kolumna

  • Sedamdesete

    Sedamdesete

    Mamić je unikat. Produkt je i Tuđmanove vizije i korumpiranih političara i inferiornog društva "suvremene" Hrvatske.

    Ma koliko je njegovo ponašanje svakom iole normalnom čovjeku gnjusno, osobno, ne zamjeram mu ništa.

    On se samo ponaša onako, kako mu drugi dozvoljavaju. Uz sve navedene, čak i suci, ljudi koji u rukama imaju alate za kažnjavanje i stavljanje iza rešetaka svakoga tko to zaslužuje. Bilo radi kriminala, bilo radi neprimjerenog ponašanja u sudnici. U sudnici, gdje bi kultura i poštivanje zakona trebale biti neprikosnovene.

    Prodanović i Sloković, iskusni su odvjetnici koji su u svojoj praksi branili mnoge, narodu omražene face. Ipak, građanima su i dalje simpatični i malo tko im zamjera njihov rad.

    Scene na Županijskom sudu u Osijeku samo su jedne u nizu drskog Mamića. Neki misle da je to unaprijed dogovoreni scenarij, drugi tvrde kako je to samo dio ludila, ludog Mamića.

    Ako je riječ o prvome, svaka im čast. Ako je riječ o drugome, pitam se, jesu li dvojac Prodanović/Sloković uistinu toliko siromašni da im treba i Maminjin novac? Uz cijenu ovakvog vrijeđanja njihova rada i osobnosti.

    delozacija

    Ili je u pitanju želja da se još jednom dobije pobjeda na sudu, što koristi njihovoj odvjetničkoj praksi. Čak i po cijenu "pustite lopova".

    Voljela bih da odvjetnici takvog kalibra, povremeno u svoje okrilje uzmu neku sirotinju i da je obrane od, primjerice, deložacije iz kuće/stana radi kredita u švicarskim francima. Ili da svojim umijećem i znanjem štite neku bakicu radi neplaćene pristojbe za radio, pobijajući rješenja Ovršnog zakona i dokazujući njihovu pogubnost i besmislenost. Ili da budaletinu koja prijeti svojoj bivšoj djevojci/supruzi strpaju iza rešetaka na duže vrijeme. Ili da učine nešto slično za one koji nemaju love a koji će u sudnici biti pristojni dok će odvjetnicima biti zahvalni. I neće ih vrijeđati. I da to učine pro bono.

    Davnih sedamdesetih, moji roditelji su sazidali jednu sobu. Bez sanitarnog čvora i bez potrebne građevinske dokumentacije. Nakon dolaska inspekcije, stiglo je i rješenje za rušenje. Veseli trio, moj otac, majka i ja, trebali smo spavati, vjerojatno u dvorištu pod šatorom.

    Veno Bojanovski, odvjetnik kojega su moji roditelji angažirali, odradio je svoj posao. Spriječio je rušenje, dogovorio je plaćanje kazne u ratama i isposlovao vrijeme za dobivanje potrebne dokumentacije.

    Scena koja mi se urezala u pamćenje bila je ona, kada su moji roditelji na stol stavili svoje dvije, tek dobivene plaće i još nešto posuđenog novca kako bi podmirili troškove Bojanovskog.

    On je pogledao svežanj novčanica i pitao moje roditelje: "A od čega ćete vi živjeti?" Tata je odgovorio da će se snaći, majka je nadodala da imaju još novaca. Bojanovski je mojoj mami zaprijetio kažiprstom i kimanjem glave. Naravno, znao je da ne govori istinu.

    Nakon toga, mene je pomilovao po glavi i rekao: "Mala, ne boj se sirotinje, protiv nje se uvijek može. Boj se pretjeranog ponosa, uz njega ćeš uvijek biti sirotinja!" A mojim roditeljima je rekao: "Ostavite ove novce za sebe i za dijete. Vama neću uzeti niti dinara a ja ću se već namiriti. Ima bogatih, njima ću naplatiti i ovaj vaš trošak."

    Uz sva protivljenja i nagovaranja mojih roditelja, Veno novce nije uzeo. Umjesto njih, zatražio je od mog oca da mu natoči rakiju. Popio ih je nekoliko, zacrvenio se, i u dobrom raspoloženju, pozdravio se i otišao.
    U povijest, gdje mu je i mjesto.
    Hvala Veno!

    Autor: Ivanka Žakman

  • Slikajte ljudi – to Vam je besplatna psihoterapija života

    Slikajte ljudi – to Vam je besplatna psihoterapija života

    Slikajte ljudi – to Vam je besplatna psihoterapija života


    Postoje trenutci susreta s prijateljima, važnim i nevažnim ljudima kojima se otima pitanje već  „ušlagirano“.
    -  Što radiš, kako si, slikaš li nešto?
    - Obuzme me grč u grlu, slažem odgovor dodvoravajući, naravno bezazlen – DA!
    - A što DA?
    - Da radim, dobro, možda i nisam dobro, ali slikam i ostavljam osobnost u tragovima bestijalnih kolorita svježe ispečenih na mojem platnu, svoju osobnost, svoje ja koje i potpisujem.
    I dobro se osjećam...
    Teško je to shvatiti, prihvatiti ako nisi barem imalo izgrižen umjetnošću u srcu, pogledom na život.
    Jer nema ljepšeg trenutka kada eksplozija duše legne na platno, papir, karton – bilo što.
    Osjećaj izbačaja te energije neponovljiv je, ostaješ ti na podlozi, u ogled sebi, svima bezvremenski nezaustavno. Dobro je... i pusti neka traje.
    To su ti okidači podsvijesti jer nevjerojatnom snagom dodiruju svakog ponaosob.
    Ne dajte nikome da Vam kopira – Vaše slike života.

    Dubravko Đurđek, slikar

  • Slučaj zazorne profanizacije akademske dijareje

    Slučaj zazorne profanizacije akademske dijareje

    Diskursivna potka ovog romana čvrsto je fiksirana u Lacanovoj tezi o „objektu malo a“, koji se definira kao objekt žudnje koji je nemoguće dosegnuti. Protagonist provodi svoje bivstovanje rastrgan između temeljnih poriva erosa i thanatosa, priželjkujući postizanje sabiranja svojih težnji u jednu amorfnu i mrtvu kontemplativnu masu koja sama sebe onemogućava za daljnje djelovanje, no istovremeno šizofreno čini sve ne bi li on kao subjekt naracije nastavio orbitirati oko svojeg „objekta malo a“, i tek na kraju diskurzivnog toka koji omeđuje njegov život shvaćajući pravu lakanovsku istinu – svaki objekt žudnje je tek fantazmatsko prazno mjesto u koje upisujemo svoje želje i nagone i činimo od njega objekt svojih nastojanja, istovremeno ne shvaćajući da on jednako definira našu bit, i da oformljujemo sami sebe na temelju jedne śūnyatā-e, tj. staroindijske praznine, u punom smislu tog pojma. To shvaća i protagonist ovog romana, i u istom trenu njegova egzistencija gubi svaki oslonac, i to jer objekt njegove žudnje, sada fizički promijenjen iz njegove idealizirane slike u nešto zazorno (jer odrastanje i starenje jest nešto uvijek zazorno, čak i u psihopatološki zdravijim djelima od ovoga), sada postaje potpuno bezvrijedan, u smislu da nije više „nedohvatljiv“, „nedopušten“, i idealiziran (idealzijacija se ovdje sastoji u zločinačkom nastojanju poostvarenja mita o vječnoj mladosti ženskoga tijela).

    Akademik

    Vjerojatno se pitate: „Što se to ovdje događa? Kakve su ovo brbljarije u ovotjednoj kolumni?“, i ja vas ne krivim. Naime, u ovotjednoj kolumni upravo ćemo se baviti jalovim brbljarijama koje su uzdignute do statusa znanosti. U ovotjednoj kolumni pozabavit ćemo se akademskim „diskursom“, tj. akademskim stilom izražavanja.

    Gornji tekst sam upravo improvizirao iz glave, te on predstavlja fragment nepostojeće akademske studije o jednom poznatom romanu iz svjetske književnosti.

    Upravo sam improvizirao taj tekst kako bih pokazao da pisati na taj način nije uopće teško, da ne podrazumijeva velike studije i pripreme, kao ni neku veliku inteligenciju ili uzvišenu i društveno bitnu motivaciju za pisanje ovakvih užasa.

    Tu sam demonstrirao glavne značajke akademskog izražavanja: ogromne, razvučene i složene rečenice pune stručne terminologije, kao i pomno skrivanje onoga što bi se trebalo izreći i što je tema same radnje. Glavno pravilo akademskog diskursa glasi: Ako imaš nešto za reći, a kažeš to prejednostavno, tada to neće zvučati naročito impresivno. Stoga se nikad ne izražavaj jasno. Što manje publika razumije, to će te smatrati intelektualno nadmoćnijim.

    Akademski stil izražavanja jedan je od glavnih krivaca za pad interesa za humanističke studije. Taj ogavni akademski diskurs služi samo jednoj svrsi – produbljivanju elitizma humanističkih studija. Ako svi razumiju o čemu se radi u analizama poznatih umjetničkih djela, tada nam akademici i njihova tumačenja postaju suvišni, zar ne? Prema istom principu postupali su staroindijski svećenici kada su osmislili umjetni jezik sanskrt i postavili ga za sveti jezik liturgije. Sanskrt je toliko kompleksan i zahtijeva tolike godine predanog učenja da su u mogućnosti savladati ga bili samo pripadnici svećeničke kaste koji se nisu bavili ničim drugim osim proučavanjem svetih spisa. Kako su drevni Indijci vjerovali da je vršenje svetih obreda prema vedskim spisima preduvjet za održavanje sklada svemira i vlastitih života, tako je apsolutni društveni imperativ njihova društva postao imati svećenike koji će biti u stanju protumačiti svete sanskrtske spise. I tako je rođena indijska društvena elita. I tako je rođena moderna akademska elita. Osim što su akademici danas jedini koji vjeruju u neophodnost i društvenu korisnost vlastitih tumačenja, preslijepi i preglupi da shvate kako kokodaču na svojim izmaštanim diskursima u praznim dvoranama.

    Proanalizirajmo ponovno gornji odlomak iz nepostojeće studije poznatog romana. (Usput – vjerojatno nemate pojma o kojem se uopće romanu radi, zar ne? Ne čudim se. Akademski diskurs ne dopušta niti tako osnovne uvide. Reći ću vam – ovdje se radi o analizi Nabokovljevog romana „Lolita“). Pokušajmo prepričati gornje baljezganje jednim suvislim, inteligentnim, svakodnevnim i svima dostupnim jezikom:

    Tema ovog romana, koja nam se saopćava kroz naraciju, zapravo je tema o žudnji za „zabranjenim voćem“, tj. nedostižnim objektima požude. Glavni lik romana istovremeno nastoji potisnuti svoj „zabranjeni“ nagon, ali ga istovremeno i paradoksalno hrani produbljivanjem svoje „zabranjenje žudnje“ protiv koje se većinu vremena nema snage boriti. Na kraju romana glavni lik shvaća istinu – njegova je zabranjena ljubav počivala na posve nestvarnim i lažnim temeljima. Ono za čime kao ljudska bića žudimo u pravilu je samo iluzija privlačnosti koju moramo pod svaku cijenu posjedovati kako bismo se osjećali potpuno. Na taj način naša žudnja oblikuje naše karaktere. No, ako je naša žudnja u svojoj srži „lažna“ i „isprazna“, tada je naša osobnost izgrađena na potpuno pogrešnim i zapravo imaginarnim temeljima. To shvaća i protagonist ovog romana, i u istom trenu doživljava krizu identiteta jer je njegov idealizirani objekt žudnje doživio transformaciju, tj. odrastao! Odrastanje i starenje su u današnjem društvu, i izvan psihopatološke tematike kojom se ovaj roman bavi, zapravo tabu-teme. Stoga protagonistova žudnja više ne može biti usmjerena na svoje „zabranjeno voće“, jer je starenjem Lolite na kraju romana narušena njegova idealizirana maštarija o vječno mladom objektu njegove zločinačke pohote, koja ga je definirala kao osobu.

    Gornji i donji tekst iznose zapravo identične teze. No, kolika je samo razlika u čitanju i razumijevanju jednog naspram drugog!

    Ono što želim ovotjednom kolumnom poručiti jest da je vrijeme da se akademski krugovi probude i progledaju. Njihova je društvena uloga učiti mlade ljude kritičkom i analitičkom mišljenju, te im prenijeti znanje u obliku raznih ideja, spoznaja i teorija od kojih su studenti tada dužni vlastitim izučavanjem napraviti neki smisleni osobni svjetonazor. No, do uspostave te komunikacije koja je nužna za prijenos znanja, ideja i misli, uopće ne dolazi jer se Akademija više bavi učvršćivanjem vlastite elitne pozicije u društvenoj strukturi nego onime za što ih se plaća – obrazovanjem!

    Sve ovo govorim kao akademski građanin s dvije diplome u džepu, kao građanin koji je svoje studije završio u roku, bez i jednog ispita prenesenog u iduću akademsku godinu. I kao takav, zato jer sam radio na sebi i oformio svoje kritičko mišljenje, govorim vam da je dosta ove sramotne cirkuske predstave u našim predavaonama i u našim istraživačkim člancima.

    Naučite govoriti kao ljudi – za ljude – ili začepite prokletu gubicu!

    Autor: Boris Kvaternik

  • Smrad trupla

    Smrad trupla

    Već se bezbroj puta govorilo o tome kako je poezija mrtva, ili je pak na putu prema grobu jer je netko na nju izveo mučki atentat. Gotovo svako novo stvaralačko razdoblje donosi sa sobom istu dosadnu paranoju od ubijanja umjetnosti drskom inovacijom.

    Pa ipak, u našem dvadeset i prvom stoljeću takve se izjave sve rjeđe čuju. Tome razlog sigurno nije taj što smo postali tolerantniji prema novom i nepoznatom, nikako. Ako čovječanstvo nešto ne razvija s vremenom, onda je to svakako njegova tolerancija prema stranome.

    Ne, danas je sve manje moguće čuti isto staro blebetanje o smrti poezije iz razloga što o njoj više praktički nitko i ne razgovara.

    A to je jedino što može zaista ubiti poeziju. Ne inovacije, ne odbacivanje tradicije, ne uplivi novih ideologija i vrijednosti – ne. Već ravnodušnost.

    Ravnodušnost za poeziju. Nezainteresiranost za ta tajna vrata koja iznad svih šansi propuštaju sitni, mravlji čovječji um u bespuća multiverzuma – to je smrt poezije, a time i smrt same ljudskosti, jer poezija čovjeku pomaže poput kristalne kugle da se sjeti nečeg davno izgubljenog – svojeg lutajućeg, melankoličnog duha koji je gazio preko planina i oceana samo da bi spustio pogled na stopu do tad neotkrivenog mirisnog tla, da bi otkrio vlat trave propupalu iz raspucalog betona pokraj autoputa.

    Što je pošlo po zlu? Kako je moguće da su ljudi izgubili interes za jedinu magiju preostalu u ovome svijetu? Jer poezija to jest – ona je vrata u nedostižne sfere prošlih sjećanja, budućih nada i proročkih vizija, ona je magični čvor u stanju na daljinu opiti i hipnotizirati ( čak i podložiti svojoj volji!) tuđi um, i s drugog kraja svijeta.

    poezija

    Odgovorno tvrdim da je interes za poeziju usahnuo s porastom groznog korova elitnog akademizma koji je, poput neke gladne amorfne mase usisao u sebe umjetnost, isušujući je kao što bolesnoblijede gljive na kori debla polako ali sigurno jedu stablo iznutra sve dok ono ne padne, potpuno šuplje od svoje srži.

    Tko je od do neba pretencioznih akademika odgovorniji za današnje gotovo univerzalno okretanje leđa poeziji generacija koje tek stasaju u svijetu poharanom od bilo kakve mistike?

    Poezija, da bi opstala, nužno mora ponovno otkriti vlastitu nepretencioznost.

    Nepretencioznost nikako nije i trivijalnost, baš naprotiv. Bilo koji zen pripravnik mogao bi vas podučiti tome. I to je nešto što današnja pjesnička elita odbija shvatiti. Naprotiv, njima današnja poezija u globalu nije dovoljno ozbiljna, dovoljno uzvišena.

    Serem na takvu uzvišenost! Onaj tko ne zna prepoznati uzvišenost u traku sunca koje se odbija od mliječnobijele teksture tek opranog jutarnjeg suđa u limenom sudoperu nema što tražiti u poeziji. Umjesto svakodnevnog i običnog (koje je, zapravo, sve samo ne svakodnevno i obično – ono je esencija pjesničke i proročke ekstaze), oni rone u moru teorija, imena, lista, pravila, propisa, zadanosti, tradicija, pretpostavki, kravata, popodnevnih kava, profesorskih lula, smrdljivih malih kabineta, žablje napuhanosti, itd. – i od toga se nadaju sklepati poeziju dostojnu čovjeka! Fuj! Gadovi! Fuj! Okaljali su prošla i buduća stoljeća i stoljeća i stoljeća i stoljeća ekstaze svojim odurnim birokratskim šapama!

    Jedine osobine nespojive s duhom same poezije su birokratizam i intelektualizam. Intelektualac ne može pisati poeziju, kao ni birokrat. Dakako, bilo je kroz povijest pregršt pjesnika koji su bili vrhunski potkovani intelektualci, ali stvar je u tome da su oni pjesnici koji nešto vrijede u trenutku pisanja poezije odbacivali svoju intelektualnost poput predebelog kaputa koji im onemogućuje kretanje!

    Oni koji nisu imali snage za to – i ostali su samo intelektualci. Intelektualci koji su povremeno voljeli sebi laskati nazivajući se pjesnicima, ali to nikad nisu bili.

    Intelektualna poezija označava onaj simptom koji je uspio istrijebiti moderne čitatelje kao muhe, ostavljajući poeziju u striktnim ogradama akademskih klupa. Poezija bi trebala biti univerzalna - trebao bi je moći vrištati luđak, isto kao što bi je trebao moći sricati osnovnoškolac.

    Poezija intelektualnog tipa je jednostavno klaustrofobična, u smislu neprozirnosti same misli. Poeziju koju treba čitati praveći bilješke i zavirujući u riječnike ja jednostavno ne mogu uzdizati na pijedestal iz jednog jednostavnog razloga - jer ne prenosi sirove osjećaje. A to je glavna zadaća poezije, i njezin univerzalni ključ, ako takvo nešto uopće postoji - prenijeti bilo kakav osjećaj! Bilo kakav – nefiltrirano!

    Ukoliko neka pjesma može širokim masama prenijeti osjećaj gađenja, ljepote, čuđenja, ljutnje, zgražanja, seksualnog uzbuđenja, mentalnog hendikepa, ljubavi, nepravde... to je to. Stoga su moderni intelektualni stihovi pomodarstvo i ne služe jedinoj svrsi kojoj poezija može služiti - kratkom osjećajnom poistovjećivanju čitatelja i autora, pa makar i na jednu sekundu - onaj moment kada zastaneš i kažeš: ''Da, da, tako je, znam o čemu ovaj čovjek priča, baš sam to jučer slično doživio dok sam išao kupiti kupus na tržnicu i nešto usput iskusio''.

    Intelektualna poezija je elitistička, a poezija bi smjela biti otprilike sve ostalo, samo ne elitistička. Ako poeziju ne zna pročitati i osjetiti netko bez akademskog stupnja, mislim da se čovjek s pravom može zapitati čemu ona zapravo služi i koja je prava intencija govorenja na način da se u jezik postavljaju namjerni hendikepi koji probiru publiku, tako da zapravo jako mali krug ljudi može samo tek približno shvatiti o čemu se tu zapravo radi? Poezija mora biti instinktivna. Bljesak razumijevanja, a zatim mrak. Iza njega može slijediti novi bljesak, ali i ne mora. Bitno je pisati namjerno ne uskraćujući publici svoja mentalna iskustva s kojima se i ona može poistovjetiti i na taj način autora zapravo učiniti veoma ranjivim. To je opasno i mučno, ali zato se to i isplati raditi.

    Poezija je skok s litice u razjapljena božja usta koja poput zahodske školjke usisavaju obzor nad gradom! Poezija je razbijanje prozorskog stakla velikom, ljepljivom, sočnom narandžom ubranom u nekom već zaboravljenom snu! Poezija je tutnjanje groznih izobličenih truba arkanđela dok se vraćaju nebom iz seoske krčmetine! Poezija je spontanost! Poezija je prirodnost! Poezija je gladan pas šćućuren na autobusnoj stanici u subotnje veče! Poezija je sada ili nikada!

    Autor: Boris Kvaternik

  • Spleen ljetnog dosađivanja - malo sjećanje na djetinjstvo u Đakovu

    Spleen ljetnog dosađivanja - malo sjećanje na djetinjstvo u Đakovu

    Moram priznati da sam se cijelo ljeto nazaj… pardon, naradio na knjizi mojeg dragog virtualnog prijatelja (dobro i sreli se mi jednom, nemoš' lagat o tome) Davora Vukovića koji, istini za volju, piše tipografski onako kako ne bih poželio ni najgorem neprijatelju za uređivanje (što je najbolje, nije problem u pravopisu kao i vrlo čestim dijalektalnim intervencijama u dijaloge ili pripovijedanje, već doslovno u onome, znate tri točke, nema potrebe za četiri, pet ili šest, a da ne govorim da je pisanje po smartfonima dovelo do toga da, eto, sve pišemo bez dijakritika, pa se ti slikaj!), ali čije su me priče, posebno one autentične osvojile na prvu loptu jer su mi evocirale vlastito djetinjstvo u Đakovu (da, da, ja osim riječkog, ludbreškog, varaždinskog, kraljevičkog i malim dijelom komiškog imam i đakovačko djetinjstvo i sve je to trebalo fino izmiriti).

    malo sjećanje na djetinjstvo u Đakovu

    A to je izgledalo otprilike ovako, a tako je i bilo kod Davora, a očito i kod svih u istočnoslavonskoj provinciji (e, nemam pojma kako je bilo u Osijeku, tamo se išlo u robne kuće ili na sladoled popodne, ponekad u zoološki vrt kompom preko Drave, dok se Brod nije ni spominjao, osim što je tamo živio ujak Stevo i ujna, 'nate!):

    Kod moje bake Anke u Đakovu u Ive Lole Ribara 107, nema Dunava nego Bajer na kojem su se neke susjede kupale, pa to je bilo pravo ljetovalište, skoro pa banja, a pričalo se da je u njemu „neko ubit bio“, ali to uglavnom nikoga nije sprečavalo da se tamo kupa, samo šutneš onih par bjelouški i, eto, kud ćeš bolji bazen, voda fina, mlaka, nako topla, a vani vruće; a poslije bi se lijepo trčalo gledati Dinastiju, valjda je kupanje na Bajeru bilo ekvivalent onoj preseračini u Dinastiji ili je barem sličilo tome, ili je barem zamišljano tako, a osim toga uvijek se pričalo da postoji neki koji je „došo iz Nemačke pa je sazido sam vlastitim rukama kuću karingtonku“… Tek je kasnije došao na red (javni) bazen, pa je ideal Dinastije i kuće karingtonke postao nešto bliži stvarnosti, no čini se da između Dinastije i utjecaja na mentalitet ima neka možda nevidljiva korelacija.

    Uglavnom, iz moje je perspektive tamo uvijek bilo dosadno, ali sad mi je malo žao radi toga jer je u biti bilo vrlo egzotično: evo, na primjer, tata me subotom znao odvesti na stočni sajam, pa je tamo neki čiko prodavo konja, a da je konj ispravan to se dokazivalo time kako bi ga ovaj hvatao za jaja; baka je imala ćuku u veš mašini napolju i jedno pet-šest maca koje su se bez veze motale oko ili po kući; imala je u svinjcu jedno dvije-tri svinje koje sam posebno volio gađati praćkom sa zelenim šljivama, na što bi me, nakon što su zaonjkale i poskočile, uvijek mrko gledale; o, da, bila je i ujna Lenika u Mandićevcu koja je imala šljiva u vagonima i kod koje se pekla najbolja rakija skroz do Drenja, a možda i do Borovika, e, kod nje je bilo posebno dosadno, osim ako sestra i ja ne bismo napravili kakvu pizdariju… A preko tarabe Pepini, preko puta teta Anica, 'naš od njezinog su Tune Šokci, ma ona je naša prava Švabica; zatim teta Karak, imala je 100 godina čak i kada je imala 70, e, ona svake godine ode u Harkanj u banju, preko i Pekinica, a do nas Ivana, e njoj je mama jednom vikala da je koza bezobrazna… Uglavnom, susjedstvo ko' susjedstvo, prepuno priča i legendi o ovome ili onome, koje je najčešće prepričavala baš baka sa spomenutim susjedama, a i tata koji bi me ponekad, ne baš često, znao povesti motorom po okolici i pokazivati gdje je živio ovaj ili onaj kojeg je, naravno, pošteno namlatio (to namlaćivanje je bilo nešto a la wild west style, nešto kao normalna svakodnevica, ono, znate, lemanje u birtiji jer je netko nekoga krivo pogledao, pa onda krene makljaža svih sa svima, a stolice lete kroz staklo).

    Al' štaš', tako je bilo i kod mene u Đakovu, lepo, 'nako, popodne bi prošo onaj čiko s konjem i kolima koji je viko luben'ce-paradjz-paprike... paa bi ondak baka tutnula kaku paru da dam čiki, a da on vidi jel' luben'ca dobra, slatka i jel' od Makedonca ili je naša… A onda treba i kod Boje skočit po štaub jer će baka naredit lepinjice navečer... a joj, kako je to lepo, nemoš' zamislit, pa jedeš to onako zamrljat marmeladom od kajsija, baka sama sapekla marmeladu lane, ove godine nisu neš rodile... a onda poslije mazneš još par kuvanih kuruza, mladih, dok proljev ne dobiješ, al dobro da je stari (dida koji je opet popio malo više, problem je bio kada bi popio malo manje) septičku ispraznio prije nego djeca (dakle, mi) dođu, pa je sad sve to fino, može se i u klozet... pa malo maziš macu i sve tako do večeri kad se ide u grad... 'nako, bez veze, valjda je to neki društveni ugovor utvrđivao, dakle, navečer se malo moralo urediti i ići u grad kod nekoga ili tek tako, pojesti sladoled ili kukuruz, ako nisi već ranije… kao što se nije moglo ne biti cijeli dan na žutoj trešnji i tuči po tim ne baš finim plodovima, a onda poslije prijeći na višnju (šljive nešto kasnije ljeti nitko nije smio taknit jer je didi trebalo za rakiju); obično se poslije ručka kao drijemalo – i tada je počinjao taj moj spleen, to uživanje u čitanju Dylana Doga na starom rasklimanom kauču na kojem je stara baka Eva umrla, pokoj joj duši, a sada sam ja dobio taj krevet za upotrebu, pa neće se valjda baciti…

    Uglavnom, na kraju želim reći samo jednu stvar: svima nam je potreban neki okidač za buđenje one druge paralelne stvarnosti, one koja je bila naizgled benignija, ljepša, jednostavnija, u svakom slučaju romantičnija, pa makar ništa od toga u stvarnosti nije bilo tako. Zato, hvala ti Davore Vukoviću, što su me barem malo potaknuo da se sjetim toga, znaš već, onoga, kada bi se o svakome trenutku dana moglo pokrenuti bujicu emocija, no bolje zastati na povremenim slikama i prisjećanjima. Neka je bilo, kvaka i jest u tome da je prolazno…

    Autor: Milan Zagorac

  • Što nam to pokušavaju prodati?

    Što nam to pokušavaju prodati?

    Svi smo mi barem na nekom spoznajnom stupnju svjesni da su reklame laž. Ništa novo.

    Pa ipak, danas bih želio pričati o tome koliko je ta kolektivno tolerirana vrsta laži postala podmukla i besramna.

    Ako doista počnete obraćati pažnju na poruke iz reklama koje se u zadnje vrijeme vrte na televiziji, uvidjet ćete koliko su reklame zapravo evoluirale.

    Naime, još u nedavnom socijalizmu primjer tipične reklame bila je, recimo, reklama za deterdžent za pranje posuđa. Poruka takvih reklama bila je vrlo izravna i konkretna: „Naš proizvod je bolji od drugih. Naš proizvod bolje odmašćuje i pere, a s njim možete oprati više posuđa.“

    Ako obratite pažnju, shvatit ćete da je takva strategija u današnjim modernim reklamama gotovo pa izumrla.

    Ono što je fascinantno, a zapravo i duboko zabrinjavajuće, jest to da vam tipične reklame današnjice više ne govore baš ništa o samom proizvodu koji vam pokušavaju prodati.

    Reklame vam više uopće ne pokušavaju prodati proizvod, već životni stil.

    Kakve veze ima ispijanje piva s domoljubljem? Zaista, tko mi to uspije objasniti, vodim ga na ručak – ovo je obećanje. Ipak, gotovo sve trenutne reklame za pivo ciljaju na tu poveznicu između ljubavi prema Hrvatskoj i opijanja. Ako ne pijete određenu vrstu piva, niste pravi domoljub.

    Nećemo stati na ovom primjeru. Recimo, tipično je da reklame koje vam pokušavaju prodati gazirano piće postavljaju sljedeći scenarij – mladić ili djevojka strašno se dosađuju, zatrpani su obavezama ili su osamljeni. Odjednom, ispred njih se nađe kričavo obojana boca gaziranog napitka. Popivši je, protagonisti reklame se počnu ponašati kao da su ispili eliksir života (ili ušmrkali kokain). Zabava odmah počinje. Prijatelji kucaju na vrata, počinje raspojasani party, sve obaveze vječno su odgođene, protagonist je voljen i okružen mladim i zgodnim ljudima koji plešu nasred ulice, bez i jedne brige u svijetu. On se provodi kao nikad u životu. I sve to, izgleda, ima neke veze s tim što je popio gazirano piće.

    Dalje, reklame za ženske higijenske proizvode zadržale su nešto arhaičniji štih, u smislu da vam u dvije-tri sekunde ipak saopće kako baš ti tamponi najbolje upijaju. No, ostatak reklame nema baš nikakve veze sa samim proizvodom, već tipično prikazuje neovisne i jake žene koje nezaustavljivo poput tigrica koračaju uredom, ili se pak ludo zabavljaju u klubu. Sve vi koje se osjećate potlačeno zapravo trebate samo novu vrstu tampona i vaši su problemi riješeni – instant postajete nova osoba.

    Možda se ovaj fenomen o kojem danas govorim najbolje očituje u modernim reklamama za automobile, zato što je automobil proizvod koji, za razliku od piva, doista možete predstaviti konkretnim statističkim podacima o njegovim performansama, i na taj ga način usporediti s automobilima konkurentskih proizvođača. Pa ipak, baš nitko se ne odlučuje za takav konkretan (i iskren) pristup.

    Umjesto toga, imate reklame u kojima protagonisti hodaju ulicom i ljudi padaju pod njihov utjecaj, imate kadrove nepomućenog mira i prirode, imate adrenalinske prizore lude jurnjave, kao i one u kojima se izravno sugerira kako samo moćni, mladi, neovisni i utjecajni ljudi voze neku vrstu automobila. Štoviše, automobil je zaslužan za njihovu neovisnost, moć i društveni utjecaj, a ne obratno. O samom automobilu ne doznajete apsolutno ništa.

    U svim ovim primjerima, kojih bi moglo biti još zaista mnogo mnogo više, očita je sljedeća tendencija – uopće nije bitno izreći niti jedan podatak o samom proizvodu, već prenijeti poruku da su proizvodi ključan element u formiranju našeg socijalnog identiteta.

    To je čudovišna poruka, kada malo bolje razmislite o tome. Želi nas se uvjeriti da je preduvjet naše sreće recimo određena marka kave, žele nas uvjeriti da smo oni koji jesmo zbog našeg izbora određene kreditne kartice.

    Naravno, ovo nije potpuno nov trend, a nije niti moguće kao nožem povući vremensku granicu između novih i starih tipova marketinga. I prije je postojalo reklama koje su prodavale životne stilove, npr. reklame za cigarete koje su u njima pušili samo bogati i utjecajni poslovnjaci. Također, i danas se još uvijek zna „zalomiti“ poneka reklama starog štiha, poput neke reklame za deterdžent za pranje rublja u kojoj vas kućanica uvjerava da određeni prašak najbolje pere (istovremeno vam sugerirajući i kako će susjede iz nekog razloga biti ljubomorne na vaš besprijekorno oprani veš).

    Poanta uopće nije u tome da se povlače ikakve stroge granice između starog i novog marketinga. To ionako ničem ne služi. Bitno je jedino uočiti kako je danas prodavanje životnih stilova daleko prevagnulo nad svim ostalim vrstama marketinga.

    Stoga učinite sebi uslugu i smjesta otiđite u dnevnu sobu, iskopčajte televizor iz struje i kroz prozor ga zavitlajte na ulicu. Zatim se posvetite kukičanju, zviždukanju, okupajte se iz užitka, pročitajte knjigu, zasadite vrt, pogladite mačku, odite na javni otpad i promatrajte zanimljivo smeće, skupljajte markice, divlje masturbirajte, kuhajte splačine, naučite svirati didžeridu... Radite bilo što drugo, samo više ne dopuštajte da vas se uvjerava kako pomoću stvari i brendova postajete kompletne osobe. Vozite se u kajaku, posjetite prostitutku, napijte se na koncertu, slušajte krčanje između radijskih stanica, promatrajte golubove, skinite se goli nasred ulice, naučite raditi kolutove od dima, izrađujte snjegoviće od blata, piškite u tuš-kabini, naučite jodlati.

    Autor: Boris Kvaternik

  • STREET FOTOGRAFIJA – MEDIJSKE ODREDNICE I MALO PRAVILA

    TEME I DILEME DIGITALNE FOTOGRAFIJE

    STREET FOTOGRAFIJA – MEDIJSKE ODREDNICE I MALO PRAVILA

    Street (ulična) fotografija popularan je medij fotografije, u posljednje vrijeme i u širim slojevima građanstva, odnosno među fotografskim amaterima. Ranije je uglavnom bila ograničena na profesionalne fotografe. To je sasvim razumljivo, ako se vratimo malo vremenski unatrag, u vrijeme kada je svaki film od 36 sličica imao (nemalu) cijenu, pa potom cijena obrade kod fotografa, cijena izrade svake fotografije, tada je dosta teško zamisliti nekoga tko baš nije profi fotograf, da krene po ulici loviti kadrove nepoznatih ljudi za svoju dokolicu i napuca par filmove, odnese ih u fotografsku radnju i plati njihovu izradu, kako bi ih pregledavao i hvalio se pred prijateljima. Eventualno ako bi se radilo o putovanju u egzotične krajeve, koje promatramo drugačije, pa su njihove ulične scene za nas jednako egzotične kao i zlatne pagode, džamije ili antički hramovi.

    No danas, kad možemo bezbrižno 'pucati' oko sebe, pa poslije na računalu pobrisati 80% sličica bez troška, kada mnogi strastveni amateri posjeduju opremu o kakvoj je ne tako davno mogao samo sanjati čak i mnogi profesionalac, sasvim logično je da ulični neformalni shootinzi dobivaju sve veću popularnost. I naravno, odmah se stvorio i prostor za promociju takvih radova: različite društvene mreže i fotografski portali puni su street galerija, te možemo govoriti o jednom od najpopularnijih i najraširenijih oblika fotografije. Posjetimo li neku od mreža poput deviantart.com ili u domaćim okvirima pticica.com, ali naravno i specijalizirane grupe na globalnoj mreži facebook.com, naći ćemo obilje uličnih fotografija zavidne kvalitete.

    Istovremeno, ulična fotografija najsloženiji je žanr fotografije promatrano u smislu odnosa fotografa i motiva. Ovaj žanr uključuje velik broj sudionika (modela), koje fotograf ne poznaje, a fotografija kao takva isključuje dogovor. Istog časa kada ljudi postanu svjesni fotografovog prisustva, počinju se ponašati drugačije, odnosno 'pozirati' ili pak izbjegavati da budu uhvaćeni u kadar, skrivati lice, okretati glavu, odnosno na neki drugi način očigledno negodovati. Dakle, fotografija nastaje u onom tankom periodu između trenutka kada fotograf otkrije svoju namjeru podižući kameru pa dok ljudi u 'vatrenoj liniji' ne počnu reagirati na bilo koji način. Također, neki ljudi koji iz bilo kojeg razloga ne žele biti fotografirani (možda su baš uhvaćeni sa prstima u pekmezu), negodovat će i tražiti da obrišete fotografiju. Iako vas na to nitko ne može prisiliti, sami ćete procijeniti da je ponekad najpametnije učiniti baš to. Ne zaboravite da držite u rukama vašu više tisuća vrijednu opremu koju vam budala može u času prosuti po podu, pa se poslije sudite. Osim toga i bonton traži da ljude na taj način ne 'zlostavljate' protiv volje. Nažalost, baš najbolje street fotografije nastaju u različitim kritičnim situacijama, kada su ljudi svojim ponašanjem izloženi, izdvojeni, nerijetko smiješni, a ljudi ne vole biti smiješni.

    Jednako tako, lako je moguće da prilikom žestokog shootanja na ulicama budete opomenuti od organa reda (policijskog pozornika). Iako je sva preporuka da budete ljubazni i susretljivi, ipak trebate zauzeti stav da niste činili ništa zabranjeno. Ova napomena vrijedi za Republiku Hrvatsku, dok je u nekim državama zakonodavstvo mnogo restriktivnije. Stoga se prije odlaska u inozemstvo na forumima i društvenim mrežama propitajte o konkretnom slučaju.

    Ne treba posebno napominjati da posebni obziri vrijede kad je u pitanju fotografiranje djece, odnosno uličnih scena u kojima sudjeluju djeca. Ili možda i treba zbog toga što su djeca redovito najzanimljiviji i najoriginalniji pozeri, ali opet uz niz nevidljivih ograničenja.

    Između svih ovih nevidljivih ograda i ograničenja trebate tražiti prostor za sjajne ulične fotografije, fotografije koje, kako sam pisao u ranijoj kolumni, prenosi ugođaj, ritam ulice, onu posebnu osobnost nekog grada ili kvarta. No da ne dužimo, pogledajmo na primjerima kako izbjeći sve opasnosti i stvoriti sjajne fotke:

    Par

    Fotografija je napravljena, korištenjem fotoaparata Canon 1000D sa Tamron 18-270 objektivom, bez bljeskalice.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – TV
    Fokus – 238 mm
    Ekspozicija – 1/400 sec
    Zaslon – f/7.1
    ISO – 100
    Balans bijeloga – AWB

    Jedna neutralna ugođajna scena sa Tomislavova trga, mladić i djevojka sjede na podnožju spomenika navodnog prvog hrvatskog kralja. Pozadinu scene čini defokusirana fasada Umjetničkog paviljona. Fotografirani su iz veće udaljenosti, kako bi se pojačao efekt defokusacije, ali i isključila komunikacija sa osobama koje vjerojatno nisu bile svjesne da su u fokusu. Ovo je jednostavan primjer u kojemu sažeti motiv po pravilu 'pars pro toto' (detalj za cjelinu), prenosi ugođaj Tomislavovog trga, Lenucijeve potkove i zagrebačkog Donjeg grada.

    Grupa djevojaka

    Fotografija je napravljena, korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Tamron 18-270 objektivom, bez bljeskalice.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – TV
    Fokus – 91 mm
    Ekspozicija – 1/100 sec
    Zaslon – f/8.0
    ISO – 640
    Balans bijeloga – AWB

    Osjetljivo povišen ISO posljedica je odmaklog doba dana (fotografija je snimljena 1. kolovoza u 19.25, kada je sunce već nismo), dok je odabir TV (prioriteta vremena ekspozicije) kod street fotografije uobičajen. Najbolji je odabir povećanog ili automatskog ISO, te kratke ekspozicije uz prioritet vremena ekspozicije. Na taj način izbjegavamo moguća 'iznenađenja', odnosno česte promjene svjetlosnih uvjeta. Ako dulje vrijeme fotografiramo u stabilnim uličnim uvjetima dobro je preći na M, uz redovno kontroliranje rezultata.

    Iako djeluje spontano, fotografija je nastala kao posljedica munjevitog planiranja prepoznate situacije. Snimljena je u Sarajevu u prometnoj ulici blizu povijesne jezgre. Uočio sam grupu djevojaka na autobusnoj stanici, ali i drugu grupu u tradicionalnoj odjeći (marame preko glave), koje se približavaju. Čekao sam trenutak kada će se približiti dovoljno da ih zajedno uhvatim u kadar. Fotografija ilustrira multikulturalnost ovog grada koja je duboko povijesno ukorijenjena.

    Poljubac

    Fotografija je napravljena, korištenjem fotoaparata Canon 1000D sa Tamron 18-270 objektivom, bez bljeskalice.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – TV
    Fokus – 270 mm
    Ekspozicija – 1/200 sec
    Zaslon – f/6.3
    ISO – 400
    Balans bijeloga – AWB

    Ponovo susrećemo prioritet ekspozicije, neznatno povećan ISO (pošto je fotografija snimljena nešto skromnijim modelom Canon 1000D, povećavanje ISO vrijednosti treba biti suzdržanije zbog šuma), te kraćim vremenom ekspozicije.

    Omiljeni motiv street fotografa su zaljubljeni, zagrljeni parovi, parovi u poljupcu, možda još od 'Poljupca na Times Square-u', a možda i mnogo ranije. Djevojka koja kasni na sastanak pa se uz smijeh ispričava i objašnjava dečku, koji ima slušalice u ušima, uhvaćena je jednog predvečerja na bečkoj Mariahilferstraße, jednoj od posebno 'fotogeničnih' ulica. Pola uspjeha dobre street fotografije zajamčeno je dobrom defokusacijom, koja izdvaja savršeno fokusirani motiv od nježno zamućene pozadine. To iziskuje jaki zoom (koji je uličnom fotografiranju primjeren), te širok otvor zaslona. Ovo će biti još bolje ilustrirano sljedećim primjerom:

    Šetaći

    Fotografija je napravljena, korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Tamron 18-270 objektivom, bez bljeskalice.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – TV
    Fokus – 238 mm
    Ekspozicija – 1/250 sec
    Zaslon – f/6.3
    ISO – 320
    Balans bijeloga – AWB

    Šetači na zadarskoj Rivi slika je koja se mnogo snažnije odlikuje likovnošću nego drugim sadržajem. Ista fotografija snimljena malo drugačijim podacima, užim otvorom zaslona, djelovala bi obično i ne bi pobudila pažnju. Ono što posebno izdvaja kvalitetnije objektive i fotoaparate, te što čini nepremostivu granicu između DSLR modela i nesumnjivo kvalitetnih kompakta, je nadzor nad defokusacijom, odnosno selektivnim fokusiranjem motiva nasuprot sveg ostalog. O tome će biti govora (i bilo je) u različitim žanrovima, a posebno je omiljeno i kod portreta u eksterijeru.

    Golubovi

    Da dobra ulična fotografija nikako ne mora uključivati ljudski sadržaj na ulici, svjedoče mnogi primjer fotografija čiji su protagonisti životinje, ili pak bez živih sudionika. Primjer je sljedeća fotografija, snimljena korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Tamron 18-270 objektivom, bez bljeskalice.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 109 mm
    Ekspozicija – 1/100 sec
    Zaslon – f/6.3
    ISO – 400
    Balans bijeloga – AWB

    Fotografija je napravljena prigodom putovanja u Istambul, scena je uhvaćena kišnog dana, kada su se golubovi stisnuli uz zid i prozore jedne od istambulskih džamija, kako bi se zaštitili od kiše. Ovakve minijaturice, koje vam doslovce 'ulete' ne treba previdjeti, dok jurimo za tipičnim turističkim motivima, razvikanim spomenicima, gužvama na bazarima, šarenilom 'Egipatske tržnice' sa začinima i slično.

    Pas

    Još jedna ulična fotografija sa životinjskim protagonistom, napravljena je korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Tamron 18-270 objektivom, bez bljeskalice.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – TV
    Fokus – 91 mm
    Ekspozicija – 1/500 sec
    Zaslon – f/5
    ISO – 1250
    Balans bijeloga – AWB

    Ako i niste strastveni ulični fotograf, ako ste upravo krenuli napraviti lijepe fotografije panorame grada ili zalaza sunca, čak i tada vrijedi fotoaparat imati namješten na podatke za neočekivane street scene. To uključuje kratko vrijeme ekspozicije uz prioritet vremena (TV ili S, ovisno o modelu), te povišen ili automatski ISO. Fotografije je napravljena u Baški, pa je unatoč dnevnom dobu, bilo potrebno podiči ISO zbog zasjenjenih bašćanskih uličica. Pas koji se slučajno našao pozirati pored svojeg smiješnog dvojnika u kamenu neponovljiva je scena koju ćete uhvatiti samo ako vam je aparat pripremljen podacima. Naravno da kod ovakvih scena slabo pomaže potpuno programirani P mod, jer program nikad ne bi toliko podigao ISO, kako bi skratio vrijeme ekspozicije na 1/500 sec. To je, međutim kod fotografiranja životinja preporučljivo, kako bi se postigla željena oštrina.

    O uličnoj fotografiji bit će još mnogo govora u sljedećim kolumnama. No kako ne bismo bili dosadni čitaocima koje ova tema možda manje zanima, kao i do sada, 'šarat' ćemo kroz žanrove, otkrivajući u sljedećim nastavcima njihove tajne.

    Autor: Zdenko Balog

  • Strugotine roditeljstva

    Strugotine roditeljstva

    Kolumna Ivanke Žakman

    Od svih gadosti koje nam plasiraju na TV-u, show "Ženim sina", po meni, najjači je!

    Mogu shvatiti glupe i nesposobne sinove koji svoju muškost pokazuju jedino kada sjede između mame i tate. Tada su hrabri, a moguće je i da im se tada jedino i diže.

    Mogu shvatiti i jednako glupe i nakinđurene djevojke koje, nudeći se pred kamerama, prije svega pokazuju svoje atribute, a tek u nekom petom planu izbace poneku pametnu.

    I sinovi i kćeri, zakinuti su, ne dobrim, već nikakvim odgojem. Možda im zato i ne zamjeram. Nisu krivi. Krivi su roditelji.
    Baš zato, roditelje nikako ne mogu shvatiti.

    Jer, kakav to debil od majke i oca moraš biti, da za neku sitnu lovu, pred kamerama, osramotiš svoje dijete!? Na kraju krajeva, i svoju obitelj, i sebe samoga?
    Ok!
    Koliko sitna lova, toliko sitna i inteligencija spodoba koja se nazivaju roditeljima.
    Totalna margina društva!

    Čini mi se da bi kod nas trebalo uvesti instituciju Pučkog pravobranitelja za budale. Jedini zadatak te institucije trebao bi biti, da se normalne ljude zaštiti od najezde budala.
    Ako ništa drugo, makar da se budalama zabrane javni nastupi, da ih se stavi u karantenu, kako se virus ne bi proširio.

    Ali, kako bi onda u tom začaranom krugu, opstali komercijalni mediji?
    Koga briga?!
    Komercijalistima, budale i profit sukladan onome što plasiraju, normalnim ljudima nešto drugačije.
    Tada bi u medijima bilo više poučnih emisija, dokumentaraca, tipa "Odabrao Đelo Hadžiselimović".
    Možda bi tada bili knjižnice, kazališta, kina, sportske dvorane, KUD-ovi, popunjeniji.
    I možda bi se upravo na tim mjestima susretali mladi ljudi i pronalazili svoje partnere.
    Bez mame i tate.
    Bez kamera za sitnu lovu.

    Najveći problem u ovom problemu je to, što bi država, uvođenjem institucije Pučkog pravrobranitelja za budale, imala manje profita.
    Upravo zato, ruku pod ruku, budale pred kamerama, tipa showa "Ženim sina", i budale državnog aparata, tipa "Sabora", i nadalje će biti saveznici. U interesu m je.

    Na nama ostalima je samo to, da pametno odgajamo svoju djecu, i da u tom odgoju obavezno promijenimo bljutav TV program na kojemu se prodaje jeftina roba. Sinovi i kćeri, pod budnim okom svojih mentora - roditelja.
    Do odlaska u inozemstvo, kada za gledanje TV-a, nećemo niti imati vremena.

     

    Ivanka Žakman

    Izvor slike: www.abc.es

  • STUDIJE SLUČAJEVA – ODABIR MODA I PODATAKA

    TEME I DILEME DIGITALNE FOTOGRAFIJE

    STUDIJE SLUČAJEVA – ODABIR MODA I PODATAKA

    Kroz studije pojedinačnih slučajeva razmatrat ćemo fotografiranje u manualnom modu (oznaka M) te poluprogramirani sa prioritetom zaslona, odnosno trajanja ekspozicije (oznake TV, odnosno S za trajanje ekspozicije, te AV, odnosno A za otvor zaslona). Iako je intencija redovito koristiti manualni M – mod, neke će situacije biti jednostavnije koristimo li poluprogramirane modove u kojima odabiremo jedna od dva glavna podatka a drugoga fotoaparat odabire automatski. No pređimo na primjere:

    Slučaj 01 – galebovi u letu

    Svakako smo imali prilike uživati u igri galebova, dok smo boravili na moru. Možda smo ih već i pokušali fotografirati uz različit uspjeh. Ovdje dolaze do izražaja tehnička svojstva vašeg fotoaparata, no i uz taj obzir, bit će drastična razlika u kvaliteti ako fotografiramo ispravnim podacima. Fotografiramo li galebove u letu (ili bilo koju drugu akcijsku fotografiju) programiranim načinom, fotografija neće uspjeti iz jednostavnog razloga što automatski odabir podataka ne prepoznaje karakter motiva. Postavit će podatke koji omogućuju minimalni ISO (o tome sam pisao u prošloj kolumni), što znači da će vjerojatno vrijeme ekspozicije biti 1/250 sekunde. Ovo je za neki običan motiv dobra ekspozicija, ali za ptice u letu daleko predugo. U konkretnom slučaju, odabrao sa manualni mod. Mogao sam odabrati i prioritet trajanja ekspozicije, ali kad sam utvrdio podatke, nastavio sam fotografirati u manualnom modu. Razlog tome je jednostavan: u svakom programiranom modu fotoaparat računa podatak i za to mu treba vremena. Zbog toga je zadani, manualni mod najbrži.

    Galebovi

    Fotografija je napravljena srednje kvalitetnim DSLR Canon 1000D, uz korištenje Tamron objektiva širokog raspona 18-270. Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 270 mm
    Ekspozicija – 1/1.000 sec
    Zaslon – f/9
    ISO – 200
    Balans bijeloga – AWB

    Uočavamo da je unatoč sunčanom danu i stopostotnom osvjetljenju ISO podignut na 200. Tome ima više razloga: Iako model vrijedi kao slabiji iz DSLR klase, kvalitetni Canonov senzor bez gubitka kvalitete podnosi sve do ISO 800, čak i 1.600. Kako bih zadržao ekspoziciju od 1/1.000 (ptice u letu, teleobjektiv rastegnut do najvećeg fokusa), a istovremeno zatvorio zaslon da bih smanjio rizik od defokusacije, jedino je rješenje bilo podići ISO. Da je bilo potrebno, mogao sam još podići ISO, ali već s ovim postigao sam zadovoljavajući magični trokut. Svaka ekspozicija dulja od 1/1.000 mogla bi dovesti do manjih neoštrina na grupi galebova, čime bi se izgubio efekt 'smrznutog' trenutka. Ovaj efekt pojačava defokusirana pozadina.

    Napomena:
    I uz pažljivo postavljene podatke ovakve fotografije uglavnom treba fotografirati uz više pokušaja. I ova koja je dana kao primjer odabrana je iz veće serije.

    Slučaj 02 – Mile Kekin, koncertna

    Koncertna fotografija je specifičan žanr fotografije, te fotografije koje uobičajeno 'postaju' posjetioci koncerata, snimljene mobitelima i neposredno proslijeđene na mreže poput FB ili Instagrama, nisu koncertne fotografije, nego tek informacija o koncertu. Koncertna fotografija iziskuje sofisticiraniju opremu od mobitela ili malih kompakta, te joj je cilj kroz odabrani moment prenijeti energiju koncerta, osobnost zvijezde, a kao poseban podžanr dolaze koncertni portreti. Veliki spektakularni koncerti na stadionima ili u velikim dvoranama, uz rigidno osiguranje i ograničeno trajanje dozvole za akreditirane fotografe, nisu najsretnija scenografija za koncertne fotografije. Mali koncerti u provinciji imaju mnogo više intimnosti i prilike da se fotograf 'prišulja' na nekoliko metara od izvođača i uhvati momente poput ovoga na našem primjeru.

    koncertna fotografija

    Mile Kekin 'portretiran' je na koncertu u maloj klupskoj dvorani u Križevcima. Korištena je oprema kvalitetan DSLR Canon 7D, te objektiv Canon 2.8/100. Podaci su sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 100 mm
    Ekspozicija – 1/200 sec
    Zaslon – f/2.8
    ISO – 1.250
    Balans bijeloga – AWB

    Odabir 'brzog' objektiva omogućio je dobre fotografije u lošim svjetlosnim uvjetima i u gužvi publike, budući sam se nalazio u najvećoj gužvi pred samom pozornicom. Brzim objektivima nazivaju se objektivi koji omogućuju velik otvor zaslona f/2.8 i veće (veći otvor zaslona – manji f-broj!). Takvim se objektivima i uz manje svjetlo može fotografirati zadovoljavajuće kratkom ekspozicijom. ISO je podignut na 1.250. Ovaj kvalitetni fotoaparat dozvoljava znatno podizanje ISO vrijednosti bez gubitka kvalitete. Zbog scenskih efekata sa obojenom svjetlošću odabrao sam automatski izbor bijelog balansa uz naknadnu kompenzaciju u fotoeditoru.

    Pjevač je na fotografiji 'uhvaćen' u malo neobičnoj gesti, nije fotografiran u trenutku dok pjeva, nego u trenutku pauze, što je u prvi plan donijelo njegovu osobnost. Na koncertu sam fotografirao mnoštvo fotografija, uglavnom portrete frontmena grupe, te sam ovu izabrao kao najuspješniju. Više govora o koncertnoj fotografiji kao žanru bit će u posebnoj kolumni.

    Slučaj 03 – mariborske ljepotice, ulična

    Ulična, street fotografija, žanr je fotografije kod kojega fotograf na ulici bez posebnog dogovora fotografira ljude kako bi ilustrirao ritam grada. Na ovom mjestu ne razmatramo žanr nego karakteristične podatke koje ćemo pripremiti za uličnu fotografiju. Budući da ulična fotografija pretpostavlja neočekivane situacije, fotografiranje bez pojedinačne pripreme (za koju nema vremena kad se stvori situacija), za uličnu fotografiju redovito odabirem poluprogramirani mod – prioritet trajanja ekspozicije (oznaka TV ili S, ovisno o brendu). Većina se situacija na ulici fotografira teleobjektivom, ne da bismo se sakrili, nego da reakcija osoba na fotografa ne bi pokvarila spontanost scene. Pored toga, ulica je stalno u pokretu, što su već dva razloga da odaberemo kratko vrijeme ekspozicije. Preporučam da to bude 1/200, a za življe situacije i za korištenje jačeg teleobjektiva 1/400 ili još kraće. U ovom modu fotoaparat će sam odabrati otvor zaslona. Preostaje nam još da se odlučimo da li ćemo odabrati ISO ili ćemo namjestiti opciju automatskog odabira ISO vrijednosti. Street fotografi preporučaju automatski odabir ISO vrijednosti uz kratku ekspoziciju 1/400, što uglavnom pokriva sve situacije. Kada su svjetlosni uvjeti stabilni, možemo početi fotografirati na taj način, a potom pregledom prvih fotografija odabrati odgovarajući ISO.

     mariborske ljepotice

    Ljetnog dana u Mariboru fotografirao sam grupu prolaznica. Koristio sam Canon 1000D s objektivom Tamron 18-270. Podaci su bili sljedeći:

    Mod – TV
    Fokus – 154 mm
    Ekspozicija – 1/160 sec
    Zaslon – f/11
    ISO – 100
    Balans bijeloga – AWB

    Iako nisam stajao daleko, te su me djevojke uočile, nisu obraćale pažnju, pa je fotografija zadržala spontanost. Zbog malog otvora zaslona f/11 defokusacija pozadine je minimalna. U nekim slučajevima odabirem veliki otvor zaslona baš zbog efekta defokusacije i izdvajanja modela, no u ovom slučaju namjera mi je bila prenijeti gužvu i šarenilo, a ovu grupu u prvom planu tek kao dio te gužve. Pored toga želio sam zadržati likovno privlačan motiv gužve prometnih znakova. Automatski balans bijeloga na dnevnom svjetlu dobro funkcionira, pa nije bilo potrebe za naknadnim korekcijama.

    Slučaj 4 – fotografija munje

    Fotografije munja uvijek mame uzdahe i pomalo zavist. Svaki bi se fotograf rado pohvalio 'ulovom' atraktivne munje, čak i ako mu pejzažna i astrofotografija nisu uži interes. Kada se divimo 'ulovima' fotografa podijeljenim na portalima za fotografije, treba o fotografiranju munja znati ponešto:

    Postoji relativno jeftin 'lovac za munje', senzor koji postavimo na fotoaparat na stopicu za postavljanje bljeskalice, spojen s okidačem koji eksponira fotografiju onog časa kad senzor prepozna pojavu bljeska. Na taj način munje možete 'loviti' i dok spavate. Dovoljno je postaviti fotoaparat na tronožac i usmjeriti ga prema oluji, te se skloniti. Ovakvi se senzori mogu na e-bayu naći već za 100$ i manje. No ako imate u sebi nešto od one iskonske želje za lovom, ovakvim ćete igračkicama pretpostaviti pravi ulov postignut dobro postavljenim podacima i brzim refleksom. Mala ili nikakva je šansa da ćete munje uloviti kompaktnim fotoaparatom, budući kod njega vrijeme programiranja traje predugo, te će munja nestati davno prije nego se ekspozicija dogodi. Također, kada munje lovite svojim DSLR-om, sve morate postaviti na manualno, uključujući i fokus. To ćete postići tako da objektiv u načinu autofokusa (oznaka AF), usmjerite prema nekom udaljenom svjetlu, dovoljnom da izoštri, potom stisnete okidač do prvog koraka, čekajući da objektiv izoštri sliku. Nakon toga isključite autofokus (oznaka MF). U protivnom, objektiv će izoštravati dok munja prođe. Dakle, brzina je ključna. Dva su načina da potom lovite munju: ako je oluja koncentrirana na jedno područje neba, uz česte bljeskove, namjestite fotoaparat na tronošcu na veoma dugu ekspoziciju, uz prigušenje ostalih podataka, kako nebo ne bi izgorjelo. Drugi način, s namještenim podacima, ''s ruke' loviti munju kad se pojavi, koristio sam na fotografiji koja je ovdje dana kao primjer.

    Munje

    Fotografija je napravljena srednje kvalitetnim DSLR Canon 1000D, uz korištenje Tamron objektiva širokog raspona 18-270. Korišteni su sljedeći podaci:

    Mod – M
    Fokus – 18 mm
    Ekspozicija – 1/15 sec
    Zaslon – f/3.5
    ISO – 400
    Balans bijeloga – AWB
    Fokus – MF

    Široki kut objektiva, 18 mm, zahvaća veći sektor neba, što povećava vjerojatnost dobrog pogotka. Malo dulja ekspozicija 1/15, važna je zbog trajanja munje, kako bismo ju uhvatili cijelu, dok ostali podaci usklađuju ukupnu zamračenost fotografije. Sve drugo je strpljenje i refleks.

    Ovo su bile prve studije slučajeva koje nam pomažu da vidimo kako u potpuno različitim situacijama treba prilagođavati magični trokut i koji su još faktori osim ove tri brojkice bitni za uspješnu fotografiju. Dalji primjeri koje ćemo razmatrati bit će raspodijeljeni prema žanrovima (uz uvod o samim žanrovima), ali i prema nekim drugim specifičnostima (fotografiranje bljeskalicom, tajmerom, sa tronošcem itd).

    Autor: Zdenko Balog

  • STUDIJE SLUČAJEVA – ODABIR MODA I PODATAKA

    TEME I DILEME DIGITALNE FOTOGRAFIJE

    STUDIJE SLUČAJEVA – ODABIR MODA I PODATAKA

    Nakon prvih nekoliko slučajeva iz prethodne kolumne prelazimo na složenije situacije:

    Slučaj 05 – panorama grada, Plomin

    Mnoga pravila i načela koja vrijede za fotografiranje krajolika, vrijede i za ovakve panorame. Kada fotografiramo povijesne gradiće pružene na vrhovima istarskih brda, zapravo fotografiramo urbanizirani krajolik (pejzaž). Fotografije krajolika i širokih otvorenih prostora u kojima nemamo jednu točku interesa, nego se interes pruža od vrha do dna i od lijeva do desna, traže savršenu oštrinu svih područja. Ovakve fotografije (osim iznimnih kompozicija) ne trpe defokusaciju, koja nam je u nekim kompozicijama itekako draga. zbog toga ćemo ovakve fotografije redovito fotografirati s tronošcem.

    Plomin

    Fotografija povijesnog gradića Plomina u Istri napravljena je kvalitetnim DSLR Canon 7D, te objektivom Tamron 18-270.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 130 mm
    Ekspozicija – 1/250 sec
    Zaslon – f/7.1
    ISO – 100
    Balans bijeloga – AWB

    Kad pogledamo sliku i podatke, pitat ćemo se zašto fotograf, kad već koristi tronožac, nije produžio ekspoziciju, kako bi mogao zatvoriti zaslon. U ovom slučaju, međutim, zbog jakog vjetra, bilo je čak i uz korištenje tronošca rizično produljiti vrijeme ekspozicije. Činjenica da se radi o veduti grada, što sužuje dubinu u usporedbi s klasičnim krajolikom (koji ima veliki dubinski raspon) dozvolila mi je da zaslon otvorim na f/7.1. Važnije mi je bilo da zadržim ISO vrijednost na najkvalitetnijoj mogućoj razini. U ovakvim situacijama nije loše koristiti manualni fokus (MF), posebno kod objektiva lošije kakvoće.

    Važno! Kod korištenja tronošca OBAVEZNO treba koristiti tajmer (odgođena ekspozicija), ili daljinski žični ili bežični okidač. Također, ako objektiv ima stabilizaciju, obavezno ju je isključiti.

    Napomena: na ovoj fotografiji zbog uravnotežene kompozicije i zbog utiska dramatičnosti nebo je u postprodukciji (fotoeditor na računalu), potamnjeno nasuprot gradu i ostalom sadržaju fotografije. Međutim, budući se u ovoj kolumni ne bavim postprodukcijom (popularno nazivanom fotošopiranje), ovo je samo usputni podatak.

    Slučaj 06 – u sutonu, Konjščina

    I ova fotografija, kao i prethodna na prvi pogled djeluje kao obična scena, koju je lako fotografirati. Radi se o sceni sa srednjovjekovnog festivala u Konjščini. Kao i većina sličnih srednjovjekovnih sajmova i festivala, predvečer završava uprizorenjem bitke s mnogo pirotehnike i dima. Ovo je najbolji trenutak za napraviti sjajne fotografije: dim će prikriti i zamaskirati publiku koja bi mogla upasti u kadar, a sunce u suton dodaje tople boje. Problem je što je u tom trenutku nebo još uvijek relativno svjetlo, te će u slučaju korištenja programiranih modova scena biti veoma tamna.

    Suton

    Fotografija je napravljena kvalitetnim DSLR Canon 7D, te objektivom Tamron 18-270.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus –30 mm
    Ekspozicija – 1/100 sec
    Zaslon – f/6.3
    ISO – 2000
    Balans bijeloga – AWB

    Kako bi se 'prevarilo' prirodno rasvjetljenje, redovito koristimo manualni mod, te nadziremo sve podatke. Obzirom na doba dana, balans bijeloga bi bio postavljen na 'oblačno' ili 'sjena', no budući sam koristio opciju fotografiranja u RAW formatu, imao sam mogućnost odrediti WB naknadno. Ono što upada u oči je visoka ISO vrijednost, koju dobro podnose samo bolji fotoaparati. To mi je omogućilo da scenu fotografiram sa kratkom ekspozicijom, dok je mala žarišna duljina (široki kut objektiva) umanjio rizik neugodne defokusacije zbog širokog otvora zaslona objektiva. Visoka ISO osjetljivost prednji je plan dobro rasvijetlila, te je scena djelomično prikrivena sumaglicom i dimom, ali inače razgovijetna. Bez većih intervencija postprodukcije, scena djeluje veoma stvarno, ili barem kao kadar dobro snimljenog povijesnog filma.

    Povijesni su festivali veoma fotogenični, donose mnoštvo neuobičajenih motiva, zanimljivih kostimiranih osoba u akcijama, te su redovito meta fotografa. Nažalost za većinu fotografa koji posjeduju tek prosječnu opremu, ili još gore, mobitele, najzanimljivije se scene događaju tek u predvečernjim satima. I sa dobrom opremom, u ovim specifičnim svjetlosnim uvjetima krije se mnogo zamki. Ako želimo napraviti dobre fotografije, nikako se ne smijemo oslanjati na programirane modove, koje redovito prevari svjetlost neba.

    Slučaj 07 – arhitektura, Šibenska katedrala

    Iako se čini da u fotografiranju arhitekture nema tajni, opet ćemo brzo shvatiti da nas naše fotografije ne zadovoljavaju. Fotografiranje arhitekture krije mnoge tajne, o čemu će biti posebno govora u žanrovima, no na studiji ovog slučaja spomenut ću najvažnije. Šibenska je katedrala jedan od najfotografiranijih objekata u Hrvatskoj, te, ako se želimo svojim radovima iole izdvojiti iz mase, moramo biti maštoviti, vješti i strpljivi. Jedan je od najljepših detalja sjeverni portal.

    Katedrala je građena od bijelog klesanog kamena, sa mnoštvom ornamentalnih detalja, koji do punog izražaja dolaze tek na suncu. No u tome leži opasnost da se pojave 'spaljene' zone potpuno bijelog kamena. Pogledajmo konkretan slučaj.

    Katedrala

    Korišten je DSLR Canon 7D, te objektiv Tamron 18-270. Podaci su bili sljedeći:

    Mod – TV
    Fokus –170 mm
    Ekspozicija – 1/800 sec
    Zaslon – f/11
    ISO – 400
    Balans bijeloga – AWB

    Upada u oči odabir TV moda (prioritet trajanja ekspozicije), te povećani ISO 400, unatoč sunčanom danu. Situacija je sljedeća: da bismo lavove dobili na ovaj način, jednog nasuprot drugom, fotografirao sam iz veće udaljenosti, kako bih kompenzirao perspektivu. To je uvjetovalo dvoje: veoma kratku ekspoziciju da se zadrži oštrina, te mali otvor zaslona, kako bi se izbjegla defokusacija. Zbog toga je trebalo neznatno povećati ISO vrijednost, što fotoaparat6 takvih preferenci ne osjeti kao nedostatak. Fotografija je napravljena 'iz ruke', na trgu punom turista, te je trebalo vrebati trenutak. U takvim situacijama nikakva dulja ekspozicija ne dolazi u obzir. Svi podaci, unatoč povećanoj ISO vrijednosti su blago zatamnjeni, kako ne bih riskirao 'spaljene' zone. Budući sam radio u poluprogramiranom modu, prethodno sam kompenzirao svjetlost na -1. Na taj način, fotoaparat izmjeri vremenske uvjete, ali mu u namještanju podataka automatski oduzima jednu vrijednost (u ovom slučaju zatvori zaslon jedan podjeljak jače, budući je ekspozicija zadana).

    Slučaj 08 – nebo pred oluju

    Uz sav trud i pripremu, neke su situacije iznenađujuće i često najbolje fotografije nastaju bez planiranja. To posebno vrijedi za sjajne fotografije oblaka, oluja i djelovanja oluja u prirodi. Ako se nađemo na pravom mjestu i reagiramo dovoljno brzo, napravit ćemo jedinstvene fotografije na kojima će nam zavidjeti i steći ćemo dobru reputaciju, mnogo više nego sa brižljivo planiranim fotografijama u koje uložimo mnogo truda.

    Nebo je najdramatičnije trenutak pred pljusak, već za minutu prve kapi kiše zamutit će oštrinu debelih kišnih oblaka i onemogućiti dobru fotografiju. Fotografija je snimljena s mog balkona. Slučajno sam pogledao van i vidio dolazeće oblake. Dok sam na brzinu namjestio podatke, te napravio nekoliko fotografija, počeo je pljusak. Vrijeme ove senzacije nije bilo dulje od dvije minute.

    Oluja

    Korišten je DSLR Canon 7D, te objektiv Tamron 18-270, onako kako mi stoje i pripremi, jer vremena za ikakve pripreme nije bilo .
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus –18 mm
    Ekspozicija – 1/160 sec
    Zaslon – f/5.6
    ISO – 200
    Balans bijeloga – AWB

    Ovi podaci u ovom slučaju ne igraju značajnu ulogu. Svaki podaci, koji zadovoljavaju zakonitosti magičnog trokuta (jednaka količina svjetlosti, odnosno: uz veći ISO kraća ekspozicija ili manji otvor zaslona i obrnuto), bili bi u ovoj situaciji u redu. Širok kut objektiva omogućio bi mi da fotografiram znatno dužom ekspozicijom, no za to nije bilo potrebe jer su svi ostali podaci iz magičnog trokuta bili usklađeni.

    Četiri fotografije pregledane danas međusobno su veoma različite. Osim u prvom slučaju (Plomin), nije bilo nikakve osjetljive postprodukcije. Sve su fotografije napravljene istom opremom, što pokazuje široke mogućnosti ovakve opreme. Ovaj puta uveli smo neke nove pojmove, poput kompenzacije u poluprogramiranom modu zbog izbjegavanja 'spaljenih' zona, te fotografiranje tronošcem.

    Autor: Zdenko Balog

  • Suosjećanje na djelu

    Suosjećanje na djelu

     

    I to da vidim......
    Znate kako se kaže....kad izađeš iz kuće, prvo na što naiđeš (situaciju, događaj, čovjeka, priliku) to si privukao. To si ti.
    Izlazim u 9 sati u jutarnju šetnju s pesom. Divan dan danas....hvala Ti bože!
    Boni njuška a ja uživam okupana suncem. Najviše volim početak jeseni...kraj ljeta, kako god.

    kolumna

    Ispred mene stara gospođa vuče neke kese, gega se s noge na nogu . Izaziva suosjećanje. Tugu.
    Iza mene majka vozi na biciklu svoju malu curicu, stara mislim 1,5 god. Možda dvije? Dođe do stare bake i kaže: Gospođo vidim da vam je teško, da li bi htjela da vam pošaljem vrečice do kuće ? Baka šuti i gleda. Mislim, meni to ne bi bilo teško ,samo ako mi dozvolite. Taj grč na licu, tu bol koju je bakica prenijela na nas bila je...kao da se sva tuga svijeta smjestila u njenim očima. Rekla je....napokon: ne treba draga gospođo, navikla sam ja. Šta je ponos! Doći ću ja danas doma, nisam tako blizu i neću vas gnjavit. Majka je inzistirala još nekoliko trenutaka...ali nije uspjela.
    Ono što me šokiralo, dijete je imalo pune oči suza i brisala ih rukom. Suosjećanje na djelu!
    Majka joj obrise suze i sjedne na bicikl ponovo....pa kaže: Mami ja bi te pratila, mogu dolje? Žena ju spusti sa njezine stolice, nisam ni primjetila da je malena bosa. I krene lagano....dalje. Malena bosa trči za njom. I smije se...Smije se kao da joj je mama dozvolila da se spusti sa tobogana. Pratila sam ih pogledom....curica je trčala nekih 400 m a onda su nestale iza ugla.

    Ova majka nije siromašna žena. Znam procijeniti. Ova majka je jedna mentalno jaka žena koja svoje dijete odgaja u čvrstu osobu.
    Ona zna šta će sutra dobit za uzvrat. Ona pušta malenoj na izbor. Hoću trčat. Trči ! Hoću bosa! Idi!

    Deset metara dalje ususret mi dolazi žena... Vozi bebu u kolicima. Veliku bebu. Preveliku za kolica. Zatrpala ju onim pelenama koje (ja ne mogu razumit) služe kao zavjesa protiv sunca. Velika beba vrišti iz petnih žila. Žena trese kolica i pjeva 'Taši taši ta na na'...
    Gledam i zaboli me glava od nervoze pred mojim očima. Dođe do mene pa mi kaže (dok moj seronja pokušava zapišat bebina kolica) : Ma jeste vidila gospo onu ludu ženu kako se vozi na biciklu a curica bosa trči za njom?
    Jesam!
    Svakome Bog da dijete, kaže ona. A vi gospodjo, jeste čuli kako se djevojčica glasno smije? Šuti.....Ponovim pitanje. Šta mislite zašto se malena tako smije?. Šuti. Zato što joj paše. Zato što je sretna. I zato što je imala pravo izabrati hoće li se voziti na biciklu ili trčati. Šuti. Gleda me ko tuka.
    A vaša velika beba...prekine me, to mi je unuče...vrišti. vruće joj je u toj debeloj majetini . Vi u kratkom rukavu. Nema izbora... s tom krpom na kroviću....nedate je suncu... Hoda li vam curica?...pitam. Hoda,hoda.....kaže. Pa što onda ne hoda? Šuti.
    Nemam ja vremena nju hodat...prozbori. Možda da ste na biciklu bi bilo lakse...kažem...kao ona majka koja vas naljutila. Šuti.

    E svijete moj.... svakakvih nas ima.
    Ne miješam se u izbore ovih dviju žena...samo hoću reći: ne osuđuj, ne kritiziraj! Pusti! Ama pusti sve što te se ne tiče!! Ko si ti? Ko sam ja? Ko smo mi?

    Vraćam se na početak. Kad živiš trenutak onda primjetiš ovakve stvari. Jednostavno vidiš. I čuješ.
    Izašla sam van iz kuće i naletjela sam na HRABROST, SLOBODU, SUOSJEĆANJE .
    A onda se pojavio i KRITICIZAM kojem sam, iskreno, mogla prešutjeti. Ali nisam. Jer, držim da treba reći iskreno šta misliš....ako ti se već obrate.
    Ali..... u srcu, kući sam donijela bosonogu djevojčicu i njezin smijeh još mi odzvanja u ušima.

    Autor: Kamelija Salopek



  • Tiranija normalnosti

    Tiranija normalnosti

    „Izbliza (ni)tko (ni)je normalan…“ (Franco Basaglia)

    Prije nekoliko dana sam pročitao roman Večera nizozemskog autora Hermana Kocha i da, moram priznati, nakon dosta vremena knjiga me podsjetila na pitanje tog imperativa normalnosti s kojim sam se često znao ranije susretati. Što je to normalnost, koji je to „društveni ugovor“ na koji smo, navodno, pristali?

    Večera

    Ne bih sada o radnji knjige, nije tako linearna da bi bila prepričljiva, ali svedimo je na krajnje jednostavne elemente: dva para u zrelim godinama, u finom, snobovskom gourmet restoranu moraju raspraviti stvar od vitalne stvari za obitelj. Prvi je par Serge i njegova supruga Babette, fini, onako, „normalni“ ljudi, oni koji su tako lijepo usklađeni s normom „normalnosti“ da je to skoro nevjerojatno, štoviše, Serge je potencijalni budući premijer, on se smješka, na licu mu se ne vidi ni mrvica promjene raspoloženja, točnije, njegova je mimika i dikcija uvijek u skladu sa zahtjevom okoline, oni su bolesno politički korektni jer to je tako normalno, zar ne, ali istovremeno i tako „autentični“ jer izleti njemu i ono „jebiga“ i „sranje“ kao i svakom drugom čovjeku, osim što je njemu stol u najskupljem restoranu u gradu uvijek na raspolaganju, bez potrebe za višemjesečnim čekanjem rezervacije. S druge strane stola, za vrijeme prenaporne večere koja nudi malo (dobrih) jela, a beskrajno puno prenemaganja uz paprenu cijenu od 400 eura plus napojnica (za razliku od zalogajnice preko puta gdje se jedu rebarca za 10 eura), sjede njegov brat Paul i šogorica Claire, to jest Marie Claire, ali koja ne želi da je se zove po časopisu. Oni su malo drugačija priča, štoviše, tijekom radnje doznajemo da je Paul prilično neprilagođen, tj. prilično „nenormalan“, tj. prilično nekonformiran, dakle, osoba koja će u datom trenutku napraviti ili reći nešto što nije trebalo ili, još gore, opaliti posred njuške sugovornika, onako po muški, na način kakav je bio uobičajen u doba prije nasilja političke korektnosti.

    Da ne duljim, a niti ne spoilam, roman otvara bezbrojne teme koje zaokupljaju suvremenog zapadnjaka: krivnja, dužnost, korektnost, konformizam, nonkonformizam, lažna nonšalantnost i, možda ponajviše, izaziva pojam „normalnosti“ koji je postao toliko nasilan, da čak i pomalo ekscentrične skupine počinje gutati u žrvanj normalnosti, stvarajući sve veću i veću zalihu nečega što se na kraju može nazvati jedino - potisnutom agresijom.

    Ali: ta zato imamo tensilen forte! To su još oni utješni biljni pripravci za preživljavanje divote svakodnevice. Ako ne ide s tensilenom forte ide s apaurinom, ako ne s njime, ide sa xanaxom, ako ne s njime, ide sa seroquelom protiv psihoze u eventualno za spavanje, a još jedno dva tri ili četiri antipsihotika i stabilizatora raspoloženja sa strane, jer, gotovo je sigurno, svi smo na neki način „nenormalni“, jelte (naime, svake je godine knjiga poremećaja i bolesti sve deblja i deblja), pa nema razloga da se ne pokušamo, ako nikako drukčije ne ide, ako ne ide, dakle, s beskrajnim seansama kod terapeuta, onda barem s lijekovima koji će nas uskladiti s normalom.

    Roman Večera zapravo je fokusiran na nasilje „normalnosti“ i „političke korektnosti“, na diktaturu normalnosti koja ne podnosi pobunu, a koja nas cijelo vrijeme nastoji uvjeriti da je sve što nije u sferi normalnosti nepoželjno i da se, naravno, zbog toga moramo osjećati krivima, a ako se ne osjećamo krivima, e onda valja ozbiljnije razmisliti što s nama, jer je evidentno da nismo normalni i da ćemo se teško moći nositi s tiranijom, pardon, normalnošću svakodnevice koja se svodi na formulu: radim, jedem, vozim djecu u školu, vikendom se odmaram i posjećujem rodbinu i čekam penziju i tako u vječnost, u nedogled, u beskraj, u beznadnu budućnost koja bi trebala biti sretna i vesela, jasno, ako je vi svojim zanovijetanjem, prigovaranjem, eskapadama, ili neredovitim uzimanjem terapije ne pokvarite.

    Tiranija normalnosti je današnje opće mjesto. Gotovo svi imaju obilježja neke vrste psihopatije, štoviše, oni koji tvrde da nemaju, možda baš i najizrazitije imaju, no, bilo kako bilo, nepoželjno je biti ekscentričan, to je toliko neprihvatljivo da je „normalnost“ zašla čak i u sfere svakodnevice političara i moćnika koji moraju glumiti, ako ništa drugo, da su normalni, da, eto, kupuju poput nas, žive živote svih ostalih, čak im izleti iz usta i to famozno „jebiga“, sve je cool, da, naravno, tu i tamo koji „bullshit“, nema potrebe da smo na Vi, kad možemo biti na ti, to je tako neformalno, jelte, skidajući kravatu, „ma naši smo“, zar ne, pa nema potrebe da se tuđimo...

    Kako god, ja se još iz djetinjstva sjećam da su postojali ljudi koji su znatno ili čak i nešto više od znatno odudarali od pojma normalnosti: za neke od njih su govorili da su gejevi (tada se nije tako govorilo za gejeve već se koristio znatno pogrdniji naziv), za neke druge da su luđaci, za neke treće da su ludi umjetnici (njima je najlakše, uvijek se mogu sakriti iza te navodne ludosti – pa jer su umjetnici, zar ne?), za neke četvrte da su alkoholičari i da su bili u Banjskim dvorima na odvikavanju, ali... Avaj, ne mogu se oteti dojmu da su mi ti ljudi bili zanimljiviji od tada tzv. normalnih, da su njihove priče uvijek bile posebne, da su možda u svojim plus fazama bipolarnog poremećaja bili rođeni zabavljači s kojima sam se rado smijao i da je sve to skupa djelovalo prirodnije od današnje mode usiljene „normalnosti“ pod svaku cijenu, koja je asimilirala sve te oriđinale, nastojeći ih „normalizirati“ bilo xanaxom, bilo seroquelom ili risperidonom, bilo drugim mehanizmima koji nas ukalupljuju u glupu, tvrdu, nezanimljivu, neoriginalnu, nekreativnu masu. Tiranija političke korektnosti istovjetna je tiraniji normalnosti, a sve je to skupa tiranija „vrlog novog svijeta“, u najdoslovnijem smislu riječi, kojem pripadaš, a ako ne prihvatiš, ispadaš iz igre, pođi u brvnaru na Aljasku i tamo prodaj tu svoju ekscentričnost. Ekscentričnost vrijedi samo kao poza, onda tada više nije ekscentričnost, nego predstava, dio predstave o fenomenalnoj „normalnosti“. Te mi riječi potvrđuje njemački psihijatar Manfred Lütz u svojoj knjizi Ludilo: „Ovdje su ambiciozni, tašti poslovni ljudi koji pošto obole od demencije, prvi put od djetinjstva iziskuju tuđu pomoć, ali istodobno prvi put djeluju kao pravi živi ljudi. Ovdje su uvijek tako korektni i osjetljivi ovisnici što cijeli život neumorno traže čovjeka koji ih neće ponižavati, prezirati, povrijediti i koji svojom ovisnošću bježe od svijeta što tako bezobzirno gazi po njihovoj osjetljivosti. Ovdje su mudri shizofrenici, koji ne žive samo u jednom, nego u mnoštvu maštovitih svjetova, koji uljudno odbijaju nasrtljive pokušaje drugih da ih ukalupe, a svoju tajnu ne nameću nikome. Oni su tankoćutniji od drugih, ali zbog toga i osjetljiviji na puno toga što se nama uopće ne čini vrijednima spomena. Ovdje su potreseni depresivci, koji prestrašeno zure u egzistencijalno ništavilo, koji dio svoga života ne uspijevaju odvratiti pogled od temeljnih iskustava čovječanstva, koja se dovode u pitanje: bezizlazna krivnja, egzistencijalna ugroženost, beznadni strah. Društvo koje pleše na rubu provalije na njih ne obraća pozornost. Slijepo je za uistinu važna pitanja, a tu sljepoću začudo drži normalnom. Ovdje su očaravajući maničari koji svojom žestokom i neposrednom vitalnošću upadaju usred normalnoga društva okamenjena u svojim beživotnim ritualima. Oni unatoč svojoj megalomaniji bez zadrške govore istinu, onako kako to katkad čine djeca, i time spektakularno razotkrivaju 'prijetvornost' normalnih. Ovdje su ljudi koje su neki događaji u životu izbacili sa zacrtanih putanja i koji sad ranjeni traže svoj pravi put, koji često kroz bolne faze vodi do veće zrelosti i dublje opuštenosti. Naposljetku, ovdje su svi oni ekscentrični likovi koji sami sebe i druge neprekidno uznemiruju, koji dakle nisu normalni, ali nisu ni uistinu bolesni. Oni unose boju u monoton život, uzbuđuju, pretjeruju. To su oni neprilagođeni likovi koji vas katkad mogu povrijediti, ali ih ipak ne možete zaobići...“

    Dakle, za kraj, umjesto ispraznog cinizma i tiranije normalnosti, zar ne bi bilo bolje kada bismo konačno mogli razgovarati? Ljudski, pošteno, bez osuđivanja, bez etiketiranja, ili barem s manje etiketiranja, bez mogućeg linča, kada bismo mogli prozboriti o temama koje jesu važne, ali pravimo se da nisu važne na način da se za njih otvori stvarni prostor dijaloga. Jer, naprotiv, hiperkorektna normalnost, čini se, ne može odvesti nigdje drugdje nego i nadalje plesati na stalnom rubu provalije.

    Autor: Milan Zagorac

  • Trumanov show

    Trumanov show

    Kako situacija s katastrofalnom epidemijom medijskih napisa o salmoneli napreduje, to se sve više osjećam kao u Trumanovom showu, sjećate se, onom filmu u kojem Jim Carrey glumi navodno sretnog čovjeka čiji cjeloživotni show prati milijardski auditorij preko televizije. Čak postoje i skupine koje se bore da se oslobodi Trumana.

    No kako bi Truman što uvjerljivije glumio sve je oko njega plastik fantastik lažno-istinito: gradić koji izgleda kao idealna američka provincija, lijepa i vjerna djevojka, vesele navijačice, sretni muževi i žene, čak i kućni ljubimci, valovi na moru su predivni, nebo je plavo… Jedino s neba učestalo padaju avioni, gotovo svakodnevno, Truman je također uvjeren da je more strahovito opasno, a putovanje izvan gradića je gotovo nemoguće jer… Pa putovanja su opasna, zar ne? Svi mediji govore o tome da su putovanja opasna.

    No nije Truman glup iako je ispranog mozga: zna da nešto nije jasno, nešto sa svime time ne štima, obrati su prenagli, neke su stvari jednostavno takve da čovjek želi iskočiti iz svoje kože, a to je moguće tako da savlada svoj najveći strah – dakle, da preplovi navodni ocean, tj. umjetno jezero koje izgleda kao kalifornijski Pacifik.

    Upravo tako djeluju naši napisi: najprije je bila koliko se sjećam neka ptičja gripa, zatim svinjska gripa, zatim ebola, zatim… Više ni ne znam što je bilo „zatim“ jer se stalno događa nešto što izaziva strah, a navodno nas o svemu informiraju pravi mediji, oni nam dostavljaju informacije koje su potkrijepili novinari-istraživači, a potvrdile i nadležne agencije, no…

    Tako se dogodila salmonela. Da se razumijemo, ničim ne želim umanjivati to da je netko možda zaista i zaražen salmonelom, i da posljedice, to svi znamo, mogu biti kobne. Jednostavno, salmoneloze su opasne, ali… Opet nešto ne štima: ima je jednostavno previše, ima je toliko da se čovjek počinje pitati „pa dobro, gdje je nema“. Ima je u mesu, povrću, voću, jagodama, svemu… Ima je… Ima je barem kao i drugih bakterija, no s ovom i sličnim medijskim histerijama ipak bih volio da se pozabave pravi istraživački novinari: per cui bono? Kratko i jasno pitanje: za čije dobro? U čiju korist sada, ovoga časa svi obolijevamo od salmoneloze, kao što ljeti svi dobivamo rak kože od sunca ili zimi doživljavamo, eto, da padne snijeg epskih razmjera, a što nije rezultat uobičajenog klimatskog hoda i sinusoida već – pa, ultimativni dokaz da je riječ o globalnom zatopljenju. Koje će nas, osim vrućinom ljeti i hladnoćom zimi, dodatno pokositi gripom takvih razmjera da će notorna španjola s početka 20. stoljeća djelovati kao šala.

    Mesar

    I sada da netko kaže da smo manje podložni histeriji i sugestiji nego srednjovjekovni čovjek, koji je s druge strane jako dobro znao da mu, ako se posiječe na srp ili na nož, vrlo lako svaki dan može biti onaj posljednji, pa nije ni čudo da se ufao u misteriozno i onostrano spasenje – banalnost poput antibiotika nije imao, pa je posjekotina mogla zaista biti otrovanje krvi.

    Ispada da ni mi nismo znatno bolji, samo je naša histerija manifestirana drugim vrstama fobija.

    Da ne bih otišao u teorije urote, kao i da ne bih govorio o nečemu što možda nedovoljno poznam (sigurno me nemojte pitati za savjete u vezi trbušnog tifusa ili tetanusa, ipak, vjerujte mi, medije koliko-toliko poznam), pitam se samo kako to da čak ni na društvenim mrežama nitko(i to ne samo istraživačkih novinara) nije postavio pitanje o epidemiji vijesti o salmoneli u svemu, o naravi te informacije, njezinoj svrsi. Zaštita potrošača? Sumnjam, zašto onda desetljećima nitko nije paničario zbog općepoznatih dodataka u hrani, njezinoj starosti i konzervansima, a o čemu smo, navodno, već višekratno informirani.

    Možda je, na koncu, ipak riječ o zasićenju, pa nikoga više nije ni briga: jednostavno se meso kupuje, znate kakav je naš narod, malko ga se poprži jače, jaje ispečeš kako treba i nema veze, čak i da je salmonela, ništa kod nas neće uspjeti. Čak ni trik sa salmonelom koju sada znamo, imamo posvuda oko nas. Mi smo ponešto drugačiji od Trumana, mi se nećemo odvažiti na epsko putovanje za otkrivanjem istine. Mi ćemo se, u to ime, dobro najesti.

    Autor: MIlan Zagorac

  • Vox populi

    Vox populi

    Hrvati su poznati po jalu na tuđi uspjeh, visokom stupnju nekulture, balkanskom mentalitetu i odbojnosti prema svemu što doživljavaju stranim. U Hrvatskoj se još uvijek vode desetljećima stari i završeni ratni sukobi. Koliko istine u tim epitetima ima, može se veoma lako ustanoviti svakodnevnim čitanjem komentara čitatelja na raznim internetskim portalima koji objavljuju vijesti iz Hrvatske i svijeta. Jer, glas naroda tamo se izriče uglavnom bez cenzure, pa je moguće doista vidjeti kakav mentalitet njegujemo u Lijepoj našoj. Glas naroda je odraz unutarnjeg zdravlja neke nacije.

    Vox populi

    Pa, za danas sam vam pripremio jednu malu kompilaciju zanimljivih komentara čitatelja s drugih portala, kako bismo zajedno proučili krvnu sliku naše nacije. Pritom moram biti pošten i reći da daleko od toga da su svi komentari koje sam pročitao bili u duhu i tonu komentara koje sam odlučio izdvojiti. No, njihov broj bio je duboko uznemirujuć, i mislim da je krajnje vrijeme da se zapitamo kakva budućnost očekuje naciju koja izražava toliku količinu krvožednosti, primitivizma, naslađivanja tuđom nesrećom, neobrazovanosti, neinformiranosti, zatupljenosti i čobanluka.

    Sve komentare ili dijelove komentara prenio sam bez ispravaka, jer sam želio i da u punom sjaju zablista hrvatski odnjegovani jezik, elokvencija i obrazovanost našeg čovjeka.

    Prijeđimo na prvi primjer. Pomislio sam da bih ispod teksta o vremenskoj prognozi trebao naići na donekle normalne, smislene i civilizirane komentare. Dakako, prevario sam se. Jedan od komentatora ispod teksta o Vakulinom predviđanju vremena poručuje:

    “Boga mi nije naj bolji.Sjebo je prognozu jer nije srbe izvijestio da dolazi OLUJA !!!”

    Drugi komentator pun se bijesa, iz nekog samo njemu poznatog razloga, oborio na Vakulu osobno:

    “Neka on u stihovima medijski ne eksponira svoju najvjerovatnije na državni proračun naslonjenu guzičetinu..jednu od mnogih.. nego se uhvati posla i pomogne ljudima koji se bore za preživit.”

    Nacionalizam, ratna tematika, vrijeđanje javnih ličnosti, zavist. Sve to ispod običnog teksta o prognozi vremena! Razmislimo na trenutak malo o tome. Komentatori čak prozivaju Vakulu kao neradnika kojem bi umjesto prognoziranja vremena bilo bolje da pomaže gladnima. Vrhunac hrvatskog licemjerja.

    Ovo je tek početak.

    Idući članak na koji su me zanimali komentari bio je tekst o incidentu na Rabu u kojem je jedan ugostitelj švicaskom turistu zbog prigovora razbio lubanju valjkom za tijesto. Mislio sam, bit će zanimljivo vidjeti jesu li Hrvati u stanju reagirati empatijom na priču o teškim ozljedama, nepravdi i bezakonju.

    Nisu.

    Izdvajam sljedeće komentare:

    “U Hrvatskoj dotepenci rade doslovno što hoće, Šiptari tuku turiste a kad prolaziš pored njihovog ugostiteljskog objekta iz usta im ispadaju bonboni, Romi kradu sve do čega stignu, ne smiješ im ništa”

    “Covjek je samo valjao tjesto, a svicarac se spotaknuo i udario glavom u valjak. I tako pet-sest puta:)”

    Izgleda da je mišljenje naših sunarodnjaka da je nasilje zabavno, kao i to da su za nasilje na hrvatskim ulicama krivi isključivo dotepenci.

    Nakon toga sam nabasao na populistički članak koji je saopćavao da je u nekom istraživanju napokon otkriveno zašto žene doživljavaju orgazam. Ovo će biti zanimljivo, pomislio sam.

    Evo jednog komentara jednog od naših dičnih sunarodnjaka koji teoriju evolucije smatra izmišljotinom, a raspravljanje o ženskom orgazmu izgleda da ga ljuti:

    “Teorija evolucija je sranje na sesnaestu.A ova nadri sranja o zenskom orgazmu su nadogradnja sranja svima koji su povjerovali u tu blesavu teoriju evolucije.”

    Zatim sam zavirio ispod “žutog” članka o Severininim fotografijama u badiću, samo da bih pronašao riznicu zornih primjera o hrvatskom jalu i bezumnoj mržnji uspješnijih od nas samih:

    “zgleda ko tiranosaur. Čije noge su joj namontirali? Roberta Carlosa? Kričer. Jezivo.”

    “Stara kanta”

    “Kolika stopala ima! Broj 46?“

    “Stara potrošena srbofilka“

    “Noge obješene,pune vena,stopala užasno velika ,dali je to baš toliko savršeno ne znam?????“

    “A vidi papak, bog te...može se skijati na vodi bez skija. Kad čovjek ne bi dobro pogledao, mislio bi da si je nataknula dva mala čamca!“

    Nije da osobno gajim simpatije prema Severini. Mislim da nitko ne bi trebao okretati tolike pare na račun fizičke privlačnosti i pjevanja lakih nota. Mislim da je to bezumno i nepravedno prema običnom čovjeku. Ali količina mržnje, jala, ismijavanja i pljuvanja na koju sam naišao u komentarima jest apsurdna.

    Nakon toga sam naišao na članak s viješću da se nekoj ženi na plaži u oko zabila riba igla, te da je morala biti hitno prebačena na operaciju u Zagreb ne bi li joj spasili vid. Što je primjerenija reakcija na takvu vijest od duhovitog sprdanja s njezinom nesrećom?

    “Žalim sto se gospođi to dogodolio. Eto sad joj moraju vaditi Dalmaciju iz oka.“

    Zatim sam prešao na članke s političkim temama, iako mi se već okretao želudac od blagoglagoljivosti, elokvencije i dobronamjernosti onog najglasnijeg dijela našeg naroda.

    Zavirio sam ispod članka u kojem bivši predsjednik Josipović osuđuje toleriranje ustaških ispada i huškačke govore na proslavi Oluje u Kninu. Dakle, poanta članka bila je prenijeti demokratsko mišljenje našeg bivšeg predsjednika o osuđivanju raspirivanja međudržavne netolerancije jebenih 30 godina nakon završetka rata, kao i osuda nezakonitog veličanja režima koji je odgovoran za smrt više od 300.000 ljudi.

    Komentari su ovdje bili i više nego očekivani:

    “kažeš sramotni govori a oni nikad bolji kako te nije stid đubre crveno da se uopšte javljaš da sam na tvom mjestu ja bi se pokrio ušima i šutijo budi sretan što te nitko ne proziva i ne optužuje za anti hrvatsku djelatnost pljuc izrode hrvatski“

    “gospodine yusipovicu vi se ponasate kao da ne volite hrvatsku --sta ste ucinili---sta sa paragrafom 23 i 24 ----sa branom koju ste dali srusiti zajedno sa pusickom milanovicem ----zasto idete po savjete u sebiju vucicu --jeli niste musko nemate svoje rijeci -----zasto nas hocete ujediniti sa srbijom”

    Izgleda da je, prema nekima, nemoguće biti Hrvat ako osuđujemo ustaške zločine. Primijetite i kako razina pismenosti u ovakvim komentarima strmoglavo pada.

    Za kraj, pogledajmo još par komentara na članak koji osuđuje ilegalno paljenje sprske zastave na proslavi Oluje:

    “Stoko novinarska triba vam zabranit rad sve dok ne budete novinari a ne huškači”

    “Nije lako ložit na ovu žegu, al to su naši momci,čvrsti i nepokolebljivi. Svaka čast dečki.”

    “Pali krpu. Trebali su ih najmanje još 10 spalit.”

    Jedan komentator odgovara drugome koji je zgrožen barbarskim činom paljenja tuđe zastave: “smanji brlju. To je srpska ne hrvatska zastava.”

    Drugi hrabri komentator također je osudio ovakav primitivizam i kršenje zakona:

    “Jesam Hrvat ali to što ovi pijani primitivci pale srpsku zastavu je sramotno i za svaku osudu.“ Na to mu pravi Hrvati katolici odgovaraju:

    “U bi te tuga Markane. Al...jbte pa slobodno priznaš da si srbin, što se bojiš. Biti srbin je sramota al nije protuzakonito.

    “Priznaj da si smrdin, imat ćeš veća prava u Hrvatskoj od Hrvata.“

    Zaključak ove male ali sramotne i porazne kompilacije jest da su naši političari ipak sposobni i pametni. Naime, uspijevaju držati narod podijeljen i 30 godina nakon rata. Svi mrze svakoga, svi su u stanju grča, netrpeljivosti, neprilagođenosti i zavisti. Ako nemamo razlog za mržnju ili zavist, sami ćemo ga izmisliti. Mrzimo pripadnike drugih naroda, ali mrzimo i vlastiti narod, samo ako nisu iz istog mjesta kao mi. Mrzimo, mrzimo, mrzimo. A to je jako dobra politička strategija, barem izgleda da kod nas dobro funkcionira.

    Naime, ako se cijelo vrijeme usredotočujemo na ljubomorno pljuvanje po drugima, na mržnju drugih naroda, kao i na mržnju ljudi iz drugih regija Hrvatske, onda nitko više nema ni vremena ni snage uočiti da nam je politički vrh sastavljen od nekompetentnih, pokvarenih i kriminalnih individua. Upravo zbog toga se u Hrvatskoj sve manje i manje ulaže u obrazovanje, a ispadi mržnje prema svemu i svakome se prešutno toleriraju, iako su protuzakoniti.

    To je korisno za vođe. Lakše je na lancu voditi džukele i majmune nego svjesne ljude. A ako prije izbora bude potrebe za dodatnim glasovima, dovoljno je samo reći: “Ovi su lijevi / desni. Oni su crveni / crni”. Nakon toga, sve ostalo postaje nebitno. I tako se vrtimo u krug već 30 godina.

    Autor: Boris Kvaternik

  • ŽANROVSKA FOTOGRAFIJA

    TEME I DILEME DIGITALNE FOTOGRAFIJE

    ŽANROVSKA FOTOGRAFIJA

    Pošto smo savladali osnovne vještine potrebne za napraviti dobru fotografiju, postavljanje rasvjete, korištenje dodatnih rasvjeta i opreme, postavljanje podataka na fotoaparatu itd., spremni smo preći na zabavniji dio, kreativno korištenje fotoaparata, kako naša fotografija ne bi bila samo kvalitetna, nego i lijepa, kreativna, zanimljiva, uravnotežena, sadržajna. Kako su teoretski pojmovi estetike likovnog djela, pa tako i fotografije veoma opširno područje, često i pomalo dosadno, te kako to baš i nije nužno sve svladati da bi naše fotografije izgledale bolje, ljepše i zanimljivije, proći ćemo kroz ove pojmove isključivo kroz obradu primjera i na razradi konkretnih slučajeva. Proći ćemo kroz određene cjeline koje povezuju zajedničke tematske i sadržajne točke, koje nazivamo žanrovima fotografije, to jest žanrovskom fotografijom.

    Što je žanrovska fotografija? Pripada li svaka fotografija nekom žanru, pa bi prema tome i svaka fotografija bila žanrovska? Koje kriterije ispunja i što uopće jesu žanrovi fotografije?

    Da bismo objasnili što je žanrovska fotografija, možda će jednostavnije biti da krenemo eliminacijom, pa da pokušamo odrediti što nije žanrovska fotografije. No uvodno, prije nego krenemo na određivanje i definiranje (ne)žanrovske fotografije, napominjem da ove granice nisu uvijek tako oštre i jasne, da postoje 'zone sumraka' nedefinirane fotografije koje ne možemo čvrsto definirati i odrediti. Koje ne možemo svrstati određeno u neki žanr, pa čak niti odrediti radi li se o žanrovskoj fotografiji ili ne.

    Iako dvije fotografije imaju očigledan zajednički sadržaj, ljudsko lice s naglašavanjem individualnih crta, jedna od njih bit će fotografija u osobnoj iskaznici, a druga će biti umjetnička portret fotografija. Fotografija u osobnom dokumentu nije žanrovska fotografija, a posebno ju ne možemo smatrati portretnom fotografijom. Jednako vrijedi i za fotografije koje rade policajci na mjestu prometne nesreće, forenzičari na mjestu zločina i slično. Većina fotografija iz obiteljskih albuma, dječji rođendani, fotografije s ljetovanja, selfiji na instagramu i drugim društvenim mrežama, koje su intencijom ograničene na dokumentiranje trenutka, činjenice da je netko bio negdje u jednom trenutku, nisu žanrovske fotografije. Fotografija koja koristi fotografsku tehnologiju isključivo da zabilježi činjenicu i da ju nekome dokaže, nije žanrovska fotografija.

    Ovo bi možda potpuno isključilo žurnalističku (novinarsku) fotografiju, paparaci fotografiju (što je donekle također novinarska fotografija), no vidjet ćemo da novinarska fotografija prerasta, te se kroz određene skupine žurnalističkih fotografa, profiliranje nekih magazina i publikacija izdvaja i prerasta u nešto više od dokumenta. Jednak je proces prisutan i u fotografijama vjenčanja (krštenja, pokopa, maturalnih zabava…), koje u velikom postotku ostaju dokumentarne, ali u posljednje vrijeme izdvajanjem kreativnih profesionalaca ponekad izlazi iz tih okvira, te se razvija u nezavisni žanr.

    Prema iznesenom, žanrovsku bismo fotografiju mogli odrediti kao fotografiju kroz koju fotograf izražava svoj odnos prema određenoj situaciji. Autorskim pristupom fotografa, prikaz ljudskog lica (glave, poprsja) razlikuje se kao vrhunski umjetnički portret od fotografije u osobnoj iskaznici. Iako je za većinu fotografija na prvi pogled jasno na koju stranu ove granice pripadaju, postoji i, kako sam spomenuo, ona prelazna zona, u kojoj definicija nije tako jasna. No konačno, nije niti nužno sve fotografije čvrsto odrediti u ovom smislu. Jednako tako, vidjet ćemo, još su veće zone pretapanja među žanrovima. Istu fotografiju moći ćemo svrstati u street (uličnu) fotografiju, kao i u portretnu, i slično. No te ćemo situacije upoznati kroz primjere.

    Nećemo se ovdje zamarati sveobuhvatnim kategorizacijama žanrova fotografije: jednostavno ćemo na primjerima fotografija i žanrova pokušati objasniti bit pristupa žanrovskoj fotografiji, te 'pravila ponašanja' unutar žanra. Da se krivo ne shvati, nisu to nikakvi propisi sa sankcijama za one koji ih krše. Jedina sankcija jest da vaša fotografija neće biti prepoznata kao žanrovska ukoliko se ne povežete barem s osnovnim pravilima žanra. Najpopularniji žanrovi, u kojima djeluje veći broj fotografa, su portretne fotografije, street (ulične) fotografije, koncertna fotografija, krajolici (pejzažna fotografija), fotografije životinja, makro fotografija (najčešće kao podvrsta fotografija životinja), budoar fotografija (erotska, umjetnički akt, glamur akt i slično), modna fotografija, žurnalistička i paparaci fotografija, fotografija arhitekture i znamenitosti i tako dalje. Ima mnoštvo podžanrova, međužanrova i fotografija koje ispunjaju sve kriterije žanrovske fotografije, ali naprosto ne pripadaju niti jednom žanru. I o tome ću govoriti kroz primjere.

    Ovdje postavljeni primjeri bit će suvremene fotografije, bliske svakome tko danas čita i želi naučiti nešto više. Naravno da postoji historijska dimenzija koja mijenja rakurs: neke ratne i žurnalističke fotografije, kao i neki portreti bez apriornih fotografskih kvaliteta postaju s vremenom prvorazredna civilizacijska i kulturna baština. Razmatranjem žanrova iz ovog rakursa nećemo se baviti.

    ŽANROVSKA FOTOGRAFIJA

    Fotografija je napravljena u improviziranim studijskim uvjetima, korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Canon 100/2.8 objektivom i bljeskalicom Canon Soeedlite 550EX.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 100 mm
    Ekspozicija – 1/160 sec
    Zaslon – f/9.1
    ISO – 100
    Balans bijeloga – Flash

    Fotografija je u postprodukciji neznatno mijenjana, oduzeta joj je saturacij,a te je malo pomaknuta koloristička skala (hue). Portret djevojke (model: Vlatka) u crnoj odjeći uz crnu pozadinu, podacima koji u potpunosti eliminiraju svaki poluton koji bi se u mraku mogao stvoriti između njenih obrisa ramena i pozadine, usredotočuje pažnju na glavnu premisu, njeno lice. Komunikacija između djevojke i fotografa (objektiva) je izravna, te je dodatno naglašena prikrivanjem drugog oka pramenom kose. Bjelina ruke na koju se oslanja naglašava vertikalu koja se suprotstavlja horizontalnoj orijentaciji (landscape), koja uvjetuje veliku količinu tame, uz lagani osjećaj tjeskobe. Ovakvi portreti nose dramatičnu notu: mrak dodatno potiskuje lice prema nama, što naglašava interakcijsku komunikaciju. Osnovne kvalitete ove fotografije su u kontrastima: potpuna eliminacija svakog podatka iz pozadine, ali nasuprot toga povećanje ove pozadine horizontalnom orijentacijom. Komunikacija pogleda naglašena je skrivanjem drugog oka, kod portreta mnogo se postiže 'hvatanjem' pogleda, uz napomenu da treba voditi računa o tome da oči budu najoštriji detalj fotografije. Uz ovakvu dramatičnu impostaciju nikad ne treba forsirati smiješak otvorenih usana (zubi), što je česta greška inače dobro postavljenih portreta. Također, u kompoziciji je vođeno računa da lik djevojke ne bude postavljen simetrično, što bi stvorili statičan dojam, ovladavanja prostorom. Pogurnuta malo na stranu, opet ostavlja pojačan dojam tjeskobe, koja je osnovna tema ovog portreta.

    ŽANROVSKA FOTOGRAFIJA

    Fotografija je napravljena korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Tamron 18-270 objektivom.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – TV
    Fokus – 119 mm
    Ekspozicija – 1/160 sec
    Zaslon – f/5.6
    ISO – 800
    Balans bijeloga – AWB

    Popularni žanr street fotografije određen je odnosom fotografa prema gradu, ritmu ulice, životu ulice, ljudima, djeci, golubovima itd. Sve ono što obilježava ulice, što se na ulicama događa može biti sadržaj street fotografije. Ipak, najčešće su sadržaj street fotografije ljudi na ulici.

    Street fotografija nije prikaz manifestacije, uličnih festivala – možda može biti street fotografija ako je pažnja fotografa usmjerena prema ponašanju ljudi, publike, a ne prema sceni, to jest ako je objektiv okrenut u obrnutom pravcu od očekivanog. Također u street ne možemo brojati fotografije poznatih vizura grada, čak i ako su kao sporedan sadržaj na fotografiji uhvaćeni prolaznici. Ako je ponašanje tih prolaznika sadržaj na koji se fotograf usredotočuje, onda se žanr mijenja.

    Fotografija koju sam uzeo za primjer napravljena je na Jelačićevom trgu 30. lipnja 2013., tijekom svečanosti pristupanja Hrvatske Europskoj uniji. Međutim, u ovom trenutku moja pažnja nije bila usmjerena pozornicama i nastupima, nego mnoštvu ljudi koji su posjedali na rubnik na tramvajskoj stanici. Tramvajski promet je naravno bio obustavljen. Nastala je zanimljiva fotografija koja prikazuje prizor koji se inače nikad ne može vidjeti nego baš toga dana. Tako se ova fotografija nalazi na rubu žanra street fotografije te ulazi u područje žurnalističke fotografije (mada nije bila namijenjena objavljivanju nigdje drugdje nego na društvenim mrežama).

    ŽANROVSKA FOTOGRAFIJA

    Fotografija je napravljena korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Tamron 18-270 objektivom.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 50 mm
    Ekspozicija – 1/13 sec
    Zaslon – f/4.5
    ISO – 1600
    Balans bijeloga – AWB

    Ovo je također jedna street fotografija, na kojoj se ne nalazi niti jedna osoba, niti životinja. Fotografirana je mračna ulica Istanbula noću, koja je po danu šareni živahni bazar. Ovakva fotografija o ritmu i životu grada govori jednako kao i da sam istu ulicu fotografirao nekoliko sati ranije, sa rastvorenim prodajnim štandovima, trgovcima i turistima. Ipak, prizor koji posjetioci turističkih destinacija fotografiraju uglavnom na jednak način, što i njihove fotografije čini međusobno sličnima, ovako sam uspio fotografirati na neočekivan način.

    Josipa Lisac

    Fotografija je napravljena korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Tamron 18-270 objektivom.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 77 mm
    Ekspozicija – 1/60 sec
    Zaslon – f/5.0
    ISO – 2500
    Balans bijeloga – AWB

    Koncertna fotografija dobila je veliku popularnost zadnjih desetak godina, posebno zahvaljujući naprednim tehnologijama, relativno pristupačnim objektivima i fotoaparatima profesionalnih performansi. Od fotografa s ambicijama očekuje se kreativnost kako bi svojim autorskim pristupom bio drugačiji i izdvojio se među mnogim drugim fotografima.

    Fotografija je nastala na koncertu Josipe Lisac prije godinu i pol u Križevcima. Crna pozadina i njena tipična crna odjeća, potakle su me da tražim kadar i ulovim trenutak kada će se iz potpune tame izdvojiti njeno lice pod bljeskom reflektora. Minimalizam (less is more), daje snagu njenom liku koji, iako sitan i izvan centra kompozicije u potpunosti vlada i privlači svu pažnju. Ova fotografija stoji na rubu portretne fotografije, što je jedan od međuprostora koncerne fotografije.

    Kao što sam najavio moje je žanrovsko opredjeljenje gotovo isključivo vezano uz teme koje uključuju ljude kao glavnu premisu sadržaja. Stoga ću u sljedećim nastavcima biti usredotočen na obrazlaganje tajni portretne, ulične, koncertne, glamur i sličnih fotografskih žanrova.

    Autor: Zdenko Balog

  • Zašto laž?

    Zašto laž?




    Ti biraš sve u životu. Baš sve. Izbor te čini dobrim ili lošim čovjekom. Sve što radiš u životu činiš to iz jednog važnog osjećaja, da bi se osjećao bolje. Upravo iz istog razloga lažeš. Misliš da ćeš se osjećati bolje ako slažeš? Kratko da. Ne zadugo. Jer, laž je ovisnost. Isto kao droga. Isto kao alkohol. Sve vrste ovisnosti dolaze iz istog osjećaja...da se osjećaš bolje. Bar na kratko. Dok ne postaneš ovisnik.

    Kamelija

    Žao mi je prijatelju, ti neznaš kako se "prirodnim putem" osjećat bolje pa tražiš umjetan način. To je put poraza. Samo na kratko ćeš biti bolje.
    Osoba koja laže u trenu slaže misleći da se nikad neće saznati istina. A laž ima kratke noge. I samo na kratko izbjegao si suočit se s istinom i s tim što ti istina može donijeti. Ako konstantno lažeš ti se ne želiš odreći dobrog osjećaja koji te "drži". Kamo te vodi ta konstantna laž? Taj neprirodni način traženja mira i sklada sa sobom ne vodi nikuda osim u ponor.

    I onda tako uz kave i kavice svakodnevno se prenose priče, popularno zvane tračevi, koje su vrlo često lažne. Jer...kako možeš znati da li ta osoba govori laž ili istinu?? Ti povjeruješ da je to istina. I preneseš laž. I laž te stigne. Poznat osjećaj ha? I ti postaneš glavni krivac za laž. Niko više ne spominje "izvor" laži. Ti ga jedino spominjes...jer sve bi dao da te neokrivljuju. Branši se nogama i rukama....da si rekao točno ono što si čuo. I još se ljutiš...

    Jedini recept je , pokaži PRIMJEROM. Čuješ - ne čuješ! Ne šalji dalje jer nikada neznaš namjeru koju je imao prenositelj laži. A namjera je strašna stvar....
    Čovjek često da bi se osječao važnim pusti u svijet gomilu laži. A ne zna da se svijet mijenja njegovim primjerom a ne njegovim lažima.
    Ukoliko misliš da ćeš kroz valjanje u blatu sa svinjama izaći kao pobjednik i čist nemaš teoretske šanse. Ukoliko misliš da ćeš lažući ostati čist isto nemaš šanse.
    Ako si pobornik istine i iskrenosti onda ti je fokus na tome...ne na laži. Nitko te nije učio da se ego čisti suzama...to si sam saznao. Isto tako trebaš spoznati da se duša čisti ljubavlju, ne lažima.

    Pogrešni koraci često su važniji od ispravnih.... Jer te nauče.
    Jedino mjesto gdje ćeš naći slobodu jest u tvom osobnom osnaživanju... a to je put ISTINE, ne laži.

    Autor: Kamelija Salopek

  • ŽENA JE ŽENA

     ŽENA JE ŽENA

    silueta

    Bilo supruga ,

    Bilo majka,

    Bilo kolegica na poslu,

    Bilo prijateljica na kavi......

    Žena je žena.....

     

    Bez obzira

    Na obrazovanje ,

    Na položaj u društvu ,

    Ona je samo žena...

     

    Žena naizgled

    Jaka ,

    A u biti

    Tako

    slaba i

    Krhka  .......

     

    Žena nimalo

    Vrijedna

    Ignoriranja,

    Podcjenjivanja ,

    Vrijeđanja.......

     

    Ne zavrijeđuje

    Spustiti glavu

    Tražiti  rame

     Za plakanje

    Kada joj teško,

    Kada je izvrgnuta boli.....

     

    Ona misli,

    Da u trenutku kada

    Isplače svoju bol,

    Sve će nestati

    Sve će biti

    Dobro.....

    Baš kao i prije,

    Na samom početku

     

    Ali u trenutku

    Kada se nasilje,

    Na njenu dušu

    Ponovi ,

    Zapravo

    Shvati

     

    Da njezine suze

    Nisu donijele

    Očekivano

    Olakšanje

     

    Uloga žene je

    Velika.....

    Ona se u

    Potpunosti daje

    U svakom

    Trenutku

    Svoga života......

     

    Ona strepi ,

    Ona želi

    Ugoditi ,

    Ali  nikako  

    Nekome nanesti

    Bol

     

    Žena je žena......

    Ona zaslužuje

    Živjeti

    Bez stresa ,

     

    Bez bojazni

    Da će netko

     Istresti na nju

    Svoju ljutnju

    I  gnjev......

    Kako bi sebi

    Olakšao dušu i

    Lakše

    Proveo dan

     

    I  žena je čovjek ,

    I ona treba.....

    Ona želi

    Miran

    Spokojan život

     

    Život

    Kojeg će proživjeti

    Upravo onako,  

    Kako

    Zaslužuje......

     

    Ona nije manje

    Vrijedna od

     „ jače „ polovice

    Koja svoju snagu

     

    Grube riječi

    Ispoljava na

    Njoj.....

     

    Tako jakoj,

    A tako

    Nježnoj

    Ženi

    A  žena je žena......

     

    Stoga neka

    Svaka žena

    Ne ustukne

    Pred mišlju ,

    Da onoga koji joj

    Onemogućuje

    Život kakvog

    Zaslužuje......

    Zaustavi i

    Jednostavno

    Kaže :

    „ Dosta je bilo !!!!

    I ja imam

    Pravo na život

    Bez uvreda

     

    Bez  podcjenjivanja

    Ignoriranja......

     

    „ Dosta je bilo !“.....

    Jer žena je

    Jaka ,

    A tako krhka ,

    Nježna  ......

    Jer žena je

    Žena.............

     

    Gordana Sedmak-Jednačak

     

     

     

     

     

Prodaja slika Online

Tekstovi i fotografije na ovoj stranici vlasništvo su njihovih autora i nije dopušteno njihovo skidanje i upotreba bez odobrenja autora i bez navođenja linka stranice kao izvora.

© 2013 Ludvig dizajn. All Rights Reserved.