Samostalna izložba Luise Ritoša "Snovi"

Samostalna izložba ilustracija i video rad Luise Ritoša pod nazivom 'Snovi' bit će predstavljeni od 20. kolovoza do 3. rujna 2019. u Galeriji Juraj Klović u Rijeci. Izložba se otvara u utorak, 20. kolovoza 2019., u 19,30 sati.

"Svi sanjamo ponekad, dok spavamo, a ponekad i u budnom stanju, sanjamo o boljim mogućnostima, boljoj budućnosti. Snovi mogu biti prožeti ugodnim ili neugodnim sadržajima, nekad začuđujuće neutralnim i nejasnim, i bez obzira kakve su tematike još uvijek svi oni sadrže mističnu komponentu koju ni najnovija istraživanja, testiranja i dokazivanja njihove fiziološke memorijske funkcije, ne mogu razbiti. U tu mističnu komponentu nadala sam zaroniti i dopustiti sebi kreativnost izvan cenzure", kazala je Ritoša o izložbi.

Luisa Ritoša rođena je 1974. u Pazinu. Diplomirala na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci, studij likovne kulture, izborni predmet slikarstvo. Od 2007. predsjednica je udruge Arterija suvremene umjetnosti Rijeka, vodila je radionice crtanja i slikanja u udruzi Leonardo. Kolektivno i samostalno izlagala u domovini i inozemstvu.

11. Samostalna izložba slika Đurđice Pirkić "Boje akrila"

vrijeme: 14.05. u 19 sati do 28.05.2018
mjesto: Galerija KCM. Mesnička 12, Zagreb

U 11. samostalnoj izložbi, pod nazivom Boje Akrila, nastojim gledateljima prikazati čarobni svijet boja gledajući ga očima slikarice.
Teme ove izložbe su one koje me trenutno najviše okupiraju. Ustvari nisam vezana za temu nego me inspirira emocija izazvana savršenstvom prirode, atmosferom grada, užurbanosti života, protokom vremena, veličanstvom planete Zemlje.
Ovim prikazom slika pokušavam na gledatelja prenijeti svoje emocije, izazvati senzibilnost prama naslikanim temama i eventualno ugodu gledanja boja i sadržaja.
S obzirom da svatko nosi u sebi svoje sadržaje, neka gledatelj sam odabere naziv slike, prema svojim afinitetima. Upravo radi toga pojedinačne slike nemaju autorski naslov, jer on, po mom mišljenju, ograničava gledatelja u doživljaju.

Životopis

Đurđica Pirkić, rođena Juhas, živi i radi u Zagrebu. Rođena u Donjem Miholjcu 1942 godine, kao diplomirana pravnica provela radni vijek u pravosuđu, otišla u mirovinu kao viša pravna savjetnica Ustavnog suda Republike Hrvatske 2008. godine. Nakon umirovljenja intenzivno se bavi slikarstvom, te upisuje više godina za redom tečajeve slikarstva u okviru Pučkog otvorenog učilišta. Do sada je izlagala na 10. samostalnih izložbi i sedamdesetak skupnih.
Član je Hrvatskog likovnog društva.
Njezine slike mogu se vidjeti na web stranici:-pirkic.com.hr -kao i na njezinom facebooku.
Kontakt:
mobitel - 09892386781,
e-mail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Galerija slika sa otvorenja izložbe

5. samostalna izložba Alenke Tominac

Danas 10.08.2020 g. u 18 sati u Knjižnici Kajfešov brijeg, Ul. Grada Gualdo Tadino 4, Zagreb otvara se 5. samostalna izložba slikarice Alenke Tominac.
Veselimo se Vašem dolasku.

https://www.ludvig-designe.com/alenka-tominac

Barbara Špiljak Presečki izložba slika "UMJETNOST JE SLOBODA"

vrijeme: 25. siječnja. u 19 sati – 08. veljače. 2019.

mjesto: Mjesni odbor Maksimir, Barutanski breg 5, Zagreb

Barbara Špiljak Presečki, rođena 1977 g. u Ptuju. Osnovnu školu, osnovnu glazbenu školu i opću gimnaziju završila u Krapini. Agronomski fakultet završila u Zagrebu 2002 g. U Istri živi od 2005 g.

Na poslovima hortikulturnih uređenja radi do 2017 g. Slikarstvom se bavi od osnovne škole, a početkom 2000. g. aktivno počinje sa samorazvojem.

Nije pohađala škole, tečajeve ni radionice za slikarstvo. Članica je pulske Udruge likovnih i književnih stvaralaca Uliks i Likovne udruge Poreč - LUP. Do sada je izlagala u Labinu, Puli, Poreču, Funtani i Pićnu. Živi i stvara u Kukurinima kod Pićna, a od 2018 g. se profesionalno bavi slikarstvom i proizvodnjom suvenira u svom ateljeu-galeriji.

Od malena ima svoj osebujan stil koji stalno nadograđuje i nadopunjuje novim tehnikama i materijalima. Iako slika pejzaže, prirodu, portrete... najzanimljiviji su nam maštoviti motivi imaginarnih svjetova i bića koje ponekad možemo svrstati u čistu naivu, a ponekad jednostavno ne možemo odrediti pravac.

Autorica nalazi svoju inspiraciju u krajobrazu vanjskog i razigranosti svog unutarnjeg svijeta, a sve realizira veselim bojama, zanimljivim kompozicijama i ritmom. Svi ti elementi pokazuju da će sigurno autoričino slikarstvo nastaviti svoj tijek uz daljnji razvoj, eksperimentiranje i predan rad.

Neka je i dalje prati njen moto:
''Kada slikam osjećam slobodu svoje duše, osjećam se poput ptice raširenih krila, nema prepreka ni pravila, samo osjećaj slobode, mira i ljubavi.''

Foto: Željko Plašć

Božo Terzić "Relikti"

vrijeme: 8. studenoga 2019. u 19:00 – 22:00
mjesto: Likovni Centar i Zbirka Kljaković, Rokov perivoj 4, Zagreb

Pozivamo Vas na veliko otvorenje izložbe i party povodom gostovanja vrhunskog kipara Bože Terzića u Likovnom Centru i Zbirci Kljaković na Rokovom perivoju 4, 8.studenog u 19 sati.

Božo Terzić rođen je 25.10.1977. u Beogradu. Diplomirao je na odsjeku kiparstva na Fakultetu primijenjenih umjetnosti i dizajna u Beogradu.
Izlagao je na mnogobrojnim samostalnim i skupnim izložbama i salonima.
Autor je više skulptura u javnom prostoru te projekata koji se tiču suvremene skulpture.
Radovi Boža Terzića nalaze se u kolekcijama u Francuskoj, Luksemburgu, SAD, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji.
Autor je i sudionik više kiparskih kolonija i simpozija.
Sudjelovao je i na najvećem rezidencijalnom programu za umjetnike na svijetu u vidu četvoromjesečnog boravka u Cité des art international Paris, France.
Trenutno živi i radi u Beogradu.

Damir Facan-Grdiša "Konfrontacija prostora"

vrijeme: 9. travnja 2019. u 20 sati

mjesto: Galerija Prica u Samoboru

Damir Facan-Grdiša svjesno odabire ritam slikanja jednog djela s morskim motivom i jednog s urbanim gradskim prizorom paralelno istražujući ono nesvjesno, distancirano i samotno u hladnim tonovima uskovitlale morske površine, kao i sociološki aspekt urbanog konfliktnog prostora u kojem obitavaju pojedinci smješteni zasebno ili u međusobnoj interakciji na prozorima tonski oblikovanih nebodera. Konfrontacija prostora odvija se na samoj površini papira potpunim negiranjem klasične perspektive i stavljanjem fokusa na gradnju prostora nizanjem slojeva, nijansi i oblika. Stvorene strukture tonskim gradacijama postižu dubinu koja je dodatno naglašena nizanjem planova različitih po usmjerenju ili veličini gradivnih segmenata. Damir Facan-Grdiša pomnim, strpljivim i krajnje minucioznim pristupom gradnji pojedine kompozicije zapravo oblikuje vlastitu distopijsku sliku društva i vremena u kojem živimo, a naša percepcija ponuđenog sadržaja ovisi o vlastitoj osviještenosti života koji nas definira.

O umjetniku:

Damir Facan-Grdiša rođen je 1965. godine u Zagrebu. Umjetničko obrazovanje započinje na Školi za primijenjenu umjetnost, odjel zidnih slikarskih tehnika, da bi 1990. godine diplomirao na Odsjeku za slikarstvo Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi profesora Ive Friščića. Nakon studija radi kao nastavnik likovnih stručnih predmeta na Obrtničkoj školi u Zagrebu do 1998. godine. Nakon toga djeluje kao samostalni umjetnik, izlaže te objavljuje ilustracije za više izdavačkih kuća.

Uz slikarstvo kao primarni medij umjetničkog izražavanja, Damir Facan-Grdiša od 1986. godine radi i kao vanjski suradnik Restauratorskog zavoda Hrvatske, a od 2000. godine kao samostalni licencirani restaurator za zidno slikarstvo.

Izlagao je na više grupnih i samostalnih izložbi. Član je HDLU-a, ULUPUH-a, a od 2002.g. i HZSU-a. Dobitnik je Nagrade 8. zagorskog likovnog salona u Krapini 2018. godine.

Sonja Švec Španjol

Doris Sapunar Bengtsson: 'Uhvaćen duhom univerzuma"

vrijeme: 03.07.2019. - 18.07.2019.
mjesto: Muzej grada Trogira

U srijedu, 3. srpnja 2019. u 21:00 sat, u atriju Muzeja grada Trogira otvara se izložba "Uhvaćen duhom univerzuma" Doris Sapunar Bengtsson, umjetnice čiji je elementarni oblik likovnog izražavanja kiparstvo, no ovom izložbom predstavit će se temeljnom likovnom disciplinom - crtežom.

''Dorisini crteži su prožeti vitalnošću i životom, piše u predgovoru izložbe kustosica Aleksandra Bilić Petričević. Posebno su interesantni procesi metamorfoze, odnosno preobrazbe jednog oblika u drugi - papirnati brodić postaje ptica raširenih krila, iz krošnje stabla masline nastaje lastavica... Doris majstorski koristi olovku - taj fragilni alat - kako bi stvorila trodimenzionalne skulpturalne kompozicije...''

Izložba "Uhvaćen duhom univerzuma" u atriju Muzeja grada Trogira moći će se razgledati do 17. srpnja 2019., svaki dan ujutro od 10:00 do 13:00 te poslijepodne od 18:00 do 21:00.

https://muzejgradatrogira.blogspot.com/

Eugen Feller NOVE SLIKE

vrijeme: 05.04. - 21.04.2018. u 19.00 sati

mjesto: Galerija Kranjčar Kaptol 26, Zagreb

Iako je Eugen Feller trajno pozicioniran kao jedan od najznačajnijih predstavnika enformela u hrvatskom suvremenom slikarstvu, njegova je druga, paralelna, i ništa manje važna stilsko-duhovna linija vezana uz tendencije koje su proizašle iz nasljeđa postapstraktnog ekspresionizma, slikarstva tvrdih rubova, minimalizma, ali i primarnog i analitičkog slikarstva. Od vremena „Malampija“, kada je u svega dvije godine, između 1960. i 1962., stvorio enformelne slike „beskompromisne robustnosti, agresivne senzacije i taktilne surovosti tvari slike“, treba istaknuti kako se već tada radilo o umjetniku koji je „nesimuliranom intelektualnom hrabrošću sinkronizirao svoja slikarska nastojanja s osnovnim postulatom enformela: oslobođenjem od svekolike slikarske kulture“ (Zdenko Rus). Od tada do danas, Eugen Feller pokazao je izniman senzibilitet za apstraktno mišljenje, odnosno, postslikarsku apstrakciju, gdje se i u najnovijim radovima reflektira visoka razina intelektualne čistoće i mentalne higijene. Zašto to ističemo? Za Fellera apstrakcija nikada nije bila prostorom intelektualnog i teorijskog elitizma ili trenda, već nasušna potreba da se uspostavi prostor mentalne čistoće, traganja za jasnom slikom svijeta. Njegova slikarska retorika nije se niti u osamdesetim ili devedesetim godinama prošlog stoljeća svodila na apstrahiranje predmetnog svijeta, ili na „transponiranje određenih mitoloških, povijesnih ili književnih narativa, psihičkih i emocionalnih stanja na površinu slike, nego na sasvim neevokativno, nesimboličko i neiluzionističko slikarstvo koje teži potvrđivanju činjenice slike kao predmeta“. Fellerov zaokret prema ovoj drugoj liniji apstraktnog slikarstva, koja je u njegovom opusu započela još sredinom šezdesetih godina, dakle, paralelno europskim i američkim zbivanjima, nije samo vezana uz duhovne utjecaje Josefa Albersa, Barnetta Newmanna, Bricea Mardena, ili čak Ellswortha Kellyja iz sredine šezdesetih godina prošlog stoljeća, već njegovo djelo supostoji zajedno s navedenim opusima. I Feller jednako njima u kontinuitetu, kroz sva ova desetljeća, analitičkim sustavima istražuje mogućnosti primarnog umjetničkog procesa, čime je „nereferencijalnim i autorefleksivnim sredstvima postignuta tautološka identifikacija procesa rada i samog umjetničkog djela“.

Ako uzmemo u obzir da je enformelno razdoblje osebujnim procesima rada razgradilo dotadašnju predodžbu o dvodimenzionalnoj slici, i uvjetno rečeno „uništilo“, ali i ponudilo drugačiji vid slikarsko-morfološke ekspresije, kasnija linija apstraktnog mišljenja vratila se značajnim dijelom na predratnu, avangardnu potrebu za duhovnim razinama u slikarstvu (ruska avangarda, Bauhaus), odvojivši se od ideje o tzv. posljednjoj slici ili smrti slikarstva. Eugen Feller jest radikalan po svojim teorijskim uvjerenjima, ali promatrajući njegove slike nastale u zadnjih godinu dana, ne mogu se oteti paralelnoj asocijaciji o utjecaju Wittgensteina na Albersovo slikarstvo oko 1964., gdje je svaka slika stvarana tako da izmiče jednostavnoj percepciji. I sâm Josef Albers rekao je kako „kroz život mijenjamo, korigiramo, ispravljamo i ponovno se vraćamo na neka ranija mišljenja o bojama koje koristimo, i kako se ta promjena mišljenja može kretati naprijed i natrag“.. Štoviše, taj aspekt koji možemo pratiti i u Albersovim slikama, prepoznajemo danas i kod Fellera: obojica žele prikazati iracionalnu stvarnost racionalnim postupcima i sredstvima, uz demonstraciju premisa kako je sve samo stalna mijena i beskrajna varijacija, koja ipak ne završava u potpunom ništavilu. Možda se Eugen Feller neće složiti s ovom zadnjom misli jer voli reći kako je „sve to oko nas bez veze“, ali objektivnosti radi – u njegovim zadnjim slikama postoji izvjesna duhovna, sublimna kvaliteta slike. To nije tek standardni revival hard-edge slikarstva ili nekog prežvakanog minimalizma, već vrlo duboka i uvjerljiva potreba da se slici vrati izvjesno dostojanstvo, da se u vrlo suptilnim morfološko-kolorističkim varijacijama oda hommage velikim kolegama europske i američke poslijeratne scene, ali i uspostavi autorefleksivni dijalog. Bez pretencioznosti ili velikih gesta. To su argumenti prema kojima ne vidim krizu ili posustajanje u Fellerovom slikarskom habitusu i senzibilitetu, bez obzira što se vraća crnoj, velikom spektru zasićenih smeđih tonova, zelenoj, pariškoplavoj, sivim detaljima ili mjestimično čak (vizualno) nezahvalnim okerima. Ako u nekim fragmentima poništava bojom jednu sliku, istovremeno ju gradi, njeguje i oživljava tirkizom, jarko žutom, ultramarinom, crvenom ili zelenom poput trave. Umjetnikov racio kao da „popušta“ fragmentima apliciranih nijansi bojâ pomoću kojih se slike vizualno i kompozicijski odupiru strogoj dvodimenzionalnosti, i gdje se pomoću nijansi i valera, odnosno svjetlosnih i dinamičkih vrijednosti svake boje, dobiva prvi i pozadinski plan. Shema slike formalno se izjednačuje s poljima boje, ali moramo svakako uzeti u obzir tu dojmljivu kompoziciju bojâ, čime se na slici postiže delikatan pulsirajući moment geometrijskih fragmenata. Jer, Fellera nikada u slici nije zanimala stroga matematička kombinatorika i cerebralna pravilnost razmjera, no u novim se slikama sve više bavi delikatnom raspodjelom polja i traka unutar odabranog formata platna. Namaz boje također nije ujednačen, slikar negdje ostavlja vidljive poteze, a negdje je minimalistički površina potpuno ujednačena i glatka, bez imalo nepravilnosti, kao što na nekim slikama postoje aplikacije od različitih uzoraka oslikanog platna. Možda bismo mogli primijetiti kako se Feller više no ikada sjetno sjeća Barnetta Newmanna, ali bez duhovne simbolike utkane u Newmannova platna. Koncentrirajući se na oblik i boju, Feller postojano gradi čiste mentalne obrasce / površine / zrcala ili, jednostavno, platna, u kojima neće tako lako priznati postojanje transcendentalne dimenzije onoga što je nesvjesno unio u polje slike. Naime, kod Rothka je to očito i nedvosmisleno, kod Newmanna također, a kod Fellera kao da prepoznajem onu voltairevsku struju mišljenja, gdje umjetnik osjeća da postoje „posljednje stvari“ i neke druge dimenzije oko nas, ali ih baš za inat neće naglašeno, svjesno opisivati i potvrđivati; malo će osporavati sve što nije individualno opipljivo i dokazivo, makar se znanost bavi teorijom struna i višedimenzionalnim svemirom. Netko bi u njegovim slikama mogao prepoznati zenovsku proporciju i kontemplaciju, ali nisam sigurna u kojoj bi mjeri to bila tek individualna promatračeva projekcija.

Bliži još uvijek spartanskoj proporciji slike Bricea Mardena i utišanoj ljepoti emanacije bojâ Ada Reinhardta, Feller i danas svijetli na vrhuncima naše kompleksne i bogate tradicije apstraktne umjetnosti. Njega još uvijek zanima polje mogućeg, onog nevidljivog što je možda ostalo neistraženo. On se nije predao besmislu, iako voli o njemu lamentirati. Uvijek pomalo u negaciji, šopenhauerovski buntovan, ali zapravo iznimno osjećajan umjetnik, Eugen Feller nakon dosta nas je vremena iznenadio novim slikama koje emaniraju autentičan doprinos recentnom hrvatskom slikarstvu.
Iva Körbler

EUGEN FELLER
Eugen Feller (Split, 26.01.1942.), slikar i grafičar; od 1945. Živi u Zagrebu, odakle mu je i obitelj. Autodidakt je, a za slikarstvo se zainteresirao još u mladenačkoj dobi pa izlaže već od 1959. godine. Početkom šezdesetih godina, radeći „Malampije“, slike reljefnih površina i monokromnih struktura, afirmirao se uz Ivu Gattina kao najvažniji i najradikalniji predstavnik enformela u hrvatskom slikarstvu. U kasnijem razdoblju blizak je minimalizmu i geometrijskoj apstrakciji, a inačice tih vokacija istražuje do danas. Od 1969. živi u Italiji, u mjestu Sestri Levanti pokraj Genove, a 2000. godine vraća se u Zagreb. Osim slikarstvom, bavi se objektima, crtežom i grafikom. Godine 2014. u produkciji HTV- a snimljen je i povremeno se emitira TV film „Suvremenici – Eugen Feller“. Njegovi se radovi nalaze u brojnim muzejima, galerijama i privatnim zbirkama. Za svoj je rad višestruko nagrađivan, a 2017. godine dodijeljena mu je nagrada Vladimir Nazor za životno djelo. Živi i radi u Zagrebu.

Izložba ostaje otvorenom do 21.04.2018. Radno vrijeme galerije od 11 do 19 sati. Subotom 0d 11 do 14 sati. Ulaz slobodan.

Izvor: Galerija Kranjčar

Eugen Varzić, The End, samostalna izložba u Gradskoj galeriji Labin

24. rujna – 16. listopada 2021.

Kustosica izložbe: Sonja Švec Španjol, mag. hist. art

Izložba The End Eugena Varzića održava se u Gradskoj galeriji Labin u razdoblju od 24. rujna do 16. listopada 2021. godine.

Labinskom izložbom, prikladnog naziva „The End“ označava se kraj izložbenog puta ovog ciklusa radova, a ujedno je to i posljednja izložba Gradske galerije Labin u ovoj izložbenoj sezoni, čime se prirodno zaokružuje jedna cjelina i završava još jedno u nizu stvaralačkih poglavlja umjetnika i Galerije.

Varzić je ostvario brojne inozemne uspješnice i stvorio prepoznatljivost svojih radova karakterističnim stilskim leksikom i izvedbenom kvalitetom. Umjetnik je koji je po diplomiranju na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci 1999. godine, izlagao radove na skupnim i samostalnim izložbama diljem europskih umjetničkih centara i šire.

Prema riječima kustosice izložbe Sonje Švec Španjol: važno je istaknuti kako je zabilježeni kadar, tj. selekcija fotografija, tek ishodišna točka iz koje Eugen Varzić stvara djelo. Naime, autor bira lica koja mogu ispričati njegovu priču, ali izbjegavajući pritom doslovno tumačenje. Hrabri pojedinci tako postaju glavni akteri u eksperimentu pri čemu umjetnik modele stavlja u različite uloge, fotografira ih i kroz komunikaciju i gestikulaciju prima njihovu energiju i upoznaje osobnu priču. Vizualna polazišna točka se razvija i postaje kompleksnija tijekom samog procesa izrade djela tako što Eugen Varzić u ispričanu priču utkiva vlastiti sadržaj oblikujući pritom jedinstveni kontekst i misao. U konačnici, autor, kako sâm ističe, slika život. (isječak iz predgovora Sonje Švec Španjol u katalogu izložbe)

Izložbu The Endu Gradskoj galeriji Labin moguće je posjetiti od petka, 24. rujna, uz napomenu da otvorenju može prisustvovati maksimalan broj od 50 osoba, vodeći se preporučenim epidemiološkim mjerama.

Radno vrijeme Gradske galerije Labin:

radnim danom 10.00 – 15.00, subotom 10.00 – 13.00, nedjeljom zatvoreno.

Izložba je realizirana uz potporu Grada Labina, Pučkog otvorenog učilišta Labin te Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.

THE END

"Lica su poput knjiga. Životni vijek ispunjava lice, ta nemilosrdna plima života, i prije nego što se voda povuče, zabilježim sve u boji."

Eugen Varzić

Nakon velebne izložbe u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik na kojoj je Eugen Varzić predstavio bogati opus nastao u periodu od 2016. do 2021. godine, radovi na izložbi "The End" čine intimnu selekciju djela nastalih isključivo za vrijeme trajanja lockdowna.

Pandemija COVID-19 globalno je promijenila dinamiku cijelog svijeta, a život kakav smo poznavali doslovce je stavljen na čekanje. No, unatoč brojnim negativnim posljedicama, lockdown nas je primorao da "zastanemo i pomirišimo cvijeće". U jurnjavi za velikim ciljevima i željenim dostignućima često smo znali zaboraviti na ono najvažnije – kako živjeti. Lockdown nas je doslovce nagnao da prestanemo juriti glavom bez obzira i obavljati poslove po inerciji te nas potaknuo da sagledamo vlastiti život, obitelj i prijatelje te da sve ono što imamo, materijalno i nematerijalno, ne uzimamo zdravo za gotovo već cijenimo svaki trenutak, posve svjesni činjenice kako u novonastalim okolnostima doslovce sve može nestati preko noći.

U kontekstu plodnog i bogatog djelovanja Eugena Varzića, pandemija se negativno odrazila na umjetnikov rad kroz odgađanje niza planiranih domaćih i inozemnih projekata, ali je istovremeno otvorila mogućnost razrade vlastite slikarske priče. Naime, u posljednje dvije godine života u izmještenim okolnostima Eugen Varzić nije prestao sa svojim umjetničkim djelovanjem već je promijenio pristup i predano nastavio s radom. Nove okolnosti koje je donijela svjetska pandemija formirale su novu viziju svijeta, nova pravila i nove načine komunikacije, interakcije, druženja i razmjene informacija, dojmova i mišljenja. Vrijeme lockdowna Eugen Varzić je iskoristio za svakodnevno slikanje, dok je nametnuta izolacija išla na ruku umjetniku, jer je samoća nužna za stvaranje, a sâm stvaralački proces uvelike je pomogao autoru u distanciranju od šuma krajnje kontradiktornih i negativnih vijesti te informacija kojima smo bili izloženi na dnevnoj bazi. I dok su nove tehnologije i društvene mreže omogućile maksimalnu virtualnu povezanost i umreženost, Eugen Varzić je nastavio stvarati i komunicirati primarno putem svojih djela.

Dok je u ranoj fazi predstavljenog ciklusa odabirao i slikao nepoznate ljude koje bi pronašao putem društvenih mreža, u vrijeme pandemije, umjetnik se fokusirao na obitelj, prijatelje i poznanike koje bi pozvao u svoj atelje i fotografski zabilježio njihova lica koja bi potom, u daljnjem radu, postala ishodišna točka za nastanak novog djela. Promjena u pristupu i selekciji modela se itekako osjetila u konačnom radu. Slike s početka ciklusa predstavljaju bilješku često nepoznatih pojedinaca pri čemu je autor sâm utkivao značenja i sadržaj na temelju pruženih vizualnih odnosno fizičkih smjernica, no odabirom članova obitelji te poznatih i bliskih osoba kroz druženje i interakciju u stvarnom, a ne virtualnom prostoru, otvorio se posve novi svijet u kojem umjetnik upija energiju, pamti izraženu mimiku lica i fotoaparatom bilježi željeni kadar te u rad utkiva osobnost, priču i sadržaj koji se realizirao prilikom druženja u ateljeu.

Važno je istaknuti kako je zabilježeni kadar tj. selekcija fotografija tek ishodišna točka iz koje Eugen Varzić stvara djelo. Naime, autor bira lica koja mogu ispričati njegovu priču, ali izbjegavajući pritom doslovno tumačenje. Hrabri pojedinci tako postaju glavni akteri u eksperimentu pri čemu umjetnik modele stavlja u različite uloge, fotografira ih i kroz komunikaciju i gestikulaciju prima njihovu energiju i upoznaje osobnu priču. Vizualna polazišna točka se razvija i postaje kompleksnija tijekom samog procesa izrade djela tako što Eugen Varzić u ispričanu priču utkiva vlastiti sadržaj oblikujući pritom jedinstveni kontekst i misao. U konačnici, autor, kako sâm ističe, slika život.

Stara narodna poslovica kaže kako je "spoznaja sebe početak mudrosti", a spoznati sebe, te oblikovati pojam o sebi putem vlastitih misli i vjerovanja zahtijeva direktno okretanje k vlastitosti u cilju istraživanja sebe iznutra prema van. Jedan od rijetkih primjera autoportreta na ovoj izložbi je rad "First days of madness" koji svjedoči o procesu samospoznaje. Autoportret, koji se multiplicira dok glavni centralno pozicionirani lik s krunom na glavi prati niz drugih, manjih, nestajućih i nastajućih interpretacija s dijapazonom najrazličitijih izraza lica, progovara o nizu emocionalnih i duševnih stanja koje je pojedinac sposoban proći i proživjeti u izvanrednim okolnostima. Riječ je o najintimnijim spoznajama do kojih možemo dospjeti ponirući u dubine vlastitih misli, osjećaja i djelovanja, a prolazeći taj proces kroz komunikaciju sa samim sobom, ali i s modelima i njihovim osobnim pričama, Eugen Varzić doista slika život u njegovoj iskrenosti i ogoljenosti s ciljem izmještanja promatrača izvan vlastite komfor zone i navodeći ga na niz pitanja koja je i autor sâm sebi postavio, a odgovore je pronašao kroz proces stvaranja.

Portreti su većinom frontalno pozicionirani s direktnim pogledom u promatrača. Čak i kada je glava blago uzdignuta ili u poluprofilu, kontakt očima je prisutan, a široka paleta izraženih mimika lica neverbalno komunicira s promatračem kroz utjelovljene emocije, stanja i razmišljanja. Autor najčešće odabire krupni kadar pri čemu u fokus stavlja ključni segment lica dok se preostali dio nastavlja u misaonom procesu promatrača. Portreti variraju od krajnje mirnog lica i usmjerenog fokusiranog pogleda (Yohanan Ha'Matbil, Merjema, Last Nights, Crossfade, Sleeples Angel, Star of the Sea, Rock and Roll) pa sve do vrlo često maksimalno potencirane mimike i gestikulacije modela (Davide, Sirens, Coming back to life, Heroin). Široki raspon interpretacija nastavlja se kroz akromatske i krajnje minimalističke prikaze (Bella Ciao, Christian, Missed) preko gotovo monokromatskih rješenja s pojedinim akcentom u drugoj boji (Last lights, Testamatta, Crossfade, Star of the Sea) pa sve do potpuno kolorističkih ekspresija (Merjema, Sirens, Heroin). Bogatstvo boja, oblika i različitih tekstura izraženih kroz odjeću, šminku i modne dodatke čini svojevrsnu likovnu i značenjsku nadopunu utjelovljenog karaktera i interpretirane priče. U usporedbi s ranijim portretima razvidno je bogatstvo prenaglašene šminke, nakita, tetovaža i ostalih elemenata koji obogaćuju priču, odmiču se od realnosti te grade vlastiti svijet mogućnosti i doživljaja zadirući u ono podsvjesno i potisnuto. I dok su nekada davno u povijesti službeni portreti označavali status, ugled i poziciju moći u društvu, portreti Eugena Varzića su slobodni, iskreni, eksperimentalni te prikazuju drugu stranu naše ličnosti – ne samo onu pristojnu i uglađenu tj. svojevrsnu masku koju nosimo i s kojom nastupamo u javnosti, već i onu otkačenu, opuštenu, šašavu, smiješnu, ironičnu, razočaranu, tužnu, rezigniranu, ljutu, melankoličnu, zamišljenu, buntovnu, vrckavu, drsku i zaigranu stranu… tj. sva lica i sve slojeve osobnosti koji nas čine jedinstvenim.

S jedne strane, radovi su svojevrsna nostalgija za prošlim vremenima koja pamtimo po upoznavanjima, druženjima i stjecanju novih iskustava prožetih osjećajem bezbrižnosti i slobode. Većina modela nosi auru izlaska iz mraka tj. izlaska iz glasnih i zadimljenih prostora klubova kojih više nema u ovom "novom" svijetu. Elementi poput šminke, nakita i odjeće bunt su protiv velikog sociološkog problema nastalog u doba pandemije, a koji je ponajviše pogodio mlade zakinute za najljepše doba odrastanja uz glazbu, izlaske, prve simpatije i ljubavi. Kao model za interpretaciju emocija i bunta mladih Eugen Varzić najčešće uzima kćer kao simbol današnje mladeži koja odrasta zatvorena i lišena ljudskog dodira i socijalne interakcije. Kroz niz radova interpretiran je gnjev i ljutnja mladih te žudnja za životom koja je preko noći blokirana. I dok "Last Lights" likovno dočarava atmosferu posljednjih svjetla prije jutra reflektirajući se na licu osobe koja izlazi iz noći, monokromatski rad "Crossfade" ide i korak dalje te predstavlja psihološki trenutak prelaska iz čiste sreće i zadovoljstva u tugu tj. transformaciju do koje dolazi kada mladež uronjena u noć i njegove magične čari s jutrom i dolaskom svjetlosti napušta taj opijajući svijet. Iako se radovi referiraju na stanje preobraženog svijeta, oni istovremeno govore o ljudskosti, životu, mladosti, starosti, nadi, težnjama i mogućnostima. Valja istaknuti i rad "Future" koji, kao što sâm naziv govori, interpretira viziju budućnosti kako ju vidi autor. Iz mraka izranja zelenkasto-plavičasto hladno osvjetljeno lice. Oči kao zrcalo duše zrcale našu budućnost. Ona je krvava, bremenita i ogoljena te kao takva razbija iluzije koje uporno nastojimo izgraditi te nas potiče na realno sagledavanje onoga što nas čeka.

Uz niz portreta i pokoji autoportret, valja se referirati i na stalno prisutne pejzaže u opusu Eugena Varzića. Pejzaž u autorovom djelovanju najčešće predstavlja svojevrsnu stanku tj. misaonu pauzu u procesu završetka jednog i nastanka idućeg ciklusa radova. Noćni prizor krajolika osvjetljenog automobilskim svjetlima uz cestu, kao što i sâm naziv kaže, obilježava trenutak povratka kući, dok rad "Life" kroz krajnje prigušene, mračne crno-sive tonove uz tek povremeni priliv crvenkaste boje prikazuje pogled iznutra prema van. Kroz poluotvoreni prozor, ali i rešetke gledamo prirodu. Ona je tako blizu, a opet tako daleko. Priroda koju percipiramo kao povratak samima sebi u situaciji svjetske pandemije i konstantni poziv da "ostanemo doma" djeluje kao nedostižni san.

Ono što intrigira kod ciklusa "The End" interpretiranog kroz temu portreta, osim likovnih karakteristika poput prepoznatljivog rukopisa i odražavanja duha vremena, jest način na koji umjetnik percipira samog sebe. "Ne pripadam baš nigdje. Barem se tako osjećam, a osjećaj je savršen. Nema ladice u koju ću biti utrpan..." riječi su kojima Eugen Varzić definira sebe, ali i modele koje odabire za svoje slike. Oni su atipični, karakterni i međusobno posve različiti čime autor ističe bogatstvo i raznolikost ljudskosti. Kao što samopoimanje poput "mentalnog ogledala" odražava kako sami sebe vidimo, tako i Eugenovi portreti nisu samo puki skup fizičkih osobina. Oni odražavaju emotivna stanja, želje i potrebe, vrijednosti i uloge koje krijemo u sebi. Pojedinac je često razapet između realnosti, želja i očekivanja, odnosno onoga što on zaista jest, onoga što bi želio biti i onoga što drugi očekuju da bude. Svaki pojedini portret je jedna priča, jedna stranica intimnog dnevnika autora, a ona uvelike ovisi o unutarnjoj dinamici portretirane osobe – hoće li se prikazati u obličju u kojem nastupa prema okolnom svijetu ili će dopustiti promatraču uvid u vlastiti proces vrednovanja samog sebe.

Radovi Eugena Varzića nisu umirujući već iniciraju i potenciraju kretanje, angažman te razmjenu misli i dojmova. U njima se ne krije konačni odgovor već poticaj za razvoj, kretanje i izmještanje iz sigurnog i poznatog te otisnuće u nepoznato. Jer svaki kraj je ujedno i novi početak.

Naziv izložbe "The End" ne označava doslovce kraj, već promjenu. Svaki proces, pa tako i ciklus radova, ima svoj razvojni tijek. "The End" je nastao u izvanrednim okolnostima te je iznjedrio i zabilježio jedinstvenost i specifičnost situacije u kojoj smo se našli kao pojedinci, ali i kao čovječanstvo. Svakako će biti zanimljivo ponovno promotriti, upiti i sagledati ovaj ciklus kako vrijeme bude odmicalo i kada ćemo moći s distancom upiti njegov sadržaj u koji smo trenutno i sami u potpunosti uronjeni.

                                                           Sonja Švec Španjol, mag.hist.art.

Ivo Rakuljić

Ivo Rakuljić, rođen 4. studenog 1958. u Splitu, istaknuti je umjetnik koji svojom predanošću slikarstvu i skulpturi doprinosi bogatstvu umjetničke scene, posebice dalmatinske. Njegov umjetnički put i razvoj reflektiraju se u brojnim samostalnim i skupnim izložbama, sudjelovanjima na likovnim kolonijama i aktivnostima unutar Poljičke Likovne udruge Krug-Dugi Rat, čiji je član. Svoju inspiraciju Rakuljić pronalazi u mediteranskom okruženju, što je očigledno u motivima koji dominiraju njegovim opusom: morske scene, pejzaži, sakralni motivi te portreti.

Njegova tehnika slikanja oslanja se na upotrebu akvarela i pastela, što mu omogućava da istakne prozračnost i suptilnost motiva kojima se bavi. Akvarel, kao tehnika koja zahtijeva brze i precizne poteze, omogućava Rakuljiću da uhvati efemernost svjetlosti i boja mediteranskog krajolika, dok pastel daje mogućnost detaljnijeg izražavanja teksture i tonalnih prijelaza. Kroz ovu kombinaciju tehnika, umjetnik uspijeva dočarati različite aspekte svog mediteranskog zavičaja, od mirnih morskih prizora do užurbanih portova i vedrih pejzaža.

Njegovo slikarstvo karakterizira delikatnost poteza i harmonija boja. Rakuljić koristi paletu koja evocira prirodne tonove – plave i zelene nijanse koje podsjećaju na more i vegetaciju, uz povremene tople tonove sunca i kamena. Posebnu pažnju pridaje igri svjetla i sjene, čime stvara dubinu i atmosferu u svojim radovima. Slikajući more, on često prikazuje njegove različite promjene, od mirnog i reflektivnog do nemirnog i uzburkanog, što dodatno naglašava vitalnost i dinamiku prirode.

Motivi koje Rakuljić odabire također su duboko povezani s njegovim identitetom i kulturnim korijenima. Marine, ribarske brodice i pejzaži s dalmatinskih obala često služe kao simboli života vezanog uz more, koje je bitan element dalmatinske svakodnevice. Takvi prizori ne prikazuju samo estetiku i ljepotu, već nose i suptilnu priču o težini, radu i vezi čovjeka s morem, koje je često i izvor inspiracije i životne borbe. U njegovim slikama more nije samo pozadina, već aktivan sudionik kompozicije, što gledatelju daje osjećaj uronjenosti u prizor.

Uz pejzaže, Ivo interes za sakralne teme donosi posebnu dimenziju njegovom stvaralaštvu. Sakralni motivi u njegovim radovima odišu smirenošću i duhovnošću, pri čemu koristi pastelne tonove i nježne prijelaze kako bi dočarao intimnu atmosferu. Ta sklonost prema sakralnom može se protumačiti kao refleksija njegove osobne povezanosti s tradicijom i duhovnim naslijeđem svoga kraja. Kroz portrete, umjetnik istražuje ljudske emocije i identitet, naglašavajući izraz lica i detalje koji odražavaju duboke unutarnje priče svojih subjekata.

Posebna kvaliteta Ivinog slikarstva je način na koji on spaja subjektivno viđenje stvarnosti s impresivnim tehničkim umijećem. Njegovi prizori rijetko su hladni ili distancirani; oni su puni života i nose pečat osobne perspektive. Umjetnik pažljivo odabire trenutke koje želi zabilježiti, bilo da je riječ o zalasku sunca nad morem, ljetnoj oluji koja uzburkava valove, ili jednostavnim prizorima dalmatinskih kuća i ulica. Ta pažnja prema detalju i odabiru trenutka daje njegovim slikama osjećaj prisnosti i autentičnosti.

U svom radu s pastelima, Rakuljić istražuje mogućnosti ove tehnike kako bi dočarao bogate teksture i suptilne gradacije boja. Pastel omogućava umjetniku da naglasi detalje poput svjetlucanja mora ili grube površine kamena. Kombinacija pastela i akvarela u njegovim radovima daje osjećaj prozračnosti i lakoće, pri čemu svjetlost igra ključnu ulogu. Svjetlost se u Ivinim slikama pojavljuje kao simbol života, prolaznosti i ljepote, koja osvjetljava pejzaže i daje im gotovo eteričan izgled.

Ivo Rakuljić radovi često odražavaju specifičnu vrstu lirizma, zbog čega se njegovo slikarstvo može povezati s impresionizmom, ali sa snažnom osobnom notom. Kao i impresionisti, on teži uhvatiti trenutne dojmove i atmosferu, ali zadržava i vlastiti, prepoznatljivi stil koji se temelji na suptilnim detaljima i preciznosti. Kroz svoje slike, on priča priče o životu, ljudima i krajolicima svog zavičaja, istovremeno zadržavajući poetski pristup koji privlači gledatelje da se duže zadrže i istraže svaki detalj.

Njegovo sudjelovanje u brojnim izložbama i likovnim kolonijama pokazuje koliko je Rakuljić posvećen zajednici i dijeljenju svoje umjetnosti s drugima. Umjetnost za njega nije samo osobno izražavanje, već i način povezivanja s drugima kroz zajedničke kulturne i estetske vrijednosti. Kao član Poljičke Likovne udruge Krug-Dugi Rat, doprinosi promociji lokalne umjetničke scene i potiče dijalog između umjetnika i šire javnosti.

Rakuljićevo slikarstvo često evocira osjećaj nostalgije i smirenosti. Njegovi motivi – bilo da prikazuju svakodnevni život, ribare na obali ili stara dalmatinska sela – djeluju kao most između prošlosti i sadašnjosti. Gledajući njegove slike, promatrač se može naći u razmišljanju o jednostavnim, a opet dubokim trenucima, koje umjetnik uspijeva prenijeti s iznimnom osjetljivošću. Ta osjetljivost prožima njegove radove, dajući im posebnu notu autentičnosti i emotivnog angažmana.

Kao slikar koji se oslanja na klasične tehnike, ali ih reinterpretira kroz osobnu prizmu, Rakuljić ostaje vjeran tradicionalnim motivima, dok se istovremeno trudi osvježiti pristup i perspektivu. Njegov rad služi kao podsjetnik na vrijednost promišljanja i uživanja u detaljima, a njegove slike često pozivaju promatrača da se zaustavi i promatra ljepotu svakodnevice. To je posebno važno u današnjem brzom vremenu, kada umjetnost može poslužiti kao oaza mira i refleksije.

Umjetnički opus Ive Rakuljića bogat je motivima i temama koje reflektiraju njegovu vezu s Dalmacijom i njezinim kulturnim i prirodnim bogatstvima. Kroz pejzaže i marine, portrete i sakralne motive, on priča priču o ljudima i mjestima koja ga okružuju, dok njegovo majstorstvo u tehnikama akvarela i pastela omogućava da svaki rad zrači posebnom atmosferom i životnom energijom.

Kontakt: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Izložba Mirana Šabića ‘’Arhiviranje memorije’’

vrijeme: 19. srpnja u 21:00

mjesto: Salon Galić, Marmontova 3, Split

ARHIVIRANJE MEMORIJE

Sposobnost pamćenja jedna je od najvažnijih tekovina čovjekovog razvoja koja ga razlikuje od ostalih živih bića, te predstavlja osnovu za stjecanje raznolikih znanja i ovladavanja njima. Pojam ljudskog sjećanja ili pamćenja evocira nešto što je zaustavljeno u vremenu i što pobuđuje reminiscenciju na prošlo zbivanje ili događaj. Na taj način sjećanje na nešto što se dogodilo u prošlosti itekako djeluje na našu sadašnjost i utječe na našu budućnost. Utoliko je čovjek skup osobnih sjećanja, a upravo nas naša iskustva čine onakvima kakvi jesmo. Memorija tako predstavlja sintezu vremena i identiteta.

Maštu Mirana Šabića još od djetinjstva zaokupljaju doživljaji i sjećanja koja je upijao kroz pripovijedanja najbližih članova obitelji dok su mu nesebično prepričavali zanimljive povijesne i obiteljske priče. Prateći autorov umjetnički rad od samih početaka do danas uviđamo kontinuiranu preokupaciju pitanjem identiteta, memorije i života poslije smrti. Navedene teme Miran Šabić interpretira unutar pojedinih ciklusa, pritom izbjegavajući doslovnu interpretaciju i ilustraciju teme, ljudi ili događaja. U prikazima jednostavnih svakodnevnih trenutaka u životu koje često zaboravimo (iako nas možda upravo oni nesvjesno definiraju), te bilježenju naizgled običnih predmeta koji nose izražena sjećanja na voljenu osobu koju smo izgubili, autor pronalazi sličnosti i poveznice s vlastitim životom. Pojam pamćenja, sjećanja i memorije zastupljen je i u doktorskom radu Mirana Šabića unutar kojeg je autor proveo kompleksno istraživanje na temu arhiviranja memorije na granici života i smrti.

Izložba Arhiviranje memorije predstavlja vizualni dio doktorskog rada čije je polazište istraživanje pojma memorije na granici života i smrti, odnosno preispitivanje načina na koji vizualna memorija zdravog ljudskog bića, koja se pojavljuje kao refleksija upravo na toj granici, definira čovjekove vrijednosti prema životu. Budući da sjećanje i pamćenje grade čovjeka i njegov identitet, Miran Šabić je svoje istraživanje bazirao na osobnim sjećanjima kroz slike koje pojedinac pohranjuje tijekom života, a pojavljuju se skupno u trenutku prijelaza u kliničku smrt. Ponukan teškim trenucima proživljenim prilikom bolesti i smrti djeda i bake Miran Šabić odlučio je istražiti kakav i koliki utjecaj imamo na svoju okolinu, tj. koliko svojim životom i djelima ostajemo zapamćeni u svijesti drugih ljudi.

Izvedba likovnog dijela rada koncipirana je kao multimedijska instalacija vizualne rekonstrukcije vlastitog života umjetnika koju su ispričali njegovi bliski prijatelji. Pojam arhiva u Šabićevom radu referira se na proživljeni trenutak zabilježen i potkrijepljen određenom dokumentacijom, čime se stvara čitava mreža događaja vezana uz taj trenutak. Prostorna instalacija sastoji se od tri jednakovrijedne cjeline. Svaku cjelinu čini video rad i grupa crteža koji se direktno referiraju na sadržaj pojedinog video rada. Snimke su iskazi osoba bliskih autoru o događajima koji su, prema njihovom mišljenju, definirali odnos s autorom. Dokumentaristička snimka u kojoj je intervjuirana osoba smještena u središte kadra ispred neutralne pozadine omogućuje promatraču da gradi priču kroz sadržaj koji sluša, ali i popratne elemente poput načina govora, tona i emocija koje prima od naratora, a koje izlaze na površinu prilikom prisjećanja određenog trenutka iz prošlosti. Video rad je prikaz individualne memorije kroz prezentaciju vlastitog sjećanja uključenog pojedinca, dok se u dijelu s crtežima nadopunjava znanjem i prisjećanjem autora na isti događaj čime je formiran skup različitih sjećanja o istom iskustvu. Karakter događaja iščitavamo kroz mimiku lica, fokusiranost na detalje, raspoloženje i emocije intervjuirane osobe, što zaokružuje priču i daje cjelovit doživljaj situacije interpretirane iz dvije različite pozicije dvaju aktera uključenih u isti događaj.

Tri predstavljena video rada polazišna su točka instalacije, dok glavni praktični dio čine grupe crteža predmeta koje autor ističe kao dokaze priča ispričanih u video radovima. Prikazani predmeti svojevrsni su tragovi podijeljenog trenutka. Umjesto doslovnog narativnog prikaza samog događaja Miran Šabić odabire portretirati predmete koji su bili sastavnim dijelom ispričanog događaja. Crteži većih dimenzija izvedeni laviranim tušem i perom omogućili su autoru autentičan prikaz predmeta. Zgužvanost košulje i namještenost rukava pridonosi životnosti i realnosti samih predmeta koji djeluju kao da su prošli cijelo ispričano iskustvo, pa se promatrač s njima lako povezuje i poistovjećuje. Predmeti koje umjetnik interpretira svima su bliski i poznati, te vizualnim jezikom prate priču iz video zapisa. Prikazani u prirodnoj veličini s mnoštvom detalja djeluju poput obilježja određenog vremena, što dodatno potencira tonski crno-bijeli prikaz koji potiče ideju stvaranja simbola od određenog predmeta kao važnog sjećanja koje je u filmovima redovito bilo diferencirano od realnog protoka vremena izdvojenim crno-bijelim kadrovima. Određene predmete na crtežima spomenula je osoba iz video zapisa, dok je pojedine predmete dodao umjetnik i oni čine dio njegovog osobnog sjećanja na isti događaj. Na taj način uviđamo kako je riječ o subjektivnom i krajnje individualnom dojmu svakog uključenog pojedinca, dok svi zajedno pružaju zaokruženiju priču jednog sjećanja. Izlaganjem video rada i crteža dolazi do sinteze sjećanja osobe koja događaj opisuje, te sjećanja autora koji je i sam bio dio tog događaja. U kontekstu rada crteži preuzimaju funkciju fotografija i u formi mentalnih slika prate određena sjećanja iz prošlosti. I dok svaki predmet može biti direktna asocijacija i poveznica s autorom u kontekstu ispričanog događaja, on ujedno predstavlja i univerzalni simbol, pa ostaje na posjetitelju hoće li pomoću predmeta vizualizirati trenutak koji je ispričan u video radu ili će prizvati vlastita sjećanja inicirana percipiranim predmetom, te tako zaći u područje osobnog iskustva.

Zanimljivo je kako Miran Šabić najčešće odabire prikaz predmeta, a ne ljudi uključenih u priču. Iako su bliske osobe ključni nositelji sadržaja ovog i mnogih drugih ciklusa, predmeti u njegovom radu preuzimaju funkciju čuvara određenog sjećanja i trenutka. Svaka osoba na poseban način doživljava određeni događaj i pohranjuje ga u svoje sjećanje, a sa svakim gledateljem predstavljeni rad dobiva jedinstvenu interpretaciju, doživljaj i završetak, čime izložba ostaje kontinuirano otvorena i stalno mijenjajućeg karaktera unutar osnovnih smjernica i postavki zadanih video iskazima i pratećim crtežima. Uključenjem većeg broja gledatelja koji prizivaju vlastita sjećanja dolazimo do pojma kulturne memorije kao jedne vrste kolektivne memorije koju dijeli određeni broj ljudi u istom društvu, te se odnosi na kulturni identitet svakog čovjeka.

Daljnjom analizom prikupljenih i interpretiranih materijala Miran Šabić spoznaje kako su njemu dragi ljudi umjesto, možda logično očekivanih, važnih događaja, spontano izabrali i prepričali svakodnevne zajedničke trenutke obilježene pozitivnim ozračjem što je navelo umjetnika da se zapita je li moguće da ta mala sjećanja od kojih se naš život sastoji, ukoliko ih se tako često i lako sjećamo, zapravo čine ključna sjećanja koja oblikuju naš život?

Dijeljenjem vrlo osobne priče i iskustva Miran Šabić u svom radu dokida iluziju nedodirljivog umjetnika te omogućuje promatraču da osjeti bliskost i poveže se s njim na temelju sličnih proživljenih svakodnevnih iskustava lišenih velikih očekivanja. Kontekstualizacijom događaja iz vlastitog djetinjstva, evociranjem tradicije pripovijedanja i objedinjavanjem svojih sjećanja, kao i sjećanja bliskih osoba na isti događaj unutar multimedijalne instalacije Miran Šabić ukazuje kako su sjećanja, proživljena iskustva i trenuci bit samog života čime potvrđuje misao španjolskog filmskog redatelja Luisa Buñuela s kojom je i zaključio svoj doktorski rad: "Trebamo početi gubiti sjećanja, makar i djeliće, da bi shvatili kako su sjećanja ono što čini život. Život bez sjećanja, zapravo nije život, isto kao što inteligencija bez mogućnosti izražavanja nije zapravo inteligencija. Naša sjećanja su naša koherentnost, naši osjećaji, čak i naše djelovanje."

Sonja Švec Španjol, mag.hist.art.

Životopis

Rođen 1986 godine u Brežicama, Slovenija.
2010. godine diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof.Frane Para.
2017. godine doktorirao na Poslijediplomskom doktorskom studiju pod mentorstvom red.prof.art. Ante Rašić i izv.prof.dr.sc. Leonida Kovač.
Sudjelovao je na rezidencijalnim programima VCCA Residency Virginia u SAD-u, St. Marys College of Maryland u SAD-u, u Frans Masereel Centrumu u Belgiji, te u I-A-M Residency Berlin u Njemačkoj.
Držao je predavanja o vlastitom radu u Južnoj Koreji (Seul), SAD-u (Maryland, Leonardtown, New York), u Latviji (Riga), Belgiji (Kasterlee, Arendonk), Njemačkoj (Stuttgart) te Hrvatskoj.
Od 2009 kontinuirano izlaže u Hrvatskoj i svijetu. Izlagao je na 15 samostalnih te preko 100 skupnih izložbi od kojih su najznačajnije: World Youth Art Festival, Seoul, Južna Koreja 2017. / The 22nd Seoul International Festival, Chosunilbo museum, Seoul, Korea 2014. / Neo Print Prize 2014, Neo: Gallery, Bolton, Engleska, UK / 8th International Printmaking Bienal Douro 2016, Douro, Portugal / The 3rd and 4th Graphic Art Biennial of Szeklerland, Sfântu Gheorghe, Rumunjska / 1st Expression of World Art (NEWA) 2011, Henan Museum, Zengzhou, Kina / T- ht nagrada, MSU, Zagreb, Hrvatska / 7. Biennale of Drawing, Muzeum of West Bohemia, Plzen, Češka / Print art fair, FMC, Kasterlee, Belgija / DI CARTA/PAPERMADE, Schio, Italija...
Dobitnik je više nagrada i priznanja od kojih se ističu Nagrada Vlade Republike Južne Koreje - Congresman Award, World Youth Art Festival, Seoul, Južna Koreja 2017. / Nagrada Muzeja suvremene umjetnosti, 33. salon mladih, Dom HDLU, Zagreb, 2016. / IMAF award, OSTEN Bijenale crteža, Makedonija 2012. / Velika nagrada za grafiku, INTERBIFEP, Međunarodna galerija portreta, Tuzla, BiH, 2011. / Nagrada HDLU-a, 6. Hrvatski trijenale grafike 2012.
Od 2012. radi kao asistent, a od 2018. kao docent na Grafičkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu.

Izložba - Andrea Stanić "Bezvremenski put boja"

vrijeme: 10.05.2019. u 18 sati
mjesto: Galerija Kristofora Stankovića, Ul. Sv. Ćirila i Metoda 5, Zagreb

Izložba se može pogledati od 13.05. - 16.05.2019 od 10:00 - 22:00 uz prisutnost umjetnice od 15:00 - 20:00

Andrea Stanić rođena je u Rijeci 1974.godine gdje živi i radi. Slika od kad zna za sebe.Samouka je,učila je iz knjiga o umjetnosti i slikanju,a puno su joj pomogle kritike i savjeti slikara iz njenog zavičaja.Slika tehnikom ulja na platnu,a motivi su joj raznoliki;primorski pejzaži,figurativa i apstrakcije koju obožava jer voli "kistovnu" slobodu izražavanja te smatra da svaka slika ima svoj individualni karakter te da na taj način slika privlači gledatelja i uvlači ga u svoju slikarsku čaroliju. Čak i rijetko daje naziv slikama jer smatra da to samo po sebi predstavlja neki vid ograničenja.Za nju umjetnost je zanimljiva tek kad stojimo ispred nečega što ne možemo objasniti u potpunosti.Održala je više samostalnih izložbi,te je kao likovna urednica ilustrirala dvije naslovnice romana. U budućnosti teži internacionalnom predstavljanu svojih slika,konstantnom stvarnju novog te je ponosna što njene slike krasne mnoge prostore.

Galerija fotografija sa otvorenja izložbe

Izložba akademske umjetnice Ivane Mrčele "The words between us"

vrijeme: 5. ožujka u 19 sati
mjesto: Galerija ZILIK, Radićeva 13, Karlovac.

Ivana Mrčela održala je likovne radionice za djecu na temu "LJUDOTINE", ljudsko-životinjske figure na ovogodišnjem Malom ZILIK-u. U uvodnom dijelu Ivana je upoznala djecu sa simbolikom i karakteristikama ljudi i životinja i dala im u zadatak da osmisle vlastite "ljudotine" u tehnici kolaža. Mali ZILIK-ovci su bili iznimno originalni pa je nastao je cijeli niz čudnovatih ljudotina.

The words between us

Komunikacija je temeljna životna sastavnica svakog pojedinca, skupine ili društva. Ta urođena potreba za razmjenom informacija među bićima čini podlogu za stvaranje, razvoj i održavanje međuljudskih odnosa. Kroz komunikaciju razmjenjujemo ne samo informacije i ideje, već i misli, emocije i stanja, te istovremeno saznajemo više o drugima, ali i o sebi. Upravo komunikacija kao unutarnja stvarnost čovjeka čini temelj rada "The words between us" autorice Ivane Mrčele.

.

Suvremeno doba je postalo doba krajnje otuđenosti i izolacije. Paradoksalno, čovjek nikada nije bio toliko otuđen, osamljen i izoliran kao danas kada je napredak tehnologije omogućio čitav dijapazon različitih načina komunikacije. Pažnja i energija pojedinca se u potpunosti raspršila. Svi smo stalno u utrci s vremenom, družimo se i komuniciramo s više ljudi nego ikada prije, a da zapravo nikoga suštinski i istinski ne poznajemo, te rijetko odvojimo vrijeme za kvalitetno druženje s dragim osobama u stvarnom životu. Svi smo virtualno povezani, ali smo zapravo u potpunosti isključeni. Zbog stalne dostupnosti ostali smo uskraćeni za istinske doživljaje, te kvalitetne kontakte i međuljudske odnose. A koliko je komunikacija bitna na jedinstven način ukazuje rad Ivane Mrčele.

Dom predstavlja naše utočište i sigurnost, on je naš svijet u kojem se osjećamo zaštićeno od vanjskog svijeta, ali u koji je potrebno pustiti ljude da bismo rasli i razvijali se kao individue. Ivana Mrčela glavne aktere smješta u okruženje obiteljskog doma ukazujući pritom na bitne segmente povezanosti ljudskog bića s drugim bićem kroz element obiteljskih fotografija koje krase pozadinu, te pozicioniranjem likova u kućice sastavljene od šest dijelova čiji se segmenti slažu u cjelinu simbolizirajući pritom slojevitost i kompleksnost međuljudskih odnosa. Likovi su orijentirani jedan prema drugome, a položaj opuštenog sjeda i blagog smiješka aludira na osjećaj topline i sigurnosti obiteljskog doma. Stilizirane tapete koje čine pozadinu prikaza bude nostalgiju za prošlim vremenima. Ženski prostor krase ornamentalni, vitičasti oblici, te okrugli i ovalni okrivi s fotografijama, dok pozadinu muškog lika definiraju suvremenije, minimalističke tapete s apstraktnim geometrijskim oblicima kao i pravokutni fotografski okviri. Te suprotnosti se međusobno nadopunjuju i pružaju širu sliku života, djelujući i dalje u funkciji povratka u neka druga vremena kada su se cijenile vrijednosti poput obitelji, prijatelja, zajedničkih druženja i rada na uspostavljanju kvalitetnih međuljudskih odnosa. Na izložbi glavnu poveznicu između likova, kao i ultimativni simbol ljudske komunikacije predstavlja golub pismonoša. Korišteni tisućama godina za brzo i sigurno prenošenje poruka, golubovi ukazuju na period kada se posebno odvajalo vrijeme za sumiranje i uobličavanje vlastitih misli, htijenja i osjećaja, a informacije su se sažimale u pismima pisanim tintom na papiru. U radu Ivane Mrčele golubovi su prisutni u kući u interakciji s glavnim likovima, a potom se materijaliziraju i izlaze u prostor u formi lebdećih objekata. Prikazani u različitim kretnjama i fazama leta unose dinamiku, zaokupljaju prostor, povezuju glavne likove, ali i ostvaruju interakciju s posjetiteljem čineći ga trećim čimbenikom. Golubovi su različitog izgleda, karaktera, pozicionirani na različitim visinama i kreću se u različitim smjerovima što predstavlja metaforu nebrojenih mogućnosti komunikacije – s kime, kako, koliko često, koliko iskreno, koliko ozbiljno i duboko komuniciramo, a kada razgovaramo tek da se zadovolji forma i očekivanja druge strane. Upravo ovakva analiza ukazuje koliko je potrebno raditi, ulagati i održavati kvalitetnu komunikaciju, kao uostalom i svaki odnos za koji želimo da potraje, raste i razvija se. Svi elementi rada izvedeni su naglašeno grafički. U crtežu masnom bojicom na medijapanu dominira linija i sjenčanje tj. tonsko građenje volumena kao glavno oruđe pri oblikovanju pročišćenog i stiliziranog visoko individualiziranog prikaza. Detalji su izvedeni krajnje minuciozno, posebice tekstura kose ženskog lika i draperija hlača koji pomno plastički oblikovani potvrđuju autoričino suvereno vladanje materijom.

Imaginarni likovi, kao simboli važnosti komunikacije danas, isprepliću se s osobnim elementima i afinitetima autorice kao i pojedinim elementima (i likovima) iz stvarnog života. Unošenje osobne priče u koncept rada daje pečat iskrenosti i razumijevanja interpretirane problematike. Likovnim, oblikovnim i sadržajnim elementima Ivana Mrčela je ukazala na slojevitost, dubinu, širinu i važnost međuljudske komunikacije, ali i otvorila pitanje – koliko, s kime i kako danas komuniciramo?

                                                                       Sonja Švec Španjol, mag.hist.art.

Izložba akademske umjetnice Natalie Borčić "Čuvari ognjišta"

vrijeme: 14. prosinca 2017. u 19 sati

mjesto: Galerija ZILIK, Radićeva 13, Karlovac.

Riječ je o posljednjoj izložbi u sklopu izložbi vezanih uz 44. ZILIK-a kojima predstavljamo umjetnike koji su sudjelovali na Malom ZILIK-u i održali radionice za djecu. Natalia Borčić održala je likovnu radionicu pod nazivom "Tvornica igračaka Djeda Božićnjaka" na kojoj su djeca koristeći kolaž i gotove materijale izradila cijele tvornice iz mašte u kojima nastaju igračke Djeda Božićnjaka.

Posjetitelji će na izložbi "Čuvari ognjišta" u Galeriji ZILIK moći razgledati posve nove radove Natalie Borčić koji do sada nisu predstavljeni u javnosti. Natalia Borčić u novom ciklusu radova vlastitu potragu za unutarnjim mirom interpretira kroz arhetipske motive amfora i antičkih novčića, te osobnim motivom akta. Ponukana pronalaskom antiknog novčića s likom Veste u djedovoj kutiji s antikvitetima, Natalia tumači priču o Svetom ognjištu čija povijest seže u doba djevičanskih svećenica božice Veste koje su u njezinom hramu u Rimu održavale sveti "vječni oganj", a koji kasnije u svom nauku preuzima kršćanstvo interpretirajući vječni oganj kao božanski plamen - simbol iskonske energije života.

O autorici:

Natalia Borčić rođena je 1989. godine na Visu. Diplomirala je 2013. godine na Akademiji likovnih umjetnost u klasi prof. Matka Vekića. Izlagala sam na mnogobrojnim samostalnim i skupnim izložbama. Za vrijeme studija boravila u Budimpešti na studentskoj razmjeni "Erasmus". Sudjelovala je na nekoliko umjetničkih rezidencija. Dobitnica nekoliko nagrada za svoj rad. Autorica umjetničkog projekta "Umjetnost u svjetionicima", kroz koji u suradnji s Hrvatskom ratnom mornaricom i Plovputom provodi skupne izložbe na hrvatskim svjetionicima (Palagruža). Uz svoj umjetnički rad bavi se ilustracijama dječjih priča. Član je HDLU od 2012. godine i HZSU od 2017. godine. Živi i radi u Zagrebu.

ČUVARI OGNJIŠTA

François de La Rochefoucauld spoznao je kako mir dolazi posredstvom ljubavi, razumijevanja drugih ljudi, prihvaćanjem i otpuštanjem, dodirom sa samim sobom i stvarnošću. Ovaj francuski pisac isticao je važnost pronalaska mira u sebi, jer ukoliko ga mi sami ne posjedujemo, uzaludno je tražiti mir iz vanjskih izvora. Jednom kada ga pronađemo, snaga našeg vlastitog mira imat će sposobnost poticanja mira u našoj obitelji, zajednici, gradu, zemlji i cijelom svijetu. Na tragu Rochefoucauldovih promišljanja je i američki filozof Ralph Emerson koji je isticao kako unutarnji mir možemo stvoriti isključivo mi sami. Bez obzira na vanjske okolnosti i koliko god daleko putovali, uvijek putujemo u društvu vlastite savjesti. Nemoguće je pobjeći svom unutarnjem biću, pa bismo stoga trebali težiti svijesti koja je ispunjena unutarnjom snagom i mirom - tek tada ćemo uvijek putovati u dobrom društvu.

Natalia Borčić u novom ciklusu radova vlastitu potragu za unutarnjim mirom interpretira kroz arhetipske motive amfora i antičkih novčića, te osobnim motivom akta. Ponukana pronalaskom antiknog novčića s likom Veste u djedovoj kutiji s antikvitetima, Natalia tumači priču o Svetom ognjištu čija povijest seže u doba djevičanskih svećenica božice Veste koje su u njezinom hramu u Rimu održavale sveti "vječni oganj", a koji kasnije u svom nauku preuzima kršćanstvo interpretirajući vječni oganj kao božanski plamen - simbol iskonske energije života.

Sveto ognjište simbol je središta života, te predstavlja unutrašnje duhovno središte svakog čovjeka. Ono je ujedno i središte doma, osnovni i najstariji element strukture kuće, glavni izvor topline, te mjesto na kojem se priprema hrana i okuplja obitelj. Kako bismo i danas očuvali vječni plamen svetog ognjišta potrebno je u tišini osluškivati samoga sebe i pronaći vlastiti unutarnji mir. Potragu za suglasjem s vlastitom dušom Natalia Borčić započinje u ciklusu aktova. Slikanjem ženskog tijela u trenucima samoće i mira umjetnica prikazuje trenutak kada fizičko, umno i duhovno postaje jedno. Ogoljivanjem vlastitog tijela naslikanog u toplom inkarnatu ljudske kože kojim gradi krajnje profinjen obris u lazurnim nanosima boje na platno, Natalia se fokusira na sebe i uspostavlja unutarnji dijalog sa samom sobom. Vanjsko fizičko obličje preuzima ulogu omotača odnosno čuvara autoričine duše.

Sličan tretman i pristup obradi motiva umjetnica primjenjuje i u prikazu amfora, glinenih posuda u kojima se u antici čuvala i prenosila hrana, odnosno blago neophodno za život. Tonsko oblikovanje ljudskog tijela u nježnim toplim ružičastim tonovima Natalia Borčić primjenjuje i u oblikovanju fragmenata amfora čija krhka i popucala površina asocira na ljudsku kožu obilježenu protokom vremena. Amfore tako postaju opne koje čuvaju blago kao što fizičko obličje tijela čuva ljudsku dušu.

Antički novčići inicijalno su polazište novog ciklusa, te objedinjuju ono materijalno i duhovno u čovjeku. Umjetnica interpretira energiju novca i njegovu mogućnost razmjene i priskrbljivanja osnovnih sredstava za život kroz istraživanje novčića s motivima hrane i životinja. Novac zajedno s amforama posjeduje vrijednost drevnih predmeta. U prikazu novčića krhkost amfora zamijenjena je naglašavanjem patine, izblijedjelosti motiva na licu i naličju kovanice, te isticanjem nepravilnosti koje se javljaju u formi novčića, a do kojih je došlo čestom upotrebom i dugim protokom vremena. Početno stanje kovanica podleglo je talogu vremena, a preostale su tek naznake nekadašnjeg izgleda, kao što uostalom biva i s motivom amfora.

Natalia Borčić ciklus zaokružuje slikom novčića s motivom Veste. Prikaz žene koja čuva sveti plamen u tišini ukazuje na važnost ognjišta kao glavnog izvora topline i energije, no ujedno i mjesta okupljanja. Ognjište istovremeno predstavlja i sveti plamen zajednice, međuljudskih odnosa i nas samih. Ukoliko zanemarimo plamen i on se ugasi u kući gubi se zajednica, a ako se ugasi i u čovjeku gubi se on sam. Ciklusom slika "Čuvari ognjišta" Natalia Borčić poziva nas da osluškujemo sebe u tišini na mjestu naše introspekcije.

Sonja Švec Španjol, mag.hist.art.

Izložba akademske umjetnice Tee Bičić "Karbon"

vrijeme: petak 27. rujna u 19 sati
mjesto: Galerija "Idealni grad" Argentinska 5/I, Gajnice, Zagreb

Radi se o slikarskim radovima u kombiniranoj tehnici akrila i ugljena na platnu velikih i srednjih formata. Dio radova iz ciklusa "Karbon" bio je izložen ujesen 2017. godine kao popratni program Venecijanskog bijenala u prostoru Arsenale Docks.

KARBON

Oduhovljeno likovno djelo jest ono djelo koje prenosi osjećaj putem likovnih elemenata poput crte, plohe ili boje. Napuštanjem imitacije vanjskog svijeta javlja se beskrajna mogućnost izričaja i interpretacije onog što se nalazi ispod površine. U području nefigurativnog likovni tekst ostaje otvoren tj. neopterećen motivom što daje umjetniku slobodu stvaranja vlastitog individualnog svijeta – svijeta koji nije tek puki privid stvarnosti, već nudi mogućnost jedinstvene interpretacije polazeći od same srži umjetnika. Apstraktno postaje subjektivno u trenutku kada eliminiramo reference iz vidljivog svijeta. Suvereno vladajući poljem apstraktnog Tea Bičić minimalizira sredstva vlastitog izričaja te oblikuje likovni tekst crtom, plohom i bojom na natur platnu.

Elementi duhovnog, emocionalnog i nematerijalnog koje umjetnica unosi u materiju slike transformiraju se u likovni osjećaj crte, plohe i boje. Proporcije te ritam ploha i linija definiraju karakter i atmosferu samog djela. Cijeli ciklus poprima formu glazbene partiture u kojoj se umjesto notnih zapisa izmjenjuju plohe bijele boje s gusto zasićenim crnim plohama dok linije u ugljenu igraju dvojaku ulogu. Ukoliko je riječ o jednoj liniji ona preuzima funkciju stanke, dok gusti snop crnih linija ubrzava ritam, potiče žustrinu te djeluje kao glavni akcent unutar kompozicije slike. Okomita stremljenja izmjenjujućih ploha i linija na platnima u formi položenih pravokutnika variraju od krajnje minimalističkih, preko organskih do ekspresivnijih varijacija. Beskrajnim mogućnostima nizanja, preklapanja i ispreplitanja pojedinih elemenata unutar kompozicije umjetnica ostvaruje komunikaciju i gradi autonomni sadržaj slike. Takav pristup oblikovanju potvrđuje misao kako je prikaz same materije možebitno prikaz najkonkretnije stvarnosti jer istovremeno utjelovljuje vizualni i duhovni doživljaj umjetnika.

Tea Bičić za oblikovanje svojih pročišćenih likovnih kompozicija svjesno odabire jedan od najstarijih crtačkih materijala - karbon. Rodni kraj umjetnice obilježila je duga povijest ugljenokopa, te sve pozitivne i negativne konotacije koje ugljen nosi u sebi zabilježene su kao dio kolektivne i individualne memorije u ciklusu "Karbon". Istražujući povijesnu dokumentaciju otkrivamo kako je od samih početaka pronalaska pravog ugljena na području istočnog dijela Istre sredinom XVIII. stoljeća pa sve do danas "ugljen duboko uronjen u tlo Labinštine, izranja iz njezinih njedara i ostavlja sve dublji trag u njezinoj povijesti, prožimajući sve segmente života". Dualitet koji nosi pojam karbona: strah, neizvjesnost, muka i strepnja s jedne strane, te nada, marljivost i izdržljivost s druge strane; prisutan je i u samim radovima kroz dihotomiju likovnih elemenata: crno-bijelo, svjetlo-tama, prozirno-neprozirno, puno-prazno. Različitost formata unosi dodatnu dinamiku u sâm ciklus te postav izložbe. Radovi većih dimenzija posjeduju snažniji upliv boje i naglašeniji ritam linija, dok manji formati nude sažetiju i intimniju priču. Djela variraju od krajnje minimalističkih poput radova "Trag Karbona" i "Black, Karbon & Black again" pa sve do slojevitih i zasićenih djela "Black, White & Šiblje", "White in the evening" i "Bijela kula". Red, strukturu i naglašenu organizaciju pronalazimo u posve malim formatima, a često je riječ o kvadratnoj formi s jednobojnim poljem čije središte dijeli okomita linija. Srednji formati povremeno su bazirani na kontrastima bijele i crne plohe ili transparentnog i zasićenog polja boje, dok veliki formati posjeduju daleko veću slobodu izraženu u nepravilnim i asimetričnim kompozicijama. Neovisno o dimenzijama, cijeli ciklus baziran je na bilježenju čistih likovnih vrijednosti.

Nakon dva desetljeća neumornog crtanja i slikanja Tea Bičić je ujedinila svoj grafički i slikarski duh te oslobodila kompoziciju suvišnih likovnih elemenata. U vremenu prezasićenom informacijama često se javlja nužnost distance te povratak bazičnim vrijednostima. Poput onog prijeko potrebnog trenutka tišine u svijetu nerazumljive buke. Postizanjem sklada i harmonije likovnih elemenata unutar kompozicije kroz beskrajnu igru kombinacija i kontrasta crne i bijele plohe s linijom ugljena Tea Bičić stvorila je svojevrsni "slikarski psihogram". Što su reduciranija likovna sredstva to je izražajnost slike jača. Maksimalnim potenciranjem vrijednosti gradivnih likovnih elemenata gdje se u apstraktnom i akromatskom očituje mekoća linije, te prirodni obrisi ploha, dolazi do stapanja i preklapanja koja definiraju karakter djela. Psihičko, emocionalno i mentalno u liniji, plohi i boji počiva na suodnosu koji potencira međusobne vrijednosti.

Eliminiranjem suvišnog i svođenjem na bitno, te upotrebom industrijskih materijala i čistih nemoduliranih boja Tea Bičić iskazuje unutarnja previranja i percepciju sadržaja kroz odnos prema osnovnom izričajnom sredstvu. Slojevitost i kompleksnost emocija prema materiji koju svjesno koristi u svom umjetničkom radu autorica iskazuje ostavljajući trag na površini platna, bilježeći pritom trag koji je Karbon ostavio na nju. Osobno i naglašeno individualizirano pretočeno u univerzalni jezik lišen motiva i figurativnosti dokida jednostrano čitanje sadržaja te ostavlja slobodu individualnih interpretacija i konotacija ovisno o karakteru, iskustvu i memoriji samog promatrača.

                                                                       Sonja Švec Španjol, mag.hist.art.

Izložba akvarela Gorana Žigolića "Zagrebačke vedute"

vrijeme: 24.02.2020. u 18 sati
mjesto: Kulturni Centar Dubrava, Dubrava 51a, Zagreb

Goran Žigolić – Žigi rođen je 1966. godine u Đakovu. Inficiran je slikama i likovnošću te svim vrstama vizualnog od samog početka. Od umjetničkog obrazovanja završio je usavršavanje u slikarstvu u zagrebačkoj Agori. Radio je s drugim profesionalnim slikarima, posebice na aktovima i osnovnom akademskom crtežu kao osnovi, smatrajući to krucijalnim sa sve dalje.

Izložba akvarela Larise Golec

 Pozivamo Vas na otvorenje izložbe akvarela slikarice Larise Golec koja će se održati 26.11.2019. u 18:00 h u Galeriji AMZ, Pavla Hatza 6, u Zagrebu.

Izložba Ane Marije Botteri "#allaprima"

vrijeme: 18. travnja u 20 sati
mjesto: Muzej grada Kaštela u Kaštel Lukšiću

Ako se mora izdvojiti samo jedna stvar da se opiše slikarstvo Ane Marije Botteri to je svakako njena velika ljubav prema koloritetu. Da bi se shvatila njena usmjerenost ka intenzivnijim bojama, lišenih akromatskih tonova te negaciju potrebe za chiaroscurom treba znati da je umjetnica osoba koja i u svom životu zazire od crnila i mraka ikakve vrste. Takoreći ima potrebu obojati cijeli svoj život nečim što je usrećuje, jednako u svom umjetničkom djelovanju kao i u životnom prostoru koji je okružuje.

Umjetnica je ove godine odlučila predstaviti publici svoju izložbu #allaprima, gdje je glavna osnovica izložbe predstavljanje svojih radova u akriliku, nastalih u istoimenoj tehnici alla prima. Dakako, cijela izložba je od početnih zamisli bila zamišljena kao retrospektivna izložba autorice kojoj je navedena tehnika od ranih dana jedan od glavnih oslonaca. No osim navedenog aspekta, autorici je od početka bilo iznimno važno upoznati pobliže javnost s navedenom tehnikom, u svrhu edukacije dijela javnosti koja nije upoznata s različitim načinima nanošenja boje, tj. materije na površinu. Tako je i zadaća ovog teksta objasniti tehniku prije nego zaključimo koliko je korištenje navedeno tehnike prožeto s umjetničkim izričajem autorice.

Alla prima, ili na hrvatski „iz prvog pokušaja“,izravno slikanje, slikanje au premier coup, je slikarska tehnika u kojoj se konačni izgled slike dobiva direktnim nanošenjem sloja boje. Tehnika zahtijeva brzi način rada, slike nastale ovim pristupom obično se dovršavaju unutar jedne sesije. To ga je učinilo popularnim među impresionistima, jer su mogli lakše uhvatiti prolazno svjetlo i boje okoliša. U svim slikarskim tehnikama (ulje, akrilik, tempera, akvarel, pastel, gvaš...) primjenom metode alla prima nastaju svježa i razigrana djela naslikana u dahu bez preslikavanja, prepravljanja i slojevitosti. Prije uspona alla prima slikarstva, umjetnici su obično koristili pristup slojevitosti, koji je uključivao oslikavanje  jednog sloja, puštanje da isti se osuši, a zatim slikanje drugog sloja iznad. Ovladavanje tehnikom alla prima zna biti izazov za neiskusne slikare, uglavnom zbog nedostataka razumijevanja kako pravilno kadrirati motive, realizirati pravilnu kompoziciju likovnih elemenata te iste uspješno tonski modulirati. Tehnika podrazumijeva virtuoznost, odlučno i smjelo nanošenje poteza, što svakako uz brzinu i lakoću nastanka rada fascinira gledatelja.

Važno je napomenuti da se izložba nastavlja na prošlu seriju Kabinet kurioziteta, koja je bila svojevrsna reakcija umjetnice na tešku situaciju u kojoj se zatekla globalna zajednica 2020. godine te njenom borbom protiv tjeskobe izazvane prijetnjom od virusa COVID 19. Mjeseci provedeni u toj samoizolaciji potakli su umjetnicu na prenamjenu ili reciklažu različitih ambalažnih kutija iz svoje okoline, oslikavajući im površinu vraćala je boje u svoju svakodnevnicu. Osim što su navedeni radovi također oslikani tehnikom alla prima, oni predstavljaju direktnu sponu s njenim ranijim i kasnijim radovima, prije i nakon vremena pandemije.

Osim prema tehnici alla prima umjetnica pokazuje neizmjernu sklonost prema plenerističkom slikarstvu te je pejzaž zastupljen na izložbi uz radove s temom mrtve prirode. Slikanje en plein air je često upareno s tehnikom alla prima,jer omogućuje ne samo da uhvatimo scenu koju prenosimo na površinu slikanja, već da cijeli proces nastanka rada provedemo u samom okolišu kojeg hvatamo, bez potrebe da se oslanjamo na memoriju o proživljenom trenutku.

Posjetom izložbi otkrivamo autoričinu izuzetnu sklonost prema spontanosti tehnike alla prima, kojim nastaju njene prozaične i neopterećene slike, nesputane zamršenom semiotikom motiva, a opet svakako pokazuju visoko tehničko poznavanje slikarstva kao grane umjetnosti. Tehnika alla prima također daje izuzetan uvid u sami umjetnički stil i izričaj autora, što je jasno demonstrirano i definirano u  ovom primjeru. Kolorit i otvoreni pejzaži, ovako obješeni na zidu rade otvore u prostoru zida te nam dopuštaju ulazak u svijet Ane Marije Botteri, ne samo umjetnički nego i personalni. Stvarajući novu dimenziju njene jasne želje da kolorira život, svoj i ljudi koji je okružuju, prenoseći tu potrebu s površine bojanja na svijet oko sebe, u želji da mrko sivilo i tama bivaju svuda rušeni lakim i brzim potezima kista.

Ivor Igrec

Izložba Anite Kunić „Tesla svečovjek - Poruka vijekovima“

vrijeme: 31. svibnja do 20. lipnja 2019. godine.
mjesto: Arhiv Vojvodine, Novi Sad

Izložbu će otvoriti direktor Arhiva dr. Nebojša Kuzmanović i akademske slikarice Višnja Nikolić i Maja
Jokmanović.

Izložba Branke Toplek "Moj svijet boja"

U subotu, 4. lipnja, u 18 sati u zgradi Scheier otvara se izložba radova članice Likovnog udruženja Čakovec Branke Toplek. Naziv izložbe je 'Moj svijet boja'

Branka Toplek rođena je 1968. godine i djetinjstvo je provela u Mačkovcu, a sada s obitelji živi u Šenkovcu. Završila je srednju ekonomsku školu, zanimanje ekonomist. Udana je te majka sina i kćeri. Slikanjem se aktivno bavi od 2018. godine kada je krenula na edukacije. U školi slikanja prošla je sve tehnike, a najviše ju je oduševilo ulje. Zbog toga se i najradije izražava uljem na platnu, a istražuje akril i to pouring tehniku. Voli slikati cvijeće, voće i pejzaže. Najčešće slika u smiraj dana, a miješanje boja je opušta te uživa u procesu stvaranja.

Član je Likovnog udruženja Čakovec te sudjeluje na likovnim kolonijama i humanitarnim akcijama. Zadnje dvije godine uči realizam na online platformi Michael James Smitha. Kroz ove godine uključuje se sa svojim slikama na razne grupne izložbe, a ovo joj je druga samostalna izložba.

Izvor: emedjimurje.net.hr/