Akrilik - slikarska tehnika

Akrilne boje vrsta su brzosušećih boja koje se sastoje od pigmenta pomiješanog s akrilatima (esterima poliakrilne i metakrilne kiseline) kao vezivnim sredstvom.
Gotove akrilne boje obično su pakirane u plastičnim tubama kao tempere. Posjeduje obilježja raznih slikarskih tehnika: tempere - postojanost, vodenih boja - lazurnost akvarela, punoća i pastelnost gvaša te uljanih boja - dubinska svjetlost boje i sjaj. Boje su topljive u vodi i relativno se brzo suše, a nakon sušenja su vodootporne. Mogu se koristiti u debelim ili tankim slojevima, omogućujući umjetniku da kombinira tehnike slikanja ulja i akvarela. Jedna od glavnih prednosti akrilne boje je održavanje originalne boje čak i nakon sušenja.
Tehnika je popularna među suvremenim umjetnicima prvenstveno zbog svojih svojstava.

Iako su u početku akrilne boje vrijedile i kao zamjena za uljane boje u slikarstvu, zbog svojih izuzetnih osobina, među kojima se izdvajaju brzina sušenja, trajnost i otpornost na vodu, nalaze i široku primjenu u mnogim drugim djelatnostima.
Akrilna boja datira iz prve polovice 20. stoljeća, a razvijena je paralelno u Njemačkoj i Sjedinjenim Državama. Godine 1934. njemačka kemijska kompanija BASF pantentira boje na bazi akrilne smole. Između 1946. i 1949. Leonard Bocour i Sam Golden, američki umjetnici, izumili su akrilne boje temeljene na mineralnoj bazi pod nazivom "Magna boje". Akrilni proizvodi bili su komercijalno dostupni u 1950-ima.
Prije 19. stoljeća umjetnici su miješali vlastite boje, što im je omogućilo da postignu željenu boju i debljinu.

Slikari mogu mijenjati izgled, tvrdoću, fleksibilnost, teksturu i druge osobine slikarske površine pomoću akrilnih boja. Umjetnici koji koriste akvarel i uljane boje na raspolaganju imaju razne površine, ali raspon akrilnih medija je mnogo veći. Akrilne boje imaju sposobnost vezanja na mnoge različite površine, mogu se koristiti na papiru, platnu i nizu ostalih materijala.
Boje se mogu nanositi u tankim slojevima, a dodavanjem vode boja se ispire i dobija se efekt koji nalikuju akvarelima i drugim vodenim medijima. Za razliku od akvarela, jednom osušena razrijeđena akrilna boja ne može se mijenjati ponovnim dodavanjem vode.

Također, mogu se koristiti za izradu debelih slojeva i ponekad se koriste za stvaranje reljefnih slika. Za razliku od uljanih boja, čvrsti slojevi akrilne boje ne pucaju.
Akrilne boje imaju velike mogućnosti upotrebe, posebno su pogodne za dobivanje tekstura. Akrilne boje koje sadrže lazurnije pigmente razrijeđene vodom ili akrilik medijem koriste se za akvarelno slikanje. Pokrivne akrilne boje, dodavanjem bijele boje koriste se za gvaš. Slikanjem u slojevima, korištenjem imprimatura, podslikavanja i lazura mogu se postići efekti, kao u klasičnoj temperi. Akrilnim lakom postižu se sjajne lazure karakteristične za ulje. Upotrebom medija za usporavanje sušenja može se slikati mokro u mokro. Akrilik medijem za postizanje sjaja, gel medijem i pastom za modeliranje mogu se dobiti zanimljivi efekti.
Kao fiksativ može se koristiti mat medij razrijeđen vodom u omjeru 1:3.
Akrilno vezivo koristi se za fiksiranje različitih materijala na podlogu u tehnici kolaža. Grublja i finija platna, konopci, vlakna, drvo moraju se namočiti u akrilnoj emulziji, polože se na svježe prepariranu podlogu i slika se različitim medijima i akrilnom bojom.

Miješane tehnike (mixed media); kod miješanih tehnika treba se pridržavati pravila da se samo na suhi sloj boje pripremljene jednom vrstom veziva nanosi boja pripremljena drugim vezivom. Logičnije je za podslikavanje koristiti akrilne boje koje se brzo suše, a nastaviti drugim tehnikama (ulje na akrilik, akvarel na akrilik). Može se kombinirati akrilik i pastel. Crtež se nanosi pastelom, fiksira mat akrilik medijem, nastavlja crtati u mokro, a kasnije na suho.
Gesso je smjesa bijele boje koja se koristi kao baza za akrilno slikarstvo. Akrilni gesso pomalo se razlikuje od tradicionalnog gessa jer u sebi ima lateks. Također, možete koristiti gesso kako biste napravili teksturu ispod boje koju ćete nanijeti.

Kada se gesso stavi u posudu za boju izgleda kao bijela boja za slikanje. Akrilni gesso prodire u platno i postaje jaka osnova za slikanje, jer stvara površinu koja je izuzetna za slikanje. Može se nanijeti u čistom obliku, ili razblažen, ovisno kakva vam podloga treba, odnosno kakav učinak želite da dobijete i koju tehniku želite primijeniti.
Postoji i gesso koji je poluupijajući. On je manje vidljiv kada se nanese, ali, ipak, štiti platno od pucanja zbog velike količine vode. Čist gesso izgleda kao bijela boja kada je mokar, ali kada se osuši ne primjećuje se i potpuno je čist. Iako se ne vidi, on čini odličnu podlogu za slikanje, odnosno, boja se zadržava na platnu jako dobro.

Ludvig dizajn

Akrilik- kistovi, gelovi, mediji...

Kistovi

Akrilni kistovi uglavnom se rade od sintetičkih materijala i mogu se koristiti s različitim medijima.  Bitno je imati i koristiti raznovrsne kistove, od malih do velikih.

U procesu slikanja, sami ćete otkriti koji vam najbolje odgovaraju. Imamo nekoliko najčešćih oblika s kojima ćete se susretati.

Filbert je odličan kist za sve namjene koji može ponuditi ravni ili zaobljeni oblik.

Četkica ima zaobljen vrh tako da su na krajevima najkraća vlakna, a potom sve duža. Najčešće služi da uklopite različite dijelove slike jednu u drugu.

Okrugli kist ima okrugli vrh i ponekad malo zašiljen. Potrebni su vam za slikanje tankih linija i kontura, da oslikate neki sitan detalj ili da popunite bojom male površine.  Uži su na vrhu, a šire se pri dnu tako da pritiskom možete kontrolirati debljinu linije.

Ravni kist ima ravno rezana vlakna koja mogu biti duža ili kraća; korisna su za slikanje debljih linija kako biste popunili bojom veće površine; idealne su za lakiranje.

Kist mačji jezik ima ravno rezana vlakna čiji su rubovi na krajevima zaobljeni prema unutra. Najbolji su kada koristite veću količinu boje i kada su potezi kratki i brzi.

Lepezasti kistovi imaju ravna vlakna raspoređena upravo kao lepeza, a koriste se za rubove da budu mekši te za spajanje različitih površina.

Kako se ne bi uništili, kistove nakon korištenja akrilnim bojama treba obrisati papirom ili tkaninom da se skine višak boje, a zatim ih oprati mlakom vodom. Može se koristiti običan sapun, ali se ne preporučuje tekući jer može doći do oštećenja vlakna.

Naravno, postoje profesionalna sredstva za čišćenje i održavanje. Bitno je da se koriste po uputama kako je navedeno od poizvođača.

Popularan način slikanja akrilom je i slikanje špahtlom-nožićem za slikanje, jer tu se mogu dobiti dobri efekti.

Akrilni mediji koriste se za posebne efekte

Osnovni mediji - Boja razrijeđena akrilnim medijem ima veći sjaj nego kad je razrijeđena vodom, zato se ovaj osnovni medij naziva i sjajni.

Mat - Zbog površinske refleksije svjetlosti daje mat karakter boji, koji podsjeća na temperu. Produžuje sušenje boje.

Gel 3D - Idealan za impasto tehnike te efekt volumena.

Lak koji se može pomiješati s akrilnom bojom ili se koristi samo kao završni mat ili sjajni lak.

Danas je na tržištu moguće naći veliki izbor medija, lakova, pasti kojima se postižu posebni efekti kod slikanja akrilnim bojama.

Akrilne boje vrlo su svestrane. Ove boje mogu se bojati na različitim površinama, kao što su papir, karton, platno, staklo, plastika, drvo, metal itd. Koriste se za razne vrste slikarstva i dekorativnih i primijenjenih radova te daju mnogo prostora za kreativnost. Upravo radi tih razloga, slikarstvo akrilnim bojama mnogi jako vole.

Miješanjem boje s vodom postiže se akvarel efekt. Ako radite nerazrijeđenim akrilima pomoću špahtle ili grubog kista, onda se vaša slika neće razlikovati od ulja na platnu.

U sljedećem blogu bavit ćemo se trikovima i savjetima kod akrilnog slikarstva.

Svoje savjete nam možete poslati preko inboxa, komentara na Facebooku ili preko maila: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Amatersko Slikarstvo

U svijetu umjetnosti, riječ "amater" često nosi konotaciju neiskusnosti ili nedostatka formalne obuke. Međutim, kad je riječ o slikarstvu, amaterstvo može biti izvor nevjerojatne kreativnosti, strasti i osobnog izraza. Amatersko slikarstvo predstavlja jedinstvenu riznicu koja se odražava u širokoj raznolikosti stilova, tehnika i inspiracija.

Najveća snaga amaterskog slikarstva leži u njegovoj autentičnosti. Bez tereta očekivanja ili traganja za priznanjem, amateri mogu slobodno istraživati svoju kreativnost, izražavajući svoje emocije, misli i doživljaje na platnu. Njihova djela često odražavaju iskrenost i spontanost, oslobađajući se normi ili konvencija koje često ograničavaju profesionalne umjetnike.

Amaterski slikari često stvaraju iz vlastite strasti i ljubavi prema umjetnosti. Za mnoge od njih, slikanje nije samo hobi, već izvor radosti, terapije i duhovnog ispunjenja. Kroz slikanje, oni mogu pronaći smirenost i uroniti u meditativno stanje uma, izražavajući svoju unutarnju stvarnost na platnu.

Iako samouki slikari možda nemaju formalnu obuku ili profesionalno iskustvo, njihova djela često obiluju originalnošću i osobnošću. Njihova perspektiva može pružiti osvježavajući pogled na svijet umjetnosti, donoseći novu dimenziju raznolikosti i bogatstva izraza. Upravo u njihovoj jednostavnosti i autentičnosti leži čar amaterskog slikarstva.

Ipak, važno je naglasiti da amatersko slikarstvo ne treba podcjenjivati ili ignorirati. Ono može imati značajan utjecaj kako na pojedince, tako i na zajednice. Kroz lokalne izložbe, radionice ili društvene projekte, amaterski slikari mogu doprinijeti kulturnom životu i obogatiti zajednicu svojim talentom i entuzijazmom.

U svijetu gdje se često mjeri profesionalizmom i kritičkim priznanjem, amatersko slikarstvo podsjeća nas na važnost samog čina stvaranja. Ono nas podsjeća na ljepotu izražavanja vlastite autentičnosti i pronalaženja radosti u kreativnosti. Slikari amateri nas potiču da cijenimo ljepotu svakodnevnih trenutaka i da se odvažimo izraziti svoje unutarnje bogatstvo bez obzira na očekivanja ili kritike.

U konačnici, amatersko slikarstvo nije samo izraz umjetničkog talenta, već i izraz ljudske duše i individualnosti. Ono nas podsjeća na snagu kreativnosti i ljepotu stvaranja, inspirirajući nas da se povežemo s vlastitim unutarnjim svijetom i izrazimo svoje istinsko ja na platnu života.

Ludvig dizajn

Meliha Nalbantić- Slikanje na svili

Umjetnost je uvijek bila njen pouzdan pratitelj, počevši od djetinjstva. Njena prisutnost ispunjavala ju je, odmarala i opuštala. Za nju, umjetnost nije samo slika na platnu ili figura na skulpturi - ona je divan drug, iskreni prijatelj i pouzdan pomagač. Ona je odmor za dušu i terapija za tijelo i dušu, uvijek tu da pruži utjehu i nadahnuće.

Iako je apsolventica na Ekonomskom fakultetu, slikanje na svili postalo je njena strast i posvećenost posljednjih godina. To je postalo snažan poticaj i motivacija, pružajući joj izvor sreće, zadovoljstva i povećavajući njeno samopoštovanje. Slikanje na svili postalo je njen način izražavanja, gdje pronalazi svoj mir i istinski užitak.

Njeni radovi obuhvaćaju oslikavanje marama na svili, stvaranje slika i čak poneke kravate. Svaki rad nosi sa sobom puno strpljenja, emocija i truda. Svaki potez četkicom ili čarolijom boja na svili reflektira ljubav i entuzijazam koji ulaže u svoj rad. Bez te strasti, njeni radovi ne bi imali isti život i dubinu.

Do sada je imala priliku izlagati svoje radove u Hanikahu u Sarajevu, a rad pod nazivom "STARA KUĆA" čak je ušao u najuži izbor na međunarodnom takmičenju održanom u ožujku i travnju 2013. godine. To priznanje dodatno je motivira i inspirira da nastavi svoj umjetnički put, tkajući nove priče i emocije na svili.

Ulja na platnu

Slikanje na svili

Moćne boje slikarstva

Slikarstvo je jedan od najstarijih oblika likovnog izraza, koji se razvijao kroz povijest u brojnim smjerovima, stilovima i tehnikama. Ono je medij kroz koji umjetnici interpretiraju svoje unutarnje doživljaje, vanjsku stvarnost, emocije i ideje. Kroz stoljeća, slikarstvo je reflektiralo kulturne, društvene i političke promjene, a njegov razvoj pratio je tehnološke inovacije i estetske preokupacije svake epohe. Današnje slikarstvo nastavlja graditi na bogatoj tradiciji, dok istovremeno istražuje nove oblike izraza, materijale i teme.

Jedan od prvih poznatih primjera slikarstva potječe iz prapovijesti, s pećinskih zidova koje su ukrašavali rani ljudi. Ti rani primjeri, poput onih iz špilja Altamira u Španjolskoj ili Lascauxa u Francuskoj, prikazuju jednostavne slike životinja i ljudskih figura, koje su često služile ritualnim ili magijskim svrhom. Boje su se dobivale iz prirodnih pigmenata poput ugljena, okera i hematita, a tehnike su bile jednostavne – slikari su koristili prste, kosti ili grane kao alate. Ove slike svjedoče o prvoj ljudskoj potrebi za vizualnim izražavanjem, koja će se tijekom milenija razvijati u sofisticiranije oblike.

Antičko slikarstvo, osobito u civilizacijama poput egipatske, grčke i rimske, donosi novu razinu složenosti u tehnikama i temama. Egipćani su razvili strogo kodificirani stil koji je služio za prikazivanje religijskih scena i kraljevskih figura. Proporcije i pozicije figura bile su strogo definirane, a boje su imale simbolična značenja. Grčko slikarstvo, osobito na vazama i freskama, prikazivalo je mitološke i svakodnevne prizore, a rimsku umjetnost karakterizirala je upotreba freski u privatnim i javnim zgradama, kao i mozaici, koji su bili popularni oblik ukrašavanja interijera.

Srednji vijek donosi promjenu u fokusu slikarstva, gdje je religija dominantna tema. U Europi, slikarstvo postaje sredstvo za prenošenje biblijskih priča i vjerskih poruka. Razvijaju se tehnike fresko slikarstva i iluminacije rukopisa. Bizantska umjetnost, sa svojim ikonama i mozaicima, imala je stroga pravila i kanone, a boje poput zlata i plave korištene su za prikazivanje svetih figura. Tijekom ovog razdoblja, perspektiva i realizam nisu bili važni; naglasak je bio na duhovnom značenju slike.

Renesansa, koja počinje u Italiji u 14. stoljeću, donosi revoluciju u slikarstvu. Umjetnici poput Leonarda da Vincija, Michelangela i Rafaela donose inovacije u prikazivanju prostora i volumena kroz tehniku linearnog i atmosferskog perspektivnog slikanja. Razvijaju se i tehnike ulja na platnu, što omogućava bogatije boje i detaljniji prikaz svjetla i sjene. Renesansni slikari vraćaju se klasičnim temama iz grčke i rimske mitologije, dok istovremeno istražuju nove teme, poput portreta i pejzaža. Ovo razdoblje također donosi razvoj znanosti o anatomiji, što omogućava preciznije prikazivanje ljudskog tijela.

Barokno slikarstvo, koje se razvija u 17. stoljeću, karakterizira dramatičnost, dinamičnost i emocionalni intenzitet. Umjetnici poput Caravaggia, Rubensa i Velázqueza koriste snažne kontraste svjetla i sjene (tenebrizam) kako bi stvorili dramatične efekte. Barokne slike često su grandiozne, s bogatim detaljima i složenim kompozicijama. Portreti, vjerske i mitološke scene, kao i prizori iz svakodnevnog života, bile su česte teme. Slikarstvo u ovom razdoblju služi ne samo za ukrašavanje crkava i palača, već i za izražavanje moći i statusa naručitelja.

S klasicizmom i rokoko stilom, koji dominiraju 18. stoljećem, dolazi do povratka klasičnim idealima ljepote, reda i harmonije. Klasicizam se inspirira grčkom i rimskom umjetnošću te naglašava čistoću linija i simetriju. Umjetnici poput Jacques-Louisa Davida koriste stilizirane kompozicije kako bi prikazali povijesne ili mitološke teme s moralnim poukama. S druge strane, rokoko stil, s umjetnicima poput Jean-Honoréa Fragonarda, donosi lakše, razigranije teme, često prikazujući scene iz aristokratskog života, pastoralne idile i ljubavne intrige. Boje su nježne, a kompozicije fluidne i elegantne.

Slikarstvo 19. stoljeća donosi različite umjetničke smjerove, od romantizma do realizma i impresionizma. Romantizam, sa svojim naglaskom na emocijama, subjektivnom iskustvu i prirodi, donosi nove teme i tehnike. Umjetnici poput Eugènea Delacroixa i Caspara Davida Friedricha koriste snažne, često simbolične boje i dramatične prizore kako bi izrazili osjećaje strahopoštovanja, melankolije ili uzvišenosti pred prirodom. Realizam, koji se razvija kao reakcija na idealizirane prikaze u klasicizmu i romantizmu, donosi prizore iz svakodnevnog života, često prikazujući radničku klasu i ruralne prizore. Gustave Courbet i Jean-François Millet neki su od ključnih umjetnika ovog pravca.

Impresionizam, koji se pojavljuje u drugoj polovici 19. stoljeća, predstavlja radikalnu promjenu u slikarstvu. Umjetnici poput Claudea Moneta, Edgara Degasa i Pierre-Augustea Renoira istražuju svjetlo, boju i atmosferu na način koji dotad nije viđen. Koriste kratke, brze poteze kistom kako bi uhvatili trenutne dojmove prirode i svakodnevnog života. Impresionisti su često slikali na otvorenom, istražujući promjene svjetla i boje tijekom dana. Njihov fokus bio je na doživljaju trenutka, a ne na preciznom prikazivanju stvarnosti.

Postimpresionizam, koji se razvija krajem 19. stoljeća, donosi različite stilove i tehnike, ovisno o individualnim preokupacijama umjetnika. Vincent van Gogh koristi ekspresivne poteze kistom i snažne boje kako bi izrazio emocije i unutarnje stanje. Paul Cézanne je istraživao strukturu i formu, koristeći geometrijske oblike kako bi stvorio temelje za kubizam. Georges Seurat i Paul Signac razvili su tehniku poentilizma, koristeći male točkice boje kako bi stvorili optičke efekte na platnu.

Ulaskom u 20. stoljeće, slikarstvo doživljava pravu eksploziju stilova i pravaca. Fauvizam, s umjetnicima poput Henri Matissea i André Deraina, naglašava upotrebu čistih, nepomiješanih boja i slobodne kompozicije. Ekspresionizam, s umjetnicima kao što su Edvard Munch i Ernst Ludwig Kirchner, koristi distorzirane oblike i jake boje kako bi izrazio unutarnje osjećaje i društvene nemire. Kubizam, kojeg su razvili Pablo Picasso i Georges Braque, donosi radikalnu promjenu u prikazivanju prostora i oblika, fragmentirajući ih u geometrijske oblike i prikazujući više perspektiva istovremeno.

Apstraktno slikarstvo, koje se razvija tijekom prve polovice 20. stoljeća, odbacuje tradicionalne oblike i prikaze stvarnosti. Umjetnici poput Wassilyja Kandinskog, Kazimira Maljeviča i Pieta Mondriana istražuju čistu boju, liniju i oblik kao sredstvo izražavanja unutarnjih duhovnih stanja i univerzalnih ideja. Kandinski je posebno poznat po svojoj teoriji o duhovnoj dimenziji umjetnosti, vjerujući da boje i oblici mogu imati emocionalni i simbolički učinak na promatrača.

Sredinom 20. stoljeća, apstraktni ekspresionizam postaje dominantni pravac u Sjedinjenim Američkim Državama. Umjetnici poput Jacksona Pollocka, Marka Rothka i Willema de Kooninga istražuju nove tehnike i materijale, koristeći spontane poteze, kapanje boje (dripping) i velike formate platna kako bi izrazili svoje unutarnje impulse i emocije. Pollockova tehnika action painting, gdje je boju nanosio izravno na platno koristeći štapove, četke ili jednostavno izljevajući boju, postala je simbolom ove spontane, nesputane kreativne energije.

Pop-art, koji se pojavljuje kao reakcija na ozbiljnost apstraktnog ekspresionizma, vraća se figuraciji, ali kroz prizmu masovne kulture i komercijalizma. Andy Warhol, Roy Lichtenstein i Claes Oldenburg koriste slike iz popularne kulture, reklama, stripa i medija, istražujući odnos između umjetnosti, potrošačkog društva i masovne proizvodnje. Warholove slike konzervi juhe Campbell ili portreti slavnih osoba poput Marilyn Monroe postale su ikonični simboli pop-arta, dok su Lichtensteinove slike preuzete iz stripova naglašavale granicu između visoke umjetnosti i popularne kulture.

Minimalizam, koji se razvija tijekom 1960-ih, donosi radikalnu redukciju oblika i boja. Umjetnici poput Franka Stelly i Ellswortha Kellyja koriste osnovne geometrijske oblike i čiste boje, istražujući ideju "manje je više" i reducirajući umjetnost na njezine osnovne elemente. Minimalisti su često radili s velikim formatima i jednostavnim kompozicijama, izazivajući promatrača da se usredotoči na osnovne karakteristike umjetničkog djela, poput prostora, boje i oblika.

Današnje slikarstvo iznimno je raznoliko, a suvremeni umjetnici koriste širok spektar tehnika, materijala i stilova kako bi izrazili svoje ideje. Digitalna tehnologija otvorila je nove mogućnosti za slikarstvo, omogućujući umjetnicima da koriste digitalne alate i tehnike kako bi stvarali hibridne forme između tradicionalnog slikarstva i novih medija. Umjetnici istražuju i ekološke teme, političke komentare, društvene nepravde, ali i osobna i intimna iskustva. Slikarstvo, iako možda nije više dominantni medij kao u prošlim stoljećima, zadržava svoje važno mjesto u svijetu suvremene umjetnosti, nastavljajući se prilagođavati i reagirati na promjene u društvu, kulturi i tehnologiji.

Tehnike slikanja također su se razvijale s vremenom, a umjetnici su istraživali različite materijale i metode kako bi postigli željene efekte. Tradicionalno, ulje na platnu bilo je dominantna tehnika u zapadnom slikarstvu zbog svoje fleksibilnosti i dugotrajnosti. Ulje omogućava glatke prijelaze između boja, bogate tonove i detaljnu obradu. Akril, novija tehnika razvijena u 20. stoljeću, brzo je stekla popularnost zbog svoje brze sušenja, otpornosti i mogućnosti da se koristi na različitim površinama. Akvarel, tempera, enkaustika i gvaš također su tehnike koje su umjetnici koristili kako bi postigli različite efekte u svojim radovima.

Svaka od ovih tehnika zahtijeva različite pristupe i omogućava umjetnicima da istraže specifične aspekte boje, svjetla i teksture. Dok akvarel, primjerice, omogućava prozirne i nježne slojeve boje, ulje na platnu omogućava slojevito slikanje i bogate tonalne kontraste. Umjetnici često kombiniraju više tehnika kako bi postigli željeni vizualni efekt, stvarajući hibridne forme slikarstva koje reflektiraju kompleksnost suvremenog umjetničkog izraza.

Slikarstvo, bez obzira na tehniku, stil ili pravac, ostaje ključni medij u povijesti umjetnosti, nositelj univerzalnih tema i osobnih preokupacija umjetnika, prilagodljivo i evolutivno, kao i društvo koje ga okružuje.

Željko Bedić