Ne želim biti Grinch…

Ali, meni ovi blagdani, blago rečeno, idu na živce. Dakle, hajde da se to sastoji samo od pučkih pobožnosti pa lijepo ode u crkvu na misu onaj koji to voli, blaguje bakalar na bijelo i na mornarski, pa na polnoćku, pa se lijepo okiti bor i svi smo sretni i veseli i za silvestrovo svi uzbuđeno čekamo nešto, nemam pojma što, promjenu kalendara, jedemo francusku, kucnemo se čašama i izljubimo, možda ne bih bio grintavi bezveznjak, ali…

Ali to se sastoji od sljedećeg: prve se reklamice stidljivo pojave nešto prije 1. studenog, dakle, doslovno se može dogoditi da ste u kratkim rukavima, moguće da se još boja od posljednjeg sunčanja nakon kupanja u moru/jezeru/rijeci nije isprala, ali će trgovački centri započeti s decentnom dekoracijom, da bi se do kraja studenog posve definiralo da će se a) biti na štandovima i lokati kuhno vino, b) jesti kobasice s kupusom, c) napirlitan šetati ulicama, d) razmišljati o poklonima koje treba kupiti, pa makar nemao novaca i na 120 rata na Diners ili Amex, svejedno.

Zatim stvari počinju lagano kuhati oko prve adventske svijeće, da se razumijemo, nemaju te adventske svijeće previše veze s prorokom, Betlehemom, pastirima i anđelima, nego sa stupnjevima panike jer, eto, kako kažu TV i svi mediji, „svojim najmilijima“ niste kupili nešto što ste trebali, a kako se bliži „onaj čas kad nama stiže djedo mraz“ i dogorijevaju svijeće jedna za drugom, naša je panika sve veća i sve bliže crvenoj zoni jer smo svjesni da smo dubinski zajebali – platit ćemo nešto previše i u zadnji čas, moguće krive mjere ili kvalitete, ako ne i, nedajbože, robne marke.

Ne želim biti Grinch…

Zato sada, a to mislim na razdoblje od 6. prosinca na dalje, izgleda kao priprema sudnjega dana, samo se umjesto opreme za spašavanje i preživljavanje kupuje sljedeće: plazme, lonce, majice s jelenima, rogove koje ćete okačiti na vašu mačku ili psa, kad već nemate sobove, igračke, razne, od lutkica, odjećice za lutkice, čarapice za princeze, puzzli, kamiona, autića, na daljinsko ili kit modela za slaganje za vašeg malog talenta, šminke, b.b. kreme, micelarne vode, pa za dan nakon proslave, neki kupuju aute na 7 godina jer sutra neće biti više auta, nove modele mobitela, jer je onaj od lani zastario, meowings asesoar, općenito hrpe bižuterije, parfema i kozmetike, razne, tablete koji vam malo ili ništa ne trebaju te tablete za živce kako biste bili propisno spremni na razdoblje koje slijedi.

Kulminacija je između svete Lucije i tjedna prije Badnjaka. Pučki, to je dob strepnje, čak ako malo bolje pogledate to je etimološki bdijenje, vigilia di Natale, vilja Božja, ali sada je to volja trgovinska, blagdanska psihijatrija na vrhuncu: kupuje se na placi sve: meso provjerenog dobavljača, kisela repa, bakalar stoccafisso, da ne bi bio neki nekvalitetan, masline, usoljene, fine, tone majoneze, šampanj, panetone, litre i litre maslinovog ulja, Speroni, Monini, nebitno, važno da nije skupo i da ga je na litre, ingredijenti za kolače, za arancine, za kuglof, za orehnjaču, u shopping hramove se teško probija, mjesto za parkiranje je neka vrsta ukazanja, čuje se kako s neba sipi pobožna „aleluja“, koridori na eskalatorima su neprohodni, liftovi izgledaju gore od gradskih buseva u najgoroj špici, gomila se probija u oba smjera i manično razgleda i kupuje i kupuje… Djeca putem ciliću, zahtijevaju lampice, „Božićne čarolije“, „Bijeli Božić“ koji se nije nikada dogodio, ali svi o njemu govore (objektivno, kod nas snijeg pada u siječnju i veljači) i sve to skupa traje i ne prestaje, domjenci za poslovne partnere, domjenci kod poslovnih partnera, vrećice s prigodnim trodijelnim kalendarima i rokovnicima s logotipima, večere s kolegama iz susjednog ureda, dakako, zaboravih predstave gdje vaši maleni plešu, pjevju, sviraju, glume u prigodnoj predstavi i svi smo sretni jer je izvedba bila ok, ni jedno dijete nije pobjeglo uplakano s pozornice, ili barem ne vaše dijete… Osim toga, valja obići te neizostavne advente, Zagreb, Ljubljana, Beč, Trst… šteta propustiti, jelte.

To nije kraj: najbolje tek slijedi – višegodišnje natezanje školskih vlasti sa skijanjem i slobodnim danima za djecu „koja idu na skijanje“, uz postojeće vikend platkove, sljemena, kronplatze, schldminge, štajaznam što sve ne, naravno, s neizostavnim sarmicma, jebale nas sarmice, dobro da nisu one koje su skuhane još na staru godinu, a jede ih se na Novu godinu baš u trenutku kada se začuje Radetzky marš iz Beča… i tako do pravoslavne Nove godine, naravno, preko pravoslavnog Božić, jel, obići ćete i prijatelje i rodbinu koji slave, maznuti još jednom neku česnicu, možda vam se i posreći novčić, iako ste se kao za novu godinu odrekli slatkog, masnog i cigara. Da ne zaboravim, u Trstu počinju prvi saldi, ne ovi naši, bezvezni, da, da, tek sad možete nabaviti fenomenalan Missoni šal za svega 68 eura, inače je 268, ili nevjerojatno potreban sat Cerutti, samo 120 eura, inače je 500. Ne moram reći da ste zapravo u bankrotu, ali riješit će se to podizanjem jednog nenamjenskog, kaže ona banka, „nikad lakše“.

Uglavnom, tada to završava, rado bih zapalio jednu svijeću uz onaj već spomenuti „aleluja“. I da, što sam stariji, to sam sve mrzovoljniji po tom pitanju. Ne, ne oduševljavaju me praporci, ni cin-cin-cin, ni jeleni kao logotipi na televizijama ili najnovijoj kolekciji iz H&M-a, da ne govorim zajednički dočeci koji podrazumijevaju masu veću od 4 osobe, s time da te 4 osobe predstavljaju ujedno 4 člana najbliže obitelji.

Nakon toga, ništa, život ide dalje. Valja riješiti problem odbačenih jelki i smreka, valja započeti novu godinu i gurati baraku dalje, kamo i koliko, ne znamo, do sljedećeg panblagdanijuma…

Autor: Milan Zagorac

Prodaja slika Online

Tekstovi i fotografije na ovoj stranici vlasništvo su njihovih autora i nije dopušteno njihovo skidanje i upotreba bez odobrenja autora i bez navođenja linka stranice kao izvora.

© 2013 Ludvig dizajn. All Rights Reserved.