Ana Ratković Sobota - 'Šume'

vrijeme: 06.02.2018.
mjesto: Zagreb, Lauba

U utorak, 6. veljače s početkom u 19 sati, u zagrebačkoj Laubi – kući za ljude i umjetnost održat će se otvorenje izložbe umjetnice Ane Ratković Sobote pod nazivom 'Šume'.

Ciklus slika „Šume“ Ane Ratković Sobote nastavlja se na njen prethodni ciklus „Planine“ u kojima je glavni motiv bio panoramski prikaz planina i šuma. Novim radovima autorica se približava planini, odabire određeni detalj koji potom prikazuje, pritom koristeći potpuno drugačiji slikarski pristup.
Svaka slika nastaje u tri etape; nakon akrilnog podslika umjetnica preko cijele slike nanosi ulja tonova višestruko svjetlijih nego na fotografskom predlošku, a potom dolazi posljednji – tamni sloj ulja, na kojem umjetnica crta i urezuje oblike služeći se alatima različite debljine, ovisno o planovima koje prikazuje. Doživljaj naslikanog mijenja se ovisno o udaljenosti od slike. Ako sliku promatramo izbliza, zapažamo mnoštvo ekspresivnih linija i točaka, gotovo apstraktnu površinu urezanu u debeli nanos boje. No, odmicanjem od slike, ona poprima hiperrealistična obilježja. Međutim, Anin prikaz prirode je samo naizgled doslovan i navodi nas na pitanje je li moguće da priroda uistinu može tako izgledati…

http://www.lauba.hr/exhibition/ana-ratkovic-sobota-sume/

Auditivne perverzije u Laubi

Prošlog ponedjeljka u prostoru privatne galerije suvremene umjetnosti Lauba održan je mini-koncert na kojem su se izvele četiri skladbe jednog od najvažnijih poslijeratnih avangardnih kompozitora, Iannisa Xenakisa.

Igrom slučaja znam za Xenakisovu glazbu i veliki sam ljubitelj njegovih izopačenih kompozicija, iako priznajem da o suvremenoj klasičnoj glazbi (kao i klasičnoj glazbi općenito) ne znam ništa. Ali evo jedne velike tajne - usprkos mišljenju koje propagira elita koja uglavnom i posjećuje ovakve koncerte, o klasičnoj glazbi ne morate znati apsolutno ništa da biste u njoj uživali. U suprotnom to više ne bi ni bila forma umjetnosti, jer ne bi govorila sama za sebe, i ne bi uspostavljala izravnu emocionalnu sponu sa slušateljem.

Kako bilo, odlučio sam da moram prisustvovati ovoj kratkoj izvedbi Xenakisovih kompozicija te sam izašao u siječanjsku noć. Temperatura zraka bila je toliko hladna da je stvarala dojam da gole dlanove držite neugodno blizu plamenu.

Nakon ponešto peripetija pri traženju Laube (tj. lutanja u potpuno pogrešnom smjeru barem 20 minuta), napokon sam našao prostor i na samom ulazu bio neugodno iznenađen jer sam otkrio da se upad plaća. Dakako, ta je informacija bila dostupna na internetu i posve je logična, ali ja sam iz nekog razloga mislio da neću morati platiti ništa. Stoga sam se našao pred dilemom, jer novca nisam imao. Vratiti se kući razočaran i neobavljena posla, ili nastaviti dalje, pa što bude?

S obzirom na to da sam ipak samo siromašni boemski štakor, odlučio sam da imam pravo vidjeti koncert do kojeg mi je stalo, usprkos vlastitoj grešci i propustu. Stoga sam se zaputio direktno kroz glavni ulaz, kao da na to imam sve pravo svijeta i kao da sam u najmanju ruku dirigent cijelog orkestra. Nitko me nije pokušao zaustaviti i naplatiti mi ulaznicu. Ponekad sam upravo zapanjen time što se uz pomoć malo neosnovanog samopouzdanja može postići. Ovom prilikom se i ispričavam upravi Laube što sam im izbio iz džepa potencijalnih 30 kuna, te se nadam da će znati cijeniti takvu odlučnost nekoga ispod 30 godina da vidi koncert suvremene klasične glazbe, jer im je to zapravo krajnja potvrda da čine svoj posao kako treba, i da među mladima šire interes za kulturnim sadržajima.

Bilo kako bilo, uspio sam ući i ugnijezditi se na nekom od slobodnih mjesta u polumraku. No, uskoro sam otkrio da te večeri nisam bio jedina nekulturna seljačina u Laubi.

Koncert je započeo i svi u publici zapali su u pobožnu tišinu. Svi, osim stare gospođe koja je sjela na stolicu do mene.

Ona je našla prikladnim na koncertu otpočeti s desetominutnim čišćenjem svojih starih i skrhanih zuba slinom, baš kao da je sjela negdje na ćevape dok u pozadini dere Ceca a mast od lepinje cijedi joj se niz bradu.

Nisam mogao vjerovati. U početku sam mislio da će ubrzo prestati, da joj je nešto samo trenutno zasmetalo između zubiju i da će to brzo riješiti. Naposljetku, bila je odjevena kao veoma uljuđena i profinjena pripadnica više klase - skupa bunda, nakit, sve to sranje.

No, ona nije prestajala. Cijelu je prvu kompoziciju provela mlatarajući nogama, žvačući i srčući vlastitu slinu. Više nisam mogao izdržati, pa sam se okrenuo prema njoj veoma prijetećim glasom ju upitao: „Hoćete li, molim vas, već jednom prestati sa žvakanjem?“ To mora da je za nju bio neugodan prizor. Mladić zakrvavljenih očiju, u kožnoj jakni i s dvotjednom neurednom bradom obraća joj se glasom kojim se ona obično obraća prostoj posluzi. Oči su joj se izbuljile kao oči žabetine. Nije rekla ni riječ, pogled joj se samo zastaklio, ali je napokon umuknula pa sam mogao početi uživati u koncertu.

Na koncertu sam dobio upravo ono što sam i očekivao. Xenakis je autor artikuliranih tenzija, morbidnih kontrasta i atmosfere prožete egzistencijalnom stravom.

Njegova glazba zvuči kao zvukom predočena šizofrenija i bipolarni poremećaj. Najkarakterističniji dio njegovih kompozicija su neudobno cvileće violine koje stvaraju zvuk sličan grebanju nožem po školskoj ploči. Jedini kompozitor za kojeg sam čuo a koji je upotrebljavao violine na sličan način jest Penderecki. No, kao što rekoh, nisam potkovan u ovoj vrsti glazbe, primjera vjerojatno ima još.

Xenakis me donekle podsjeća i na rani album „Zeichnungen des Patienten O. T.“ industrial noise grupe Einsturzende Neubauten, doduše samo sličnim smislom za estetiku orkestriranog kaosa. Inače je Xenakis, po meni, mnogo ekstremniji i neartikuliraniji muzičar.

Može li se takva glazba nazvati katarzičnom? Nisam siguran, jer u njoj se zapravo ništa ne razrješava. Konflikt dominira i nakon što utihnu zadnje note, čvor ostaje nerazmršen, knedla u grlu neprogutana.

No, možda je pitanje o katarzičnosti pitanje postavljeno s pogrešnim prioritetom. Pravo pitanje moglo bi glasiti - je li njegova glazba emocionalna? Svakako jest. Iako u njoj pretežu emocije klaustrofobije, beznađa, umne raspršenosti i grča, to je duboko emocionalno iskustvo.

Ono što je bitno naglasiti jest Xenakisovo auditivno dočaravanje proturječja i kontrasta. Karakteristično je da se visoki i pištavi tonovi smjenjuju s čudovišno dubokim i režećim basovima koji zvuče poput pucanja oplate broda. Često ovakvi proturječni tonovi urlaju i u isto vrijeme. Također, dolazi do naglašenih, disonantnih i neočekivanih promjena ritmova i glasnoće. Kompozicija je u jednom trenu jedva čujna, brundava, raštimana i spora poput automobila koji crkava uz rub kolnika, da bi već u idućem eksplodirala od nasilnog cilikanja, jaukanja, bubnjanja, zavijanja i brenčanja. Ovakva vrsta kompozicije ne da publici da se opusti i da odluta od onoga što se događa.

Zapravo je zadivljujuće koliko je psihičke sabranosti vjerojatno potrebno za osmišljavanje i za orkestriranje ovim disonantnim kaosom. Dobiva se dojam da glazbenici više ne znaju što rade i da nasumično maltretiraju vlastite instrumente, no već u idućem trenu shvatite da je takav efekt pažljivo dizajniran i nadziran, i da u živoj izvedbi svaki zvuk ima svoje točno predviđeno mjesto, ma koliko se činio nasumičnim. Dirigentove kretnje dok to pokušava dočarati sviračima su fascinantne. Izgleda kao da ima nekakav napadaj.

Mislim da je glavna poruka iza ovakve glazbe da život nije bajka, nije polje puno cvijeća niti idiličan zalazak Sunca. Život je kontradikcija. Život je nelagoda.

Imam dojam da se ovakvi „estetski neugodni“ koncerti suvremene klasične glazbe kod nas toliko rijetko serviraju upravo zato jer je naša umjetnička scena naučena na umjetnost koja ne drma čamac, na umjetnost uz koju je moguće neopterećeno zahrkati. Nama su ljubičice, ptice i plodne oranice i dalje apsolutno važnije od egzistencijalnih istina koje nikad nisu konformističke i ugodne. Stoga hvala Laubi na prezentiranim mudima, nadam se da im ih još dugo neće ponestati.

Autor: Boris Kvaternik

Izložba Ivana Karage "Sunce"

vrijeme: 06.03.2018. - 17.03.2018.
mjesto: Zagreb, Lauba – kući za ljude i umjetnost

U utorak 6. 3. 2018. s početkom u 19 sati održat će se otvorenje izložbe "Sunce" Ivana Karage.

Ivan Karaga predstavlja se serijom akrila na platnu ilustrativnog karaktera nastalih pod utjecajem digitalne ilustracije te kolorizma pop-arta i japanskih drvoreza. U njegovim radovima dominiraju primarne boje bez tonskih prijelaza. Inspiracija su mu članovi obitelji i različiti introspektivni procesi te fascinacija prirodom i makrosvijetom koji nas okružuje, prije svega Suncem – koje je i tema ovog ciklusa. Ciklus “Sunce” nastajao je spontano u razdoblju od 2013. do 2018. godine. Riječ je o jednostavnim kompozicijama reduciranih elemenata svedenih na znak. Autor vidi motiv Sunca kao simboličku poveznicu s ljudima i svijetom oko sebe. Paralelno s platnima Karaga je razvio i vlastiti stil oslikavanja betonskih površina. Radovi u Selskoj ulici uvod su u njegovu novu fazu djelovanja.

Uz otvorenje izložbe “Sunce” Lauba će predstaviti i novi rad na unutrašnjem betonskom zidu – mural Ivana Karage “Bez naziva” koji će, uz trajno postavljene radove Ivana Kožarića, Marije Ujević Galetović i Siniša Majkusa i Mirona Milića ispred, te prostorne instalaciju Viktora Popovića i Ivane Franke u Laubi, postati novim radom u stalnom postavu Kuće za ljude i umjetnost.

Ivan Karaga (1977.) diplomirani je inženjer grafičke tehnologije (usmjerenje dizajn). Živi i radi u Zagrebu.

Maja Bachler - Zeitraum

vrijeme: 3. travnja – 11. travnja u 20 sati

mjesto: Lauba, Baruna Filipovica 23a,  Zagreb

U sklopu projekta Hrvatska umjetnost danas, u utorak 3.4. u 20 h, u Laubi se otvara izložba mlade hrvatske suvremene slikarice Maje Bachler pod nazivom 'Zeitraum'.

Novi ciklus sastoji se od 13 radova koji nastaju kolažiranjem apstraktnih i figurativnih formi bez prisiljene simboličke nabijenosti. Odabrani motivi u Majinim slikama, kao što su kontemplativni psi, plutajući narval i prolazeća goveda, djeluju kao slučajni prolaznici, ali sigurni u svojem postojanju u nedefiniranom prostoru u kojem su se našli.

„Tako je proces stvaranja slike dvojak u Majinim djelima, prostor igre za manifestaciju idejne teorije u materiji, prvi, određen logičkim obrascima koji se drže principa dobrog slikarstva i zbirom tehničkih aspekata koje on povlači, te drugi, iracionalan, sklop unutarnjih previranja i emotivnih obrazaca natopljen uljanom materijom slike.“ – iz predgovora Marije Kamber.

Maja Bachler rođena je 1983. godine u Zagrebu. Diplomirala je sociologiju na Filozofskom fakultetu i likovnu kulturu na Nastavničkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, smjer slikarstvo. Za vrijeme studija jedan semestar provodi na Ulsterskom sveučilištu u Ujedinjenom Kraljevstvu u okviru Erasmus programa, a potom odlazi na umjetničku rezidenciju u Belgiju. Od 2016. godine članica je HDLU-a. Izlagala je samostalno i grupno od čega izdvaja izložbe poput 32. Salona mladih, 11. Erste fragmenata, 12. Trijenala kiparstva te Suvremenih odjeka antike u Gliptoteci HAZU. U svom radu koristi razne pristupe i tehnike, iako je najzastupljenije slikarstvo, ona se bavi i kiparstvom, grafikom, digitalnim crtežom i kolažem.

Samostalna izložba Monike Milas x Mediummovement

POP-UP IZLOŽBA: MONIKA MILAS

vrijeme: 22.11. 2019. u 20:00 sati
mjesto: Lauba, Prilaz Baruna Filipovica 23a, Zagreb

Monika Milas (1997.) studentica je 4. godine preddiplomskog studija grafike na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Bavi se grafikom, slikanjem i 3D vizualnim projekcijama. Djeluje samostalno i kao dio audiovizualnog kolektiva „MediumMovement“.
Pop-up izložbom u Laubi predstavit će seriju diptiha i triptiha većih dimenzija nastalih u tehnici tuša na papiru.

GALLERY PARTY: MEDIUMMOVEMENT
subota 23.11. 21:00 - 03:00 (upad 20 kn)

Mediummovement je audiovizualni kolektiv formiran kroz ljubav prema elektronskoj glazbi. Kolektiv se bavi transformacijom prostora i konstruiranjem iskustva i atmosfera kroz kombinacije multimedijskih praksi, stvarajući dijalog vizualnih podražaja sa auditivnim.