NEMA TE VIŠE, BAKO UNUKA MOGA
Prijateljice draga, bako unuka moga.
Prije nepunih mjesec dana zaklopila si svoje umorne oči, kojima si s velikim veseljem upila sve doživljene slike, vezane uz našeg zajedničkog unuka.
Neizlječiva bolest pojavila se nešto prije njegovog rođenja. No, u tebi je naprosto gorila želja da dočekaš svoje zlato.
Prionula si liječenju, strpljivo podnoseći sve terapije i njihove posljedice.
Dočekala si njegovo rođenje.
I upravo taj čin, dao ti je još više snage da ustraješ. Nisi se dala sudbini, naprosto si joj prkosila. Jer u mislima, bio ti je samo on. Tvoj i naš Lovro.
Željela si ga neprestano gledati, uživati kako napreduje.
Kilometrima daleko, znala si da ne može stalno biti kraj tebe. No, svako malo s roditeljima dolazio je svojoj baki. Video snimke dostavljene na mobitel pregledavala si nebrojeno puta......
Ali, kada je odlazio od tebe, mašući si zavapila kada ćeš ga ponovno vidjeti.
Živjela si za te susrete.......
Brojala si dane do njegovog ponovnog dolaska.......bojeći se da ga više nikada nećeš vidjeti.
Bolest je od samog početka pokazivala svoju pogubnu snagu. Ali ti se nisi dala. Pomisao na unuka, svaki puta kada si klonula, ponovno ti je dala snagu da ne posustaneš. Da se ne predaš, da se boriš, još za koji dan.
Za još koji susret sa svojim unukom. Da čuješ njegov glasni smijeh, da gledaš njegove plave oči. Oči iz kojih je iskrila ljubav, s osmjehom koji je odražavao pravo dječje veselje.
No, tijelo je otkazivalo poslušnost. Lovro je pred trećim rođendanom, izgubio svoju baku.....
Baka s mora otišla je tiho, ali sretna s mislima i s velikom ljubavlju prema svojem zlatu.
Neka je dragi Bog čuva na nebeskom prostranstvu i neka nađe svoj vječni mir.
Odozgo, s neba neka s osmjehom gleda svoga unuka Lovru, kako odrasta.
Neka uživa u njemu.....
Neka bude ponosna na njega. Na svoje zlato, svog jedinog unuka.
Unuka bake s mora i bake s kopna......