Q10 ili priča o superkupcu

Ne, nije riječ samo o razvijenom supervirusu ili superbakteriji, niti je riječ o superbateriji. Ultimativni izum današnjice je superkupac.

Znate ono… Dobro, možda ne znate jer vas ne zanima taj žanr filma, ali Romerov film „Zora živih mrtvaca“ odvija se u shopping mallu, nama poznatijem kao trgovački centar, koji postaje posljednje utočište živih. No, zombiji kao zombiji, ulaze i ulaze i ne prestaju ulaziti, a sjećanje na svijet prije apokalipse zombija postao je upravo – trgovački centar sa svim svojim proizvodima, novim, mirisnim, upakiranima, kako kaže stih pjesme The Beat Fleata „šareni artikal, karton i plastika, crven, zelen, žut, kupuj kao lud“. Da nastavimo: „Nije bitna kvaliteta, samo etiketa“. Naravno da nije bitna kvaliteta. Odnosno, bitna je ukoliko nam etiketa to jamči, znači – petlja nas je vratila opet na početak.

Q10

Dakle, vratimo se opet na ono odakle smo krenuli: superkupac. To je posebna vrsta razvijena od humanoida, homo sapiensa sapiensa, a koja žudi da ima trepavice „kao da je rođena s tim“, želi također kjut ten, pardon Q10 molekule koje pomlađuju kožu, dobro, i čine ten da bude kjut, koja ide tamo gdje je „cijene“ pa „tu kupuje“, da, cijene i istinske vrijednosti kao, primjerice „Das Auto“, što podrazumijeva da je baš to auto, a ne nešto drugo, te, naravno, govore o tome što je „neprocjenjivo“, a mogu i aludirati da „vrag nikad ne spava“, pa je potrebno izdvojiti koji novčić za dodatno zdravstveno osiguranje, kao što je vrlo pogodno razmisliti „s kime bankarite“ jer očito nije isto, postoji i bolje i gore bankarenje, što god to značilo (je li to možda neka igrica kao monopoly?).

I tako desetljećima. Nećemo pretjerivati, nije stoljećima, nekada je ova mašinerija bila rezervirana samo za urbano stanovništvo izloženo pogledima na izloge, no s masmedijima ono je postalo svedostupno i sveobuhvatno, postalo je sveprisutno, toliko vidljivo da možda ne možemo ni leći u postelju, a da prije ne provjerimo na fejsu ima li što novo, jasno, uz novu poruku s ebaya, jer „čega nema tamo, to ni ne postoji“ (ne, ne možemo sigurno, jer probajte pobrojati po kući koliko imate pametnih uređaja).

Nemojmo se pretvarati da mi nismo dio toga. Jesmo i ne možemo iskočiti iz toga vlaka, jer svako iskakanje predstavlja prilično veliki rizik. Da, mi smo, konačno, ti zombiji iz supermarketa koji traže meso, koji idu i kupuju, koji onako glavinjanju ispod neona da bi djelovali mlađe, ljepše, privlačnije, feromonskije, moćnije, da bi samima sebi vratili samopouzdanje, da bismo se osjećali prestižnije u svijetu koji je zapravo ostao bez prestiža, koji je, da se opet izrazim tuđim riječima „sav jedan citat“, sve je generik, konfekcija, čini mi se da smo čak i zaboravili što je uopće to „haute couture“, kako kaže jedna bivša ministrica, sva također „alternativna“ (naime, i alternativa je postala moda, zar ne, moguće ju je nabaviti na ebayu za 12,26 dolara i to bez poštarine), reklamirajući svoju novu knjigu (navodno – prikriveno) a gdje navodi razliku između „političara novoga kova“ i onoga što je, navodno, bilo prije. Ovo je civilizacija „navodnog“ jer „što je istina?“.

Kako god, superkupac je lansiran u orbitu, umjesto nadčovjeka nastao je nadkupac, umjesto lude ljubavi koju su zazivali podjednako očevi kršćanstva kao i nadrealisti, ostala je samo mašinerija lude pornografije i svedostupne industrije iluzije i zabave, proizvodnje u granicama nerazumnih brojeva, rast, rast, rast svega, pa i petminutnih slava i „ne-svijesti“ o životu. Mi smo u san u snu golemog, ne znam kako da to kažem, slaboumnika, koji mašta o predivnoj zabavi koja nikad ne prestaje, o lalalandu, a koju svako malo nešto pokvari.

Superkupac je apokalipsa zombija, ne, ne isključujmo se iz toga, nema načina da se isključimo, ne, nema načina da izbjegnemo toj ulozi.

Vraćam se ponovno na prvu asocijaciju, na „Zoru živih mrtvaca“, a kojima je jedini refleks, osim nagona za mesom, ostao upravo guranje kolica pored polica. Spas je u trošenju da bismo bili ljepši i privlačniji, bolji nego što jesmo, konačnog izlaza ionako nema ili ga mi ne vidimo iza kulisa jer smo dobro ugođeni da ne vidimo. On završava na vratima skladišta uz tragičnu sumnju pomaže li taj blesavi Q10 ičemu, osim da izbija pare iz novčanika i je li onaj auto baš „Das Auto“. Zaista, zaista tragično pitanje.

Autor: Milan Zagorac

Prodaja slika Online

Tekstovi i fotografije na ovoj stranici vlasništvo su njihovih autora i nije dopušteno njihovo skidanje i upotreba bez odobrenja autora i bez navođenja linka stranice kao izvora.

© 2013 Ludvig dizajn. All Rights Reserved.