Izložba akademske kiparice Marine Stoponje

vrijeme: 28.12.2017. godine u 19 sati.

mjesto: Galerija Kranjčar, Zagreb

Marina Stoponja poznata je po svom izričaju u mramoru, tradicionalnom materijalu kojeg pretvara u suvremenu skulpturu obrađujući razne društvene i autobiografske teme. Izložba u Galeriji Kranjčar dio je posljednjeg ciklusa "Pilllow talk" a ujedno i istraživačka izložba u sklopu njenog doktorskog rada na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Autorica ovdje istražuje međusobni odnos publike i skulpture sa ponuđenim ili uskraćenim informacijama o samoj temi. Prezentirane skulpture naizgled jednake, uz različiti ponuđeni opis i opremu koja ih prati tjera posjetioca da stalno mijenja svoju percepciju o značenju samog umjetničkog dijela.

Marina Stoponja živi i radi na dvije adrese, Zagrebu i Dubaiu. U Arapskim Emiratima je prošli mjesec imala čak dvije samostalne izložbe. U Dubaiu pod kustostvom Rebie Naim direktorice International Emerging Artist Award organizacije i u Ras Al Khaimahu u organizaciji Sheik Saud bin Saqr Al Qasimi fondacije od koje je ranije ove godine dobila i prestižnu nagradu na RAK Fine Art Festival za svoju skulpturu "Animar"

SAME SAME BUT DIFFERENT

Ako umjetnost percipiramo kao duhovno stvaralaštvo pomoću kojeg čovjek istražuje i izražava vlastita skrivena bogatstva i osvještava dijelove podsvijesti, moramo razmotriti umjetničko djelovanje i percepciju te iste umjetnosti kao elemente koji otkrivaju sposobnosti usmjeravanja vlastite spoznaje i njezine evolucije kroz usporedbu različitih stanja svijesti i logike. Umjetnost i njezino značenje manifestiraju se unutar složenog komunikacijskog procesa koji se odvija između umjetnika, umjetničkog djela i publike, dok sam doživljaj umjetnosti obuhvaća put od vizualne percepcije do mentalne konstrukcije slike doživljenog u umu promatrača. Priroda samog umjetničkog rada i njegov sadržaj ovise o kontekstu, prostoru, postavu i pridodanom sadržaju, odnosno umjetnikovoj namjeri i značenju utisnutom u samo djelo. Različiti mehanizmi prenošenja značenja ili pružanja informacija o radu uključuju različite spoznajne procese putem gledanja, čitanja i slušanja, ali uključuju i neminovno iskustvo promatrača o predmetu koji je postavljen pred njega.

Izložba "Same same but different" hrvatske kiparice Marine Stoponje istražuje područje poimanja umjetničkog djela i njegovog značenja. Umjetnica prepoznatljivim rukopisom oblikuje figurativne motive u koje usađuje vlastitu simboliku. Tri od ukupno četiri izložene skulpture čine nenametljive i fluidno oblikovane forme jastuka na koje autorica smješta po jednu jabuku purpurno crvene boje. Hladan, težak i krut makedonski sivec omogućuje stvaranje jasnih i jednostavnih linija napetih i pročišćenih formi čija savršeno zaglađena površina naglašene bjeline dodatno ističe pridodan element jabuke. Tri identične skulpture postaju platforma za istraživanje mogućnosti transformacije značenja umjetničkog djela, odnosno ispitivanje koliko naziv rada i ostali popratni sadržaji mijenjaju percepciju i sam doživljaj skulpture. Izgled skulpture nužno ne određuje i ono o čemu ona govori, a dualitet privida i istine mijenja se ovisno o pratećim elementima kod svakog djela. Primarna simbolika figurativnih pročišćenih oblika ostaje pritajena, dok umjetnica promatraču nudi određene sadržaje istovremeno analizirajući povratne reakcije. Umjetnost kao čin propitivanja tako otvara mogućnost oslobađanja od jednoznačnog odgovora.

Prva skulptura autonomno je umjetničko djelo oslobođeno bilo kakvih popratnih informacija ili usmjeravanja promatrača u interpretaciji vizualno percipiranog. Odluka o izostavljanju osnovnih informacija koje obično prate izložene radove autoričin je izbor koji promatraču daje potpunu slobodu u pristupu likovnom djelu. Ono ostavlja pojedincu da na temelju viđenog izgradi vlastiti sud doživljenog.

Druga skulptura nosi naziv "Eva", čime prezentirani rad poprima novi kontekst i otvara cijeli niz mogućnosti različitih interpretacija. Sam naziv posjeduje ikoničko značenje koje upućuje na širu priču u odnosu s prezentiranom formom. Spoj viđenog i pročitanog kod promatrača rezultira "AHA momentom", odnosno prizivanjem ranije usvojenog znanja iz kolektivne memorije smještene u području nesvjesnog, koje se asocijativnim elementom budi i prepoznaje predstavljeno djelo kao arhetipski sadržaj. Fokus s jabuke preusmjerava se na simboliku lika Eve i konotacije koje ona nosi sa sobom poput istočnog grijeha, vjere, iskušenja, te u konačnici seksualnosti. Doživljaj dodatnog sadržaja ovisit će uvelike o kulturno-sociološkom nasljeđu, psihologiji i interesima promatrača, čime se potvrđuje teza kako je svaka komunikacija između djela i pojedinca jedinstvena kao i percepcija, interpretacija i spoznaja s kojom posjetitelj odlazi.

I dok prve dvije skulpture nose obilježja koja očekujemo kod izloženih radova, treća skulptura "Marble dream pillow" nudi iznenađenje. Prilikom posjetiteljevog prilaska skulpturi senzor pokreta aktivira audio snimku koja je parodija na jedan od glavnih sadržaja prisutnog u suvremenom potrošačkom društvu – TV prodaju. Audio reklama u vrlo tipiziranoj formi umjetničko djelo stavlja u kontekst potrošne robe koju je moguće kupiti za, u pravilu, precijenjeni iznos uz niz krajnje nepotrebnih dodatnih poklona koji umiruju ljudsku savjest prilikom kupovine još jednog u nizu nepotrebnih predmeta. Dok je kod druge skulpture postojala mogućnost različitih interpretacija baziranih na nizu asocijacija koje skulptura u simbiozi s nazivom pobuđuje kod promatrača, audio snimka vrlo jasno i usmjereno vodi promatrača u tumačenju ponuđene priče. Efekt iznenađenja i postavljanje umjetničkog djela u kontekst suvremenog kapitalističkog društva i potrošačkog doba dodatno potiče vječno pitanje – što umjetničko djelo predstavlja?

Sva tri rada definira neminovna tehnička vještina, poznavanje materije i virtuoznost izvedbe, dok sadržajni dio karakterizira višestruka slojevitost jasnih i vidljivih, ali i prikrivenih značenja. Marina Stoponja izlaganjem identičnih skulptura otvara mogućnost mnoštvu pitanja, interpretacija, doživljaja i spoznaja koji zajedno kreiraju stvarnost umjetničkog djela. Umjetnica nudi, kontrolira i dozira razinu informacija o predstavljenom radu, a percepcija i usvajanje djela istovremeno ovisi o promatraču, njegovom porijeklu, nasljeđu i iskustvu. Svakim novim pridodanim elementom rad doživljava nove inkarnacije, te otvara pitanje koliko značenja može posjedovati jedna forma. Istovremeno umjetnica istražuje percepciju i reakcije publike na ponuđene sadržaje, te se unutar dvosmjernog istraživanja odvija proces ponuđenog, percipiranog, procesuiranog i pohranjenog.

Tri različita konteksta i tri različite mogućnosti pristupa interpretaciji istog, a opet različitog umjetničkog djela, ukazuju i potvrđuju kako stvarni sadržaj umjetničkog djela ostaje u području spoznaje same autorice. Odluka hoće li iskonski sadržaj svog rada podijeliti s ostatkom svijeta ostaje na umjetnici, a time ispitivanje prirode umjetničkog djela postaje glavna preokupacija.

Četvrta skulptura u materiji i formi ne nastavlja niz triju identičnih skulptura, ali ju s ostalima povezuje zajednički lajtmotiv jastuka. Interaktivni rad pod nazivom "In my head" predstavlja umjetničin autoportret, te zaokružuje istraživački proces dopuštajući promatraču simbolički uvid u procese koji se odvijaju u umjetničinoj glavi. Da bi pojedinac spoznao sadržaj unutar umjetničinog uma mora doslovce zaviriti u zjenicu oka. Ciljana radnja zavirivanja u unutrašnjost brončane skulpture omogućuje uvid i spoznaju, no ne i utjecaj i djelovanje na sadržaj, već mogućnost zaključnog procesuiranja viđenog i doživljenog. Riječ je o simboličkom činu u kojem autorica odabire sadržaj koji smješta u unutrašnjost skulpture i nudi promatraču.

Znatiželjnost promatrača i ispitivački poriv umjetnice međusobno se nadopunjuju na planu predstavljenih radova transformirajući individualni umjetnički izraz u društveni iskaz zajednice. Dok posjetitelj prisvaja iskustva umjetnice kroz izložena umjetnička djela, umjetnica usvaja iskustvo doživljaja vlastitih radova preko posjetitelja. Na taj način umjetnost preuzima ulogu objedinjujuće sfere koja omogućuje razmjenu iskustva, ideja i emocija.

No, odgovor na pitanje je li Marina Stoponja ovim ciklusom, a možda ponajviše potonjom skulpturom, podijelila s publikom priču koja stoji iza predstavljenih skulptura ili ju je pak zadržala za sebe ostaje na pojedincu da zaključi.

Sonja Švec Španjol, mag.hist.art.

Kristina Bišćan

...rođena je u Zagrebu, a diplomirala na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu 2013.g. Oduvijek je težila kreativnom izričaju, pa se u slobodno vrijeme bavila slikarstvom, izradom nakita, odjeće, a u zadnje vrijeme i keramikom. Od 2013. g. polazi radionicu keramike u Centru kulture na Peščenici pod vodstvom profesorice Ivančice Cvitić Znidarčić, mag. art.  Umjetničko djelovanje započinje izlaganjem na mnogim skupnim izložbama od 2014. godine kada kreće i njen aktivniji rad u keramici. Godine 2017. završila je verificirani tečaj za Oblikovateljicu predmeta od keramike pod umjetničkim vodstvom keramičarke Mirjane Rajković u Pučkom otvorenom učilištu Zagreb. Nakon toga pohađala je Eksperimentalnu radionicu keramike, također u POU. Osim toga polazi eksperimentalnu radionicu keramike pod mentorstvom keramičarke Nadice Eichhorn. U izradi keramike razvijala se postepeno, proučavajući raznorazne tehnike oblikovanja, završne obrade te vrste glina. Počevši od glazirane terakote, bijele gline, obojene gline; svoj izričaj pronalazi u raku tehnikama, odnosno najčešće u neglaziranoj keramici. Tehniku golog rakua vrlo često primjenjuje u svojim radovima. Osim toga, vrlo ju privlači način izrade keramike vrćenjem na kolu pa se okušala i u tome te završno oblikovala predmete tehnikama poput horse raku i feder raku. Također, izrađuje predmete od paper claya kojeg sama izrađuje od raku gline. Oblikovno najviše izrađuje skulpturalne oblike te je polazila i radionice kiparstva: Večernja škola u Atelieru Dumančić te Radionica modeliranja životinja u ALU, Zagreb. Od 2018. djeluje pod imenom CeramicArh, što čini spoj arhitekture i keramike.

CeramicArh je brend koji se bavi proizvodnjom predmeta od keramike. Svaki predmet je ručno izrađen na tradicionalan način, najčešće koristeći raku tehniku. Raku je japanska tehnika glaziranja i paljenja keramike koja potječe još iz 16. stoljeća, a u svom imenu ujedinjuje sreću i zadovoljstvo. Izradom dolazi do posebnih efekata na glazuri, a svaki predmet je jedinstven i neponovljiv. Završno paljenje u raku tehnici je posebno zbog toga što se užareni predmet koji postigne temperaturu od cca 950°C naglo vadi zvan peči i pokriva organskim otpadom (piljevinom) te se tako pokriveno zadržava kako bi se postigla redukcija, a nastao dim izradi svoje ‘crteže’. Ova tehnika je savršena zbog toga što nikad ne možemo u potpunosti predvidjeti rezultate. Iza brenda stoji arhitektica koja u slobodno vrijeme svoju kreativnost prenosi na raznorazne keramičke predmete.

info: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

instagram: @kristin_keramik

fb: https://www.facebook.com/ceramicArh/

Mladen Sokač

..nakon dugogodišnje stege i vojničke discipline napokon je dopustio svojoj umjetnčkoj inspiraciji da se oslobodi što je dovelo do izrade ovih lijepih radova,svi izrađeni predmeti plod su njegove mašte,stpljenja i upornosti,naravno uz njegovu mirnu ruku i cvijeće od metala procvjeta u svojoj bajkovitoj raskoši.
Hvala Ti Mladene, što si dopustio da stavim tvoje radove na ovu stranicu i da upoznam posjetitelje s tvojim unikatnim radovima

Kontakt: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

PETAR HRANUELLI   “Kamene skulpture”

vrijeme:  14. sij 2021. u 19:00 – 26. sij 2021. u 20:00

mjesto: Galerija 73, Požeška 83a, 11030 Beograd

url:  http://www.galerija73.com/ 

http://www.galerija73.com/dogadjaj/petar-hranueli-skulpture-od-kamena

Većina radova koji će biti prikazani u Galeriji 73 nastali su u selu Tamnjanica, na jugoistoku Srbije. Poznat po tome što je odabirom kamena uspostavio vezu s klimom, Hranuelli je prvi put radio u kamenu iz Sićevačke klisure. Osim sićevačkog kamena, velik broj djela realiziran je i u poznatom prilepskom mramoru, u kojem se Petar već godinama majstorski vješto izražava, kako u malim tako i u monumentalnim formatima.

Poslovična čistoća i jasnoća u izrazu ogleda se u predloženoj zbirci djela. Venera, tema na kojoj Hranuelli radi godinama, pojavljuje se u novijim oblicima u novijim djelima, poput modernih anđela s krilima, dok hodaju ili prkose vjetru. Okrugle i savršeno nesavršene prostitutke, manekenke i bucmaste. Venera se pojavljuje u Šumadiji i Cvituši, jašući bika ili stojeći na vjetru, ljubeći se ili jednostavno čekajući. Ponekad su duhovite i zabavne, ponekad u žurbi ili se jednostavno opuste. Moderne Venere koju je isklesao Hranuelli imaju iskonsko u sebi, što ih čini privlačnima na način na koji nas Venera mami iz prapovijesti. Čini se da Hranuelli negira tvrdoću kamena; duboko promišljenim uništenjem stvaraju se nova tijela od mrtvih, amorfnih, teških materijala, koji, paradoksalno, gotovo lebde nad površinom živeći još jedan život koji im je umjetnik dao. Taj dojam fizičke lakoće postaje metafora duhovne lakoće, opuštenog pristupa životu; sve što autor nudi je u svom optimalnom stanju, na vrhuncu svoje životne snage i spokoja, bilo da je to bik u pokretu, prostitutka ili majka koja se igra s djetetom. Precizan raspon tekstura i osvjetljenja na površinama ovih skulptura stvara umjetničko područje u kojem su fizički zakoni optike prepušteni simboličkom sukobu između istinskog, očaravajućeg rukopisa i stalnog zagonetnog uranjanja u sebe. Refleksije i sjene sudjeluju u umjetničkom 'odijevanju' renesansnih obrisa tijela Venere i anđela, istodobno nagovještavajući njihovu fizičku ranjivost. Ova djela osvajaju raznolikom teksturom i položajima tijela, evocirajući pokrete prema aspektima izazovnog i često tužnog civilizacijskog prijelaza. Sigurnost i jasnoća umjetničkog izraza Petrovih skulptura proizlaze iz kombinacije renesansne baštine i njegovih suvremenih težnji. Ova djela slave veličanstvenost prirode i samog postojanja.

Hranuelli pomiruje prapovijesnu i renesansnu estetiku s modernim predodžbama o ženskoj ljepoti. Njegove skulpture personifikacija su rođenja kao beskonačnog ciklusa, ali i odnosa između spolova, roditelja i potomaka, te u konačnici prema sebi. Predložena djela predstavljaju život u svim oblicima, ogoljeni u trenutnoj stvarnosti. Pa ipak, konačno iskustvo ovisi i o nagomilanom iskustvu u promatraču i onom zarobljenom u njegovoj podsvijesti. Tu leže i skrivaju se mogući ključevi i interpretacije. Svi oni koji teže drugačijem doživljaju svijeta oko sebe, koji ga promatraju iz drugog, suptilnijeg kuta, nalaze se u djelima Petera Hranuellija. A što je danas posebno teško, oni u sebi pronalaze posijano mitološko sjeme koje dobivamo rođenjem, a često ga nikada ne pronađemo. Djela Petra Hranuellija dočaravaju arhetipsko u nama i čine to mitološko sjeme klijavim.

                                                                                             PETAR HRANUELLI      

Rođen u Supetru (27. prosinca 1975.), a do 1994. godine živi u Postirama na otoku Braču. Izlaže od 1994. godine na 56 samostalnih i 107 skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Dobitnik je nekoliko nagrada i priznanja, među koje izdvajamo: Otkupna nagrada Venere u medu, Gradski ured za poljoprivredu i šumarstvo, Zagreb (2007.), 1. nagrada žirija za XXVI izložbu malog formata, Šabac (2017., 2020.).  1. nagrada za skulpturu, IV Međunarodno bijenale akta "Marko Krstov Gregorić, Petrovac, Crna Gora "( 2018.)…  O njegovom umjetničkom radu pisali su istaknuti likovni kritičari: Zvonko Maković, Slavko Timotijević, Iva Körbler, Tonko Maroević, Ive Šimat Banov, Draženka Jalšić Ernečić,  Nikola Albaneže, Olivera Vukotić, Stanko Špoljarić, Davorin Vujičić, Romana Tekić, Sonja Petrović Jagić, Vesna Bunčić,... Mnoga djela mu se nalaze u stalnom postavu muzeja, galerija, privatnim kolekcijama kod nas i u inozemstvu (Hrvatska, Slovenija, Njemačka, Nizozemska, Italija, Austrija, Srbija, Turska, Engleska, Crna Gora, Španjolska, Kalifornija, Čile, Švicarska,...)

Samostalna izložba slika i skulptura Željka Ježeka "Korak"

mjesto: Mjesni odbor Maksimir, Barutanski breg 5, Zagreb
vrijeme: 22.10.2021 u 19 sati

U impasto slici „Brzac“ vidimo topografsku autentičnost promatranog motiva koji odiše pulsiranjem vegetacije i osvježavajućeg vodopada, čije bjeline učvršćuju dijagonalnu kompoziciju.

 „Dolazak kiše“, ali ne uskoro, jer oblaci još nisu prijeteći, detalji kamena u prvom planu  pojačavaju perspektivu i dubinu pejzaža.

Klasični mediteranski motiv obale vidimo u „Mirnoj uvali“. Oblog kamenja, čamca na mirnom moru i daleke druge obale.

U slici „Ponizan primjećujem glavu koja iščezava u sfumatu nedoslikanih detalja, ostaje zagonetka kao što je i u kršćanstvu u potpunosti  još neodgonetnuta istina...

U djelu „Razvedravanje“ vidimo ponavljanje svijetlih paralelnih horizontala u prikazu valova koji gotovo diktiraju jedan mir oplemenjen šumovima mora.

Idilične prikaze u slikama „Riječica“ , „Šumarak“ i „Šumski potočić“ vidimo jedan idilični prikaz prirode gdje još nema čovjekove intervencije.

Refleksija koloritom u stilu Claudea Moneta u zlatnom rezu postavljenog horizontalno, slika „Refleksija“ ugodno djeluje na oko svakog promatrača i ljubitelja slikarstva.

Kada gledamo sliku „San“ promatramo izduženo lice koje je u stilu radova Amedea Modiglianija uljepšava nago žensko tijelo prekrito velom u donjem dijelu.

Simboličan prikaz otuđenosti između čovjeka i prirode možemo doživjeti gledajući sliku „Usamljen“ gdje vidimo prazan čamac privezan  na obali.

Kada gledamo sliku „Uvala“ vidimo dugi format koji pojačava udaljeni horizont u izmaglici koji je vrlo suptilno riješen. Slika ide u smjeru radova Ivana Konstantinoviča Ajvazovskog „Uz more“, „Val“, „Zalaz“.

U slici „Hendixa“ bujnost i velika masa tamne kose čini čitljivijem tumačenju reljefa tamnog lica ovog portreta. Također i u „Slash-u“ gledamo portret današnjeg modernog doba.

Kubističko riješena pozadina u slici „Iščezava“ kontrira nježnošću ženskog lika preko čijeg se lica poput vela naziru dijagonalne forme. Kod „Marley-a“ promatramo dijagonalnu kompoziciju koja odiše snažnom ekspresijom u kontrastima kose i lica, ukrštenih obrva, očiju i brkova kao i u suprotnosti tena kože i tamne kose.

Promatrajući  „Zdenku“ vidimo tipičan intimistički portret, prisni pristup autora poznate osobe.

U skulpturi „Mladena Kerstnera“ vidimo zagonetni smiješak, ne Mona Lise, nego naivnog Dudeka ili prepredenog Cinobera. Animalizam u gromadi kompaktne mase „Nosoroga“ s vješto obrađenih niskih  nogu možemo uputiti samo velike pohvale autoru.
U „Odmoru“ vidimo repetiranje „L“ forme tijela. Koljena, stopala su gotovo u proporcijama „zlatnog reza“, organske ravnoteže upriličene u ovom tumačenju umornog tijela u spokojnom odmoru.

U “Čarobnoj svjetiljci“ promatramo isprepletenost forme dva zmijolika oblika spretno ukomponiranih u volumen pozitivne i negativne varijacije, prikazujući antropomorfne oblike kao usta, oči, nos...

Prividna robusnost obrade kod „Dedeka i babice“ ne narušava jako vidljiv osjećaj privrženosti i intimnost likova.

Zanimljivo je da autor u svom stvaralaštvu u slikarskim i kiparskim djelima, u svojoj raznolikosti , povremeno nalikuje velikim svjetskim imenima, istina u začetcima, dok o definitivnom opredjeljenju odvest će ga samo uporan i dugotrajan rad... Nadajmo se ustrajnosti.

Osvrt je napisao prof. Nedeljko Tintor

..rođen je 1942. u Koreničanima kraj Daruvara. Pedagošku akademiju kod prof.. Mladena Veže (1965.) i Akademiju likovnih umjetnosti u slikarskoj klasi prof. Raula Goldoruja (1970.) završio je u Zagrebu. 1973/'74. kao stipendist francuske vlade pohađa ECOLE DES BEAUX-ARTS (atelje prof. Gustava Singiera) uz predavanje PARIS I (dio Sorbone) ARTS PLASTIQUES...

Životopis

Željko Ježek rođen 07.01.1974. u Varaždinu, živi i radi u Lepoglavi.

Od rane mladosti pokazivao sam interes za kreativno izražavanje, ali susret s glinom bio je poticaj da se stvaranju posvetim ozbiljnije. Počeo sam izradom skulptura, reljefa i 3D karikatura.

Ponekad bi glinu kombinirao sa još nekim prirodnim materijalom kao što su drvo i kamen. Usporedno uz modeliranje počinjem sve više slikati i crtati. Najčešći motivi slika su portreti i pejzaži u tehnici ulja i akrila na platnu. Kod crtanja najdraže su mi karikature.

Do sada sam sudjelovao na nekoliko skupnih izložbi. Kreativno izražavanje za mene je najbolji oblik relaksacije.

Recenzija skulptura

Ježek Željko upustio se u izazove u radu sa glinom. Jednom od najpodatnijim medijem. Glina dozvoljava različita oblikovanja i  određene utjecaje na nju, ali ne podnosi nasilnost, nestrpljivost… Ona osoba koja se upusti o ovakav izazov poštujući zakonitosti prirode, ima izgledan uspjeh u radu. Nije jednostavan put od ideje do realizacije zamišljenog. Živimo u doba kada je tehnologija razvijenija pa nam  je time omogućeno i olakšano stvaranje uz dobro poznavanje zadane tehnike. Naime dostupne su nam različite gline, za različite stvari, kako bi se na što kvalitetniji način mogli izraziti. Po namjeri, izrada keramike se može odraziti kao grnčarija, uporabna keramika, skulpturalna ili umjetnička keramika. Sve od navedenog ima točno određen proces koji treba zadovoljiti kako bi uradak bio primjenljiv. Od skice do modeliranja uz određene uvjete, uporaba različitih alatki, uporaba lončarskog kola, kalupe ili pak modeliranje rukama, autor prolazi različite faze stvaranja. Pri svakom koraku važno  je održati glinu u stanju podesnom za modeliranje.

 Poštujući sve elemente potrebne za uspješan rad, autor se opredijelio na  teme, ljudi u  pokretu, animalni ciklus i slobodne forme.  Figure ljudi smješta u njihovu svakodnevnicu, vezano uz njihov rad. Možemo vidjeti kako je autor prikazao vinogradara koji s putom na leđima pod težinom se pogrbio i sjeda na kratki odmor. Isto tako „Babica i dedek“ u njihovoj dnevnoj zanimaciji, dedek „kleplje“, a babica nosi košaru na leđima. Figura pod nazivom „Pospani“ na zanimljiv način spaja umornog čovjeka od rada i njegovog mačka koji mu se popeo na pleća i drijema. Svaka od tih skulptura pomno je izrađena s puno pažnje. Svaka na svoj način odraz je trenutačnog raspoloženja autora koji je na ovaj način htio zabilježiti trenutak vremena. Pri tome vodio je računa da radnja koju je namjeravao izraziti bude prepoznatljiva gledatelju, a isto tako nosioci toga svojim položajem tijela i izrazom lica doprinose autentičnosti.

Što se tiče animalnog ciklusa mačka zauzima posebno mjesto, kao samostalna figura ili dodatak ljudima, kao emocionalna podrška. Kroz tu prizmu autor je stavlja u različite pozicije, kako drijema, igra se, skače. Sve te faze obuhvaćaju prirodu životinje po njezinom izgledu i karakteru. Ovdje je „zalutao“ i jedan nosorog. Autor se ogledao u izradi snažne životinje koja ne obitava u  našem podneblju, jednako dobro kao i kod mačke poštujući karakterno obilježje.

„ Čarobna svjetiljka „ je apstraktna skulptura koja plijeni pažnju. Autor se upustio u istraživanje, a da ne prelazi granice prepoznatljivosti.

Svi ti radovi izrađeni su u terakoti s malo ili nimalo boje, što daje određenu draž i prirodnost. Autor na ovaj način propitkuje i traži svoj put. Ono što je potrebno, a to svakako Željko Ježek posjeduje, a to je ljubav prema glini, na takav način moguće je ostvariti još mnogo lijepih trenutaka i vrijednih uradaka.

Štefanija Baranašić

Skulptura

Skulptura je jedan od najstarijih i najizrazitijih oblika umjetničkog izražavanja, neodvojivo povezana s ljudskom potrebom za preoblikovanjem materijala u trodimenzionalne forme koje prenose ideje, emocije i simbole. Kroz povijest, skulptura je služila kao sredstvo za izražavanje religijskih uvjerenja, političke moći, društvenih vrijednosti, ali i intimnih unutarnjih svjetova umjetnika.

Jedan od ključnih elemenata skulpture je materijalnost – dodir materijala, bilo da se radi o kamenu, metalu, drvetu ili novim, suvremenim materijalima, uvijek izaziva senzualnu reakciju. Proces oblikovanja skulpture zahtijeva ne samo tehničku vještinu već i duboku povezanost s materijalom, razumijevanje njegovih svojstava i ograničenja. Povijest skulpture je usko povezana s inovacijama u korištenju materijala – od ranih megalitskih struktura, preko klasičnih brončanih kipova, do modernih radova koji koriste plastiku, staklo i reciklirane materijale.

U klasičnom razdoblju, skulptura je bila izraz idealiziranih oblika – grčke statue prikazivale su ljudsko tijelo u savršenim proporcijama, što je odražavalo tadašnje filozofske ideale ljepote i harmonije. Renesansa je ponovno oživjela te ideale, ali je unijela i duboko razumijevanje anatomije, čime su skulpture postale još realističnije i detaljnije. Umjetnici poput Michelangela stvorili su djela koja transcendiraju materijal i postaju simboli univerzalnih istina.

Međutim, suvremena skulptura sve više odstupa od tradicionalnih kanona. Umjetnici danas koriste skulpturu kako bi istražili pitanja identiteta, društvenih struktura, ekoloških problema i tehnoloških promjena. Kinetičke skulpture, interaktivni objekti i instalacije proširuju pojam skulpture kao statične forme, uvodeći pokret, svjetlost i zvuk. Umjetnici poput Alexandera Caldera i Jean Tinguelyja otvorili su vrata novim mogućnostima, gdje se skulptura ne doživljava samo kroz vid, već i kroz vrijeme i prostor.

U digitalnom dobu, skulptura također doživljava novu renesansu. Virtualne skulpture i 3D printanje omogućavaju umjetnicima eksperimentiranje s formama koje bi bile nemoguće ostvariti tradicionalnim tehnikama. Ove inovacije postavljaju pitanja o granicama fizičkog i digitalnog svijeta te o budućnosti same umjetničke prakse.

Skulptura, iako ukorijenjena u tisućljetnoj tradiciji, ne prestaje biti prostor istraživanja i inovacije. Ona ostaje jedan od najsnažnijih medija u umjetnosti, sposoban komunicirati univerzalne poruke, ali i otvarati nove, izazovne diskurse. Kroz nju umjetnici neprestano preispituju i redefiniraju način na koji vidimo i doživljavamo svijet oko sebe.