LJEPOTA STVARANJA
Ljepota stvaranja je onaj poseban , naprosto predivan osjećaj osobe koja svojim umom , darom i svojim rukama želi nešto stvoriti , uobličiti u nešto korisno , lijepo , efektno , posebno i onako svoje.
To je osjećaj snažnog poriva, dapače nekakvog podrhtavanja koje struji tijelom i naprosto taj osjećaj ne ostavlja čovjeka ravnodušnim.
Upravo taj nemir stvara košmar u glavi i želju, da se osoba pokrene i krene u nešto novo , nešto drugačije , samo njezino.
Pri tome se javljaju misli , ideje , čudne pa čak i smiješne kombinacije , potom i „ otkačene slike „ neostvarenih želja .
Želja koje treba ostvariti , želja koje vuku naprijed da se krene u nešto neizvjesno, a tako uzbudljivo .
Ako osoba ništa ne poduzme , to nešto „čučati će“ u njoj , zatomljeno , jedino će se s vremena na vrijeme „ isplivati onako na kratko na površinu „kao poziv za djelovanje .
Isprepleću se misli , kako i na koji način to napraviti , jer osoba upravo to želi upravo svom svojom snagom.
To će na kraju postati proizvod njenog htjenja , produkt njenih ideja , te upornog i napornog rada , njezinog djela .
Ono što nosi u sebi izlaziti će iz nje polako, onako kako će ideja sazrijevati i tako će se i postepeno ostvarivati .
Svaka kreacija dobro osmišljenja , sa dobrom voljom , ljubavlju i vibrom može zasjati u punom sjaju. Vješte ruke mogu zamišljenu ideju pretvoriti u stvarnost .
Ali ništa ne ide na brzinu .
I stara , dobro poznata deviza : „ Napredak uvijek traži napor!“ , sve nam govori.
Stoga je krajnja želja svake osobe, ostvariti ono što je duboko u njoj , Bogom dano , ono što stvara onaj slatki osjećaj nemira.
Kada se pojavi taj osjećaj , znak je da treba krenuti , hrabno i bezkompromisno.
Nipošto se ne okretati , zastajkivati , a kamoli stati .
Mora se ići dalje , bez obzira na trenutne ili čak možda duže poteškoće , jer vrijeme će pokazati koliko je ideja „ zrela „ za ostvarenje, koliko je ona interesantna i da li je to pravi put , da se ona na kraju pretvori u stvarnost.
Može se stati , ali samo da se odmore ruke , oči , misli ....., tijelo , ali nikako ne predugo.
Vrijeme neće čekati .
Ono nema reprizu , baš kao niti život.
Treba dati sve od sebe , čvrsto i odlučno .
Onako iz dubine svoga tijela, iz dubine svoje duše .
Neka se sve ono „ zakopano „ u nama pretvori u „vulkan i bukne poput užarene lave „ šireći se po površini , te postane plod naših želja i ostvarenja .
Stoga, ljudi koji imaju to „ nešto „ u sebi , taj poriv koji im neda mira (oni najbolje znaju kako je to predivan osjećaj ) moraju krenuti na put ostvarenja , onog dubokog , kojeg nose u sebi.
Kreativne duše , oslobodite se , pridružite se ostalima , razvite svoju maštu i ostvarite svoje snove. Biti ćete dio jednog divnog društva , društva isto takvih ljudi kao što ste i vi , te koji se ne daju omesti svakodnevnim događanjima , već razmišljaju kako da svijet uljepšaju i to duhovno , emotivno , te plodovima od Boga, poklonjenog dara.
Treba ustrajati , povezati se sa istomišljenicima , „braćom i sestrama „ po vrlinama i darom kojeg nosimo od rođenja , duboko u sebi.
Moramo biti zahvalni Bogu , što nam je dao taj dar , što smo ga tijekom života ( na početku , sredini ili možda čak pri njegovom kraju ) ipak prepoznali u sebi .
On će nam pomoći u trenucima kada nećemo znati što i kako dalje .
Odmaknuti će nas od tih zbivanja , čudnih , neizvjesnih , opasnih , opakih i skrenuti put prema „ svjetlu“ da nas obasja svojom silinom i da nam donese nešto dobro.
Usmjeriti će nas prema vedrom danu punom sunca , optimizma i volje da ustrajemo i da uživamo u onome što imamo , u onome što je dio nas , onome što je u nama.
Zapravo ono što imamo oko sebe , pokraj sebe i dakako , u sebi samima .
Dostojanstvo , ljubav prema čovjeku kao prijatelju , ali onom iskrenom , davanje drugima kroz riječi , kroz geste , kroz djela , kroz ono unutarnje što posjedujemo , to je ono što govori o našoj vrijednosti kao jedinki .
I nadaj se novom danu , ljepšem , sadržajnijem i kako bi rekao Albert Camus :“ Drži svoje lice okrenuto ka suncu i nikad nećeš vidjeti sjenu !“
Imaj to na umu , uvijek i zauvijek.
Gordana Sedmak-Jednačak
Izvor teksta: "Novi sisački tjednik"