kolumna

  • PRIJATELJSTVO DAR KOJI TREBA NJEGOVATI

    PRIJATELJSTVO DAR KOJI TREBA NJEGOVATI

    PRIJATELJSTVO DAR KOJI TREBA NJEGOVATI

    Imati iskrenog , pravog prijatelja znači ispunjenost pozitivnom energijom, do samoga kraja.
    Izgubiti prijatelja znači izgubiti dio sebe.

    Znači ostati osakaćen za jedan predivan osjećaj podrške, vjerovanja, nade, u teškim trenucima u kojima se nađemo, da ipak sve nije izgubljeno.
    To bi bila definicija pravog osjećaja prijateljstva, osjećaja koji je istinski prisutan u srcu.
    Onog pravog osjećaja prijateljstva, iskrenog , a ne patvorenog koji se nažalost danas često pojavljuje i to u trenucima samo potrebe za ramenom za plakanje , da bi sutradan taj isti prijatelj zaboravio na suosjećanje koje je u toj prilici pokazao.
    Takvi prijatelji , rekli bi "instant prijatelji " niti nam ne trebaju.

    Računamo na njih, dok ih ne upoznamo i ne iskušamo , da bi se totalno razočarali njihovim daljnjim ponašanjem prema nama , na kraju osjećamo se jadno i odbačeno, kao da nikad za njih nismo niti postojali.
    Prijateljstvo se ne stvara preko noći, jer sve što ide nekako na brzinu , bez osjećaja, jasno da ne valja. To nije iskreno, to je jedan bljesak iza koga se uvijek skriva neka zadnja namjera .
    Kako kažu naši stari , najlakše je biti prijatelj kada je sve dobro , kada sve ide onako ""po loju" , ali kada " zapneš u problemima " kada trebaš toplu nadasve iskrenu riječ , pomoć ljudsku , materijalnu , tada je prijateljstvo na kušnji.

    Vjerujem li u prijateljstvo ?
    Ah, bilo je velikih razočaranja tijekom života, mislila sam da sam bogata prijateljima , ali u jednom trenutku , za mene jako bitnom, shvatila sam da je njih sve manje .
    Svojim postupcima , sve su govorili , svojim nečinjenjem i ne obraćanjem pažnje, niti upitom „ Kako sam, jesam li bolje“? sve su rekli .
    Rekli su najviše o sebi . Takvi , nazovimo ih prijateljima, više mi nisu potrebni . Idem dalje.

    I odgovorit ću na pitanje da li vjerujem u prijateljstvo ?
    Da, u iskreno prijateljstvo svakako , ali sada znam prepoznati prave prijatelje.
    Svijet se promijenio iz temelja , radno i životno okruženje donijelo je promjene , nove uzance , nova razmišljanja , nova pravila.
    Ljudi se mijenjaju, prilagođavaju prilikama , okolnostima , mišljenjima , da bi živjeli.
    Pomalo čovjek čovjeku postaje stranac.
    Prijateljstvo polako blijedi, prijateljstvo više nije tako čvrsto i više se kao nekada ne trči, da se što prije pomogne prijatelju u nevolji .

    Što je to ušlo u nas ?
    Da li je to proračunatost , zavist , ljubomora , strah ili nešto sasvim drugo.
    Ne smijemo napuštati ljudskost , ono što nas čini razumnim ljudima, ono što nas čini na svojevrstan način „ bogatim“.
    Emocije su te koje moraju nadjačati i istisnuti sve ono negativno, što se ponekad javlja u nama . Moramo odagnati taj poriv, da se ne oglušimo na potrebu za pomoć i, da nam ne bude svejedno za tuđe osjećaje i nedaće.
    Moramo se vratiti među osobe koje znaju saslušati, porazgovarati , dati savjet, iskreni savjet onako iz srca .
    Nemojmo „ dizati zid „ između drugih ljudi i sebe, priđimo im ,možda nam se“ otvore“ i kažu ono što ih tišti , što ih smeta, što ih „ boli“ i što se međusobnim razgovorom, tolerancijom i kompromisom može riješiti .
    Upravo pravi prijatelj je onaj koji razumije, bez obzira u kojoj se situaciji druga osoba nalazi , uz nju je , nastoji je podržati , ohrabriti.
    Prijateljstvo nije samo uzimanje, ono je i davanje i sebe i svojih emocija.

    Ono treba njegovati, bdjeti nad njim, jer prave prijatelje ne možemo nikada zaboraviti, makar oni možda i više nisu među nama.
    Oni ostavljaju trag u nama , trag za sva vremena.

    Mudra izreka Georga Washingtona kaže :“ Budite pristojni sa svima , ali intimni sa nekolicinom , a i tu nekolicinu dobro upoznajte prije nego što im date svoje povjerenje „.
    Prijatelje sami biramo, te je moguće kroz određeno vrijeme prijateljskog druženja shvatiti da li je netko zavrijedio da mu poklonimo svoje povjerenje .
    Ukoliko vas ta osoba dovoljno ne cijeni, nemojte se dvoumiti i odmah takvom čovjeku recite: " zbogom "! Ti ljudi nisu zavrijedili da se trudite oko njih, da ih pitate što nije u redu, u čemu je pogreška , što ih smeta i u čemu je zamjerka ?
    Takvi ljudi nisu vrijedni vaše pažnje ( oni svojim ponašanjem najviše govore o samima sebi ) , jer su neophodne odlike za pravo prijateljstvo – odanost , iskrenost i poštivanje druge osobe.
    Stoga, pravi prijatelj nije onaj koji samo klima glavom na svaku našu riječ, već koji nas upozori na greške koje nesvjesno radimo , a ujedno je odan, odnosno tu je upravo onoga trenutka kada ga trebate.
    Stoga, prijatelji zauzimaju važno mjesto u životu svakoga od nas.

    Međutim, oni koji se samo nazivaju prijateljima a zapravo to nisu , samo se "prošetaju" kroz naš život , ali pri tome za sobom ne ostave baš nikakvog traga , upravo kao da nikada nisu niti postojali za nas.
    Ali oni koji su nas vezali svojim emocijama, "živili sa našim nedaćama i nastojali ih zajedno s nama riješiti" , oni su ostali u našem sjećanju do kraja našeg života , iako možda više fizički nisu pokraj nas.
    William Shakespeare je rekao jednu lijepu misao vezanu za pojam prijatelja citiram : „ Prijatelj je onaj koji te poznaje kakav stvarno jesi, shvaća što si prošao , prihvaća što si postao i još uvijek ti dopušta da rasteš“.
    Međutim, treba se paziti okrutnih ljudi koji žele druge iskoristiti , glumeći prijateljstvo iz neke osobne koristi. Njihove namjere su opake i oni u biti nisu svjesni koliko zla čine , tim svojim ponašanjem.
    Jedna misao ( Buda ) lijepo opisuje takve ljude : "Neiskrenog i zlog prijatelja treba se bojati više od divlje zvijeri, divlja zvijer će možda raniti vaše tijelo, a zao prijatelj će raniti vaš um".
    Ujedno , rana koju ti zada prijatelj – nikada ne zacijeli! ( Kineska poslovica ).

    Ima situacija u životu , kada nas netko jednostavno izbriše iz svoga života i to bez ikakvog objašnjenja . Ne možemo reći da nam je svejedno !
    Međutim iskustvo najbolje govori , da se čovjek na to ne smije uznemiriti , žalostiti , uzeti k srcu , jer takva osoba niti nije zaslužila da bude vaš prijatelj.
    Mnogo ljudi , tijekom životnog vijeka prođe kroz naše živote.
    Upoznajemo ljude kroz razne životne situacije vezane za uspjehe, neuspjehe, sreću , nesreću, sve što život sa sobom nosi.

    I što iz toga svega možemo zaključiti?
    Čim se pojavi pa čak i najmanji problem, javljaju se slučajevi da tzv. "prijatelji" jednostavno nestanu.
    Ostajemo sami samcati sa svojim problemima , svojim nedaćama.
    I ukoliko se tada pojavi čovjek koji bez zadnjih namjera, iskreno prilazi, bodri nas, tješi i pruža nadu u bolje sutra – to je onda pravi prijatelj.

    Upravo u društvu prijatelja sve se lakše podnese i sve se daleko lakše prebrodi.
    Lijepo je Aristotel rekao :"Prijateljstvo je jedna duša u dva tijela".
    I to je prava istina.
    To je zapravo pravo prijateljstvo i na takvim odnosima treba raditi , takve odnose treba njegovati.
    Dovoljno je imati par prijatelja , ali koji su zaista pravi da se možemo na njih osloniti, zatražiti pomoć , podršku, iskreni savjet ,razgovor, podijeliti s njima tugu, radost, uspjeh i neuspjeh.
    To su prijatelji u dobru i zlu, koji čine naš život ljepšim, sadržajnijim , a nas svakako boljim ljudima.
    Radimo svi zajedno na tome, ne dozvolimo da prijateljstva polako nestaju , da blijede , da ostajemo sami.
    Jedan telefonski poziv prijatelja, njegova topla riječ , jedan sms, smiriti će nas kada nam je najteže. Nestati će onaj grč u našem glasu, nestati će treptaj srca koji je izazvao stres iznenadnog nemilog događaja .

    Prijateljstvo sve liječi, zato radimo na njemu i njegujmo ga iz dana u dan.
    Isplati se, svi ćemo biti sretniji i zadovoljniji , jer ćemo imati osobu koja je uvijek tu za i uz nas , a i mi ćemo biti tu za nju i uz nju .
    Da , u takvo prijateljstvo vjerujem i vjerujte i vi, zbog svih nas !!!!!!

     

    Tekst je objavljen u Sisačkom tjedniku
    Gordana Sedmak-Jednačak

  • Prije nego su se pojavile društvene mreže

    Prije nego su se pojavile društvene mreže

    Neki dan sam se sjetio onoga vremena prije dvadesetak godina, a bilo je to prije pametnih i ikakvih mobitela, kako smo izlazili van, provodili vrijeme i sve u svemu, nije nam bilo ružno. Ne, nije ovo nikakav pledoaje protiv modernih tehnologija, dapače, vidi se kako smo ih prihvatili, ali činjenica je da su stvari prije dvadesetak godina što se tiče druženja bile ipak znatno drugačije. Dakle, govorim o vremenu kraja svoje srednje škole i ranim danima studija – jednostavno bismo se spustili do Konta (za neriječane, poznato višegeneracijsko okupljalište na lijevoj obali Rječine kod hotela Kontinental), tamo bismo se prosmucali lijevo-desno, imali smo nešto bakšiša u džepu, taman dovoljno za platiti makjato koji smo mogli cuclati satima te bi već netko nama zanimljiv naišao. Nismo se prije toga dogovarali viberom ili messangerom, nije se previše ekstenzivno koristio ni telefon, već bismo se jednostavno spustili i nekoga našli. Već je i tih pola sata šetnje do Konta od mojih nebodera na Rastočinama (nikada, ako je bilo lijepo vrijeme, ne bih išao busom, nego pješke preko Belvedera i Via Rome dolje do grada za što mi je trebalo točno 30 minuta) bilo dio nekog nepisanog obreda, onda bismo se na tom Kontu okupili, pa se do kasna, a sad i to „do kasna“ je relativan pojam, raspredalo, pričalo, filozofiralo, flertalo, pijuckalo onu na početku kupljenu kavu, a što je već samo po sebi predstavljalo neki život i odmak od svakodnevice.

    društvene mreže

    Nije da nismo bili svjesni da je tada, polovicom devedesetih vladala totalna oskudica, bili smo i te kako svjesni da je svaka užicana kuna od roditelja zlata vrijedna i da je svaka od prijatelja nažicana cigareta nešto posebno, no bili smo mladi, štoviše, jako mladi, mogli smo tako dangubeći provoditi sate i dane, ma možda bismo tada mislili i godine, razgovarajući o koječemu, a uglavnom o onome što nismo razumjeli. Današnjim generacijama nepojmljivo, nije se putovalo, većina nas nije bila nigdje, većina je u mnogočemu oskudijevala, bilo je i više ili manje prikrivenih frustracija zbog toga, no ništa nije sprečavalo da se „debatira“ s većom ili manjom argumentacijom uglavnom onako samo da bi se debatiralo. O bilo čemu. Doba mašte. Mladenačkog idealiziranja ili omalovažavanja, svojevrsne arogancije koja proizlazi iz dobi u kojoj smo bili. To je bio neki spleen tadašnje Rijeke, koji s komocijom današnje vlastite dobi više ne poznajem niti bih ga mogao, čak i da hoću, rekonstruirati, pa mi tako diskurs nekih novih klinaca na tom istom Kontu danas ostaje stran i posve nepoznat, kao da se radi o nekoj drugoj kulturi ispisanoj na meni nepoznatom pismu. No, ako ćemo analogijom, zacijelo je to isto ono mladenačko prenemaganje kao što je bilo i ono naše, jer kakva drukčija treba biti mladost nego buntovna, puna sebe, prenemagačka, dodatno potkrijepljena generacijskim odobravanjem.

    Rekoh da nije bilo nikakvih značajnih gadgeta kao danas, rani su mobiteli bili kao cigle i jednu je takvu imao Mladen Urem, bio je to mobitel s kojim biste nekoga mogli pogoditi u glavu i zacijelo ga ozbiljno ozlijediti, dok smo mi drugi bili pomalo odrpani, željni svega, a što nam se činilo nedostižnim, nedohvatljivim, dalekim, stranim, sve ono što nam se danas čini smiješno blizu, tada je bilo daleko i nedohvatljivo, egzotično. Što dalje, to zanimljivije. Čini mi se kao da je onaj kasniji val putopisaca i avanturista baš ponikao iz te generacije koja je toliko čeznula za daljinama koje su nam u tom formativnom trenutku bile zaista nedohvatljive. Čini mi se da je danas sva generacija nas iz te sputane i ograničene mladosti ostala pomalo snena i zanesena tim vremenom, iako se sve promijenilo i ništa više nije isto kao što je bilo, da, priznajem, osjećam da smo ostali pomalo kao dinosauri nakon udara meteora, pa i danas živimo te svoje šale, cinizme, ironije, groteske koje smo započeli u nikad odrađenoj mladosti, a koju smo silom biologije izgubili.

    Kako rekoh, ne znam što o tome misle današnje generacije kojima je zacijelo smiješno ono naše trabunjanje na Kontu, koji ne mogu shvatiti kako nismo mogli kupiti kartu Ryanaira za London Stansted ili Stockholm Skavstu jer to jednostavno nije postojalo, kako nismo mogli nositi pristojnu odjeću, pa makar bila iz H&M-a ili za one malo potkoženije iz Benettona ili Desiguala, kako smo se mogli žaliti na to da nemamo pristup knjigama koje su nas zanimale, kao i to da nismo mogli nekome slati poruke kada bi nam palo na pamet niti graditi virtualne identitete na društvenim mrežama. Kao što im zacijelo ne bi bilo jasno da, sve u svemu, nismo bili baš nesretni ni tužni, bili smo klinci kao i svi ostali, bili smo sretni u svojim bajkovitim balončićima i da, družili smo se uživo, svakodnevno i stalno, neprestano, unatoč svemu.

    I tada su se pojavile društvene mreže.

    Autor: Milan Zagorac

  • PSIHOLOGIJA KAO VAŽAN FAKTOR U FOTOGRAFIJI

    PSIHOLOGIJA KAO VAŽAN FAKTOR U FOTOGRAFIJI

    PSIHOLOGIJA KAO VAŽAN FAKTOR U FOTOGRAFIJI

    Pozdrav svima!

    Dobrodošli natrag u ''Malu školu fotografije''. Iako je prošlo dosta vremena od kada nisam pisao kolumnu, razlog je bio i više nego opravdan: Naime, radio sam i usavršavao svoje fotografsko znanje izvan Hrvatske, točnije u Njemačkom gradu Augsburgu, u mreži najvećeg fotografskog diva u Europi – Studioline Photography. Naime, s preko 86 foto studija u Njemačkoj i nekoliko njih u Austriji, Studioline je bio moj drugi ''dom'' proteklih 6 mjeseci. Zbog toga i imam čast i odgovornost kao prvu kolumnu nakon povratka krenuti s jednom sasvim neobičnom,ali itekako važnom temom važnu kako samim fotografima, tako i pojedincima koji bi jednoga dana mogli stati ispred njihovog objektiva. Zato, krenimo redom!

    ''KLIK NA PRVU''

    Iako se često događa da fotografima prethodno ne poznaju svoje modele. Pogotovo ako rade za razne agencije i brendove, oni nešto iskusniji u ovome poslu već na preporuku daju agencijama svoje prijatelje i kolege kako bi ih koristili za svoja snimanja upravo iz razloga što ih poznaju privatno. Taj vrlo važan faktor kasnije će se pokazati kao jako dobar razlog jer će i same fotografije biti puno bolje, opuštenije, a model će se osjećati izrazito ugodno pred kamerama prijatelja, čak i ako se radi o fotografiranju za neki brend donjeg rublja ili ljetne kampanje za novi ljetni resort.

    PSIHOLOGIJA KAO VAŽAN FAKTOR U FOTOGRAFIJI

    ULOGA MODELA VS. ULOGA FOTOGRAFA

    Kada bismo vam rekli da je uloga modela poprilično zahtjevna, mnogi bi se na tu činjenicu samo nasmijali i odmahnuli rukom. No, činjenica jest da uloga nije nimalo laka, stajati 5 sati ispred užarene lampe ili reflektora, smiješkati se iako ti možda nije do smijeha, i znojiti se, stajati i raditi grimate, širiti ruke i noge, a sve u cilju bolje promocije samog proizvoda brenda ,složit ćete se, nije nimalo lako. Zato, dragi čitatelji, ukoliko mislite da je model biti lako, model bi bio svatko.

    Isto tako, mislite li da je uloga fotografa lakša, samo dođite u jednu sitaciju snimanja od 12 sati, gdje morate SAMI biti organizator, šef, sekretarica, frizer,stilist, teta čuvalica za djecu, pse i mačke itd. Onda uz primaran posao fotografa i kasnije obradu fotografija sigurno nećete više biti ljubomorni što vi samo stojite ispred rasvjete, a netko drugi se muči i svojski trudi dobiti idealan kadar.

    Znate li sada o čemu vam pričam?

    PSIHOLOGIJA KAO VAŽAN FAKTOR U FOTOGRAFIJI

    Fotograf je osoba koja ima zadnju riječ. NE MODEL!

    Iako se na snimanjima često puta zna dogoditi da fotograf udovoljava zahtjevama modela, to nebi smjelo biti tako. Iako se modelu često puta čini da je loše ispao na fotografiji, to nije razlog zbog kojega bi fotografiju trebalo izbrisati. Finalnu odluku donosi sam fotograf. On je osoba koja stoji s druge strane fotoaparata i ne gleda osobu kroz razne Instagram filtere, već samo ono što stoji ispred njega – model!

    Važno je to razjasniti već na samom početku snimanja kako bi i model i fotograf znali pravila. Ukoliko dođe do razlilaženja u mišljenjima, model se mora složiti s fotografovim mišljenjem jer on je ipak stručnjak u svome poslu, te na kraju krajeva osoba koja će brendu morati ispostaviti fotografije. Zato, dragi modeli, ne budite uvijek strogi prema sebi i svome izgledu, barem ne na profesionalnim snimanjima. Na svojim vlastitim selfijima svakako možete postrožiti kriterije jer ipak će to vidjeti tek nekoliko vaših frendica :)

    PSIHOLOGIJA KAO VAŽAN FAKTOR U FOTOGRAFIJI

    POZE KOJE ''NOSE'' FOTOGRAFIJU

    Iako je dakako važno kako će fotografija djelovati, važno je da je model u svakoj pozi sretan i da mu je ogodno. Ukoliko se druga strana ne složi s nečime, svakako mu treba udovoljiti, posebice pri nekim zahtjevnim pozama koje mogu dovesti do neželjenih ozljeta i posljedica što svakako nitko ne želi. Tu je važno igrati na kartu ''slobodno'' poziranja jer će sam model osjetiti svoje tijelo i time dobiti onaj stav koji će fotografiju dići na viši nivo.

    Važno je pritom napomenuti da se i fotograf ovdje mora povremeno uključiti kako bi ispravio sitnice (kosu koja pada na oči, glavu koja je nakošena, ogrlica koja se okrenula na drugu stranu id.)

    To su svakako pojedinosti na koje svaki fotograf mora paziti da je svaki model, a kasnije i brend zadovoljan rezultatima.

    PSIHOLOGIJA KAO VAŽAN FAKTOR U FOTOGRAFIJI

    ŠEĆER NA KRAJU

     

    Važno je da su oboje (model i fotograf) dobre volje jer ukoliko postoji nešto iz privatnoga života što donosite na set, cijela energija postati će mlaka i loša,a samim time i fotografije. Osjetit će to i fotograf kojemu neće biti do ničega, a vama će umjesto 150 odličnih fotografija ostati tek tu i tamo koja dobro uspjela i lijepa sjećanja kao uspomena.

    Stoga se svakako pobrinite da Vaš klijent dobije najbolje: ENERGIJU, OSOBNOST, DOBRU VOLJU, OSMIJEH, VEDRINU I TOPLINU KOJA SE OSJETI NA SVAKOM PLAKATU U GRADU, SVAKOM DIGITALNOM OGLASU I REKLAMI KOJOM ĆETE SE PONOSITI svaki puta kada otvorite neke novine ili časopis.

    Budite spremni na izazove, ne očekujte da će svaki model, niti svaki fotograf biti idealni, ali od svakog prosječnog, moguće je uz dobre energije stvoriti savšrenstvo.

    Provjereno, pokušajte :)

    Do nove kolumne, pozdrav!
    Dominik Papić

  • Q10 ili priča o superkupcu

    Q10 ili priča o superkupcu

    Ne, nije riječ samo o razvijenom supervirusu ili superbakteriji, niti je riječ o superbateriji. Ultimativni izum današnjice je superkupac.

    Znate ono… Dobro, možda ne znate jer vas ne zanima taj žanr filma, ali Romerov film „Zora živih mrtvaca“ odvija se u shopping mallu, nama poznatijem kao trgovački centar, koji postaje posljednje utočište živih. No, zombiji kao zombiji, ulaze i ulaze i ne prestaju ulaziti, a sjećanje na svijet prije apokalipse zombija postao je upravo – trgovački centar sa svim svojim proizvodima, novim, mirisnim, upakiranima, kako kaže stih pjesme The Beat Fleata „šareni artikal, karton i plastika, crven, zelen, žut, kupuj kao lud“. Da nastavimo: „Nije bitna kvaliteta, samo etiketa“. Naravno da nije bitna kvaliteta. Odnosno, bitna je ukoliko nam etiketa to jamči, znači – petlja nas je vratila opet na početak.

    Q10

    Dakle, vratimo se opet na ono odakle smo krenuli: superkupac. To je posebna vrsta razvijena od humanoida, homo sapiensa sapiensa, a koja žudi da ima trepavice „kao da je rođena s tim“, želi također kjut ten, pardon Q10 molekule koje pomlađuju kožu, dobro, i čine ten da bude kjut, koja ide tamo gdje je „cijene“ pa „tu kupuje“, da, cijene i istinske vrijednosti kao, primjerice „Das Auto“, što podrazumijeva da je baš to auto, a ne nešto drugo, te, naravno, govore o tome što je „neprocjenjivo“, a mogu i aludirati da „vrag nikad ne spava“, pa je potrebno izdvojiti koji novčić za dodatno zdravstveno osiguranje, kao što je vrlo pogodno razmisliti „s kime bankarite“ jer očito nije isto, postoji i bolje i gore bankarenje, što god to značilo (je li to možda neka igrica kao monopoly?).

    I tako desetljećima. Nećemo pretjerivati, nije stoljećima, nekada je ova mašinerija bila rezervirana samo za urbano stanovništvo izloženo pogledima na izloge, no s masmedijima ono je postalo svedostupno i sveobuhvatno, postalo je sveprisutno, toliko vidljivo da možda ne možemo ni leći u postelju, a da prije ne provjerimo na fejsu ima li što novo, jasno, uz novu poruku s ebaya, jer „čega nema tamo, to ni ne postoji“ (ne, ne možemo sigurno, jer probajte pobrojati po kući koliko imate pametnih uređaja).

    Nemojmo se pretvarati da mi nismo dio toga. Jesmo i ne možemo iskočiti iz toga vlaka, jer svako iskakanje predstavlja prilično veliki rizik. Da, mi smo, konačno, ti zombiji iz supermarketa koji traže meso, koji idu i kupuju, koji onako glavinjanju ispod neona da bi djelovali mlađe, ljepše, privlačnije, feromonskije, moćnije, da bi samima sebi vratili samopouzdanje, da bismo se osjećali prestižnije u svijetu koji je zapravo ostao bez prestiža, koji je, da se opet izrazim tuđim riječima „sav jedan citat“, sve je generik, konfekcija, čini mi se da smo čak i zaboravili što je uopće to „haute couture“, kako kaže jedna bivša ministrica, sva također „alternativna“ (naime, i alternativa je postala moda, zar ne, moguće ju je nabaviti na ebayu za 12,26 dolara i to bez poštarine), reklamirajući svoju novu knjigu (navodno – prikriveno) a gdje navodi razliku između „političara novoga kova“ i onoga što je, navodno, bilo prije. Ovo je civilizacija „navodnog“ jer „što je istina?“.

    Kako god, superkupac je lansiran u orbitu, umjesto nadčovjeka nastao je nadkupac, umjesto lude ljubavi koju su zazivali podjednako očevi kršćanstva kao i nadrealisti, ostala je samo mašinerija lude pornografije i svedostupne industrije iluzije i zabave, proizvodnje u granicama nerazumnih brojeva, rast, rast, rast svega, pa i petminutnih slava i „ne-svijesti“ o životu. Mi smo u san u snu golemog, ne znam kako da to kažem, slaboumnika, koji mašta o predivnoj zabavi koja nikad ne prestaje, o lalalandu, a koju svako malo nešto pokvari.

    Superkupac je apokalipsa zombija, ne, ne isključujmo se iz toga, nema načina da se isključimo, ne, nema načina da izbjegnemo toj ulozi.

    Vraćam se ponovno na prvu asocijaciju, na „Zoru živih mrtvaca“, a kojima je jedini refleks, osim nagona za mesom, ostao upravo guranje kolica pored polica. Spas je u trošenju da bismo bili ljepši i privlačniji, bolji nego što jesmo, konačnog izlaza ionako nema ili ga mi ne vidimo iza kulisa jer smo dobro ugođeni da ne vidimo. On završava na vratima skladišta uz tragičnu sumnju pomaže li taj blesavi Q10 ičemu, osim da izbija pare iz novčanika i je li onaj auto baš „Das Auto“. Zaista, zaista tragično pitanje.

    Autor: Milan Zagorac

  • Riječki steampunk

    Riječki steampunk

    Često mi se, nedjeljom navečer dok gledam Murdoch Mysteries, odnosno Inspektora Murdocha, pojavi ista ideja: kako bi bila genijalna stvar napraviti ovako jedan banalan trilerčić smješten u Rijeci s kraja 19. ili početka 20. stoljeća. Na primjer, inspektor Achile Szapary istražuje nestanak nacrta koji je puknuti inženjer Ploech čuvao u sekreteru u svojem najmodernijem stanu na šestom katu oblakodera u blizini crkve sv. Vida, a na kojem je radio zajedno s Marconijem dok ovaj nije izašao iz projekta. Dobro, malo se šalim, ne mora baš biti tako blesavo, ali zašto ne? Kao da su Murdochove misterije išta drugo nego reklama za Toronto i pseudopovijesno opravdavanje za njegov sjevernoamerički trijumf u današnjici, naravno, prepune insinuacija i na današnje doba. U Rijeci toga vremena imamo sve ove steampunk fore ala Elon Musk onoga vremena - inspektore, sitne kriminalce, parovoze, došljake, mornare, najmodernije parostrojeve koje svijet nije vidio, prve telekomunikacije, prve nebodere, gazde, sluškinje, službenike, placarice, trgovce, lude izumitelje i još luđe nadvojvode u vili u susjednom vrtu, enormno poznate svjetske ličnosti u prolazu ili stalnom boravku, masonske lože, ma sve, ali baš sve elemente imamo dane na tapeti kako bismo mogli stvoriti alternativnu prošlost koja bi zacijelo dala i alternativnu budućnost, no to je ionako poanta ovoga subžanra SF-a.

    Riječki steampunk

    Imamo još jednu komparativnu prednost u odnosu na Murdochov Tornoto: grad je ostao poprilično očuvan, posve recentno je i filmski otkriven u hrvatskim pojmovima, no, dobro, najbitniji preduvjet da imamo takve producente, scenariste i redatelje kao i uopće ideju da se možemo pomalo ironično okrenuti prema svojoj prošlosti, to ipak još nemamo. Možda jednoga dana. Možda jednoga dana na kraju počnem pisati u tom žanru. No kad razmišljam u tom registru "što bi bilo kad bi bilo" možda bi bilo još bolje da u gradu imamo jednoga Elona Muska, ali to je sada jedna sasvim druga priča.

    I tako, dok sam ja gubio vrijeme na razmišljanje bih li se mogao zainteresirati za neko književno eksploatiranje šušnute riječke prošlosti (ali bez onoga nostalgičnog kukanja "joj, što je nekad bilo bolje", već na sasvim drugi način), dođe do mene informacija da se mađarski književnik Benedek Szabolcs upravo zainteresirao za ovo: da, baš za to, za nešto što možda po definiciji nije steampunk Rijeka, ali svakako je steam-retro-samoironično-suspense-mistična Rijeka, ona Rijeka koja je bila plurilingvalni melting pot naroda i narodnosti sveudilj slobodnozidarske monarhije, s nevjerojatno zanimljivim pričama i događajima, bili istiniti ili tek urbane legende, s impresivnim tehnološkim backgroundom onoga doba, od snimanja metka u letu, prve rendgenske fotografije, do tehnologije povezane s torpedom (ne, nije samo stroj za propulziju i žiroskop, ima toga još), do onoga što bismo mogli nazvati rodilištem moderne reklamne industrije onoga doba.

    Kako bilo, Benedek Szabolcs se vrlo entuzijastično zaputio u istraživanje zajedničkog nam grada, pa se nadam da ću mu moći pomoći oko niza potrebnih informacija.

    U međuvremenu, kako rekoh, dogodila se i ona evolucija u prepoznavanju riječkih ambijenata kao vrlo zahvalnih kulisa za suvremene filmske produkcije, pa dobro, ako se odnose i reklame za Lexus, nema veze, i to je odlično, pa ako se i radi o domaćoj seriji o nekim novinama, dobro, neka je. To znači da postoji nešto što je ljudima zaista privlačno, bilo da se radi o financijskoj povoljnosti, bilo da se radi o vizualno dostupnim kadrovima za koje ne treba previše tehnološkog doštukavanja. U prepisci između mene i Benedeka pojavilo se jako puno točaka interesa: od priče o morskome psu koji je strašio stanovništvo davnih godina početka 20. st., preko Lože Sirius, Carpathije, do predivinih starih fotografija Rijeke na portalu Fortepan

    Dodao bih tu i nevjerojatno puknutu priču o Svetoj Johanci koja je "plakala krv" pa je na kraju sve završilo na policiji u rukama oružnika Ilije koji je na svoju čast prekinuo sramotnu rabotu.

    No, priča o Rijeci s početka, dakle, ona o nekoj steampunk seriji tipa Murdoch Mysteries nije još uvijek došla na red. Barem ne u nas. Možda dođe iz Budimpešte, zašto ne, ta ta su dva grada, barem u onom svom zajedničkom KuK dijelu ionako posve orođena. U krajnjoj liniji, možda je to i bolje, jer tada nije riječ o samohvali niti guranju sebe u prvi red, već o jednoj vrsti vanjskog priznanja i interesa koji dolazi iz druge zemlje. No, kako bilo, mislim da bi ipak bilo bolje da se samoekspolataciji okrenemo i mi sami.

    Autor: Milan Zagorac

  • RUŽA BOJE PUDERA

          RUŽA BOJE PUDERA

    RUŽA BOJE PUDERA

    Priča koju pišem drugačija je od ostalih, do sada napisanih.

    Upravo drugačija jer je stvarna, doživljena i proživljena .

    Priča je to iz davnih , prošlih vremena puna emotivnih sjećanja koja smiruju dušu, pri samoj  pomisli na ono što je nekada bilo lijepo i posebno .

    Vjerojatno se pitate :“  Zašto priča o ruži i što kod ruže može biti tako zanimljivo, da bi bilo zabilježeno u jednoj priči „?

    Ali vjerujte ima , upravo to nešto.

    Vidjeti ćete na kraju priče , da je ruža boje pudera u potpunosti  zaslužila taj tretman.

    Radi se o ruži koja nije nimalo obična kao ona koja raste i cvate, u gotovo svakom vrtu.

    To je ruža boje pudera za koju su vezane mnoge uspomene iz davnih prošlih, nama lijepih vremena.

    Uspomene vezane uz dolazak mlade  obitelji iz jednog grada u novi grad na tri rijeke. Prilagodba  mlade obitelji sa suživotom, u njima nepoznatom gradu.

    Potom , savijanje obiteljskog gnjezda , onako kako to obično biva , radeći i snalazeći se svakodnevno.

     Obitelj je rasla . Djeca se bezbrižno sa vršnjacima  igrala u parku,  provodeći svoje bezbrižno djetinjstvo. Odrastali su......

    Majka obitelji , uz sve svoje obveza uspjela se posvetiti onome što je posebno veseli.

    Bila je prava obožavateljica cvijeća. Pogotovo ruža.

     Po dolasku u svoj novi dom u  grad na tri rijeke , oplemenila je prostor ispred prizemnog stana posadivši veći broj prelijepih ruža. Nije se htjela odreći ljepote cvijeća u kojoj je posebno uživala.

    Ukrasila je cvijetnjak ispred svoga prozora, prekrasnim primjercima mladih ruža svih vrsta , veličina i boja.

    Ruže je nisu „ razočarale“ , prosto se nadmečući koja će ljepše cvasti i koja će ljepše mirisati.

    Čak su i pčele prepoznale njihova htjenja i njihovu ljepotu.

    Sa svojim cvatom jedna ruža je smjenjivala drugu ili su obje cvale istovremeno .

     Prava blagodat za oči.

    Mnogi prolaznici su se zaustavljali , divili se i raspitivali se za vrstu ruža i gdje su nabavljene. Ali jedna im je posebno „ zapela „ za oko .

    Jedna je prednjačila pred svim ostalim ružama .Bila je to prava krasotica , ruža boje pudera.

    Naprosto  raskošnija , naprosto posebna.

    Tako čvrsta , tako „ sočna“.

     Gordo uzdignutih grana i cvjetova prema nebu .

    Kao da je znala da je najljepša.

    Njezina boja u tim vremenima , bila je rijetkost .

     Boja pudera odnosno bež boja sa primjesama rozkasto naranđaste .

     Neobično , a lijepo . Plijenila je poglede i izazivala uzdahe.

    Majka obitelji bila je ponosna na sve ruže , na to kako uspijevaju i kako ju razveseljavaju svojim izgledom i bojama .

    Ali ipak , ova nježna ruža  boje pudera bila joj je najdraža.   Bila je drugačija, bila je neobična.

    Ponosno ju  je zalijevala preko široko otvorenog  trokrilnog , kuhinjskog prozora koji gleda prema cvijetnjaku.

    Ostali stanari , tu su ranije posadili svoj ružičnjak ali dolaskom ove mlade obitelji sve je nekako živnulo .

     Nove zasađene ruže, njihova raskoš , mirisi i boje dovele su do toga da i ostali dio cvijetnjaka naprosto dobije drugačiju dimenziju .

    Sve je cvijeće nekako oživjelo i povezalo se u jednu skladnu , cvjetnu harmoniju.

    Ruža boje pudera  nije samo bila posebna izgledom nego i svojim rastom i cvatom.

    Rasla je u vis, kao da je htjela svojim cvjetnim glavicama doprijeti u unutrašnjost  prizemnog stana i sudjelovati u životu obitelji koja ju je donijela.

    Raskošna je bila , cvjetna, puna tvrdih, velikih latica i mamila uzdahe divljenja i osmjehe zadovoljstva.

    Jednog dana dobila sam na poklon tek ubranu ružu, sa tek napola rascvalim pupom .

     Bila je lijepa i onako zatvorenih latica šireći opojan miris .

    Da, upravo tako , odrezana i ubrana  sa grma ruže boje pudera.

    Posebno me se dojmila bojom i svojim raskošnim izgledom , ta neobična ruža.

    Očarala me odmah svojom ljepotom i probala sam je zasaditi sa željom da je imam u svojem cvijetnjaku .

    Dugo nije davala znakove , da je zakorijenjena.

     Stajala je u zemlji pokrivena staklenom teglom ne dajući nikakve znakove života.

    No, jednog dana kada sam se već pomirila sa neuspjehom , ugledala sam sitne zelene listiće kako se pojavljuju ispod staklene tegle koja je poslužila zakorijevanju.

    Udahnula sam joj život.

    Mojoj sreći nije bilo kraja.

     Ruža boje pudera biti će „ kraljica „ i u mojem ružičnjaku.

    Tako je i danas . Ona je još uvijek tu.

    Stara , ali se neda .

    Uspjela sam njezine mladice , rasaditi na još par mjesta u cvjetnjaku.

    Za svaki slučaj .

     Neka ih je , posebne su .

    Zaslužila je to .

    Ali ispred prizemnog stana nema više stare ruže boje pudera , ali više nema niti Majke obitelji , moje svekrve .

    Eto zašto je ruža boje pudera zaslužila da bude zauvijek zabilježena u jednoj priči.

    Ona me podsjeća na osobu koja je voljela ruže i jednu posebnu krasoticu – ružu boje pudera.

    Gordana Sedmak Jednačak

  • SARAJEVO

    PUTOPIS S POTPISOM

    SARAJEVO

    PUTOPIS S POTPISOM

    Sarajevo je grad čije su priče toliko bliske i pune života da čak i ako ga nikad niste posjetili imate dojam da poznate njegove ljude, znamenitosti, ulice, trgove, mostove i parkove. Sada je pravi trenutak da doživite taj grad izbliza i uvjerite se da je još zanimljiviji nego u vašoj mašti! Grad na Miljacki svojim posebnim šarmom oduševljava svakoga tko ga posjeti. Iako ga možda možete zavoljeti izdaleka, kroz pjesme njegovih grupa, djela njegovih pisaca, duhovitost umjetnika, okuse bureka i ćevapa... ništa se ništa ne može usporediti s boravkom u Sarajevu i užitku druženja s tim gostoljubivim ljudima, šetnjama krivudavom Baščaršijom i otkrivanju svih ljepota koje vam ovaj grad nudi na pladnju.

    Putovanje je počelo u noći s petka na subotu. Točnije u subotu u 1,30. Početna stanica bila je kod zagrebačke Inine zgrade preko puta MSU (Muzej suvremen umjetnosti) u Novom Zagrebu. Prijateljica Marija koja je putovala samnom već je bila tamo. Obično ja uvijek kasnim što i nije neka novost, ali ni vrijedno spomena. Uglavnom, krenuli smo prema istoku Hrvatske, točnije do granice s BIH kod Slavonskog Broda. Do tamo s jednim stajanjem nam je trebalo otprilike 2 i pol sata. Čekanje na granici zaustavilo nas je na još dodatnih pola sata zbog jedne putnice koja nije imala dokumente sa sobom. Na tugu svih putnika pa i mene morali smo otkazati drugu pauzu za wc i pušenje jer smo i ovako već debelo otišli izvan plana i programa. Negdje oko 9 sati ujutro napokon smo ugledali prve kuće u okolici i par minuta poslije stigli u dugoočekivi grad Sarajevo.

    Sam obilazak i nije tako dugo trajao s obzirom da smo imali mladog vodiča koji nas je uputio i proveo kroz osnovne glavne spomenike, znamenitosti i mostove u gradu, usput pričajući priču o povijesti i životu Sarajeva koji je tada bio pod Osmanskkm carstvom. Na kraju ture vodič Vedran, pravi izvorni Sarajlija spomenuo je jednu scenu koja mu je bila zgodna za ispričati svakoj grupi do sada pa tako i nama. Riječ je o legendarnom filmu ''Valter brani Sarajevo'' i posljednja scena gdje Valter pokazuje suborcima grad i govori riječi: ''Sehen Sie diese Stadt? Das ist Walter!'' što u prijevozu s njemačkog jezika znači: ''Vidite li ovaj grad? To je Walter!

    SARAJEVO

    SARAJEVO

    Nakon službenog dijela grada oko 11,30 počela je naša privatna tura. Marija i ja odluči smo se prvo pozabaviti prvo kupnjom suvenira za prijatelje i sebe, a onda uživati u obilasku, fotografiranju i gastronomiji Sarajeva. Tako smo vidjeli sebilj na glavnom trgu Baščaršiji, Carevu džamiju, Staru pravoslavnu crkvu, Latinsku čupriju (Principov most) bili smo u muzeju Sarajevska pivara i tamo kupili nekoliko suvenira, fotografirali se, vidjeli franjevačku crvku i naravno kušali nezaobilazne čevape i lepinje, baklavu i sve skupa zalili sa pravom Sarajevskom pivom. Upoznali puno dragih ljudi, s nekima smo se odmah upoznalii razmjenili brojeve telefona. S nekima ćemo se možda opet susresti na nekom novom putovanju, a neki će tek ostati zaboravljeni putnici kao i mi njima.

    Bačva

    Moram priznati da mi je ovo bilo jedno od naljepših putovanja, izuzev vožnje od 16 sati (8 sati u jednom i 8 sati u drugom smjeru) no ukupno gledajući imam razloga biti zadovoljan. Iako sam se veselio i Ljubljani, Piranu i Portorožu, Grazu i Fužinama, kao i Čazmi te Puli i Brijunima, nigdje se nisam osjećao više ''kod kuće'' kao u Sarajevu. Da li je to do ljudi, mentaliteta, nacionalnosti, hrane, prirode, čega kod ja sam bio oduševljen. I mislim da ću se vratiti. Možda za pola, godinu dana, možda za dvije... ne znam točno! Samo znam da je još jedno divno putovanje ostavilo trag u mom životu i upisano zlatnim slovima, a sve ostalo je manje bitno.

    Sarajevo, ostaj mi lijep i divan grad kao i tvoji stanovnici. Do nekog novog susreta...

    Pozdrav!

    Autor: Dominik Papić

  • Sedamdesete

    Sedamdesete

    Mamić je unikat. Produkt je i Tuđmanove vizije i korumpiranih političara i inferiornog društva "suvremene" Hrvatske.

    Ma koliko je njegovo ponašanje svakom iole normalnom čovjeku gnjusno, osobno, ne zamjeram mu ništa.

    On se samo ponaša onako, kako mu drugi dozvoljavaju. Uz sve navedene, čak i suci, ljudi koji u rukama imaju alate za kažnjavanje i stavljanje iza rešetaka svakoga tko to zaslužuje. Bilo radi kriminala, bilo radi neprimjerenog ponašanja u sudnici. U sudnici, gdje bi kultura i poštivanje zakona trebale biti neprikosnovene.

    Prodanović i Sloković, iskusni su odvjetnici koji su u svojoj praksi branili mnoge, narodu omražene face. Ipak, građanima su i dalje simpatični i malo tko im zamjera njihov rad.

    Scene na Županijskom sudu u Osijeku samo su jedne u nizu drskog Mamića. Neki misle da je to unaprijed dogovoreni scenarij, drugi tvrde kako je to samo dio ludila, ludog Mamića.

    Ako je riječ o prvome, svaka im čast. Ako je riječ o drugome, pitam se, jesu li dvojac Prodanović/Sloković uistinu toliko siromašni da im treba i Maminjin novac? Uz cijenu ovakvog vrijeđanja njihova rada i osobnosti.

    delozacija

    Ili je u pitanju želja da se još jednom dobije pobjeda na sudu, što koristi njihovoj odvjetničkoj praksi. Čak i po cijenu "pustite lopova".

    Voljela bih da odvjetnici takvog kalibra, povremeno u svoje okrilje uzmu neku sirotinju i da je obrane od, primjerice, deložacije iz kuće/stana radi kredita u švicarskim francima. Ili da svojim umijećem i znanjem štite neku bakicu radi neplaćene pristojbe za radio, pobijajući rješenja Ovršnog zakona i dokazujući njihovu pogubnost i besmislenost. Ili da budaletinu koja prijeti svojoj bivšoj djevojci/supruzi strpaju iza rešetaka na duže vrijeme. Ili da učine nešto slično za one koji nemaju love a koji će u sudnici biti pristojni dok će odvjetnicima biti zahvalni. I neće ih vrijeđati. I da to učine pro bono.

    Davnih sedamdesetih, moji roditelji su sazidali jednu sobu. Bez sanitarnog čvora i bez potrebne građevinske dokumentacije. Nakon dolaska inspekcije, stiglo je i rješenje za rušenje. Veseli trio, moj otac, majka i ja, trebali smo spavati, vjerojatno u dvorištu pod šatorom.

    Veno Bojanovski, odvjetnik kojega su moji roditelji angažirali, odradio je svoj posao. Spriječio je rušenje, dogovorio je plaćanje kazne u ratama i isposlovao vrijeme za dobivanje potrebne dokumentacije.

    Scena koja mi se urezala u pamćenje bila je ona, kada su moji roditelji na stol stavili svoje dvije, tek dobivene plaće i još nešto posuđenog novca kako bi podmirili troškove Bojanovskog.

    On je pogledao svežanj novčanica i pitao moje roditelje: "A od čega ćete vi živjeti?" Tata je odgovorio da će se snaći, majka je nadodala da imaju još novaca. Bojanovski je mojoj mami zaprijetio kažiprstom i kimanjem glave. Naravno, znao je da ne govori istinu.

    Nakon toga, mene je pomilovao po glavi i rekao: "Mala, ne boj se sirotinje, protiv nje se uvijek može. Boj se pretjeranog ponosa, uz njega ćeš uvijek biti sirotinja!" A mojim roditeljima je rekao: "Ostavite ove novce za sebe i za dijete. Vama neću uzeti niti dinara a ja ću se već namiriti. Ima bogatih, njima ću naplatiti i ovaj vaš trošak."

    Uz sva protivljenja i nagovaranja mojih roditelja, Veno novce nije uzeo. Umjesto njih, zatražio je od mog oca da mu natoči rakiju. Popio ih je nekoliko, zacrvenio se, i u dobrom raspoloženju, pozdravio se i otišao.
    U povijest, gdje mu je i mjesto.
    Hvala Veno!

    Autor: Ivanka Žakman

  • SLIKA NIJE DAROVANA

    SLIKA NIJE DAROVANA

    SLIKA_NIJE_DAROVANA

    Ovu sliku željela sam darovati .
    Darovati jednoj izuzetnoj osobi , s namjerom da izmamim zadovoljstvo i vedar osmjeh, na njezinom licu.
    Zadovoljstvo i sreću u oku, kada ugleda sliku.

    Kada na slici prepozna boje koje voli, koje nadahnjuju i daju joj snagu za dalje.
    Snagu za život.....
    Osobi koja zna cijeni umjetnost , koja voli lijepe stvari i iskrene ljudske geste.

    Stvarala sam je sa namjerom da je darujem , upravo toj osobi. Plava boja mora i žuta boja sunca bile su njene boje . Znala sam to.....
    Ova slika koja „govori tisuću riječi“ nastajala je postepeno.
    Plava boja , onako više duboko plava trebala je biti podloga, na kojoj sam željela "graditi " ono što je trebalo imati svoju priču.
    Priču koju može isčitati, samo ta osoba .
    Priču jednu, jedinstvenu .

    Žuta boja, onako topla kao zlatno sunce počela je pokrivati podlogu na kojoj je slika nastajala .
    Kako me zanos, da što vjernije prikažem emocije vezane uz tu osobu , ponio nastajale su slojevi boje koji su se nemilosrdno preljevali .
    Naprosto su se „ prebacivali „ jedan preko drugog .

    Miješala sam boje , boja sunca tako je dobila više nijansi kojima se još jače naglašavala slojevitost.
    Slojevi koji su nastajali njezinim preljevanjem i sljubljivanjem sa ostalim dijelovima boje , u jednom trenu napravili su pukotinu , prazninu.
    Prazninu u plavoj podlozi . Žuta boja sunca kao je htjela „ preskočila „ tu prazninu i nastavila put dalje , gradeći nešto novo .
    Sa vrha slikarske podloge spustila sam drugu miješanu žutu , koja je išla prateći onu prethodnu.
    Slijedila ju je u stopu .
    Slijedila kao da je znala da slika treba prikazivati , dva tanka razgranata , "zdrava " drva poredana jedan pokraj drugog .

    Dva drva koja šire svoje raskošne grane prema nebeskom plavetnilu. Slaveći život.....
    Žuto zlatne grane izgledale su tako pune, sočne i vesele stremeći negdje daleko .
    Daleko pod oblake.....

    No, iznenada već pri samom završetku slike doznam nešto od čega mi je stalo u grlu.
    Nisam se mogla dignuti sa stolice od emocija koje su me svladale, od bola koji mi je razdirao dušu.
    Držala sam sliku na krilu, a suze su po njoj kapale.....
    Kapale nezaustavljivo, suze tuge , suze bola.
    Pustila sam ih da padaju na sliku, nisam se obazirala, jer tada mi ništa više nije bilo važno .
    Samo je bol u mojem srcu „ plovila“.
    Gromko sam zajauknula, potom su suze krenule, krenule još jače .
    Jače , jedna za drugom. Klizile nemilice.....
    Slika je upijala suze, slika je bila svjedok boli .
    Čudila se, a nije znala razlog mojoj boli. Ali osjetila je moju neizrecivu bol.....

    Slika je izgubila formu, kasnije sam je nastojala popraviti , ali ona nije više bila ona od prije......
    Nije bila vesela, puna života kao u trenutku kada je stvorena.
    Ostavila sam tu sliku, onakvu tek toliko popravljenu, sa svim vidljivim tragovima tuge i boli u tim trenucima izbačenim iz moje duše.
    Međutim, fotografiju slike prije njezinog završetka zadržala sam i ona mi dočarava kako je trebala izgledati još samo da sam par detalja uspjela stavila na nju , prije nego su suze krenule .
    Suze boli, suze tuge.....

    Nemam više slike, imam samo njezinu fotografiju prije njezinog završetka.

    Slika nije darovana.
    Darovana dragoj osobi......

    Gordana Sedmak Jednačak

  • Slikajte ljudi – to Vam je besplatna psihoterapija života

    Slikajte ljudi – to Vam je besplatna psihoterapija života

    Slikajte ljudi – to Vam je besplatna psihoterapija života


    Postoje trenutci susreta s prijateljima, važnim i nevažnim ljudima kojima se otima pitanje već  „ušlagirano“.
    -  Što radiš, kako si, slikaš li nešto?
    - Obuzme me grč u grlu, slažem odgovor dodvoravajući, naravno bezazlen – DA!
    - A što DA?
    - Da radim, dobro, možda i nisam dobro, ali slikam i ostavljam osobnost u tragovima bestijalnih kolorita svježe ispečenih na mojem platnu, svoju osobnost, svoje ja koje i potpisujem.
    I dobro se osjećam...
    Teško je to shvatiti, prihvatiti ako nisi barem imalo izgrižen umjetnošću u srcu, pogledom na život.
    Jer nema ljepšeg trenutka kada eksplozija duše legne na platno, papir, karton – bilo što.
    Osjećaj izbačaja te energije neponovljiv je, ostaješ ti na podlozi, u ogled sebi, svima bezvremenski nezaustavno. Dobro je... i pusti neka traje.
    To su ti okidači podsvijesti jer nevjerojatnom snagom dodiruju svakog ponaosob.
    Ne dajte nikome da Vam kopira – Vaše slike života.

    Dubravko Đurđek, slikar

  • Slučaj zazorne profanizacije akademske dijareje

    Slučaj zazorne profanizacije akademske dijareje

    Diskursivna potka ovog romana čvrsto je fiksirana u Lacanovoj tezi o „objektu malo a“, koji se definira kao objekt žudnje koji je nemoguće dosegnuti. Protagonist provodi svoje bivstovanje rastrgan između temeljnih poriva erosa i thanatosa, priželjkujući postizanje sabiranja svojih težnji u jednu amorfnu i mrtvu kontemplativnu masu koja sama sebe onemogućava za daljnje djelovanje, no istovremeno šizofreno čini sve ne bi li on kao subjekt naracije nastavio orbitirati oko svojeg „objekta malo a“, i tek na kraju diskurzivnog toka koji omeđuje njegov život shvaćajući pravu lakanovsku istinu – svaki objekt žudnje je tek fantazmatsko prazno mjesto u koje upisujemo svoje želje i nagone i činimo od njega objekt svojih nastojanja, istovremeno ne shvaćajući da on jednako definira našu bit, i da oformljujemo sami sebe na temelju jedne śūnyatā-e, tj. staroindijske praznine, u punom smislu tog pojma. To shvaća i protagonist ovog romana, i u istom trenu njegova egzistencija gubi svaki oslonac, i to jer objekt njegove žudnje, sada fizički promijenjen iz njegove idealizirane slike u nešto zazorno (jer odrastanje i starenje jest nešto uvijek zazorno, čak i u psihopatološki zdravijim djelima od ovoga), sada postaje potpuno bezvrijedan, u smislu da nije više „nedohvatljiv“, „nedopušten“, i idealiziran (idealzijacija se ovdje sastoji u zločinačkom nastojanju poostvarenja mita o vječnoj mladosti ženskoga tijela).

    Akademik

    Vjerojatno se pitate: „Što se to ovdje događa? Kakve su ovo brbljarije u ovotjednoj kolumni?“, i ja vas ne krivim. Naime, u ovotjednoj kolumni upravo ćemo se baviti jalovim brbljarijama koje su uzdignute do statusa znanosti. U ovotjednoj kolumni pozabavit ćemo se akademskim „diskursom“, tj. akademskim stilom izražavanja.

    Gornji tekst sam upravo improvizirao iz glave, te on predstavlja fragment nepostojeće akademske studije o jednom poznatom romanu iz svjetske književnosti.

    Upravo sam improvizirao taj tekst kako bih pokazao da pisati na taj način nije uopće teško, da ne podrazumijeva velike studije i pripreme, kao ni neku veliku inteligenciju ili uzvišenu i društveno bitnu motivaciju za pisanje ovakvih užasa.

    Tu sam demonstrirao glavne značajke akademskog izražavanja: ogromne, razvučene i složene rečenice pune stručne terminologije, kao i pomno skrivanje onoga što bi se trebalo izreći i što je tema same radnje. Glavno pravilo akademskog diskursa glasi: Ako imaš nešto za reći, a kažeš to prejednostavno, tada to neće zvučati naročito impresivno. Stoga se nikad ne izražavaj jasno. Što manje publika razumije, to će te smatrati intelektualno nadmoćnijim.

    Akademski stil izražavanja jedan je od glavnih krivaca za pad interesa za humanističke studije. Taj ogavni akademski diskurs služi samo jednoj svrsi – produbljivanju elitizma humanističkih studija. Ako svi razumiju o čemu se radi u analizama poznatih umjetničkih djela, tada nam akademici i njihova tumačenja postaju suvišni, zar ne? Prema istom principu postupali su staroindijski svećenici kada su osmislili umjetni jezik sanskrt i postavili ga za sveti jezik liturgije. Sanskrt je toliko kompleksan i zahtijeva tolike godine predanog učenja da su u mogućnosti savladati ga bili samo pripadnici svećeničke kaste koji se nisu bavili ničim drugim osim proučavanjem svetih spisa. Kako su drevni Indijci vjerovali da je vršenje svetih obreda prema vedskim spisima preduvjet za održavanje sklada svemira i vlastitih života, tako je apsolutni društveni imperativ njihova društva postao imati svećenike koji će biti u stanju protumačiti svete sanskrtske spise. I tako je rođena indijska društvena elita. I tako je rođena moderna akademska elita. Osim što su akademici danas jedini koji vjeruju u neophodnost i društvenu korisnost vlastitih tumačenja, preslijepi i preglupi da shvate kako kokodaču na svojim izmaštanim diskursima u praznim dvoranama.

    Proanalizirajmo ponovno gornji odlomak iz nepostojeće studije poznatog romana. (Usput – vjerojatno nemate pojma o kojem se uopće romanu radi, zar ne? Ne čudim se. Akademski diskurs ne dopušta niti tako osnovne uvide. Reći ću vam – ovdje se radi o analizi Nabokovljevog romana „Lolita“). Pokušajmo prepričati gornje baljezganje jednim suvislim, inteligentnim, svakodnevnim i svima dostupnim jezikom:

    Tema ovog romana, koja nam se saopćava kroz naraciju, zapravo je tema o žudnji za „zabranjenim voćem“, tj. nedostižnim objektima požude. Glavni lik romana istovremeno nastoji potisnuti svoj „zabranjeni“ nagon, ali ga istovremeno i paradoksalno hrani produbljivanjem svoje „zabranjenje žudnje“ protiv koje se većinu vremena nema snage boriti. Na kraju romana glavni lik shvaća istinu – njegova je zabranjena ljubav počivala na posve nestvarnim i lažnim temeljima. Ono za čime kao ljudska bića žudimo u pravilu je samo iluzija privlačnosti koju moramo pod svaku cijenu posjedovati kako bismo se osjećali potpuno. Na taj način naša žudnja oblikuje naše karaktere. No, ako je naša žudnja u svojoj srži „lažna“ i „isprazna“, tada je naša osobnost izgrađena na potpuno pogrešnim i zapravo imaginarnim temeljima. To shvaća i protagonist ovog romana, i u istom trenu doživljava krizu identiteta jer je njegov idealizirani objekt žudnje doživio transformaciju, tj. odrastao! Odrastanje i starenje su u današnjem društvu, i izvan psihopatološke tematike kojom se ovaj roman bavi, zapravo tabu-teme. Stoga protagonistova žudnja više ne može biti usmjerena na svoje „zabranjeno voće“, jer je starenjem Lolite na kraju romana narušena njegova idealizirana maštarija o vječno mladom objektu njegove zločinačke pohote, koja ga je definirala kao osobu.

    Gornji i donji tekst iznose zapravo identične teze. No, kolika je samo razlika u čitanju i razumijevanju jednog naspram drugog!

    Ono što želim ovotjednom kolumnom poručiti jest da je vrijeme da se akademski krugovi probude i progledaju. Njihova je društvena uloga učiti mlade ljude kritičkom i analitičkom mišljenju, te im prenijeti znanje u obliku raznih ideja, spoznaja i teorija od kojih su studenti tada dužni vlastitim izučavanjem napraviti neki smisleni osobni svjetonazor. No, do uspostave te komunikacije koja je nužna za prijenos znanja, ideja i misli, uopće ne dolazi jer se Akademija više bavi učvršćivanjem vlastite elitne pozicije u društvenoj strukturi nego onime za što ih se plaća – obrazovanjem!

    Sve ovo govorim kao akademski građanin s dvije diplome u džepu, kao građanin koji je svoje studije završio u roku, bez i jednog ispita prenesenog u iduću akademsku godinu. I kao takav, zato jer sam radio na sebi i oformio svoje kritičko mišljenje, govorim vam da je dosta ove sramotne cirkuske predstave u našim predavaonama i u našim istraživačkim člancima.

    Naučite govoriti kao ljudi – za ljude – ili začepite prokletu gubicu!

    Autor: Boris Kvaternik

  • Smrad trupla

    Smrad trupla

    Već se bezbroj puta govorilo o tome kako je poezija mrtva, ili je pak na putu prema grobu jer je netko na nju izveo mučki atentat. Gotovo svako novo stvaralačko razdoblje donosi sa sobom istu dosadnu paranoju od ubijanja umjetnosti drskom inovacijom.

    Pa ipak, u našem dvadeset i prvom stoljeću takve se izjave sve rjeđe čuju. Tome razlog sigurno nije taj što smo postali tolerantniji prema novom i nepoznatom, nikako. Ako čovječanstvo nešto ne razvija s vremenom, onda je to svakako njegova tolerancija prema stranome.

    Ne, danas je sve manje moguće čuti isto staro blebetanje o smrti poezije iz razloga što o njoj više praktički nitko i ne razgovara.

    A to je jedino što može zaista ubiti poeziju. Ne inovacije, ne odbacivanje tradicije, ne uplivi novih ideologija i vrijednosti – ne. Već ravnodušnost.

    Ravnodušnost za poeziju. Nezainteresiranost za ta tajna vrata koja iznad svih šansi propuštaju sitni, mravlji čovječji um u bespuća multiverzuma – to je smrt poezije, a time i smrt same ljudskosti, jer poezija čovjeku pomaže poput kristalne kugle da se sjeti nečeg davno izgubljenog – svojeg lutajućeg, melankoličnog duha koji je gazio preko planina i oceana samo da bi spustio pogled na stopu do tad neotkrivenog mirisnog tla, da bi otkrio vlat trave propupalu iz raspucalog betona pokraj autoputa.

    Što je pošlo po zlu? Kako je moguće da su ljudi izgubili interes za jedinu magiju preostalu u ovome svijetu? Jer poezija to jest – ona je vrata u nedostižne sfere prošlih sjećanja, budućih nada i proročkih vizija, ona je magični čvor u stanju na daljinu opiti i hipnotizirati ( čak i podložiti svojoj volji!) tuđi um, i s drugog kraja svijeta.

    poezija

    Odgovorno tvrdim da je interes za poeziju usahnuo s porastom groznog korova elitnog akademizma koji je, poput neke gladne amorfne mase usisao u sebe umjetnost, isušujući je kao što bolesnoblijede gljive na kori debla polako ali sigurno jedu stablo iznutra sve dok ono ne padne, potpuno šuplje od svoje srži.

    Tko je od do neba pretencioznih akademika odgovorniji za današnje gotovo univerzalno okretanje leđa poeziji generacija koje tek stasaju u svijetu poharanom od bilo kakve mistike?

    Poezija, da bi opstala, nužno mora ponovno otkriti vlastitu nepretencioznost.

    Nepretencioznost nikako nije i trivijalnost, baš naprotiv. Bilo koji zen pripravnik mogao bi vas podučiti tome. I to je nešto što današnja pjesnička elita odbija shvatiti. Naprotiv, njima današnja poezija u globalu nije dovoljno ozbiljna, dovoljno uzvišena.

    Serem na takvu uzvišenost! Onaj tko ne zna prepoznati uzvišenost u traku sunca koje se odbija od mliječnobijele teksture tek opranog jutarnjeg suđa u limenom sudoperu nema što tražiti u poeziji. Umjesto svakodnevnog i običnog (koje je, zapravo, sve samo ne svakodnevno i obično – ono je esencija pjesničke i proročke ekstaze), oni rone u moru teorija, imena, lista, pravila, propisa, zadanosti, tradicija, pretpostavki, kravata, popodnevnih kava, profesorskih lula, smrdljivih malih kabineta, žablje napuhanosti, itd. – i od toga se nadaju sklepati poeziju dostojnu čovjeka! Fuj! Gadovi! Fuj! Okaljali su prošla i buduća stoljeća i stoljeća i stoljeća i stoljeća ekstaze svojim odurnim birokratskim šapama!

    Jedine osobine nespojive s duhom same poezije su birokratizam i intelektualizam. Intelektualac ne može pisati poeziju, kao ni birokrat. Dakako, bilo je kroz povijest pregršt pjesnika koji su bili vrhunski potkovani intelektualci, ali stvar je u tome da su oni pjesnici koji nešto vrijede u trenutku pisanja poezije odbacivali svoju intelektualnost poput predebelog kaputa koji im onemogućuje kretanje!

    Oni koji nisu imali snage za to – i ostali su samo intelektualci. Intelektualci koji su povremeno voljeli sebi laskati nazivajući se pjesnicima, ali to nikad nisu bili.

    Intelektualna poezija označava onaj simptom koji je uspio istrijebiti moderne čitatelje kao muhe, ostavljajući poeziju u striktnim ogradama akademskih klupa. Poezija bi trebala biti univerzalna - trebao bi je moći vrištati luđak, isto kao što bi je trebao moći sricati osnovnoškolac.

    Poezija intelektualnog tipa je jednostavno klaustrofobična, u smislu neprozirnosti same misli. Poeziju koju treba čitati praveći bilješke i zavirujući u riječnike ja jednostavno ne mogu uzdizati na pijedestal iz jednog jednostavnog razloga - jer ne prenosi sirove osjećaje. A to je glavna zadaća poezije, i njezin univerzalni ključ, ako takvo nešto uopće postoji - prenijeti bilo kakav osjećaj! Bilo kakav – nefiltrirano!

    Ukoliko neka pjesma može širokim masama prenijeti osjećaj gađenja, ljepote, čuđenja, ljutnje, zgražanja, seksualnog uzbuđenja, mentalnog hendikepa, ljubavi, nepravde... to je to. Stoga su moderni intelektualni stihovi pomodarstvo i ne služe jedinoj svrsi kojoj poezija može služiti - kratkom osjećajnom poistovjećivanju čitatelja i autora, pa makar i na jednu sekundu - onaj moment kada zastaneš i kažeš: ''Da, da, tako je, znam o čemu ovaj čovjek priča, baš sam to jučer slično doživio dok sam išao kupiti kupus na tržnicu i nešto usput iskusio''.

    Intelektualna poezija je elitistička, a poezija bi smjela biti otprilike sve ostalo, samo ne elitistička. Ako poeziju ne zna pročitati i osjetiti netko bez akademskog stupnja, mislim da se čovjek s pravom može zapitati čemu ona zapravo služi i koja je prava intencija govorenja na način da se u jezik postavljaju namjerni hendikepi koji probiru publiku, tako da zapravo jako mali krug ljudi može samo tek približno shvatiti o čemu se tu zapravo radi? Poezija mora biti instinktivna. Bljesak razumijevanja, a zatim mrak. Iza njega može slijediti novi bljesak, ali i ne mora. Bitno je pisati namjerno ne uskraćujući publici svoja mentalna iskustva s kojima se i ona može poistovjetiti i na taj način autora zapravo učiniti veoma ranjivim. To je opasno i mučno, ali zato se to i isplati raditi.

    Poezija je skok s litice u razjapljena božja usta koja poput zahodske školjke usisavaju obzor nad gradom! Poezija je razbijanje prozorskog stakla velikom, ljepljivom, sočnom narandžom ubranom u nekom već zaboravljenom snu! Poezija je tutnjanje groznih izobličenih truba arkanđela dok se vraćaju nebom iz seoske krčmetine! Poezija je spontanost! Poezija je prirodnost! Poezija je gladan pas šćućuren na autobusnoj stanici u subotnje veče! Poezija je sada ili nikada!

    Autor: Boris Kvaternik

  • Spleen ljetnog dosađivanja - malo sjećanje na djetinjstvo u Đakovu

    Spleen ljetnog dosađivanja - malo sjećanje na djetinjstvo u Đakovu

    Moram priznati da sam se cijelo ljeto nazaj… pardon, naradio na knjizi mojeg dragog virtualnog prijatelja (dobro i sreli se mi jednom, nemoš' lagat o tome) Davora Vukovića koji, istini za volju, piše tipografski onako kako ne bih poželio ni najgorem neprijatelju za uređivanje (što je najbolje, nije problem u pravopisu kao i vrlo čestim dijalektalnim intervencijama u dijaloge ili pripovijedanje, već doslovno u onome, znate tri točke, nema potrebe za četiri, pet ili šest, a da ne govorim da je pisanje po smartfonima dovelo do toga da, eto, sve pišemo bez dijakritika, pa se ti slikaj!), ali čije su me priče, posebno one autentične osvojile na prvu loptu jer su mi evocirale vlastito djetinjstvo u Đakovu (da, da, ja osim riječkog, ludbreškog, varaždinskog, kraljevičkog i malim dijelom komiškog imam i đakovačko djetinjstvo i sve je to trebalo fino izmiriti).

    malo sjećanje na djetinjstvo u Đakovu

    A to je izgledalo otprilike ovako, a tako je i bilo kod Davora, a očito i kod svih u istočnoslavonskoj provinciji (e, nemam pojma kako je bilo u Osijeku, tamo se išlo u robne kuće ili na sladoled popodne, ponekad u zoološki vrt kompom preko Drave, dok se Brod nije ni spominjao, osim što je tamo živio ujak Stevo i ujna, 'nate!):

    Kod moje bake Anke u Đakovu u Ive Lole Ribara 107, nema Dunava nego Bajer na kojem su se neke susjede kupale, pa to je bilo pravo ljetovalište, skoro pa banja, a pričalo se da je u njemu „neko ubit bio“, ali to uglavnom nikoga nije sprečavalo da se tamo kupa, samo šutneš onih par bjelouški i, eto, kud ćeš bolji bazen, voda fina, mlaka, nako topla, a vani vruće; a poslije bi se lijepo trčalo gledati Dinastiju, valjda je kupanje na Bajeru bilo ekvivalent onoj preseračini u Dinastiji ili je barem sličilo tome, ili je barem zamišljano tako, a osim toga uvijek se pričalo da postoji neki koji je „došo iz Nemačke pa je sazido sam vlastitim rukama kuću karingtonku“… Tek je kasnije došao na red (javni) bazen, pa je ideal Dinastije i kuće karingtonke postao nešto bliži stvarnosti, no čini se da između Dinastije i utjecaja na mentalitet ima neka možda nevidljiva korelacija.

    Uglavnom, iz moje je perspektive tamo uvijek bilo dosadno, ali sad mi je malo žao radi toga jer je u biti bilo vrlo egzotično: evo, na primjer, tata me subotom znao odvesti na stočni sajam, pa je tamo neki čiko prodavo konja, a da je konj ispravan to se dokazivalo time kako bi ga ovaj hvatao za jaja; baka je imala ćuku u veš mašini napolju i jedno pet-šest maca koje su se bez veze motale oko ili po kući; imala je u svinjcu jedno dvije-tri svinje koje sam posebno volio gađati praćkom sa zelenim šljivama, na što bi me, nakon što su zaonjkale i poskočile, uvijek mrko gledale; o, da, bila je i ujna Lenika u Mandićevcu koja je imala šljiva u vagonima i kod koje se pekla najbolja rakija skroz do Drenja, a možda i do Borovika, e, kod nje je bilo posebno dosadno, osim ako sestra i ja ne bismo napravili kakvu pizdariju… A preko tarabe Pepini, preko puta teta Anica, 'naš od njezinog su Tune Šokci, ma ona je naša prava Švabica; zatim teta Karak, imala je 100 godina čak i kada je imala 70, e, ona svake godine ode u Harkanj u banju, preko i Pekinica, a do nas Ivana, e njoj je mama jednom vikala da je koza bezobrazna… Uglavnom, susjedstvo ko' susjedstvo, prepuno priča i legendi o ovome ili onome, koje je najčešće prepričavala baš baka sa spomenutim susjedama, a i tata koji bi me ponekad, ne baš često, znao povesti motorom po okolici i pokazivati gdje je živio ovaj ili onaj kojeg je, naravno, pošteno namlatio (to namlaćivanje je bilo nešto a la wild west style, nešto kao normalna svakodnevica, ono, znate, lemanje u birtiji jer je netko nekoga krivo pogledao, pa onda krene makljaža svih sa svima, a stolice lete kroz staklo).

    Al' štaš', tako je bilo i kod mene u Đakovu, lepo, 'nako, popodne bi prošo onaj čiko s konjem i kolima koji je viko luben'ce-paradjz-paprike... paa bi ondak baka tutnula kaku paru da dam čiki, a da on vidi jel' luben'ca dobra, slatka i jel' od Makedonca ili je naša… A onda treba i kod Boje skočit po štaub jer će baka naredit lepinjice navečer... a joj, kako je to lepo, nemoš' zamislit, pa jedeš to onako zamrljat marmeladom od kajsija, baka sama sapekla marmeladu lane, ove godine nisu neš rodile... a onda poslije mazneš još par kuvanih kuruza, mladih, dok proljev ne dobiješ, al dobro da je stari (dida koji je opet popio malo više, problem je bio kada bi popio malo manje) septičku ispraznio prije nego djeca (dakle, mi) dođu, pa je sad sve to fino, može se i u klozet... pa malo maziš macu i sve tako do večeri kad se ide u grad... 'nako, bez veze, valjda je to neki društveni ugovor utvrđivao, dakle, navečer se malo moralo urediti i ići u grad kod nekoga ili tek tako, pojesti sladoled ili kukuruz, ako nisi već ranije… kao što se nije moglo ne biti cijeli dan na žutoj trešnji i tuči po tim ne baš finim plodovima, a onda poslije prijeći na višnju (šljive nešto kasnije ljeti nitko nije smio taknit jer je didi trebalo za rakiju); obično se poslije ručka kao drijemalo – i tada je počinjao taj moj spleen, to uživanje u čitanju Dylana Doga na starom rasklimanom kauču na kojem je stara baka Eva umrla, pokoj joj duši, a sada sam ja dobio taj krevet za upotrebu, pa neće se valjda baciti…

    Uglavnom, na kraju želim reći samo jednu stvar: svima nam je potreban neki okidač za buđenje one druge paralelne stvarnosti, one koja je bila naizgled benignija, ljepša, jednostavnija, u svakom slučaju romantičnija, pa makar ništa od toga u stvarnosti nije bilo tako. Zato, hvala ti Davore Vukoviću, što su me barem malo potaknuo da se sjetim toga, znaš već, onoga, kada bi se o svakome trenutku dana moglo pokrenuti bujicu emocija, no bolje zastati na povremenim slikama i prisjećanjima. Neka je bilo, kvaka i jest u tome da je prolazno…

    Autor: Milan Zagorac

  • Što nam to pokušavaju prodati?

    Što nam to pokušavaju prodati?

    Svi smo mi barem na nekom spoznajnom stupnju svjesni da su reklame laž. Ništa novo.

    Pa ipak, danas bih želio pričati o tome koliko je ta kolektivno tolerirana vrsta laži postala podmukla i besramna.

    Ako doista počnete obraćati pažnju na poruke iz reklama koje se u zadnje vrijeme vrte na televiziji, uvidjet ćete koliko su reklame zapravo evoluirale.

    Naime, još u nedavnom socijalizmu primjer tipične reklame bila je, recimo, reklama za deterdžent za pranje posuđa. Poruka takvih reklama bila je vrlo izravna i konkretna: „Naš proizvod je bolji od drugih. Naš proizvod bolje odmašćuje i pere, a s njim možete oprati više posuđa.“

    Ako obratite pažnju, shvatit ćete da je takva strategija u današnjim modernim reklamama gotovo pa izumrla.

    Ono što je fascinantno, a zapravo i duboko zabrinjavajuće, jest to da vam tipične reklame današnjice više ne govore baš ništa o samom proizvodu koji vam pokušavaju prodati.

    Reklame vam više uopće ne pokušavaju prodati proizvod, već životni stil.

    Kakve veze ima ispijanje piva s domoljubljem? Zaista, tko mi to uspije objasniti, vodim ga na ručak – ovo je obećanje. Ipak, gotovo sve trenutne reklame za pivo ciljaju na tu poveznicu između ljubavi prema Hrvatskoj i opijanja. Ako ne pijete određenu vrstu piva, niste pravi domoljub.

    Nećemo stati na ovom primjeru. Recimo, tipično je da reklame koje vam pokušavaju prodati gazirano piće postavljaju sljedeći scenarij – mladić ili djevojka strašno se dosađuju, zatrpani su obavezama ili su osamljeni. Odjednom, ispred njih se nađe kričavo obojana boca gaziranog napitka. Popivši je, protagonisti reklame se počnu ponašati kao da su ispili eliksir života (ili ušmrkali kokain). Zabava odmah počinje. Prijatelji kucaju na vrata, počinje raspojasani party, sve obaveze vječno su odgođene, protagonist je voljen i okružen mladim i zgodnim ljudima koji plešu nasred ulice, bez i jedne brige u svijetu. On se provodi kao nikad u životu. I sve to, izgleda, ima neke veze s tim što je popio gazirano piće.

    Dalje, reklame za ženske higijenske proizvode zadržale su nešto arhaičniji štih, u smislu da vam u dvije-tri sekunde ipak saopće kako baš ti tamponi najbolje upijaju. No, ostatak reklame nema baš nikakve veze sa samim proizvodom, već tipično prikazuje neovisne i jake žene koje nezaustavljivo poput tigrica koračaju uredom, ili se pak ludo zabavljaju u klubu. Sve vi koje se osjećate potlačeno zapravo trebate samo novu vrstu tampona i vaši su problemi riješeni – instant postajete nova osoba.

    Možda se ovaj fenomen o kojem danas govorim najbolje očituje u modernim reklamama za automobile, zato što je automobil proizvod koji, za razliku od piva, doista možete predstaviti konkretnim statističkim podacima o njegovim performansama, i na taj ga način usporediti s automobilima konkurentskih proizvođača. Pa ipak, baš nitko se ne odlučuje za takav konkretan (i iskren) pristup.

    Umjesto toga, imate reklame u kojima protagonisti hodaju ulicom i ljudi padaju pod njihov utjecaj, imate kadrove nepomućenog mira i prirode, imate adrenalinske prizore lude jurnjave, kao i one u kojima se izravno sugerira kako samo moćni, mladi, neovisni i utjecajni ljudi voze neku vrstu automobila. Štoviše, automobil je zaslužan za njihovu neovisnost, moć i društveni utjecaj, a ne obratno. O samom automobilu ne doznajete apsolutno ništa.

    U svim ovim primjerima, kojih bi moglo biti još zaista mnogo mnogo više, očita je sljedeća tendencija – uopće nije bitno izreći niti jedan podatak o samom proizvodu, već prenijeti poruku da su proizvodi ključan element u formiranju našeg socijalnog identiteta.

    To je čudovišna poruka, kada malo bolje razmislite o tome. Želi nas se uvjeriti da je preduvjet naše sreće recimo određena marka kave, žele nas uvjeriti da smo oni koji jesmo zbog našeg izbora određene kreditne kartice.

    Naravno, ovo nije potpuno nov trend, a nije niti moguće kao nožem povući vremensku granicu između novih i starih tipova marketinga. I prije je postojalo reklama koje su prodavale životne stilove, npr. reklame za cigarete koje su u njima pušili samo bogati i utjecajni poslovnjaci. Također, i danas se još uvijek zna „zalomiti“ poneka reklama starog štiha, poput neke reklame za deterdžent za pranje rublja u kojoj vas kućanica uvjerava da određeni prašak najbolje pere (istovremeno vam sugerirajući i kako će susjede iz nekog razloga biti ljubomorne na vaš besprijekorno oprani veš).

    Poanta uopće nije u tome da se povlače ikakve stroge granice između starog i novog marketinga. To ionako ničem ne služi. Bitno je jedino uočiti kako je danas prodavanje životnih stilova daleko prevagnulo nad svim ostalim vrstama marketinga.

    Stoga učinite sebi uslugu i smjesta otiđite u dnevnu sobu, iskopčajte televizor iz struje i kroz prozor ga zavitlajte na ulicu. Zatim se posvetite kukičanju, zviždukanju, okupajte se iz užitka, pročitajte knjigu, zasadite vrt, pogladite mačku, odite na javni otpad i promatrajte zanimljivo smeće, skupljajte markice, divlje masturbirajte, kuhajte splačine, naučite svirati didžeridu... Radite bilo što drugo, samo više ne dopuštajte da vas se uvjerava kako pomoću stvari i brendova postajete kompletne osobe. Vozite se u kajaku, posjetite prostitutku, napijte se na koncertu, slušajte krčanje između radijskih stanica, promatrajte golubove, skinite se goli nasred ulice, naučite raditi kolutove od dima, izrađujte snjegoviće od blata, piškite u tuš-kabini, naučite jodlati.

    Autor: Boris Kvaternik

  • STREET FOTOGRAFIJA – MEDIJSKE ODREDNICE I MALO PRAVILA

    TEME I DILEME DIGITALNE FOTOGRAFIJE

    STREET FOTOGRAFIJA – MEDIJSKE ODREDNICE I MALO PRAVILA

    Street (ulična) fotografija popularan je medij fotografije, u posljednje vrijeme i u širim slojevima građanstva, odnosno među fotografskim amaterima. Ranije je uglavnom bila ograničena na profesionalne fotografe. To je sasvim razumljivo, ako se vratimo malo vremenski unatrag, u vrijeme kada je svaki film od 36 sličica imao (nemalu) cijenu, pa potom cijena obrade kod fotografa, cijena izrade svake fotografije, tada je dosta teško zamisliti nekoga tko baš nije profi fotograf, da krene po ulici loviti kadrove nepoznatih ljudi za svoju dokolicu i napuca par filmove, odnese ih u fotografsku radnju i plati njihovu izradu, kako bi ih pregledavao i hvalio se pred prijateljima. Eventualno ako bi se radilo o putovanju u egzotične krajeve, koje promatramo drugačije, pa su njihove ulične scene za nas jednako egzotične kao i zlatne pagode, džamije ili antički hramovi.

    No danas, kad možemo bezbrižno 'pucati' oko sebe, pa poslije na računalu pobrisati 80% sličica bez troška, kada mnogi strastveni amateri posjeduju opremu o kakvoj je ne tako davno mogao samo sanjati čak i mnogi profesionalac, sasvim logično je da ulični neformalni shootinzi dobivaju sve veću popularnost. I naravno, odmah se stvorio i prostor za promociju takvih radova: različite društvene mreže i fotografski portali puni su street galerija, te možemo govoriti o jednom od najpopularnijih i najraširenijih oblika fotografije. Posjetimo li neku od mreža poput deviantart.com ili u domaćim okvirima pticica.com, ali naravno i specijalizirane grupe na globalnoj mreži facebook.com, naći ćemo obilje uličnih fotografija zavidne kvalitete.

    Istovremeno, ulična fotografija najsloženiji je žanr fotografije promatrano u smislu odnosa fotografa i motiva. Ovaj žanr uključuje velik broj sudionika (modela), koje fotograf ne poznaje, a fotografija kao takva isključuje dogovor. Istog časa kada ljudi postanu svjesni fotografovog prisustva, počinju se ponašati drugačije, odnosno 'pozirati' ili pak izbjegavati da budu uhvaćeni u kadar, skrivati lice, okretati glavu, odnosno na neki drugi način očigledno negodovati. Dakle, fotografija nastaje u onom tankom periodu između trenutka kada fotograf otkrije svoju namjeru podižući kameru pa dok ljudi u 'vatrenoj liniji' ne počnu reagirati na bilo koji način. Također, neki ljudi koji iz bilo kojeg razloga ne žele biti fotografirani (možda su baš uhvaćeni sa prstima u pekmezu), negodovat će i tražiti da obrišete fotografiju. Iako vas na to nitko ne može prisiliti, sami ćete procijeniti da je ponekad najpametnije učiniti baš to. Ne zaboravite da držite u rukama vašu više tisuća vrijednu opremu koju vam budala može u času prosuti po podu, pa se poslije sudite. Osim toga i bonton traži da ljude na taj način ne 'zlostavljate' protiv volje. Nažalost, baš najbolje street fotografije nastaju u različitim kritičnim situacijama, kada su ljudi svojim ponašanjem izloženi, izdvojeni, nerijetko smiješni, a ljudi ne vole biti smiješni.

    Jednako tako, lako je moguće da prilikom žestokog shootanja na ulicama budete opomenuti od organa reda (policijskog pozornika). Iako je sva preporuka da budete ljubazni i susretljivi, ipak trebate zauzeti stav da niste činili ništa zabranjeno. Ova napomena vrijedi za Republiku Hrvatsku, dok je u nekim državama zakonodavstvo mnogo restriktivnije. Stoga se prije odlaska u inozemstvo na forumima i društvenim mrežama propitajte o konkretnom slučaju.

    Ne treba posebno napominjati da posebni obziri vrijede kad je u pitanju fotografiranje djece, odnosno uličnih scena u kojima sudjeluju djeca. Ili možda i treba zbog toga što su djeca redovito najzanimljiviji i najoriginalniji pozeri, ali opet uz niz nevidljivih ograničenja.

    Između svih ovih nevidljivih ograda i ograničenja trebate tražiti prostor za sjajne ulične fotografije, fotografije koje, kako sam pisao u ranijoj kolumni, prenosi ugođaj, ritam ulice, onu posebnu osobnost nekog grada ili kvarta. No da ne dužimo, pogledajmo na primjerima kako izbjeći sve opasnosti i stvoriti sjajne fotke:

    Par

    Fotografija je napravljena, korištenjem fotoaparata Canon 1000D sa Tamron 18-270 objektivom, bez bljeskalice.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – TV
    Fokus – 238 mm
    Ekspozicija – 1/400 sec
    Zaslon – f/7.1
    ISO – 100
    Balans bijeloga – AWB

    Jedna neutralna ugođajna scena sa Tomislavova trga, mladić i djevojka sjede na podnožju spomenika navodnog prvog hrvatskog kralja. Pozadinu scene čini defokusirana fasada Umjetničkog paviljona. Fotografirani su iz veće udaljenosti, kako bi se pojačao efekt defokusacije, ali i isključila komunikacija sa osobama koje vjerojatno nisu bile svjesne da su u fokusu. Ovo je jednostavan primjer u kojemu sažeti motiv po pravilu 'pars pro toto' (detalj za cjelinu), prenosi ugođaj Tomislavovog trga, Lenucijeve potkove i zagrebačkog Donjeg grada.

    Grupa djevojaka

    Fotografija je napravljena, korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Tamron 18-270 objektivom, bez bljeskalice.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – TV
    Fokus – 91 mm
    Ekspozicija – 1/100 sec
    Zaslon – f/8.0
    ISO – 640
    Balans bijeloga – AWB

    Osjetljivo povišen ISO posljedica je odmaklog doba dana (fotografija je snimljena 1. kolovoza u 19.25, kada je sunce već nismo), dok je odabir TV (prioriteta vremena ekspozicije) kod street fotografije uobičajen. Najbolji je odabir povećanog ili automatskog ISO, te kratke ekspozicije uz prioritet vremena ekspozicije. Na taj način izbjegavamo moguća 'iznenađenja', odnosno česte promjene svjetlosnih uvjeta. Ako dulje vrijeme fotografiramo u stabilnim uličnim uvjetima dobro je preći na M, uz redovno kontroliranje rezultata.

    Iako djeluje spontano, fotografija je nastala kao posljedica munjevitog planiranja prepoznate situacije. Snimljena je u Sarajevu u prometnoj ulici blizu povijesne jezgre. Uočio sam grupu djevojaka na autobusnoj stanici, ali i drugu grupu u tradicionalnoj odjeći (marame preko glave), koje se približavaju. Čekao sam trenutak kada će se približiti dovoljno da ih zajedno uhvatim u kadar. Fotografija ilustrira multikulturalnost ovog grada koja je duboko povijesno ukorijenjena.

    Poljubac

    Fotografija je napravljena, korištenjem fotoaparata Canon 1000D sa Tamron 18-270 objektivom, bez bljeskalice.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – TV
    Fokus – 270 mm
    Ekspozicija – 1/200 sec
    Zaslon – f/6.3
    ISO – 400
    Balans bijeloga – AWB

    Ponovo susrećemo prioritet ekspozicije, neznatno povećan ISO (pošto je fotografija snimljena nešto skromnijim modelom Canon 1000D, povećavanje ISO vrijednosti treba biti suzdržanije zbog šuma), te kraćim vremenom ekspozicije.

    Omiljeni motiv street fotografa su zaljubljeni, zagrljeni parovi, parovi u poljupcu, možda još od 'Poljupca na Times Square-u', a možda i mnogo ranije. Djevojka koja kasni na sastanak pa se uz smijeh ispričava i objašnjava dečku, koji ima slušalice u ušima, uhvaćena je jednog predvečerja na bečkoj Mariahilferstraße, jednoj od posebno 'fotogeničnih' ulica. Pola uspjeha dobre street fotografije zajamčeno je dobrom defokusacijom, koja izdvaja savršeno fokusirani motiv od nježno zamućene pozadine. To iziskuje jaki zoom (koji je uličnom fotografiranju primjeren), te širok otvor zaslona. Ovo će biti još bolje ilustrirano sljedećim primjerom:

    Šetaći

    Fotografija je napravljena, korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Tamron 18-270 objektivom, bez bljeskalice.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – TV
    Fokus – 238 mm
    Ekspozicija – 1/250 sec
    Zaslon – f/6.3
    ISO – 320
    Balans bijeloga – AWB

    Šetači na zadarskoj Rivi slika je koja se mnogo snažnije odlikuje likovnošću nego drugim sadržajem. Ista fotografija snimljena malo drugačijim podacima, užim otvorom zaslona, djelovala bi obično i ne bi pobudila pažnju. Ono što posebno izdvaja kvalitetnije objektive i fotoaparate, te što čini nepremostivu granicu između DSLR modela i nesumnjivo kvalitetnih kompakta, je nadzor nad defokusacijom, odnosno selektivnim fokusiranjem motiva nasuprot sveg ostalog. O tome će biti govora (i bilo je) u različitim žanrovima, a posebno je omiljeno i kod portreta u eksterijeru.

    Golubovi

    Da dobra ulična fotografija nikako ne mora uključivati ljudski sadržaj na ulici, svjedoče mnogi primjer fotografija čiji su protagonisti životinje, ili pak bez živih sudionika. Primjer je sljedeća fotografija, snimljena korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Tamron 18-270 objektivom, bez bljeskalice.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 109 mm
    Ekspozicija – 1/100 sec
    Zaslon – f/6.3
    ISO – 400
    Balans bijeloga – AWB

    Fotografija je napravljena prigodom putovanja u Istambul, scena je uhvaćena kišnog dana, kada su se golubovi stisnuli uz zid i prozore jedne od istambulskih džamija, kako bi se zaštitili od kiše. Ovakve minijaturice, koje vam doslovce 'ulete' ne treba previdjeti, dok jurimo za tipičnim turističkim motivima, razvikanim spomenicima, gužvama na bazarima, šarenilom 'Egipatske tržnice' sa začinima i slično.

    Pas

    Još jedna ulična fotografija sa životinjskim protagonistom, napravljena je korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Tamron 18-270 objektivom, bez bljeskalice.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – TV
    Fokus – 91 mm
    Ekspozicija – 1/500 sec
    Zaslon – f/5
    ISO – 1250
    Balans bijeloga – AWB

    Ako i niste strastveni ulični fotograf, ako ste upravo krenuli napraviti lijepe fotografije panorame grada ili zalaza sunca, čak i tada vrijedi fotoaparat imati namješten na podatke za neočekivane street scene. To uključuje kratko vrijeme ekspozicije uz prioritet vremena (TV ili S, ovisno o modelu), te povišen ili automatski ISO. Fotografije je napravljena u Baški, pa je unatoč dnevnom dobu, bilo potrebno podiči ISO zbog zasjenjenih bašćanskih uličica. Pas koji se slučajno našao pozirati pored svojeg smiješnog dvojnika u kamenu neponovljiva je scena koju ćete uhvatiti samo ako vam je aparat pripremljen podacima. Naravno da kod ovakvih scena slabo pomaže potpuno programirani P mod, jer program nikad ne bi toliko podigao ISO, kako bi skratio vrijeme ekspozicije na 1/500 sec. To je, međutim kod fotografiranja životinja preporučljivo, kako bi se postigla željena oštrina.

    O uličnoj fotografiji bit će još mnogo govora u sljedećim kolumnama. No kako ne bismo bili dosadni čitaocima koje ova tema možda manje zanima, kao i do sada, 'šarat' ćemo kroz žanrove, otkrivajući u sljedećim nastavcima njihove tajne.

    Autor: Zdenko Balog

  • Strugotine roditeljstva

    Strugotine roditeljstva

    Kolumna Ivanke Žakman

    Od svih gadosti koje nam plasiraju na TV-u, show "Ženim sina", po meni, najjači je!

    Mogu shvatiti glupe i nesposobne sinove koji svoju muškost pokazuju jedino kada sjede između mame i tate. Tada su hrabri, a moguće je i da im se tada jedino i diže.

    Mogu shvatiti i jednako glupe i nakinđurene djevojke koje, nudeći se pred kamerama, prije svega pokazuju svoje atribute, a tek u nekom petom planu izbace poneku pametnu.

    I sinovi i kćeri, zakinuti su, ne dobrim, već nikakvim odgojem. Možda im zato i ne zamjeram. Nisu krivi. Krivi su roditelji.
    Baš zato, roditelje nikako ne mogu shvatiti.

    Jer, kakav to debil od majke i oca moraš biti, da za neku sitnu lovu, pred kamerama, osramotiš svoje dijete!? Na kraju krajeva, i svoju obitelj, i sebe samoga?
    Ok!
    Koliko sitna lova, toliko sitna i inteligencija spodoba koja se nazivaju roditeljima.
    Totalna margina društva!

    Čini mi se da bi kod nas trebalo uvesti instituciju Pučkog pravobranitelja za budale. Jedini zadatak te institucije trebao bi biti, da se normalne ljude zaštiti od najezde budala.
    Ako ništa drugo, makar da se budalama zabrane javni nastupi, da ih se stavi u karantenu, kako se virus ne bi proširio.

    Ali, kako bi onda u tom začaranom krugu, opstali komercijalni mediji?
    Koga briga?!
    Komercijalistima, budale i profit sukladan onome što plasiraju, normalnim ljudima nešto drugačije.
    Tada bi u medijima bilo više poučnih emisija, dokumentaraca, tipa "Odabrao Đelo Hadžiselimović".
    Možda bi tada bili knjižnice, kazališta, kina, sportske dvorane, KUD-ovi, popunjeniji.
    I možda bi se upravo na tim mjestima susretali mladi ljudi i pronalazili svoje partnere.
    Bez mame i tate.
    Bez kamera za sitnu lovu.

    Najveći problem u ovom problemu je to, što bi država, uvođenjem institucije Pučkog pravrobranitelja za budale, imala manje profita.
    Upravo zato, ruku pod ruku, budale pred kamerama, tipa showa "Ženim sina", i budale državnog aparata, tipa "Sabora", i nadalje će biti saveznici. U interesu m je.

    Na nama ostalima je samo to, da pametno odgajamo svoju djecu, i da u tom odgoju obavezno promijenimo bljutav TV program na kojemu se prodaje jeftina roba. Sinovi i kćeri, pod budnim okom svojih mentora - roditelja.
    Do odlaska u inozemstvo, kada za gledanje TV-a, nećemo niti imati vremena.

     

    Ivanka Žakman

    Izvor slike: www.abc.es

  • STUDIJE SLUČAJEVA – ODABIR MODA I PODATAKA

    TEME I DILEME DIGITALNE FOTOGRAFIJE

    STUDIJE SLUČAJEVA – ODABIR MODA I PODATAKA

    Kroz studije pojedinačnih slučajeva razmatrat ćemo fotografiranje u manualnom modu (oznaka M) te poluprogramirani sa prioritetom zaslona, odnosno trajanja ekspozicije (oznake TV, odnosno S za trajanje ekspozicije, te AV, odnosno A za otvor zaslona). Iako je intencija redovito koristiti manualni M – mod, neke će situacije biti jednostavnije koristimo li poluprogramirane modove u kojima odabiremo jedna od dva glavna podatka a drugoga fotoaparat odabire automatski. No pređimo na primjere:

    Slučaj 01 – galebovi u letu

    Svakako smo imali prilike uživati u igri galebova, dok smo boravili na moru. Možda smo ih već i pokušali fotografirati uz različit uspjeh. Ovdje dolaze do izražaja tehnička svojstva vašeg fotoaparata, no i uz taj obzir, bit će drastična razlika u kvaliteti ako fotografiramo ispravnim podacima. Fotografiramo li galebove u letu (ili bilo koju drugu akcijsku fotografiju) programiranim načinom, fotografija neće uspjeti iz jednostavnog razloga što automatski odabir podataka ne prepoznaje karakter motiva. Postavit će podatke koji omogućuju minimalni ISO (o tome sam pisao u prošloj kolumni), što znači da će vjerojatno vrijeme ekspozicije biti 1/250 sekunde. Ovo je za neki običan motiv dobra ekspozicija, ali za ptice u letu daleko predugo. U konkretnom slučaju, odabrao sa manualni mod. Mogao sam odabrati i prioritet trajanja ekspozicije, ali kad sam utvrdio podatke, nastavio sam fotografirati u manualnom modu. Razlog tome je jednostavan: u svakom programiranom modu fotoaparat računa podatak i za to mu treba vremena. Zbog toga je zadani, manualni mod najbrži.

    Galebovi

    Fotografija je napravljena srednje kvalitetnim DSLR Canon 1000D, uz korištenje Tamron objektiva širokog raspona 18-270. Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 270 mm
    Ekspozicija – 1/1.000 sec
    Zaslon – f/9
    ISO – 200
    Balans bijeloga – AWB

    Uočavamo da je unatoč sunčanom danu i stopostotnom osvjetljenju ISO podignut na 200. Tome ima više razloga: Iako model vrijedi kao slabiji iz DSLR klase, kvalitetni Canonov senzor bez gubitka kvalitete podnosi sve do ISO 800, čak i 1.600. Kako bih zadržao ekspoziciju od 1/1.000 (ptice u letu, teleobjektiv rastegnut do najvećeg fokusa), a istovremeno zatvorio zaslon da bih smanjio rizik od defokusacije, jedino je rješenje bilo podići ISO. Da je bilo potrebno, mogao sam još podići ISO, ali već s ovim postigao sam zadovoljavajući magični trokut. Svaka ekspozicija dulja od 1/1.000 mogla bi dovesti do manjih neoštrina na grupi galebova, čime bi se izgubio efekt 'smrznutog' trenutka. Ovaj efekt pojačava defokusirana pozadina.

    Napomena:
    I uz pažljivo postavljene podatke ovakve fotografije uglavnom treba fotografirati uz više pokušaja. I ova koja je dana kao primjer odabrana je iz veće serije.

    Slučaj 02 – Mile Kekin, koncertna

    Koncertna fotografija je specifičan žanr fotografije, te fotografije koje uobičajeno 'postaju' posjetioci koncerata, snimljene mobitelima i neposredno proslijeđene na mreže poput FB ili Instagrama, nisu koncertne fotografije, nego tek informacija o koncertu. Koncertna fotografija iziskuje sofisticiraniju opremu od mobitela ili malih kompakta, te joj je cilj kroz odabrani moment prenijeti energiju koncerta, osobnost zvijezde, a kao poseban podžanr dolaze koncertni portreti. Veliki spektakularni koncerti na stadionima ili u velikim dvoranama, uz rigidno osiguranje i ograničeno trajanje dozvole za akreditirane fotografe, nisu najsretnija scenografija za koncertne fotografije. Mali koncerti u provinciji imaju mnogo više intimnosti i prilike da se fotograf 'prišulja' na nekoliko metara od izvođača i uhvati momente poput ovoga na našem primjeru.

    koncertna fotografija

    Mile Kekin 'portretiran' je na koncertu u maloj klupskoj dvorani u Križevcima. Korištena je oprema kvalitetan DSLR Canon 7D, te objektiv Canon 2.8/100. Podaci su sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 100 mm
    Ekspozicija – 1/200 sec
    Zaslon – f/2.8
    ISO – 1.250
    Balans bijeloga – AWB

    Odabir 'brzog' objektiva omogućio je dobre fotografije u lošim svjetlosnim uvjetima i u gužvi publike, budući sam se nalazio u najvećoj gužvi pred samom pozornicom. Brzim objektivima nazivaju se objektivi koji omogućuju velik otvor zaslona f/2.8 i veće (veći otvor zaslona – manji f-broj!). Takvim se objektivima i uz manje svjetlo može fotografirati zadovoljavajuće kratkom ekspozicijom. ISO je podignut na 1.250. Ovaj kvalitetni fotoaparat dozvoljava znatno podizanje ISO vrijednosti bez gubitka kvalitete. Zbog scenskih efekata sa obojenom svjetlošću odabrao sam automatski izbor bijelog balansa uz naknadnu kompenzaciju u fotoeditoru.

    Pjevač je na fotografiji 'uhvaćen' u malo neobičnoj gesti, nije fotografiran u trenutku dok pjeva, nego u trenutku pauze, što je u prvi plan donijelo njegovu osobnost. Na koncertu sam fotografirao mnoštvo fotografija, uglavnom portrete frontmena grupe, te sam ovu izabrao kao najuspješniju. Više govora o koncertnoj fotografiji kao žanru bit će u posebnoj kolumni.

    Slučaj 03 – mariborske ljepotice, ulična

    Ulična, street fotografija, žanr je fotografije kod kojega fotograf na ulici bez posebnog dogovora fotografira ljude kako bi ilustrirao ritam grada. Na ovom mjestu ne razmatramo žanr nego karakteristične podatke koje ćemo pripremiti za uličnu fotografiju. Budući da ulična fotografija pretpostavlja neočekivane situacije, fotografiranje bez pojedinačne pripreme (za koju nema vremena kad se stvori situacija), za uličnu fotografiju redovito odabirem poluprogramirani mod – prioritet trajanja ekspozicije (oznaka TV ili S, ovisno o brendu). Većina se situacija na ulici fotografira teleobjektivom, ne da bismo se sakrili, nego da reakcija osoba na fotografa ne bi pokvarila spontanost scene. Pored toga, ulica je stalno u pokretu, što su već dva razloga da odaberemo kratko vrijeme ekspozicije. Preporučam da to bude 1/200, a za življe situacije i za korištenje jačeg teleobjektiva 1/400 ili još kraće. U ovom modu fotoaparat će sam odabrati otvor zaslona. Preostaje nam još da se odlučimo da li ćemo odabrati ISO ili ćemo namjestiti opciju automatskog odabira ISO vrijednosti. Street fotografi preporučaju automatski odabir ISO vrijednosti uz kratku ekspoziciju 1/400, što uglavnom pokriva sve situacije. Kada su svjetlosni uvjeti stabilni, možemo početi fotografirati na taj način, a potom pregledom prvih fotografija odabrati odgovarajući ISO.

     mariborske ljepotice

    Ljetnog dana u Mariboru fotografirao sam grupu prolaznica. Koristio sam Canon 1000D s objektivom Tamron 18-270. Podaci su bili sljedeći:

    Mod – TV
    Fokus – 154 mm
    Ekspozicija – 1/160 sec
    Zaslon – f/11
    ISO – 100
    Balans bijeloga – AWB

    Iako nisam stajao daleko, te su me djevojke uočile, nisu obraćale pažnju, pa je fotografija zadržala spontanost. Zbog malog otvora zaslona f/11 defokusacija pozadine je minimalna. U nekim slučajevima odabirem veliki otvor zaslona baš zbog efekta defokusacije i izdvajanja modela, no u ovom slučaju namjera mi je bila prenijeti gužvu i šarenilo, a ovu grupu u prvom planu tek kao dio te gužve. Pored toga želio sam zadržati likovno privlačan motiv gužve prometnih znakova. Automatski balans bijeloga na dnevnom svjetlu dobro funkcionira, pa nije bilo potrebe za naknadnim korekcijama.

    Slučaj 4 – fotografija munje

    Fotografije munja uvijek mame uzdahe i pomalo zavist. Svaki bi se fotograf rado pohvalio 'ulovom' atraktivne munje, čak i ako mu pejzažna i astrofotografija nisu uži interes. Kada se divimo 'ulovima' fotografa podijeljenim na portalima za fotografije, treba o fotografiranju munja znati ponešto:

    Postoji relativno jeftin 'lovac za munje', senzor koji postavimo na fotoaparat na stopicu za postavljanje bljeskalice, spojen s okidačem koji eksponira fotografiju onog časa kad senzor prepozna pojavu bljeska. Na taj način munje možete 'loviti' i dok spavate. Dovoljno je postaviti fotoaparat na tronožac i usmjeriti ga prema oluji, te se skloniti. Ovakvi se senzori mogu na e-bayu naći već za 100$ i manje. No ako imate u sebi nešto od one iskonske želje za lovom, ovakvim ćete igračkicama pretpostaviti pravi ulov postignut dobro postavljenim podacima i brzim refleksom. Mala ili nikakva je šansa da ćete munje uloviti kompaktnim fotoaparatom, budući kod njega vrijeme programiranja traje predugo, te će munja nestati davno prije nego se ekspozicija dogodi. Također, kada munje lovite svojim DSLR-om, sve morate postaviti na manualno, uključujući i fokus. To ćete postići tako da objektiv u načinu autofokusa (oznaka AF), usmjerite prema nekom udaljenom svjetlu, dovoljnom da izoštri, potom stisnete okidač do prvog koraka, čekajući da objektiv izoštri sliku. Nakon toga isključite autofokus (oznaka MF). U protivnom, objektiv će izoštravati dok munja prođe. Dakle, brzina je ključna. Dva su načina da potom lovite munju: ako je oluja koncentrirana na jedno područje neba, uz česte bljeskove, namjestite fotoaparat na tronošcu na veoma dugu ekspoziciju, uz prigušenje ostalih podataka, kako nebo ne bi izgorjelo. Drugi način, s namještenim podacima, ''s ruke' loviti munju kad se pojavi, koristio sam na fotografiji koja je ovdje dana kao primjer.

    Munje

    Fotografija je napravljena srednje kvalitetnim DSLR Canon 1000D, uz korištenje Tamron objektiva širokog raspona 18-270. Korišteni su sljedeći podaci:

    Mod – M
    Fokus – 18 mm
    Ekspozicija – 1/15 sec
    Zaslon – f/3.5
    ISO – 400
    Balans bijeloga – AWB
    Fokus – MF

    Široki kut objektiva, 18 mm, zahvaća veći sektor neba, što povećava vjerojatnost dobrog pogotka. Malo dulja ekspozicija 1/15, važna je zbog trajanja munje, kako bismo ju uhvatili cijelu, dok ostali podaci usklađuju ukupnu zamračenost fotografije. Sve drugo je strpljenje i refleks.

    Ovo su bile prve studije slučajeva koje nam pomažu da vidimo kako u potpuno različitim situacijama treba prilagođavati magični trokut i koji su još faktori osim ove tri brojkice bitni za uspješnu fotografiju. Dalji primjeri koje ćemo razmatrati bit će raspodijeljeni prema žanrovima (uz uvod o samim žanrovima), ali i prema nekim drugim specifičnostima (fotografiranje bljeskalicom, tajmerom, sa tronošcem itd).

    Autor: Zdenko Balog

  • STUDIJE SLUČAJEVA – ODABIR MODA I PODATAKA

    TEME I DILEME DIGITALNE FOTOGRAFIJE

    STUDIJE SLUČAJEVA – ODABIR MODA I PODATAKA

    Nakon prvih nekoliko slučajeva iz prethodne kolumne prelazimo na složenije situacije:

    Slučaj 05 – panorama grada, Plomin

    Mnoga pravila i načela koja vrijede za fotografiranje krajolika, vrijede i za ovakve panorame. Kada fotografiramo povijesne gradiće pružene na vrhovima istarskih brda, zapravo fotografiramo urbanizirani krajolik (pejzaž). Fotografije krajolika i širokih otvorenih prostora u kojima nemamo jednu točku interesa, nego se interes pruža od vrha do dna i od lijeva do desna, traže savršenu oštrinu svih područja. Ovakve fotografije (osim iznimnih kompozicija) ne trpe defokusaciju, koja nam je u nekim kompozicijama itekako draga. zbog toga ćemo ovakve fotografije redovito fotografirati s tronošcem.

    Plomin

    Fotografija povijesnog gradića Plomina u Istri napravljena je kvalitetnim DSLR Canon 7D, te objektivom Tamron 18-270.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 130 mm
    Ekspozicija – 1/250 sec
    Zaslon – f/7.1
    ISO – 100
    Balans bijeloga – AWB

    Kad pogledamo sliku i podatke, pitat ćemo se zašto fotograf, kad već koristi tronožac, nije produžio ekspoziciju, kako bi mogao zatvoriti zaslon. U ovom slučaju, međutim, zbog jakog vjetra, bilo je čak i uz korištenje tronošca rizično produljiti vrijeme ekspozicije. Činjenica da se radi o veduti grada, što sužuje dubinu u usporedbi s klasičnim krajolikom (koji ima veliki dubinski raspon) dozvolila mi je da zaslon otvorim na f/7.1. Važnije mi je bilo da zadržim ISO vrijednost na najkvalitetnijoj mogućoj razini. U ovakvim situacijama nije loše koristiti manualni fokus (MF), posebno kod objektiva lošije kakvoće.

    Važno! Kod korištenja tronošca OBAVEZNO treba koristiti tajmer (odgođena ekspozicija), ili daljinski žični ili bežični okidač. Također, ako objektiv ima stabilizaciju, obavezno ju je isključiti.

    Napomena: na ovoj fotografiji zbog uravnotežene kompozicije i zbog utiska dramatičnosti nebo je u postprodukciji (fotoeditor na računalu), potamnjeno nasuprot gradu i ostalom sadržaju fotografije. Međutim, budući se u ovoj kolumni ne bavim postprodukcijom (popularno nazivanom fotošopiranje), ovo je samo usputni podatak.

    Slučaj 06 – u sutonu, Konjščina

    I ova fotografija, kao i prethodna na prvi pogled djeluje kao obična scena, koju je lako fotografirati. Radi se o sceni sa srednjovjekovnog festivala u Konjščini. Kao i većina sličnih srednjovjekovnih sajmova i festivala, predvečer završava uprizorenjem bitke s mnogo pirotehnike i dima. Ovo je najbolji trenutak za napraviti sjajne fotografije: dim će prikriti i zamaskirati publiku koja bi mogla upasti u kadar, a sunce u suton dodaje tople boje. Problem je što je u tom trenutku nebo još uvijek relativno svjetlo, te će u slučaju korištenja programiranih modova scena biti veoma tamna.

    Suton

    Fotografija je napravljena kvalitetnim DSLR Canon 7D, te objektivom Tamron 18-270.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus –30 mm
    Ekspozicija – 1/100 sec
    Zaslon – f/6.3
    ISO – 2000
    Balans bijeloga – AWB

    Kako bi se 'prevarilo' prirodno rasvjetljenje, redovito koristimo manualni mod, te nadziremo sve podatke. Obzirom na doba dana, balans bijeloga bi bio postavljen na 'oblačno' ili 'sjena', no budući sam koristio opciju fotografiranja u RAW formatu, imao sam mogućnost odrediti WB naknadno. Ono što upada u oči je visoka ISO vrijednost, koju dobro podnose samo bolji fotoaparati. To mi je omogućilo da scenu fotografiram sa kratkom ekspozicijom, dok je mala žarišna duljina (široki kut objektiva) umanjio rizik neugodne defokusacije zbog širokog otvora zaslona objektiva. Visoka ISO osjetljivost prednji je plan dobro rasvijetlila, te je scena djelomično prikrivena sumaglicom i dimom, ali inače razgovijetna. Bez većih intervencija postprodukcije, scena djeluje veoma stvarno, ili barem kao kadar dobro snimljenog povijesnog filma.

    Povijesni su festivali veoma fotogenični, donose mnoštvo neuobičajenih motiva, zanimljivih kostimiranih osoba u akcijama, te su redovito meta fotografa. Nažalost za većinu fotografa koji posjeduju tek prosječnu opremu, ili još gore, mobitele, najzanimljivije se scene događaju tek u predvečernjim satima. I sa dobrom opremom, u ovim specifičnim svjetlosnim uvjetima krije se mnogo zamki. Ako želimo napraviti dobre fotografije, nikako se ne smijemo oslanjati na programirane modove, koje redovito prevari svjetlost neba.

    Slučaj 07 – arhitektura, Šibenska katedrala

    Iako se čini da u fotografiranju arhitekture nema tajni, opet ćemo brzo shvatiti da nas naše fotografije ne zadovoljavaju. Fotografiranje arhitekture krije mnoge tajne, o čemu će biti posebno govora u žanrovima, no na studiji ovog slučaja spomenut ću najvažnije. Šibenska je katedrala jedan od najfotografiranijih objekata u Hrvatskoj, te, ako se želimo svojim radovima iole izdvojiti iz mase, moramo biti maštoviti, vješti i strpljivi. Jedan je od najljepših detalja sjeverni portal.

    Katedrala je građena od bijelog klesanog kamena, sa mnoštvom ornamentalnih detalja, koji do punog izražaja dolaze tek na suncu. No u tome leži opasnost da se pojave 'spaljene' zone potpuno bijelog kamena. Pogledajmo konkretan slučaj.

    Katedrala

    Korišten je DSLR Canon 7D, te objektiv Tamron 18-270. Podaci su bili sljedeći:

    Mod – TV
    Fokus –170 mm
    Ekspozicija – 1/800 sec
    Zaslon – f/11
    ISO – 400
    Balans bijeloga – AWB

    Upada u oči odabir TV moda (prioritet trajanja ekspozicije), te povećani ISO 400, unatoč sunčanom danu. Situacija je sljedeća: da bismo lavove dobili na ovaj način, jednog nasuprot drugom, fotografirao sam iz veće udaljenosti, kako bih kompenzirao perspektivu. To je uvjetovalo dvoje: veoma kratku ekspoziciju da se zadrži oštrina, te mali otvor zaslona, kako bi se izbjegla defokusacija. Zbog toga je trebalo neznatno povećati ISO vrijednost, što fotoaparat6 takvih preferenci ne osjeti kao nedostatak. Fotografija je napravljena 'iz ruke', na trgu punom turista, te je trebalo vrebati trenutak. U takvim situacijama nikakva dulja ekspozicija ne dolazi u obzir. Svi podaci, unatoč povećanoj ISO vrijednosti su blago zatamnjeni, kako ne bih riskirao 'spaljene' zone. Budući sam radio u poluprogramiranom modu, prethodno sam kompenzirao svjetlost na -1. Na taj način, fotoaparat izmjeri vremenske uvjete, ali mu u namještanju podataka automatski oduzima jednu vrijednost (u ovom slučaju zatvori zaslon jedan podjeljak jače, budući je ekspozicija zadana).

    Slučaj 08 – nebo pred oluju

    Uz sav trud i pripremu, neke su situacije iznenađujuće i često najbolje fotografije nastaju bez planiranja. To posebno vrijedi za sjajne fotografije oblaka, oluja i djelovanja oluja u prirodi. Ako se nađemo na pravom mjestu i reagiramo dovoljno brzo, napravit ćemo jedinstvene fotografije na kojima će nam zavidjeti i steći ćemo dobru reputaciju, mnogo više nego sa brižljivo planiranim fotografijama u koje uložimo mnogo truda.

    Nebo je najdramatičnije trenutak pred pljusak, već za minutu prve kapi kiše zamutit će oštrinu debelih kišnih oblaka i onemogućiti dobru fotografiju. Fotografija je snimljena s mog balkona. Slučajno sam pogledao van i vidio dolazeće oblake. Dok sam na brzinu namjestio podatke, te napravio nekoliko fotografija, počeo je pljusak. Vrijeme ove senzacije nije bilo dulje od dvije minute.

    Oluja

    Korišten je DSLR Canon 7D, te objektiv Tamron 18-270, onako kako mi stoje i pripremi, jer vremena za ikakve pripreme nije bilo .
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus –18 mm
    Ekspozicija – 1/160 sec
    Zaslon – f/5.6
    ISO – 200
    Balans bijeloga – AWB

    Ovi podaci u ovom slučaju ne igraju značajnu ulogu. Svaki podaci, koji zadovoljavaju zakonitosti magičnog trokuta (jednaka količina svjetlosti, odnosno: uz veći ISO kraća ekspozicija ili manji otvor zaslona i obrnuto), bili bi u ovoj situaciji u redu. Širok kut objektiva omogućio bi mi da fotografiram znatno dužom ekspozicijom, no za to nije bilo potrebe jer su svi ostali podaci iz magičnog trokuta bili usklađeni.

    Četiri fotografije pregledane danas međusobno su veoma različite. Osim u prvom slučaju (Plomin), nije bilo nikakve osjetljive postprodukcije. Sve su fotografije napravljene istom opremom, što pokazuje široke mogućnosti ovakve opreme. Ovaj puta uveli smo neke nove pojmove, poput kompenzacije u poluprogramiranom modu zbog izbjegavanja 'spaljenih' zona, te fotografiranje tronošcem.

    Autor: Zdenko Balog

  • Suosjećanje na djelu

    Suosjećanje na djelu

     

    I to da vidim......
    Znate kako se kaže....kad izađeš iz kuće, prvo na što naiđeš (situaciju, događaj, čovjeka, priliku) to si privukao. To si ti.
    Izlazim u 9 sati u jutarnju šetnju s pesom. Divan dan danas....hvala Ti bože!
    Boni njuška a ja uživam okupana suncem. Najviše volim početak jeseni...kraj ljeta, kako god.

    kolumna

    Ispred mene stara gospođa vuče neke kese, gega se s noge na nogu . Izaziva suosjećanje. Tugu.
    Iza mene majka vozi na biciklu svoju malu curicu, stara mislim 1,5 god. Možda dvije? Dođe do stare bake i kaže: Gospođo vidim da vam je teško, da li bi htjela da vam pošaljem vrečice do kuće ? Baka šuti i gleda. Mislim, meni to ne bi bilo teško ,samo ako mi dozvolite. Taj grč na licu, tu bol koju je bakica prenijela na nas bila je...kao da se sva tuga svijeta smjestila u njenim očima. Rekla je....napokon: ne treba draga gospođo, navikla sam ja. Šta je ponos! Doći ću ja danas doma, nisam tako blizu i neću vas gnjavit. Majka je inzistirala još nekoliko trenutaka...ali nije uspjela.
    Ono što me šokiralo, dijete je imalo pune oči suza i brisala ih rukom. Suosjećanje na djelu!
    Majka joj obrise suze i sjedne na bicikl ponovo....pa kaže: Mami ja bi te pratila, mogu dolje? Žena ju spusti sa njezine stolice, nisam ni primjetila da je malena bosa. I krene lagano....dalje. Malena bosa trči za njom. I smije se...Smije se kao da joj je mama dozvolila da se spusti sa tobogana. Pratila sam ih pogledom....curica je trčala nekih 400 m a onda su nestale iza ugla.

    Ova majka nije siromašna žena. Znam procijeniti. Ova majka je jedna mentalno jaka žena koja svoje dijete odgaja u čvrstu osobu.
    Ona zna šta će sutra dobit za uzvrat. Ona pušta malenoj na izbor. Hoću trčat. Trči ! Hoću bosa! Idi!

    Deset metara dalje ususret mi dolazi žena... Vozi bebu u kolicima. Veliku bebu. Preveliku za kolica. Zatrpala ju onim pelenama koje (ja ne mogu razumit) služe kao zavjesa protiv sunca. Velika beba vrišti iz petnih žila. Žena trese kolica i pjeva 'Taši taši ta na na'...
    Gledam i zaboli me glava od nervoze pred mojim očima. Dođe do mene pa mi kaže (dok moj seronja pokušava zapišat bebina kolica) : Ma jeste vidila gospo onu ludu ženu kako se vozi na biciklu a curica bosa trči za njom?
    Jesam!
    Svakome Bog da dijete, kaže ona. A vi gospodjo, jeste čuli kako se djevojčica glasno smije? Šuti.....Ponovim pitanje. Šta mislite zašto se malena tako smije?. Šuti. Zato što joj paše. Zato što je sretna. I zato što je imala pravo izabrati hoće li se voziti na biciklu ili trčati. Šuti. Gleda me ko tuka.
    A vaša velika beba...prekine me, to mi je unuče...vrišti. vruće joj je u toj debeloj majetini . Vi u kratkom rukavu. Nema izbora... s tom krpom na kroviću....nedate je suncu... Hoda li vam curica?...pitam. Hoda,hoda.....kaže. Pa što onda ne hoda? Šuti.
    Nemam ja vremena nju hodat...prozbori. Možda da ste na biciklu bi bilo lakse...kažem...kao ona majka koja vas naljutila. Šuti.

    E svijete moj.... svakakvih nas ima.
    Ne miješam se u izbore ovih dviju žena...samo hoću reći: ne osuđuj, ne kritiziraj! Pusti! Ama pusti sve što te se ne tiče!! Ko si ti? Ko sam ja? Ko smo mi?

    Vraćam se na početak. Kad živiš trenutak onda primjetiš ovakve stvari. Jednostavno vidiš. I čuješ.
    Izašla sam van iz kuće i naletjela sam na HRABROST, SLOBODU, SUOSJEĆANJE .
    A onda se pojavio i KRITICIZAM kojem sam, iskreno, mogla prešutjeti. Ali nisam. Jer, držim da treba reći iskreno šta misliš....ako ti se već obrate.
    Ali..... u srcu, kući sam donijela bosonogu djevojčicu i njezin smijeh još mi odzvanja u ušima.

    Autor: Kamelija Salopek



  • Tiranija normalnosti

    Tiranija normalnosti

    „Izbliza (ni)tko (ni)je normalan…“ (Franco Basaglia)

    Prije nekoliko dana sam pročitao roman Večera nizozemskog autora Hermana Kocha i da, moram priznati, nakon dosta vremena knjiga me podsjetila na pitanje tog imperativa normalnosti s kojim sam se često znao ranije susretati. Što je to normalnost, koji je to „društveni ugovor“ na koji smo, navodno, pristali?

    Večera

    Ne bih sada o radnji knjige, nije tako linearna da bi bila prepričljiva, ali svedimo je na krajnje jednostavne elemente: dva para u zrelim godinama, u finom, snobovskom gourmet restoranu moraju raspraviti stvar od vitalne stvari za obitelj. Prvi je par Serge i njegova supruga Babette, fini, onako, „normalni“ ljudi, oni koji su tako lijepo usklađeni s normom „normalnosti“ da je to skoro nevjerojatno, štoviše, Serge je potencijalni budući premijer, on se smješka, na licu mu se ne vidi ni mrvica promjene raspoloženja, točnije, njegova je mimika i dikcija uvijek u skladu sa zahtjevom okoline, oni su bolesno politički korektni jer to je tako normalno, zar ne, ali istovremeno i tako „autentični“ jer izleti njemu i ono „jebiga“ i „sranje“ kao i svakom drugom čovjeku, osim što je njemu stol u najskupljem restoranu u gradu uvijek na raspolaganju, bez potrebe za višemjesečnim čekanjem rezervacije. S druge strane stola, za vrijeme prenaporne večere koja nudi malo (dobrih) jela, a beskrajno puno prenemaganja uz paprenu cijenu od 400 eura plus napojnica (za razliku od zalogajnice preko puta gdje se jedu rebarca za 10 eura), sjede njegov brat Paul i šogorica Claire, to jest Marie Claire, ali koja ne želi da je se zove po časopisu. Oni su malo drugačija priča, štoviše, tijekom radnje doznajemo da je Paul prilično neprilagođen, tj. prilično „nenormalan“, tj. prilično nekonformiran, dakle, osoba koja će u datom trenutku napraviti ili reći nešto što nije trebalo ili, još gore, opaliti posred njuške sugovornika, onako po muški, na način kakav je bio uobičajen u doba prije nasilja političke korektnosti.

    Da ne duljim, a niti ne spoilam, roman otvara bezbrojne teme koje zaokupljaju suvremenog zapadnjaka: krivnja, dužnost, korektnost, konformizam, nonkonformizam, lažna nonšalantnost i, možda ponajviše, izaziva pojam „normalnosti“ koji je postao toliko nasilan, da čak i pomalo ekscentrične skupine počinje gutati u žrvanj normalnosti, stvarajući sve veću i veću zalihu nečega što se na kraju može nazvati jedino - potisnutom agresijom.

    Ali: ta zato imamo tensilen forte! To su još oni utješni biljni pripravci za preživljavanje divote svakodnevice. Ako ne ide s tensilenom forte ide s apaurinom, ako ne s njime, ide sa xanaxom, ako ne s njime, ide sa seroquelom protiv psihoze u eventualno za spavanje, a još jedno dva tri ili četiri antipsihotika i stabilizatora raspoloženja sa strane, jer, gotovo je sigurno, svi smo na neki način „nenormalni“, jelte (naime, svake je godine knjiga poremećaja i bolesti sve deblja i deblja), pa nema razloga da se ne pokušamo, ako nikako drukčije ne ide, ako ne ide, dakle, s beskrajnim seansama kod terapeuta, onda barem s lijekovima koji će nas uskladiti s normalom.

    Roman Večera zapravo je fokusiran na nasilje „normalnosti“ i „političke korektnosti“, na diktaturu normalnosti koja ne podnosi pobunu, a koja nas cijelo vrijeme nastoji uvjeriti da je sve što nije u sferi normalnosti nepoželjno i da se, naravno, zbog toga moramo osjećati krivima, a ako se ne osjećamo krivima, e onda valja ozbiljnije razmisliti što s nama, jer je evidentno da nismo normalni i da ćemo se teško moći nositi s tiranijom, pardon, normalnošću svakodnevice koja se svodi na formulu: radim, jedem, vozim djecu u školu, vikendom se odmaram i posjećujem rodbinu i čekam penziju i tako u vječnost, u nedogled, u beskraj, u beznadnu budućnost koja bi trebala biti sretna i vesela, jasno, ako je vi svojim zanovijetanjem, prigovaranjem, eskapadama, ili neredovitim uzimanjem terapije ne pokvarite.

    Tiranija normalnosti je današnje opće mjesto. Gotovo svi imaju obilježja neke vrste psihopatije, štoviše, oni koji tvrde da nemaju, možda baš i najizrazitije imaju, no, bilo kako bilo, nepoželjno je biti ekscentričan, to je toliko neprihvatljivo da je „normalnost“ zašla čak i u sfere svakodnevice političara i moćnika koji moraju glumiti, ako ništa drugo, da su normalni, da, eto, kupuju poput nas, žive živote svih ostalih, čak im izleti iz usta i to famozno „jebiga“, sve je cool, da, naravno, tu i tamo koji „bullshit“, nema potrebe da smo na Vi, kad možemo biti na ti, to je tako neformalno, jelte, skidajući kravatu, „ma naši smo“, zar ne, pa nema potrebe da se tuđimo...

    Kako god, ja se još iz djetinjstva sjećam da su postojali ljudi koji su znatno ili čak i nešto više od znatno odudarali od pojma normalnosti: za neke od njih su govorili da su gejevi (tada se nije tako govorilo za gejeve već se koristio znatno pogrdniji naziv), za neke druge da su luđaci, za neke treće da su ludi umjetnici (njima je najlakše, uvijek se mogu sakriti iza te navodne ludosti – pa jer su umjetnici, zar ne?), za neke četvrte da su alkoholičari i da su bili u Banjskim dvorima na odvikavanju, ali... Avaj, ne mogu se oteti dojmu da su mi ti ljudi bili zanimljiviji od tada tzv. normalnih, da su njihove priče uvijek bile posebne, da su možda u svojim plus fazama bipolarnog poremećaja bili rođeni zabavljači s kojima sam se rado smijao i da je sve to skupa djelovalo prirodnije od današnje mode usiljene „normalnosti“ pod svaku cijenu, koja je asimilirala sve te oriđinale, nastojeći ih „normalizirati“ bilo xanaxom, bilo seroquelom ili risperidonom, bilo drugim mehanizmima koji nas ukalupljuju u glupu, tvrdu, nezanimljivu, neoriginalnu, nekreativnu masu. Tiranija političke korektnosti istovjetna je tiraniji normalnosti, a sve je to skupa tiranija „vrlog novog svijeta“, u najdoslovnijem smislu riječi, kojem pripadaš, a ako ne prihvatiš, ispadaš iz igre, pođi u brvnaru na Aljasku i tamo prodaj tu svoju ekscentričnost. Ekscentričnost vrijedi samo kao poza, onda tada više nije ekscentričnost, nego predstava, dio predstave o fenomenalnoj „normalnosti“. Te mi riječi potvrđuje njemački psihijatar Manfred Lütz u svojoj knjizi Ludilo: „Ovdje su ambiciozni, tašti poslovni ljudi koji pošto obole od demencije, prvi put od djetinjstva iziskuju tuđu pomoć, ali istodobno prvi put djeluju kao pravi živi ljudi. Ovdje su uvijek tako korektni i osjetljivi ovisnici što cijeli život neumorno traže čovjeka koji ih neće ponižavati, prezirati, povrijediti i koji svojom ovisnošću bježe od svijeta što tako bezobzirno gazi po njihovoj osjetljivosti. Ovdje su mudri shizofrenici, koji ne žive samo u jednom, nego u mnoštvu maštovitih svjetova, koji uljudno odbijaju nasrtljive pokušaje drugih da ih ukalupe, a svoju tajnu ne nameću nikome. Oni su tankoćutniji od drugih, ali zbog toga i osjetljiviji na puno toga što se nama uopće ne čini vrijednima spomena. Ovdje su potreseni depresivci, koji prestrašeno zure u egzistencijalno ništavilo, koji dio svoga života ne uspijevaju odvratiti pogled od temeljnih iskustava čovječanstva, koja se dovode u pitanje: bezizlazna krivnja, egzistencijalna ugroženost, beznadni strah. Društvo koje pleše na rubu provalije na njih ne obraća pozornost. Slijepo je za uistinu važna pitanja, a tu sljepoću začudo drži normalnom. Ovdje su očaravajući maničari koji svojom žestokom i neposrednom vitalnošću upadaju usred normalnoga društva okamenjena u svojim beživotnim ritualima. Oni unatoč svojoj megalomaniji bez zadrške govore istinu, onako kako to katkad čine djeca, i time spektakularno razotkrivaju 'prijetvornost' normalnih. Ovdje su ljudi koje su neki događaji u životu izbacili sa zacrtanih putanja i koji sad ranjeni traže svoj pravi put, koji često kroz bolne faze vodi do veće zrelosti i dublje opuštenosti. Naposljetku, ovdje su svi oni ekscentrični likovi koji sami sebe i druge neprekidno uznemiruju, koji dakle nisu normalni, ali nisu ni uistinu bolesni. Oni unose boju u monoton život, uzbuđuju, pretjeruju. To su oni neprilagođeni likovi koji vas katkad mogu povrijediti, ali ih ipak ne možete zaobići...“

    Dakle, za kraj, umjesto ispraznog cinizma i tiranije normalnosti, zar ne bi bilo bolje kada bismo konačno mogli razgovarati? Ljudski, pošteno, bez osuđivanja, bez etiketiranja, ili barem s manje etiketiranja, bez mogućeg linča, kada bismo mogli prozboriti o temama koje jesu važne, ali pravimo se da nisu važne na način da se za njih otvori stvarni prostor dijaloga. Jer, naprotiv, hiperkorektna normalnost, čini se, ne može odvesti nigdje drugdje nego i nadalje plesati na stalnom rubu provalije.

    Autor: Milan Zagorac

Prodaja slika Online

Tekstovi i fotografije na ovoj stranici vlasništvo su njihovih autora i nije dopušteno njihovo skidanje i upotreba bez odobrenja autora i bez navođenja linka stranice kao izvora.

© 2013 Ludvig dizajn. All Rights Reserved.

NAVIGACIJA