SJEĆANJA
Sjećanja naviru, sama od sebe.....
Nekih nama dragih ljudi
Iz ulice moga djetinstva
Više nema.....
Otišli su tiho,
Gotovo preko noći,
Otišli su bez pozdrava .....
Misli lete,
Naviru sjećanja
Na osobe s kojima sam
Provela djetinjstvo,
Godine odrastanja
U ulici moga djetinjstva ....
Bila su to druženja
Nezaboravna,
Druženja iskrena,
Kada smo dijelili
Ono malo
Što smo imali.....
To je ono što nas je povezivalo
Što nam je bilo zajedničko
A tako vrijedno......
Znali smo to cijeniti
Uživati u tako malom
A tako velikom za nas.....
Živjeli smo u istoj ulici
Ulici mojeg djetinjstva
Igrali se bezbrižno,
Dječje igre,
Graničara, školice,
Sanjkali se kada su
Zime bile oštre sa
Ogromnim količinama
Snijega.....
Sjećanja na veseli dječji vrisak
U ulici kraj rijeke Kupe ,
Na našem brijegu Zibelu
Gdje je bilo uživanje,
Spuštati se na sanjkama
Kada je sve škripalo od
Zaleđenog snijega.....
Sanjke su jurile
Nizbrdo ,
Svom silinom......
Promrzli
Crvenih obraza od studeni
Zabundani u tople kape i šalove
Smijući se
Odavali smo radost doživljaja.....
Da, uživali smo.
Bila su to lijepa vremena
Doživljaja djetinjstva u
Našoj ulici
Ulici pokraj rijeke Kupe....
Danas kada razmišljam i
U mislima pobrojim
Osobe koje su tu živjele godinama
A više nisu među nama....
Nešto mi u grlu stisne.
Jer oni su otišli zauvijek
Tiho, nenadano, bez pozdrava....
Ostaju samo sjećanja na dane
Djetinjstva , mladenaštva koje
Smo provodili u našoj ulici
Ulici našeg Zibela
Ja i moji prijatelji
Kojih više nema.....