Fargo

/Kako je vrag došao u naš grad

(Fargo, prva sezona, 2014.)

Gus: "Kako možeš samo tako lagati?"

Lorne: "Jesi li znao da ljudsko oko može vidjeti više nijansi zelene od bilo koje druge boje. Moje pitanje za tebe je: 'Zašto?' Kada odgovoriš na ovo pitanje, ja ću odgovoriti na tvoje?"

Puno kasnije Gus odgovara: "Zbog predatora."

Iako u ovoj priči ništa nije istinito, sve je istina, istina i samo istina. Sa sličnim pretekstom (dakle, izgovorom) počinje svaka epizoda serije (i filma) Fargo kojeg se sjećam iz svojih studentskih dana, bilo je to zaista davne 1996. godine: "Ovo je istinita priča. Prikazani događaji odvili su se u Minnesoti (te i te godine). Na zahtjev preživjelih, imena su promijenjena. Iz poštovanja prema mrtvima, ostalo je ispričano točno onako kako se dogodilo."

Naime, ovo je najistinitija laž koja se ponavlja cijelim ovim "braća coenovskim" serijalom (namjerno ne kažem samo braće Coen, jer se radi ipak o više redatelja) - da, naime, iako možda ništa nije istina, u ovoj je priči sve istina, i da, iako je sniježna vukojebina postala sinonim za neku vrstu ledenog pakla u kojem možete završiti, ona je istovremeno postala metafora onoga "zaleđenog mora u nama", dakle, naših otuđenih, nehrabrih i kukavičkih duša koje se klatare ovim svijetom, a da baš ništa nisu učinili, odnosno, još i gore, ništa ni ne pokušavajući učiniti.

Ne bih sada ni o serijalu, ni o prethodnom filmu, čak niti o glazbi koja je zaista impresivna, a koja reflektira kako glazbu američkih Skandinavaca, razne stare forme poput folie, tako i pravi američki holivudski orkestralni finale koji izaziva trnce, kako Amerikanci kažu "goosebumps", tj. naježi se koža na svu tu melankoliju u jednom bijelom demonskom okruženju.

Fargo

U serijalu koji sam odgledao (1. sezona, sada gledam 2.) u biti se radi o pravoj mefistofelevskoj priči kada nehrabri, šonjavi muškarac s manjkom samopouzdanja (Lester Nygaard, posve suprotno od Fausta) slučajno susretne vraga (Lorne Malvo, kojeg glumi Billy Bob Thornton) koji ga upita treba li njegovu pomoć. Sve se to odvija u naizgled bezveznom i zabitom gradiću Bemidjiju (usput, kao mala fusnota, u tom je gradu živio jedan od najutjecajnijih - iako vrlo skroman i ne previše popularan - američki pisac današnjice Kent Nerburn, godinama se baveći proučavanjem domorodačkih kultura, a koliko znam s društvenih mreža, sada je preselio u podjednako specifičan Portland).

Naime, u takovom luzerskom životu i gradu, dakle, u tome da se izvuče iz braka u kojem ga terorizira vlastita žena, iz života gdje ga tu i tamo namlati bivši školski kolega, a komplekse mu nabija čak i vlastiti brat, na poslu mu ne ide nikako, a zapravo, sve su perspektive tako očajne, da se čak i uz određeni strah i rezervu, čini da je ipak bolje prihvatiti pa makar i vražju pomoć nego nastaviti živovanje. Lester, hineći nećkanje, u biti prihvaća vražju (Lorneovu) pomoć i tada se stvari počinju odvijati, naravno na demonski način, uz tone i tone mrtvih na sve strane, i nevjerojatne vratolomije koje Lestera, sitnog luzera i bezveznjaka, pretvaraju u dobitnika igre, velikog džeka, u frajera koji to nije nikada bio, ali je, eto, igrom slučaja postao, jer je pravovremeno u njemu probuđena požuda i slobodna (do tada sputana) volja za životom i pobunom protiv poretka koji ne prihvaća, ali čije benefite sada smjelo jaše. Jasno, to je bilo moguće jedino uz nemalu vražju pomoć.

To je ujedno i priča o muškarcima i ženama i našoj volji i željama mimo tabua i naizgled "normalnog", koju sam prije nekoliko dana sažeo u jednom postu, a koja se da svesti na sljedeće: "Za ženu je pravi muškarac: snalažljiv kao mačak u čizmama, da izgleda kao Modrobradi, kao onaj ludi Billy Bob Thornton u Fargu... istovremeno straši i privlači, ... povremeno popizdi kao Mad Max, spreman najebati za ženu, ali je i odlučno prevariti, štoviše, ta je lukava svilena prijetnja uvijek tu, bez prave garancije odanosti, ali - odan, pun ožiljaka i tajni, ali uglađen, po mogućnosti sijeda kosa i kratka brada, povremeno odjaše na harliju u nepoznato, no uvijek se vraća, brine za svoju djecu, a u pravo vrijeme ih potjera iz kuće. Koliko kontrasta u jednom. I sad budi pametan. Naravno, za djecu je to kurac od tate. Za muškarca je prava žena: nešto kao matovilka, potrebita spašavanja, ali da ima i prljavu stranu, bez toga ne ide, odana, ali iskusna, simbol kuće u koju se uvijek može vratiti nakon smucanja, kako god to nazivao. Da vodi brigu o djeci, ali da ne prepušta to njemu, ako baš ne mora, osim ako njemu dobro ne dođe za opći imidž među ženama, jer žene naizgled vole 'dobre tate'. Naizgled."

Jasno, Lorne Malvo (tj. onaj koji želi zlo - ako ćemo se igrati riječima, a i auta se više puta u samoj seriji, između ostalog i na hebrejskom), tj. Thornton, nije doslovno vrag, on je, jelte, običan čovjek, ali u tome i jest glavna prijevara, nas su uvjerili da vrag ne postoji (sjetimo se Majstora i Maragrite, iako nam daje bezbroj znakova za to - od kaosa koji za njim ostaje, do uživanja u piti od jabuka!), i da nam u zamjenu za nešto, tada još nismo znali što, može omogućiti tzv. "slavu svijeta". No, to svakako ima neku cijenu, naime, on ništa u ovom materijalnom svijetu ne može raditi besplatno, kao što ne može doći ako ga zaista sami ne pozovemo preko svoga kućnog praga.

Nekoliko mjeseci kasnije vidimo uspješnog Lestera, vlasnika firme, dobitnika nagrade za najuspješnijeg osiguravatelja, za kojim se sada trgaju najbolje uredske kokice, koji je u novoj, lijepoj, raskošnoj kući, oslobođen krivnje za sve grijehe, slobodan čovjek koji može mirno i bezbrižno nastaviti s pijuckanjem koktela u samom središtu Las Vegasa.

Tu dolazi do novog zapleta, ali o tome nema potrebe dodatno govoriti, pogledajte seriju, uvjeravam vas da su današnje serije nadmašile mnoge suvremene knjige koje nam se preporučuju kao bitne. S druge strane, isti se Lorne Malvo u Duluthu (još jedan vrlo bitan grad, mislim da boljim poznavateljima američke ikonografije ne treba previše objašnjavati, mislim da ga u filmu glumi Calgary) susreće s mladim, nenadobudnim i skromnim čovjekom, trenutno policajcem Gusom (glumi ga sin Toma Hanksa, Colin) koji odmah shvaća da ima posla sa silama s kojima se nije u stanju nositi: on je samohrani otac, skroman, bez velikih zahtjeva u životu, s jednom jedinom željom, da umjesto policajac bude - poštar. To podrazumijeva da u susretu s demonom, ipak valja biti pametniji i prihvatiti ponudu koja znači - ostati živ. Naravno, po pravilu službe, Gus je počinio pogrešku za čije će iskupljenje platiti, ali je i s pametnom kolegicom iz Bemidjija Molly (naravno, Solverson, skandinavska su prezimena nešto bez čega ne može) ipak utvrdio da se iza zamršenog slučaja u kojem je puno puta uspješno bačen pijesak u oči, nalazi nešto puno veće i puno - demonskije. "Svećenik" Lorne Malvo (da stvar bude još bizarnija) u biti je profesionalni ubojica čiju je snagu iskoristio kukavica Lester, ali iza kojeg stoji daleko krvaviji put no što se po površini dade razaznati. Naizgled "veliki igrači" pored samoga sotone đavla izgledaju kao sitni pikzibneri kojima treba uništiti sve i povaliti žene, jednostavno su nemoćni pored ovakve sile koja zakriljuje sve njihove prizemne moći.

Dalje ne bi trebalo spoilati radnju za one koji nisu gledali (naime, ovdje se vrag zaista krije u detaljima), ali završava onako kako i treba, skromni poštar Gus (sada više nije policajac) i skromna policajka Molly (sada trudna) zajedno s njegovom predadolescentskom kćeri (koja se zove Greta, sjetimo se Margarete-Grete iz Fausta ili Margarite iz Bulgakova - naime, pažljivom gledatelju ni jedan detalj ne ispada iz vida dok gleda ovu seriju koja je - ni manje ni više - parafraza upravo ovih spomenutih remek-djela) iz prvoga braka uživaju u kućnoj idili sred ledenog pejzaža, dok Lester, napokon razotkriven, upada u rupu u ledu, tj. sve ono što nije zaslužioi sve ono što je zaradio na nepravedan način, nanoseći bol i nesreću, vraća mu se time da tone u ledeno jezero - svakome tko nešto zna o navedenome, ovo nije nimalo slučajan motiv, naime, ono je simbol dubinske tame naše monstruozne i monumentalne nesvijesti iz koje smo rođeni i u koju ćemo se neminovno vratiti. Dakle, priča u Fargu nije samo crnohumorni krimić, dapače, sve suprotno od toga, ono je priča o ljudima koji žude, žele, pate, kuhaju u sebi, koji su površni, aljkavi, marljivi, to je priča o svima nama i načinima na koji se pokušavamo snaći u ovome svijetu koji sam po sebi možda nije pakao, no svakako nije ni raj. Ne pobunimo li se, propast ćemo, pobunimo li se, zacijelo ćemo opet propasti, no to je neizbježnost ovoga mjesta gdje živimo i na koji god način živimo. Na nama je jesmo li spremni zaplesati s vragom ili ćemo sami sebe uvjeriti da on ne postoji. Upravo je zato ona sintagma s početka krajnje istinita u svojoj neistinitosti: da, sve ispričano jest upravo onako kako se zaista dogodilo. I to bezbroj puta.

Autor: Milan Zagorac

Prodaja slika Online

Tekstovi i fotografije na ovoj stranici vlasništvo su njihovih autora i nije dopušteno njihovo skidanje i upotreba bez odobrenja autora i bez navođenja linka stranice kao izvora.

© 2013 Ludvig dizajn. All Rights Reserved.