SLIKA NIJE DAROVANA
Ovu sliku željela sam darovati .
Darovati jednoj izuzetnoj osobi , s namjerom da izmamim zadovoljstvo i vedar osmjeh, na njezinom licu.
Zadovoljstvo i sreću u oku, kada ugleda sliku.
Kada na slici prepozna boje koje voli, koje nadahnjuju i daju joj snagu za dalje.
Snagu za život.....
Osobi koja zna cijeni umjetnost , koja voli lijepe stvari i iskrene ljudske geste.
Stvarala sam je sa namjerom da je darujem , upravo toj osobi. Plava boja mora i žuta boja sunca bile su njene boje . Znala sam to .....
Ova slika koja „govori tisuću riječi“ nastajala je postepeno.
Plava boja , onako više duboko plava trebala je biti podloga, na kojoj sam željela "graditi " ono što je trebalo imati svoju priču.
Priču koju može isčitati, samo ta osoba .
Priču jednu, jedinstvenu .
Žuta boja, onako topla kao zlatno sunce počela je pokrivati podlogu na kojoj je slika nastajala .
Kako me zanos, da što vjernije prikažem emocije vezane uz tu osobu , ponio nastajale su slojevi boje koji su se nemilosrdno preljevali .
Naprosto su se „ prebacivali „ jedan preko drugog .
Miješala sam boje , boja sunca tako je dobila više nijansi kojima se još jače naglašavala slojevitost.
Slojevi koji su nastajali njezinim preljevanjem i sljubljivanjem sa ostalim dijelovima boje , u jednom trenu napravili su pukotinu , prazninu.
Prazninu u plavoj podlozi . Žuta boja sunca kao je htjela „ preskočila „ tu prazninu i nastavila put dalje , gradeći nešto novo .
Sa vrha slikarske podloge spustila sam drugu miješanu žutu , koja je išla prateći onu prethodnu.
Slijedila ju je u stopu .
Slijedila kao da je znala da slika treba prikazivati , dva tanka razgranata , "zdrava " drva poredana jedan pokraj drugog .
Dva drva koja šire svoje raskošne grane prema nebeskom plavetnilu. Slaveći život.....
Žuto zlatne grane izgledale su tako pune, sočne i vesele stremeći negdje daleko .
Daleko pod oblake.....
No, iznenada već pri samom završetku slike doznam nešto od čega mi je stalo u grlu.
Nisam se mogla dignuti sa stolice od emocija koje su me svladale, od bola koji mi je razdirao dušu.
Držala sam sliku na krilu, a suze su po njoj kapale .....
Kapale nezaustavljivo, suze tuge , suze bola.
Pustila sam ih da padaju na sliku, nisam se obazirala, jer tada mi ništa više nije bilo važno .
Samo je bol u mojem srcu „ plovila“.
Gromko sam zajauknula, potom su suze krenule, krenule još jače .
Jače , jedna za drugom. Klizile nemilice.....
Slika je upijala suze, slika je bila svjedok boli .
Čudila se, a nije znala razlog mojoj boli. Ali osjetila je moju neizrecivu bol.....
Slika je izgubila formu, kasnije sam je nastojala popraviti , ali ona nije više bila ona od prije ......
Nije bila vesela, puna života kao u trenutku kada je stvorena.
Ostavila sam tu sliku, onakvu tek toliko popravljenu, sa svim vidljivim tragovima tuge i boli u tim trenucima izbačenim iz moje duše.
Međutim, fotografiju slike prije njezinog završetka zadržala sam i ona mi dočarava kako je trebala izgledati još samo da sam par detalja uspjela stavila na nju , prije nego su suze krenule .
Suze boli, suze tuge.....
Nemam više slike, imam samo njezinu fotografiju prije njezinog završetka.
Slika nije darovana.
Darovana dragoj osobi ......
Gordana Sedmak Jednačak