim ušima ili očima u fokus stavlja zbivanja unutar umjetničinog uma. Lice se tek povremeno nazire, dok kružne forme centripetalnog kretanja s mnoštvom mrlja, točaka, linija i apstraktnih formi predstavljaju zgusnuti kodirani sadržaj ljudskog uma. Lica u nastajanju i nestajanju s očima koje su poluzatvorene, sitne, izobličene, umorne i s naglašenim podočnjacima ilustriraju težak teret koji se godinama gomilao. Što vrijeme više odmiče, teže se suočiti s nakupljenim problemima.

Ivana Bajcer - Podvlačim crtu

Zbog nemogućnosti zaborava svega negativnog Ivana Bajcer ponovno proživljava ključne strahove i probleme bilježeći sve faze procesa na papir u namjeri da se s njima suoči, podvuče crtu i stane na kraj svim opterećujućim faktorima koji su upravljali njezinom dušom i krojili njezinu budućnost. Rad "Slijepo vjerovanje" tumači vrijeme rađanja iluzija kada vjerujemo svemu što su nam rekli, a ovisno o iskustvu, strahovi i nesigurnosti postaju sve veća sjena koja se nadvija nad nama. Dok odrastamo gledajući prema naprijed ona raste i buja u našoj podsvijesti. U crtežu "Nasljeđe" tri figure povezane sponom koja spaja glave predstavljaju kolektivnu memoriju i arhetipe, odnosno duboko usađeni i obvezujući faktor od kojeg ne možemo pobjeći. Crnilo papira u djelu "Čovjek pijavica" ističe odnos bijele figure s pulsirajućim crvenim akcentima koju obavija i zatomljuje, te guši i umrtvljuje pijavica. Ona izranja iz mraka i isisava sav život i svjetlost iz bijele siluete koja je personifikacija same umjetnice, dok crveni akcenti predstavljaju znakove života, energije i borbe. Vječnu ljudsku borbu punu uspona i padova interpretira rad "Nemoć". Prikaz je to trenutka kada pritisak postane prevelik, te pojedinac nemoćan pada na koljena dok se otrov koncentriran unutar njega razlijeva u znak pobjede. Transformacija počinje kada odlučimo ne odustati. "Skok" je jedini rad u kojem figura nije u zemljanim ili hladnim akromatskim tonovima, već duboka crvena boja aludira nalet adrenalina i emocija koje nas preplave kada donesemo ključnu odluku u životu. Obično su to odluke do kojih smo došli kada nam je bilo najteže, kada smo dotaknuli dno i presudili hoćemo li potonuti i prepustiti se očaju ili prelomiti i izboriti se za sebe. Krajnje minimalistički oblikovana daska u kontrastu je s voluminoznim tijelom u slobodnom padu koje skokom u nepoznato okreće novu stranicu u životu. Nakon hrabrosti da se skoči slijedi proces oslobođenja interpretiran preobrazbom i izbacivanjem svih negativnosti nakon osvještavanja. Distanciranje i izoliranje, te oslobađanje izmučenog tijela i uma otvara prostor za rast i razvoj u radu "Oslobođenje". Nakon oslobođenja i samoizlječenja djelo "Uzlet" vizualizira napredak. Tri figure više nisu jednolično umno povezane kao u radu "Nasljeđe", već ih povezuju različiti oblici odnosa, niti i prepreka, a nelagoda i nepravda proživljena kroz proces karakterizira transformaciju koja se paralelno odvija u autorici, u likovnom djelu, te u konačnici i u samom promatraču.

Ivana Bajcer - Podvlačim crtu

Otkrivanjem svoje najdublje intime Ivana Bajcer analizira opće ljudske vrijednosti, mane i postupke. Pred izloženim likovnim djelima u kojima je ogolila vlastitu ličnost promatrač ne ostaje imun, već likovna interpretacija osobne borbe umjetnice ima za cilj potaknuti vlastiti poriv za introspekcijom.


Sonja Švec Španjol, mag.hist.art.

BIOGRAFIJA UMJETNICE:

Ivana Bajcer rođena je u Zaboku 1993. godine. Završila je Školu za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću u Zaboku 2012. godine na grafičkom odjelu kod profesorice Carmen Bačure Potočić. Trenutno je na diplomskom studiju grafike na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu pod mentorstvom profesorice Tanje Dabo. Izlagala je na brojnim radionicama (MAPWorkshop Budimpešta, 2016. godine, 22. međunarodna likovna kolonija LindArt Lendava, grafička radionica “Artionica“ Klovićevi dvori, Zagreb 2016.). i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu (Imaginarni svjetovi Lauba 2018., 7. Hrvatski trijenale grafike, Zagreb 2016., Grafična pomlad, Ljubljana, 2015). Od 2017. godine članica je HDLU-a u Zagrebu i HULU-a u Splitu. Dobitnica je stipendije Erste banke u sklopu Erste fragmenta 13 za 2017. godinu. Za svoj rad više je puta nagrađivana (Rektorova nagrada za rad Opera ‘Agrippina’ G. F. Händela zajednički projekt studenata Sveučilišta u Zagrebu i Hrvatskog Narodnog kazališta u Zagrebu, 2016., Posebna pohvala za uspješan rad u ak. god. 2013/2014., 2014/2015. i 2016/2017.).

Prodaja slika Online

Tekstovi i fotografije na ovoj stranici vlasništvo su njihovih autora i nije dopušteno njihovo skidanje i upotreba bez odobrenja autora i bez navođenja linka stranice kao izvora.