BAŠ SAM.....

Jučer sam dobar dio dan provela na veterini.

U duhu ljubavi prema životinjama, mnoge od njih koje sam srela u hladnoj čekaonici oblijepljenoj bijelim pločicama i s kričavim narančastim stolicama pokušala sam podragati i umiriti kako bi se manje bojale onih "zločestih" ljudi u zelenim kutama. Neke od njih su me izbjegavale uz lavež ili kostriješenje, neke su mi se bacile pod noge s molećivom neverbalnom komunikacijom "mazim me", neke su mi skočile u naručje i lizale mi ruke, obraze te zadovoljno mahale repom i ušuškale se u mom naručju.

Niti jedna od tih životinja nije se prema meni ponijela sa zloćudnom i umjetnom kurtuazijom svojstvenom isključivo ljudskoj vrsti. Životinje nas prihvaćaju ili nas ne prihvaćaju. Ili mašu repom i lizuckaju te ili te jednostavno odjebu. Nema onog između.

Natjerao me taj odnos životinja prema meni, za njih potpunog stranca, da se zamislim o odnosu prema meni onih koji mi nisu stranci. A nisu niti životinje. Nisu niti biljke.

Ljudi su.

Kada nazovem neke prijatelje, rodbinu,znance, događa mi se slijedeće...(prelazim na množinu):

"...ma kako si, BAŠ smo mislili o tebi; BAŠ smo te mislili nazvati; BAŠ smo se pitali kako si; BAŠ smo razmišljali o tome kako se nismo dugo čuli; BAŠ smo razgovarali o tome kako bi navratili do tebe ili još bolje da te pozovemo da ti navratiš do nas; BAŠ smo razmišljali kako da te nazovemo da popijemo kavu.." Etc, etc, etc u kojima riječ "BAŠ" ima prevagu!

Ta riječ "BAŠ", u životinjskom svijetu zamijenjena je mahanjem repom onih životinja koje rep imaju, krilenjem krila onih životinja koja krila imaju, gurkanjem njuškom, kljunom i pokazivanjem poštovanja, ljubavi, povjerenja i simbioze sa svim ostalim dijelovima tijela životinja bez repa, krila, kljuna a u korist čovjeka kojega se ili voli ili ga se poštuje ili mu se makar vjeruje.

Čak i biljke, poput Stidljivice reagiraju na dodir našeg prsta, prsta Čovjeka.

Samo čovjek koristi rečenice kurtoazije u kojima prevladava riječ "BAŠ". Ili ih ne koristi pa jednostavno šuti. Što je za neke ljude i boje, nego da progovore.

Ares je pas, mješanac, star 13 godina. Sijede njuške, plavkastih zjenica od starosti, bolestan i pomalo hrom, odbijao je moje milovanje sve do trenutka kada je njegova vlasnica dobila papire nalaza i potpuno slomljena, srušila se na narančastu stolicu u čekaonici, te kriomice pustila suzu.

Ares je nakon toga legao na pod, primirio se i u konačnici, dozvolio da ga pomazim. Dok sam ga dragala, gledao je u svoju vlasnicu, pa u mene pa opet u nju. Ares i njegova vlasnica, otišli su šutke. No, prije toga, vlasnica me je pozdravila: "Doviđenja i hvala vam na podršci!" a Ares je na kratko zalajao, do šepao do mene, dozvolio da ga još jednom pomazim, liznuo mi obraz i pošao za svojom vlasnicom. Bez kurtoazije.

Ali s puno, puno empatije.
Da je Ares mogao govoriti, zasigurno ne bi upotrijebio riječ "BAŠ".
Sigurna sam u to.

Što reći?
Ništa!

Auror: Ivanka Žakman