Nema ljudi (kolumna od prije 13 godina)
Tekst koji slijedi pronašao sam slučajno. Radi se o nekom mome pradavnom tekstu koji sam pisao na satu hrvatskog jezika, najvjerojatnije u 2. ili 3. razredu srednje škole. Dakle, napisao sam ovu kolumnu najvjerojatnije s 15 ili 16 godina.
Odlučio sam se objaviti ju jer sam na svoje zaprepaštenje shvatio da tekst uopće ne zvuči kao školska zadaća. Još od osnovne škole bio sam poznat kao luđak i redikul, ali ne sjećam se da sam tada pisao ovakve stvari, tako jezivo slične mome današnjem pisanju, i izražajno i svjetonazorski. Tekst je provokativan, mizantropski, polemičan, drzak. Vokabular koji se u njemu upotrebljava nije tipičan za srednjoškolca.
Ova pradavna okamina neke moje zaboravljene zadaće uvelike zvuči poput mojih sadašnjih kolumni, koje pišem s 29 godina. To me otkriće fasciniralo. Ostao sam maksimalno dosljedan u svojim stavovima toliki niz godina.
Stoga želim da upoznate mene kao tinejdžera. U tekstu nisam popravljao ništa, već vam ga dajem u obliku u kojem sam ga i sam ponovno otkrio.
Veliki broj ljudi u mojoj sredini se pita zašto sam ja stalno u tmurnom i lošem raspoloženju. Pokušavaju se dosjetiti zbog čega sam takav i što nije u redu sa mnom, a ne razmišljaju na način da možda nešto nije u redu s njima.
Naime, ja sam duboko razočaran ljudima, njihovom naravi i njihovim načinom razmišljanja. Sada bi neki od starijih ljudi mogli početi prigovarati na ove moje riječi, i početi mi prigovarati da sam tek počeo živjeti i da nemam još pojma o životu te da se ja još ne mogu razočarati u ljude i u život. Ja kažem da je to itekako realna i suvisla izjava, jer nije bitno koliko je čovjek star dok se počne u svojoj glavi baviti tom i sličnom problematikom, već kolika mu je sposobnost objektivnog rasuđivanja i koliko pozorno gleda svijet oko sebe.
Zar mi netko može reći da i osnovnoškolac ne može vidjeti što se događa u svijetu, svo to parazitsko ponašanje ljudi, in a temelju toga donesti svoje zaključke?
Što duže proučavam ljude koji me svaki dan okružuju (pa i sebe, ne želim ispasti licemjeran), sve mi se više čini da bi se process našeg razvitka kroz povijest prikladnije mogao nazvati de-evolucijom. Što dalje idemo u razvitku, hvaleći se sve više kako smo briljantni i superiorni, to činimo više i više stvari kojima kao da opovrgavamo navedeno. Pa kakav je to oblik postojanja koji svojevoljno i potpuno svjesno razara svoju okolinu i resurse potrebne za život, potpuno svjestan da time sam sebi žurno kopa grobnu jamu, ali ne želi misliti o tome i glavno mu je da danas živi dobro i lagodno, a ako uskoro zbog toga umre i on i sve ostalo što je živo, to nije njegov problem. Pa zar to nije najprimitivniji oblik razmišljanja?! Gdje se iz takvog postupanja može vidjeti i trunčica inteligencije od sve te silne superiornosti kojom se ljudi hvale?! To što se znamo smisleno glasati, imamo svoj sustav sporazumijevanja slovima i svjesno pišamo i seremo očito nije nikakav preduvjet za razum.
Nije vam dovoljno zdravoseljačkih činjenica da bih vas uvjerio da je čovjek prljava životinja ili niže?! Nema problema, primjera ima dosta za sipanje iz rukava.
Uđite na primjer na neki koncert ili party i malo pogledajte oko sebe. Da li je sva ta masa ljudi tamo radi uživanja u glazbi kako je primjereno ljudskom “razvijenom” mozgu? Ne, došli su ševiti. Napravimo sada malu usporedbu sa životinjskim svijetom. Mužjak dolazi na pojilište među ženke samo s jednim na pameti. Mužjak počinje zavoditi primitivnim pokretima ili glasanjem, te se bori do krvi sa suparnicima, i uzima ženku te nakon što se zadovoljio odlazi, i nikad se više neće vratiti istoj ženki. Sad, mogu li se između ta naša dva primjera povući paralele? U mojim očima ta dva primjera su identična.
[Dodano u fusnoti na dnu pronađene stranice:] Ja sam glupa, primitivna životinja i uspio sam se pomiriti s tim. Daje li mi to neku prednost nad ostalima koji su još slijepi? Po mome mišljenju, neku malu prednost ipak da.
Autor: Boris Kvaternik