BRIGA

briga

Izgovorena riječ briga, postaje tako "zvučna" i tako duboka.....

Ona je prisutna u životima svih nas, manje ili više. Izazvana je našim osjećajima, našim mislima. I dobro nam je znano, da se svaka briga doživljava na svoj, specifičan način.

Prije svega jer svi ljudi nisu isti, neki takva misaona stanja doživljavaju lakše, a ima i onih koji tome pristupaju srcem i teško se s takvim stanjem nose.
A život se "kotrlja" noseći sa sobom lijepe i teške trenutke. Čak nam se čini, da ima više onih zabrinjavajućih i mučnih trenutaka , koji nas dobrano iscrpljuju.

 I pitamo se, zašto se to baš nama događa, te kada ćemo se "otresti" tih stanja?

Kada jednu brigu nekako privedemo kraju, druga se naprosto "zalijepi" na slobodno mjesto .....

 I tako u krug.....

I što napraviti tada ? Pitanje je koje si svako ponaosob, postavlja.

Možda, da sve pustimo vremenu da to riješi na svoj način? Pa kako bude.

 Ili da jednostavno kažemo, baš me briga?

 Ali to jednostavno ne možemo. Ne možemo bez obzira na koga i na što se briga odnosi. Ne može se to tako "odrezati" , okrenuti glavu i ići dalje, bez grižnje savjesti. Ljudi smo....

Svi imamo emocije, savjest. Netko prije ili kasnije shvati, da neke stvari mora "pokrenuti" te  "pružiti ruku" da se uzrok barem smanji , ako ne i ukloni.

Stoga ne preostaje ništa drugo, nego uhvatiti se ukoštac sa trenutnim stanjem, koje kod nas izaziva tjeskobu.  

Treba razviti pozitivan stav , te nakon razmišljanja bolje analizirati trenutno stanje. Pobijediti depresiju , te se  napunjeni pozitivnom energijom i krenuti prema ublažavanju brige ili rješavanju uzroka brige.

Brižnost je vezana kroz čitav život. Od vremena kada postanemo roditelji, pa sve do starosti.....

Kada postanemo roditelji, tu je stalno prisutna briga vezana uz veliku ljubav prema djeci. Tu je osim brige prisutan i strah sa pitanjem, da li radimo sve kako treba kako bi pomogli.

U početku kao mladi roditelji, na svaki plač djeteta naprosto "skračemo" i tražimo uzrok uznemirenosti djeteta. Mislimo da je dijete gladno, provjeravamo pelene, gledamo da li ga nešto boli....., te da li ima temperaturu.

 Potom, tu je i faza grčića, koja kod svakog djeteta traje različito i izaziva plač djeteta u vriskovima. Dijete se grči, plače, crveni u licu, a mi mu nastojimo pomoći sa sredstvima koja su u farmakološkoj ponudi , te stavljamo tople pelene na trbuščić , masirajući ga. Ali, velikog efekta od tih metoda nažalost  nema. Uz sve to učinjeno treba jednostavno istrpiti, osjećati sa djetetom i nježno ga priviti uz sebe, da osjeti da nije samo u boli......

Nakon toga, tu je i izbijanje prvih zubića . To je faza isto tako bolna za dijete kao i za roditelje. Plač koji  izaziva bol probijanja zubića, je isto ono sa čime se mladi roditelji teško nose. Jer puno zubića mora izrasti.....

 To su rekli bismo "slatke" brige, ali su ipak brige.

 Brige kako djetetu pomoći, kako mu ublažiti boli........ Prilazimo raznim metodama ledenih gelova za zubno meso itd. , ali to ipak nije ono što će "otjerati" bol.

I tako uz navedene faze briga , dolaze i vezane uz odlazak djeteta u vrtić, odnosno prilagodba djeteta na novo okruženje ......

Kada dođe škola, tu je opet vrijeme kada je roditelj taj koji stalno bdije, nad djetetom vezano uz njegovo savladavanje školskog gradiva, vanškolskim aktivnostima, sklonostima vezanim uz glazbu, ples, šport.....

U ovim fazama jako je važan razgovor sa djetetom. Razgovor nenametljiv, blag. Djetetu treba biti prije svega prijatelj, kako bi on stekao  povjerenje da su roditelji ti kojima se može obratiti uvijek, baš uvijek.... Pitati ih sve što ih zanima, potražiti savjet za neki problem, razgovarati o odnosu sa svojim prijateljima itd.  Roditeljska briga je vrlo odgovorna, jer on odgaja mlado biće koje postaje čovjek......

Ali roditelj mora voditi računa da svoja trenutna raspoloženja vezana uz posao koji obavlja ili neke nesporazume vezane uz neke za njega važne stvari , ne "prenosi" na djecu.

 Ona ne smiju osjetiti da postoji nervoza kod roditelja , nezadovoljstvo i frustracija. Roditelj pred djetetom to mora zatomiti, makar mu to u tim trenucima bilo teško, te rješavati kasnije sa svojim partnerom......

Jako  dobro znamo da je danas,  život posve čisto drugačiji nego prije.

 Na radnim mjestima ima puno događanja koja nisu nimalo za pohvalu, jer su se općenito ljudi jako promijenili. Ne samo karakterno, nego emocijonalno , te promijenili prioritete u životu.

 Danas, nažalost ima radnih kolega koji sa daleko manje znanja "kroče" naprijed, prodajući se sposobnijima. Pri tome, ne prezajući od podcjenjivanja onih koji pošteno, znalački i bez zle namjere odrađuju svoj posao. Ali danas, nažalost  teško je pronaći drugi posao, promijeniti radnu sredinu ...... Stoga dosta ljudi sa "grčem" u želucu idu na i sa posla ......

 I to danima i jasno da to deprimira kako tu osobu, tako i njezine ukućane.

Ali djeca to ne smiju osjetiti. Kada dođete kući, nabacite osmijeh i družite se sa djecom. Tako će vas pamtiti kao vesele i bezbrižne roditelje, sa kojima je lijepo provoditi vrijeme.

Opterećavanje njih sa stvarima koje nisu za njih, koje će se s vremenom riješiti na neki način, nije način koji je primjeren odgoju djece.

Samo je jedno djetinjstvo i mladost , stoga dozvolimo im da u njoj uživaju.... Uživaju, znajući da smo svakog trenutka tu za njih, pokraj njih...... Neka im djetinjstvo uz našu brigu, bude sretno i za sjećanje.....

Ali naša briga može biti i za starije roditelje. Roditelje koje je bolest shrvala. Davali su kroz život sve od sebe, kako bi nam priuštili da postanemo ono što smo danas. Dobri ljudi , dobri roditelji.....

Stoga, bez obzira na zakonsku obvezu o brizi o nemoćnim roditeljima, treba im podariti svu moguću pomoć...... Ta pomoć ne obuhvaća samo brigu o nabavi potrebnih namirnica, pomoć oko održavanja doma , nego i topli razgovor, a koji njima itekako puno znači. 

Ako ne možete neki od dana navratiti i vidjeti ih, nazovite ih, pitajte kako se osjećaju, da li ih boli, da li im nešto treba..... Recite im da ćete uskoro navratiti i obići ih , te da ćete s njima popiti kavu i porazgovarati.

I nemojte im zaboraviti reći da ih volite..... Te riječi će im se urezati u sjećanje i one će im trenutno izmamiti suze na oči , ali davati će im snagu da ustraju u svojem stanju . Čekati će vas željno na svojim vratima, da vas zagrle, da uživaju što vas imaju .

Jer znajte, dok imate roditelje vi ste nečije dijete. To je lijepi osjećaj.....Tog osjećaja postajete još više svjesni kada oni odu na drugo mjesto ..... Ali, čovjek se mora s time pomiriti jer tako ćemo jednog dana i mi otići . No, kao i oni i mi ćemo svoju djecu, svoje unuke gledati odozgora i uživati u njima.......

To je ono što nas treba držati i snažiti......

GORDANA SEDMAK JEDNAČAK