Neugodan susret s odrubiteljicom glava

Svi smo mi barem u jednom trenutku našeg obaveznog obrazovanja čitali Juditu Marka Marulića. Neki su je, naravno, možda izbjegli, namjerno ne pročitavši to djelo. Ali svakako im se nalazila u programu. A usudio bih se ići tako daleko i ustvrditi da je većina prosječne djece i tinejdžera na neki način „lažirala“ svoje iščitavanje Judite, bilo prepisivanjem na testu, konzultiranjem raznih vodiča kroz lektiru za lijenčine, nepojavljivanjem na satu, čitanjem svake pete stranice, i tako dalje.

Svi smo mi barem u jednom trenutku našeg obaveznog obrazovanja čitali Juditu Marka Marulića

Naime, problem je u tome što su nam ta djela nerazumljiva i strana. Čak i većini prosječno i natprosječno obrazovanih Hrvata jezik djela naše renesanse, baroka i nekih ranijih perioda potpuno je nepristupačan.

To je jedna strana problema s našim kurikulumom iz nastave hrvatskog jezika i književnosti za osnovne i srednje škole. Drugi dio problema jest taj da kurikulum, usprkos toj veoma očitoj činjenici, inzistira na tome da djeca čitaju Juditu i slična djela, jer to je, kažu oni (i to opravdano), kamen temeljac hrvatske književnosti.

No, ono što je rezultat takvog nepopustljivog inzistiranja na djeci posve nerazumljivom jeziku naše književne tradicije jest sve manji broj mladih ljudi kojima se ne povraća od samog spomena lektire i knjiga.

Ta, pogledajte samo ovo:

„Dokla dohodeći svi se dosabraše,
misec jur sviteći drugoč se kazaše
Tankorog hojaše, kakovno biše bil,
kada tuj pristaše parva čela svih sil.“

Jezik Marulićeve Judite jedna je verzija starog hrvatskog dijalektalnog govora koji je nastao pod izravnim utjecajem svoga pretka, starocrkvenoslavenskog jezika. U najmanju ruku, potrebno je temeljito poznavanje i razumijevanje povijesti hrvatskog jezika da bi se s razumijevanjem čitalo Juditu i slična djela. No, ipak se inzistira na tome da je Juditu primjereno davati osnovnoškolskoj i srednjoškolskoj djeci, ostaviti ih same da se hrvu s jezikom koji nerijetko do ruba očaja dovodi i studente povijesti hrvatskoga jezika.

I onda smo svi mi, knjiški ljudi, u potpunom šoku kada vidimo da popularnost književnosti vrtoglavo opada sa svakom novom generacijom!

Pa dobro, dosta smo jadikovali. Pitanje je - što bi se konkretno moglo poduzeti u vezi s ovom problematikom, kada bi to netko relevantan imao volje i provesti u praksi?

Ukinuti Juditu iz nastavnog programa?

Ma koliko se to u ovom trenutku beznađa činilo logičnim rješenjem, to je ipak jedno barbarsko rješenje koje će samo doprinijeti osiromašivanju iskustva budućih generacija o književnosti općenito, kao i o vlastitoj povijesti.

Ono što se, uslijed svega toga, nameće samo od sebe jest beskrajno logično, a opet toliko šokantno za okamenjene strvine u školskim foteljama.

Treba prevesti prokletu Juditu. I sva slična djela. Treba ih prevesti na suvremeni hrvatski jezik, tako da budu pristupačna svima.

Sad, uvjeravam vas da bi svaki prosječni profesor hrvatskog jezika na ovakav prijedlog potpuno popizdio. Nazvao bi ovakvu inicijativu barbarizmom, populizmom, skrnavljenjem našeg vlastitog jezika i naše vlastite povijesti, i tako dalje...

I ne bi bio potpuno u krivu.

No, ono što oni ne vide, a svatko nepristran jednostavno treba vidjeti jest to da izbor nije DA ili NE, tj. u ovom slučaju izbor nije samo između potpunog zaboravljanja jezika Marulićevog izvornika i krutog inzistiranja na istome.

Ono što se nameće kao veoma elegantno rješenje su izdanja Judite (i svih sličnih djela) u dvojezičnim knjigama.

Razmislimo na trenutak o tome. Mnogo je dvojezičnih izdanja u našim knjižarama. Posebno se filozofska literatura odlikuje ovim pristupom. Zašto to ne primijeniti i na našu povijesnu književnost i ne popularizirati ju? Na jednoj strani izvorni tekst, na drugoj strani profesionalan prijevod na današnji standardni Hrvatski jezik - problem riješen!

Na taj način, imali bismo najbolje od obje solucije - djeca u osnovnim i srednjim školama imala bi pred sobom razumljiv tekst u koja bi se mogla udubiti bez frustracije i osjećaja inferiornosti, a s druge strane, oni bi napredniji mogli pokoji stih usporediti s originalom, da dobiju „okus“ Marulićevog govora i na taj način ne ostanu zakinuta za to važno iskustvo.

To bi posve sigurno rezultiralo ponovnom popularizacijom nekih prevažnih djela naše književne povijesti, kao i popularizacijom književnosti općenito u novim generacijama učenika. No, dakako, takva inicijativa naišla bi na žestok otpor. Ako se ne varam, neka ovakva izdanja već i postoje, ali se gotovo nikad ne koriste u obaveznoj nastavi. Tradicionalni profesori i istraživači naše književne baštine ovakvu bi inicijativu sabotirali, nastojali ju ukinuti, a djecu koja bi se služila prijevodima vrlo vjerojatno i rušili na ispitima zbog „varanja“. Iznijeli bi najvjerojatnije neke od idućih argumenata protiv ovog prijedloga unaprjeđenja kurikuluma:

a) Idenjem niz dlaku novim generacijama, oduzimamo im priliku razvijanja analitičkog mišljenja i samoinicijativnosti pri istraživanju teksta.

Odgovor: Idenjem niz dlaku novim generacijama, u nekim slučajevima im sigurno činimo medvjeđu uslugu i zakidamo ih za intelektualni razvoj. No, ne i u ovom slučaju, i to iz jednostavnog razloga - ako djeci ne prilagodite neko prastaro književno djelo, ona ga u ogromnoj većini neće niti pročitati, a oni koji će se mučiti s čitanjem, neće razumjeti 90% pročitanog. Kako itko može tvrditi da doprinosimo intelektualnom razvoju djece tjerajući ih da čitaju s nerazumijevanjem, ili ih primoravajući da od nekog povijesno važnog djela jednostavno dignu ruke? Čitanje razvija intelekt, bez obzira čitala djeca izvornik ili neku „blasfemičnu“ novu verziju. Ako djeci ogadimo čitanje, priča o razvoju intelekta staje sada i ovdje.

b) Mijenjati jezik izvornika nekog našeg djela je barbarski čin, kvarenje izvornog djela.

Odgovor: Mijenjati izvornik nekog povijesnog djela moglo bi se nazvati barbarskim činom u većini slučajeva, ali ne i u ovom. Jer, kao što ste vidjeli, predložio sam verzije naših starih djela koje bi uz moderni prijevod čuvale i izvorni tekst. Sad kada smo to ponovili, reći ću i to da je puno veći barbarizam svjesno dopustiti da neko važno djelo proguta zaborav, nego uložiti svjestan napor u njegovu reaktualizaciju. Djelo koje je zaboravljeno kao da i ne postoji, kao da je spaljeno.

c) Mi, profesori, nismo tu da bismo književnost pokušali učiniti popularnom, već da podučimo djecu činjenicama.

Odgovor: Vi, profesori, posve sigurno jeste tu da biste popularizirali književnost, kao i kritičko mišljenje i znanost općenito. Bez te tendencije vaša profesija ne vrijedi ni pišljiva boba jer stvara generacije koje mrze sve što ima veze sa školom, obrazovanjem ili intelektom. To je naša stvarnost i naša sadašnjost, a zaslugu možemo pripisati samo vama. Ako mi ne vjerujete, prošetajte Savskom vikendom oko 12 u noći i recite mi jeste li promijenili mišljenje o trenutnom mentalnom sklopu hrvatske mladeži.

d) Jezik Judite i sličnih naših djela jest hrvatski jezik, i apsurdno ga je prevoditi jer je on Hrvatima razumljiv.

Odgovor: Reći da se Judita i slična djela ne smiju prevoditi jer su pisana nekom varijantom hrvatskog jezika jednostavno je neartikulirano inaćenje. Činjenica je da s tim djelima imaju problema i studenti hrvatskog jezika i književnosti, koji su posvetili svoj profesionalni interes tim djelima. S obzirom na to, očekivati od osnovnoškolaca i srednjoškolaca da razumiju dotična djela bez pomoći jednostavno je profesionalna lijenost. Biste li dali osnovnoškolcu da čita neki staroslavenski brevijar iz 11. stoljeća, jer je i to dio naše povijesti i našeg jezika? Susresti se sa starohrvatskim govorom djeci je jednako kao pokušati razumjeti Makedonski bez pomoći. Čemu to doprinosi, osim održavanju nekakve besmislene i ustaljene tradicije?

Stvar je u načelu vrlo jednostavna. Ili će se starija hrvatska književnost prilagoditi novim vremenima, pritom ipak čuvajući spomen na izvornike, ili će u potpunosti postati irelevantna, kao da je nikad nije ni bilo. Stoga se dozovimo pameti i olakšajmo djeci susret s Juditom. Neka od tog susreta ne strahuju, kao da se osobno moraju susresti u okršaju s tom odrubiteljicom glava. Neka taj susret bude intrigantan. I prije svega razumljiv. Inače je Marulić uzaludno trošio tintu.

Autor: Boris Kvaternik

Prodaja slika Online

Tekstovi i fotografije na ovoj stranici vlasništvo su njihovih autora i nije dopušteno njihovo skidanje i upotreba bez odobrenja autora i bez navođenja linka stranice kao izvora.

© 2013 Ludvig dizajn. All Rights Reserved.