Vivo de Artisto!

Enkaustika– umjetničko peglanje je umjetnička tehnika koja se i danas razvija. Iako stara, njene metode se i danas proučavaju. Marginirana tehnika o kojoj postoji vrlo malo pisanih zapisa, postupaka i načina izrade. Enkaustika je uistinu zanimljiva i neobična tehnika koju vrijedi pogledati. Vrijedna je divljenja i naših pogleda...

Egipat je dom začetnik ove tehnike. Poznati primjerci enkaustike datiraju između 100 i 300 godine. Uistinu stara tehnika, koja je zaboravljena, pa se i danas još uvijek uče i nadopunjuju tehnike i načini izrade. Najstariji pisani dokumenti o ovoj tehnici nalaze se u grčkoj i to sa početka 20. stoljeća. Laički rečeno, enkaustika je umjetnička tehnika slikanja voskom. Nekada se taj vosak zagrijavao usijanim željezom a danas se ovaj postupak obavlja običnom kućnom peglom. Danas se uz vosak koriste i tempere sa kojima se dobiva čitav spektar boja. Nekada su ovom tehnikom slikane vjerske slike, kao što je Bogorodica sa Isusom koja je nastala u ranom bizantijskom dobu. Do danas, ova slika je ostala očuvana!

Slikanje vrućim voskom pruža nevjerovatne mogućnosti za iskazivanje umjetnosti. Enkaustika je novonastala likovna tehnika koja je uistinu spektakularna. Gledajući umjetnine slikane ovom tehnikom, morate se udubiti u sam srž umjetničkog djela. Umjetnički koraci, njegova mašta i talent stvaraju slike koje odišu jednom posebnom vrstom slobode. Slobode koje mogu pružiti samo slike slikane ovom tehnikom. Slikanje ovom tehnikom se odvija u nekoliko zasebnih postupaka. Prvo se voskom slika po drvenoj podlozi ili mramoru. Za slikanje se koristi metalni štapić kojim se dobivaju posebne linije. Nakon slikanja vosak se zagrijava peglom a nakon toga se dobiva finalni proizvod. Uz vosak koriste se i tempere sa kojima se dobiva čitav spektar boja. Mnogi će se složiti sa mnom da je ovo uistinu zanimljiva tehnika, po meni kao laiku -  uzvišena!

Proučavajući postupke sa kojima nastaju ove umjetnine, mogu slobodno reći da je za ovakav umjetnički poduhvat potrebno vrlo malo materijala ali neizmjerno mnogo talenta. Talent je jedini preduvijet za postizanje ovakvih umjetničkih djela, kakve možemo vidjeti slikane enkaustikom. Enkaustika je umjetničko -  likovni pravac koji je u nazad nekoliko godina pokazao svu svoju ljepotu. Brojni umjetnici ali i ljubitelji u umjetnost, slikaju ovom tehnikom. Pošto ne postoje pisani dokumenti o nastanku ove tehnike, svaki umjetnik koji se bavi enkaustikom je priča za sebe. Posebna, zanimljiva i slobodna. Da, upravo je takva priča umjetnina slikanih ovom tehnikom. Enkaustikom nastaje gotovo sve; slikanje pejzaža, portreta pa sve do ekstravagantnih i pomalo mističnih slika. Svaka od njih je posebna na svoj način. Umjetnik koji slika, svojim slikama daje posebnu težinu i čar. Na nama je samo da se prepustimo ovim zanimljivim voštanim pokretima...i uživamo!

Autor: Jasmina Tutić

Moćne boje slikarstva

Slikarstvo je jedan od najstarijih oblika likovnog izraza, koji se razvijao kroz povijest u brojnim smjerovima, stilovima i tehnikama. Ono je medij kroz koji umjetnici interpretiraju svoje unutarnje doživljaje, vanjsku stvarnost, emocije i ideje. Kroz stoljeća, slikarstvo je reflektiralo kulturne, društvene i političke promjene, a njegov razvoj pratio je tehnološke inovacije i estetske preokupacije svake epohe. Današnje slikarstvo nastavlja graditi na bogatoj tradiciji, dok istovremeno istražuje nove oblike izraza, materijale i teme.

Jedan od prvih poznatih primjera slikarstva potječe iz prapovijesti, s pećinskih zidova koje su ukrašavali rani ljudi. Ti rani primjeri, poput onih iz špilja Altamira u Španjolskoj ili Lascauxa u Francuskoj, prikazuju jednostavne slike životinja i ljudskih figura, koje su često služile ritualnim ili magijskim svrhom. Boje su se dobivale iz prirodnih pigmenata poput ugljena, okera i hematita, a tehnike su bile jednostavne – slikari su koristili prste, kosti ili grane kao alate. Ove slike svjedoče o prvoj ljudskoj potrebi za vizualnim izražavanjem, koja će se tijekom milenija razvijati u sofisticiranije oblike.

Antičko slikarstvo, osobito u civilizacijama poput egipatske, grčke i rimske, donosi novu razinu složenosti u tehnikama i temama. Egipćani su razvili strogo kodificirani stil koji je služio za prikazivanje religijskih scena i kraljevskih figura. Proporcije i pozicije figura bile su strogo definirane, a boje su imale simbolična značenja. Grčko slikarstvo, osobito na vazama i freskama, prikazivalo je mitološke i svakodnevne prizore, a rimsku umjetnost karakterizirala je upotreba freski u privatnim i javnim zgradama, kao i mozaici, koji su bili popularni oblik ukrašavanja interijera.

Srednji vijek donosi promjenu u fokusu slikarstva, gdje je religija dominantna tema. U Europi, slikarstvo postaje sredstvo za prenošenje biblijskih priča i vjerskih poruka. Razvijaju se tehnike fresko slikarstva i iluminacije rukopisa. Bizantska umjetnost, sa svojim ikonama i mozaicima, imala je stroga pravila i kanone, a boje poput zlata i plave korištene su za prikazivanje svetih figura. Tijekom ovog razdoblja, perspektiva i realizam nisu bili važni; naglasak je bio na duhovnom značenju slike.

Renesansa, koja počinje u Italiji u 14. stoljeću, donosi revoluciju u slikarstvu. Umjetnici poput Leonarda da Vincija, Michelangela i Rafaela donose inovacije u prikazivanju prostora i volumena kroz tehniku linearnog i atmosferskog perspektivnog slikanja. Razvijaju se i tehnike ulja na platnu, što omogućava bogatije boje i detaljniji prikaz svjetla i sjene. Renesansni slikari vraćaju se klasičnim temama iz grčke i rimske mitologije, dok istovremeno istražuju nove teme, poput portreta i pejzaža. Ovo razdoblje također donosi razvoj znanosti o anatomiji, što omogućava preciznije prikazivanje ljudskog tijela.

Barokno slikarstvo, koje se razvija u 17. stoljeću, karakterizira dramatičnost, dinamičnost i emocionalni intenzitet. Umjetnici poput Caravaggia, Rubensa i Velázqueza koriste snažne kontraste svjetla i sjene (tenebrizam) kako bi stvorili dramatične efekte. Barokne slike često su grandiozne, s bogatim detaljima i složenim kompozicijama. Portreti, vjerske i mitološke scene, kao i prizori iz svakodnevnog života, bile su česte teme. Slikarstvo u ovom razdoblju služi ne samo za ukrašavanje crkava i palača, već i za izražavanje moći i statusa naručitelja.

S klasicizmom i rokoko stilom, koji dominiraju 18. stoljećem, dolazi do povratka klasičnim idealima ljepote, reda i harmonije. Klasicizam se inspirira grčkom i rimskom umjetnošću te naglašava čistoću linija i simetriju. Umjetnici poput Jacques-Louisa Davida koriste stilizirane kompozicije kako bi prikazali povijesne ili mitološke teme s moralnim poukama. S druge strane, rokoko stil, s umjetnicima poput Jean-Honoréa Fragonarda, donosi lakše, razigranije teme, često prikazujući scene iz aristokratskog života, pastoralne idile i ljubavne intrige. Boje su nježne, a kompozicije fluidne i elegantne.

Slikarstvo 19. stoljeća donosi različite umjetničke smjerove, od romantizma do realizma i impresionizma. Romantizam, sa svojim naglaskom na emocijama, subjektivnom iskustvu i prirodi, donosi nove teme i tehnike. Umjetnici poput Eugènea Delacroixa i Caspara Davida Friedricha koriste snažne, često simbolične boje i dramatične prizore kako bi izrazili osjećaje strahopoštovanja, melankolije ili uzvišenosti pred prirodom. Realizam, koji se razvija kao reakcija na idealizirane prikaze u klasicizmu i romantizmu, donosi prizore iz svakodnevnog života, često prikazujući radničku klasu i ruralne prizore. Gustave Courbet i Jean-François Millet neki su od ključnih umjetnika ovog pravca.

Impresionizam, koji se pojavljuje u drugoj polovici 19. stoljeća, predstavlja radikalnu promjenu u slikarstvu. Umjetnici poput Claudea Moneta, Edgara Degasa i Pierre-Augustea Renoira istražuju svjetlo, boju i atmosferu na način koji dotad nije viđen. Koriste kratke, brze poteze kistom kako bi uhvatili trenutne dojmove prirode i svakodnevnog života. Impresionisti su često slikali na otvorenom, istražujući promjene svjetla i boje tijekom dana. Njihov fokus bio je na doživljaju trenutka, a ne na preciznom prikazivanju stvarnosti.

Postimpresionizam, koji se razvija krajem 19. stoljeća, donosi različite stilove i tehnike, ovisno o individualnim preokupacijama umjetnika. Vincent van Gogh koristi ekspresivne poteze kistom i snažne boje kako bi izrazio emocije i unutarnje stanje. Paul Cézanne je istraživao strukturu i formu, koristeći geometrijske oblike kako bi stvorio temelje za kubizam. Georges Seurat i Paul Signac razvili su tehniku poentilizma, koristeći male točkice boje kako bi stvorili optičke efekte na platnu.

Ulaskom u 20. stoljeće, slikarstvo doživljava pravu eksploziju stilova i pravaca. Fauvizam, s umjetnicima poput Henri Matissea i André Deraina, naglašava upotrebu čistih, nepomiješanih boja i slobodne kompozicije. Ekspresionizam, s umjetnicima kao što su Edvard Munch i Ernst Ludwig Kirchner, koristi distorzirane oblike i jake boje kako bi izrazio unutarnje osjećaje i društvene nemire. Kubizam, kojeg su razvili Pablo Picasso i Georges Braque, donosi radikalnu promjenu u prikazivanju prostora i oblika, fragmentirajući ih u geometrijske oblike i prikazujući više perspektiva istovremeno.

Apstraktno slikarstvo, koje se razvija tijekom prve polovice 20. stoljeća, odbacuje tradicionalne oblike i prikaze stvarnosti. Umjetnici poput Wassilyja Kandinskog, Kazimira Maljeviča i Pieta Mondriana istražuju čistu boju, liniju i oblik kao sredstvo izražavanja unutarnjih duhovnih stanja i univerzalnih ideja. Kandinski je posebno poznat po svojoj teoriji o duhovnoj dimenziji umjetnosti, vjerujući da boje i oblici mogu imati emocionalni i simbolički učinak na promatrača.

Sredinom 20. stoljeća, apstraktni ekspresionizam postaje dominantni pravac u Sjedinjenim Američkim Državama. Umjetnici poput Jacksona Pollocka, Marka Rothka i Willema de Kooninga istražuju nove tehnike i materijale, koristeći spontane poteze, kapanje boje (dripping) i velike formate platna kako bi izrazili svoje unutarnje impulse i emocije. Pollockova tehnika action painting, gdje je boju nanosio izravno na platno koristeći štapove, četke ili jednostavno izljevajući boju, postala je simbolom ove spontane, nesputane kreativne energije.

Pop-art, koji se pojavljuje kao reakcija na ozbiljnost apstraktnog ekspresionizma, vraća se figuraciji, ali kroz prizmu masovne kulture i komercijalizma. Andy Warhol, Roy Lichtenstein i Claes Oldenburg koriste slike iz popularne kulture, reklama, stripa i medija, istražujući odnos između umjetnosti, potrošačkog društva i masovne proizvodnje. Warholove slike konzervi juhe Campbell ili portreti slavnih osoba poput Marilyn Monroe postale su ikonični simboli pop-arta, dok su Lichtensteinove slike preuzete iz stripova naglašavale granicu između visoke umjetnosti i popularne kulture.

Minimalizam, koji se razvija tijekom 1960-ih, donosi radikalnu redukciju oblika i boja. Umjetnici poput Franka Stelly i Ellswortha Kellyja koriste osnovne geometrijske oblike i čiste boje, istražujući ideju "manje je više" i reducirajući umjetnost na njezine osnovne elemente. Minimalisti su često radili s velikim formatima i jednostavnim kompozicijama, izazivajući promatrača da se usredotoči na osnovne karakteristike umjetničkog djela, poput prostora, boje i oblika.

Današnje slikarstvo iznimno je raznoliko, a suvremeni umjetnici koriste širok spektar tehnika, materijala i stilova kako bi izrazili svoje ideje. Digitalna tehnologija otvorila je nove mogućnosti za slikarstvo, omogućujući umjetnicima da koriste digitalne alate i tehnike kako bi stvarali hibridne forme između tradicionalnog slikarstva i novih medija. Umjetnici istražuju i ekološke teme, političke komentare, društvene nepravde, ali i osobna i intimna iskustva. Slikarstvo, iako možda nije više dominantni medij kao u prošlim stoljećima, zadržava svoje važno mjesto u svijetu suvremene umjetnosti, nastavljajući se prilagođavati i reagirati na promjene u društvu, kulturi i tehnologiji.

Tehnike slikanja također su se razvijale s vremenom, a umjetnici su istraživali različite materijale i metode kako bi postigli željene efekte. Tradicionalno, ulje na platnu bilo je dominantna tehnika u zapadnom slikarstvu zbog svoje fleksibilnosti i dugotrajnosti. Ulje omogućava glatke prijelaze između boja, bogate tonove i detaljnu obradu. Akril, novija tehnika razvijena u 20. stoljeću, brzo je stekla popularnost zbog svoje brze sušenja, otpornosti i mogućnosti da se koristi na različitim površinama. Akvarel, tempera, enkaustika i gvaš također su tehnike koje su umjetnici koristili kako bi postigli različite efekte u svojim radovima.

Svaka od ovih tehnika zahtijeva različite pristupe i omogućava umjetnicima da istraže specifične aspekte boje, svjetla i teksture. Dok akvarel, primjerice, omogućava prozirne i nježne slojeve boje, ulje na platnu omogućava slojevito slikanje i bogate tonalne kontraste. Umjetnici često kombiniraju više tehnika kako bi postigli željeni vizualni efekt, stvarajući hibridne forme slikarstva koje reflektiraju kompleksnost suvremenog umjetničkog izraza.

Slikarstvo, bez obzira na tehniku, stil ili pravac, ostaje ključni medij u povijesti umjetnosti, nositelj univerzalnih tema i osobnih preokupacija umjetnika, prilagodljivo i evolutivno, kao i društvo koje ga okružuje.

Željko Bedić