Neke nove djevojke
Klinac gleda u nju, prilično sramežljivo. Čak se i zacrvenio kada su im se pogledi sreli. Ona je u svom svijetu, svjesna kako je drugima zanimljiva pa poput iskusne kokete trepće kapcima na čijim rubovima su dugačke, crne ali umjetne trepavice. Svako malo tipka po svom roza mobitelu, jedva joj to uspijeva radi predugačkih i isto tako umjetnih noktiju sa kojih vrište kričave boje i šljokice.
Ne, ona ne jede grickalice koje su ponuđene jer je na dijeti ali cuga joj ne škodi pa trpa u sebe količine na kojoj joj mogu zamjeriti i lokalni alkići. Vani je hladno ali uska majica na njoj je samo do pupka. Ta ista majica ima dva zadatka. Jedan je da se vidi raskoš njenih grudiju a drugi je da se vidi njen uzak struk. Kosa je, naravno obojana, minica tek prekrila skladnu guzu a štikle su dobrih 20 cm.
Što radi pogleda koji se lijepe na nju, što radi popijenog alkohola, jezik joj radi nevjerojatnom brzinom. I nije baš ugodan. Svako malo zaboli je k...c radi ovoga ili onoga. Drugim riječima, zaboli je ono što u stvari nema.
Klinac i dalje gleda u nju, povremeno se zacrveni kada im se sretnu pogledi a ona svjesna njegove nemoći nastavlja još žešćim tonom laprdati o tamo nekom klincu kojemu se sviđa i svojoj "ženstvenoj" sposobnosti da ga od kanta jer jadan je ružan, nikakav i što je najvažnije, siromašan. Nema auto ali nema niti za taxi. Govori ona glasno s ciljem da je svi oko nje dobro čuju. Prijateljice koje su s njom u društvu, odobravaju joj sve što govori, ohrabruju je, govore kako je u pravu i cerekaju se onim jadnim i izvještačenim osmijehom. A ustvari, u njima kipi! Jer, ona je kraljica u društvu a one su samo blijeda kopija nečega što bi i same željele biti.
Nakon njenog prepričavanja, klinac malo ustukne, zamisli se i spusti pogled. Moguće da se našao u toj priči o ružnom, nikakvom i siromašnom stvoru koji nema najnoviji model mobitela a kamoli tatin nabrijan auto. Klinac popije ostatak svoje Coca-Cole, plati konobaru i ode iz kafića. Kada je zatvarao vrata iza sebe, još jednom ju je pogledao onim tužnim i čeznutljivim dječačkim pogledom. Vidio je to i konobar i u znak negodovanja kimao je glavom. Sav teret ovog svijeta bio je na plećima tog klinca kojemu nije više od šesnaest godina.
Srela sam ga nekoliko tjedana nakon. Na placu je obavljao kupovinu u koju ga je poslala majka a uz njega je bila i mala sestrica koju je taj dan morao čuvati. Na štandu na kojemu je kupovao, vrlo pomno je birao namirnice propitkujući za cijenu, određujući koliko točno, čega treba. Za sestru je odabrao nekoliko jabuka, nekoliko mandarina i samo dvije banane. Malena se usprotivila tražeći više banana ali on je ostao pri svome objašnjavajući joj kako će, nakon što mama i tata dobiju plaću, nanovo u kupovinu. Nekoliko kuna ostavio je za bakšiš prodavačici, uljudno se zahvalio i udaljio od štanda.
Nisam mogla odoljeti, krenula sam za njim, zaustavila ga i ispričala mu kako je završila priča u kafiću, nakon što je otišao.
Dakle, nakon što je klinac otišao, nakinđurena mala je i dalje je laprdala sve dok u kafić nije ušla ekipa među kojima je bio i njen, nazovi dečko, "tatin sin". A taj "tatin sin" je za kratko počeo galamiti, prijetiti i u naletu adrenalina maloj je opalio ćušku. Onako, upozorenja radi, ali omotano u celofan ljubavi. Ušutjela istog trena. Više nije bila tako glasna, više nije kolutala očima, čak je od nervoze počela jesti grickalice.
Na njegovu zapovijed, isključila je mobitel. Na njegovu zapovijed platila je cugu njemu i njegovim prijateljima. Na njegovu zapovijed morala je otići kući pješice uz napomenu da će je kasnije provjeriti i zvati na kućni broj telefona. Nakon što je otišla, bez ustručavanja se počeo upucavati njenim prijateljicama koje su, konačno, dočekale da budu malo manje blijeda kopija kraljice. Za kratko su svi otišli zajedno sjedajući u tatine automobile i završili tko zna gdje. Konobar je i dalje kimao glavom a ja sam mu, u znak odobravanja, samo slegnula ramenima.
Klinac me saslušao, nasmiješio se i rekao ono najjednostavnije što je mogao: "Hvala!" Prigrlio je svoju sestricu i krenuo put ka kući.
Povremeno ga sretnem i tim slučajnim susretima se veselim. Uvijek me pozdravi, mahne mi rukom i toplo se nasmije. Kumice s placa mi kažu kako je drago viđeno dijete, pristojno do bola, kako uvijek ostavlja bakšiš a sestrici obavezno kupi ponešto. Konobar iz kafića mi kaže kako je počeo dolaziti s djevojkom, skromnom, pristojnom i kako uvijek kada sretne onu nakinđurenu malu umjetnih trepavica i noktiju s početka ove priče, jednostavno joj okrene leđa. Konobar kaže kako ta mala sada u njega gleda onim istim čeznutljivim pogledom kojim je nekada on gledao u nju. Konobar na dodaje i još nešto - ta mala i dalje dobiva ćuške od "tatinog sina".
Pošteno!
Autor: Ivanka Žakman