Robert Pauletta: "Veruda Boogie – Woogie"

vrijeme: 25.09.2020. - 15.11.2020.
mjesto: MSU Istre
Izvor: http://www.msu-istre.hr/

U petak, 25. 09. 2020. u 20.00 sati u prostorima Muzeja suvremene umjetnosti Istre / Museo d'arte contemporanea dell'Istria, održat će se otvorenje samostalne izložbe jednog od najistaknutijih istarskih umjetnika, Roberta Paulette. Pod nazivom Veruda Boogie – Woogie umjetnik predstavlja
recentnu produkciju, šezdesetak radova nastalih 2019. te u većoj mjeri 2020. godine koju, kako i sam naziv izložbe daje naslutiti, posvećuje upravo Verudi, pulskoj gradskoj četvrti u kojoj živi i stvara gotovo puna četiri desetljeća.

O IZLOŽBI...

IKONOGRAFIJA SVAKODNEVICE...
Ketrin Milićević Mijošek
iz teksta

Posljednja samostalna izložba Roberta Paulette u prostorima Muzeja suvremene umjetnosti Istre / Museo d'arte contemporanea dell'Istria, održana je potkraj 2011. godine (Nebo/Il Cielo, 2. 12. – 23. 12. 2011.) te je s vremenskim odmakom iznova nastala potreba i u slijedu stvorena mogućnost ponovnog predstavljanja autorove recentne produkcije upravo ovdje, u Puli, na istom mjestu... Radovi zastupljeni na izložbi nastali su s namjerom i u korelaciji sa potencijalom i gabaritima muzejskog prostora. Rezultat su umjetnikova istraživanja, propitivanja i introspekcije; procesa mapiranja mjesta i vremena, kretanja i „stajanja“, bilježenja kako će sam umjetnik reći „što gorkog – što slatkog života “ kojeg je „proveo unutar gotovo neprekinutog pravca ne duljeg od 2 km“ upravo na Verudi, pulskoj gradskoj četvrti kojoj posvećuje ovu izložbu.

Paralelno posežući za različitim medijima i formatima, različitim vokacijama i naoko oprečnim poetikama i njihovim dobro odmjerenim prisutnostima unutar cjeline izložbenog postava, u istom prostoru susreću se i sretno koegzistiraju suvremeno i tradicionalno, apstraktno i figurativno, fizičko i misaono, eterično i taktilno koje umjetnik dovodi do savršene ravnoteže izmjenjujući i mireći područja napetosti i fluidnosti postižući time dinamičnu cjelinu, vizualni organizam koji progovara istovremeno o intimnosti i ritualnosti vlastitoga života koliko i o univerzalnosti ljudskog bivanja u prostoru i vremenu.

Među radovima slikarske provenijencije naići ćemo i na geometrijsku apstrakciju (akrili na plastičnim stolnjacima sa prepoznatljivim pattern motivima) i na ulja na platnu većih formata koja odišu čistom slikarskom slobodom u kojoj oblici, geste i kolorit vode glavnu riječ, a svojevrsno su oživljavanje autorovog rukopisa iz 80 – ih. Naići ćemo i na probrane kolaže (tek otrgnute listove iz brojnih blokova i bilježnica) koji nastaju gotovo na dnevnoj bazi, a možemo ih tumačiti kao vizualne ekvivalente dnevničkih zapisa u kojima se autor osvrće na pojavnosti iz svoje bliže i dalje okoline, na osobe, zbivanja, događaje... kao umjetnički čin izražene meditativnosti i ritualnosti. U instalacijama i assamblage-ima koje zauzimaju posebno mjesto unutar postava, prepoznat ćemo autorovu inventivnost u opredmećivanju složenih metafora koje postiže koristeći predmete iz svakodnevne uporabe. Riječ je o svojevrsnoj ikonografiji svakodnevice, o preobražaju naoko običnih pa i odbačenih stvari koje, dovedene u nov kontekst, sa sobom donose i jake elemente naracije. Nazivi radova pomoću kojih gledatelj dobiva dodatnu mogućnost iščitavanja svih slojeva značenja tu su i da potvrde autorovu privrženost Verudi na kojoj se gotovo četiri desetljeća odvija njegovo „hodočašće“, život čovjeka - umjetnika koji je dodatno podcrtan za ovu prigodu nastalim video radovima, svjetlosnim instalacijama, tekstovima i nacrtima.

Veruda Boogie - Woogie (uz to što otvoreno priziva aluzije i odaje počast nizozemskom slikaru i teoretičaru Pietu Mondrianu i njegovim najpoznatijim, a ujedno i posljednjim djelima Broadway Boogie - Woogie, 1942./43. i Victory Boogie - Woogie, 1944.), u prvi plan postavlja sam proces nastajanja umjetničkog djela, pa i izložbe kao cjelovite forme prezentacije u kojoj je umjetnik ne samo generator i pokretač, već onaj koji nam upravo uživajući u tom procesu, prenosi priču... koliko njegovu... toliko našu...

KUSTOSICA IZLOŽBE: Ketrin Milićević Mijošek

BIOGRAFIJA

Robert Pauletta rođen je 2. veljače 1961. u Premanturi.
Srednju umjetničku školu pod voditeljstvom Ivana Obrovca pohađa u Puli.
Diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1985. godine u klasi prof. Ferdinanda Kulmera.
Od 1983. do 1985. surađuje u atelijeru Ede Murtića.
1987. godine jedan je od osnivača HDLU Pule, kasnije HDLU Istre.
Od 1991. - 2003. radi kao profesor na Školi primijenjenih umjetnosti i dizajna u Puli; jedan je od osnivača te škole.
2003. - 2009. godine, radi kao voditelj u novoosnovanom MMC LUKA gdje priređuje niz izložbi, predavanja i drugih kulturnih zbivanja.
2007. u izdanju HDLU-Istre izlazi monografija o umjetnikovom radu.
2009. postaje član HZSU–a.
2013. - 2017. osniva Umjetničku organizaciju Robot, te u Puli s kolegama Bojanom Šumonjom i Teom Bičić pokreće rad galerije POOLA.
Od 2017. posvećuje se isključivo profesionalnom umjetničkom radu.

VAŽNA NAPOMENA: UPUTE POSJETITELJIMA

Sukladno epidemiološkim uvjetima usuglašenim sa Stožerom civilne zaštite Istarske županije u cilju sprječavanja širenja bolesti COVID-19, uzrokovane virusom SARS-CoV-2, te poduzimanja dodatnih mjera predostrožnosti, otvorenju izložbe može prisustvovati ograničen broj posjetitelja ( 22 osobe na 100 m2) te je definiran protokol prema sljedećem opisu kojeg je nužno slijediti;

Ulaskom u Muzej i nakon obavezne dezinfekcije ruku, posjetitelji ostavljaju osnovne podatke (ime i prezime, broj telefona) koje će djelatnici Muzeja upisati u Evidenciju posjetitelja nakon čega će im beskontaktno biti izmjerena tjelesna temperatura. Ukoliko mjerenje pokaže povišenu tjelesnu temperaturu, posjetitelj može u razmaku od petnaestak minuta (zbog eventualnog napora organizma uzrokovanog vrućinama) ponovno zatražiti mjerenje. Posjetitelj koji ima potvrđenu povišenu temperaturu neće moći prisustvovati otvorenju izložbe.

Uz obavezno i dobrodošlo održavanje fizičke distance od 2 metra i nošenje zaštitnih maski, preporučamo raniji dolazak na događanje kako bi izbjegli stvaranje gužve.

IZLOŽBA TRAJE DO 15. STUDENOG 2020. I BITI ĆE POPRAĆENA DODATNIM SADRŽAJIMA; SUSRETIMA S UMJETNIKOM - RAZGOVORIMA I STRUČNIM VODSTVIMA ORGANIZIRANIM ZA MANJE GRUPE POSJETITELJA.

RADNO VRIJEME MUZEJA:

rujan: 10.00 – 20.00
listopad/studeni: 10.00 – 19.00
svakim danom osim ponedjeljka i blagdana

Samostalna izložba Karle Čurčinski "Čekanje"

vrijeme: 17. rujna 2020. s početkom u 19 sati
mjesto: Galerija ZILK, Radićeva 13, Karlovac

Magistra grafike Karla Čurčinski ove godine je sudjelovala na Malom ZILIK-u te osmislila čak dvije različite radionice za djecu. Na jutarnjoj radionici pod nazivom "Moj svemir" koja je započela čitanjem kratkog ulomka iz knjige Carla Sagana „Pale blue dot“ (Plava točka u beskraju) i opisom svemira djeca su saznala da postoje planeti na kojima umjesto kiše padaju dijamanti, sumporna kiselina, staklo i željezo što ih je posebno fasciniralo. Nakon kratkog uvoda kojem je cilj bio potaknuti djecu na razmišljanje i maštanje, mališani su osmislili vlastite svemire koje su potom oslikali s akrilnim bojama na platnene torbe. Na poslijepodnevnoj radionici pod nazivom "Novi dinosaurusi" djeca su trebala zamisliti kako bi dinosaurusi izgledali da danas hodaju Zemljom te su svoje interpretacije dinosaurusa izveli u tehnici kolaža na kartonu.

Čekanje

Čekanje je period koji često percipiramo kao vrijeme u kojem se ne događa ništa relevantno, jer smo suviše usmjereni na ono što čekamo. Pritom često propustimo čitav splet jedinstvenih okolnosti, emocija i stanja koja se odvijaju upravo u periodu čekanja. Iako je svijet događanja onaj kojem smo većinom posvećeni, Karla Čurčinski svoj ciklus radova posvećuje upravo svijetu čekanja.

U vremenu kada svi jurimo i žurimo i u stalnoj smo utrci s vremenom, čekanje pruža jedan kontemplativni trenutak jer nas primora da stanemo i ... čekamo. U periodu čekanja ponekad se jave oni jedinstveni trenuci potpune bistrine i osviještenja pri čemu se suočavamo sami sa sobom, katkad iznova upoznamo sami sebe, a nerijetko se i zbližimo s drugim pojedincima koji čekaju. Upravo taj, naizgled nebitan, period čekanja koji prethodi svemu važnome čini tematsku osnovicu u radu Karle Čurčinski.

Ciklus radova predstavlja vizualne bilješke naglašenih stanja, misli i emocija, a tek u manjoj mjeri aktivnosti i događaja. Iza svakog rada stoji osobna priča autorice, crtica iz života nastala u periodu čekanja, ali cilj nije razotkriti osobni doživljaj već u vlastitom procesu čekanja dopustiti priči da se sama izgradi na temelju viđenog, percipiranog i usvojenog. Radovi su najčešće izvedeni u kombiniranoj tehnici pri čemu autorica koristi kolaž, akvarel, ručni vez na platnu, olovku, maker, kredu, drvenu bojicu, ugljen i digitalni crtež. Iznimno zrelim, osviještenim i prepoznatljivim rukopisom Karla Čurčinski oblikuje stanja, misli i emocije koje često izražava putem velikih površina praznine odnosno bjeline papira ili platna dok crtica određene emocije lebdi vlastitim svemirom zabilježenih iskustava. Punašne ljudske figure krajnje disproporcionalnih tijela nisu individue već simboli ljudske prisutnosti. Okvir unutar okvira rada realiziran linijom, plohom boje ili kolaža predstavlja omeđenost koju pojedini likovni motivi povremeno probijaju. Ta igra s likovnim elementima linije i plohe, te kombiniranje različitih tehnika koje se međusobno nadopunjuju unosi dinamiku i životnost u skladno oblikovane kompozicije. Iako bi linije spoja papira i kolaža ili plohe boje i praznine sugerirale granice i omeđenost, motiv se nesmetano nastavlja u svojoj realizaciji probijajući iluzorne granice što daje dubinu cjelokupnom prikazu, ali i dočarava protok vremena koji označava proces čekanja.

Radovi variraju od bogato razrađenih s mnoštvom detalja, boja i primijenjenih tehnika (Džepno sunce, Jablan, Sanjala sam proljeće, Sparina) do krajnje minimalističkih koji djeluju poput haiku poezije u slici (Kada je moru hladno, Nisam mogla odoljeti, Tu sam na kratko). Likovnost radova koja je građena čistim intuitivnim osjećanjem situacije, emocije ili stanja koje se želi utjeloviti vodi promatrača na jednu višu razinu doživljaja. Iako su prikazi u pravilu figurativni, te pojedini elementi prepoznatljivi i samorazumljivi, njihova usklađenost i ukomponiranost stvara jedan svijet koji nije narativan u kontekstu uzročno-posljedičnih odnosa na koje smo navikli u svakodnevnoj komunikaciji. Diskurs je uzdignut na razinu ne u potpunosti objašnjenog, ali razumljivog svijeta u kojem je ključno prenošenje emocija i atmosfere pukog bivanja u stanju čekanja i svih osjetilnih faza koje ono nosi sa sobom. Važnu ulogu imaju i nazivi radova koji čine svojevrsne misaone minijature. One su asocijativne, poetične i simbolične te nadopunjuju rad u smislu da ga ne objašnjavaju već potenciraju kretanje misli dalje i šire od prvobitnih asocijacija.

Čekanje omogućuje spoznaju i osvješćivanje onih dijelova sebe kojima se vjerojatno nikada ne bismo posvetili da nismo morali čekati. Jer uvijek postoji nešto veće, važnije, hitnije od odraza sunca na površini vode, mirisa proljeća u dašku vjetra ili pak bivanja sa samim sobom. Karla Čurčinski utjelovila je svijet čekanja ukazujući kako uz osjećaj nestrpljivosti i nelagode koji najčešće poistovjećujemo s pojmom čekanja, u samom periodu čekanja možemo otkriti i onaj divan osjećaj prepoznavanja nečeg pravog, lijepog i iskrenog. To je onaj trenutak kada "čekanje stavimo na čekanje", kada svijet stane, vrijeme nestane, a mi osjetimo nešto što je beskrajno stvarno samo i isključivo zahvaljujući tom jedinstvenom trenutku čekanja.

                                                           Sonja Švec Španjol, mag.hist.art.