RUŽA BOJE PUDERA

Priča koju pišem drugačija je od ostalih, do sada napisanih.

Upravo drugačija jer je stvarna, doživljena i proživljena .

Priča je to iz davnih , prošlih vremena puna emotivnih sjećanja koja smiruju dušu, pri samoj  pomisli na ono što je nekada bilo lijepo i posebno .

Vjerojatno se pitate :“  Zašto priča o ruži i što kod ruže može biti tako zanimljivo, da bi bilo zabilježeno u jednoj priči „?

Ali vjerujte ima , upravo to nešto.

Vidjeti ćete na kraju priče , da je ruža boje pudera u potpunosti  zaslužila taj tretman.

Radi se o ruži koja nije nimalo obična kao ona koja raste i cvate, u gotovo svakom vrtu.

To je ruža boje pudera za koju su vezane mnoge uspomene iz davnih prošlih, nama lijepih vremena.

Uspomene vezane uz dolazak mlade  obitelji iz jednog grada u novi grad na tri rijeke. Prilagodba  mlade obitelji sa suživotom, u njima nepoznatom gradu.

Potom , savijanje obiteljskog gnjezda , onako kako to obično biva , radeći i snalazeći se svakodnevno.

 Obitelj je rasla . Djeca se bezbrižno sa vršnjacima  igrala u parku,  provodeći svoje bezbrižno djetinjstvo. Odrastali su......

Majka obitelji , uz sve svoje obveza uspjela se posvetiti onome što je posebno veseli.

Bila je prava obožavateljica cvijeća. Pogotovo ruža.

 Po dolasku u svoj novi dom u  grad na tri rijeke , oplemenila je prostor ispred prizemnog stana posadivši veći broj prelijepih ruža. Nije se htjela odreći ljepote cvijeća u kojoj je posebno uživala.

Ukrasila je cvijetnjak ispred svoga prozora, prekrasnim primjercima mladih ruža svih vrsta , veličina i boja.

Ruže je nisu „ razočarale“ , prosto se nadmečući koja će ljepše cvasti i koja će ljepše mirisati.

Čak su i pčele prepoznale njihova htjenja i njihovu ljepotu.

Sa svojim cvatom jedna ruža je smjenjivala drugu ili su obje cvale istovremeno .

 Prava blagodat za oči.

Mnogi prolaznici su se zaustavljali , divili se i raspitivali se za vrstu ruža i gdje su nabavljene. Ali jedna im je posebno „ zapela „ za oko .

Jedna je prednjačila pred svim ostalim ružama .Bila je to prava krasotica , ruža boje pudera.

Naprosto  raskošnija , naprosto posebna.

Tako čvrsta , tako „ sočna“.

 Gordo uzdignutih grana i cvjetova prema nebu .

Kao da je znala da je najljepša.

Njezina boja u tim vremenima , bila je rijetkost .

 Boja pudera odnosno bež boja sa primjesama rozkasto naranđaste .

 Neobično , a lijepo . Plijenila je poglede i izazivala uzdahe.

Majka obitelji bila je ponosna na sve ruže , na to kako uspijevaju i kako ju razveseljavaju svojim izgledom i bojama .

Ali ipak , ova nježna ruža  boje pudera bila joj je najdraža.   Bila je drugačija, bila je neobična.

Ponosno ju  je zalijevala preko široko otvorenog  trokrilnog , kuhinjskog prozora koji gleda prema cvijetnjaku.

Ostali stanari , tu su ranije posadili svoj ružičnjak ali dolaskom ove mlade obitelji sve je nekako živnulo .

 Nove zasađene ruže, njihova raskoš , mirisi i boje dovele su do toga da i ostali dio cvijetnjaka naprosto dobije drugačiju dimenziju .

Sve je cvijeće nekako oživjelo i povezalo se u jednu skladnu , cvjetnu harmoniju.

Ruža boje pudera  nije samo bila posebna izgledom nego i svojim rastom i cvatom.

Rasla je u vis, kao da je htjela svojim cvjetnim glavicama doprijeti u unutrašnjost  prizemnog stana i sudjelovati u životu obitelji koja ju je donijela.

Raskošna je bila , cvjetna, puna tvrdih, velikih latica i mamila uzdahe divljenja i osmjehe zadovoljstva.

Jednog dana dobila sam na poklon tek ubranu ružu, sa tek napola rascvalim pupom .

 Bila je lijepa i onako zatvorenih latica šireći opojan miris .

Da, upravo tako , odrezana i ubrana  sa grma ruže boje pudera.

Posebno me se dojmila bojom i svojim raskošnim izgledom , ta neobična ruža.

Očarala me odmah svojom ljepotom i probala sam je zasaditi sa željom da je imam u svojem cvijetnjaku .

Dugo nije davala znakove , da je zakorijenjena.

 Stajala je u zemlji pokrivena staklenom teglom ne dajući nikakve znakove života.

No, jednog dana kada sam se već pomirila sa neuspjehom , ugledala sam sitne zelene listiće kako se pojavljuju ispod staklene tegle koja je poslužila zakorijevanju.

Udahnula sam joj život.

Mojoj sreći nije bilo kraja.

 Ruža boje pudera biti će „ kraljica „ i u mojem ružičnjaku.

Tako je i danas . Ona je još uvijek tu.

Stara , ali se neda .

Uspjela sam njezine mladice , rasaditi na još par mjesta u cvjetnjaku.

Za svaki slučaj .

 Neka ih je , posebne su .

Zaslužila je to .

Ali ispred prizemnog stana nema više stare ruže boje pudera , ali više nema niti Majke obitelji , moje svekrve .

Eto zašto je ruža boje pudera zaslužila da bude zauvijek zabilježena u jednoj priči.

Ona me podsjeća na osobu koja je voljela ruže i jednu posebnu krasoticu – ružu boje pudera.

Gordana Sedmak Jednačak