Bitni i manje bitni mrtvaci

Otkako sam dao otkaz na poslu i pokušavam živjeti kao slobodan pisac, imam nešto više vremena za priproste ljudske radosti, kao na primjer, za jecanje uz soundtrack filma Titanic.

Titanic smatram jednim od najboljih filmova ikad snimljenih, a njegov soundtrack smatram jednim od najveličanstvenijih glazbenih kompozicija ikada skladanih ljudskim umom. No, o tome drugom prilikom. Sada vam želim ukratko prenijeti nešto drugo, nešto hitnije.

Neki dan, dok sam uživao u toj svojoj priprostoj radosti, dok mi je mozak na krpice raznosila veličanstvena kompozicija iz tog filma, učinio sam jednu od osnovnih grešaka na internetu i spustio se u sekciju komentara ispod tog YouTube videa.

Svatko zna da se takvo što ne radi, ukoliko želite sačuvati živce ili zdravi želudac

Ukratko, neka budala koja si je sama dodijelila značku etičke policije, ispod srcedrapajuće pjesme iz filma komentirala je nešto kao: „Vidi vas samo. Tu žalujete nad potonućem jednog broda koje se dogodilo prije sto godina. A što je sa svima stradalima u Siriji? Na njih ne mislite? To vas ne dira kao ovaj film?“

U tom trenutku trebala mi je sva pribranost kako bih se othrvao porivu da tom čovjeku uzvratim komentarom: „Viti se samo. Tu žaluješ nad nekim žrtvama u Siriji. A što je sa svima stradalima u nemirima s Boko Haramom u Nigeriji? Na njih ne misliš? Što je sa žrtvama somalijskog civilnog rata? One te ne diraju? Što je sa žrtvama u Južnom Kordofanu? Jebe ti se za njih?“

Ono što me posebno uzrujalo u ovom slučaju virtualnog etičkog licemjerja, sve se češće viđa i u bilo kakvim komentarima vezanima uz bilo kakav gubitak ljudskog života u zapadnom svijetu. Tragedija u Americi? Tragedija u Italiji? Kako nam uopće pada na pamet da imamo pravo komentirati neko stradanje zapadnije od Turske? Pa mi na to nemamo pravo, zar ne shvaćate? A znate li zašto (barem, ako ćemo vjerovati internetskim etičarima)? Zato što je Zapad povlašten u svakom smislu. Zato, vidite, bilo kakvim masakrima i stradanjima na Zapadu, gubicima života Zapadnih muškaraca, žena i djece mora biti priznata manja važnost naspram gubitaka života muškaraca, žena i djece na Istoku.

Zašto? Pa, to je bar jasno, dragi moji - u svrhu JEDNAKOSTI!

Zar ne vidite? Moramo jedne gubitke života obezvrijediti da bi druge smrti mogle zablistati u medijima, i tada to možemo nazvati jednakošću. Zar ne?

Ne.

Sada za ozbiljno, takvim internetskim šerifima etike kao da su vrane pile mozak. Zar se doista nitko od njih ne zamisli nad etikom koju propovijeda? Njihov krajnji cilj jest (ili barem tvrde da jest) jedan humaniji svijet u kojem bi se na ljudske žrtve bilo koje nacionalnosti gledalo jednako, i priznavalo im se jednako poštovanje. Golemi problem i licemjerje današnjih medija svakako se sastoji u ignoriranju tragedija na Istoku (a mnoge od tih tragedija posredno je ili neposredno skrivio sam Zapad). Da stvar bude gnjusnija, žrtve Istoka danas brojkom višestruko premašuju bilo kakva stradanja u Zapadnom svijetu, a o njima se slabo ili nikako govori u medijima.

No, zar je zbog toga, u svrhu postizanja jednakosti i humanosti, pravo rješenje samo okrenuti taj diskriminativni uzorak na glavu, i početi obezvrjeđivati ljudske žrtve na Zapadu, i to zato jer je Zapad u ovom ili onom smislu povlašteniji, ili zato što je žrtava na Zapadu manje?! To nas dovodi do zaključka da bi naš osjećaj za etiku i pravdu trebali krojiti prema čistoj statistici - žrtve one nacionalnosti kojih je više i koje su potčinjenije pobjeđuju. Pobjeđuju?

Sve to veoma podsjeća na feministički osjećaj za „ravnopravnost“ i „etiku“, o kojem ću također jednom prilikom govoriti. Ukratko, sve se svodi na to da morate biti u podčinjenom položaju naspram vodeće društvene struje da bi se vašoj boli, patnji i stradanju pridala ikakva važnost i kredibilitet. Ako ste diskriminirani muškarac, koji recimo trpi obiteljsko nasilje od svoje „bolje“ polovice - zaista, tko vam je kriv? Jer, ima toliko više zlostavljanih žena, stoga tko vas jebe, grupe za ravnopravnost spolova neće se niti okrenuti da bi se udostojile pljunuti na vas. Da, obiteljsko nasilje u kojem su žrtve muškarci a počinitelji žene se doista događa, i to mnogo češće nego li vam je dopušteno da znate, ali ipak manje nego li ima slučajeva nasilja nad ženama. Stoga je stvar jasna - nasiljem nad muškarcima se grupe za jednakost spolova ODBIJAJU BAVITI kao irelevantnim!

U Siriji je u tom i tom razdoblju ubijeno 10.000 ljudi, a u npr. potresu u Italiji stradalo je samo oko 120 ljudi? Stvar je jasna, ovih 120 izgubljenih života nije toliko bitno. Zašto? Pa, zbog RAVNOPRAVNOSTI, zar ne vidite?

Stoga sam želio svome internetskom šerifu odgovoriti bacajući pred njegov prag mrtvace iz Nigerije, Somalije i Kordofana. Na taj način možda bih mu uspio ukazati na apsurd njegovog načina razmišljanja koji se danas popularno zove „pozitivna diskriminacija“. Na koji je način u „liberalnim“ krugovima uopće moguće govoriti o „pozitivnoj“ diskiminaciji? Na koji je način ona ikada pozitivna, i kako ikoja vrsta diskriminacije može pomoći međuljudskom razumijevanju i jednakosti, vi prokleti licemjeri?

Ono što je nama više od ičega potrebno, jest otrježnjenje od raznoraznih -izama, i u ovom konkretnom slučaju od sindroma „postkolonijalizma“. U suprotnom slučaju, možemo ovaj slučaj tjerati sve do vječnosti, jer sukoba i mrtvaca nam nikad neće usfaliti. Mojem internetskom šerifu nije se svidjelo što ljudi pridaju ikakvu važnost mrtvacima na Titanicu kada toliko ljudi gine u Siriji. Netko drugi mogao bi njemu odgovoriti da pridaje previše važnosti sirijskim mrtvacima, kada se o žrtvama Boko Harama govori još manje. Onda bi se mogao javiti i netko treći i početi njih dvojicu prozivati jer ne govore o mrtvima u Kordofanu. Zašto se tada ne bi uključio i netko četvrti i počeo govoriti o progonu buddhista na Tibetu?

Kao što vidite, ovakav način razmišljanja ne vodi nigdje. To je ponašanje kojim se vode i naši ljubljeni političari:

Prvi: - Ti si odgovoran!

Drugi: - Ne, ti si!

Prvi: - Ti, baš ti si odgovoran!

Drugi: - Ti si sve sjebao, ne laži!

Ako želimo govoriti o jednakosti, i to bilo kojoj vrsti jednakosti, bez licemjerja - tada trebamo eliminirati ovaj ekstremno nepravedan i nekostruktivan način razmišljanja. SVE žrtve su strašne. SVI izgubljeni životi su tragedija. SVAKA diskriminacija je neoprostiva. Ostavite svoje naštrebane ideološke postulate vaših raznih -izama po strani, i postanite napokon ljudi. Ako se trenutno više žena u svijetu diskriminira i zlostavlja, to ne daje pravo -izmima da relativiziraju i ignoriraju patnju i diskriminaciju počinjenu nad ljudskim bićima koja imaju penis među nogama. Ako je trenutno više neznanih mrtvaca u bespućima Istoka, to ne daje nikome pravo relativizirati gubitak ljudskog života na Zapadu.

Sva mišljenja koja zanemaruju jedinu osnovnu i neoborivu etičku istinu, protiv su jednakosti i protiv humanosti općenito. Ta osnovna istina je: „Svaka je žrtva jednako potresna i važna“.

Kolumna: ZOON EMOTICON

Autor: Boris Kvaternik