BAŠ SAM.....

Neke nove djevojke

Klinac gleda u nju, prilično sramežljivo. Čak se i zacrvenio kada su im se pogledi sreli. Ona je u svom svijetu, svjesna kako je drugima zanimljiva pa poput iskusne kokete trepće kapcima na čijim rubovima su dugačke, crne ali umjetne trepavice. Svako malo tipka po svom roza mobitelu, jedva joj to uspijeva radi predugačkih i isto tako umjetnih noktiju sa kojih vrište kričave boje i šljokice.

Ne, ona ne jede grickalice koje su ponuđene jer je na dijeti ali cuga joj ne škodi pa trpa u sebe količine na kojoj joj mogu zamjeriti i lokalni alkići. Vani je hladno ali uska majica na njoj je samo do pupka. Ta ista majica ima dva zadatka. Jedan je da se vidi raskoš njenih grudiju a drugi je da se vidi njen uzak struk. Kosa je, naravno obojana, minica tek prekrila skladnu guzu a štikle su dobrih 20 cm.

Što radi pogleda koji se lijepe na nju, što radi popijenog alkohola, jezik joj radi nevjerojatnom brzinom. I nije baš ugodan. Svako malo zaboli je k...c radi ovoga ili onoga. Drugim riječima, zaboli je ono što u stvari nema.

Klinac i dalje gleda u nju, povremeno se zacrveni kada im se sretnu pogledi a ona svjesna njegove nemoći nastavlja još žešćim tonom laprdati o tamo nekom klincu kojemu se sviđa i svojoj "ženstvenoj" sposobnosti da ga od kanta jer jadan je ružan, nikakav i što je najvažnije, siromašan. Nema auto ali nema niti za taxi. Govori ona glasno s ciljem da je svi oko nje dobro čuju. Prijateljice koje su s njom u društvu, odobravaju joj sve što govori, ohrabruju je, govore kako je u pravu i cerekaju se onim jadnim i izvještačenim osmijehom. A ustvari, u njima kipi! Jer, ona je kraljica u društvu a one su samo blijeda kopija nečega što bi i same željele biti.

Nakon njenog prepričavanja, klinac malo ustukne, zamisli se i spusti pogled. Moguće da se našao u toj priči o ružnom, nikakvom i siromašnom stvoru koji nema najnoviji model mobitela a kamoli tatin nabrijan auto. Klinac popije ostatak svoje Coca-Cole, plati konobaru i ode iz kafića. Kada je zatvarao vrata iza sebe, još jednom ju je pogledao onim tužnim i čeznutljivim dječačkim pogledom. Vidio je to i konobar i u znak negodovanja kimao je glavom. Sav teret ovog svijeta bio je na plećima tog klinca kojemu nije više od šesnaest godina.

Srela sam ga nekoliko tjedana nakon. Na placu je obavljao kupovinu u koju ga je poslala majka a uz njega je bila i mala sestrica koju je taj dan morao čuvati. Na štandu na kojemu je kupovao, vrlo pomno je birao namirnice propitkujući za cijenu, određujući koliko točno, čega treba. Za sestru je odabrao nekoliko jabuka, nekoliko mandarina i samo dvije banane. Malena se usprotivila tražeći više banana ali on je ostao pri svome objašnjavajući joj kako će, nakon što mama i tata dobiju plaću, nanovo u kupovinu. Nekoliko kuna ostavio je za bakšiš prodavačici, uljudno se zahvalio i udaljio od štanda.

Nisam mogla odoljeti, krenula sam za njim, zaustavila ga i ispričala mu kako je završila priča u kafiću, nakon što je otišao.

Dakle, nakon što je klinac otišao, nakinđurena mala je i dalje je laprdala sve dok u kafić nije ušla ekipa među kojima je bio i njen, nazovi dečko, "tatin sin". A taj "tatin sin" je za kratko počeo galamiti, prijetiti i u naletu adrenalina maloj je opalio ćušku. Onako, upozorenja radi, ali omotano u celofan ljubavi. Ušutjela istog trena. Više nije bila tako glasna, više nije kolutala očima, čak je od nervoze počela jesti grickalice.

Na njegovu zapovijed, isključila je mobitel. Na njegovu zapovijed platila je cugu njemu i njegovim prijateljima. Na njegovu zapovijed morala je otići kući pješice uz napomenu da će je kasnije provjeriti i zvati na kućni broj telefona. Nakon što je otišla, bez ustručavanja se počeo upucavati njenim prijateljicama koje su, konačno, dočekale da budu malo manje blijeda kopija kraljice. Za kratko su svi otišli zajedno sjedajući u tatine automobile i završili tko zna gdje. Konobar je i dalje kimao glavom a ja sam mu, u znak odobravanja, samo slegnula ramenima.

Klinac me saslušao, nasmiješio se i rekao ono najjednostavnije što je mogao: "Hvala!" Prigrlio je svoju sestricu i krenuo put ka kući.

Povremeno ga sretnem i tim slučajnim susretima se veselim. Uvijek me pozdravi, mahne mi rukom i toplo se nasmije. Kumice s placa mi kažu kako je drago viđeno dijete, pristojno do bola, kako uvijek ostavlja bakšiš a sestrici obavezno kupi ponešto. Konobar iz kafića mi kaže kako je počeo dolaziti s djevojkom, skromnom, pristojnom i kako uvijek kada sretne onu nakinđurenu malu umjetnih trepavica i noktiju s početka ove priče, jednostavno joj okrene leđa. Konobar kaže kako ta mala sada u njega gleda onim istim čeznutljivim pogledom kojim je nekada on gledao u nju. Konobar na dodaje i još nešto - ta mala i dalje dobiva ćuške od "tatinog sina".

Pošteno!

Autor: Ivanka Žakman

Gdje je nestao Božić?

Kada zbrojiš godine i dobiješ brojku, one i nisu tako velike ali u sebi sadrže previše različitosti i drugačije navade pa čak i namjere.

Nije toliko brojeva iza nas koliko je u njima promjena. Kao klinka, poput i sve druge djece iz moje ulice, trčkarala sam od kuće do kuće i sa stolova uzimala one naizgled, najbolje kolače. Mati je na mene galamila da ne jedem toliko slatkoga, galamila je na mene da se obučem jer vani je hladno.

I druge su majke na svoju djecu galamile istom žestinom a mi smo, onako razdragani, sretni i suviše brzi, bježali od njihovog karanja, skrivajući se iza šupa, drvarnica dok ih ljutnja ne prođe. I onda, nanovo ulazili u kuće susjeda po nove kolače. U sve kuće, samo ne u svoje! Promrzli prsti, rumeni obrazi i želudac pun slatkih delicija, krasio je svaki Badnjak. I povraćanje od istoga, na Božić!

Ja sam u vrijeme Badnjaka uvijek željela biti lijepo odjevena. Vrijeme je to u kojemu su se još uvijek poštovale bijele štrample, karirani šosić, čizmice kupljene netom prije a ako je kupovina izostala, nosile su se one obične crne, gumene. Poneki lajbek i mamina marama svezana oko vrata.

Djevojčice su se u to doba razmjenjivale šminku, koristeći maskaru bella nussy, grožđanu mast, i ponešto plavog ili zelenog sjenila za kapke. Ukrale bi malo majčinoga laka za kosu i tatinu Crnu mačku pa tako nakinđurene i muški mirišljave laprdale po ulici.

Dječaci su imali teži zadatak. U to doba, gelovi za kosu su bili nepoznanica, lakovi za kosu su bili previše ženski pa su dečki topili šećer u vodi i s njime oblikovali frizure. One zalizane. S razdjeljkom i zulufima! Malo koji od njihovih očeva je imao love za Brut pa su i oni koristili Crnu mačku.

U to doba, vrata obiteljskih domova bila su širom otvorena. Iz svake kuće orila se pjesma, širili su se mirisi različitih jela a za istim stolom su sjedili različiti ljudi različitih nacija, vjera i običaja. I nitko nikoga nije gledao popreko, nitko nikome nije na običajima zamjerao već je kao lojalan susjed došao s vama ispoštivati ono vaše, a nakon toga pozvati vas da na isti način ispoštujete i njegovo. Nitko nikome nije izgovorio niti jednu ružnu riječ, zagrljaji, pjesme i dobro raspoloženje bili su odlika tih lijepih vremena u kojima je čovjek uistinu bio čovjek.

U to doba, mi klinci, trčkarali smo do kuće do kuće tražeći svoje roditelje koji bi bili, čas u jednoj, čas u drugoj kući. Samo oni najmlađi među nama znali bi se rasplakati od straha jer su negdje izgubili mamu i tatu.

Tada se je slušala neka druga glazba ali najdraža je bila ona koju je pjevao harmonikaš, dobar znalac svih starih izvornih pjesama. Za njega pauze gotovo da i nije bilo a slijedećih je dana bio pošteđen od svih radova. Da odmori prste i ruke. I grlo!

U to doba, bilo je velikih minusa i snijega do koljena pa su djeca klizila na guzi a ni naši starci nisu prošli bolje. Grudanje i šopanje snijegom nije bilo namjenjeno samo djeci već i majkama i očevima, po principu svatko na svakoga, pa tko kako prođe. Slijedećih dana, iznad peći na drva, sušile su se gaće. Svih veličina i za sve uzraste. A ispod njih, kuhao se grah s kiselim zeljem, odlična delicija nakon mamurluka i hrpetine mesa. Za nas djecu, kuhala se prežgana juha jer, trebalo je oporaviti želudac nakon pojedenih kolača.

U to doba, petarde su se kupovale preko šverca, bilo ih je malo a kada je trebalo pucati, čoporativno smo izašli na ulicu. Stariji s napunjenim kupicama u kojima nije bilo šampanjca već domaćeg vina, klinci sa šalovima omotanim oko glave koji su trebali prigušiti zvukove eksplozija. Očevi bi sa svojim sinovima vodili glavnu riječ a djevojčice bi se privile uz majčine skute da ih zaštiti od buke. Vatromet? Nepoznanica.

Na ulici, uz malo petardi i zvukove harmonike, s kupicom domaćeg vina, dočekala bi se ponoć. Krenula bi čestitanja, zagrljaji, ljubljenja a koji sat kasnije, pridružili bi se i oni koji su bili u crkvi na Polnoćki. Oni koji su je propustili, slijedeće jutro, bili su u crkvi. Osim ako nisu bili previše mamurni.

Božić je obiteljski blagdan. Nekada je cijela ulica bila Obitelj.
Danas je drugačije.

Zatvoreni smo u svojim kućama zaključanih vrata, sjedimo pred televizorom, nemamo snijega, ne dolaze nam susjedi čestitari. Nema niti harmonikaša koji pjeva stare izvorne pjesme. Izostaje i prežgana juha i grah sa zeljem slijedećih dana. Svega je nestalo i svega prokleto fali!

Možda se s vremenom dogodi da izostane i Božić.

A tako malo treba da se vratimo na stare navade! Dovoljno je samo da kažeš ljudima neka navrate i da nikako, ali nikako, ne zaključaš vrata svoje kuće!

Sretan Božić svima, posebno onima koji imaju želju vratiti se na staro!

Autor: Ivanka Žakman

Posljednji tango u Parizu

Ne sjećam se koliko sam godina imala kada sam prvi puta gledala film "Posljednji tango u Parizu". Moja sestra se još nije rodila, dakle, to je moglo biti od prilike u drugoj polovini sedamdesetih godina. Po gruboj procjeni, imala sam 7-8 godina.

Moj otac je obećao kako će me voditi u kino a ono najbliže, kino "Partizan" bilo je na Kvaternikovom trgu. Bila je subota, moj je otac bio umoran od posla a u naslovu filma nije prepoznao ništa sporno. Naravno, već na početku filma je zaspao (kao što bi uvijek zaspao u kinu već na početku filma) a moje je obaveza bila da ga prodrmam kada počne hrkati.

I ja sam ga, svako malo trknula laktom dovoljno grubo da bi hrkanje prestalo, dovoljno blago da ga ne razbudim do kraja.

Imala sam smeđi kaputić s kapuljačom. Ispred mene je sjedio poprilično visok čovjek pa mi nije preostalo ništa drugo nego da taj svoj kauputić sfrčem i stavim ga pod guzu kako bih bila viša i bolje vidjela ono što se prikazuje na platnu.

U svakom slučaju, film sam odgledala široko otvorenih očiju jer, bilo je to moj prvi kontakt sa scenama seksa od kojih, baš kao i mnogi drugi, pamtim onaj detalj s maslacem. Vrpoljila sam se na svom sjedalu i pomalo u strahu škicala ljude oko sebe jer, priznajem, bilo me je sram gledati golišave scene s odraslima koji me okružuju. Ipak, u jednom trenutku sam shvatila kako na mene nitko ne obraća pozornost već je njihova pažnja usmjerena na Marlona i Mariu i na sve ono što oni rade u skrovištu iznajmljenog stana. Tada sam odahnula i poput njih, bez sustezanja, poput spužve, upijala svaku scenu filma.

Film je završio, ja sam probudila oca koji me je, pomalo zbunjen od sna pitao da li mi se film svidio. O, da! Svidio mi se do bola! To isto rekla sam i mami, objašnjavajući joj kako se u filmu radi o nekom plesu kojega zovu tango. Nije mi bilo druge nego da obranim oca, jer da je mati znala što smo to gledali, u kino me više nikada ne bi pustila.

Niti mama niti tata taj film više nisu spomnjali jer nisu niti znali o čemu njemu radi, a svaki slijedeći odlazak u kino s mojim ocem za mene je bio razočarenje. Nakon Tanga, niti jedan film više nije bio tako zanimljiv.

Od onda do danas, taj film sam gledala nebrojeno puta. I uvijek sam ga doživjela drugačije. I nikada mi nije dosadio. I još uvijek u njemu uživam. Našlo se nekih budala koji ovih dana pa raspravljaju o scenama. I svi su, kobajage neki znalci, kritičari i moralne vertikale. Razapinju taj film ko` Isusa na križu, sude već odavno umrlim glumcima i još uvijek živućem redatelju a skriveni od javnosti, bulje u svoje ekrane i svršavaju na kritizirane scene. I ne samo to. U praksi su, sigurna sam u to, daleko perverzniji od svih scena filma zajedno...Ipak, njihova spavaća soba je jedno a objave na društvenim mrežama nešto su sasvim drugo.

Po mom mišljenju, Tango je film revolucije. Samo je nastavak Woodstocka, generacije mladih ljudi koji su imali muda javno reći i primjerom pokazati kako je seks nešto u čemu uistinu treba uživati i čega se ne treba stidjeti. Tango je snimljen prije 44 godine. Halo! Prije 44 godine! To je nečiji cijeli život a samo sitnica za odbacivanje stereotipnih okova!

Skidam kapu hrabrosti ljudima koji su akteri ovog filma. Mada im život nakon njega više nije bio isti. Ali, život nije isti niti svima nama, nakon što učinimo nešto za što kasnije pomislimo da nismo trebali. Jbg, i to je život! Da nema takvih iskoraka koje osuđuju drugi, i danas bi u slučaju seksa, muškarac legao na ženu i prekrio joj lice tkaninom i svršio ne čekajući da ona svrši prva. Jer, tko je ona, što je ona da bi imala prava uživati? Zar ne?

Marlon je za mene faca jer niti jedan glumac ne bi mogao bolje od njega prikazati pravi karakter muškarca iz tog vremena. Maria je za mene hrabra žena koje je imala muda prije 44 godine ogoliti svoje tijelo i pokazati ga javnosti. I izdržati odglumljenu (naglasak na odglumljenu) scenu filma s maslacem.

Ipak, meni je iz tog filma najdraža ona završna scena. Jer, običnom seksu unatoč, glavni akteri jasno prikazuju kako je prvotna želja za seksom prerasla u ljubav. Dovoljno veliku i jaku da je za nju moguće i umrijeti. Ona iz pištolja puca u njega, on odlazi na balkon, kaugumu lijepi na željeznu ogradu balkona...

Oni koji od cijelog filma ne pamte samo maslac već i kaugumu, razumjeli su poentu cijele ove priče.

Onima koji pamte samo maslac, maslac im bio samo doručak i ništa više!

Autor: Ivanka Žakman