LOVRINA VOŽNJA SA DIDOM I BAKOM
Naš unuk Lovro nema ni tri godine, ali zna što hoće..... Naročito kada su u pitanju automobili i vožnja.
Najviše od svih automobila voli didin auto, iste marke kao auto njegovih roditelja, ali znatno stariji.
Iako ta crna didina limuzina ima dosta "kilometara u kotačima" , Lovro se ipak najradije vozi u njoj.
Ali kada ide sjesti u auto, držeći se didi za ruku, naprosto trči.
"Čekaj Lovro, stignemo, polako, mazda još spava u garaži!" kaže dida kojeg vuče i ne pušta iz ruke.
Kada stignu do pokretnih vrata garaže, dida mu da ključ da stisne tipku i da pokrene bijela vrata. Ona se dižu polako, te se nazire njegov omiljeni auto.
Tu je, ovo je , didina mazda ! Idemo dida, idemo!.... Lovro sav ozaren oduševljeno uzvikne.
Baka Goga se pridružuje muškim snagama u naumu, da se udobno smjeste i krenu na vožnju.
Cilj vožnje je centar grada.
Dida i baka su odlučili da unuka povedu na sladoled , malo ga provozaju, te po povratku stanu i kupe neku igračku koju on sam izabere.
Sjeli smo, baka i Lovro odozada , a dida pažljivo izvozi auto iz garaže zbog prometne ulice.
I krećemo....
Lovro okreće glavu na jednu, pa na drugu stranu. Pažljivo sve gleda...., komentari pljušte. Bako, gledaj onog psa kako je velik, ide po ulici, jel ga vidiš bako ? .... Vidim Lovrice, nebi smio ići bez vlasnika, možda je nekome pobjegao ...., možda ?.
Sjedi Lovrica i pita, kuda idemo, da li ćemo ići mami na posao. Mi mu odgovaramo da ćemo proći pokraj zgrade gdje mama radi, da ćemo joj potrubiti i da će ona sigurno znati da joj to Lovrica trubi i pozdravlja..., ha , ha......
Došli smo do križanja, kad se Lovrica oglasi : Dida, stani , red – crveno je ! ( iz crtića naučio boje na engleskom , tako da ih kombinira )....
Znam, vidim, stali smo, pa sad će doći žuto , a što ono znači Lovrice ? pita dida ........
Hm, hm...... pozor......, odgovori Lovro.
Ma bravo, tako je ...... Čekamo zeleno , Lovrice , zar ne ?
Da , da , zeleno – green . I upali se zeleno , a Lovro uzvikne Dida, ajde , idemo !!....
Idemo novim mostom, pretičemo kamion , Lovro sav uzbuđen kaže tako dida, mi ćemo ga prestić , mi smo brži.....hm , hm „ ......
Okreće glavu na jednu, pa na drugu stranu. Ništa mu ne može promaknuti. Niti biciklista koji ima bijelu kapu i plavi bicikl, auto škoda čiji znak odmah raspoznaje , opel koji se stvorio ispred nas.
Dida, prestigni ga, dida .... Ma, ne smijem Lovrice, prebrzo vozi .... Neka on ide svojim putem
Ajme, tamo naprijed mazda , mazda bijela ......, autobus je brži....... „ zamijeti Lovrica.
Zapaža naš Lovrica, sudjeluje aktivno .....
Cijelo vrijeme nešto dobaci, kao npr. kod rotora tu je Mc Donalds , tu sam išao sa mamom i tatom .....!
A sada ćeš sa bakom i didom na fini sladoled sa čokoladom...., pa onda idemo po neku igračku..... Može ?
Može, može..... čvrsto se držeći za naslon svoje stolice , odgovara zadovoljan.
Ah, kako je bio ponosan kada je išao između dide i bake , držeći ih za ruku prema slastičarnici.
Bio je tu već nekoliko puta, te je već znao kako sjesti i čekati , a kada je trebao reći što želi otvoreno je rekao cokoladu.....
Dobio je veliku kuglu čokolade , kornet kao ukras , te u čašu zaboden mali šareni kišobran koji ga je naprosto osvojio....
Ah, djeca ..... Kako je dovoljno malo , da su sretna ..... Bio je sretan da je u centru pažnje kada su mu se obraćali ljudi poznati didi i baki ......
A dida i baka bili su tako ponosni na tako otvorenog i dragog unuka.
Nakon sladoleda , nismo zaboravili napraviti krug gradom , proći pokraj zgrade gdje mama radi, potrubiti , a Lovrica je bio sav sretan misleći da je mama upravo čula da on prolazi i da je pozdravlja.
Na kraju, nismo zaboravili obećanje...... Igračka, igračka ..... Iako ih ima, ali uvijek nova dobro dođe, zabavi se s njom, zaigra , izmašta čitavu priču , jer se već zna igrati......
Izabrao je dva kamiončića, jedan crveni vatrogasni i jedan maslinasti vojni.......
Rekli smo mu da izabere jedan kamiončić i nešto drugo , da nije isto samo druge boje.... Ali ne, on je htio baš te.... Oni su mu se posebno dopali.....
Držao ih je čvrsto u svojim ručicama, sjedeći zadovoljno kraj svoje bake Goge i gledajući kako njegova stara mazda prelazi preko staroga mosta . Vraćali smo se u novi dio grada , a Lovrica poznajući put gledao je u svako dvorište i komentirao gdje treba skrenuti......
Došli smo do garaže, te stali. Dida mu je dao automatski ključ da ga pritisne te da se vrata garaže podignu. Podigla su se, izašli smo iz automobila , koji je dida parkirao u garaži.
Spavaj mazda didina, ponovno spavaj ! rekao je Lovrica.
Bravo Lovrica, baš tako ..... neka se odmara, kada je stara . Zaslužila je . Lijepo nas je provezla i sada smo sretni došli doma.....Bilo nam je lijepo zar ne ?
Da, bako, da ......hm , lijepo smo se vozili! Dida, baka i Lovro i hm, mazda......
Gordana Sedmak Jednačak