Pijanstvo putovanja

U ovom trenu je 3:51 ujutro. Subota, 7. 5. Nalazim se u autobusu koji me vozi prema otoku Viru na par dana odmora. Na krilu mi je moj vjerni laptop. Prethodnih pola sata proveo sam gledajući na njemu prljavu japansku pornografiju, dok su neznane ulice šišale pokraj mog prozora. Onda sam, potaknut apsurdnošću ove situacije, shvatio da vam imam za reći nekoliko riječi o kulturi putovanja.

Siguran sam da i vi, baš kao i ja, poznajete barem nekoliko cestovnih ovisnika. To su oni ljudi koji jednostavno ne mogu izdržati više od nekoliko mjeseci u istoj državi, pa manijački lete amo-tamo nebom poput muha govnara, bicikliraju u Češku kako bi se napušili na nekom glazbenom festivalu, ili brodom plove u Egipat. Kako god bilo, stalno su u pokretu, i svugdje im je bolje nego kod kuće.

Nemojte me krivo shvatiti, Hrvatska doista jest užasna i prezira vrijedna država – no, nikad nisam razumio što se ti ljudi zapravo nadaju naći negdje tamo vani, u tom „širokom“ svijetu? Koji je njihov cilj?

Očito je da se nadaju naći nešto, jer se uvijek sa svojih putovanja vraćaju gotovo opijeni dojmovima koji se uglavnom svode na jedan te isti zaključak – tamo vani nije kao kod nas.

Doista? Nikad to nisam uspio progutati. Što to točno nije isto kao kod nas? Diljem cijele ove male nesretne plave loptice koja se kotura debelim crijevom galaksije događaju se iste nepravde i užasi. Ljudi se svugdje dosađuju, političari su svugdje proždrljivi strvinari, svugdje ima gluposti, nasilja, bezumnog zagađivanja prirode, seksualnih perverzija, bljutavih slatkiša, zgodnih no praznoglavih djevojčica, silovanja, klanja ljudi za profit ili iz puke zabave. Svugdje su vam kupljene cipele obaveno barem pola broja premale, svugdje nailazite na potpuno prosječne ljude koji si umišljaju da su nešto posebno, svugdje nailazite na ispijene ovisnike po gradskim vežama, nailazite na bezobrazne činovnike odustale od života. Hranu posvuda špricaju pesticidima, posvuda ima nacionalizma i pedofilije, ljudi su iste glupe zvijeri prema kojem god se dijelu zemaljske kugle zaputili. New York, Madagaskar, Ceylon, New Delhi, Kyoto, Pariz, New Orleans, Prag, Maroko, Bratislava... Ukoliko niste potpuno slijepi, morali biste shvatiti da među njima nema nikakve esencijalne razlike. Užas ljudske vrste je univerzalan.

I onda se pitam – pa dobro, što to moje poznanike tjera na bacanje tolikih novaca i konstantno putovanje u daleke predijele, samo da bi vidjeli isti stari užas? Oni su konstantno u pokretu, ta ih njihova ovisnost izjeda i ne dopušta im predah.

Dobro razumijem potrebu za povremenom promjenom vlastite okoline, štoviše, bez toga ne bih mogao ni sam preživjeti. Pa ipak, smatram da je putovanje od 20 kilometara jednako vrijedno kao i ono od 2000 kilometara. Smatram da nam naše neposredno okruženje pruža toliko neistraženih predijela i čarobnih malih otkrića i dogodovština da mi se čini bezumnim tratiti toliko vremena i novaca na putovanje svijetom. Ionako će ih iste ljudske i društvene mane dočekati kamo god pobjegli. Stoga, ako osjećaju potrebu za promjenom okoline, mogli bi istražiti što se krije iza prvog ugla.

Stvari koje ne vidimo sputani okovima svakodnevnice mnogo je tragičnije ne upoznati nego ne upoznati npr. ljude i običaje u Turskoj.

Ti vječni putnici kao da su zaluđeni nekom romantičarskom idejom o mistici egzotike, ili kao da jednostavno pokušavaju pobjeći sami od sebe, što im, suvišno je reći, neće nikad poći za rukom, ma koliko daleko otputovali. Možda sam zaista samo neuka balkanska seljačina, no čini mi se potpuno istinitim da su ljudi koji su u konstantnoj potrazi za potpuno novim i stranim životnim sredinama u suštini veoma nezadovoljni samima sobom. Kao da se nadaju negdje drugdje pronaći onaj djelić duše koji im je netko ukrao. E pa, žao mi je, ali neće. Vratit će se kući prevareni. Zašto? Zato jer čovjek koji nije sposoban vidjeti nešto više od obične svakodnevnice u svojoj neposrednoj okolini potpuno sigurno neće imati dovoljno razumijevanja da bi spoznao nešto više o samom životu niti u Pekingu, ili bilo gdje drugdje.

Dok pišem ove retke, kao što sam već rekao, ja putujem na Vir. Bio sam tamo preko deset puta. Smatram da mi je samo jedan život prekratak da ikad upoznam svaku njegovu tajnu, stoga ga mogu posjetiti i stotinu puta a da se tamo nikad neću početi dosađivati, i neću osjetiti nezadovoljstvo svojom pozicijom, te poželjeti da sam negdje dalje od toga.

Neka od najljepših putovanja u mome životu, koja su mi najviše otvorila oči za druge ljude i za svijet u cjelini, bila su putovanja u Gornji Dragonožec i Zabok, te jedno gradsko putovanje na kojem sam jednostavno slijedio tok jednog potoka od Donjeg Vrapča do Jaruna.

Putovati doista znači upoznavati sebe, no današnji ljudi uglavnom putuju tako da se na putovanjima rasipaju uokolo bez ikakvog fokusa, ostavljajući u svakoj državi neki djelić sebe. Oni su kao labave slagalice čiji djelići otpadaju i gube se diljem svijeta.

Završit ću ovo izlaganje jednom pjesmom koju sam bio napisao na nekom od svojih „putovanja u blizinu“, jer poezija govori više od proze.

PIJANSTVO PUTOVANJA

Divlja raskoš inače nedohvatljivih dojmova,

Utisak pomahnitale polifonije slobode,

Prizori s dalekih razglednica napokon oživljuju,

Teku poput filma koji možeš udahnuti i opipati

Da, putovanje je slično pijanstvu,

Ono iscrpljuje i odmara,

U njemu mahnitaš i klijaš,

Kroz njega ljubiš iako nemaš nikoga

Putovanje udaljava od ustaljenosti doma

I gotovo na silu baca te u vihor tvoje osobe

Ližući jezikom prašnjave putove

Konačno postajem i ljubav, i seks, i ugriz

Daleko ili blizu - nema nikakve važnosti,

Sve dok te kretanje dovodi

Do neiskušane staze posvećene divljaštvom

Čak i najmanjeg otkrivenja.

Autor: Boris Kvaternik

Prodaja slika Online

Tekstovi i fotografije na ovoj stranici vlasništvo su njihovih autora i nije dopušteno njihovo skidanje i upotreba bez odobrenja autora i bez navođenja linka stranice kao izvora.

© 2013 Ludvig dizajn. All Rights Reserved.