Muzejska prostitucija



Nedavno sam s jednim prijateljem s Likovne akademije otišao do Rokovog perivoja kako bismo popili par pivi i slikali u prirodi, uživajući u proljetnom danu.

Nakon nekoliko limenki, odbacili smo kistove i počeli raspravljati o svakakvim suludim i ne previše inteligentnim i dubokoumnim stvarima.

Između ostalog, došli smo i na temu izlaganja likovnih radova malih i nepoznatih umjetnika u Zagrebačkim izložbenim prostorima. Kako osobno nikad nisam pohađao studij slikarstva niti ništa slično tome, te nemam previše uvida u navade tih umjetničkih krugova, našao sam se šokiran doznavši od tog prijatelja kako nije ni najmanje neuobičajeno da mladi umjetnici moraju platiti vlasniku izložbenog prostora za postavljanje vlastite izložbe.

Već sam bio pripit, i moja se prkosna narav na to probudila. Ustvrdio sam da je to suludo i sramotno kao i natjerati bend da plati organizatoru koncerta jer im je u njegovu prostoru bilo milosrdno dopušteno svirati. "Pa oni vlasniku galerije dovlače publiku!", zaurlao sam. "Njemu se zbog njih novac slijeva u džep, a on očekuje da se plati njemu?!"

Na to me prijatelj s akademije uvjerio kako se ta dva slučaja ne mogu uspoređivati. "Koncertna publika plaća ulaznice i kupuje piće na šanku, a na izložbama ne", ustvrdio je, na što sam se ja počeo još jače nervirati.

bar

"Želiš mi reći da sve dosad nikom od vlasnika galerija nije došlo iz guzice u glavu da postave šank usred galerije i počnu točiti pića?" Bio sam istinski zgrožen. "Pa dobro, zar se ti ljudi obično ne žale kako su kulturne manifestacije općenito sve slabije posjećivane, i kako im biznis propada?"

Nato sam nastavio tjerati svoju ideju u sve veći apsurd, dijelom i kako bih naživcirao programski uzgojeno kulturnjaštvo svoga prijatelja. Čvrsto sam ustvrdio da vlasnici muzeja i galerija nemaju pojma o PR-u, marketingu i poslovanju općenito, i kako zbog njihove inercije propada cijela kulturna scena. Naglasio sam kako ne samo da ne treba stati na postavljanju šanka s pićem u galerije, već bi u te prostore trebalo uvesti i popratne sadržaje poput stripera i striptizeta koji bi se vrtjeli na šipkama, a, zašto ne - i prostorije za seksualni snošaj s prostitutkama.

Uspio sam u svojoj namjeri. Prijatelja s Primjenjene moj je prijedlog užasnuo. Ustvrdio je kako bi to bilo čisto nasilje nad kulturom, trivijaliziranje izložbenih prostora. Usporedio je moj prijedlog s davanjem nagrade za književnost starleti poput Nives Celzijus.

Ja sam se tome oštro usprotivio, govoreći kako starlete poput nje nužno proizvode bezvrijedno smeće kojem se ne može pripisati nikakva vrijednost, a onda ga reklamiraju golotinjom. S druge strane, ovdje bi se radilo o pravoj, živoj, vrijednoj umjetničkoj sceni koja je ostala bez publike i koja očito mora početi radikalnije na sebe skretati pozornost, ostavivši akademski elitizam u nekom prašnog grobu gdje mu je i mjesto. Rekao sam: u čemu je grijeh ako se običnom građaninu nekonvencionalnim metodama reklamira nešto što zaista posjeduje umjetničku vrijednost, a do čega on očigledno nikada ne bi sam došao? Na kraju krajeva, sve bi strane od toga profitirale, a najviše umjetnost sama, jer bi se održala na životu. Djela bi i dalje zadržala svoju vrijednost, usprkos "prostačkom" okruženju. Zapravo, predlagao sam varijaciju na temu izlaženja umjetnosti na ulice – predlagao sam ulazak ulice u umjetnički prostor.

Dakako da je moj prijedlog u određenoj mjeri bio tek sarkazam i ciljana provokacija – ali samo u određenoj mjeri!

Jer zaista, ukoliko je nekoliko sisa i guzica sposobno uniziti i potpuno obezvrijediti svu našu izložbenu umjetnost, krajnje je vrijeme da se zapitamo kakvu to umjetnost stvaramo, i koliko čvrsto doista vjerujemo u njezinu transcendentalnu ulogu.

Autor: Boris Kvaternik

Prodaja slika Online

Tekstovi i fotografije na ovoj stranici vlasništvo su njihovih autora i nije dopušteno njihovo skidanje i upotreba bez odobrenja autora i bez navođenja linka stranice kao izvora.

© 2013 Ludvig dizajn. All Rights Reserved.