Normabel nacije

Uz tzv. najdepresivniji dan u godini

„Današnji život možeš preživjeti jedino ako uzimaš tablete“, kaže mi neki dan jedan prijatelj.

Mislim da sam o ovoj temi već pisao, ali nije ni važno, čini se da je sveprisutno: jednostavno, ako niste na neki način nakljukani, kako ćete izdržati divotu svakodnevice? Divim se svima onima koji onako bezočno tvrde „meni to ne treba“. Pa dobro, vjerujem da ne treba, zaista vjerujem da ima onih kojima ništa ne treba, no zašto onda sve statistike uporno i dosljedno svake godine govore o sve većoj i većoj potrošnji psihofarmaka.

Možemo mi o tome i na druge načine: npr. za sve je kriv kapitalizam i psihičko i fizičko iscrpljivanje čovjeka. Ali, kako ćemo onda objasniti da je prije generaciju-dvije glavni anksiolitik bio alkohol, pa se i unatoč činjenici da nije bio „kapitalizam“, da se sindikalno ljetovalo, da se imalo siguran posao i plaću te da je svaka sretna obitelj imala mamu, dvoje djece i tatu pijanca, dakle, da se lokalo sve u šesnaest, da smo bili zemlja notornog alkoholizma, a o čemu su postojale i mjerodavne studije i vrlo ozbiljni stručnjaci za bolesti ovisnosti. Pa ne valjda jer su ljudi bili presretni.

Normabel nacije

Nekako smo uz cigarete prognali i alkohol iz javno prihvatljivog ponašanja, no supstitut je tu, možemo i o onim blagim, biljnim sredstvima, no možemo i o ozbiljnijim psihofarmacima, o onima koji nas koliko-toliko održavaju u stanju radne sposobnosti i normalnosti potrebne za obavljanje svakodnevice, kada već ni socijalizam ni kapitalizam nisu postigli raj na zemlji gdje s nama na livadi pasu govedo, ovca i lav. Ne, činjenica da smo ovisni o tabletama je neosporna i svatko onaj tko tvrdi drugačije ponajprije laže samoga sebe, a onda i druge, osim ako nije taj sretnik kojega jednostavno ni za što nije briga. Menefregista, kako bi rekli Fijumani. Dobro, ostavljam prostor i za iznimke, zašto ne?

No, postavimo si iskreno pitanje: možemo li si dopustiti da nas nije briga? Da se kola kreću sama od sebe, bez naše intervencije i brige? Možemo li izdržati najprije pritiske na poslu, koji postaju svakim danom sve apstraktniji i sve manje samorazumljivi, možemo li izdržati pritiske u obitelji koja postaje izložena sve većim i većim pritiscima, možemo li si dopustiti da nas nije briga kako će se namaknuti novac za plaćanje obaveza, možemo li si, na kraju krajeva, dopustiti da odemo na pusti tropski otok vječnoga proljeća, isključimo ili bacimo mobitel u more i kažemo „jebe mi se“? Čisto sumnjam. „Posao iz snova“ reklamiran prije par godina u Australiji bio je čist PR spin.

Bilo kako bilo, preživjeti današnjicu može se „uzimajući terapiju“. Dobre smo stare načine (napijanje alkoholom, a kamo li uživanje droga) banirali i stavili na stup srama, neke drevne načine i iskustva nošenja sa svakodnevnim stresom i brigom smo zaboravili, pa nam ne preostaje ništa nego da se ponašamo upravo tako da jednostavno stvari prepustimo benzodiazepinskom zaboravu. Pri tome ne treba zaboraviti da nam i mediji vrište s porukama o „epidemiji depresije“ ili „najdepresivnijem danu u godini“, pa ćemo nimalo suptilnom sugestijom dobiti poruku koja nam ukazuje na to da smo mali, slabi i nemoćni i da nam ne preostaje ništa drugo do obratiti se velikom farma-Bo(r)gu koji nudi, ako ništa drugo, onda kratkoročno rješenje, ali uz uvjet da ga uzimamo redovno.

Ovaj moj tekst nije ništa drugo do konstatacija već sto puta konstatirane teme. Apsolvirano. Znamo. No kako dalje? Koji je konačni izlaz iz ove peripetije? Možda će odgovore morati donijeti samo vrijeme. Za sada, umjesto onoga antičkog „opijajmo se“ prilagodimo stihove: „ne preskačimo terapiju“.

Autor: Milan Zagorac

Prodaja slika Online

Tekstovi i fotografije na ovoj stranici vlasništvo su njihovih autora i nije dopušteno njihovo skidanje i upotreba bez odobrenja autora i bez navođenja linka stranice kao izvora.

© 2013 Ludvig dizajn. All Rights Reserved.