Dakle, da zaključimo: ne vole školu

Zašto, to se na prvi pogled čini lako zaključivim – naime, dosadna je, postavlja pred njih obaveze koje im nisu drage, nastava je suhoparna, predmeti su nepovezani, ne vide dublju svrhu osim da nešto nabiflaju i onda to reproduciraju, ali to nije izazov. Osim toga, kompetitivna je, ali ne u smislu poticanja i kreativnosti, nego u smislu natjecanja tko je došao u boljoj odjeći i s bolji Iphoneom te tko je gdje bio na boljem i atraktivnijem ljetovanju. Dobro, ima škola i dobre stvari, ali one se tiču a) velikog odmora i b) školskog izleta te c) eventulano nekog opuštenog događaja, gostovanja, nekog izvanškolskog predavanja (ali to pod eventualno!)

Dakle, da zaključimo: ne vole školu

Dobro, to je naizgled, na onaj prvi letimični pogled, iako se i tu negdje vjerojatno krije kakav uzrok. Naime, dosta radim s učenicima. Daleko je to od rada nastavnika koji u učionici provede oko 35 tjedana nastave po dvadesetak sati, dakle, oko 700 sati – ja, nasuprot njima, provedem godišnje u raznoraznim edukativnim kampanjama, predstavljanjima pisaca, rada na njihovim tekstovima na radionicama kreativnog pisanja ukupno oko 100 sati i to je velika razlika, toliko velika da nikada ne bih rekao da sam „nastavnik“. Ali, činjenica je da ono malo „ukradenog“ vremena od „školskog plana i programa“ koji dobijem za rad s djecom, i to od vrtićke (kaže se predškolske) dobi do osnovnoškolaca pa čak i srednjoškolaca, daje jedan specifičan uvid u taj svijet: da, istina je, djeca nisu luda za školom. I to nije nikakva tajna.

Pogledajmo samo ova opća mjesta koja iščitavam iz njihovih tekstova: ujutro me bude, vani pada kiša, čeka me matematika, ne razumijem ništa, bus kasni, pokisnuo/la sam i cipele su mi mokre, nastava je ubitačno dosadna, nastavnici ispituju bez obzira na moje raspoloženje, da, imamo na kraju i taj sedmi sat, a koji je nešto što je kao izborno, pa bi trebalo biti malo slobodnije, ali čak ni to nije slobodno. I da, još nešto važno: učenici imaju osjećaj da sve to što uče nema dubljeg smisla, tj. da je uglavnom učenje radi ocjene, a ne učenje radi nečega drugoga, savladavanja nekog specifičnog znanja ili vještine kojemu ideš s unaprijed s entuzijazmom. Interesantno: čim u pričama spominju neku vanjsku, slobodnu aktivnost, pa čak i veliki odmor, odlazak na neku rekreaciju ili izlet, tada vani sja sunce, ptičice pjevaju, svi su radosni i nigdje više ovoga školskoga bluza.

S malima u predškolskoj dobi je još jednostavno: oni su negdje na pola puta između bajke i ove naše kišne stvarnosti, pa im se ispripovijeda priča te uz nekoliko uzgrednih opaski „a što se dogodilo s mačkom?“ (naime, putem su vidjeli uginulu mačku pa su zaključili da je mačka pojela otrovnu bobicu pa je umrla) ili „zašto su Nika i Lana bacile papirić na travu?“ (naime, oni znaju da se ne smije bacati papirić u travu, pa to su sto puta spomenuli, zar ne?) te o tome da „policajac nosi pištolj da upuca lopova“ (od onda više ne spominjemo policajca, ni palicu ni „lisice“, općenito, ne spominjemo taj policijski aparat, osim ako s kolegama iz policijske uprave ne dijelim edukacijski blok sat), tu počinje njihova znatiželja koju iskazuju vrlo jasno i bez ustručavanja. Njihova se pitanja o onome o čemu govorim nižu bez oklijevanja, kao da nema straha od neke moguće kazne.

Kako radim sa starijim skupinama, to su oklijevanja i izljevi iskrenosti sve rjeđi, djeca postaju sve svjesnija „abecede života“ znajući da kriva riječ na krivom mjestu može značiti neku moguću i nepoželjnu posljedicu. Osim toga, kada sam s predadolescentskim ili adolescentskim skupinama, stvari se dodatno kompliciraju, nužno uvodeći u jednadžbu i faktor osobnog sazrijevanja i rasta svakog učenika za sebe, a na koje kao osoba u ulozi nastavnika morate paziti. No, kako ti oblaci tmurne pubertetske oluje postaju sve mračniji, likovi njihovih priča su sve izloženiji nestalnim i nepouzdanim elementima, njihove su priče iz one prvotne komike iz petog razreda sve sličnije nekim sumraksaganalik pričama o nesretnim djevojkama koje nitko ne razumije, žive same ili napuštene ili će ih se napustiti, ali zacijelo negdje postoji neki vampir ili vukodlak koji će je jednom, nije bitno kada, jednom, prepoznati i spasiti od mučnog svijeta u koji je nekom nesrećom upala iz one prvotne bajke.

Ipak, interesantno, iz književnosti koja im je dio obavezne lektire, ne dobivaju te informacije o vlastitoj zriobi, ona kao da zrcali zriobu naših baka, ako ne i prabaka, pa čak i unatoč trudu nastavnika da se neke stvari ubace i da se cijela ta školska misterija neugodnih hodnika i represivnih predmeta pomalo razbije, ako nigdje drugdje, onda barem na nastavi književnosti, ne, ne događa se, već upravo suprotno, uz matematiku, taj je hrvatski najgori i najnepoželjniji predmet. Lektire su uglavnom dosadne, ono o čemu one govore nije im blisko, u biti ne znaju uopće zašto su to pisci i pisali, mora da su se gadno namučili pišući nešto što čak ni pod prisilom lektire nije moguće probaviti. Nadalje, ne prepoznaju sebe ni svoje probleme u predviđenim naslovima (uz poneke iznimke i to isključivo suvremenih autor(ica)), ali ih muči da ako u nižim razredima tzv. popularna kultura koja im je svedostupna (TV, društvene mreže, net) ima odgovore na njihova pitanja (npr. Ana i Elza do nižih razreda osnovne, zatim Violetta u recimo 5. i 6. razredu, do Harryja Pottera ili Sumrak sage ili Igre prijestolja u višim razredima – svakako toga ima još, ali ovo nije moje najuže područje bavljenja – najbolje je kada me pitaju kako znam za te likove!), kako to da te stvari, tako omalovažene kao „popularna“ i „masovna kultura“ odgovaraju na njihove unutrašnje potrebe dok se unutar škole i dalje zadržava ona dosadna, siva, neugodna atmosfera dok vani stalno pada kiša. Zaključak je jasan: bitni su im oni sadržaji u kojima se likovi ili događaji mogu identificirati s njihovim osobnim preokupacijama. Školski im program daje jako malo od toga, osim povijesne književnosti i općih mjesta s kojima se jako teško poistovjećuju, ne zato što su lijeni ili im se ne da raditi, nego jednostavno zato što biti učenik danas i biti učenik prije 150 godina nije ista stvar.

Kako bilo da bilo, nešto će se sa školskim sustavom morati dogoditi. Iako sam prije smatrao da će se neke stvari promijeniti evolucijom, danas mislim da smo toliko zaglibili, odgajajući generacije i generacije nevoljnika, da je vrijeme da se s tom praksom jednostavno prekine, da se škole oslobodi suvišnih i nepovezivih sadržaja, da se djecu potakne ne samo deklarativno, nego i stvarno, na više kreativnog rada i da se sve učini s manje figa u džepu, a s više stvarnog osjećaja za poziv.

Autor: Milan Zagorac

Prodaja slika Online

Tekstovi i fotografije na ovoj stranici vlasništvo su njihovih autora i nije dopušteno njihovo skidanje i upotreba bez odobrenja autora i bez navođenja linka stranice kao izvora.

© 2013 Ludvig dizajn. All Rights Reserved.