Dr. sc. Zdenko Balog

Zdenko Balog, povjesničar umjetnosti, rođen je u Zagrebu 1958., gdje je i odrastao i završio Školu primijenjene umjetnosti, a potom Filozofskifakultet, grupa povijesti umjetnosti i komparativneknjiževnosti. Diplomirao je 1983., a potom nastavio postdiplomski studij. Magistrirao je na katedri za vizualne komunikacije i dizajn s temom 'Vizualni identitet modnog žurnala u Hrvatskoj' 1993. godine (mentor Dr. sc. Zvonko Maković). Konačno, 2012., obranio je na Filozofskom fakultetu doktorsku tezu'Graditeljska baština Hermana Celjskoga i njeni odrazi u zapadnoj Slavoniji 15. stoljeća', te stekao akademski status doktora znanosti (mentor Prof. Dr. Igor Fisković).

Tijekom studija pokazuje sklonost terenskom i istraživačkom radu. U Istri, sudjeluje kao apsolvent, a potom i nakon diplome, u terenskom istraživanju obrambenog sustava kontinentalne Istre (Rašporski kapetanat), pod vodstvom Dr. sc. Đurđice Cvitanović. Posebno istražuje gradič Roč, koja istraživanja će mnogo kasnije sažeti u knjigu 'Roč u srednjem vijeku' (2005,).

Po završetkustudija, zapošljava se kao kustos u Dvoru Trakošćan, s posebnom brigom za spomenički kompleks bivšeg pavlinskog samostana u Lepoglavi, tada još u sastavu Lepoglavske kaznionice. U Lepoglavi i Trakošćanu živi i radi 1986-95., te se, kroz proučavanje lepoglavske crkve i samostana razvija njegova posebna naklonost gotičkoj umjetnosti. Posebno proučava i istražuje umjetničku baštinu utemeljitelja lepoglavskog samostana, Hermana Celjskog, te utjecaje parlerijanske gotičkesinteze praškog i bečkog gradilišta na prekodravskezemlje. Specijalizira se za razdoblje od kraja 14. do polovice 15. stoljeća u slovenskoj Štajerskoj i sjevernoj Hrvatskoj.

Tijekom boravka u Lepoglavi i rada u Dvoru Trakošćan, Balog vodi istražne radove na objektu dvorca Trakošćana, te osmišljavaprijedlog za buduću muzeološku prezentaciju. Ovaj prijedlog tek je neznatno modificiran kada je kasnije dvorac obnovljen i zaokružena njegova muzejska prezentacijazbirke. Voditelj je arheoloških radova na lepoglavskom spomeničkom kompleksu, te je inicijatori voditelj prve četiri godine Lepoglavskih dana i znanstvenog skupa o Lepoglavi (1992-1995.). Inicira i uređuje Lepoglavski zbornik, koji sabire radove s ovog skupa.

1995. seli u Križevce i zapošljava se u Narodnomsveučilištu / Pučkom otvorenom učilištu, gdje radi i danas. U Križevcima nastavlja znanstveno istraživački rad: proučava srednjovjekovnu i ranonovovjekovnu povijest Križevaca i križevačkog kraja, čime nakon Zagorja i varaždinskog kraja, u svojim istraživanjima zaokružuje područje sjeverne Hrvatske. Sažetak ovih istraživanja je knjiga 'Križevačko kalničaka regija u srednjuem vijeku' (2003.), posvećena 750-godišnjici gradskih privilegija Grada Križevaca. 2013. izlazi mu knjiga 'Gradovi kontinentalne Hrvatske'.

Osim što je organizatori sudionik Lepoglavskih dana od 1992-96., stalni je sudionik i autor priloga Buzetskih dana i Buzetskog zbornika, od 1984. do danas, stalni suradnik Peristila, časopisa Kaj, časopisa Cris, sudionik kongresa Saveza društava povjesničara umjetnosti Jugoslavije, te kongresaDruštva povjesničara umjetnosti Hrvatske, sudionik međunarodnih znanstvenih skupova u Križevcima, Celju, Mariboru itd.

Fotografijom se bavi od djetinjstva, ali se posebno nalazi u naglom tehnološkom razvoju digitalne fotografije. Više radova nagrađivano mu je na internetskim fotografskim natječajima, samostalno i skupno izlagao je u Križevcima i više drugih hrvatskoh gradova. U križevcima je 2009. održao samostalnu izložbu akt fotografije 'Pjesma nad pjesmama', a 2013 također samostalnu izložbu akt fotografije 'Low-Key Shades in B&W'.

https://zdenkobalog.wordpress.com/ 

Impressum

Administrator i vlasnik domene:

Željko Bedić

Suradnici:

Jasmina Tutić-autor članaka
Jasminka Grbelja-autor tutorijala

Foto:

Ognjen Karabegović

Kolumnisti:

Zdenko Balog
Milan Zagorac
Boris Kvaternik
Gordana Sedmak Jednačak  E-mail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Novosti iz kulture:

Vesna Špoljar
Sonja Švec Španjol

Stranica je rađena za osobne potrebe i nema komercijalni karakter

TEME I DILEME DIGITALNE FOTOGRAFIJE

KADA I KAKO KORISTITI TRONOŽAC

Netko je rekao da se profesionalni fotografi od amatera razlikuju baš po korištenju tronošca. Profesionalni fotografi da koriste tronožac uvijek, a amateri gotovo nikad. Ima mnogo pretjerivanja u ovakvoj kvalifikaciji, ali mogli bismo se složiti da iskusan fotograf, profesionalac ili napredni neprofesionalni korisnik znaju kada i kako koristiti tronožac. Naravno, zaključit ćemo u većini situacija da nam tronožac i ne treba. S torbom na leđima u kojoj je već teški fotoaparat, nekoliko objektiva, bljeskalica, rezervne baterije itd, nitko se rado neće opteretiti još i dodatnim teretom tronošca.

Tronožac je sklopivo pomagalo, kako mu samo ime kaže, ne tri sklopive noge, stabilan, sa pomičnom glavom na koju se pričvršćuje fotoaparat.Tronožac (također tripod, a stariji fotografi još koriste i germanizam stativ), služi zato da bi fotoaparat bio miran na jednom mjestu kroz određeno razdoblje. To može biti kratko vrijeme dok se napravi jedna slika ili dulji vremenski period u kojem se snimi veći broj fotografija. Tronožac ima primarnu svrhu da fotoaparat drži ruka koja je mirnija od naše. To je potrebno kada želimo fotografiju napraviti duljim trajanjem ekspozicije. Stoga tronožac služi da bismo fotografirali u slabim svjetlosnim uvjetima, a redovito trebat će nam želimo li napraviti fotografiju korištenjem teleobjektiva, odnosno zoom objektiva izvučenog na najdulji fokus. Tronožac ćemo, međutim trebati i u idealnim svjetlosnim uvjetima, u slučajevima kad je posebno važna oštrina slike, kad fotografiramo krajolike, portrete u otvorenom prostoru i slično. Nekoliko važnih napomena o nabavi i korištenju tronošca:

Kad kupujemo tronožac (kvalitetni komadi uz standardnu prosumer opremu kreću se od 50 – 100€, a za nešto više love mogu se naći i komadi profesionalnih preferenci), važno je voditi računa op njegovoj nosivosti. Ako posjedujemo malo jači DSLR, pa na njega još dodamo ozbiljan objektiv, mora i tronožac biti jače nosivosti. Ovo naravno ne znači da će se tronožac manje nosivosti raspasti pod vašim fotoaparatom, on naprosto neće biti dovoljno miran. Posebno ako tronožac rasklopimo do kraja. Tri noge prošire se, svaka se zasebno rasklopi u 3-4 članka. Potom se još kotačićem za preciznu kontrolu visine izvlači srednji držač glave tronošca na kojoj je fotoaparat. Ovaj srednji držač je kritičan, kod njega je nestabilnost tronošca najizraženija. Stoga preporučam da se u određenim situacijama, npr. na otvorenom, uz vjetar, uopće ne izvlači, to će osigurati veću stabilnost fotoaparata.

Druga važna stvar: fotoaparat pričvršćen na tronošcu koristimo na određen način. Nikad ne pokrećemo ekspoziciju kontaktom prsta s okidačem. Beskontaktne mogućnosti su bežični IC okidač, a ako fotoaparat nema podršku za bežični okidač, postoje žični okidači koji se uključuju u fotoaparat i okidaju a da se fotoaparat pri tome ne dotiče. Prednost ovih žičnih okidača (ovisno o modelu), je i da imaju dodatne mogućnosti, odgođeno okidanje, periodično višekratno okidanje itd. Ako nemate ovu opremu, te ju nemate namjeru nabavljati jer procjenjujete da bi vam veoma rijetko trebala, potrebno je koristiti tajmer, kojeg posjeduje svaki model, čak i jeftiniji kompakti. Tajmer namjestite na maksimalnu odgodu koju model dopušta, jer će se prilikom okidanja fotoaparat stresti, za vaše oko nevidljivo, ali tresti će se 5-10 sekundi, što bi trebalo biti vrijeme odgode okidanja. Također, ukoliko je naš objektiv opskrbljen stabilizacijom, prilikom korištenja tronošca stabilizaciju obavezno isključite. Stabilizacija pretpostavlja postojanje vibracije, te će ju tražiti dok ju sama ne izazove. Zato mora biti isključena.

Budući nam fotoaparat na tronošcu omogućava produljenje vremena ekspozicije praktički u beskraj, podaci na fotoaparatu mogu se tome prilagoditi: ISO vrijednost se spušta na minimum, dok se otvor zaslona postavlja prema želji da se izbjegne / postigne defokusacija. No za ovo objasniti trebat ćemo konkretne primjere.

Kad koristimo tronožac, riješili smo se nestabilnosti ruke koja drži fotoaparat. No kada produžujemo trajanje ekspozicije, moramo biti svjesni da smo ukočili samo fotoaparat. Ne i model. Ako fotografiramo krajolik ili panoramu, to je sasvim u redu. Ali ako fotografiramo živu osobu, moramo voditi računa da se ona pomiče, posebno ako stoji. Jednako tako, pomiču se i stvari za koje nismo toga svjesni, na primjer mjesec i zvijezde.

U muzejima i nadziranim kulturnim spomenicima korištenje tronošca, kao i bljeskalice, redovito nije dozvoljeno.

Na primjerima opisat ćemo konkretne situacije.

Predložene fotografije napravljene su fotoaparatom Canon 7D, ili Canom 1000D, uz korištenje objektiva Tamron 18-270. Za predložene portrete koristio sam 'portretni' objektiv Canon 2.8/100.

Fotografija je napravljena iz udaljenosti od nekoliko metara.
Podaci su bili sljedeći:

Mod – TV
Fokus – 100 mm
Ekspozicija – 1/320 sec
Zaslon – f/3.2
ISO – 640
Balans bijeloga – Cloud

Fotografija je napravljena iz udaljenosti od nekoliko metara.
Podaci su bili sljedeći:

Mod – M
Fokus – 100 mm
Ekspozicija – 1/50 sec
Zaslon – f/5.6
ISO – 400
Balans bijeloga – Cloud

Oba portreta (modeli: Petra, Sara), napravljeni su objektivom fiksne žarišne duljine 100 mm. Ovaj objektiv ima svojstvo velike oštrine uz istovremeno naglašenu defokusaciju pozadine. Takvi su objektivi poželjni za portrete jer na najljepši način izdvajaju predmet interesa, osobu, od zamućene pozadine. Pored toga, za portret je bitna oštrina lica. Stoga ćemo fokusiranje namjestiti (kod modela koji imaju tu mogućnost), na jednu točku, tu točku usmjeriti u oko, stisnuti okidač do pola, kako bismo 'zaključali' fokus, zatim, oprezno držeći okidač stisnut do pola, odabrati kadar i okinuti ekspoziciju. Kada koristimo tronožac, preporučam ručni fokus (oznaka na objektivu MF).

Balans bijele u oba slučaja je okrenut na Cloud (oblačno). Razlog tome je što je u oba slučaja odabran dan sa tankom naoblakom, a ne s vedrim nebom. Portrete u otvorenom prostoru se uglavnom fotografira oblačnih dana kada tanka naoblaka raspršuje svjetlost sunca poput studijskog 'softboxa', ali da nije predebela, kako ne bi sasvim prigušila sunce. Ovakvo osvjetljenje je ponešto hladno, pa zbog toga kompenziramo sa oko 6000°K – 7000°K. zbog dinamičnog odnosa s modelom, posebno ako se radi o neprofesionalnim modelima, prijateljicama i prijateljima, većina će fotografa ipak odabrati rad 'iz ruke'. Ako se podaci pažljivo usklade, te se koristi kvalitetna oprema, uspjeh neće mnogo zaostajati.

Pogledat ćemo još neke standardne situacije u kojima se koristi tronožac.

Pogledat ćemo još neke standardne situacije u kojima se koristi tronožac.

Fotografija je napravljena na otoku Krku, kratko nakon izlaska sunca.
Podaci su bili sljedeći:

Mod – AV
Fokus – 42 mm
Ekspozicija – 1/320 sec
Zaslon – f/8
ISO – 100
Balans bijeloga – AWB

Krajolici se redovito fotografiraju pomoću tronošca. Razloga je tome više: Krajolike redovito fotografiramo planirano, odabiremo vrijeme i mjesto, dolazimo unaprijed, biramo kadar, čekamo trenutak pred izlazak sunca, štoviše, fotografiramo niz fotografija s istog mjesta pod različitim kutovima niskog izlazećeg, odnosno zalazećeg sunca. Idealno je imati fotoaparat stabiliziran na tronošcu, uz namješten kadar, samo u nekakvim razmacima beskontaktno okidati fotografije i kasnije ih odabirati. Pored toga, krajolike ćemo redovito fotografirati korištenjem opcije MF, odnosno ručnim izoštravanjem. Korištenje prioriteta zaslona (uz eventualnu kompenzaciju na -1), rasterećuje nas brige da mijenjamo podatke koji se iz minute u minutu mijenjaju (izlaz – zalaz sunca). Što se tiče balansa bijele, preporučam krajolike svakako fotografirati u RAW modu, kako bi se kasnije mogli odlučiti o temperaturi balansa bijele. Tome je također razlog brzo mijenjanje situacije pred objektivom.

Sljedeća situacija, koju ćemo prvenstveno asocirati s korištenjem tronošca, ili bilo kakvog oslonca, su noćne fotografije. Razlog tome su duga trajanja ekspozicije, koja premašuju jednu sekundu. Prilažem da primjera noćne fotografije:

Poljubac na 'Bandićevoj fontani', fotografiran je fotoaparatom Canon 1000D.
Podaci su bili sljedeći:

Mod – M
Fokus – 42 mm
Ekspozicija – 6/1 sec
Zaslon – f/9
ISO – 100
Balans bijeloga – AWB

Upada u oči dugo vrijeme ekspozicije, punih 6 sekundi. Zagrljeni par, nesvjestan mojeg prisustva, ostao je miran dovoljno dugo da na fotografiji ostanu jednako jasni kao i predmeti oko njih. Duga ekspozicija omogućila je mali otvor zaslona, kako bi prednji i zadnji plan bili jednako oštri, dok se voda koja pršti u fontani pretvorila u laganu maglicu.

Fontana na Strossmayerovom trgu u Križevcima, fotografirana je fotoaparatom Canon 1000D.
Podaci su bili sljedeći:

Mod – M
Fokus – 75 mm
Ekspozicija – 2.5/1 sec
Zaslon – f/4
ISO – 100
Balans bijeloga – AWB

Fotografija je napravljena sa improviziranog postolja, korištenjem tajmera, budući da fotoaparat nije opremljen podrškom za IC beskontaktni okidač, a nisam imao pri ruci žični. Duga ekspozicija zamutila je vodu u vodoskoku, pretvorivši ju u maglicu. Vrijeme ekspozicije tempirano je dovoljno da se vide fasade slabo osvijetljenih zgrada, a da rasvjetna tijela ne spale područja slike.

Naravno, važna uloga dobrog oslonca, tronošca je i pri fotografiranju dokumentarnih snimaka, reprodukcija umjetničkih djela i slično. Detalj dragocjenog ikonostasa iz Velikog Poganca fotografiran je korištenjem fotoaparata Canon 7D, objektiva Tamron 18-270, te naravno tronošca.
Podaci su bili sljedeći:

Mod – M
Fokus – 200 mm
Ekspozicija – 1/1 sec
Zaslon – f/8
ISO – 100
Balans bijeloga – AWB

Korišteno je ručno izoštravanje, što je u ovakvim okolnostima uobičajeno i poželjno, te, naravno beskontaktno okidanje. Kod ovakvih je fotografija veoma važna maksimalna oštrina, ali i dobar balans bijele, odnosno dobra reprodukcija boje. Jedan od pouzdanih načina za postizanje dobre skale boja je taj da se fotografira komad bijelog papira pred predmetom koji reproduciramo.

Pored ovih čestih korištenja tronošca, često ćemo doći u situaciju kada ćemo posegnuti za tronošcem, koja nije ovdje nije navedena. Također, što smo ranije vidjeli, tronožac može nositi bljeskalicu, kad se služimo bežičnom sinkronizacijom bljeska. Još neke situacije bit će opisane kada pređemo na žanrovsku fotografiju. Na kraju ponovimo:

Važno je da tronožac ima nosivost koja može stabilno držati vaš fotoaparat.

Okidanje se vrši beskontaktno, a stabilizacija objektiva (ako postoji) isključuje se.

Tronožac nam omogućava da fotografiramo najnižom ISO vrijednošću i malim otvorom zaslona, jer bez brige produžujemo vrijeme ekspozicije – ali samo ako je naš model stabilan i potpuno miran.

Tronožac nam pruža mogućnost manualnog izoštravanja – iskoristite je!

I na kraju, ako često koristite tronožac, već samim time bit ćete smatrani dobrim, štoviše profesionalnim fotografom. Kad je već tako, nastojite takav imidž i opravdati…

Autor: Zdenko Balog

Za vas pišu:

Kamelija Salopek rođena je 5.6.1962. u Vrbovskom, Gorski kotar. Tu završava osnovnu školu i već kao djevojčica otkriva da je vrlo kreativna i da ima puno talenata. Odlazi na studij ekonomije u Zagreb i nakon dvije godine shvaća da je to njen najveći promašaj i prekida ga. Njena je želja bila studirati književnost. Životne okolnosti oduzimaju joj volju da upiše filozofski fakultet te se posvećuje odgoju trojice sinova. Danas kaže da su to njeni fakulteti.... na kojima je diplomirala. Kroz život puno je čitala i uvijek nešto piskarala. Isticala se u tome gdje god je trebalo....Danas to radi za svoj gušt i namjerava u budućnosti napisati neku knjigu . Dosta vremena uzimaju joj slikanje, njen novootkriveni hoby i pisanje. No, ona kaže da je čovjek u životu ostvaren ako ima obitelj u kojoj uživa i hoby koji mu je strast. Sve drugo pripada životu .

Vesna Špoljar, prof.

Boris Kvaternik

Boris Kvaternik rođen je u Zagrebu 1987. godine. Diplomirao je kroatistiku i indologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2014. godine. Do sad je radio kao grobar, radnik u tvornici kućanskih aparata i u tvornici sladoleda, kao postavljač optičkih kablova u gradske šahtove, kao pomoćni radnik u tiskari, i kao demonstrator u knjižnici. Trenutačno je zaposlen u udruzi Prijatelji životinja.

U slobodno se vrijeme bavi spisateljskim radom. Piše uglavnom poeziju i kratke priče, no trenutno radi i na nekoliko romana.

Objavljivao je na stranicama kao što su Poezin, Svijet Kulture, Knjigomat, Prozaonline, Bundolo, Diogen, Društvo živih pjesnika itd.

Objavljivan je i u tiskanim časopisima Avangrad, Jat, Balkan express i dr. Radovi su mu izašli i u zbornicima “Junaci urbane bede”, “Moj tata plače u kinodvoranama”, “Hrvatska mlada lirika 2”, te u “Antologiji” Jutra poezije.

Slikanjem i crtanjem intenzivnije se počinje baviti od 2015. godine.

Uz pisanje i slikarstvo istražuje i izražavanje zvučnim frekvencijama i tu svrhu pokrenuo ambiental noise projekt Icy Petiole koji je do sad u digitalnom formatu izdao album "Emptiness of Infinite Space and Time" za neprofitnu izdavačku kuću Splitting Sounds Records.

Milan Zagorac

Završio je studij hrvatskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Rijeci 2000. godine. Od 1997. do 2001. bio je pomoćnik glavnog urednika časopisa Rival koji je vodio Mladen Urem. Za vrijeme studija pokretač i urednik časopisa Iže i suradnik cijelog niza izdavačkih projekata tijekom kasnih devedesetih u Rijeci. Od 2002. radio je kao pomoćnik glavnog urednika u Izdavačkoj kući Adamić, od 2005. do danas vodi sa suprugom Tamarom Modrić izdavačku kuću Studio TiM. Od 2009. do 2013. bio je direktor Izdavačkog centra Rijeka i njegov glavni urednik.

Od 2013. sudionik i suorganizator Ri Lita, suosnivač i urednik časopisa i portala za književnost i umjetnost Književnost uživo, urednik nekoliko edicija u elektroničkom i klasičnom izdavaštvu. Objavljuje kritičke tekstove, osvrte, recenzije, prikaze, eseje, poeziju i prozu od 1997. u Rivalu, Plimi, Književnoj reviji, Književnoj Rijeci, sisačkim Riječima, Novoj Istri, Vijencu, Studentskom listu, Novom listu te je stalni suradnik Korzo.neta i Magazina GKR na kojima redovito objavljuje kolumne i recenzije. Vodi blog Aksiomatični Milan. Do sada je objavio više 500 tekstova te uredio i objavio 350 naslova knjiga u izdanju Adamića, Studija TiM, Rivala, ICR-a kao i skupine Ri Lit i Književnosti uživo.

Bibliografija

- Dan velikih valova, antologija Rivalova naraštaja (izbor iz časopisa Rival uz kritički pogovor, koautorstvo s Goranom Ušljebrkom i Mladenom Uremom, Rival, 2001.)
- Želiš li pogledati sunce u ponoć? (roman, Adamić, 2002.)
- Jeste li kupili direktoru parkerice (roman, Studio TiM, 2006.)
- Janko Polić Kamov, njegovo i naše doba (u koautorstvu s Mladenom Uremom, ICR, 2010.)
- Spojene vožnje (roman, 2011. Studio TiM)
- Vražji prolaz (roman, 2013., e-izdanje, tiskano 2014., Studio TiM)
- Simpatija za luzere na riječki način (izabrane kolumne objavljene na portalu www.korzo.net , Studio TiM, 2015.)
- Objava po povratku iz crne šume
- simboli vječnog sazrijevanja (esej, prosinac 2015.)
- Noina velika avantura, roman za djecu, Studio TiM, 2016.

Zdenko Balog

(Zagreb, 1958.), hrvatski povjesničar umjetnosti. Završio je Školu primijenjene umjetnosti, a zatim Filozofski fakultet u Zagrebu (povijest umjetnosti i komparativne književnosti). Diplomirao je 1983., a magistrirao deset godina kasnije na katedri za vizualne komunikacije i dizajn s temom Vizualni identitet modnog žurnala u Hrvatskoj. Godine 2012. stječe akademski status doktora znanosti obranom doktorske teze Graditeljska baština Hermana Celjskoga i njeni odrazi u zapadnoj Slavoniji 15. stoljeća. Najpoznatiji je po dvjema opširnim i fotografijama bogato popunjenim knjigama u koje je sažeo svoja putovanja i istraživanja kulturno-povijesne umjetničke spomeničke baštine svih hrvatskih gradova, Gradovi kontinentalne Hrvatske iz 2013. te Gradovi jadranske Hrvatske iz 2014. godine.

Još tijekom studija pokazao je sklonost terenskom i istraživačkom radu, tako da u Istri sudjeluje u istraživanju Rašporskog kapetanata (obrambenog sustava kontinentalne Istre). Istraživanja gradića Roča sažeti će u knjigu Roč u srednjem vijeku objavljenu 2005. godine. Po završetku studija radi kao kustos u dvorcu Trakošćan, s posebnom brigom za spomenički kompleks bivšeg pavlinskog samostana u Lepoglavi. Razvija posebnu naklonost prema gotičkoj umjetnosti devet godina (1986.-1995.) istražujući lepoglavsku crkvu i samostan i razdoblje od kraja 14. do polovine 15. st. u sjevernoj Hrvatskoj i slovenskoj Štajerskoj. Vodi arheološke radove na lepoglavskom spomeničkom kompleksu i osmišljava prijedlog za buduću muzeološku prezentaciju Trakošćana. Inicira i vodi prve četiri godine Lepoglavskih dana te pokreće i uređuje Lepoglavski zbornik.

Godine 1995. seli u Križevce i dobija stalan posao u Narodnom sveučilištu/Pučkom otvorenom učilištu. Tada počinje istraživati srednjovjekovnu i novovjekovnu povijest križevačkog kraja, na temelju čega izdaje 2003. knjigu posvećenu 750. obljetnici križevačkih gradskih povlastica Križevačko kalnička regija u srednjem vijeku. Uređuje priloge Buzetskih dana i Buzetskog zbornika, časopisa Peristil, Kaj, Cris itd.

Izvor: https://hr.wikipedia.org/wiki/Zdenko_Balog

Ivanka Žakman

Dubravko Đurđek U 35 godina stvaralaštva slikar Dubravko Đurđek imao je 25 samostalnih izložbi u Hrvatskoj i po cijelom svijetu.Vlada Republike Hrvatske poklanja autorovo djelo uoči otvaranja Olimpijskih igara u Grčkoj.

Gordana Sedmak- Jednačak, završila je Ekonomski fakultet u Zagrebu odradila u Sisku 35 godina radnog staža , a od toga 26 godina u upravi. Bila je na rukovodećim mjestima od pročelnika , savjetnika do voditelja Odsjeka. Otišla je u prijevremenu mirovinu i u toj mirovini ne miruje , nego se aktivno uključila u kreativu kojom upotpunjava svoje umirovljeničke dane .

https://www.ludvig-designe.com/dizajneri/dizajn/gordana-sedmak-jednacak-nakit

TEME I DILEME DIGITALNE FOTOGRAFIJE

KONCERTNA FOTOGRAFIJA – OPĆA PRAVILA I OKRUŽENJE

Koncertna fotografija poseban je žanr fotografije, jasno definirana samim imenom, te mnogo nedoumica nema. Kako sam ranije pisao u vezi portretne fotografije, postoji određeno preklapanje u slučajevima kada u okruženju koncertne fotografije nastojim izvući portret izvođača na sceni. No i to je svakako koncertna fotografija, barem ne manje nego portretna. Ukoliko koncert fotografiramo prvenstveno u svrhu izvještavanja, tada ćemo voditi računa da uhvatimo ključne situacije, publiku, izvođače kao cjelinu zajedno s pozornicom i svjetlosnim efektima. Tu smo pak jednom nogom u žurnalističkoj fotografiji.

Usko, koncertna fotografija je ona koja više prenosi ugođaj koncerta nego činjenice. Koncertna fotografija 'portretira' izvođača, odnosno grupu, ne samo na način kako to čini portretna fotografija, nego ulazi dublje. Tako su neke od najpoznatijih i najboljih fotografija izvođača na sceni postale prave ikone našeg vremena.

Koncertna fotografija traži mnogo veću pripremljenost nego većina žanrova fotografije, te je kao takva možda usporediva sa sportskom fotografijom. Fotograf mora biti izuzetno iskusan obzirom na svjetlosne uvjete u kojima radi, te odmah može zaboraviti različite predefinirane modove fotografiranja, čak i uz kompenziranje očekivanih grešaka softvera. Koncertna fotografija iziskuje dobru profesionalnu ili visoko prosumersku opremu, fotoaparate visokokvalitetnih senzora koji bez šuma podnose ISO osjetljivosti do 3200, pa i više, teleobjektive velike svjetlosne jakosti (brze). Scene su u pokretu, redovito osvijetljene raznobojnim laserskim mlazovima koji veoma brzo mijenjaju svjetlosne uvjete. Pogodni su fotoaparati dobre ergonomije, koji omogućuju mijenjanje podataka prstom ruke koja drži aparat, bez potrebe odvajanja okulara od oka.

Ponašanje fotografa na pozornici je veoma strogo uređeno. Na većim koncertima potrebno je posjedovati akreditaciju, ali i ona omogućuje samo kretanje u određenom prostoru, a i fotografiranje u kraćem vremenskom intervalu, najčešće samo prvih nekoliko pjesama. Zbog toga su nekad zahvalniji koncerti u manjim provincijskim dvoranama ili pozornicama, koji nemaju stroga pravila, omogućuju fotografiranje cijelog koncerta itd. Međutim, na provincijskim koncertima, posebno na koncertima na otvorenom nerijetko ste pomiješani s publikom, u gužvi koja je pokrenuta u ritmu koncerta. Tada morate dobro voditi računa o svojoj skupoj opremi.

No da ne dužimo, pogledajmo neke primjere:

Fotografija je napravljena na koncertu Hladnog piva u klubu u Križevcima, korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Canon 100/2.8 objektivom, bez bljeskalice.
Podaci su bili sljedeći:

Mod – M
Fokus – 100 mm
Ekspozicija – 1/125 sec
Zaslon – f/2.8
ISO – 1600
Balans bijeloga – AWB

Ovo je jedna tipična koncertna fotografija, kakve su bile u modi 60ih i 70ih godina prošlog stoljeća, u zlatno doba glazbenih bendova. Posebno su bile omiljene, kod samih izvođača, fotografije koje naglašavaju jedinstvenost i bliskost članova benda na pozornici. Obojenu svjetlost nikako ne treba kompenzirati, to doprinosi posebnom ugođaju koncertnog okruženja

Brzi objektiv omogućava kratku ekspoziciju, ali budući se radi o objektivu fiksne žarišne duljine, njegova je mana da se fotograf stalno mora kretati, udaljavati i približavati kako bi dobivao željene kadrove. To može izazvati negodovanje publike, ali i zaštitara.

Fotografija je napravljena na koncertu Novih fosila u sportskoj dvorani u Križevcima, korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Tamron 18 – 270 objektivom, bez bljeskalice.
Podaci su bili sljedeći:

Mod – TV
Fokus – 18 mm
Ekspozicija – 1/80 sec
Zaslon – f/3.5
ISO – 1250
Balans bijeloga – AWB

Na ovoj fotografiji vidi se mogućnost korištenja svjetlosnih lasera kako bi se pojačao prenošeni koncertni ugođaj. Tijekom fotografiranja treba pažljivo pratiti kretanje svjetlosnih mlazova, koji se redovno kreću u pravilnim ciklusima, kako bismo predvidjeli trenutak kada će svjetlost bljesnuti na očekivani način.

Fotografija je napravljena na koncertu Prljavog kazališta na otvorenom, korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Tamron 18 – 270 objektivom, bez bljeskalice.
Podaci su bili sljedeći:

Mod – TV
Fokus – 23 mm
Ekspozicija – 1/200 sec
Zaslon – f/3.5
ISO – 1250
Balans bijeloga – AWB

Hvatanje trenutka! Nisu svi kadrovi na koncertima jednako 'laskavi' za izvođače, pa tako ni trenutak kada se frontmen popularnog benda ruši na pozornici i u ležećem položaju nastavlja svirati, tek napola svjestan situacije. Ovakvi uhvaćeni trenutci pravi su trofeji kojima se fotografi rado vole pohvaliti. Donekle slična, u tom je smislu i sljedeća fotografija:

Fotografija je napravljena na koncertu Maje Šuput na otvorenom, korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Canon 100/2.8 objektivom, bez bljeskalice.
Podaci su bili sljedeći:

Mod – M
Fokus – 119 mm
Ekspozicija – 1/160 sec
Zaslon – f/6.3
ISO – 800
Balans bijeloga – AWB

Grimasa koje činimo munjevito dok govorimo, pjevamo i slično, postajemo svjesni tek zahvaljujući fotografskoj tehnologiji. Grimasa popularne pjevačice na fotografiji uhvaćena je samo zahvaljujući velikom broju fotografija napravljenih na tom koncertu.

Fotografija je napravljena na koncertu Lidije Bačić na otvorenom, korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Canon 100/2.8 objektivom, bez bljeskalice.
Podaci su bili sljedeći:

Mod – TV
Fokus – 100 mm
Ekspozicija – 1/320 sec
Zaslon – f/2.8
ISO – 2500
Balans bijeloga – AWB

Lidija Bačić, tipična koncertna fotografija, koja nam uz hvatanje trenutka i korištenje osvjetljenja prenosi ugođaj koncerta. Ako pogledamo podatke kojima su snimljene fotografije, vidimo da im je zajedničko da su napravljene podacima koje uvjetuje kratka ekspozicija (kraća od 1/125 sec), a shodno tome maksimalan otvor zaslona, te visoka ISO vrijednost. Zbog velikog otvora zaslon fokus mora biti savršeno namješten, pa zbog toga koncertne fotografije imaju velik postotak otpada.

Kako su koncertne fotografije često ograničene svim gore navedenim okolnostima, ponekad volimo zaviriti u backstage, kako bismo napravili koju fotografiju u mirnijim okolnostima. Naravno i ovo je uglavnom rezervirano za male sredine sa manje strogim ograničenjima kretanja, čak i uz akreditaciju.

Fotografija je napravljena na dobrotvorenom koncertu na kojem su sudjelovale i tamburašice Cure Iz CEntra, korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Tamron 18 – 270 objektivom, te bljeskalicom Canon Speedlite 550EX. Podaci su bili sljedeći:

Mod – M
Fokus – 25 mm
Ekspozicija – 1/160 sec
Zaslon – f/8
ISO – 200
Balans bijeloga – AWB

Odmah uočavamo mnogo povoljnije podatke, što je omogućila bljeskalica. Unatoč korištenju bljeskalice lica djevojaka nisu spaljena nego su lijepo plastično osvijetljena, što je omogućio bijeli šator u kojem sam fotografirao koristeći indirektni bljesak. Ovakve fotografije nemaju možda onu 'lovačku' vrijednost ponekih gore prikazanih, ali ipak prenose ugođaj jer su doista nastale tijekom koncerta.

Poseban žanr koncertne fotografije iziskuje veliku predanost, spretnost i sredstva, te se rijetki fotografi tome žanru posvećuju kao svom glavnom interesu. Ipak, uz dobru opremu i dobru izvježbanost u žanrovima poput ulične i portretne fotografije, postizat ćete solidne rezultate na manjim koncertima i festivalima.

Autor: Zdeno Balog

TEME I DILEME DIGITALNE FOTOGRAFIJE

KREATIVNI KOMPAKTI – PRAKTIČNO I JEFTINO RJEŠENJE

Ako ne namjeravate Vaše fotografije prodavati putem portala, ili pak sportskim časopisima, ako ne fotografirate profesionalno vjenčanja, krštenja i sl., jednom riječju ako ste samo ambiciozni obiteljski korisnik sa željom da sa svojih putovanja donese lijepe fotografije, a ne samo informacije o mjestima koja ste posjetili, ako niste žanrovski usmjereni, te ako tek upoznajete digitalnu fotografiju, na tržištu je na ponudi idealno rješenje za ovakve korisnike, kvalitetni kreativni kompaktni fotoaparati, koji još uvijek uglavnom prevladavaju u konzumerskoj klasi.

Prije nego sam nabavio svoj prvi DSLR, Canon 1000D, koristio sam se odličnim kreativnim kompaktom Olympus SP550UZ. O prednostima ovakvog modela (koji je kasnije dobio svoje nasljednike u modelima 570 itd.), kao i kreativnim kompaktima drugih brendova već sam nešto govorio. Da podsjetimo: Za razliku od teške fotografske torbe u kojoj se pored tijela fotoaparata nalaze najmanje tri objektiva (a ako želimo izbjeći zoomove širokog raspona, još i više), mali i praktični 'džepni' digitalac ima u sebi zoom širokog raspona, makro-opciju, predefinirane kreativne modove koje posebno vole početnici, a pogon mu je najčešće baziran na standardnim AA baterijama. Ovu prednost upoznali su korisnici koji usred neponovljivog okruženja za fotografiranje (najčešće putovanja) odjednom ostanu 'bez struje'. Ništa lakše nego otići do prvog kioska i kupiti baterije, te nastaviti fotografirati kao da se ništa nije dogodilo. Napominjem da inače zbog brze potrošnje struje za ove fotoaparate preporučam punjive baterije.

Već na prvo pogled na ovaj fotoaparat (na slici) uočavamo veliku leću objektiva, što ukazuje na veliku svjetlosnu jakost. To je važno zbog toga što se ovi fotoaparati inače ne odlikuju vrhunskim senzorima. Stoga im, unatoč trgovinskim specifikacijama nikako nije preporučljivo dizati ISO iznad 400. Ergonomska građa tijela i dostupnost preklopnika za električno zumiranje uz sam okidač omogućuju rukovanje fotoaparatom jednom rukom. Iako je aparat predviđen za korištenje putem displeja na stražnjoj strani, omogućuje i pogled kroz tražilo. Ovo, naravno, nije stvarni pogled kroz tražilo nego prekopčavanje istog displeja u okular, ali praktično je za korisnike DSLR-a koji su navikli gledati kroz okular.

Prije nego pređemo na nekoliko primjera fotografija napravljenih ovim fotoaparatom, recimo još nekoliko riječi o 'kreativnim modovima', koje u širokom izboru nude ovakvi fotoaparati. Različiti predefinirani modovi poput 'vatrometa', 'zalaza sunca' 'sportske' i slično nude postavljene podatke za navedene situacije. Loša strana ovih predefiniranih podataka je ta što fotograf nema nadzor nad podacima kojima fotografira. Također, većina ovih kompleta podataka otvorit će mogućnost skakanja ISO vrijednosti ostavljajući ju u opciji Automatsko. Jedinu svrhu ove opcije vidim u tome da početnik postavi određenu predefiniciju, pa onda naknadno pregleda u podacima na računalu kojim je podacima fotografirao, te da ih zna kasnije primijeniti u nekom od standardnih modova.

Predložene fotografije napravljene su Olympusom SP550UZ. To je u svoje vrijeme bio jedan od najboljih kreativnih kompakta na tržištu s posebnim probojem ultrazoom opcije. Ovaj je model objedinjavao do tada nezamisliv 18x zoom sa odličnim makro i supermakro opcijama, stabilizacijom i tada solidnih 7.1 megapiksela.

Primjer korištenja prednosti malih kompakta u uličnoj fotografiji. Fotografija je napravljena u prometnoj bečkoj ulici Mariahilferstraße, tako da sam sjedeći sa strane držao fotoaparat gotovo u visini pločnika i nasumično hvatao kadrove prolaznika.
Podaci su bili sljedeći:

Mod – M
Ekspozicija – 1/50 sec
Zaslon – f/7.1
ISO – 50
Balans bijeloga – AWB

U Nacionalnom parku Brijuni također sam napravio neke fotografije simpatičnih i pitomih brijunskih jelena. Ipak, razbježe se kada im se previše približite, pa sam koristio snažan zoom.
Podaci su bili sljedeći:

Mod – M
Ekspozicija – 1/15 sec
Zaslon – f/4.4
ISO – 50
Balans bijeloga – AWB

Vidljivo je da je čak uz dugu ekspoziciju 1/15 i veliki zoom slika oštra. Aparat je opremljen veoma kvalitetnom stabilizacijom, koja omogućava fotografiranje velikim zoomom 's ruke'.

Ovo ne preporučam da pokušavate sami! Fotografirao sam vozeći auto, na riječkoj obilaznici. Bila je gužva, te je brzina bila mala, što mi je omogućilo da uhvatim pojedini zanimljiv prizor u prolazu.
Podaci su bili sljedeći:

Mod – M
Ekspozicija – 1/160 sec
Zaslon – f/7.1
ISO – 50
Balans bijeloga – AWB

Primjer korištenja supermacro opcije. Skakavac je udaljen oko 2 cm od objektiva.
Podaci su bili sljedeći:

Mod – M
Ekspozicija – 1/60 sec
Zaslon – f/5.6
ISO – 50
Balans bijeloga – AWB

Ovo su samo neki od mogućih primjera situacija kada do izražaja dolaze prednosti malih i univerzalnih kompaktnih fotoaparata, kojima se rukuje veoma neupadljivo, lagodno, jednom rukom i bez potrebe da se mijenjaju objektivi, da se postavljaju macro-leće i slična dodatna oprema. Ograničenja ovih praktičnih aparata doći će do izražaja u slabim svjetlosnim uvjetima, kao što sam već napomenuo. Također, objektivi su svojim kvalitetom ipak nemjerljivi s objektivima zahtjevnih prosumer DSLR-a, a to se odnosi i na senzore. Kod ovih modela gotovo redovito izostaje stopica za vanjsku bljeskalicu, o čemu je bilo govora u prethodnoj kolumni. Iako kvaliteta fotografije na standardnom monitoru djeluje zadovoljavajuće, kada želimo veće povećanje ili npr. samo neki izrez iz fotografije, doći će do izražaja niža kvaliteta, zrnatost, te nerijetko i šum u tamnijim područjima fotografije. Svaki će korisnik sam procijeniti koliki su njegovi zahtjevi i očekivanja od fotografija, te će znati da li ga ovakvi modeli zadovoljavaju u potpunosti ili će ih uzeti samo kao pripremu i vježbu za svoj prvi DSLR.

Autor: Zdenko Balog

Teme i dileme digitalne fotografije

 MEGAPIKSELI – MITOVI I ISTINA

Želite kupiti digitalni fotoaparat, a ne znate previše o tome. Pitate prijatelje na što da obratite pažnju?

- Megapikseli. To ti je ključno. Kvaliteta ovisi o broju megapiksela…

Tako će vjerojatno odgovoriti većina vaših prijatelja. Mada oni jednako koliko i vi znaju što su zapravo megapikseli. Ali megapiksel je pojam i brojka koja se ističe kao ključni podatak, istaknuto su ispisani na ambalaži, kao i na samom aparatu, prvi su podatka koji ćete naći guglate li preference. Koliko su megapikseli zapravo važni? Što su megapikseli?

Testirali smo četiri fotoaparata fotografiranjem crkvenog tornja sa istog mjesta pod istim uvjetima.

Fotoaparat Olympus T-100, 12.0 megapiksela

Megapikseli su milijuni piksela, točkica od kojih se sastoji digitalni zapis fotografije, te su najmanja gradbena jedinica sa vlastitim svojstvima. Svojstvo megapiksela je boja, svjetlina, ton, a izražava se u RGB brojkama, odnosno u količini jedne, druge i treće 'praboje' u izgradnji fotografije. Jasno je da je fotografija kvalitetnija, oštrija, bogatija detaljima, nježnim tonskim prelazima, mnoštvom podataka i tonova, ukoliko se sastoji od većeg broja točkica. Fotografija od 16 milijuna ovakvih pojedinačnih podataka o svjetlini, tonu, boji, svakako je bolja nego ona od 4 milijuna, itd. Pored toga takva fotografija bolje 'podnosi' ekstremna uvećavanja spremnija je za tiskovna izdanja, dozvoljava 'kropanje' odnosno odabir manjeg izreza, jer je gubitak kvalitete zanemariv. Broj piksela od kojih se sastoji fotografija bitan je i najčešće presudan za kvalitetu fotografije.

Da li to onda znači da će fotoaparat sa senzorom od 12 megapiksela praviti bolje fotografije nego onaj od 7? To bi svakako trebalo očekivati i u tom bi slučaju oni prijetlji bili u pravu, jednako kao i trgovci i proizvođači koji ističu megapiksele kao glavno svojstvo digitalnog fotoaparata. Pa ipak, razočarani kupci fotoaparata s mnoštvom megapiksela, pristupačne cijene, jako dobro znaju da se u praksi ne događa ništa slično. Baš zgodan i jeftin model fotića, poznate marke obdaren sa 12 megapiksela pravi fotografije skromne kvalitete, lošije od onog starog sa mnogo manje milijuna točkica! Kako to?

Fotoaparat Samsung Digimax, 4.0 megapiksela

Da bismo odgovorili na ovo pitanje, te pružili možda malo bolji odgovor na što kod kupnje aparata treba obratiti pažnju, trebamo se malo vratiti na sam način funkcioniranja digitalne fotografije. U jednome nema razlike između digitalne i klasične (kemijske) fotografije: postoji rupa kroz koju svjetlo pada na površinu. Rupa je opremljena lećama koje te zrake svjetla artikuliraju i usmjeravaju kako bi odraz na senzibilnoj površini bio što vjerniji originalu. Osjetljiv mehanizam pomaže da svjetlost pada na površinu veoma kratko vrijeme (od nekoliko sekundi do 1/10.000 sekunde ili još kraće). Glavna razlika između klasične i digitalne fotografije je u senzibilnoj površini koja preuzima podražaj svjetlosti i pamti sliku. Dok je u klasičnoj fotografiji tu ulogu preuzimao veoma fin fotoosjetljiv kemijski premaz koji je podražaj svjetla 'pamtio' te ga kroz naknadne kemijske reakcije pretvarao u filmsku traku sa 'negativnim' sličicama, iz čega se potom izrađivala fotografija na jednako pripremljenom fotoosjetljivom papiru, u digitalnoj fotografiji svjetlost pada na senzor sastavljen od mnoštva točkica od kojih je svaka za sebe kadra prenijeti informaciju o kakvoći tog svjetla. Ove točkice taj podatak prenose u obliku koda od tri broja koji su pridruženi RGB kodu. Međutim, za razliku od klasične fotografije kod koje kemijski premaz 'pamti' podražaj svjetla za naknadnu kemijsku obradu (latentna slika), ove točkice, pikseli, podatak šalju trenutno u računalo koje je sastavni dio fotoaparata i koje sve podražaje senzora pretvara u datoteku grafičkog formata (najčešće *.jpg ili RAW). Ova se obrada događa takvom brzinom da bolji prosumer (poluprofesionalni fotoaparat) može formirati i spremiti deset takvih datoteka u jednoj sekundi. Dakle, za kvalitetu fotografije važno je (ali ne jedino važno, kako ćemo ubrzo vidjeti), koliko je ovih točkica na senzoru vašeg fotoaparata. To je stvaran broj megapiksela fotoaparata i po tom broju prepoznaju se kvalitetne oštre slike bogatih polutonova i kolorističkih nijansi. Kako je onda moguće da onaj naš jeftini s 12 megapiksela daje jadne fotografije?

Kada su proizvođači shvatili da kupci odmjeravaju fotoaparate prvenstveno prema megapikselima, a što drugo, počeli su nuditi 'muda pod bubrege'. Fotoaparat ima npr 18 milijuna fizičkih piksela. To znači da na njegovom senzoru ima toliko osjetljivih točkica. Fotografija ima dimenzije 5184 / 3456 piksela (podaci za Canon 7D). Umnožak horizontalnih i vertikalnih piksela iznosi 17,915.904, približno 18,000.000. Ako su fotografije oštre, podnose velika povećanja i bogate su polutonovima koji prelaze blago, nemamo razloga sumnjati da senzor doista ima toliko točkica. Međutim, kada fotoaparat ima npr 12 megapiksela, te slika u *.jpg formatu doista ima toliko točkica, a da je pri toma slika siromašna tonovima, djeluje sirovo, ne podnosi povećavanje tada moramo posumnjati da se radi samo o digitalnim pikselima. Fizičkih piksela ima znatno manje, te oni šalju podatke u kompjutor fotoaparata, a softver 'dodaje' piksele razvlačeći veličinu fotografije. Na taj način samo pojedini pikseli na datoteci potječu od podražaja svjetlosti prilikom fotografiranja, a ostale softver 'izmišlja' nekim algoritmom. Ne treba nikakve predznanje da bi nam bilo jasno da ćemo na ovaj način dobiti veću fotografiju, sa više piksela (time i više nepotrebnih megabajta na računalu), ali bez očekivane kvalitete. Posebno kada koristimo zoom ili kada zbog vanjskih uvjeta povisimo ISO (o ISO broju bit će opširnije govora).

Fotoaparat Olympus SP-550-UZ, 7.1 megapiksela

Kako onda odabrati dobar 'fotić', kako znati da li je jedan model bolji od drugoga? Kako ne podlijeći prevari digitalnih piksela iza kojih ne stoji realna kvaliteta? Ima raznih načina, ja volim napomenuti dva najjednostavnija (ovo se odnosi na kompaktne, konzumerske fotoaparate, budući je pretpostavka da osobe koje kupuje DSLR tip, prosumerske ili profesionalne klase znaju što kupuju).

Jedan je kriterij cijena. Digitalni fotoaparat izuzetno je složen stroj koji uključuje kvalitetnu optiku, dobru mehaniku te računalni hardver i softver. Da bi bio kvalitetan, ne može biti jeftin. Negdje u počecima digitalne fotografije cijena se kretala približno odnosom 1 megapiksel = 100.00 €. Od onda, uglavnom omasovljenjem proizvodnje i konkurencijom na tržištu, taj se kriterij ublažio, ali i dalje nije moguće kupiti kvalitetan megapiksel za 50.00 kn (primjer 12 megapiksela = 600.00 kn). Dakle, ako se radi o kreativnom kompaktu visokih konzumerskih preferenci, kada uspoređujemo dva modela, sa relativnom sigurnošću možemo reći da je skuplji model vjerojatno bolji.

Fotoaparat Canon A580, 8.0 megapiksela

Drugi kriterij je promjer vidljive leće objektiva. Ovo zvuči zbunjujuće. Međutim, kada znamo da na senzor pada samo ono što u objektiv uđe, jasno nam je da već selekcija podataka na početku procesa uvjetuje kvalitetu fotografije. Kreativni kompakt sa lećom promjera 3-5 cm svakako će pokupiti više izvornih podataka nego džepni kompakt sa lećom od 5-8 milimetara. Mobiteli, mada se hvale zavidnim brojčicama megapikesla, imaju vanjsku leću od 1-2 milimetra, što njihovu kvalitetu drastično ograničava. Netko će reći, 'pa moj mob pravi sasvim dobre fotke'. Da, asli dok ih koristi i gleda na zaslonu mobitela, gdje su jedva 5-6 centimetara velike. Ali kad se iste fotografije skinu na računalo, ispišu na pisaču, teško mogu podnijeti ozbiljnu usporedbu. Dakle, promjer leće važan je jer on propušta sve podatke koji kasnije grade fotografiju.

Mnogo drugih faktora utjecat će na kvalitetu fotografije, no kod izbora vašeg novog fotoaparata, ovo je najvažnije.

Autor: Zdenko Balog

TEME I DILEME DIGITALNE FOTOGRAFIJE

NAPREDNO KORIŠTENJE BLJESKALICE – ODVOJITE JU OD FOTOAPARATA

Dobro, sad smo naučili kako fotografirati bljeskalicom da izbjegnemo spaljena lica i neugodne oštre sjene pod bradom i nosom, ali opet bismo željeli više. Profesionalni reflektori pružaju niz mogućnosti: već ako imamo samo jednu reflektorsku rasvjetnu jedinicu, koja je fizički odvojena od fotoaparata, nalazimo mnoge mogućnosti koje nadilaze korištenje standardne bljeskalice. Postavimo li reflektorske rasvjete bočno od modela, lijevo ili desno pod kutom od 90°od osi objektiva, dobit ćemo lijepu barokno osvijetljeno-zasjenjenu glavu (chiaroscuro), a da ne govorimo o svim mogućnostima koje nam pruža pomicanje rasvjetnog tijela prema fotoaparatu ili od njega, mijenama na modelu, koje liče na mjesečeve mijene kada je osvijetljen pod različitim kutovima obzirom na naše gledište. Može li standardna bljeskalica nešto slično?

Veoma jeftino moguće je nabaviti jedinicu koja se sastoji od podloge bljeskalice i okidača kojeg ugradimo na fotoaparat (trigger). Ovaj nam alat omogućava da bljeskalicu odmaknemo od fotoaparata, te ju u krugu nekoliko metara po volji postavljamo, te da bljeskalica sinhronizirano bljesne jednako kao da je na fotoaparatu. Nemamo li pak to, možemo se koristiti reflektivnom površinom (uobičajeni naziv je reflektor, no kako ne bi bilo zabune radi li se o reflektivnoj površini ili o reflektorskoj rasvjetnoj jedinici, koristim ovaj izraz). Reflektivna površina kružna je složiva platnena površina sa premazom. Za studijske uvjete najbolja je ona koja ima s jedne strane bijeli, a s druge strane srebrni premaz. Potrebno je bljeskalicu usmjeriti od modela, zaštiti njen mlaz svjetla da se ne raspršuje, kao što smo objasnili u jednoj od prethodnih kolumni, a pomoćnik treba držati reflektivnu površinu tako da sa željenog položaja vraća mlaz svjetla na model. No pobliže ću objasniti kroz nekoliko primjera.

Na slikama 1 i 2, oprema za napredno korištenje bljeskalice: Na slici 1 lijevo vidimo reflektivnu površinu, a desno tronožac (stativ) sa stalkom za postavljanje bljeskalice i kišobranom za raspršujuće reflektiranje svjetlosti. Na slici 2 bljeskalica na stalku odvojena od fotoaparata u trenutku daljinskog opaljenja okidačem povezanim s ekspozicijom fotoaparata.

Predložene fotografije napravljene su fotoaparatom Canon 7F, uz korištenje objektiva Tamron 18-270 i bljeskalice Canon Speedlite 550EX.

Fotografija je napravljena s bljeskalicom montranom na fotoaparatu, ali okrenutom od modela (model: Lucija), uz reflektirajuću površinu postavljenu s djevojčine lijeve strane na udaljenosti oko 1.5 metar.
Podaci su bili sljedeći:

Mod – M
Fokus – 154 mm
Ekspozicija – 1/160 sec
Zaslon – f/14
ISO – 200
Balans bijeloga – AWB

ISO i trajanje ekspozicije standardni su za korištenje ove bljeskalice. Zaslon je zatvoren jer je reflektirajuća površina (srebrna) stavljena veoma blizu modelu, te je na taj način postignut snažan chiaroscuro na licu i potpun mrak u pozadini. Kada bismo ovu fotografiju htjeli napraviti bljeskalicom odvojenom od fotoaparata, ona bi se morala nalaziti nešto dalje i ne bi smjela biti uperena u model, kako sjene ne bi bile previše oštre. To bismo izbjegli korištenjem kišobrana ili opet reflektirajućom površinom.

Ukoliko nemate reflektirajuću površinu, možete ju improvizirati pomoću alu-folije s nekom čvrstom kartonskom podlogom. No obzirom na nizak trošak, svakom ambicioznijem korisniku preporučam nabavu ove najosnovnije opreme, kako bi mogli i sam napraviti kvalitetne portrete poput ovoga u primjeru.

Da bismo postigli jedan ovakav efektni portret, trebat ćemo tronožac, stalak za bljeskalicu i komplet za daljinsko paljenje bljeskalice. Bljeskalica je postavljena iza djevojčine glave (model: Lucija), na udaljenosti manjoj od pola metra, okrenuta ravno prema njoj. Treba upozoriti model unaprijed jer bljesak s ove udaljenosti može izazvati kratkotrajnu nelagodu. Također, propitajte se da li je osoba osjetljiva na izravne bljeskove. Nasuprot njoj, pored fotografa nalazi se pomoćnik (ili stalak) koji s udaljenosti od oko dva metra vraća dio bljeska na vidljivu stranu djevojčinog lica.
Podaci su bili sljedeći:

Mod – M
Fokus – 70 mm
Ekspozicija – 1/160 sec
Zaslon – f/10
ISO – 200
Balans bijeloga – 4900°K

Cilj je bio uhvatiti snažan bljesak protusvjetla bljeskalice kao aureolu oko djevojčine glave, a pri tome ne izgubiti ljepotu njenog lica. Bilo je potrebno nekoliko pokušaja dok nisam dobio željeni odnos osvijetljenih i zamračenih područja. U ovom slučaju korištena je bijela strana reflektivne površine, budući je u pokušaju sa srebrnom izgubljen efekt aureole, jer je lice bilo previše osvijetljeno. Nema strogih pravila, zbog okolišnih uvjeta, veličine sobe, boje sobe, snage bljeskalice itd., te će i vama za ovo trebati poneki pokušaj. Ako je lice presvijetlo, treba udaljiti pomoćnika ili stalak s reflektivnom površinom, ako je aureola prejaka, smanjiti otvor zaslona ili spustiti ISO vrijednost. Naravno da u pozadini modela mora biti crna podloga!

Da dramatičan muški portret (model: Alen) snažnog chiaroscura sa snažno osvijetljenom lijevom stranom lica (modelu lijevo), koja je okrenuta od nas u poluprofilu, tak oda zapravo gledamo zatamnjenu stranu lica, uz uzak pojas osvijetljenog lica i nosa. Glava je osvijetljena poput Mjeseca u fazi mlađaka.
Podaci su bili sljedeći:

Mod – M
Fokus – 100 mm
Ekspozicija – 1/160 sec
Zaslon – f/16
ISO – 200
Balans bijeloga – AVB

Cilj je bio postići ono što sam nazvao 'osvjetljenjem mlađaka', pa je na isti način trebalo postaviti svjetlo bljeskalice. U odnosu na liniju objektiva i modela, bljeskalica je postavljena pod kutom od cca 150°,s time da je potrebno zasjeniti bljeskalicu, kako ne bi slučajno objektiv uhvatio njezin bljesak. To se postiže na ranije opisan način, pomoću komada kartona koji se gumicom učvrste oko glave bljeskalice ili većim sjenilom koje pomagač / stalak drži između bljeskalice i objektiva. Kada želimo napraviti sličnu fotografiju djevojke, odnosno ženskog modela, bljeskalicu nećemo usmjeriti izravno, nego opet indirektno, pomoću reflektirajuće površine ili kišobrana, kako sjene ne bi bile tvrde. Muški portreti međutim, traže snažniju modulaciju i tvrđe sjene, koje daju muževan karakter modelu. I ovdje je potrebno vratiti dio svjetlosti na zatamnjenu stranu lica kako bi blago 'izronila' iz tame, ali mnogo manje nego na prethodnom primjeru.

Na ova tri primjera, tri osnovna položaja (blagi otklon, oštri otklon, nasuprotni bljesak), vidjeli smo kakve nam se mogućnosti otvaraju sa odvajanjem samo jedne bljeskalice od fotoaparata. Kad jednom nabavimo osnovnu opremu i svladamo tehniku rada, te se počnemo snalaziti sa podacima koje trebamo postaviti, otvaraju nam se neograničene mogućnosti koje u svemu pariraju profesionalnom studiju. Da ponovimo: potrebna nam je prostorija srednje veličine i ne previsokog stropa, bijelo oličena, crno platno za pozadinu za dramatične portrete i fotografska oprema. Pored fotoaparata i bljeskalice (ne ugrađene!), trebamo jedan ili dva tronošca, stalak za nošenje kišobrana i kišobran, daljinski upravljač za bljeskalicu od dvije komponente, te barem osnovna (bijelo / srebrno) reflektirajuća površina. Kako su stalci za reflektirajuće površine nešto skuplji, za početak se uvijek možemo snaći s pomagačem. Ako koristite IC daljinski okidač fotoaparata ili tajmer, za nevolju možete i sami biti držač reflektivne površine!

Budući je rad s profesionalnom rasvjetom znatno jednostavniji, neću ga posebno obrađivati kao temu, nego ću primjenu rasvjetnih tijela kontinuirane rasvjete objasniti uz primjere žanrovske fotografije 

Autor: Zdenko Balog

TEME I DILEME DIGITALNE FOTOGRAFIJE

POMOĆNA OPREMA – BLJESKALICA

Ako ste iole zahtjevan korisnik digitalnog fotoaparata (a već vaše praćenje ove kolumne ukazuje na to) iznenadit ćete se da uopće spominjem fotografiranje uz pomoć bljeskalice. I tu bih se složio: bljeskalica služi da se s pomoću nje fotografira dječji rođendan, da se 'glupira' društvo na subotnjem izlasku, i slično. Ali sve je to fotografija samo po tehnologiji, a ne i po kreativnim kriterijima. Bljeskalica uništava likovnu dimenziju fotografije, spaljuje prvi plan, zadnji plan ostavlja u mraku, na licima ocrtava ružne uske oštre sjene oko nosa i pod bradom, pretvara ljude u vampire crvenih očiju, te na niz drugih načina uništava mogućnost kreiranja oku ugodne fotografije. Ovo se u svakom slučaju odnosi na ugrađenu bljeskalicu iznad objektiva fotoaparata, no nije mnogo bolji rezultat niti sa dodatnom bljeskalicom, ako ju ne koristimo na ispravan način. S druge strane tek osnovno poznavanje fizike svjetla dovoljno je da s pomoću jedne bljeskalice napravimo sjajne fotografije koje djeluju kao da su rađene s pomoću većeg broja studijskih rasvjetnih tijela. Loša vijest je da se sljedeća kolumna odnosi samo na korisnike fotoaparata iz klase DSLR, jer kompaktni fotoaparati gotovo nikad, čak niti napredniji kreativni modeli, nemaju stopicu za postavljanje dodatne bljeskalice.

Na fotoaparat se postavlja bljeskalica, koja je već u svom osnovnom položaju znatno bolja od ugrađene, jer je veća i udaljenija od objektiva. Pa ipak, i dalje se formiraju ružne sjene, a niti ujednačenost bljeska po dubini nije moguće postići. Da bismo tome pomogli moramo bljeskalicu okrenuti od modela (scene), zakretanjem glave vertikalno i horizontalno. Pri ruci mi je Canon Speedlite 550EX, uz napomenu da će sve što ću napisati vrijediti i za svaku drugu kvalitetnu bljeskalicu. Što nam je potrebno?

Osim fotoaparata i bljeskalice  potrebna nam je prostorija bijelih zidova i stropa. Naravno da nije nužno da su potpuno bijeli, ali ako su jače obojani (posebno strop) bit će potrebno kompenzirati obojenu svjetlost u postprodukciji. Bolje je ako su zidovi slobodniji od namještaja, te da strop nije viši od 3-4 metra. No ubrzo ćete vidjeti da niti jedna od tih okolnosti nije tvrda, te se stvari mogu riješiti na druge načine. Dobro je uz bljeskalicu imati jedan studijski kišobran sa stalkom, jer se pomoću njega mogu postizati različita osvjetljenja neovisna o zidovima prostorije. Jeftinija verzija su fotoreflektori, sklopive okrugle površine bijele ili srebrne površine (ponekad zlatnožute), uz koje dobro dođe stalak, ili asistent. Međutim, ako imate mogućnost koristiti prostoriju dimenzija do 10/10 (ne veću), sa bijelim stropom i bijelim zidovima, bljeskalica je sasvim dovoljna. Pogodni su galerijski prostori u razdobljima kad nema izložba.

Osnovni položaj pri fotografiranju je bljeskalica na fotoaparatu glave podignute pod kutom od 90° prema objektivu (bljeskalica u potpuno ispruženom položaju), sa podignutom ugrađenom reflektirajućom površinom. Ukoliko bljeskalica nema ugrađenu reflektirajuću pločicu, lako ju je improvizirati pomoću gumice, tvrdog papira i samoljepljive srebrne tapete. Razumljiv je da kad fotografiramo u 'portrait' formatu (uspravna orijentacija), moramo zakrenuti bljeskalicu da opet bude okrenuta prema stropu.

Pogledat ćemo neke primjere:

Slučaj 09 – portret pomoću bljeskalice

Korištenje bljeskalice u povoljnim uvjetima može u potpunosti zamijeniti studijsku rasvjetu kada fotografiramo portrete. Djevojka na fotografiji (model: Ana) snimljena je u galerijskom prostoru visine nešto više od 3 metra, srednjih dimenzija s bijelim zidovima. Bljeskalica je usmjerena u strop. Na podu ispred modela postavljen je bijeli fotoreflektor.

Fotografija je napravljena DSLR Canon 7D, te objektivom Tamron 18-270, uz korištenje bljeskalice Canon Speedlite 550EX.
Podaci su bili sljedeći:

Mod – M
Fokus – 119 mm
Ekspozicija – 1/160 sec
Zaslon – f/7.1
ISO – 200
Balans bijeloga – AWB

Najprije nekoliko općih napomena u vezi fotografiranja bljeskalicom: Fotografirat ćemo u manualnom modu (oznaka M), uz vrijeme ekspozicije koje ne smije biti kraće od 1/200 sekunde (preporučam 1/160). To je važno zbog sinkronizacije sa bljeskalicom, kako ne bi dio slike bio zamračen zbog prebrzog pada zavjesice. Uz ovu ekspoziciju (kao i svaku drugu dulju od te, 1/160 – 1/30), pri fotografiranju portreta treba voditi računa da ISO vrijednost bude niska, kako bi fotografija bila što oštrija. Ponekad je potrebno isprobati 2-3 fotografije prije nego se dobije odgovarajuća svjetlosna vrijednost. Ukoliko svjetlosni uvjeti iziskuju pojačanje svjetla, kod portreta radije preporučam pojačanu kompenzaciju snage bljeskalice (posjeduje ju većina bljeskalica), nego povisivanje ISO vrijednosti u zone rizika od šuma. No u manjim prostorijama od toga ne treba strahovati.

Ugodno razlijeganje raspršene svjetlosti koja je udarila u strop i prosula se odozgora po djevojčinom licu, djeluje kao profesionalni reflektori opremljeni softboxima, što znači da ste tog časa uštedjeli najmanje 1.000€. Sjene su meke i razlivene, te naglašavaju modelaciju lica. Kako se ipak ne bi pojavile preduboke sjene pod očima i pod bradom, preporučam da se na pod ispred modela postavi fotoreflektor koji će dio svjetlosti od stropa nježno vratiti odozdol. Za ovaj trik ne treba mnogo opreme, a rezultati su sjajni.

Slučaj 10 – portret pomoću bljeskalice

I u ovom slučaju korištena je ista oprema kao i u prethodnom. Portret je fotografiran iz 'ptičje perspektive'. Uvijek treba voditi računa da je glava bljeskalice okrenuta prema stropu, bez obzira u kojem se položaju nalazio fotoaparat. Djevojka (model: Lucija) je fotografirana u sobi na podu pokrivenom crnim platnom. Soba je manjih dimenzija sa bijelim stropom visine 2.40 metra.

Korišteni podaci:

Mod – M
Fokus – 70 mm
Ekspozicija – 1/160 sec
Zaslon – f/7.1
ISO – 200
Balans bijeloga – 4.900°K

Među podacima koji su identični prethodnom slučaju, upada u oči balans bijeloga koji je izvršen 'ručno', postavljanjem temperature u Kelvinima. To je učinjeno zbog zidova u prostoriji koji su toplih boja, pa su refleksijom neznatno podigli temperaturu fotografije. Ovo se jednako moglo izvršiti u postprodukciji, ali sve što je moguće i sve što se uoči u samom procesu fotografiranja dobro je namjestiti već unaprijed.

Slučaj 11 – portret pomoću bljeskalice u punoj figuri

Ako posjedujemo bljeskalicu odgovarajuće snage, neće predstavljati nikakav problem niti portret u punoj figuri, mada je sad područje koje obuhvaća bljesak veće. Ipak, u ovakvim slučajevima preporučljivo je ne fotografirati s prevelike udaljenosti, mada bi to bilo ugodnije zbog perspektivne distorzije. No to je kasnije mnogo lakše ispraviti u editoru nego loše sjene.

Korišteni podaci:

Mod – M
Fokus – 35 mm
Ekspozicija – 1/160 sec
Zaslon – f/6.3
ISO – 200
Balans bijeloga – AWB

Nema bitnih razlika između podataka ovog portreta i portreta poprsja / polufigure, u prethodnim primjerima. Djevojka je na visokom stolcu (model: Ivana), koji ju odvaja od tla i raspršuje po tlu sjene figure. Također je dovoljno udaljena od zida u pozadini da ne bi došlo do ocrtavanja njene sjene na zidu. Ako bismo primijetili neugodnu perspektivnu distorziju pa bismo se poželjeli odmaknuti još više, tada treba glavu bljeskalice nagnuti naprijed, kako bi strop reflektirao svjetlost u zonu modela, postoji opasnost da dio izravne svjetlosti bljeskalice padne na model i uzrokuje oštre sjene. To ćemo izbjeći jednostavnim improviziranim zasjenjenjem glave bljeskalice, koje ne umanjuje mlaz svjetla prema stropu, ali zato priječi da svjetlost padne izravno na model.

Ovdje smo razmotrili osnove fotografiranja sa dodatnom bljeskalicom. Svaki prostor pružit će nove pretpostavke, i kad se jednom uvježbamo u bijeloj sobi 'hvatati' odraze i usmjeravati ih na ugodan način prema modelu, znat ćemo iste zakonitosti iskoristiti i u svakom prostoru u kojem se nađemo. Nakon što ovo savladamo, bit ćemo spremni za novu lekciju fotografiranja bljeskalicom – odvajanje bljeskalice od fotoaparata.

Obzirom da su ove kolumne bile posvećene uglavnom korisnicima fotoaparata DSLR klase, sljedeća će kolumna biti posvećena korisnicima kreativnih kompakta.

Autor: Zdenko Balog

TEME I DILEME DIGITALNE FOTOGRAFIJE

PORTRETNA FOTOGRAFIJA – POJAM SPORAZUMA ILI DOGOVORA

Portretna fotografija ili portret u fotografiji vuče podrijetlo od građanskog portreta (slikarskog) prve polovine 19. stoljeća, upravo u vrijeme kad se fotografija i pojavljuje. Kako krajnja intencija građanstva nije bila dobiti umjetničko djelo, nego naprosto zabilježiti svoj lik, isprva je nastala panika među slikarima da će im fotografija oteti kruh. To se ipak dogodilo samo djelomično. Ali su se zato veoma brzo izdvojili fotografi koji su nastojali autorskim pristupom učiniti svoje portrete posebnima i drugačijima od ostalih.

Portret je jedan od najpopularnijih žanrova fotografije. Pa ipak u ni jednom drugom žanru ne vlada toliki nerazmjer između produkcije, odnosno kvantiteta i kvalitete. Naravno, nije svaka fotografija izdvojene osobe s naglaskom na lice odmah portretna fotografija. Tu je 'siva zona' najšira. Ranije sam stavio tvrdu granicu između dokumentarne fotografije i žanrovske. Mnogo je prilika kada fotograf snima osobu, a da nema intenciju napraviti išta autorski. I tu je stvar jasna. No i u obiteljskim albumima osoba, izdvojena ili izdvojena manja grupa osoba najčešći su motiv. Ni to nipošto ne treba miješati sa žanrom portretne fotografije.

Portretna fotografija je fotografija osobe uz naglašen autorski pristup fotografa i naglašen odnos fotografa prema modelu. Također, nerijetko je naglašen i odnos modela prema fotografu, i tada govorimo o interakciji. Portretne fotografije obzirom na odnos fotografa i modela mogu biti veoma različite. I tu uključujemo pojam sporazuma.

Sporazum ne treba shvatiti kao neki pisani dokument, čak niti kao izgovoren čvrsti dogovor, mada ni jedno od toga u nekim slučajevima nije isključeno. Sporazum definiramo kao razinu svijesti modela o prisustvu fotografa i razina modelovog slaganja s fotografovom akcijom. Ako se fotograf i model unaprijed dogovore o mjestu i vremenu gdje će se fotografiranje modela obaviti, to je najviša razina dogovora. Posebno ako se radi o prostoru koji nije uobičajeno mjesto boravka modela (studio, prirodna ili gradska scenografija po izboru fotografa i sl.), te o posebnim uputama modelu za pripremu (odjeća, makeup, frizura). To međutim može biti i prirodni ambijent modela, radno mjesto, stan ili neko drugo mjesto u kojem model želi biti uklopljen, jer predstavlja dio njegove osobnosti. Dogovor može biti i spontan, sklopljen na licu mjesta 'danas dobro izgledaš, daj da bacim par fotki', opet uz uzajamni pristanak i sudjelovanje (poziranje). U svim tim slučajevima naglašena je interakcija, model će raditi ono što mu fotograf kaže 'glavu malo gore, pogled u kameru…', te će ta interakcija najčešće biti vidljiva upravo iz izravnog pogleda modela u kameru. Minimalni sporazum je prisutan kada fotograf 'zaskoči' osobu koju poznaje ili ne poznaje, na ulici ili u nekom općem ambijentu, kada model shvati da je fotografiran, ali spontano to prihvaća. To pokazuje osmjehom koji dobaci, pogledom u objektiv ili jednostavno činjenicom da se ne skriva. Ukoliko model pruža otpor, odmahuje, krije lice novinama ili rukom, svakako je preporučljivo da ne nastavite akciju fotografiranja, mada vas zakon u tome ne priječi. Osim, naravno, ako ste paparaci ili novinar. Ili oboje. Postoji i potpuno odsustvo dogovora, kada fotografirate osobu izdvojenu iz ambijenta izdaleka, a da ona toga uopće nije svjesna. Tu je interakcija isključena.

Ovdje napominjem da je u Hrvatskoj zabranjeno fotografirati i pri tome skrivati fotoaparat. Drugim riječima, dozvoljeno je fotografirati sve (što nije zabranjeno istaknutim znakom), dok god stojite na javnoj površini i dok god je vaš fotoaparat vidljiv. Ako model i nije vidio fotoaparat, njemu to mora biti omogućeno. Ova mala digresija o zakonodavstvu odnosi se i na ostale motive, a ne samo na portrete. Napominjem da je to zakon u Republici Hrvatskoj, kada fotografirate u drugim državama propitajte se ili se jednostavno ponašajte na sličan način kao što vidite da se drugi ponašaju.

Širok teoretski uvod o portretu u fotografije ipak ćemo pokušati iznijeti kroz primjere:

Fotografija je napravljena u improviziranim studijskim uvjetima, korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Tamron 18-270 objektivom i bljeskalicom Canon Soeedlite 550EX.
Podaci su bili sljedeći:

Mod – M
Fokus – 84 mm
Ekspozicija – 1/160 sec
Zaslon – f/9.1
ISO – 200
Balans bijeloga – Flash

Portret djevojke u krupnom planu (model: Lucija), napravljen je odvajanjem bljeskalice od fotoaparata i prigušivanjem bljeska, kako bi se dobila tek poluosvjetljena zona lica koja izranja iz tamne pozadine. Shooting je bio unaprijed dogovoren, djevojka je bila pripremljena i sudjelovala je na način da je slijedila moje odnosno fotografove upute. Postignuta komunikacija i uzajamno povjerenje rezultiraju veoma izraženim kontaktom očiju, što je još naglašeno zasjenjenjem polovice lica i usredotočenjem na oko na osvijetljenoj strani lica. Krupni plan, pri čemu glava potpuno ispunja i probija visinu kadra (odrezano čelo je posebna tema o kojoj će biti riječ), još pojačava dojam bliskosti, jer izgleda kao da je fotografija napravljena iz velike blizine. Portret objedinjuje studijske uvjete i 'umjetničko' barokno osvjetljenje.

Istoj kategoriji prihvaćenog dogovora i potpune suradnje, dapače uz obavljenu frizersku i makeup pripremu, pripada i portret djevojke sa artističkom frizurom (model: Ivona), nastao tijekom priprema za reviju frizura. Fotografija je napravljena korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Tamron 18-270 objektivom i bljeskalicom Canon Soeedlite 550EX.
Podaci su bili sljedeći:

Mod – M
Fokus – 84 mm
Ekspozicija – 1/160 sec
Zaslon – f/7.1
ISO – 200
Balans bijeloga – Flash

Naglasak na frizuri uvjetuje suprotnu orijentaciju (portrait – orijentacija će također biti jedna od posebnih tema). Bočni postav ramena i frontalni postav glave malo su neuobičajeni. Obično se kod mlađih ženskih modela koristi poluprofil ramena, te nasuprotni poluprofil glave iz pogled u kameru. Takav stav fotografi nazivaju 1-3-2 pozom. Ovaj stav je bio bolji opet zbog naglašavanja frizure, dok je rame okrenuto prema kameri zbog modela haljine koji ostavlja ramena otkrivena. Kosi položaj ramena povećao bi površinu bjeline i odvlačio pažnju na manje sadržajno područje.

Primjećujemo da u oba slučaja izostaje inače u amaterskoj fotografiji neizostavni smiješak sa blistavim nizom zubi. Dijelim mišljenje onih portretnih fotografa koji maksimalno izbjegavaju otvoreni osmjeh, smatrajući da mu je mjesto u obiteljskim albumima. Naravno, i ovo će pravilo imati mnoštvo iznimki. Ova napomena samo zato da se ne smatrate obveznima kad fotografirate, dovikivati modelima 'smiješak!' 'say cheese!' i slično. Usne trebaju biti opuštene, a malo razmaknute usne, kao na šapat ili na poljubac (ne 'duckface'!), naglašava bliskost modela i objektiva, a time i svakoga tko će poslije gledati fotografiju.

U svemu iznesenom sličan je i treći primjer nastao u fotografskom studiju. Fotografija je napravljena korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Tamron 18-270 objektivom i bljeskalicom Canon Soeedlite 550EX.
Podaci su bili sljedeći:

Mod – M
Fokus – 91 mm
Ekspozicija – 1/160 sec
Zaslon – f/5.6
ISO – 200
Balans bijeloga – AWB

Model (Ana) fotografirana je izbliza uz fokusiranje na lice, koje kao i u prvom primjeru, ispunja cijeli format. Sadržajno, moguću monotoniju razbija ruka u crnoj rukavici koja se nježno naslanja na lice, podržavajući blagi nagib glave. Bljeskalica je bila postavljena na fotoaparatu, a osvjetljenje je smekšano korištenjem difuzne refleksije indirektnog bljeska od bijelog stropa i od reflektirajuće površine, postavljene ispod djevojčinog lica.

Sva tri primjera slična su i ilustriraju tip portreta 'uhvati pogled'. Iako hvatanje pogleda zvuči kao jednostavan zadatak, potrebno je mnogo rada s modelima i mnogo iskustva hvatanja pravog momenta da bi se postigla puna razina interakcije. Zbog razloga postizanja veće razine likovnosti fotografija, kolorit je u postprodukciji osiromašen kako bi do izražaja došli fini polutonovi, tekstura lica i ostali osobni detalji modela. Kroz nastavak teme portreta u fotografiji ilustrirat ću druge razine interakcije.

Autor: Zdenko Balog

TEME I DILEME DIGITALNE FOTOGRAFIJE

PORTRETNA FOTOGRAFIJA – POJAM SPORAZUMA ILI DOGOVORA

Kao što sam spomenuo, sporazum između fotografa i modela može nastati spontano, nekoj prilici poput poslovnog sastanka, slučajnog susreta ili javnog nastupa.
Pogledajmo primjere:

Fotografija je napravljena u ambijentu gdje djevojke rade, na liniji restorana – samoposluge, korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Tamron 18-270 objektivom, bez bljeskalice.
Podaci su bili sljedeći:

Mod – TV
Fokus – 32 mm
Ekspozicija – 1/60 sec
Zaslon – f/4.0
ISO – 800
Balans bijeloga – Flash

Spontano sam zamolio dvije djevojke na liniji restorana samoposluge u Šiklošu (Mađarska), da mi poziraju za fotografiju, što su one rado učinile. Sporazum je ostvaren, ali nije bio učinjen unaprijed nego na licu mjesta i odmah realiziran. Ovakve fotografije donose neposrednost stvarnog života. Djevojke nisu bile pripremljene za fotografiranje, ali su se nalazile u svom radnom okruženju gdje se osjećaju sigurno i opušteno. Zbog toga je fotografija bila uspješna bez ikakvih priprema.

Fotografija je nastala prilikom intervjua kojeg sam imao sa Sašom, direktorom kluba. Korišten je fotoaparat Canon 7D sa Tamron 18-270 objektivom i bljeskalicom Canon Speedlite 550EX.
Podaci su bili sljedeći:

Mod – M
Fokus – 18 mm
Ekspozicija – 1/160 sec
Zaslon – f/9.1
ISO – 200
Balans bijeloga – AWB

Saša je fotografiran u kancelariji kluba kojeg vodi. Fotografija je napravljena kao ilustracija uz intervju koji sam imao s njime, te je bila unaprijed dogovorena. No napomenuo sam mu da se ponaša svakodnevno, kako bih uhvatio stvarni ambijent njegovog posla, to jest da se niti odjećom niti posebnim uređivanjem kancelarije ne priprema. Korišten je maksimalno otvoren fokus kako bi se dobi blago dramatičan pojačan dojam perspektive. Opušteni položaj pojačava dojam vladanja prostorom i samosvijesti, što mi je bila namjera, a dojam svakodnevnog naglašava njegova obavezna cigareta u ruci. Izvedba fotografije u crnobijelom ne djeluje nimalo sterilno, nego naprotiv pojačava likovnost kompozicije.

Slikara Miroslava Huzjaka fotografirao sam na otvorenju njegove izložbe 'Zenonov paradoks' u Križevcima. Fotografija je napravljena korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Tamron 18-270 objektivom i bljeskalicom Canon Speedlite 550EX.
Podaci su bili sljedeći:

Mod – M
Fokus – 46 mm
Ekspozicija – 1/160 sec
Zaslon – f/5.0
ISO – 100
Balans bijeloga – AWB

Slikar je fotografiran u formalnom stavu, zakošenih ramena, odnosno u stavu 1-2-2 (vidi prethodnu kolumnu), no postavljen je pred svoju sliku velikog formata, koja je bila izložena na istoj izložbi. Izdvojen je ispred slike koja ostaje tamna, jer osvijetljenost motiva uvjetuje blizina fotoaparatu, te time i bljeskalici. Iako je on svjetoa, a slika u pozadini tamna i blago defokusirana (velik otvor zaslona!), on tone u sovju sliku, koja je kao pozadina posebno naglašena odabirom landscape orijentacije slike.

Fotograf Stephan Lupino također je fotografiran na otvorenju njegove izložbe u Križevcima. Fotografija je napravljena korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Tamron 18-270 objektivom i bljeskalicom Canon Speedlite 550EX.
Podaci su bili sljedeći:

Mod – M
Fokus – 59 mm
Ekspozicija – 1/160 sec
Zaslon – f/6.3
ISO – 200
Balans bijeloga – AWB

Popularni hrvatsko američki fotograf i likovni umjetnik fotografiran je na otvorenju njegove izložbe. Kao pristupačna i komunikativna osoba, Lupino je rado pozirao, te nije bilo teškoća u ostvarenju dobrog portreta. Crnobijela tehnika u tragu je njegovog vlastitog rada, a njegova karakteristična gesta pozdrava stisnutom šakom doprinosi osobnosti koju sam nastojao ocrtati portretom.

Autor: Zdenko Balog

Teme i dileme digitalne fotografije

POSTAVITI PODATKE ZA FOTOGRAFIRANJE

U kojem modu fotografirate? Manualnom? Uz prioritet otvora zaslona ili trajanja ekspozicije? Ili, kao ostalih 95% korisnika digitalnih fotoaparata, u programiranom P-modu? Ako ste među ovih 95%, ovo je tekst za vas, ako ste među onima malobrojnima koji koriste manualni ili poluprogramirani mod, nemojte preskočiti ovaj tekst, svakako ćete i vi naći nešto novo.

Magični trokut – međusobno zavisni podaci moraju biti usklađeni sa uvjetima fotografiranja

U vrijeme klasične fotografije, svi su korisnici fotografirali u manualnom modu. Na fotoaparatu, postojali su na objektivu prsteni sa oznakama, koji su se zakretali lijevo – desno, kako bi se namjestili podaci. Svaki je korisnik tada znao što znače brojkice kojima su se usklađivali podaci, kada treba okrenuti podatke 2.8 / 250, kada 11 / 60, itd. Dodatan razlog da nauče ispravno namještanje ovih podataka, bio je taj što korisnici nisu mogli rezultat kontrolirati odmah kada su napravili fotografiju, nego tek nakon što su napravili fotografije. Današnji korisnik odmah može pregledati rezultat, korigirati podatak i ispraviti eventualnu pogrešku. Svaki 'promašaj' kod klasične fotografije je koštao jednu sličicu na filmu, a prilike za ispravak najčešće nije bilo. Zato su korisnici s veseljem pozdravili pojavu tzv. idiot-kamera, malih kompaktnih fotoaparate koji su automatski odabirali podatke, mada su rezultati ovih prvih programiranih fotografiranja bili relativno skromni. Ozbiljniji fotoaparati sa elektronskom obradom podataka pojavili su se tek pred kraj razvoja klasične fotografije. Digitalna fotografija već svojom pojavom donosi nekoliko pogodnosti:

Stariji model Agfa Prontor II sa prstenovima na objektivu za namještanje podataka

Rezultati su odmah vidljivi, fotografija je spremljena na piši-briši digitalnom mediju, te se bez dodatnog troška može ponoviti i ispraviti pogreške. Razvijeni su sustavi automatskog fokusa i određivanja svjetlosne vrijednosti koji omogućuju fotografu da fotografira bez postavljanja podataka.

Digitalna fotografija omogućava odabir ISO osjetljivosti. To je, doduše, omogućavala i klasična fotografija izborom filma određene osjetljivosti, ali to je ujedno značilo da se istom ISO osjetljivošću fotografiralo od početka do kraja film,a te je tek promjena filmske vrpce omogućavala promjenu osjetljivosti pri fotografiranju. Također, digitalna fotografija omogućuje odabir balansa bijele boje – WB. O balansu bijelog bit će opširnije govora, no ovdje spomenimo da je kod klasične fotografije za korekcije bijelog balansa bilo potrebno koristiti fizičke filtere na objektivu. Sve ove postupke digitalna je fotografija znatno pojednostavnila.

Zavisnost podataka magičnog trokuta – DOF ovisi o otvoru zaslona, dok je WB neovisan o ostalim podacima

Postavljanje podataka za fotografiranje usklađuje svjetlosne uvjete i prirodu motiva, odnosno modela s načinom na koji će fotoaparat zabilježiti sličicu. To znači da ćemo u uvjetima manjkave rasvjete morati pustiti više svjetlosti, da ćemo ju puštati dulje i uz veći otvor zaslona, da ćemo objekt koji se kreće morati snimati sa kraćim trajanjem osvjetljavanja, itd. Prije nego razgovaramo o podacima koje namještamo, moramo znati što nam koji od njih donosi. Važno je uskladiti tri brojke, magični trokut eksponiranja, odnosno fotografiranja: vrijeme ekspozicije, otvor zaslona i ISO osjetljivost.

Vrijeme ekspozicije je vremenski period od otvaranja mehaničkog zaklopca koji štiti senzorsku površinu do njegovog zatvaranja. Ovo vrijeme može drastično varirati, od ekspozicija koje traju po nekoliko sati do ekspozicije u trajanju od 1/10.000 sekunde. Uobičajene ekspozicije variraju između 1/30 i 1/500 sekunde. Duže i kraće ekspozicije od ovih koriste se u posebnim uvjetima i za specifične motive. Budući da se većina fotografija snima 'iz ruke' u stojećem položaju, nije poželjno da se koristi duža ekspozicija od 1/60. Pri korištenju zooma ili teleobjektiva (kod DSLR modela) ekspozicija mora biti znatno kraća ili se preporuča korištenje oslonca. Naravno da su zbog stabilnosti i oštrine slike preporučljive najkraće moguće ekspozicije koje svjetlosni uvjeti dopuštaju. To je razlog što su suvremeni modeli opremljeni različitim stabilizatorima slike. Ipak, bolje se osloniti na fizičke oslonce, te prema mogućnostima kraće ekspozicije, a na stabilizatore se oslanjati samo nužno.

Klasičan model Yashica Minister – D, sa izbornikom podataka na objektivu

Otvor zaslona je mehaničko zasjenjenje dijela otvora objektiva unutar sustava leća, čime se regulira količina svjetlosti koju objektiv propušta. Veći otvor izražen je manjim brojkama jer brojke zapravo izražavaju površinu zaslonjenog dijela. To drugim riječima znači da će otvor f/2.8 propuštati znatno više svjetlosti nego f/8.0, a posebno nego f/22.0. Tako ćemo pri dobrim svjetlosnim uvjetima, sunčanog dana uz laganu naoblaku koja dodatno osvjetljuje scenu, koristiti f/22.0 uz odgovarajuće vrijeme ekspozicije. Sumračnu scenu ili kadrove u interijeru fotografirat ćemo najvećim dopustivim otvorom itd. Treba također voditi računa o dubinskoj oštrini koju otvor zaslona uvjetuje (deepth of field – DOF), o čemu će biti opširnije govora u sljedećim nastavcima.

ISO osjetljivost je mogućnost digitalnog fotoaparata da digitalno poveća osjetljivost senzora. Ova je opcija korisna kada moramo fotografirati u nedovoljnim svjetlosnim uvjetima, a nemamo mogućnost osloniti fotoaparat na oslonac, kako bismo adekvatno produžili trajanje ekspozicije. Pri tome potrebno je imati na umu da je povećanje ISO osjetljivosti 'vatrogasna' mjera, koju koristimo samo u nuždi. Naime, povećanje ISO osjetljivosti smanjuje kvalitetu fotografije. Standardni fotoaparati imaju ISO raspon od 100 do 800, a kvalitetni DSLR poluprofesionalni i profesionalni aparati imaju raspon ISO i do 16.000, pa čak i 64.000. Pri povećanju ISO broja slika postaje zrnata, odnosno dobiva šum (noise). Kod jeftinijih amaterskih aparata šum se pojavljuje već na brojki 400, a na većim razinama postaje nepodnošljiv, dok kvalitetni DSLR senzori bez gubitka kvalitete podnose ISO 3.200, što omogućava fotografiranje gotovo u mraku.

Da bismo uskladili ova tri broja moramo imati na umu osnovno: veća količina svjetla dopušta kraće ekspozicije i mali otvor zaslona (oboje doprinosi kvaliteti fotografije), bez potrebe podizanja ISO osjetljivosti. Korištenje teleobjektiva i modeli u pokretu traže kraću ekspoziciju (fotografiranje ptica u letu iziskuje 1/500 sekunde i kraće, a isto vrijedi i za sportske fotografije), pri čemu je u slabijim svjetlosnim uvjetima potrebno koristiti najveći otvor zaslona i podizati ISO osjetljivost. I tako dalje, kao što je navedeno na priloženoj tablici. Posebna tema, vezano na ovu problematiku, bit će korištenje bljeskalice.

Tablica najčešćih podataka uz tendencije korekcija pojedinog podatka

Magični trokut zaslon – ekspozicija – ISO obradit ćemo kroz niz praktičnih primjera, uz napomenu da postoji još jedan važan podatak koji treba uskladiti, balans bijelog (white balance – WB). WB vrijednost služi da u uvjetima specifičnog osvjetljenja korigira spektar boja, kako bi one izgledale prirodne. Nije ovisan o ostalim brojkama (magični trokut!), niti o količini svjetlosti, nego samo o prirodi svjetlosti. Bijelom naše oko doživljava dnevnu svjetlost kada je sunce u zenitu ili blizu zenitu. Jutarnji i večernji pomak hlade sunčevu svjetlost, te ju treba pomakom balansa prema toplijim vrijednostima kompenzirati. Umjetnu svjetlost žarulja sa žarnom niti treba posebno korigirati i tako dalje. Dobra je vijest da postoji i opcija AWB – automatski balans bijeloga, koja funkcionira zadovoljavajuće za neprofesionalnog korisnika. Međutim, u mnogim situacijama AWB bude prevaren, te je potrebno balans ručno korigirati.

Digitalni DSLR Canon 7D sa izbornicima i displejem za brzi odabir podataka na stražnjoj strani kučišta

Jeftiniji modeli namijenjeni nezahtjevnim korisnicima imaju kotačić izbornika sa malim ikonicama na kojima je nacrtano sunce (normalni, dnevni uvjeti), mjesec (slabi svjetlosni uvjeti), žarulja (umjetno svjetlo), munja (korištenje bljeskalice), a izbornik može biti dopunjen sa još nekoliko opcija. Ovaj izbornik programira cijeli magični trokut i balans bijeloga prema očekivanim uvjetima fotografiranja. No svaki će zahtjevni korisnik veoma brzo prerasti ove skromne mogućnosti, te će poželjeti sam s više pažnje prilagoditi podatke za fotografiranje. Kada naučite usklađivati magični trokut podataka, mnogo ćete rađe fotografirati u manualnom ili nekom od poluprogramiranih modova nego u programiranom ili potpuno automatskom. U nastavku vidjet ćemo na konkretnim slučajevima, kako se programira fotoaparat u određenim situacijama, odnosno koje ćemo podatke postaviti i zbog čega.

Autor: Zdenko Balog

TEME I DILEME DIGITALNE FOTOGRAFIJE

PRAVILA, PRAVILA…

Svaki pristoji tutorial portretne fotografije, kao i fotografije ljudske figure općenito (fashion, budoir, glamour …), odmah će vas s prvih stranica (slajdova) zasipati određenim pravilima tipa 'što je dobro', ali još češće, 'što se nikako ne smije'. Svakako preporučam pažljivo proučavanje ovog dijela tutoriala, online treninga, bloga, foruma, kolumne … Zaštedjet će vam mnogo truda, pokušaja i pogrešaka i ukazati na dragocjene prečice do boljih fotografija. Zatim, kad naučite i shvatite sva ta pravila, tek tada ih treba sva zaboraviti i s najvećim zadovoljstvom kršiti. Prije nego ih upoznate, nemojte ih apriori odbacivati.

Većina pravila portretne fotografije, kao i svake druge koja ističe osobnost i usredotočena je na čovjeka, odnose se na položaj lica, glave, ramena, a zatim, ako uključuje cijelu figuru, držanje nogu, ruku itd. neki su fotografi razvili sustave pravila koja je lako pronaći na internetu guglajući neku opću frazu poput 'posing rules', 'portrait posing'… Tako ćete naučiti da, ako želite istaknuti oči na portretu (a tko ne želi?!), dovoljno je da model nježno spusti bradu, podižući pogled prema objektivu. Kako ne bi došlo do neugodnog nabiranja pod bradom, spuštanje brade povezano je s isturanjem glave prema naprijed. Ramena ne smiju stajati poprijeko (ortogonalno na 'vatrenu liniju' objektiva), posebno kod ženskih modela, nego zakrenuta pod 45°ili još jače. Iako 90°nije najsretniji kut (ramena poravnata s linijom objektiva), jače zakretanje ramena (poluleđno), poželjno je posebno kod vitkih i gipkih modela, jer formira popularni 'pogled preko ramena'. Također, glava ne smije biti ortogonalno postavljena, što vrijedi za žene, dok se kod muškaraca dozvoljava, posebno kod formalnih poslovnih portreta. Poželjno je da, bez obzira na položaj jedno rame bude više od drugoga.

Iako je pravilo svih pravila 'kontakt očiju', odnosno uhvaćeni pogled modela, ne treba podcijeniti tajnoviti šarm oborenog pogleda. Ono što nije poželjno je nezainteresiran, neutralan pogled koji 'ne doživljava' fotografa, odnosno kameru. Pokušat ćemo primjerima ukazati na važnost pravila, a potom i na mogućnosti traženja kreativnog prostora izvan okvira pravila.

Dvije fotografije nastale su u razmaku od nekoliko sekundi (fotoaparat Canon 7D sa Tamron 18-270 objektivom, uz indirektno svjetlo bljeskalice Speedlite 550EX).
Podaci za obje fotografije bili su sljedeći:

Mod – M
Ekspozicija – 1/160 sec
Zaslon – f/9
ISO – 200
Balans bijeloga – AWB

Model, Lucija, upitala me tijekom fotografiranja, zašto stalno napominjem 'spusti malo bradu', pa sam ju zamolio da, nakon jedne fotografije, malo digne bradu, iznad linije horizontale (linija objektiva), te da zadrži pogled na objektivu. Drastična razlika između obe fotografije bolja je ilustracija važnosti ovog pravila nego bilo kakvo elaboriranje. Kao u nekoj čudnoj optičkoj varci, iste oči, jednako otvorene, djeluju mnogo veće i hvataju svu pažnju gledaoca. Pored toga, granična linija brade mnogo ljepše definira oblik lica, a zasjenjeni vrat ugodan je kontrapunkt osvijetljenom ramenu i licu.

Pravilo 'brada niže – oči prema kameri', jedno je od onih pravila koja jedva da poznaju iznimke. Ovaj položaj, naime ostvaruje najsnažniji kontakt očiju (eyecontact), koji čini dobar portret. Iako nisu svi dobri portreti bazirani na uhvaćenom pogledu, u pravilu svi portreti dobro uhvaćenog pogleda dobri su portreti. Dobar sugestivan pogled koji komunicira s kamerom (gledaocem) prikrit će mnoge nedostatke, odnosno dozvoliti kršenja drugih, manje obaveznih pravila. Pogledajmo još dva 'uhvaćena pogleda':

Fotografija je napravljena, korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Tamron 18-270 objektivom, uz indirektno svjetlo bljeskalice Speedlite 550EX.
Podaci su bili sljedeći:

Mod – M
Fokus – 130 mm
Ekspozicija – 1/160 sec
Zaslon – f/5.6
ISO – 200
Balans bijeloga – AWB

Fotografija je nastala u improviziranom studiju bijelih zidova, što omogućava jednoličnu meku rasvjetu sa svih strana, mada je korištena samo jedna bljeskalica. Model (Ana) u otvorenoj crnoj haljini i s crnim rukavicama djeluje holivudski glamurozno, dok pokret glave u odnosu na ramena daje utisak spontanosti, kao da je uhvaćena 'u prolazu'. Međutim, ono što otima svu pažnju gledaoca je izravan pogled njenih velikih očiju. Doživljavamo ovakvu fotografiju kao stvaran susret, kao da preko tog izravnog pogleda možemo komunicirati sa djevojkom sa fotografije. Sličan je i sljedeći primjer na kojem je model Ivana:

Fotografija je napravljena, korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Tamron 18-270 objektivom, uz indirektno svjetlo bljeskalice Speedlite 550EX.
Podaci su bili sljedeći:

Mod – M
Fokus – 91 mm
Ekspozicija – 1/160 sec
Zaslon – f/6.3
ISO – 200
Balans bijeloga – AWB

Fotografirana je u istom prostoru, podaci su bili gotovo jednaki, s tom razlikom da je Ivana fotografirana iz veće blizine. Njena plava kosa i bijela odjeća guraju lice u prvi plan na način klasičnih fotografskih portreta. Važan detalj na ovim dosadašnjim primjerima je odbljesak koji daje očima sjaj, te dodatno snaže pogled.

Ovakve fotografije ne nastaju jednostavno, mada nekad djeluju kao lak zadatak. Uglavnom nastaju kao dijelovi većih serija, jer je pored brižljivog impostiranja (namještanja) modela u dobar položaj potrebno postići spontanost. Modeli se uglavnom ukoče kada ih namještate (govorim o neprofesionalnim modelima, prijateljima i prijateljicama koji će vas zamoliti da ih fotografirate), te je potrebno da prođe neko vrijeme da se opuste. No i tada treba birati moment u kojem će pogled i izraz lica biti uhvaćeni na jedinstven način. Jedna od metoda koje redovito daju rezultat je sljedeća: postavite djevojku (ili momka) u željeni položaj i zamolite ju / ga da niti ne trepne, da ostane tako ukočen. Zatim je uzmete u kadar na željen način, zadržite nekoliko sekundi tišine i u času prije nego stisnete okidač do kraja izgovorite njeno ime. U tom času njen će ukočeni pogled oživjeti i imate ga priliku uhvatiti.

Kad spominjemo muške modele, pravilo hvatanja pogleda funkcionira slično, uz razlike koje doprinose muževnosti, odnosno ženstvenosti portreta. Slavkov portret nastao je u dramatičnom crnom okruženju.

Fotografija je napravljena, korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Canon 100 / 2.8 objektivom, uz indirektno svjetlo bljeskalice Speedlite 550EX.
Podaci su bili sljedeći:

Mod – M
Fokus – 100 mm
Ekspozicija – 1/160 sec
Zaslon – f/7.1
ISO – 200
Balans bijeloga – AWB

Iako se muški portreti, jednako kao i ženski, veoma rijetko postavljaju oktogonalnim položajem ramena, poželjno je da zakošenje kod muških modela bude manje nego kod ženskih, kako bi se zadržao utisak širokih ramena (uglavnom nepoželjan kod djevojaka). Usne su kod muškaraca redovito stisnute, smiješak smije biti tek naznačen, a osmjeh zubima ima mjesta na obiteljskim rođendanima i u političkim kampanjama (dakle općenito u situacijama u kojima se ljudi lažno smiješe). Dok djevojke trebaju usne imati opuštene, te ne smiju biti čvrsto stisnute, muškim portretima to daje poželjan ugođaj. Čak i na studijskim portretima djevojkama je dozvoljeno da im pobjegne i širi osmjeh:

Fotografija je napravljena, korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Tamron 18-270 objektivom, uz studijsku rasvjetu na radionici portretne fotografije na Fotosajmu u Zagrebu.
Podaci su bili sljedeći:

Mod – TV
Fokus – 270 mm
Ekspozicija – 1/100 sec
Zaslon – f/6.4
ISO – 640
Balans bijeloga – AWB

Zbog velikog broja sudionika radionice uvjeti nisu bili idealni, te je 'hvatanje trenutka' iziskivalo i vještine i strpljenja. Djevojka, profesionalni model, pogledom je kružila među fotografima, te je bilo potrebno uhvatiti trenutak kada je pogledala prema mojoj kameri. Zbog broja fotografa, snimao sam iz malo veće udaljenosti, kao i ostali, te je zoom objektiv trebalo izvući do kraja.

U ovom prvom osvrtu na pravila treba se osvrnuti i na jedno na koje se svakako ne treba osvrtati: pravilo orijentacije. Iako se čini da je ovo pravilo neporecivo, te je čak ušlo u terminologiju (portrait format vs. landscape format), to je pravilo isključivo relikt i nasljeđe slikarstva, koji je statično i oslanja se na određene običaje. Građanski obiteljski portret, nastao kroz 18., te uglavnom 19. stoljeće, uspravno je orijentiran, jer prikazuje uvijek osobu vidljivu do ispod vrata (poprsje), bez osvrtanja na pozadinu, a na zid se mnogo zgodnije i ekonomičnije slažu uspravne slike.

Sva ta ograničenja ne postoje u fotografiji, ali ih literatura i dalje ističe kao važno pravilo: portret treba fotografirati uspravno. Mnogo je razloga da od tog pravila odstupimo: slobodnije zauzimanje položaja modela nego što je bio slučaj kod slikarskih portreta, close-up portreti, koji veoma agresivno odrezuju sve suvišno, pa čak i gornji dio glave, čelo. Ako uhvaćeni pogled dominira portretom poprsja, čak i figure i polufigure, koliku će snagu imati, izdvojimo li ga iz velike blizine i eliminiramo sve manje sadržajne dijelove?!

Fotografija je napravljena, korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Canon 100 / 2.8 objektivom, uz indirektno svjetlo bljeskalice Speedlite 550EX.
Podaci su bili sljedeći:

Mod – M
Fokus – 77 mm
Ekspozicija – 1/160 sec
Zaslon – f/7.1
ISO –400
Balans bijeloga – AWB

Eliminirano je sve osim lica djevojke (Sandra), pa tako i gornji dio glave sa čelom, koje je nasuprot donjem dijelu lica nesadržajno. Zona od očiju do brade, koja jest zona interesa portreta, učinjena je isključivim sadržajem. Zasjenjene oči bez sjaja, ruke koje gotovo grčevito grle lice doprinose blago inhibirajućem ugođaju portreta.

Mnogo zajedničkog ima u kompoziciji portret Marijane, nastao u crnom studiju, posebno prilagođenom za fotografiranje intimnih portreta:

Fotografija je napravljena, korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Canon 100 / 2.8 objektivom, uz indirektno svjetlo bljeskalice Speedlite 550EX.
Podaci su bili sljedeći:

Mod – M
Fokus – 77 mm
Ekspozicija – 1/160 sec
Zaslon – f/10
ISO –100
Balans bijeloga – Shaddow

U završnoj obradi fotografija je osjetljivo izrezana, 'kropana', kako bi se eliminiralo suvišno. Dilema između izvornog kolora i za portrete često preferiranog crnobijelog ovdje je razriješena, kao što to često radim, osiromašenjem kolora na blagu saturaciju srušenu na oko 30% od izvornoga. Djelomično, ali u manjoj mjeri, učinio sam to i na prethodnoj fotografiji (Sandra), te na mnogim primjerima iz prošlih kolumna.

Ovaj puta obradili smo nekoliko važnih pretpostavki dobrog portreta: osnovne metode za ostvarivanje kontakta i hvatanje pogleda, položaj glave i ramena, orijentaciju… No to je samo početka. Nakon što se opet, s nekom drugom temom 'odmorimo' od portreta, slijede nove tajne dobrog portreta!

Autor: Zdenko Balog

TEME I DILEME DIGITALNE FOTOGRAFIJE

STREET FOTOGRAFIJA – MEDIJSKE ODREDNICE I MALO PRAVILA

Street (ulična) fotografija popularan je medij fotografije, u posljednje vrijeme i u širim slojevima građanstva, odnosno među fotografskim amaterima. Ranije je uglavnom bila ograničena na profesionalne fotografe. To je sasvim razumljivo, ako se vratimo malo vremenski unatrag, u vrijeme kada je svaki film od 36 sličica imao (nemalu) cijenu, pa potom cijena obrade kod fotografa, cijena izrade svake fotografije, tada je dosta teško zamisliti nekoga tko baš nije profi fotograf, da krene po ulici loviti kadrove nepoznatih ljudi za svoju dokolicu i napuca par filmove, odnese ih u fotografsku radnju i plati njihovu izradu, kako bi ih pregledavao i hvalio se pred prijateljima. Eventualno ako bi se radilo o putovanju u egzotične krajeve, koje promatramo drugačije, pa su njihove ulične scene za nas jednako egzotične kao i zlatne pagode, džamije ili antički hramovi.

No danas, kad možemo bezbrižno 'pucati' oko sebe, pa poslije na računalu pobrisati 80% sličica bez troška, kada mnogi strastveni amateri posjeduju opremu o kakvoj je ne tako davno mogao samo sanjati čak i mnogi profesionalac, sasvim logično je da ulični neformalni shootinzi dobivaju sve veću popularnost. I naravno, odmah se stvorio i prostor za promociju takvih radova: različite društvene mreže i fotografski portali puni su street galerija, te možemo govoriti o jednom od najpopularnijih i najraširenijih oblika fotografije. Posjetimo li neku od mreža poput deviantart.com ili u domaćim okvirima pticica.com, ali naravno i specijalizirane grupe na globalnoj mreži facebook.com, naći ćemo obilje uličnih fotografija zavidne kvalitete.

Istovremeno, ulična fotografija najsloženiji je žanr fotografije promatrano u smislu odnosa fotografa i motiva. Ovaj žanr uključuje velik broj sudionika (modela), koje fotograf ne poznaje, a fotografija kao takva isključuje dogovor. Istog časa kada ljudi postanu svjesni fotografovog prisustva, počinju se ponašati drugačije, odnosno 'pozirati' ili pak izbjegavati da budu uhvaćeni u kadar, skrivati lice, okretati glavu, odnosno na neki drugi način očigledno negodovati. Dakle, fotografija nastaje u onom tankom periodu između trenutka kada fotograf otkrije svoju namjeru podižući kameru pa dok ljudi u 'vatrenoj liniji' ne počnu reagirati na bilo koji način. Također, neki ljudi koji iz bilo kojeg razloga ne žele biti fotografirani (možda su baš uhvaćeni sa prstima u pekmezu), negodovat će i tražiti da obrišete fotografiju. Iako vas na to nitko ne može prisiliti, sami ćete procijeniti da je ponekad najpametnije učiniti baš to. Ne zaboravite da držite u rukama vašu više tisuća vrijednu opremu koju vam budala može u času prosuti po podu, pa se poslije sudite. Osim toga i bonton traži da ljude na taj način ne 'zlostavljate' protiv volje. Nažalost, baš najbolje street fotografije nastaju u različitim kritičnim situacijama, kada su ljudi svojim ponašanjem izloženi, izdvojeni, nerijetko smiješni, a ljudi ne vole biti smiješni.

Jednako tako, lako je moguće da prilikom žestokog shootanja na ulicama budete opomenuti od organa reda (policijskog pozornika). Iako je sva preporuka da budete ljubazni i susretljivi, ipak trebate zauzeti stav da niste činili ništa zabranjeno. Ova napomena vrijedi za Republiku Hrvatsku, dok je u nekim državama zakonodavstvo mnogo restriktivnije. Stoga se prije odlaska u inozemstvo na forumima i društvenim mrežama propitajte o konkretnom slučaju.

Ne treba posebno napominjati da posebni obziri vrijede kad je u pitanju fotografiranje djece, odnosno uličnih scena u kojima sudjeluju djeca. Ili možda i treba zbog toga što su djeca redovito najzanimljiviji i najoriginalniji pozeri, ali opet uz niz nevidljivih ograničenja.

Između svih ovih nevidljivih ograda i ograničenja trebate tražiti prostor za sjajne ulične fotografije, fotografije koje, kako sam pisao u ranijoj kolumni, prenosi ugođaj, ritam ulice, onu posebnu osobnost nekog grada ili kvarta. No da ne dužimo, pogledajmo na primjerima kako izbjeći sve opasnosti i stvoriti sjajne fotke:

Fotografija je napravljena, korištenjem fotoaparata Canon 1000D sa Tamron 18-270 objektivom, bez bljeskalice.
Podaci su bili sljedeći:

Mod – TV
Fokus – 238 mm
Ekspozicija – 1/400 sec
Zaslon – f/7.1
ISO – 100
Balans bijeloga – AWB

Jedna neutralna ugođajna scena sa Tomislavova trga, mladić i djevojka sjede na podnožju spomenika navodnog prvog hrvatskog kralja. Pozadinu scene čini defokusirana fasada Umjetničkog paviljona. Fotografirani su iz veće udaljenosti, kako bi se pojačao efekt defokusacije, ali i isključila komunikacija sa osobama koje vjerojatno nisu bile svjesne da su u fokusu. Ovo je jednostavan primjer u kojemu sažeti motiv po pravilu 'pars pro toto' (detalj za cjelinu), prenosi ugođaj Tomislavovog trga, Lenucijeve potkove i zagrebačkog Donjeg grada.

Fotografija je napravljena, korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Tamron 18-270 objektivom, bez bljeskalice.
Podaci su bili sljedeći:

Mod – TV
Fokus – 91 mm
Ekspozicija – 1/100 sec
Zaslon – f/8.0
ISO – 640
Balans bijeloga – AWB

Osjetljivo povišen ISO posljedica je odmaklog doba dana (fotografija je snimljena 1. kolovoza u 19.25, kada je sunce već nismo), dok je odabir TV (prioriteta vremena ekspozicije) kod street fotografije uobičajen. Najbolji je odabir povećanog ili automatskog ISO, te kratke ekspozicije uz prioritet vremena ekspozicije. Na taj način izbjegavamo moguća 'iznenađenja', odnosno česte promjene svjetlosnih uvjeta. Ako dulje vrijeme fotografiramo u stabilnim uličnim uvjetima dobro je preći na M, uz redovno kontroliranje rezultata.

Iako djeluje spontano, fotografija je nastala kao posljedica munjevitog planiranja prepoznate situacije. Snimljena je u Sarajevu u prometnoj ulici blizu povijesne jezgre. Uočio sam grupu djevojaka na autobusnoj stanici, ali i drugu grupu u tradicionalnoj odjeći (marame preko glave), koje se približavaju. Čekao sam trenutak kada će se približiti dovoljno da ih zajedno uhvatim u kadar. Fotografija ilustrira multikulturalnost ovog grada koja je duboko povijesno ukorijenjena.

Fotografija je napravljena, korištenjem fotoaparata Canon 1000D sa Tamron 18-270 objektivom, bez bljeskalice.
Podaci su bili sljedeći:

Mod – TV
Fokus – 270 mm
Ekspozicija – 1/200 sec
Zaslon – f/6.3
ISO – 400
Balans bijeloga – AWB

Ponovo susrećemo prioritet ekspozicije, neznatno povećan ISO (pošto je fotografija snimljena nešto skromnijim modelom Canon 1000D, povećavanje ISO vrijednosti treba biti suzdržanije zbog šuma), te kraćim vremenom ekspozicije.

Omiljeni motiv street fotografa su zaljubljeni, zagrljeni parovi, parovi u poljupcu, možda još od 'Poljupca na Times Square-u', a možda i mnogo ranije. Djevojka koja kasni na sastanak pa se uz smijeh ispričava i objašnjava dečku, koji ima slušalice u ušima, uhvaćena je jednog predvečerja na bečkoj Mariahilferstraße, jednoj od posebno 'fotogeničnih' ulica. Pola uspjeha dobre street fotografije zajamčeno je dobrom defokusacijom, koja izdvaja savršeno fokusirani motiv od nježno zamućene pozadine. To iziskuje jaki zoom (koji je uličnom fotografiranju primjeren), te širok otvor zaslona. Ovo će biti još bolje ilustrirano sljedećim primjerom:

Fotografija je napravljena, korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Tamron 18-270 objektivom, bez bljeskalice.
Podaci su bili sljedeći:

Mod – TV
Fokus – 238 mm
Ekspozicija – 1/250 sec
Zaslon – f/6.3
ISO – 320
Balans bijeloga – AWB

Šetači na zadarskoj Rivi slika je koja se mnogo snažnije odlikuje likovnošću nego drugim sadržajem. Ista fotografija snimljena malo drugačijim podacima, užim otvorom zaslona, djelovala bi obično i ne bi pobudila pažnju. Ono što posebno izdvaja kvalitetnije objektive i fotoaparate, te što čini nepremostivu granicu između DSLR modela i nesumnjivo kvalitetnih kompakta, je nadzor nad defokusacijom, odnosno selektivnim fokusiranjem motiva nasuprot sveg ostalog. O tome će biti govora (i bilo je) u različitim žanrovima, a posebno je omiljeno i kod portreta u eksterijeru.

Da dobra ulična fotografija nikako ne mora uključivati ljudski sadržaj na ulici, svjedoče mnogi primjer fotografija čiji su protagonisti životinje, ili pak bez živih sudionika. Primjer je sljedeća fotografija, snimljena korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Tamron 18-270 objektivom, bez bljeskalice.
Podaci su bili sljedeći:

Mod – M
Fokus – 109 mm
Ekspozicija – 1/100 sec
Zaslon – f/6.3
ISO – 400
Balans bijeloga – AWB

Fotografija je napravljena prigodom putovanja u Istambul, scena je uhvaćena kišnog dana, kada su se golubovi stisnuli uz zid i prozore jedne od istambulskih džamija, kako bi se zaštitili od kiše. Ovakve minijaturice, koje vam doslovce 'ulete' ne treba previdjeti, dok jurimo za tipičnim turističkim motivima, razvikanim spomenicima, gužvama na bazarima, šarenilom 'Egipatske tržnice' sa začinima i slično.

Još jedna ulična fotografija sa životinjskim protagonistom, napravljena je korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Tamron 18-270 objektivom, bez bljeskalice.
Podaci su bili sljedeći:

Mod – TV
Fokus – 91 mm
Ekspozicija – 1/500 sec
Zaslon – f/5
ISO – 1250
Balans bijeloga – AWB

Ako i niste strastveni ulični fotograf, ako ste upravo krenuli napraviti lijepe fotografije panorame grada ili zalaza sunca, čak i tada vrijedi fotoaparat imati namješten na podatke za neočekivane street scene. To uključuje kratko vrijeme ekspozicije uz prioritet vremena (TV ili S, ovisno o modelu), te povišen ili automatski ISO. Fotografije je napravljena u Baški, pa je unatoč dnevnom dobu, bilo potrebno podiči ISO zbog zasjenjenih bašćanskih uličica. Pas koji se slučajno našao pozirati pored svojeg smiješnog dvojnika u kamenu neponovljiva je scena koju ćete uhvatiti samo ako vam je aparat pripremljen podacima. Naravno da kod ovakvih scena slabo pomaže potpuno programirani P mod, jer program nikad ne bi toliko podigao ISO, kako bi skratio vrijeme ekspozicije na 1/500 sec. To je, međutim kod fotografiranja životinja preporučljivo, kako bi se postigla željena oštrina.

O uličnoj fotografiji bit će još mnogo govora u sljedećim kolumnama. No kako ne bismo bili dosadni čitaocima koje ova tema možda manje zanima, kao i do sada, 'šarat' ćemo kroz žanrove, otkrivajući u sljedećim nastavcima njihove tajne.

Autor: Zdenko Balog

TEME I DILEME DIGITALNE FOTOGRAFIJE

STUDIJE SLUČAJEVA – ODABIR MODA I PODATAKA

Kroz studije pojedinačnih slučajeva razmatrat ćemo fotografiranje u manualnom modu (oznaka M) te poluprogramirani sa prioritetom zaslona, odnosno trajanja ekspozicije (oznake TV, odnosno S za trajanje ekspozicije, te AV, odnosno A za otvor zaslona). Iako je intencija redovito koristiti manualni M – mod, neke će situacije biti jednostavnije koristimo li poluprogramirane modove u kojima odabiremo jedna od dva glavna podatka a drugoga fotoaparat odabire automatski. No pređimo na primjere:

Slučaj 01 – galebovi u letu

Svakako smo imali prilike uživati u igri galebova, dok smo boravili na moru. Možda smo ih već i pokušali fotografirati uz različit uspjeh. Ovdje dolaze do izražaja tehnička svojstva vašeg fotoaparata, no i uz taj obzir, bit će drastična razlika u kvaliteti ako fotografiramo ispravnim podacima. Fotografiramo li galebove u letu (ili bilo koju drugu akcijsku fotografiju) programiranim načinom, fotografija neće uspjeti iz jednostavnog razloga što automatski odabir podataka ne prepoznaje karakter motiva. Postavit će podatke koji omogućuju minimalni ISO (o tome sam pisao u prošloj kolumni), što znači da će vjerojatno vrijeme ekspozicije biti 1/250 sekunde. Ovo je za neki običan motiv dobra ekspozicija, ali za ptice u letu daleko predugo. U konkretnom slučaju, odabrao sa manualni mod. Mogao sam odabrati i prioritet trajanja ekspozicije, ali kad sam utvrdio podatke, nastavio sam fotografirati u manualnom modu. Razlog tome je jednostavan: u svakom programiranom modu fotoaparat računa podatak i za to mu treba vremena. Zbog toga je zadani, manualni mod najbrži.

Fotografija je napravljena srednje kvalitetnim DSLR Canon 1000D, uz korištenje Tamron objektiva širokog raspona 18-270. Podaci su bili sljedeći:

Mod – M
Fokus – 270 mm
Ekspozicija – 1/1.000 sec
Zaslon – f/9
ISO – 200
Balans bijeloga – AWB

Uočavamo da je unatoč sunčanom danu i stopostotnom osvjetljenju ISO podignut na 200. Tome ima više razloga: Iako model vrijedi kao slabiji iz DSLR klase, kvalitetni Canonov senzor bez gubitka kvalitete podnosi sve do ISO 800, čak i 1.600. Kako bih zadržao ekspoziciju od 1/1.000 (ptice u letu, teleobjektiv rastegnut do najvećeg fokusa), a istovremeno zatvorio zaslon da bih smanjio rizik od defokusacije, jedino je rješenje bilo podići ISO. Da je bilo potrebno, mogao sam još podići ISO, ali već s ovim postigao sam zadovoljavajući magični trokut. Svaka ekspozicija dulja od 1/1.000 mogla bi dovesti do manjih neoštrina na grupi galebova, čime bi se izgubio efekt 'smrznutog' trenutka. Ovaj efekt pojačava defokusirana pozadina.

Napomena:
I uz pažljivo postavljene podatke ovakve fotografije uglavnom treba fotografirati uz više pokušaja. I ova koja je dana kao primjer odabrana je iz veće serije.

Slučaj 02 – Mile Kekin, koncertna

Koncertna fotografija je specifičan žanr fotografije, te fotografije koje uobičajeno 'postaju' posjetioci koncerata, snimljene mobitelima i neposredno proslijeđene na mreže poput FB ili Instagrama, nisu koncertne fotografije, nego tek informacija o koncertu. Koncertna fotografija iziskuje sofisticiraniju opremu od mobitela ili malih kompakta, te joj je cilj kroz odabrani moment prenijeti energiju koncerta, osobnost zvijezde, a kao poseban podžanr dolaze koncertni portreti. Veliki spektakularni koncerti na stadionima ili u velikim dvoranama, uz rigidno osiguranje i ograničeno trajanje dozvole za akreditirane fotografe, nisu najsretnija scenografija za koncertne fotografije. Mali koncerti u provinciji imaju mnogo više intimnosti i prilike da se fotograf 'prišulja' na nekoliko metara od izvođača i uhvati momente poput ovoga na našem primjeru.

Mile Kekin 'portretiran' je na koncertu u maloj klupskoj dvorani u Križevcima. Korištena je oprema kvalitetan DSLR Canon 7D, te objektiv Canon 2.8/100. Podaci su sljedeći:

Mod – M
Fokus – 100 mm
Ekspozicija – 1/200 sec
Zaslon – f/2.8
ISO – 1.250
Balans bijeloga – AWB

Odabir 'brzog' objektiva omogućio je dobre fotografije u lošim svjetlosnim uvjetima i u gužvi publike, budući sam se nalazio u najvećoj gužvi pred samom pozornicom. Brzim objektivima nazivaju se objektivi koji omogućuju velik otvor zaslona f/2.8 i veće (veći otvor zaslona – manji f-broj!). Takvim se objektivima i uz manje svjetlo može fotografirati zadovoljavajuće kratkom ekspozicijom. ISO je podignut na 1.250. Ovaj kvalitetni fotoaparat dozvoljava znatno podizanje ISO vrijednosti bez gubitka kvalitete. Zbog scenskih efekata sa obojenom svjetlošću odabrao sam automatski izbor bijelog balansa uz naknadnu kompenzaciju u fotoeditoru.

Pjevač je na fotografiji 'uhvaćen' u malo neobičnoj gesti, nije fotografiran u trenutku dok pjeva, nego u trenutku pauze, što je u prvi plan donijelo njegovu osobnost. Na koncertu sam fotografirao mnoštvo fotografija, uglavnom portrete frontmena grupe, te sam ovu izabrao kao najuspješniju. Više govora o koncertnoj fotografiji kao žanru bit će u posebnoj kolumni.

Slučaj 03 – mariborske ljepotice, ulična

Ulična, street fotografija, žanr je fotografije kod kojega fotograf na ulici bez posebnog dogovora fotografira ljude kako bi ilustrirao ritam grada. Na ovom mjestu ne razmatramo žanr nego karakteristične podatke koje ćemo pripremiti za uličnu fotografiju. Budući da ulična fotografija pretpostavlja neočekivane situacije, fotografiranje bez pojedinačne pripreme (za koju nema vremena kad se stvori situacija), za uličnu fotografiju redovito odabirem poluprogramirani mod – prioritet trajanja ekspozicije (oznaka TV ili S, ovisno o brendu). Većina se situacija na ulici fotografira teleobjektivom, ne da bismo se sakrili, nego da reakcija osoba na fotografa ne bi pokvarila spontanost scene. Pored toga, ulica je stalno u pokretu, što su već dva razloga da odaberemo kratko vrijeme ekspozicije. Preporučam da to bude 1/200, a za življe situacije i za korištenje jačeg teleobjektiva 1/400 ili još kraće. U ovom modu fotoaparat će sam odabrati otvor zaslona. Preostaje nam još da se odlučimo da li ćemo odabrati ISO ili ćemo namjestiti opciju automatskog odabira ISO vrijednosti. Street fotografi preporučaju automatski odabir ISO vrijednosti uz kratku ekspoziciju 1/400, što uglavnom pokriva sve situacije. Kada su svjetlosni uvjeti stabilni, možemo početi fotografirati na taj način, a potom pregledom prvih fotografija odabrati odgovarajući ISO.

Ljetnog dana u Mariboru fotografirao sam grupu prolaznica. Koristio sam Canon 1000D s objektivom Tamron 18-270. Podaci su bili sljedeći:

Mod – TV
Fokus – 154 mm
Ekspozicija – 1/160 sec
Zaslon – f/11
ISO – 100
Balans bijeloga – AWB

Iako nisam stajao daleko, te su me djevojke uočile, nisu obraćale pažnju, pa je fotografija zadržala spontanost. Zbog malog otvora zaslona f/11 defokusacija pozadine je minimalna. U nekim slučajevima odabirem veliki otvor zaslona baš zbog efekta defokusacije i izdvajanja modela, no u ovom slučaju namjera mi je bila prenijeti gužvu i šarenilo, a ovu grupu u prvom planu tek kao dio te gužve. Pored toga želio sam zadržati likovno privlačan motiv gužve prometnih znakova. Automatski balans bijeloga na dnevnom svjetlu dobro funkcionira, pa nije bilo potrebe za naknadnim korekcijama.

Slučaj 4 – fotografija munje

Fotografije munja uvijek mame uzdahe i pomalo zavist. Svaki bi se fotograf rado pohvalio 'ulovom' atraktivne munje, čak i ako mu pejzažna i astrofotografija nisu uži interes. Kada se divimo 'ulovima' fotografa podijeljenim na portalima za fotografije, treba o fotografiranju munja znati ponešto:

Postoji relativno jeftin 'lovac za munje', senzor koji postavimo na fotoaparat na stopicu za postavljanje bljeskalice, spojen s okidačem koji eksponira fotografiju onog časa kad senzor prepozna pojavu bljeska. Na taj način munje možete 'loviti' i dok spavate. Dovoljno je postaviti fotoaparat na tronožac i usmjeriti ga prema oluji, te se skloniti. Ovakvi se senzori mogu na e-bayu naći već za 100$ i manje. No ako imate u sebi nešto od one iskonske želje za lovom, ovakvim ćete igračkicama pretpostaviti pravi ulov postignut dobro postavljenim podacima i brzim refleksom. Mala ili nikakva je šansa da ćete munje uloviti kompaktnim fotoaparatom, budući kod njega vrijeme programiranja traje predugo, te će munja nestati davno prije nego se ekspozicija dogodi. Također, kada munje lovite svojim DSLR-om, sve morate postaviti na manualno, uključujući i fokus. To ćete postići tako da objektiv u načinu autofokusa (oznaka AF), usmjerite prema nekom udaljenom svjetlu, dovoljnom da izoštri, potom stisnete okidač do prvog koraka, čekajući da objektiv izoštri sliku. Nakon toga isključite autofokus (oznaka MF). U protivnom, objektiv će izoštravati dok munja prođe. Dakle, brzina je ključna. Dva su načina da potom lovite munju: ako je oluja koncentrirana na jedno područje neba, uz česte bljeskove, namjestite fotoaparat na tronošcu na veoma dugu ekspoziciju, uz prigušenje ostalih podataka, kako nebo ne bi izgorjelo. Drugi način, s namještenim podacima, ''s ruke' loviti munju kad se pojavi, koristio sam na fotografiji koja je ovdje dana kao primjer.

Fotografija je napravljena srednje kvalitetnim DSLR Canon 1000D, uz korištenje Tamron objektiva širokog raspona 18-270. Korišteni su sljedeći podaci:

Mod – M
Fokus – 18 mm
Ekspozicija – 1/15 sec
Zaslon – f/3.5
ISO – 400
Balans bijeloga – AWB
Fokus – MF

Široki kut objektiva, 18 mm, zahvaća veći sektor neba, što povećava vjerojatnost dobrog pogotka. Malo dulja ekspozicija 1/15, važna je zbog trajanja munje, kako bismo ju uhvatili cijelu, dok ostali podaci usklađuju ukupnu zamračenost fotografije. Sve drugo je strpljenje i refleks.

Ovo su bile prve studije slučajeva koje nam pomažu da vidimo kako u potpuno različitim situacijama treba prilagođavati magični trokut i koji su još faktori osim ove tri brojkice bitni za uspješnu fotografiju. Dalji primjeri koje ćemo razmatrati bit će raspodijeljeni prema žanrovima (uz uvod o samim žanrovima), ali i prema nekim drugim specifičnostima (fotografiranje bljeskalicom, tajmerom, sa tronošcem itd).

Autor: Zdenko Balog

TEME I DILEME DIGITALNE FOTOGRAFIJE

STUDIJE SLUČAJEVA – ODABIR MODA I PODATAKA

Nakon prvih nekoliko slučajeva iz prethodne kolumne prelazimo na složenije situacije:

Slučaj 05 – panorama grada, Plomin

Mnoga pravila i načela koja vrijede za fotografiranje krajolika, vrijede i za ovakve panorame. Kada fotografiramo povijesne gradiće pružene na vrhovima istarskih brda, zapravo fotografiramo urbanizirani krajolik (pejzaž). Fotografije krajolika i širokih otvorenih prostora u kojima nemamo jednu točku interesa, nego se interes pruža od vrha do dna i od lijeva do desna, traže savršenu oštrinu svih područja. Ovakve fotografije (osim iznimnih kompozicija) ne trpe defokusaciju, koja nam je u nekim kompozicijama itekako draga. zbog toga ćemo ovakve fotografije redovito fotografirati s tronošcem.

Fotografija povijesnog gradića Plomina u Istri napravljena je kvalitetnim DSLR Canon 7D, te objektivom Tamron 18-270.
Podaci su bili sljedeći:

Mod – M
Fokus – 130 mm
Ekspozicija – 1/250 sec
Zaslon – f/7.1
ISO – 100
Balans bijeloga – AWB

Kad pogledamo sliku i podatke, pitat ćemo se zašto fotograf, kad već koristi tronožac, nije produžio ekspoziciju, kako bi mogao zatvoriti zaslon. U ovom slučaju, međutim, zbog jakog vjetra, bilo je čak i uz korištenje tronošca rizično produljiti vrijeme ekspozicije. Činjenica da se radi o veduti grada, što sužuje dubinu u usporedbi s klasičnim krajolikom (koji ima veliki dubinski raspon) dozvolila mi je da zaslon otvorim na f/7.1. Važnije mi je bilo da zadržim ISO vrijednost na najkvalitetnijoj mogućoj razini. U ovakvim situacijama nije loše koristiti manualni fokus (MF), posebno kod objektiva lošije kakvoće.

Važno! Kod korištenja tronošca OBAVEZNO treba koristiti tajmer (odgođena ekspozicija), ili daljinski žični ili bežični okidač. Također, ako objektiv ima stabilizaciju, obavezno ju je isključiti.

Napomena: na ovoj fotografiji zbog uravnotežene kompozicije i zbog utiska dramatičnosti nebo je u postprodukciji (fotoeditor na računalu), potamnjeno nasuprot gradu i ostalom sadržaju fotografije. Međutim, budući se u ovoj kolumni ne bavim postprodukcijom (popularno nazivanom fotošopiranje), ovo je samo usputni podatak.

Slučaj 06 – u sutonu, Konjščina

I ova fotografija, kao i prethodna na prvi pogled djeluje kao obična scena, koju je lako fotografirati. Radi se o sceni sa srednjovjekovnog festivala u Konjščini. Kao i većina sličnih srednjovjekovnih sajmova i festivala, predvečer završava uprizorenjem bitke s mnogo pirotehnike i dima. Ovo je najbolji trenutak za napraviti sjajne fotografije: dim će prikriti i zamaskirati publiku koja bi mogla upasti u kadar, a sunce u suton dodaje tople boje. Problem je što je u tom trenutku nebo još uvijek relativno svjetlo, te će u slučaju korištenja programiranih modova scena biti veoma tamna.

Fotografija je napravljena kvalitetnim DSLR Canon 7D, te objektivom Tamron 18-270.
Podaci su bili sljedeći:

Mod – M
Fokus –30 mm
Ekspozicija – 1/100 sec
Zaslon – f/6.3
ISO – 2000
Balans bijeloga – AWB

Kako bi se 'prevarilo' prirodno rasvjetljenje, redovito koristimo manualni mod, te nadziremo sve podatke. Obzirom na doba dana, balans bijeloga bi bio postavljen na 'oblačno' ili 'sjena', no budući sam koristio opciju fotografiranja u RAW formatu, imao sam mogućnost odrediti WB naknadno. Ono što upada u oči je visoka ISO vrijednost, koju dobro podnose samo bolji fotoaparati. To mi je omogućilo da scenu fotografiram sa kratkom ekspozicijom, dok je mala žarišna duljina (široki kut objektiva) umanjio rizik neugodne defokusacije zbog širokog otvora zaslona objektiva. Visoka ISO osjetljivost prednji je plan dobro rasvijetlila, te je scena djelomično prikrivena sumaglicom i dimom, ali inače razgovijetna. Bez većih intervencija postprodukcije, scena djeluje veoma stvarno, ili barem kao kadar dobro snimljenog povijesnog filma.

Povijesni su festivali veoma fotogenični, donose mnoštvo neuobičajenih motiva, zanimljivih kostimiranih osoba u akcijama, te su redovito meta fotografa. Nažalost za većinu fotografa koji posjeduju tek prosječnu opremu, ili još gore, mobitele, najzanimljivije se scene događaju tek u predvečernjim satima. I sa dobrom opremom, u ovim specifičnim svjetlosnim uvjetima krije se mnogo zamki. Ako želimo napraviti dobre fotografije, nikako se ne smijemo oslanjati na programirane modove, koje redovito prevari svjetlost neba.

Slučaj 07 – arhitektura, Šibenska katedrala

Iako se čini da u fotografiranju arhitekture nema tajni, opet ćemo brzo shvatiti da nas naše fotografije ne zadovoljavaju. Fotografiranje arhitekture krije mnoge tajne, o čemu će biti posebno govora u žanrovima, no na studiji ovog slučaja spomenut ću najvažnije. Šibenska je katedrala jedan od najfotografiranijih objekata u Hrvatskoj, te, ako se želimo svojim radovima iole izdvojiti iz mase, moramo biti maštoviti, vješti i strpljivi. Jedan je od najljepših detalja sjeverni portal.

Katedrala je građena od bijelog klesanog kamena, sa mnoštvom ornamentalnih detalja, koji do punog izražaja dolaze tek na suncu. No u tome leži opasnost da se pojave 'spaljene' zone potpuno bijelog kamena. Pogledajmo konkretan slučaj.

Korišten je DSLR Canon 7D, te objektiv Tamron 18-270. Podaci su bili sljedeći:

Mod – TV
Fokus –170 mm
Ekspozicija – 1/800 sec
Zaslon – f/11
ISO – 400
Balans bijeloga – AWB

Upada u oči odabir TV moda (prioritet trajanja ekspozicije), te povećani ISO 400, unatoč sunčanom danu. Situacija je sljedeća: da bismo lavove dobili na ovaj način, jednog nasuprot drugom, fotografirao sam iz veće udaljenosti, kako bih kompenzirao perspektivu. To je uvjetovalo dvoje: veoma kratku ekspoziciju da se zadrži oštrina, te mali otvor zaslona, kako bi se izbjegla defokusacija. Zbog toga je trebalo neznatno povećati ISO vrijednost, što fotoaparat6 takvih preferenci ne osjeti kao nedostatak. Fotografija je napravljena 'iz ruke', na trgu punom turista, te je trebalo vrebati trenutak. U takvim situacijama nikakva dulja ekspozicija ne dolazi u obzir. Svi podaci, unatoč povećanoj ISO vrijednosti su blago zatamnjeni, kako ne bih riskirao 'spaljene' zone. Budući sam radio u poluprogramiranom modu, prethodno sam kompenzirao svjetlost na -1. Na taj način, fotoaparat izmjeri vremenske uvjete, ali mu u namještanju podataka automatski oduzima jednu vrijednost (u ovom slučaju zatvori zaslon jedan podjeljak jače, budući je ekspozicija zadana).

Slučaj 08 – nebo pred oluju

Uz sav trud i pripremu, neke su situacije iznenađujuće i često najbolje fotografije nastaju bez planiranja. To posebno vrijedi za sjajne fotografije oblaka, oluja i djelovanja oluja u prirodi. Ako se nađemo na pravom mjestu i reagiramo dovoljno brzo, napravit ćemo jedinstvene fotografije na kojima će nam zavidjeti i steći ćemo dobru reputaciju, mnogo više nego sa brižljivo planiranim fotografijama u koje uložimo mnogo truda.

Nebo je najdramatičnije trenutak pred pljusak, već za minutu prve kapi kiše zamutit će oštrinu debelih kišnih oblaka i onemogućiti dobru fotografiju. Fotografija je snimljena s mog balkona. Slučajno sam pogledao van i vidio dolazeće oblake. Dok sam na brzinu namjestio podatke, te napravio nekoliko fotografija, počeo je pljusak. Vrijeme ove senzacije nije bilo dulje od dvije minute.

Korišten je DSLR Canon 7D, te objektiv Tamron 18-270, onako kako mi stoje i pripremi, jer vremena za ikakve pripreme nije bilo .
Podaci su bili sljedeći:

Mod – M
Fokus –18 mm
Ekspozicija – 1/160 sec
Zaslon – f/5.6
ISO – 200
Balans bijeloga – AWB

Ovi podaci u ovom slučaju ne igraju značajnu ulogu. Svaki podaci, koji zadovoljavaju zakonitosti magičnog trokuta (jednaka količina svjetlosti, odnosno: uz veći ISO kraća ekspozicija ili manji otvor zaslona i obrnuto), bili bi u ovoj situaciji u redu. Širok kut objektiva omogućio bi mi da fotografiram znatno dužom ekspozicijom, no za to nije bilo potrebe jer su svi ostali podaci iz magičnog trokuta bili usklađeni.

Četiri fotografije pregledane danas međusobno su veoma različite. Osim u prvom slučaju (Plomin), nije bilo nikakve osjetljive postprodukcije. Sve su fotografije napravljene istom opremom, što pokazuje široke mogućnosti ovakve opreme. Ovaj puta uveli smo neke nove pojmove, poput kompenzacije u poluprogramiranom modu zbog izbjegavanja 'spaljenih' zona, te fotografiranje tronošcem.

Autor: Zdenko Balog

TEME I DILEME DIGITALNE FOTOGRAFIJE

ŽANROVSKA FOTOGRAFIJA

Pošto smo savladali osnovne vještine potrebne za napraviti dobru fotografiju, postavljanje rasvjete, korištenje dodatnih rasvjeta i opreme, postavljanje podataka na fotoaparatu itd., spremni smo preći na zabavniji dio, kreativno korištenje fotoaparata, kako naša fotografija ne bi bila samo kvalitetna, nego i lijepa, kreativna, zanimljiva, uravnotežena, sadržajna. Kako su teoretski pojmovi estetike likovnog djela, pa tako i fotografije veoma opširno područje, često i pomalo dosadno, te kako to baš i nije nužno sve svladati da bi naše fotografije izgledale bolje, ljepše i zanimljivije, proći ćemo kroz ove pojmove isključivo kroz obradu primjera i na razradi konkretnih slučajeva. Proći ćemo kroz određene cjeline koje povezuju zajedničke tematske i sadržajne točke, koje nazivamo žanrovima fotografije, to jest žanrovskom fotografijom.

Što je žanrovska fotografija? Pripada li svaka fotografija nekom žanru, pa bi prema tome i svaka fotografija bila žanrovska? Koje kriterije ispunja i što uopće jesu žanrovi fotografije?

Da bismo objasnili što je žanrovska fotografija, možda će jednostavnije biti da krenemo eliminacijom, pa da pokušamo odrediti što nije žanrovska fotografije. No uvodno, prije nego krenemo na određivanje i definiranje (ne)žanrovske fotografije, napominjem da ove granice nisu uvijek tako oštre i jasne, da postoje 'zone sumraka' nedefinirane fotografije koje ne možemo čvrsto definirati i odrediti. Koje ne možemo svrstati određeno u neki žanr, pa čak niti odrediti radi li se o žanrovskoj fotografiji ili ne.

Iako dvije fotografije imaju očigledan zajednički sadržaj, ljudsko lice s naglašavanjem individualnih crta, jedna od njih bit će fotografija u osobnoj iskaznici, a druga će biti umjetnička portret fotografija. Fotografija u osobnom dokumentu nije žanrovska fotografija, a posebno ju ne možemo smatrati portretnom fotografijom. Jednako vrijedi i za fotografije koje rade policajci na mjestu prometne nesreće, forenzičari na mjestu zločina i slično. Većina fotografija iz obiteljskih albuma, dječji rođendani, fotografije s ljetovanja, selfiji na instagramu i drugim društvenim mrežama, koje su intencijom ograničene na dokumentiranje trenutka, činjenice da je netko bio negdje u jednom trenutku, nisu žanrovske fotografije. Fotografija koja koristi fotografsku tehnologiju isključivo da zabilježi činjenicu i da ju nekome dokaže, nije žanrovska fotografija.

Ovo bi možda potpuno isključilo žurnalističku (novinarsku) fotografiju, paparaci fotografiju (što je donekle također novinarska fotografija), no vidjet ćemo da novinarska fotografija prerasta, te se kroz određene skupine žurnalističkih fotografa, profiliranje nekih magazina i publikacija izdvaja i prerasta u nešto više od dokumenta. Jednak je proces prisutan i u fotografijama vjenčanja (krštenja, pokopa, maturalnih zabava…), koje u velikom postotku ostaju dokumentarne, ali u posljednje vrijeme izdvajanjem kreativnih profesionalaca ponekad izlazi iz tih okvira, te se razvija u nezavisni žanr.

Prema iznesenom, žanrovsku bismo fotografiju mogli odrediti kao fotografiju kroz koju fotograf izražava svoj odnos prema određenoj situaciji. Autorskim pristupom fotografa, prikaz ljudskog lica (glave, poprsja) razlikuje se kao vrhunski umjetnički portret od fotografije u osobnoj iskaznici. Iako je za većinu fotografija na prvi pogled jasno na koju stranu ove granice pripadaju, postoji i, kako sam spomenuo, ona prelazna zona, u kojoj definicija nije tako jasna. No konačno, nije niti nužno sve fotografije čvrsto odrediti u ovom smislu. Jednako tako, vidjet ćemo, još su veće zone pretapanja među žanrovima. Istu fotografiju moći ćemo svrstati u street (uličnu) fotografiju, kao i u portretnu, i slično. No te ćemo situacije upoznati kroz primjere.

Nećemo se ovdje zamarati sveobuhvatnim kategorizacijama žanrova fotografije: jednostavno ćemo na primjerima fotografija i žanrova pokušati objasniti bit pristupa žanrovskoj fotografiji, te 'pravila ponašanja' unutar žanra. Da se krivo ne shvati, nisu to nikakvi propisi sa sankcijama za one koji ih krše. Jedina sankcija jest da vaša fotografija neće biti prepoznata kao žanrovska ukoliko se ne povežete barem s osnovnim pravilima žanra. Najpopularniji žanrovi, u kojima djeluje veći broj fotografa, su portretne fotografije, street (ulične) fotografije, koncertna fotografija, krajolici (pejzažna fotografija), fotografije životinja, makro fotografija (najčešće kao podvrsta fotografija životinja), budoar fotografija (erotska, umjetnički akt, glamur akt i slično), modna fotografija, žurnalistička i paparaci fotografija, fotografija arhitekture i znamenitosti i tako dalje. Ima mnoštvo podžanrova, međužanrova i fotografija koje ispunjaju sve kriterije žanrovske fotografije, ali naprosto ne pripadaju niti jednom žanru. I o tome ću govoriti kroz primjere.

Ovdje postavljeni primjeri bit će suvremene fotografije, bliske svakome tko danas čita i želi naučiti nešto više. Naravno da postoji historijska dimenzija koja mijenja rakurs: neke ratne i žurnalističke fotografije, kao i neki portreti bez apriornih fotografskih kvaliteta postaju s vremenom prvorazredna civilizacijska i kulturna baština. Razmatranjem žanrova iz ovog rakursa nećemo se baviti.

Fotografija je napravljena u improviziranim studijskim uvjetima, korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Canon 100/2.8 objektivom i bljeskalicom Canon Soeedlite 550EX.
Podaci su bili sljedeći:

Mod – M
Fokus – 100 mm
Ekspozicija – 1/160 sec
Zaslon – f/9.1
ISO – 100
Balans bijeloga – Flash

Fotografija je u postprodukciji neznatno mijenjana, oduzeta joj je saturacij,a te je malo pomaknuta koloristička skala (hue). Portret djevojke (model: Vlatka) u crnoj odjeći uz crnu pozadinu, podacima koji u potpunosti eliminiraju svaki poluton koji bi se u mraku mogao stvoriti između njenih obrisa ramena i pozadine, usredotočuje pažnju na glavnu premisu, njeno lice. Komunikacija između djevojke i fotografa (objektiva) je izravna, te je dodatno naglašena prikrivanjem drugog oka pramenom kose. Bjelina ruke na koju se oslanja naglašava vertikalu koja se suprotstavlja horizontalnoj orijentaciji (landscape), koja uvjetuje veliku količinu tame, uz lagani osjećaj tjeskobe. Ovakvi portreti nose dramatičnu notu: mrak dodatno potiskuje lice prema nama, što naglašava interakcijsku komunikaciju. Osnovne kvalitete ove fotografije su u kontrastima: potpuna eliminacija svakog podatka iz pozadine, ali nasuprot toga povećanje ove pozadine horizontalnom orijentacijom. Komunikacija pogleda naglašena je skrivanjem drugog oka, kod portreta mnogo se postiže 'hvatanjem' pogleda, uz napomenu da treba voditi računa o tome da oči budu najoštriji detalj fotografije. Uz ovakvu dramatičnu impostaciju nikad ne treba forsirati smiješak otvorenih usana (zubi), što je česta greška inače dobro postavljenih portreta. Također, u kompoziciji je vođeno računa da lik djevojke ne bude postavljen simetrično, što bi stvorili statičan dojam, ovladavanja prostorom. Pogurnuta malo na stranu, opet ostavlja pojačan dojam tjeskobe, koja je osnovna tema ovog portreta.

Fotografija je napravljena korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Tamron 18-270 objektivom.
Podaci su bili sljedeći:

Mod – TV
Fokus – 119 mm
Ekspozicija – 1/160 sec
Zaslon – f/5.6
ISO – 800
Balans bijeloga – AWB

Popularni žanr street fotografije određen je odnosom fotografa prema gradu, ritmu ulice, životu ulice, ljudima, djeci, golubovima itd. Sve ono što obilježava ulice, što se na ulicama događa može biti sadržaj street fotografije. Ipak, najčešće su sadržaj street fotografije ljudi na ulici.

Street fotografija nije prikaz manifestacije, uličnih festivala – možda može biti street fotografija ako je pažnja fotografa usmjerena prema ponašanju ljudi, publike, a ne prema sceni, to jest ako je objektiv okrenut u obrnutom pravcu od očekivanog. Također u street ne možemo brojati fotografije poznatih vizura grada, čak i ako su kao sporedan sadržaj na fotografiji uhvaćeni prolaznici. Ako je ponašanje tih prolaznika sadržaj na koji se fotograf usredotočuje, onda se žanr mijenja.

Fotografija koju sam uzeo za primjer napravljena je na Jelačićevom trgu 30. lipnja 2013., tijekom svečanosti pristupanja Hrvatske Europskoj uniji. Međutim, u ovom trenutku moja pažnja nije bila usmjerena pozornicama i nastupima, nego mnoštvu ljudi koji su posjedali na rubnik na tramvajskoj stanici. Tramvajski promet je naravno bio obustavljen. Nastala je zanimljiva fotografija koja prikazuje prizor koji se inače nikad ne može vidjeti nego baš toga dana. Tako se ova fotografija nalazi na rubu žanra street fotografije te ulazi u područje žurnalističke fotografije (mada nije bila namijenjena objavljivanju nigdje drugdje nego na društvenim mrežama).

Fotografija je napravljena korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Tamron 18-270 objektivom.
Podaci su bili sljedeći:

Mod – M
Fokus – 50 mm
Ekspozicija – 1/13 sec
Zaslon – f/4.5
ISO – 1600
Balans bijeloga – AWB

Ovo je također jedna street fotografija, na kojoj se ne nalazi niti jedna osoba, niti životinja. Fotografirana je mračna ulica Istanbula noću, koja je po danu šareni živahni bazar. Ovakva fotografija o ritmu i životu grada govori jednako kao i da sam istu ulicu fotografirao nekoliko sati ranije, sa rastvorenim prodajnim štandovima, trgovcima i turistima. Ipak, prizor koji posjetioci turističkih destinacija fotografiraju uglavnom na jednak način, što i njihove fotografije čini međusobno sličnima, ovako sam uspio fotografirati na neočekivan način.

Fotografija je napravljena korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Tamron 18-270 objektivom.
Podaci su bili sljedeći:

Mod – M
Fokus – 77 mm
Ekspozicija – 1/60 sec
Zaslon – f/5.0
ISO – 2500
Balans bijeloga – AWB

Koncertna fotografija dobila je veliku popularnost zadnjih desetak godina, posebno zahvaljujući naprednim tehnologijama, relativno pristupačnim objektivima i fotoaparatima profesionalnih performansi. Od fotografa s ambicijama očekuje se kreativnost kako bi svojim autorskim pristupom bio drugačiji i izdvojio se među mnogim drugim fotografima.

Fotografija je nastala na koncertu Josipe Lisac prije godinu i pol u Križevcima. Crna pozadina i njena tipična crna odjeća, potakle su me da tražim kadar i ulovim trenutak kada će se iz potpune tame izdvojiti njeno lice pod bljeskom reflektora. Minimalizam (less is more), daje snagu njenom liku koji, iako sitan i izvan centra kompozicije u potpunosti vlada i privlači svu pažnju. Ova fotografija stoji na rubu portretne fotografije, što je jedan od međuprostora koncerne fotografije.

Kao što sam najavio moje je žanrovsko opredjeljenje gotovo isključivo vezano uz teme koje uključuju ljude kao glavnu premisu sadržaja. Stoga ću u sljedećim nastavcima biti usredotočen na obrazlaganje tajni portretne, ulične, koncertne, glamur i sličnih fotografskih žanrova.

Autor: Zdenko Balog