kolumna

  • POSTAVITI PODATKE ZA FOTOGRAFIRANJE

    Teme i dileme digitalne fotografije

    POSTAVITI PODATKE ZA FOTOGRAFIRANJE

    U kojem modu fotografirate? Manualnom? Uz prioritet otvora zaslona ili trajanja ekspozicije? Ili, kao ostalih 95% korisnika digitalnih fotoaparata, u programiranom P-modu? Ako ste među ovih 95%, ovo je tekst za vas, ako ste među onima malobrojnima koji koriste manualni ili poluprogramirani mod, nemojte preskočiti ovaj tekst, svakako ćete i vi naći nešto novo.

    Magični trokut – međusobno zavisni podaci moraju biti usklađeni sa uvjetima fotografiranja

    Teme i dileme digitalne fotografije

    U vrijeme klasične fotografije, svi su korisnici fotografirali u manualnom modu. Na fotoaparatu, postojali su na objektivu prsteni sa oznakama, koji su se zakretali lijevo – desno, kako bi se namjestili podaci. Svaki je korisnik tada znao što znače brojkice kojima su se usklađivali podaci, kada treba okrenuti podatke 2.8 / 250, kada 11 / 60, itd. Dodatan razlog da nauče ispravno namještanje ovih podataka, bio je taj što korisnici nisu mogli rezultat kontrolirati odmah kada su napravili fotografiju, nego tek nakon što su napravili fotografije. Današnji korisnik odmah može pregledati rezultat, korigirati podatak i ispraviti eventualnu pogrešku. Svaki 'promašaj' kod klasične fotografije je koštao jednu sličicu na filmu, a prilike za ispravak najčešće nije bilo. Zato su korisnici s veseljem pozdravili pojavu tzv. idiot-kamera, malih kompaktnih fotoaparate koji su automatski odabirali podatke, mada su rezultati ovih prvih programiranih fotografiranja bili relativno skromni. Ozbiljniji fotoaparati sa elektronskom obradom podataka pojavili su se tek pred kraj razvoja klasične fotografije. Digitalna fotografija već svojom pojavom donosi nekoliko pogodnosti:

    Stariji model Agfa Prontor II sa prstenovima na objektivu za namještanje podataka

    Teme i dileme digitalne fotografije

    Rezultati su odmah vidljivi, fotografija je spremljena na piši-briši digitalnom mediju, te se bez dodatnog troška može ponoviti i ispraviti pogreške. Razvijeni su sustavi automatskog fokusa i određivanja svjetlosne vrijednosti koji omogućuju fotografu da fotografira bez postavljanja podataka.

    Digitalna fotografija omogućava odabir ISO osjetljivosti. To je, doduše, omogućavala i klasična fotografija izborom filma određene osjetljivosti, ali to je ujedno značilo da se istom ISO osjetljivošću fotografiralo od početka do kraja film,a te je tek promjena filmske vrpce omogućavala promjenu osjetljivosti pri fotografiranju. Također, digitalna fotografija omogućuje odabir balansa bijele boje – WB. O balansu bijelog bit će opširnije govora, no ovdje spomenimo da je kod klasične fotografije za korekcije bijelog balansa bilo potrebno koristiti fizičke filtere na objektivu. Sve ove postupke digitalna je fotografija znatno pojednostavnila.

    Zavisnost podataka magičnog trokuta – DOF ovisi o otvoru zaslona, dok je WB neovisan o ostalim podacima

    Teme i dileme digitalne fotografije

    Postavljanje podataka za fotografiranje usklađuje svjetlosne uvjete i prirodu motiva, odnosno modela s načinom na koji će fotoaparat zabilježiti sličicu. To znači da ćemo u uvjetima manjkave rasvjete morati pustiti više svjetlosti, da ćemo ju puštati dulje i uz veći otvor zaslona, da ćemo objekt koji se kreće morati snimati sa kraćim trajanjem osvjetljavanja, itd. Prije nego razgovaramo o podacima koje namještamo, moramo znati što nam koji od njih donosi. Važno je uskladiti tri brojke, magični trokut eksponiranja, odnosno fotografiranja: vrijeme ekspozicije, otvor zaslona i ISO osjetljivost.

    Vrijeme ekspozicije je vremenski period od otvaranja mehaničkog zaklopca koji štiti senzorsku površinu do njegovog zatvaranja. Ovo vrijeme može drastično varirati, od ekspozicija koje traju po nekoliko sati do ekspozicije u trajanju od 1/10.000 sekunde. Uobičajene ekspozicije variraju između 1/30 i 1/500 sekunde. Duže i kraće ekspozicije od ovih koriste se u posebnim uvjetima i za specifične motive. Budući da se većina fotografija snima 'iz ruke' u stojećem položaju, nije poželjno da se koristi duža ekspozicija od 1/60. Pri korištenju zooma ili teleobjektiva (kod DSLR modela) ekspozicija mora biti znatno kraća ili se preporuča korištenje oslonca. Naravno da su zbog stabilnosti i oštrine slike preporučljive najkraće moguće ekspozicije koje svjetlosni uvjeti dopuštaju. To je razlog što su suvremeni modeli opremljeni različitim stabilizatorima slike. Ipak, bolje se osloniti na fizičke oslonce, te prema mogućnostima kraće ekspozicije, a na stabilizatore se oslanjati samo nužno.

    Klasičan model Yashica Minister – D, sa izbornikom podataka na objektivu

    Teme i dileme digitalne fotografije

    Otvor zaslona je mehaničko zasjenjenje dijela otvora objektiva unutar sustava leća, čime se regulira količina svjetlosti koju objektiv propušta. Veći otvor izražen je manjim brojkama jer brojke zapravo izražavaju površinu zaslonjenog dijela. To drugim riječima znači da će otvor f/2.8 propuštati znatno više svjetlosti nego f/8.0, a posebno nego f/22.0. Tako ćemo pri dobrim svjetlosnim uvjetima, sunčanog dana uz laganu naoblaku koja dodatno osvjetljuje scenu, koristiti f/22.0 uz odgovarajuće vrijeme ekspozicije. Sumračnu scenu ili kadrove u interijeru fotografirat ćemo najvećim dopustivim otvorom itd. Treba također voditi računa o dubinskoj oštrini koju otvor zaslona uvjetuje (deepth of field – DOF), o čemu će biti opširnije govora u sljedećim nastavcima.

    ISO osjetljivost je mogućnost digitalnog fotoaparata da digitalno poveća osjetljivost senzora. Ova je opcija korisna kada moramo fotografirati u nedovoljnim svjetlosnim uvjetima, a nemamo mogućnost osloniti fotoaparat na oslonac, kako bismo adekvatno produžili trajanje ekspozicije. Pri tome potrebno je imati na umu da je povećanje ISO osjetljivosti 'vatrogasna' mjera, koju koristimo samo u nuždi. Naime, povećanje ISO osjetljivosti smanjuje kvalitetu fotografije. Standardni fotoaparati imaju ISO raspon od 100 do 800, a kvalitetni DSLR poluprofesionalni i profesionalni aparati imaju raspon ISO i do 16.000, pa čak i 64.000. Pri povećanju ISO broja slika postaje zrnata, odnosno dobiva šum (noise). Kod jeftinijih amaterskih aparata šum se pojavljuje već na brojki 400, a na većim razinama postaje nepodnošljiv, dok kvalitetni DSLR senzori bez gubitka kvalitete podnose ISO 3.200, što omogućava fotografiranje gotovo u mraku.

    Da bismo uskladili ova tri broja moramo imati na umu osnovno: veća količina svjetla dopušta kraće ekspozicije i mali otvor zaslona (oboje doprinosi kvaliteti fotografije), bez potrebe podizanja ISO osjetljivosti. Korištenje teleobjektiva i modeli u pokretu traže kraću ekspoziciju (fotografiranje ptica u letu iziskuje 1/500 sekunde i kraće, a isto vrijedi i za sportske fotografije), pri čemu je u slabijim svjetlosnim uvjetima potrebno koristiti najveći otvor zaslona i podizati ISO osjetljivost. I tako dalje, kao što je navedeno na priloženoj tablici. Posebna tema, vezano na ovu problematiku, bit će korištenje bljeskalice.

    Tablica najčešćih podataka uz tendencije korekcija pojedinog podatka

    Teme i dileme digitalne fotografije

    Magični trokut zaslon – ekspozicija – ISO obradit ćemo kroz niz praktičnih primjera, uz napomenu da postoji još jedan važan podatak koji treba uskladiti, balans bijelog (white balance – WB). WB vrijednost služi da u uvjetima specifičnog osvjetljenja korigira spektar boja, kako bi one izgledale prirodne. Nije ovisan o ostalim brojkama (magični trokut!), niti o količini svjetlosti, nego samo o prirodi svjetlosti. Bijelom naše oko doživljava dnevnu svjetlost kada je sunce u zenitu ili blizu zenitu. Jutarnji i večernji pomak hlade sunčevu svjetlost, te ju treba pomakom balansa prema toplijim vrijednostima kompenzirati. Umjetnu svjetlost žarulja sa žarnom niti treba posebno korigirati i tako dalje. Dobra je vijest da postoji i opcija AWB – automatski balans bijeloga, koja funkcionira zadovoljavajuće za neprofesionalnog korisnika. Međutim, u mnogim situacijama AWB bude prevaren, te je potrebno balans ručno korigirati.

    Digitalni DSLR Canon 7D sa izbornicima i displejem za brzi odabir podataka na stražnjoj strani kučišta

    Teme i dileme digitalne fotografije

    Jeftiniji modeli namijenjeni nezahtjevnim korisnicima imaju kotačić izbornika sa malim ikonicama na kojima je nacrtano sunce (normalni, dnevni uvjeti), mjesec (slabi svjetlosni uvjeti), žarulja (umjetno svjetlo), munja (korištenje bljeskalice), a izbornik može biti dopunjen sa još nekoliko opcija. Ovaj izbornik programira cijeli magični trokut i balans bijeloga prema očekivanim uvjetima fotografiranja. No svaki će zahtjevni korisnik veoma brzo prerasti ove skromne mogućnosti, te će poželjeti sam s više pažnje prilagoditi podatke za fotografiranje. Kada naučite usklađivati magični trokut podataka, mnogo ćete rađe fotografirati u manualnom ili nekom od poluprogramiranih modova nego u programiranom ili potpuno automatskom. U nastavku vidjet ćemo na konkretnim slučajevima, kako se programira fotoaparat u određenim situacijama, odnosno koje ćemo podatke postaviti i zbog čega.

    Autor: Zdenko Balog

  • PRAVILA, PRAVILA…

    TEME I DILEME DIGITALNE FOTOGRAFIJE

    PRAVILA, PRAVILA…

    Svaki pristoji tutorial portretne fotografije, kao i fotografije ljudske figure općenito (fashion, budoir, glamour …), odmah će vas s prvih stranica (slajdova) zasipati određenim pravilima tipa 'što je dobro', ali još češće, 'što se nikako ne smije'. Svakako preporučam pažljivo proučavanje ovog dijela tutoriala, online treninga, bloga, foruma, kolumne … Zaštedjet će vam mnogo truda, pokušaja i pogrešaka i ukazati na dragocjene prečice do boljih fotografija. Zatim, kad naučite i shvatite sva ta pravila, tek tada ih treba sva zaboraviti i s najvećim zadovoljstvom kršiti. Prije nego ih upoznate, nemojte ih apriori odbacivati.

    Većina pravila portretne fotografije, kao i svake druge koja ističe osobnost i usredotočena je na čovjeka, odnose se na položaj lica, glave, ramena, a zatim, ako uključuje cijelu figuru, držanje nogu, ruku itd. neki su fotografi razvili sustave pravila koja je lako pronaći na internetu guglajući neku opću frazu poput 'posing rules', 'portrait posing'… Tako ćete naučiti da, ako želite istaknuti oči na portretu (a tko ne želi?!), dovoljno je da model nježno spusti bradu, podižući pogled prema objektivu. Kako ne bi došlo do neugodnog nabiranja pod bradom, spuštanje brade povezano je s isturanjem glave prema naprijed. Ramena ne smiju stajati poprijeko (ortogonalno na 'vatrenu liniju' objektiva), posebno kod ženskih modela, nego zakrenuta pod 45°ili još jače. Iako 90°nije najsretniji kut (ramena poravnata s linijom objektiva), jače zakretanje ramena (poluleđno), poželjno je posebno kod vitkih i gipkih modela, jer formira popularni 'pogled preko ramena'. Također, glava ne smije biti ortogonalno postavljena, što vrijedi za žene, dok se kod muškaraca dozvoljava, posebno kod formalnih poslovnih portreta. Poželjno je da, bez obzira na položaj jedno rame bude više od drugoga.

    Iako je pravilo svih pravila 'kontakt očiju', odnosno uhvaćeni pogled modela, ne treba podcijeniti tajnoviti šarm oborenog pogleda. Ono što nije poželjno je nezainteresiran, neutralan pogled koji 'ne doživljava' fotografa, odnosno kameru. Pokušat ćemo primjerima ukazati na važnost pravila, a potom i na mogućnosti traženja kreativnog prostora izvan okvira pravila.

    TEME I DILEME DIGITALNE FOTOGRAFIJE

    Dvije fotografije nastale su u razmaku od nekoliko sekundi (fotoaparat Canon 7D sa Tamron 18-270 objektivom, uz indirektno svjetlo bljeskalice Speedlite 550EX).
    Podaci za obje fotografije bili su sljedeći:

    Mod – M
    Ekspozicija – 1/160 sec
    Zaslon – f/9
    ISO – 200
    Balans bijeloga – AWB

    Model, Lucija, upitala me tijekom fotografiranja, zašto stalno napominjem 'spusti malo bradu', pa sam ju zamolio da, nakon jedne fotografije, malo digne bradu, iznad linije horizontale (linija objektiva), te da zadrži pogled na objektivu. Drastična razlika između obe fotografije bolja je ilustracija važnosti ovog pravila nego bilo kakvo elaboriranje. Kao u nekoj čudnoj optičkoj varci, iste oči, jednako otvorene, djeluju mnogo veće i hvataju svu pažnju gledaoca. Pored toga, granična linija brade mnogo ljepše definira oblik lica, a zasjenjeni vrat ugodan je kontrapunkt osvijetljenom ramenu i licu.

    Pravilo 'brada niže – oči prema kameri', jedno je od onih pravila koja jedva da poznaju iznimke. Ovaj položaj, naime ostvaruje najsnažniji kontakt očiju (eyecontact), koji čini dobar portret. Iako nisu svi dobri portreti bazirani na uhvaćenom pogledu, u pravilu svi portreti dobro uhvaćenog pogleda dobri su portreti. Dobar sugestivan pogled koji komunicira s kamerom (gledaocem) prikrit će mnoge nedostatke, odnosno dozvoliti kršenja drugih, manje obaveznih pravila. Pogledajmo još dva 'uhvaćena pogleda':

    TEME I DILEME DIGITALNE FOTOGRAFIJE

    Fotografija je napravljena, korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Tamron 18-270 objektivom, uz indirektno svjetlo bljeskalice Speedlite 550EX.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 130 mm
    Ekspozicija – 1/160 sec
    Zaslon – f/5.6
    ISO – 200
    Balans bijeloga – AWB

    Fotografija je nastala u improviziranom studiju bijelih zidova, što omogućava jednoličnu meku rasvjetu sa svih strana, mada je korištena samo jedna bljeskalica. Model (Ana) u otvorenoj crnoj haljini i s crnim rukavicama djeluje holivudski glamurozno, dok pokret glave u odnosu na ramena daje utisak spontanosti, kao da je uhvaćena 'u prolazu'. Međutim, ono što otima svu pažnju gledaoca je izravan pogled njenih velikih očiju. Doživljavamo ovakvu fotografiju kao stvaran susret, kao da preko tog izravnog pogleda možemo komunicirati sa djevojkom sa fotografije. Sličan je i sljedeći primjer na kojem je model Ivana:

    TEME I DILEME DIGITALNE FOTOGRAFIJE

    Fotografija je napravljena, korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Tamron 18-270 objektivom, uz indirektno svjetlo bljeskalice Speedlite 550EX.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 91 mm
    Ekspozicija – 1/160 sec
    Zaslon – f/6.3
    ISO – 200
    Balans bijeloga – AWB

    Fotografirana je u istom prostoru, podaci su bili gotovo jednaki, s tom razlikom da je Ivana fotografirana iz veće blizine. Njena plava kosa i bijela odjeća guraju lice u prvi plan na način klasičnih fotografskih portreta. Važan detalj na ovim dosadašnjim primjerima je odbljesak koji daje očima sjaj, te dodatno snaže pogled.

    Ovakve fotografije ne nastaju jednostavno, mada nekad djeluju kao lak zadatak. Uglavnom nastaju kao dijelovi većih serija, jer je pored brižljivog impostiranja (namještanja) modela u dobar položaj potrebno postići spontanost. Modeli se uglavnom ukoče kada ih namještate (govorim o neprofesionalnim modelima, prijateljima i prijateljicama koji će vas zamoliti da ih fotografirate), te je potrebno da prođe neko vrijeme da se opuste. No i tada treba birati moment u kojem će pogled i izraz lica biti uhvaćeni na jedinstven način. Jedna od metoda koje redovito daju rezultat je sljedeća: postavite djevojku (ili momka) u željeni položaj i zamolite ju / ga da niti ne trepne, da ostane tako ukočen. Zatim je uzmete u kadar na željen način, zadržite nekoliko sekundi tišine i u času prije nego stisnete okidač do kraja izgovorite njeno ime. U tom času njen će ukočeni pogled oživjeti i imate ga priliku uhvatiti.

    Kad spominjemo muške modele, pravilo hvatanja pogleda funkcionira slično, uz razlike koje doprinose muževnosti, odnosno ženstvenosti portreta. Slavkov portret nastao je u dramatičnom crnom okruženju.

    TEME I DILEME DIGITALNE FOTOGRAFIJE

    Fotografija je napravljena, korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Canon 100 / 2.8 objektivom, uz indirektno svjetlo bljeskalice Speedlite 550EX.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 100 mm
    Ekspozicija – 1/160 sec
    Zaslon – f/7.1
    ISO – 200
    Balans bijeloga – AWB

    Iako se muški portreti, jednako kao i ženski, veoma rijetko postavljaju oktogonalnim položajem ramena, poželjno je da zakošenje kod muških modela bude manje nego kod ženskih, kako bi se zadržao utisak širokih ramena (uglavnom nepoželjan kod djevojaka). Usne su kod muškaraca redovito stisnute, smiješak smije biti tek naznačen, a osmjeh zubima ima mjesta na obiteljskim rođendanima i u političkim kampanjama (dakle općenito u situacijama u kojima se ljudi lažno smiješe). Dok djevojke trebaju usne imati opuštene, te ne smiju biti čvrsto stisnute, muškim portretima to daje poželjan ugođaj. Čak i na studijskim portretima djevojkama je dozvoljeno da im pobjegne i širi osmjeh:

    TEME I DILEME DIGITALNE FOTOGRAFIJE

    Fotografija je napravljena, korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Tamron 18-270 objektivom, uz studijsku rasvjetu na radionici portretne fotografije na Fotosajmu u Zagrebu.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – TV
    Fokus – 270 mm
    Ekspozicija – 1/100 sec
    Zaslon – f/6.4
    ISO – 640
    Balans bijeloga – AWB

    Zbog velikog broja sudionika radionice uvjeti nisu bili idealni, te je 'hvatanje trenutka' iziskivalo i vještine i strpljenja. Djevojka, profesionalni model, pogledom je kružila među fotografima, te je bilo potrebno uhvatiti trenutak kada je pogledala prema mojoj kameri. Zbog broja fotografa, snimao sam iz malo veće udaljenosti, kao i ostali, te je zoom objektiv trebalo izvući do kraja.

    U ovom prvom osvrtu na pravila treba se osvrnuti i na jedno na koje se svakako ne treba osvrtati: pravilo orijentacije. Iako se čini da je ovo pravilo neporecivo, te je čak ušlo u terminologiju (portrait format vs. landscape format), to je pravilo isključivo relikt i nasljeđe slikarstva, koji je statično i oslanja se na određene običaje. Građanski obiteljski portret, nastao kroz 18., te uglavnom 19. stoljeće, uspravno je orijentiran, jer prikazuje uvijek osobu vidljivu do ispod vrata (poprsje), bez osvrtanja na pozadinu, a na zid se mnogo zgodnije i ekonomičnije slažu uspravne slike.

    Sva ta ograničenja ne postoje u fotografiji, ali ih literatura i dalje ističe kao važno pravilo: portret treba fotografirati uspravno. Mnogo je razloga da od tog pravila odstupimo: slobodnije zauzimanje položaja modela nego što je bio slučaj kod slikarskih portreta, close-up portreti, koji veoma agresivno odrezuju sve suvišno, pa čak i gornji dio glave, čelo. Ako uhvaćeni pogled dominira portretom poprsja, čak i figure i polufigure, koliku će snagu imati, izdvojimo li ga iz velike blizine i eliminiramo sve manje sadržajne dijelove?!

    TEME I DILEME DIGITALNE FOTOGRAFIJE

    Fotografija je napravljena, korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Canon 100 / 2.8 objektivom, uz indirektno svjetlo bljeskalice Speedlite 550EX.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 77 mm
    Ekspozicija – 1/160 sec
    Zaslon – f/7.1
    ISO –400
    Balans bijeloga – AWB

    Eliminirano je sve osim lica djevojke (Sandra), pa tako i gornji dio glave sa čelom, koje je nasuprot donjem dijelu lica nesadržajno. Zona od očiju do brade, koja jest zona interesa portreta, učinjena je isključivim sadržajem. Zasjenjene oči bez sjaja, ruke koje gotovo grčevito grle lice doprinose blago inhibirajućem ugođaju portreta.

    Mnogo zajedničkog ima u kompoziciji portret Marijane, nastao u crnom studiju, posebno prilagođenom za fotografiranje intimnih portreta:

    TEME I DILEME DIGITALNE FOTOGRAFIJE

    Fotografija je napravljena, korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Canon 100 / 2.8 objektivom, uz indirektno svjetlo bljeskalice Speedlite 550EX.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 77 mm
    Ekspozicija – 1/160 sec
    Zaslon – f/10
    ISO –100
    Balans bijeloga – Shaddow

    U završnoj obradi fotografija je osjetljivo izrezana, 'kropana', kako bi se eliminiralo suvišno. Dilema između izvornog kolora i za portrete često preferiranog crnobijelog ovdje je razriješena, kao što to često radim, osiromašenjem kolora na blagu saturaciju srušenu na oko 30% od izvornoga. Djelomično, ali u manjoj mjeri, učinio sam to i na prethodnoj fotografiji (Sandra), te na mnogim primjerima iz prošlih kolumna.

    Ovaj puta obradili smo nekoliko važnih pretpostavki dobrog portreta: osnovne metode za ostvarivanje kontakta i hvatanje pogleda, položaj glave i ramena, orijentaciju… No to je samo početka. Nakon što se opet, s nekom drugom temom 'odmorimo' od portreta, slijede nove tajne dobrog portreta!

    Autor: Zdenko Balog

  • PRIJATELJSTVO DAR KOJI TREBA NJEGOVATI

    PRIJATELJSTVO DAR KOJI TREBA NJEGOVATI

    PRIJATELJSTVO DAR KOJI TREBA NJEGOVATI

    Imati iskrenog , pravog prijatelja znači ispunjenost pozitivnom energijom, do samoga kraja.
    Izgubiti prijatelja znači izgubiti dio sebe.

    Znači ostati osakaćen za jedan predivan osjećaj podrške, vjerovanja, nade, u teškim trenucima u kojima se nađemo, da ipak sve nije izgubljeno.
    To bi bila definicija pravog osjećaja prijateljstva, osjećaja koji je istinski prisutan u srcu.
    Onog pravog osjećaja prijateljstva, iskrenog , a ne patvorenog koji se nažalost danas često pojavljuje i to u trenucima samo potrebe za ramenom za plakanje , da bi sutradan taj isti prijatelj zaboravio na suosjećanje koje je u toj prilici pokazao.
    Takvi prijatelji , rekli bi "instant prijatelji " niti nam ne trebaju.

    Računamo na njih, dok ih ne upoznamo i ne iskušamo , da bi se totalno razočarali njihovim daljnjim ponašanjem prema nama , na kraju osjećamo se jadno i odbačeno, kao da nikad za njih nismo niti postojali.
    Prijateljstvo se ne stvara preko noći, jer sve što ide nekako na brzinu , bez osjećaja, jasno da ne valja. To nije iskreno, to je jedan bljesak iza koga se uvijek skriva neka zadnja namjera .
    Kako kažu naši stari , najlakše je biti prijatelj kada je sve dobro , kada sve ide onako ""po loju" , ali kada " zapneš u problemima " kada trebaš toplu nadasve iskrenu riječ , pomoć ljudsku , materijalnu , tada je prijateljstvo na kušnji.

    Vjerujem li u prijateljstvo ?
    Ah, bilo je velikih razočaranja tijekom života, mislila sam da sam bogata prijateljima , ali u jednom trenutku , za mene jako bitnom, shvatila sam da je njih sve manje .
    Svojim postupcima , sve su govorili , svojim nečinjenjem i ne obraćanjem pažnje, niti upitom „ Kako sam, jesam li bolje“? sve su rekli .
    Rekli su najviše o sebi . Takvi , nazovimo ih prijateljima, više mi nisu potrebni . Idem dalje.

    I odgovorit ću na pitanje da li vjerujem u prijateljstvo ?
    Da, u iskreno prijateljstvo svakako , ali sada znam prepoznati prave prijatelje.
    Svijet se promijenio iz temelja , radno i životno okruženje donijelo je promjene , nove uzance , nova razmišljanja , nova pravila.
    Ljudi se mijenjaju, prilagođavaju prilikama , okolnostima , mišljenjima , da bi živjeli.
    Pomalo čovjek čovjeku postaje stranac.
    Prijateljstvo polako blijedi, prijateljstvo više nije tako čvrsto i više se kao nekada ne trči, da se što prije pomogne prijatelju u nevolji .

    Što je to ušlo u nas ?
    Da li je to proračunatost , zavist , ljubomora , strah ili nešto sasvim drugo.
    Ne smijemo napuštati ljudskost , ono što nas čini razumnim ljudima, ono što nas čini na svojevrstan način „ bogatim“.
    Emocije su te koje moraju nadjačati i istisnuti sve ono negativno, što se ponekad javlja u nama . Moramo odagnati taj poriv, da se ne oglušimo na potrebu za pomoć i, da nam ne bude svejedno za tuđe osjećaje i nedaće.
    Moramo se vratiti među osobe koje znaju saslušati, porazgovarati , dati savjet, iskreni savjet onako iz srca .
    Nemojmo „ dizati zid „ između drugih ljudi i sebe, priđimo im ,možda nam se“ otvore“ i kažu ono što ih tišti , što ih smeta, što ih „ boli“ i što se međusobnim razgovorom, tolerancijom i kompromisom može riješiti .
    Upravo pravi prijatelj je onaj koji razumije, bez obzira u kojoj se situaciji druga osoba nalazi , uz nju je , nastoji je podržati , ohrabriti.
    Prijateljstvo nije samo uzimanje, ono je i davanje i sebe i svojih emocija.

    Ono treba njegovati, bdjeti nad njim, jer prave prijatelje ne možemo nikada zaboraviti, makar oni možda i više nisu među nama.
    Oni ostavljaju trag u nama , trag za sva vremena.

    Mudra izreka Georga Washingtona kaže :“ Budite pristojni sa svima , ali intimni sa nekolicinom , a i tu nekolicinu dobro upoznajte prije nego što im date svoje povjerenje „.
    Prijatelje sami biramo, te je moguće kroz određeno vrijeme prijateljskog druženja shvatiti da li je netko zavrijedio da mu poklonimo svoje povjerenje .
    Ukoliko vas ta osoba dovoljno ne cijeni, nemojte se dvoumiti i odmah takvom čovjeku recite: " zbogom "! Ti ljudi nisu zavrijedili da se trudite oko njih, da ih pitate što nije u redu, u čemu je pogreška , što ih smeta i u čemu je zamjerka ?
    Takvi ljudi nisu vrijedni vaše pažnje ( oni svojim ponašanjem najviše govore o samima sebi ) , jer su neophodne odlike za pravo prijateljstvo – odanost , iskrenost i poštivanje druge osobe.
    Stoga, pravi prijatelj nije onaj koji samo klima glavom na svaku našu riječ, već koji nas upozori na greške koje nesvjesno radimo , a ujedno je odan, odnosno tu je upravo onoga trenutka kada ga trebate.
    Stoga, prijatelji zauzimaju važno mjesto u životu svakoga od nas.

    Međutim, oni koji se samo nazivaju prijateljima a zapravo to nisu , samo se "prošetaju" kroz naš život , ali pri tome za sobom ne ostave baš nikakvog traga , upravo kao da nikada nisu niti postojali za nas.
    Ali oni koji su nas vezali svojim emocijama, "živili sa našim nedaćama i nastojali ih zajedno s nama riješiti" , oni su ostali u našem sjećanju do kraja našeg života , iako možda više fizički nisu pokraj nas.
    William Shakespeare je rekao jednu lijepu misao vezanu za pojam prijatelja citiram : „ Prijatelj je onaj koji te poznaje kakav stvarno jesi, shvaća što si prošao , prihvaća što si postao i još uvijek ti dopušta da rasteš“.
    Međutim, treba se paziti okrutnih ljudi koji žele druge iskoristiti , glumeći prijateljstvo iz neke osobne koristi. Njihove namjere su opake i oni u biti nisu svjesni koliko zla čine , tim svojim ponašanjem.
    Jedna misao ( Buda ) lijepo opisuje takve ljude : "Neiskrenog i zlog prijatelja treba se bojati više od divlje zvijeri, divlja zvijer će možda raniti vaše tijelo, a zao prijatelj će raniti vaš um".
    Ujedno , rana koju ti zada prijatelj – nikada ne zacijeli! ( Kineska poslovica ).

    Ima situacija u životu , kada nas netko jednostavno izbriše iz svoga života i to bez ikakvog objašnjenja . Ne možemo reći da nam je svejedno !
    Međutim iskustvo najbolje govori , da se čovjek na to ne smije uznemiriti , žalostiti , uzeti k srcu , jer takva osoba niti nije zaslužila da bude vaš prijatelj.
    Mnogo ljudi , tijekom životnog vijeka prođe kroz naše živote.
    Upoznajemo ljude kroz razne životne situacije vezane za uspjehe, neuspjehe, sreću , nesreću, sve što život sa sobom nosi.

    I što iz toga svega možemo zaključiti?
    Čim se pojavi pa čak i najmanji problem, javljaju se slučajevi da tzv. "prijatelji" jednostavno nestanu.
    Ostajemo sami samcati sa svojim problemima , svojim nedaćama.
    I ukoliko se tada pojavi čovjek koji bez zadnjih namjera, iskreno prilazi, bodri nas, tješi i pruža nadu u bolje sutra – to je onda pravi prijatelj.

    Upravo u društvu prijatelja sve se lakše podnese i sve se daleko lakše prebrodi.
    Lijepo je Aristotel rekao :"Prijateljstvo je jedna duša u dva tijela".
    I to je prava istina.
    To je zapravo pravo prijateljstvo i na takvim odnosima treba raditi , takve odnose treba njegovati.
    Dovoljno je imati par prijatelja , ali koji su zaista pravi da se možemo na njih osloniti, zatražiti pomoć , podršku, iskreni savjet ,razgovor, podijeliti s njima tugu, radost, uspjeh i neuspjeh.
    To su prijatelji u dobru i zlu, koji čine naš život ljepšim, sadržajnijim , a nas svakako boljim ljudima.
    Radimo svi zajedno na tome, ne dozvolimo da prijateljstva polako nestaju , da blijede , da ostajemo sami.
    Jedan telefonski poziv prijatelja, njegova topla riječ , jedan sms, smiriti će nas kada nam je najteže. Nestati će onaj grč u našem glasu, nestati će treptaj srca koji je izazvao stres iznenadnog nemilog događaja .

    Prijateljstvo sve liječi, zato radimo na njemu i njegujmo ga iz dana u dan.
    Isplati se, svi ćemo biti sretniji i zadovoljniji , jer ćemo imati osobu koja je uvijek tu za i uz nas , a i mi ćemo biti tu za nju i uz nju .
    Da , u takvo prijateljstvo vjerujem i vjerujte i vi, zbog svih nas !!!!!!

     

    Tekst je objavljen u Sisačkom tjedniku
    Gordana Sedmak-Jednačak

  • Prije nego su se pojavile društvene mreže

    Prije nego su se pojavile društvene mreže

    Neki dan sam se sjetio onoga vremena prije dvadesetak godina, a bilo je to prije pametnih i ikakvih mobitela, kako smo izlazili van, provodili vrijeme i sve u svemu, nije nam bilo ružno. Ne, nije ovo nikakav pledoaje protiv modernih tehnologija, dapače, vidi se kako smo ih prihvatili, ali činjenica je da su stvari prije dvadesetak godina što se tiče druženja bile ipak znatno drugačije. Dakle, govorim o vremenu kraja svoje srednje škole i ranim danima studija – jednostavno bismo se spustili do Konta (za neriječane, poznato višegeneracijsko okupljalište na lijevoj obali Rječine kod hotela Kontinental), tamo bismo se prosmucali lijevo-desno, imali smo nešto bakšiša u džepu, taman dovoljno za platiti makjato koji smo mogli cuclati satima te bi već netko nama zanimljiv naišao. Nismo se prije toga dogovarali viberom ili messangerom, nije se previše ekstenzivno koristio ni telefon, već bismo se jednostavno spustili i nekoga našli. Već je i tih pola sata šetnje do Konta od mojih nebodera na Rastočinama (nikada, ako je bilo lijepo vrijeme, ne bih išao busom, nego pješke preko Belvedera i Via Rome dolje do grada za što mi je trebalo točno 30 minuta) bilo dio nekog nepisanog obreda, onda bismo se na tom Kontu okupili, pa se do kasna, a sad i to „do kasna“ je relativan pojam, raspredalo, pričalo, filozofiralo, flertalo, pijuckalo onu na početku kupljenu kavu, a što je već samo po sebi predstavljalo neki život i odmak od svakodnevice.

    društvene mreže

    Nije da nismo bili svjesni da je tada, polovicom devedesetih vladala totalna oskudica, bili smo i te kako svjesni da je svaka užicana kuna od roditelja zlata vrijedna i da je svaka od prijatelja nažicana cigareta nešto posebno, no bili smo mladi, štoviše, jako mladi, mogli smo tako dangubeći provoditi sate i dane, ma možda bismo tada mislili i godine, razgovarajući o koječemu, a uglavnom o onome što nismo razumjeli. Današnjim generacijama nepojmljivo, nije se putovalo, većina nas nije bila nigdje, većina je u mnogočemu oskudijevala, bilo je i više ili manje prikrivenih frustracija zbog toga, no ništa nije sprečavalo da se „debatira“ s većom ili manjom argumentacijom uglavnom onako samo da bi se debatiralo. O bilo čemu. Doba mašte. Mladenačkog idealiziranja ili omalovažavanja, svojevrsne arogancije koja proizlazi iz dobi u kojoj smo bili. To je bio neki spleen tadašnje Rijeke, koji s komocijom današnje vlastite dobi više ne poznajem niti bih ga mogao, čak i da hoću, rekonstruirati, pa mi tako diskurs nekih novih klinaca na tom istom Kontu danas ostaje stran i posve nepoznat, kao da se radi o nekoj drugoj kulturi ispisanoj na meni nepoznatom pismu. No, ako ćemo analogijom, zacijelo je to isto ono mladenačko prenemaganje kao što je bilo i ono naše, jer kakva drukčija treba biti mladost nego buntovna, puna sebe, prenemagačka, dodatno potkrijepljena generacijskim odobravanjem.

    Rekoh da nije bilo nikakvih značajnih gadgeta kao danas, rani su mobiteli bili kao cigle i jednu je takvu imao Mladen Urem, bio je to mobitel s kojim biste nekoga mogli pogoditi u glavu i zacijelo ga ozbiljno ozlijediti, dok smo mi drugi bili pomalo odrpani, željni svega, a što nam se činilo nedostižnim, nedohvatljivim, dalekim, stranim, sve ono što nam se danas čini smiješno blizu, tada je bilo daleko i nedohvatljivo, egzotično. Što dalje, to zanimljivije. Čini mi se kao da je onaj kasniji val putopisaca i avanturista baš ponikao iz te generacije koja je toliko čeznula za daljinama koje su nam u tom formativnom trenutku bile zaista nedohvatljive. Čini mi se da je danas sva generacija nas iz te sputane i ograničene mladosti ostala pomalo snena i zanesena tim vremenom, iako se sve promijenilo i ništa više nije isto kao što je bilo, da, priznajem, osjećam da smo ostali pomalo kao dinosauri nakon udara meteora, pa i danas živimo te svoje šale, cinizme, ironije, groteske koje smo započeli u nikad odrađenoj mladosti, a koju smo silom biologije izgubili.

    Kako rekoh, ne znam što o tome misle današnje generacije kojima je zacijelo smiješno ono naše trabunjanje na Kontu, koji ne mogu shvatiti kako nismo mogli kupiti kartu Ryanaira za London Stansted ili Stockholm Skavstu jer to jednostavno nije postojalo, kako nismo mogli nositi pristojnu odjeću, pa makar bila iz H&M-a ili za one malo potkoženije iz Benettona ili Desiguala, kako smo se mogli žaliti na to da nemamo pristup knjigama koje su nas zanimale, kao i to da nismo mogli nekome slati poruke kada bi nam palo na pamet niti graditi virtualne identitete na društvenim mrežama. Kao što im zacijelo ne bi bilo jasno da, sve u svemu, nismo bili baš nesretni ni tužni, bili smo klinci kao i svi ostali, bili smo sretni u svojim bajkovitim balončićima i da, družili smo se uživo, svakodnevno i stalno, neprestano, unatoč svemu.

    I tada su se pojavile društvene mreže.

    Autor: Milan Zagorac

  • PSIHOLOGIJA KAO VAŽAN FAKTOR U FOTOGRAFIJI

    PSIHOLOGIJA KAO VAŽAN FAKTOR U FOTOGRAFIJI

    PSIHOLOGIJA KAO VAŽAN FAKTOR U FOTOGRAFIJI

    Pozdrav svima!

    Dobrodošli natrag u ''Malu školu fotografije''. Iako je prošlo dosta vremena od kada nisam pisao kolumnu, razlog je bio i više nego opravdan: Naime, radio sam i usavršavao svoje fotografsko znanje izvan Hrvatske, točnije u Njemačkom gradu Augsburgu, u mreži najvećeg fotografskog diva u Europi – Studioline Photography. Naime, s preko 86 foto studija u Njemačkoj i nekoliko njih u Austriji, Studioline je bio moj drugi ''dom'' proteklih 6 mjeseci. Zbog toga i imam čast i odgovornost kao prvu kolumnu nakon povratka krenuti s jednom sasvim neobičnom,ali itekako važnom temom važnu kako samim fotografima, tako i pojedincima koji bi jednoga dana mogli stati ispred njihovog objektiva. Zato, krenimo redom!

    ''KLIK NA PRVU''

    Iako se često događa da fotografima prethodno ne poznaju svoje modele. Pogotovo ako rade za razne agencije i brendove, oni nešto iskusniji u ovome poslu već na preporuku daju agencijama svoje prijatelje i kolege kako bi ih koristili za svoja snimanja upravo iz razloga što ih poznaju privatno. Taj vrlo važan faktor kasnije će se pokazati kao jako dobar razlog jer će i same fotografije biti puno bolje, opuštenije, a model će se osjećati izrazito ugodno pred kamerama prijatelja, čak i ako se radi o fotografiranju za neki brend donjeg rublja ili ljetne kampanje za novi ljetni resort.

    PSIHOLOGIJA KAO VAŽAN FAKTOR U FOTOGRAFIJI

    ULOGA MODELA VS. ULOGA FOTOGRAFA

    Kada bismo vam rekli da je uloga modela poprilično zahtjevna, mnogi bi se na tu činjenicu samo nasmijali i odmahnuli rukom. No, činjenica jest da uloga nije nimalo laka, stajati 5 sati ispred užarene lampe ili reflektora, smiješkati se iako ti možda nije do smijeha, i znojiti se, stajati i raditi grimate, širiti ruke i noge, a sve u cilju bolje promocije samog proizvoda brenda ,složit ćete se, nije nimalo lako. Zato, dragi čitatelji, ukoliko mislite da je model biti lako, model bi bio svatko.

    Isto tako, mislite li da je uloga fotografa lakša, samo dođite u jednu sitaciju snimanja od 12 sati, gdje morate SAMI biti organizator, šef, sekretarica, frizer,stilist, teta čuvalica za djecu, pse i mačke itd. Onda uz primaran posao fotografa i kasnije obradu fotografija sigurno nećete više biti ljubomorni što vi samo stojite ispred rasvjete, a netko drugi se muči i svojski trudi dobiti idealan kadar.

    Znate li sada o čemu vam pričam?

    PSIHOLOGIJA KAO VAŽAN FAKTOR U FOTOGRAFIJI

    Fotograf je osoba koja ima zadnju riječ. NE MODEL!

    Iako se na snimanjima često puta zna dogoditi da fotograf udovoljava zahtjevama modela, to nebi smjelo biti tako. Iako se modelu često puta čini da je loše ispao na fotografiji, to nije razlog zbog kojega bi fotografiju trebalo izbrisati. Finalnu odluku donosi sam fotograf. On je osoba koja stoji s druge strane fotoaparata i ne gleda osobu kroz razne Instagram filtere, već samo ono što stoji ispred njega – model!

    Važno je to razjasniti već na samom početku snimanja kako bi i model i fotograf znali pravila. Ukoliko dođe do razlilaženja u mišljenjima, model se mora složiti s fotografovim mišljenjem jer on je ipak stručnjak u svome poslu, te na kraju krajeva osoba koja će brendu morati ispostaviti fotografije. Zato, dragi modeli, ne budite uvijek strogi prema sebi i svome izgledu, barem ne na profesionalnim snimanjima. Na svojim vlastitim selfijima svakako možete postrožiti kriterije jer ipak će to vidjeti tek nekoliko vaših frendica :)

    PSIHOLOGIJA KAO VAŽAN FAKTOR U FOTOGRAFIJI

    POZE KOJE ''NOSE'' FOTOGRAFIJU

    Iako je dakako važno kako će fotografija djelovati, važno je da je model u svakoj pozi sretan i da mu je ogodno. Ukoliko se druga strana ne složi s nečime, svakako mu treba udovoljiti, posebice pri nekim zahtjevnim pozama koje mogu dovesti do neželjenih ozljeta i posljedica što svakako nitko ne želi. Tu je važno igrati na kartu ''slobodno'' poziranja jer će sam model osjetiti svoje tijelo i time dobiti onaj stav koji će fotografiju dići na viši nivo.

    Važno je pritom napomenuti da se i fotograf ovdje mora povremeno uključiti kako bi ispravio sitnice (kosu koja pada na oči, glavu koja je nakošena, ogrlica koja se okrenula na drugu stranu id.)

    To su svakako pojedinosti na koje svaki fotograf mora paziti da je svaki model, a kasnije i brend zadovoljan rezultatima.

    PSIHOLOGIJA KAO VAŽAN FAKTOR U FOTOGRAFIJI

    ŠEĆER NA KRAJU

     

    Važno je da su oboje (model i fotograf) dobre volje jer ukoliko postoji nešto iz privatnoga života što donosite na set, cijela energija postati će mlaka i loša,a samim time i fotografije. Osjetit će to i fotograf kojemu neće biti do ničega, a vama će umjesto 150 odličnih fotografija ostati tek tu i tamo koja dobro uspjela i lijepa sjećanja kao uspomena.

    Stoga se svakako pobrinite da Vaš klijent dobije najbolje: ENERGIJU, OSOBNOST, DOBRU VOLJU, OSMIJEH, VEDRINU I TOPLINU KOJA SE OSJETI NA SVAKOM PLAKATU U GRADU, SVAKOM DIGITALNOM OGLASU I REKLAMI KOJOM ĆETE SE PONOSITI svaki puta kada otvorite neke novine ili časopis.

    Budite spremni na izazove, ne očekujte da će svaki model, niti svaki fotograf biti idealni, ali od svakog prosječnog, moguće je uz dobre energije stvoriti savšrenstvo.

    Provjereno, pokušajte :)

    Do nove kolumne, pozdrav!
    Dominik Papić

  • PUTOPIS S POTPISOM "Opatija – Kraljica Kvarnera"

    PUTOPIS S POTPISOM "Opatija – Kraljica Kvarnera"

    PUTOPIS S POTPISOM

    Dobar Vam dan dragi moji...

    Dugo je prošlo od zadnje kolumne Putopis s potpisom, nije bilo novih putovanja ove godine, a znamo svi i zašto. Pandemija Corona virusa i sigurnost putnika bili su uvijek na prvome mjestu, pa se pravih putovanja preko bare nisu niti planirala. Ali zato se nedavno, upravo na moj 27. rođendan dogodilo jedno malo putovanje svakako vrijedno spomena. Riječ je o kraljici Kvarnera poznatoj po Dami s galebom. Pogađate? Riječ je o Opatiji!

    PUTOPIS S POTPISOM

    Opatija je kraljica Kvarnera, to svi znamo, i nedaleko je mog rodnog grada Zagreba, no nažalost u svojih sada već 27 godina nije bilo prilike (a možda i volje) da se posjeti ovaj biser. No rođendansko mini putovanje do Opatije uz bogati ručak činilo se kao idelana kombinacija guštanja i prave avanture. Krenuli smo rano ujutro iz Zagreba, u petak 4. rujna otprilike kada sam se i ja rodio. Bilo je to simbolični početak ulaska u moje nove godine, a što sam bliže 30tima shvaćam da brojke uopće ne znače ništa, čak dapače imaju bezvijezdno značenje. I ne, ne govorim ovo kao kliješej ili utjehu samom sebi zato jer starim već naprotiv – vidim da ljudi koji su samnom putvali, mahom penzioneri imaju više energije i živosti i uživaju u malim stvarima koje život čine onim pravim istinskim i vrijednim. Cijelim putem do Opatije lagani razgovori, kavica, smijeh i druženje. Neopisivo!

    PUTOPIS S POTPISOM

    Došli smo u Opatiju nakon prezentacije proizvoda za zdrav i bolji san i ručak, s pogledom koji puca na Kvarner. Ljudi moji, neću pretjerati ako kažem da je to jedan od onih zlatnih pogleda koji vrijede milijun dolara. Ako mi ne vjerujete pogledajte sami (fotografija ispod)

    PUTOPIS S POTPISOM

    PUTOPIS S POTPISOM

    Već sam miris mora i morske soli i vjetar u kosi bili su dovoljni razlog da budem još sigurniji u svoju odluku da prihvatim besplatan poziv Črnje tours agencije i budem njihov putnik na ovom nezaboravnom putovanju. Čak niti dosadni prezenteri nisu me mogli izbaciti iz takta, a lagana viroza koja me dan-dva prije uhvatila kao da je upravo nestala jer morski zrak liječi sve, kažu starji.

    PUTOPIS S POTPISOM

    Nije dugo prošlo, oko 13 sati krenuli dmo prema šetnici Lungo Mare, jedna od onih lokacija koje želite sanjati svaku večer. U kratkim fotografijama to bi izgledalo ovako...

    PUTOPIS S POTPISOM

    A onda je krenula šetnja... Veliki hoteli, raskočne vile, palme i meteranski ugođaj.Same boje i mirisi mamili su na slasni zalogaj iz svakog restorana, ali novčanik nije dopuštao. Jer ipak je trebalo okupati tijelo nakon u ugodnom moru koje je čak i u rujnu još uvijek relativno bilo ugodno. I nije mi bilo žao jer svakim zaronom osjetio sam kako mi se nos pročišćava, a tijelo zahvaljuje jer ipak je more lijek. I to moramo čuvati jer imamo jedno od najljepših i najčišćih na svijetu.

    PUTOPIS S POTPISOM

    Posebno me oduševila šetnica Velikana slavnih, a imena neću niti nabrajati jer zbilja su to velika imena glazbe, umjetnosti, kazališta i kulture. Boris Dvornik, Ivana Brlić Mažuranić,Arsen Dedić, Dražen Petrović itd... Samo najbolji za najbolje. Turisti sretni jer nema gužve na plažama, domaći tužni jer nemaju na kome zaraditi. Kažu manjak ljudi je potjerao štandove s plaža, a ja sam ipak uspio pronaći jedan koji prodaje suvenire i malo podigao siromašan budžet hrvatskog turizma.

    PUTOPIS S POTPISOM

    No, usporskos svemu moja večera je bila skromna, sendvič i kava iz Konzuma i to doslovno minutu prije polaska. Srećom, bus i vodička su kasnili pa nije bilo potrebe za intervencijom (ovaj put).

    Možda neki sljedeći put, u drugoj godini, bez virusa, pošasti i drugih nepotrebnih strahota. Nadam se da ste uživali u ovom malom Opatijskom putopisu. Do sljedećeg obećajem neće proći tako puno vremena!

    PUTOPIS S POTPISOM

    PUTOPIS S POTPISOM

    PUTOPIS S POTPISOM

    Pozdrav!
    Dominik papić

     

  • Q10 ili priča o superkupcu

    Q10 ili priča o superkupcu

    Ne, nije riječ samo o razvijenom supervirusu ili superbakteriji, niti je riječ o superbateriji. Ultimativni izum današnjice je superkupac.

    Znate ono… Dobro, možda ne znate jer vas ne zanima taj žanr filma, ali Romerov film „Zora živih mrtvaca“ odvija se u shopping mallu, nama poznatijem kao trgovački centar, koji postaje posljednje utočište živih. No, zombiji kao zombiji, ulaze i ulaze i ne prestaju ulaziti, a sjećanje na svijet prije apokalipse zombija postao je upravo – trgovački centar sa svim svojim proizvodima, novim, mirisnim, upakiranima, kako kaže stih pjesme The Beat Fleata „šareni artikal, karton i plastika, crven, zelen, žut, kupuj kao lud“. Da nastavimo: „Nije bitna kvaliteta, samo etiketa“. Naravno da nije bitna kvaliteta. Odnosno, bitna je ukoliko nam etiketa to jamči, znači – petlja nas je vratila opet na početak.

    Q10

    Dakle, vratimo se opet na ono odakle smo krenuli: superkupac. To je posebna vrsta razvijena od humanoida, homo sapiensa sapiensa, a koja žudi da ima trepavice „kao da je rođena s tim“, želi također kjut ten, pardon Q10 molekule koje pomlađuju kožu, dobro, i čine ten da bude kjut, koja ide tamo gdje je „cijene“ pa „tu kupuje“, da, cijene i istinske vrijednosti kao, primjerice „Das Auto“, što podrazumijeva da je baš to auto, a ne nešto drugo, te, naravno, govore o tome što je „neprocjenjivo“, a mogu i aludirati da „vrag nikad ne spava“, pa je potrebno izdvojiti koji novčić za dodatno zdravstveno osiguranje, kao što je vrlo pogodno razmisliti „s kime bankarite“ jer očito nije isto, postoji i bolje i gore bankarenje, što god to značilo (je li to možda neka igrica kao monopoly?).

    I tako desetljećima. Nećemo pretjerivati, nije stoljećima, nekada je ova mašinerija bila rezervirana samo za urbano stanovništvo izloženo pogledima na izloge, no s masmedijima ono je postalo svedostupno i sveobuhvatno, postalo je sveprisutno, toliko vidljivo da možda ne možemo ni leći u postelju, a da prije ne provjerimo na fejsu ima li što novo, jasno, uz novu poruku s ebaya, jer „čega nema tamo, to ni ne postoji“ (ne, ne možemo sigurno, jer probajte pobrojati po kući koliko imate pametnih uređaja).

    Nemojmo se pretvarati da mi nismo dio toga. Jesmo i ne možemo iskočiti iz toga vlaka, jer svako iskakanje predstavlja prilično veliki rizik. Da, mi smo, konačno, ti zombiji iz supermarketa koji traže meso, koji idu i kupuju, koji onako glavinjanju ispod neona da bi djelovali mlađe, ljepše, privlačnije, feromonskije, moćnije, da bi samima sebi vratili samopouzdanje, da bismo se osjećali prestižnije u svijetu koji je zapravo ostao bez prestiža, koji je, da se opet izrazim tuđim riječima „sav jedan citat“, sve je generik, konfekcija, čini mi se da smo čak i zaboravili što je uopće to „haute couture“, kako kaže jedna bivša ministrica, sva također „alternativna“ (naime, i alternativa je postala moda, zar ne, moguće ju je nabaviti na ebayu za 12,26 dolara i to bez poštarine), reklamirajući svoju novu knjigu (navodno – prikriveno) a gdje navodi razliku između „političara novoga kova“ i onoga što je, navodno, bilo prije. Ovo je civilizacija „navodnog“ jer „što je istina?“.

    Kako god, superkupac je lansiran u orbitu, umjesto nadčovjeka nastao je nadkupac, umjesto lude ljubavi koju su zazivali podjednako očevi kršćanstva kao i nadrealisti, ostala je samo mašinerija lude pornografije i svedostupne industrije iluzije i zabave, proizvodnje u granicama nerazumnih brojeva, rast, rast, rast svega, pa i petminutnih slava i „ne-svijesti“ o životu. Mi smo u san u snu golemog, ne znam kako da to kažem, slaboumnika, koji mašta o predivnoj zabavi koja nikad ne prestaje, o lalalandu, a koju svako malo nešto pokvari.

    Superkupac je apokalipsa zombija, ne, ne isključujmo se iz toga, nema načina da se isključimo, ne, nema načina da izbjegnemo toj ulozi.

    Vraćam se ponovno na prvu asocijaciju, na „Zoru živih mrtvaca“, a kojima je jedini refleks, osim nagona za mesom, ostao upravo guranje kolica pored polica. Spas je u trošenju da bismo bili ljepši i privlačniji, bolji nego što jesmo, konačnog izlaza ionako nema ili ga mi ne vidimo iza kulisa jer smo dobro ugođeni da ne vidimo. On završava na vratima skladišta uz tragičnu sumnju pomaže li taj blesavi Q10 ičemu, osim da izbija pare iz novčanika i je li onaj auto baš „Das Auto“. Zaista, zaista tragično pitanje.

    Autor: Milan Zagorac

  • RAZVOJ TEHNIKE

                                                     RAZVOJ TEHNIKE

    RAZVOJ TEHNIKE

    Prije otprilike četiri desetljeća , digitroni su bili rijetko kome dostupni.

    Danas , međutim predstavljaju potrošnu stvar sa cijenom prihvatljivom, upravo svima.

    Doduše, danas se piše , računa na kompu, laptopu, tabletu , mobitelu......

    Zaposleni u računovodstvu knjiže i računaju na kompjutoru, dok su prije ručno listali papirnate kartice , upisivali brojeve , zbrajali , kako se znalo reći „ pješke“ ili na električne , jako bučne zbrajalice na traku ili bez nje.......

    Prije su se ulazna vrata otvarala samo mehanički......

    Međutim danas, jednim klikom i kontaktom...., otvaraju se , praktički „ na izvolte“....

    Danas je moguće upaliti na daljinski svjetlo u dvorištu , zbog povećanja sigurnosti i ujedno dopadljivog dojma.

    Svašta je danas moguće , kada je tehnika dosegla vrlo visok stupanj razvoja.

    Danas je npr. moguće , otvoriti grijanje ili hlađenje , prije nego što zakoračimo na kućni prag.

    Koliko je tehnika , zapravo otišla naprijed ?

    Napredovala je..... i to drastično .

    Prije smo razgovarali preko telefona , čekajući red ispred telefonskih govornica.... , a danas.....

    Danas samo dotaknemo ekran pametnog mobitela i uspostavimo kontakt.

    Uspostavimo kontakt , bilo govorni, pisani , preko facebooka , twitera, instagrama...... kako li se , svi ti profili ne zovu ?

    Svijet ide naprijed , ništa čudno .

    Sa tom činjenicom , nezaustavljivo i tehnika ide naprijed i doprinosi olakšanju i uljepšanju čovjekova života.

     

    Gordana Sedmak  Jednačak

     

     

     

     

     

     

     

  • Riječki steampunk

    Riječki steampunk

    Često mi se, nedjeljom navečer dok gledam Murdoch Mysteries, odnosno Inspektora Murdocha, pojavi ista ideja: kako bi bila genijalna stvar napraviti ovako jedan banalan trilerčić smješten u Rijeci s kraja 19. ili početka 20. stoljeća. Na primjer, inspektor Achile Szapary istražuje nestanak nacrta koji je puknuti inženjer Ploech čuvao u sekreteru u svojem najmodernijem stanu na šestom katu oblakodera u blizini crkve sv. Vida, a na kojem je radio zajedno s Marconijem dok ovaj nije izašao iz projekta. Dobro, malo se šalim, ne mora baš biti tako blesavo, ali zašto ne? Kao da su Murdochove misterije išta drugo nego reklama za Toronto i pseudopovijesno opravdavanje za njegov sjevernoamerički trijumf u današnjici, naravno, prepune insinuacija i na današnje doba. U Rijeci toga vremena imamo sve ove steampunk fore ala Elon Musk onoga vremena - inspektore, sitne kriminalce, parovoze, došljake, mornare, najmodernije parostrojeve koje svijet nije vidio, prve telekomunikacije, prve nebodere, gazde, sluškinje, službenike, placarice, trgovce, lude izumitelje i još luđe nadvojvode u vili u susjednom vrtu, enormno poznate svjetske ličnosti u prolazu ili stalnom boravku, masonske lože, ma sve, ali baš sve elemente imamo dane na tapeti kako bismo mogli stvoriti alternativnu prošlost koja bi zacijelo dala i alternativnu budućnost, no to je ionako poanta ovoga subžanra SF-a.

    Riječki steampunk

    Imamo još jednu komparativnu prednost u odnosu na Murdochov Tornoto: grad je ostao poprilično očuvan, posve recentno je i filmski otkriven u hrvatskim pojmovima, no, dobro, najbitniji preduvjet da imamo takve producente, scenariste i redatelje kao i uopće ideju da se možemo pomalo ironično okrenuti prema svojoj prošlosti, to ipak još nemamo. Možda jednoga dana. Možda jednoga dana na kraju počnem pisati u tom žanru. No kad razmišljam u tom registru "što bi bilo kad bi bilo" možda bi bilo još bolje da u gradu imamo jednoga Elona Muska, ali to je sada jedna sasvim druga priča.

    I tako, dok sam ja gubio vrijeme na razmišljanje bih li se mogao zainteresirati za neko književno eksploatiranje šušnute riječke prošlosti (ali bez onoga nostalgičnog kukanja "joj, što je nekad bilo bolje", već na sasvim drugi način), dođe do mene informacija da se mađarski književnik Benedek Szabolcs upravo zainteresirao za ovo: da, baš za to, za nešto što možda po definiciji nije steampunk Rijeka, ali svakako je steam-retro-samoironično-suspense-mistična Rijeka, ona Rijeka koja je bila plurilingvalni melting pot naroda i narodnosti sveudilj slobodnozidarske monarhije, s nevjerojatno zanimljivim pričama i događajima, bili istiniti ili tek urbane legende, s impresivnim tehnološkim backgroundom onoga doba, od snimanja metka u letu, prve rendgenske fotografije, do tehnologije povezane s torpedom (ne, nije samo stroj za propulziju i žiroskop, ima toga još), do onoga što bismo mogli nazvati rodilištem moderne reklamne industrije onoga doba.

    Kako bilo, Benedek Szabolcs se vrlo entuzijastično zaputio u istraživanje zajedničkog nam grada, pa se nadam da ću mu moći pomoći oko niza potrebnih informacija.

    U međuvremenu, kako rekoh, dogodila se i ona evolucija u prepoznavanju riječkih ambijenata kao vrlo zahvalnih kulisa za suvremene filmske produkcije, pa dobro, ako se odnose i reklame za Lexus, nema veze, i to je odlično, pa ako se i radi o domaćoj seriji o nekim novinama, dobro, neka je. To znači da postoji nešto što je ljudima zaista privlačno, bilo da se radi o financijskoj povoljnosti, bilo da se radi o vizualno dostupnim kadrovima za koje ne treba previše tehnološkog doštukavanja. U prepisci između mene i Benedeka pojavilo se jako puno točaka interesa: od priče o morskome psu koji je strašio stanovništvo davnih godina početka 20. st., preko Lože Sirius, Carpathije, do predivinih starih fotografija Rijeke na portalu Fortepan

    Dodao bih tu i nevjerojatno puknutu priču o Svetoj Johanci koja je "plakala krv" pa je na kraju sve završilo na policiji u rukama oružnika Ilije koji je na svoju čast prekinuo sramotnu rabotu.

    No, priča o Rijeci s početka, dakle, ona o nekoj steampunk seriji tipa Murdoch Mysteries nije još uvijek došla na red. Barem ne u nas. Možda dođe iz Budimpešte, zašto ne, ta ta su dva grada, barem u onom svom zajedničkom KuK dijelu ionako posve orođena. U krajnjoj liniji, možda je to i bolje, jer tada nije riječ o samohvali niti guranju sebe u prvi red, već o jednoj vrsti vanjskog priznanja i interesa koji dolazi iz druge zemlje. No, kako bilo, mislim da bi ipak bilo bolje da se samoekspolataciji okrenemo i mi sami.

    Autor: Milan Zagorac

  • RUŽA BOJE PUDERA

          RUŽA BOJE PUDERA

    RUŽA BOJE PUDERA

    Priča koju pišem drugačija je od ostalih, do sada napisanih.

    Upravo drugačija jer je stvarna, doživljena i proživljena .

    Priča je to iz davnih , prošlih vremena puna emotivnih sjećanja koja smiruju dušu, pri samoj  pomisli na ono što je nekada bilo lijepo i posebno .

    Vjerojatno se pitate :“  Zašto priča o ruži i što kod ruže može biti tako zanimljivo, da bi bilo zabilježeno u jednoj priči „?

    Ali vjerujte ima , upravo to nešto.

    Vidjeti ćete na kraju priče , da je ruža boje pudera u potpunosti  zaslužila taj tretman.

    Radi se o ruži koja nije nimalo obična kao ona koja raste i cvate, u gotovo svakom vrtu.

    To je ruža boje pudera za koju su vezane mnoge uspomene iz davnih prošlih, nama lijepih vremena.

    Uspomene vezane uz dolazak mlade  obitelji iz jednog grada u novi grad na tri rijeke. Prilagodba  mlade obitelji sa suživotom, u njima nepoznatom gradu.

    Potom , savijanje obiteljskog gnjezda , onako kako to obično biva , radeći i snalazeći se svakodnevno.

     Obitelj je rasla . Djeca se bezbrižno sa vršnjacima  igrala u parku,  provodeći svoje bezbrižno djetinjstvo. Odrastali su......

    Majka obitelji , uz sve svoje obveza uspjela se posvetiti onome što je posebno veseli.

    Bila je prava obožavateljica cvijeća. Pogotovo ruža.

     Po dolasku u svoj novi dom u  grad na tri rijeke , oplemenila je prostor ispred prizemnog stana posadivši veći broj prelijepih ruža. Nije se htjela odreći ljepote cvijeća u kojoj je posebno uživala.

    Ukrasila je cvijetnjak ispred svoga prozora, prekrasnim primjercima mladih ruža svih vrsta , veličina i boja.

    Ruže je nisu „ razočarale“ , prosto se nadmečući koja će ljepše cvasti i koja će ljepše mirisati.

    Čak su i pčele prepoznale njihova htjenja i njihovu ljepotu.

    Sa svojim cvatom jedna ruža je smjenjivala drugu ili su obje cvale istovremeno .

     Prava blagodat za oči.

    Mnogi prolaznici su se zaustavljali , divili se i raspitivali se za vrstu ruža i gdje su nabavljene. Ali jedna im je posebno „ zapela „ za oko .

    Jedna je prednjačila pred svim ostalim ružama .Bila je to prava krasotica , ruža boje pudera.

    Naprosto  raskošnija , naprosto posebna.

    Tako čvrsta , tako „ sočna“.

     Gordo uzdignutih grana i cvjetova prema nebu .

    Kao da je znala da je najljepša.

    Njezina boja u tim vremenima , bila je rijetkost .

     Boja pudera odnosno bež boja sa primjesama rozkasto naranđaste .

     Neobično , a lijepo . Plijenila je poglede i izazivala uzdahe.

    Majka obitelji bila je ponosna na sve ruže , na to kako uspijevaju i kako ju razveseljavaju svojim izgledom i bojama .

    Ali ipak , ova nježna ruža  boje pudera bila joj je najdraža.   Bila je drugačija, bila je neobična.

    Ponosno ju  je zalijevala preko široko otvorenog  trokrilnog , kuhinjskog prozora koji gleda prema cvijetnjaku.

    Ostali stanari , tu su ranije posadili svoj ružičnjak ali dolaskom ove mlade obitelji sve je nekako živnulo .

     Nove zasađene ruže, njihova raskoš , mirisi i boje dovele su do toga da i ostali dio cvijetnjaka naprosto dobije drugačiju dimenziju .

    Sve je cvijeće nekako oživjelo i povezalo se u jednu skladnu , cvjetnu harmoniju.

    Ruža boje pudera  nije samo bila posebna izgledom nego i svojim rastom i cvatom.

    Rasla je u vis, kao da je htjela svojim cvjetnim glavicama doprijeti u unutrašnjost  prizemnog stana i sudjelovati u životu obitelji koja ju je donijela.

    Raskošna je bila , cvjetna, puna tvrdih, velikih latica i mamila uzdahe divljenja i osmjehe zadovoljstva.

    Jednog dana dobila sam na poklon tek ubranu ružu, sa tek napola rascvalim pupom .

     Bila je lijepa i onako zatvorenih latica šireći opojan miris .

    Da, upravo tako , odrezana i ubrana  sa grma ruže boje pudera.

    Posebno me se dojmila bojom i svojim raskošnim izgledom , ta neobična ruža.

    Očarala me odmah svojom ljepotom i probala sam je zasaditi sa željom da je imam u svojem cvijetnjaku .

    Dugo nije davala znakove , da je zakorijenjena.

     Stajala je u zemlji pokrivena staklenom teglom ne dajući nikakve znakove života.

    No, jednog dana kada sam se već pomirila sa neuspjehom , ugledala sam sitne zelene listiće kako se pojavljuju ispod staklene tegle koja je poslužila zakorijevanju.

    Udahnula sam joj život.

    Mojoj sreći nije bilo kraja.

     Ruža boje pudera biti će „ kraljica „ i u mojem ružičnjaku.

    Tako je i danas . Ona je još uvijek tu.

    Stara , ali se neda .

    Uspjela sam njezine mladice , rasaditi na još par mjesta u cvjetnjaku.

    Za svaki slučaj .

     Neka ih je , posebne su .

    Zaslužila je to .

    Ali ispred prizemnog stana nema više stare ruže boje pudera , ali više nema niti Majke obitelji , moje svekrve .

    Eto zašto je ruža boje pudera zaslužila da bude zauvijek zabilježena u jednoj priči.

    Ona me podsjeća na osobu koja je voljela ruže i jednu posebnu krasoticu – ružu boje pudera.

    Gordana Sedmak Jednačak

  • SARAJEVO

    PUTOPIS S POTPISOM

    SARAJEVO

    PUTOPIS S POTPISOM

    Sarajevo je grad čije su priče toliko bliske i pune života da čak i ako ga nikad niste posjetili imate dojam da poznate njegove ljude, znamenitosti, ulice, trgove, mostove i parkove. Sada je pravi trenutak da doživite taj grad izbliza i uvjerite se da je još zanimljiviji nego u vašoj mašti! Grad na Miljacki svojim posebnim šarmom oduševljava svakoga tko ga posjeti. Iako ga možda možete zavoljeti izdaleka, kroz pjesme njegovih grupa, djela njegovih pisaca, duhovitost umjetnika, okuse bureka i ćevapa... ništa se ništa ne može usporediti s boravkom u Sarajevu i užitku druženja s tim gostoljubivim ljudima, šetnjama krivudavom Baščaršijom i otkrivanju svih ljepota koje vam ovaj grad nudi na pladnju.

    Putovanje je počelo u noći s petka na subotu. Točnije u subotu u 1,30. Početna stanica bila je kod zagrebačke Inine zgrade preko puta MSU (Muzej suvremen umjetnosti) u Novom Zagrebu. Prijateljica Marija koja je putovala samnom već je bila tamo. Obično ja uvijek kasnim što i nije neka novost, ali ni vrijedno spomena. Uglavnom, krenuli smo prema istoku Hrvatske, točnije do granice s BIH kod Slavonskog Broda. Do tamo s jednim stajanjem nam je trebalo otprilike 2 i pol sata. Čekanje na granici zaustavilo nas je na još dodatnih pola sata zbog jedne putnice koja nije imala dokumente sa sobom. Na tugu svih putnika pa i mene morali smo otkazati drugu pauzu za wc i pušenje jer smo i ovako već debelo otišli izvan plana i programa. Negdje oko 9 sati ujutro napokon smo ugledali prve kuće u okolici i par minuta poslije stigli u dugoočekivi grad Sarajevo.

    Sam obilazak i nije tako dugo trajao s obzirom da smo imali mladog vodiča koji nas je uputio i proveo kroz osnovne glavne spomenike, znamenitosti i mostove u gradu, usput pričajući priču o povijesti i životu Sarajeva koji je tada bio pod Osmanskkm carstvom. Na kraju ture vodič Vedran, pravi izvorni Sarajlija spomenuo je jednu scenu koja mu je bila zgodna za ispričati svakoj grupi do sada pa tako i nama. Riječ je o legendarnom filmu ''Valter brani Sarajevo'' i posljednja scena gdje Valter pokazuje suborcima grad i govori riječi: ''Sehen Sie diese Stadt? Das ist Walter!'' što u prijevozu s njemačkog jezika znači: ''Vidite li ovaj grad? To je Walter!

    SARAJEVO

    SARAJEVO

    Nakon službenog dijela grada oko 11,30 počela je naša privatna tura. Marija i ja odluči smo se prvo pozabaviti prvo kupnjom suvenira za prijatelje i sebe, a onda uživati u obilasku, fotografiranju i gastronomiji Sarajeva. Tako smo vidjeli sebilj na glavnom trgu Baščaršiji, Carevu džamiju, Staru pravoslavnu crkvu, Latinsku čupriju (Principov most) bili smo u muzeju Sarajevska pivara i tamo kupili nekoliko suvenira, fotografirali se, vidjeli franjevačku crvku i naravno kušali nezaobilazne čevape i lepinje, baklavu i sve skupa zalili sa pravom Sarajevskom pivom. Upoznali puno dragih ljudi, s nekima smo se odmah upoznalii razmjenili brojeve telefona. S nekima ćemo se možda opet susresti na nekom novom putovanju, a neki će tek ostati zaboravljeni putnici kao i mi njima.

    Bačva

    Moram priznati da mi je ovo bilo jedno od naljepših putovanja, izuzev vožnje od 16 sati (8 sati u jednom i 8 sati u drugom smjeru) no ukupno gledajući imam razloga biti zadovoljan. Iako sam se veselio i Ljubljani, Piranu i Portorožu, Grazu i Fužinama, kao i Čazmi te Puli i Brijunima, nigdje se nisam osjećao više ''kod kuće'' kao u Sarajevu. Da li je to do ljudi, mentaliteta, nacionalnosti, hrane, prirode, čega kod ja sam bio oduševljen. I mislim da ću se vratiti. Možda za pola, godinu dana, možda za dvije... ne znam točno! Samo znam da je još jedno divno putovanje ostavilo trag u mom životu i upisano zlatnim slovima, a sve ostalo je manje bitno.

    Sarajevo, ostaj mi lijep i divan grad kao i tvoji stanovnici. Do nekog novog susreta...

    Pozdrav!

    Autor: Dominik Papić

  • Sedamdesete

    Sedamdesete

    Mamić je unikat. Produkt je i Tuđmanove vizije i korumpiranih političara i inferiornog društva "suvremene" Hrvatske.

    Ma koliko je njegovo ponašanje svakom iole normalnom čovjeku gnjusno, osobno, ne zamjeram mu ništa.

    On se samo ponaša onako, kako mu drugi dozvoljavaju. Uz sve navedene, čak i suci, ljudi koji u rukama imaju alate za kažnjavanje i stavljanje iza rešetaka svakoga tko to zaslužuje. Bilo radi kriminala, bilo radi neprimjerenog ponašanja u sudnici. U sudnici, gdje bi kultura i poštivanje zakona trebale biti neprikosnovene.

    Prodanović i Sloković, iskusni su odvjetnici koji su u svojoj praksi branili mnoge, narodu omražene face. Ipak, građanima su i dalje simpatični i malo tko im zamjera njihov rad.

    Scene na Županijskom sudu u Osijeku samo su jedne u nizu drskog Mamića. Neki misle da je to unaprijed dogovoreni scenarij, drugi tvrde kako je to samo dio ludila, ludog Mamića.

    Ako je riječ o prvome, svaka im čast. Ako je riječ o drugome, pitam se, jesu li dvojac Prodanović/Sloković uistinu toliko siromašni da im treba i Maminjin novac? Uz cijenu ovakvog vrijeđanja njihova rada i osobnosti.

    delozacija

    Ili je u pitanju želja da se još jednom dobije pobjeda na sudu, što koristi njihovoj odvjetničkoj praksi. Čak i po cijenu "pustite lopova".

    Voljela bih da odvjetnici takvog kalibra, povremeno u svoje okrilje uzmu neku sirotinju i da je obrane od, primjerice, deložacije iz kuće/stana radi kredita u švicarskim francima. Ili da svojim umijećem i znanjem štite neku bakicu radi neplaćene pristojbe za radio, pobijajući rješenja Ovršnog zakona i dokazujući njihovu pogubnost i besmislenost. Ili da budaletinu koja prijeti svojoj bivšoj djevojci/supruzi strpaju iza rešetaka na duže vrijeme. Ili da učine nešto slično za one koji nemaju love a koji će u sudnici biti pristojni dok će odvjetnicima biti zahvalni. I neće ih vrijeđati. I da to učine pro bono.

    Davnih sedamdesetih, moji roditelji su sazidali jednu sobu. Bez sanitarnog čvora i bez potrebne građevinske dokumentacije. Nakon dolaska inspekcije, stiglo je i rješenje za rušenje. Veseli trio, moj otac, majka i ja, trebali smo spavati, vjerojatno u dvorištu pod šatorom.

    Veno Bojanovski, odvjetnik kojega su moji roditelji angažirali, odradio je svoj posao. Spriječio je rušenje, dogovorio je plaćanje kazne u ratama i isposlovao vrijeme za dobivanje potrebne dokumentacije.

    Scena koja mi se urezala u pamćenje bila je ona, kada su moji roditelji na stol stavili svoje dvije, tek dobivene plaće i još nešto posuđenog novca kako bi podmirili troškove Bojanovskog.

    On je pogledao svežanj novčanica i pitao moje roditelje: "A od čega ćete vi živjeti?" Tata je odgovorio da će se snaći, majka je nadodala da imaju još novaca. Bojanovski je mojoj mami zaprijetio kažiprstom i kimanjem glave. Naravno, znao je da ne govori istinu.

    Nakon toga, mene je pomilovao po glavi i rekao: "Mala, ne boj se sirotinje, protiv nje se uvijek može. Boj se pretjeranog ponosa, uz njega ćeš uvijek biti sirotinja!" A mojim roditeljima je rekao: "Ostavite ove novce za sebe i za dijete. Vama neću uzeti niti dinara a ja ću se već namiriti. Ima bogatih, njima ću naplatiti i ovaj vaš trošak."

    Uz sva protivljenja i nagovaranja mojih roditelja, Veno novce nije uzeo. Umjesto njih, zatražio je od mog oca da mu natoči rakiju. Popio ih je nekoliko, zacrvenio se, i u dobrom raspoloženju, pozdravio se i otišao.
    U povijest, gdje mu je i mjesto.
    Hvala Veno!

    Autor: Ivanka Žakman

  • SLIKA NIJE DAROVANA

    SLIKA NIJE DAROVANA

    SLIKA_NIJE_DAROVANA

    Ovu sliku željela sam darovati .
    Darovati jednoj izuzetnoj osobi , s namjerom da izmamim zadovoljstvo i vedar osmjeh, na njezinom licu.
    Zadovoljstvo i sreću u oku, kada ugleda sliku.

    Kada na slici prepozna boje koje voli, koje nadahnjuju i daju joj snagu za dalje.
    Snagu za život.....
    Osobi koja zna cijeni umjetnost , koja voli lijepe stvari i iskrene ljudske geste.

    Stvarala sam je sa namjerom da je darujem , upravo toj osobi. Plava boja mora i žuta boja sunca bile su njene boje . Znala sam to.....
    Ova slika koja „govori tisuću riječi“ nastajala je postepeno.
    Plava boja , onako više duboko plava trebala je biti podloga, na kojoj sam željela "graditi " ono što je trebalo imati svoju priču.
    Priču koju može isčitati, samo ta osoba .
    Priču jednu, jedinstvenu .

    Žuta boja, onako topla kao zlatno sunce počela je pokrivati podlogu na kojoj je slika nastajala .
    Kako me zanos, da što vjernije prikažem emocije vezane uz tu osobu , ponio nastajale su slojevi boje koji su se nemilosrdno preljevali .
    Naprosto su se „ prebacivali „ jedan preko drugog .

    Miješala sam boje , boja sunca tako je dobila više nijansi kojima se još jače naglašavala slojevitost.
    Slojevi koji su nastajali njezinim preljevanjem i sljubljivanjem sa ostalim dijelovima boje , u jednom trenu napravili su pukotinu , prazninu.
    Prazninu u plavoj podlozi . Žuta boja sunca kao je htjela „ preskočila „ tu prazninu i nastavila put dalje , gradeći nešto novo .
    Sa vrha slikarske podloge spustila sam drugu miješanu žutu , koja je išla prateći onu prethodnu.
    Slijedila ju je u stopu .
    Slijedila kao da je znala da slika treba prikazivati , dva tanka razgranata , "zdrava " drva poredana jedan pokraj drugog .

    Dva drva koja šire svoje raskošne grane prema nebeskom plavetnilu. Slaveći život.....
    Žuto zlatne grane izgledale su tako pune, sočne i vesele stremeći negdje daleko .
    Daleko pod oblake.....

    No, iznenada već pri samom završetku slike doznam nešto od čega mi je stalo u grlu.
    Nisam se mogla dignuti sa stolice od emocija koje su me svladale, od bola koji mi je razdirao dušu.
    Držala sam sliku na krilu, a suze su po njoj kapale.....
    Kapale nezaustavljivo, suze tuge , suze bola.
    Pustila sam ih da padaju na sliku, nisam se obazirala, jer tada mi ništa više nije bilo važno .
    Samo je bol u mojem srcu „ plovila“.
    Gromko sam zajauknula, potom su suze krenule, krenule još jače .
    Jače , jedna za drugom. Klizile nemilice.....
    Slika je upijala suze, slika je bila svjedok boli .
    Čudila se, a nije znala razlog mojoj boli. Ali osjetila je moju neizrecivu bol.....

    Slika je izgubila formu, kasnije sam je nastojala popraviti , ali ona nije više bila ona od prije......
    Nije bila vesela, puna života kao u trenutku kada je stvorena.
    Ostavila sam tu sliku, onakvu tek toliko popravljenu, sa svim vidljivim tragovima tuge i boli u tim trenucima izbačenim iz moje duše.
    Međutim, fotografiju slike prije njezinog završetka zadržala sam i ona mi dočarava kako je trebala izgledati još samo da sam par detalja uspjela stavila na nju , prije nego su suze krenule .
    Suze boli, suze tuge.....

    Nemam više slike, imam samo njezinu fotografiju prije njezinog završetka.

    Slika nije darovana.
    Darovana dragoj osobi......

    Gordana Sedmak Jednačak

  • SLIKA SA EMOCIJAMA

    SLIKA SA EMOCIJAMA

    SLIKA SA EMOCIJAMA



    Danas je neki tmuran dan. Naprosto težak dan .
    Nešto u meni nemirno titra i daje poticaj da nešto napravim.
    Stvoriti moram nešto .Moram uljepšati ovaj tmuran i težak dan.
    Uzimam boju i savljam na podlogu. Počinjem sa svjetlijom , ali ne dopada mi se.
    To nije to. Tako se ne osjećam. Presvjetlo je , jer danas je tmuran i težak dan.
    Želim svoj titravi , neodređeni poriv pretvoriti u sliku. Ali kako ?.....

    Uzimam tamnu boju,njezin sadržaj namočen u kist , vrtim među prstima.
    Da , to bi možda moglo biti dobro. Vidjeti ću kako će ispasti.....
    Stavljam kap po kap boje istisnute iz tube i puštam da polako klizi , jedna za drugom. Stvaraju šare, pruge, deblje , tanje , tamne do malo svjetlije.
    Okrećem podlogu u vodoravan položaj .

    Dopuštam da iz tih tamnih pruga , neosušena boja nastavlja svoj put.
    Kapi boje ostavljaju sve tanji i tanji trag , putujući u daljinu.
    Napokon stvara se podloga , upravo onakva kakvu želim.
    Sadržajna , puna, na trenutke isprekidana , te potom spojena zauvijek, zauvijek.....
    Najednom osjećaj bezvoljnosti i bezsadržajnosti , te duboke tmine , polako me napušta . Kao da je ta podloga preuzela i upila sve ono negativno, što me do tada zaokupljalo.
    Ali ta podloga ne smije ostati takva i ona mora biti osvježena i ona mora zablistati !!!!!
    Uzimam kist , boju jorgovana i udahnjujem dušu ovoj podlozi .

    Želim stvoriti sliku koja će dočaravati sve faze kroz koje prolazi čovjekova misao i emocije.
    Na tamnu podlogu ( sumorna raspoloženja sa razlogom ili bez razloga ) stavljam ljubičastu koja nagovještava buđenje života.
    Boja jorgovana svojim oblicima govori da se ipak sve nekako kreće, kreće prema budućem "svjetlu".

    Završavam ovu svoju ekspresiju , bojom koja daje zadnju notu novonastaloj slici.
    To je jarko ružičasta boja. Boja rascvale ciklame.
    I gledajući sliku imam dojam kao da se latica ciklame otrgnula i zaustavila pri samom vrhu slike.
    Daje joj onaj zadnji poseban čar.

    Nastala slika poprimila je sve faze moga raspoloženja i doprinjela da to raspoloženje bude upravo tako , iz jednog tužnog do onog koji osmjeh krasi.
    Završavam sliku . Gledam je. Smijem se......

    Zadovoljna sam njome , jer mi je pomogla da na nju prenesem svoje osjećaje.
    Nastajala je postepeno , onako kako se mijenjalo raspoloženje pod utjecajem njezinog stvaranja.
    Kao da sam sa mislima uronila u njezinu strukturu , u njezin miris , u njezine boje.

    Draga mi je , meni posebna..... Da , posebna je......
    Znam je cijeniti, jer je dio mene i ostaje u mojem vlasništvu.
    Ostaje zauvijek samnom.......

     

    Gordana Sedmak Jednačak

     

  • Slikajte ljudi – to Vam je besplatna psihoterapija života

    Slikajte ljudi – to Vam je besplatna psihoterapija života

    Slikajte ljudi – to Vam je besplatna psihoterapija života


    Postoje trenutci susreta s prijateljima, važnim i nevažnim ljudima kojima se otima pitanje već  „ušlagirano“.
    -  Što radiš, kako si, slikaš li nešto?
    - Obuzme me grč u grlu, slažem odgovor dodvoravajući, naravno bezazlen – DA!
    - A što DA?
    - Da radim, dobro, možda i nisam dobro, ali slikam i ostavljam osobnost u tragovima bestijalnih kolorita svježe ispečenih na mojem platnu, svoju osobnost, svoje ja koje i potpisujem.
    I dobro se osjećam...
    Teško je to shvatiti, prihvatiti ako nisi barem imalo izgrižen umjetnošću u srcu, pogledom na život.
    Jer nema ljepšeg trenutka kada eksplozija duše legne na platno, papir, karton – bilo što.
    Osjećaj izbačaja te energije neponovljiv je, ostaješ ti na podlozi, u ogled sebi, svima bezvremenski nezaustavno. Dobro je... i pusti neka traje.
    To su ti okidači podsvijesti jer nevjerojatnom snagom dodiruju svakog ponaosob.
    Ne dajte nikome da Vam kopira – Vaše slike života.

    Dubravko Đurđek, slikar

  • Slučaj zazorne profanizacije akademske dijareje

    Slučaj zazorne profanizacije akademske dijareje

    Diskursivna potka ovog romana čvrsto je fiksirana u Lacanovoj tezi o „objektu malo a“, koji se definira kao objekt žudnje koji je nemoguće dosegnuti. Protagonist provodi svoje bivstovanje rastrgan između temeljnih poriva erosa i thanatosa, priželjkujući postizanje sabiranja svojih težnji u jednu amorfnu i mrtvu kontemplativnu masu koja sama sebe onemogućava za daljnje djelovanje, no istovremeno šizofreno čini sve ne bi li on kao subjekt naracije nastavio orbitirati oko svojeg „objekta malo a“, i tek na kraju diskurzivnog toka koji omeđuje njegov život shvaćajući pravu lakanovsku istinu – svaki objekt žudnje je tek fantazmatsko prazno mjesto u koje upisujemo svoje želje i nagone i činimo od njega objekt svojih nastojanja, istovremeno ne shvaćajući da on jednako definira našu bit, i da oformljujemo sami sebe na temelju jedne śūnyatā-e, tj. staroindijske praznine, u punom smislu tog pojma. To shvaća i protagonist ovog romana, i u istom trenu njegova egzistencija gubi svaki oslonac, i to jer objekt njegove žudnje, sada fizički promijenjen iz njegove idealizirane slike u nešto zazorno (jer odrastanje i starenje jest nešto uvijek zazorno, čak i u psihopatološki zdravijim djelima od ovoga), sada postaje potpuno bezvrijedan, u smislu da nije više „nedohvatljiv“, „nedopušten“, i idealiziran (idealzijacija se ovdje sastoji u zločinačkom nastojanju poostvarenja mita o vječnoj mladosti ženskoga tijela).

    Akademik

    Vjerojatno se pitate: „Što se to ovdje događa? Kakve su ovo brbljarije u ovotjednoj kolumni?“, i ja vas ne krivim. Naime, u ovotjednoj kolumni upravo ćemo se baviti jalovim brbljarijama koje su uzdignute do statusa znanosti. U ovotjednoj kolumni pozabavit ćemo se akademskim „diskursom“, tj. akademskim stilom izražavanja.

    Gornji tekst sam upravo improvizirao iz glave, te on predstavlja fragment nepostojeće akademske studije o jednom poznatom romanu iz svjetske književnosti.

    Upravo sam improvizirao taj tekst kako bih pokazao da pisati na taj način nije uopće teško, da ne podrazumijeva velike studije i pripreme, kao ni neku veliku inteligenciju ili uzvišenu i društveno bitnu motivaciju za pisanje ovakvih užasa.

    Tu sam demonstrirao glavne značajke akademskog izražavanja: ogromne, razvučene i složene rečenice pune stručne terminologije, kao i pomno skrivanje onoga što bi se trebalo izreći i što je tema same radnje. Glavno pravilo akademskog diskursa glasi: Ako imaš nešto za reći, a kažeš to prejednostavno, tada to neće zvučati naročito impresivno. Stoga se nikad ne izražavaj jasno. Što manje publika razumije, to će te smatrati intelektualno nadmoćnijim.

    Akademski stil izražavanja jedan je od glavnih krivaca za pad interesa za humanističke studije. Taj ogavni akademski diskurs služi samo jednoj svrsi – produbljivanju elitizma humanističkih studija. Ako svi razumiju o čemu se radi u analizama poznatih umjetničkih djela, tada nam akademici i njihova tumačenja postaju suvišni, zar ne? Prema istom principu postupali su staroindijski svećenici kada su osmislili umjetni jezik sanskrt i postavili ga za sveti jezik liturgije. Sanskrt je toliko kompleksan i zahtijeva tolike godine predanog učenja da su u mogućnosti savladati ga bili samo pripadnici svećeničke kaste koji se nisu bavili ničim drugim osim proučavanjem svetih spisa. Kako su drevni Indijci vjerovali da je vršenje svetih obreda prema vedskim spisima preduvjet za održavanje sklada svemira i vlastitih života, tako je apsolutni društveni imperativ njihova društva postao imati svećenike koji će biti u stanju protumačiti svete sanskrtske spise. I tako je rođena indijska društvena elita. I tako je rođena moderna akademska elita. Osim što su akademici danas jedini koji vjeruju u neophodnost i društvenu korisnost vlastitih tumačenja, preslijepi i preglupi da shvate kako kokodaču na svojim izmaštanim diskursima u praznim dvoranama.

    Proanalizirajmo ponovno gornji odlomak iz nepostojeće studije poznatog romana. (Usput – vjerojatno nemate pojma o kojem se uopće romanu radi, zar ne? Ne čudim se. Akademski diskurs ne dopušta niti tako osnovne uvide. Reći ću vam – ovdje se radi o analizi Nabokovljevog romana „Lolita“). Pokušajmo prepričati gornje baljezganje jednim suvislim, inteligentnim, svakodnevnim i svima dostupnim jezikom:

    Tema ovog romana, koja nam se saopćava kroz naraciju, zapravo je tema o žudnji za „zabranjenim voćem“, tj. nedostižnim objektima požude. Glavni lik romana istovremeno nastoji potisnuti svoj „zabranjeni“ nagon, ali ga istovremeno i paradoksalno hrani produbljivanjem svoje „zabranjenje žudnje“ protiv koje se većinu vremena nema snage boriti. Na kraju romana glavni lik shvaća istinu – njegova je zabranjena ljubav počivala na posve nestvarnim i lažnim temeljima. Ono za čime kao ljudska bića žudimo u pravilu je samo iluzija privlačnosti koju moramo pod svaku cijenu posjedovati kako bismo se osjećali potpuno. Na taj način naša žudnja oblikuje naše karaktere. No, ako je naša žudnja u svojoj srži „lažna“ i „isprazna“, tada je naša osobnost izgrađena na potpuno pogrešnim i zapravo imaginarnim temeljima. To shvaća i protagonist ovog romana, i u istom trenu doživljava krizu identiteta jer je njegov idealizirani objekt žudnje doživio transformaciju, tj. odrastao! Odrastanje i starenje su u današnjem društvu, i izvan psihopatološke tematike kojom se ovaj roman bavi, zapravo tabu-teme. Stoga protagonistova žudnja više ne može biti usmjerena na svoje „zabranjeno voće“, jer je starenjem Lolite na kraju romana narušena njegova idealizirana maštarija o vječno mladom objektu njegove zločinačke pohote, koja ga je definirala kao osobu.

    Gornji i donji tekst iznose zapravo identične teze. No, kolika je samo razlika u čitanju i razumijevanju jednog naspram drugog!

    Ono što želim ovotjednom kolumnom poručiti jest da je vrijeme da se akademski krugovi probude i progledaju. Njihova je društvena uloga učiti mlade ljude kritičkom i analitičkom mišljenju, te im prenijeti znanje u obliku raznih ideja, spoznaja i teorija od kojih su studenti tada dužni vlastitim izučavanjem napraviti neki smisleni osobni svjetonazor. No, do uspostave te komunikacije koja je nužna za prijenos znanja, ideja i misli, uopće ne dolazi jer se Akademija više bavi učvršćivanjem vlastite elitne pozicije u društvenoj strukturi nego onime za što ih se plaća – obrazovanjem!

    Sve ovo govorim kao akademski građanin s dvije diplome u džepu, kao građanin koji je svoje studije završio u roku, bez i jednog ispita prenesenog u iduću akademsku godinu. I kao takav, zato jer sam radio na sebi i oformio svoje kritičko mišljenje, govorim vam da je dosta ove sramotne cirkuske predstave u našim predavaonama i u našim istraživačkim člancima.

    Naučite govoriti kao ljudi – za ljude – ili začepite prokletu gubicu!

    Autor: Boris Kvaternik

  • Smrad trupla

    Smrad trupla

    Već se bezbroj puta govorilo o tome kako je poezija mrtva, ili je pak na putu prema grobu jer je netko na nju izveo mučki atentat. Gotovo svako novo stvaralačko razdoblje donosi sa sobom istu dosadnu paranoju od ubijanja umjetnosti drskom inovacijom.

    Pa ipak, u našem dvadeset i prvom stoljeću takve se izjave sve rjeđe čuju. Tome razlog sigurno nije taj što smo postali tolerantniji prema novom i nepoznatom, nikako. Ako čovječanstvo nešto ne razvija s vremenom, onda je to svakako njegova tolerancija prema stranome.

    Ne, danas je sve manje moguće čuti isto staro blebetanje o smrti poezije iz razloga što o njoj više praktički nitko i ne razgovara.

    A to je jedino što može zaista ubiti poeziju. Ne inovacije, ne odbacivanje tradicije, ne uplivi novih ideologija i vrijednosti – ne. Već ravnodušnost.

    Ravnodušnost za poeziju. Nezainteresiranost za ta tajna vrata koja iznad svih šansi propuštaju sitni, mravlji čovječji um u bespuća multiverzuma – to je smrt poezije, a time i smrt same ljudskosti, jer poezija čovjeku pomaže poput kristalne kugle da se sjeti nečeg davno izgubljenog – svojeg lutajućeg, melankoličnog duha koji je gazio preko planina i oceana samo da bi spustio pogled na stopu do tad neotkrivenog mirisnog tla, da bi otkrio vlat trave propupalu iz raspucalog betona pokraj autoputa.

    Što je pošlo po zlu? Kako je moguće da su ljudi izgubili interes za jedinu magiju preostalu u ovome svijetu? Jer poezija to jest – ona je vrata u nedostižne sfere prošlih sjećanja, budućih nada i proročkih vizija, ona je magični čvor u stanju na daljinu opiti i hipnotizirati ( čak i podložiti svojoj volji!) tuđi um, i s drugog kraja svijeta.

    poezija

    Odgovorno tvrdim da je interes za poeziju usahnuo s porastom groznog korova elitnog akademizma koji je, poput neke gladne amorfne mase usisao u sebe umjetnost, isušujući je kao što bolesnoblijede gljive na kori debla polako ali sigurno jedu stablo iznutra sve dok ono ne padne, potpuno šuplje od svoje srži.

    Tko je od do neba pretencioznih akademika odgovorniji za današnje gotovo univerzalno okretanje leđa poeziji generacija koje tek stasaju u svijetu poharanom od bilo kakve mistike?

    Poezija, da bi opstala, nužno mora ponovno otkriti vlastitu nepretencioznost.

    Nepretencioznost nikako nije i trivijalnost, baš naprotiv. Bilo koji zen pripravnik mogao bi vas podučiti tome. I to je nešto što današnja pjesnička elita odbija shvatiti. Naprotiv, njima današnja poezija u globalu nije dovoljno ozbiljna, dovoljno uzvišena.

    Serem na takvu uzvišenost! Onaj tko ne zna prepoznati uzvišenost u traku sunca koje se odbija od mliječnobijele teksture tek opranog jutarnjeg suđa u limenom sudoperu nema što tražiti u poeziji. Umjesto svakodnevnog i običnog (koje je, zapravo, sve samo ne svakodnevno i obično – ono je esencija pjesničke i proročke ekstaze), oni rone u moru teorija, imena, lista, pravila, propisa, zadanosti, tradicija, pretpostavki, kravata, popodnevnih kava, profesorskih lula, smrdljivih malih kabineta, žablje napuhanosti, itd. – i od toga se nadaju sklepati poeziju dostojnu čovjeka! Fuj! Gadovi! Fuj! Okaljali su prošla i buduća stoljeća i stoljeća i stoljeća i stoljeća ekstaze svojim odurnim birokratskim šapama!

    Jedine osobine nespojive s duhom same poezije su birokratizam i intelektualizam. Intelektualac ne može pisati poeziju, kao ni birokrat. Dakako, bilo je kroz povijest pregršt pjesnika koji su bili vrhunski potkovani intelektualci, ali stvar je u tome da su oni pjesnici koji nešto vrijede u trenutku pisanja poezije odbacivali svoju intelektualnost poput predebelog kaputa koji im onemogućuje kretanje!

    Oni koji nisu imali snage za to – i ostali su samo intelektualci. Intelektualci koji su povremeno voljeli sebi laskati nazivajući se pjesnicima, ali to nikad nisu bili.

    Intelektualna poezija označava onaj simptom koji je uspio istrijebiti moderne čitatelje kao muhe, ostavljajući poeziju u striktnim ogradama akademskih klupa. Poezija bi trebala biti univerzalna - trebao bi je moći vrištati luđak, isto kao što bi je trebao moći sricati osnovnoškolac.

    Poezija intelektualnog tipa je jednostavno klaustrofobična, u smislu neprozirnosti same misli. Poeziju koju treba čitati praveći bilješke i zavirujući u riječnike ja jednostavno ne mogu uzdizati na pijedestal iz jednog jednostavnog razloga - jer ne prenosi sirove osjećaje. A to je glavna zadaća poezije, i njezin univerzalni ključ, ako takvo nešto uopće postoji - prenijeti bilo kakav osjećaj! Bilo kakav – nefiltrirano!

    Ukoliko neka pjesma može širokim masama prenijeti osjećaj gađenja, ljepote, čuđenja, ljutnje, zgražanja, seksualnog uzbuđenja, mentalnog hendikepa, ljubavi, nepravde... to je to. Stoga su moderni intelektualni stihovi pomodarstvo i ne služe jedinoj svrsi kojoj poezija može služiti - kratkom osjećajnom poistovjećivanju čitatelja i autora, pa makar i na jednu sekundu - onaj moment kada zastaneš i kažeš: ''Da, da, tako je, znam o čemu ovaj čovjek priča, baš sam to jučer slično doživio dok sam išao kupiti kupus na tržnicu i nešto usput iskusio''.

    Intelektualna poezija je elitistička, a poezija bi smjela biti otprilike sve ostalo, samo ne elitistička. Ako poeziju ne zna pročitati i osjetiti netko bez akademskog stupnja, mislim da se čovjek s pravom može zapitati čemu ona zapravo služi i koja je prava intencija govorenja na način da se u jezik postavljaju namjerni hendikepi koji probiru publiku, tako da zapravo jako mali krug ljudi može samo tek približno shvatiti o čemu se tu zapravo radi? Poezija mora biti instinktivna. Bljesak razumijevanja, a zatim mrak. Iza njega može slijediti novi bljesak, ali i ne mora. Bitno je pisati namjerno ne uskraćujući publici svoja mentalna iskustva s kojima se i ona može poistovjetiti i na taj način autora zapravo učiniti veoma ranjivim. To je opasno i mučno, ali zato se to i isplati raditi.

    Poezija je skok s litice u razjapljena božja usta koja poput zahodske školjke usisavaju obzor nad gradom! Poezija je razbijanje prozorskog stakla velikom, ljepljivom, sočnom narandžom ubranom u nekom već zaboravljenom snu! Poezija je tutnjanje groznih izobličenih truba arkanđela dok se vraćaju nebom iz seoske krčmetine! Poezija je spontanost! Poezija je prirodnost! Poezija je gladan pas šćućuren na autobusnoj stanici u subotnje veče! Poezija je sada ili nikada!

    Autor: Boris Kvaternik

  • Spleen ljetnog dosađivanja - malo sjećanje na djetinjstvo u Đakovu

    Spleen ljetnog dosađivanja - malo sjećanje na djetinjstvo u Đakovu

    Moram priznati da sam se cijelo ljeto nazaj… pardon, naradio na knjizi mojeg dragog virtualnog prijatelja (dobro i sreli se mi jednom, nemoš' lagat o tome) Davora Vukovića koji, istini za volju, piše tipografski onako kako ne bih poželio ni najgorem neprijatelju za uređivanje (što je najbolje, nije problem u pravopisu kao i vrlo čestim dijalektalnim intervencijama u dijaloge ili pripovijedanje, već doslovno u onome, znate tri točke, nema potrebe za četiri, pet ili šest, a da ne govorim da je pisanje po smartfonima dovelo do toga da, eto, sve pišemo bez dijakritika, pa se ti slikaj!), ali čije su me priče, posebno one autentične osvojile na prvu loptu jer su mi evocirale vlastito djetinjstvo u Đakovu (da, da, ja osim riječkog, ludbreškog, varaždinskog, kraljevičkog i malim dijelom komiškog imam i đakovačko djetinjstvo i sve je to trebalo fino izmiriti).

    malo sjećanje na djetinjstvo u Đakovu

    A to je izgledalo otprilike ovako, a tako je i bilo kod Davora, a očito i kod svih u istočnoslavonskoj provinciji (e, nemam pojma kako je bilo u Osijeku, tamo se išlo u robne kuće ili na sladoled popodne, ponekad u zoološki vrt kompom preko Drave, dok se Brod nije ni spominjao, osim što je tamo živio ujak Stevo i ujna, 'nate!):

    Kod moje bake Anke u Đakovu u Ive Lole Ribara 107, nema Dunava nego Bajer na kojem su se neke susjede kupale, pa to je bilo pravo ljetovalište, skoro pa banja, a pričalo se da je u njemu „neko ubit bio“, ali to uglavnom nikoga nije sprečavalo da se tamo kupa, samo šutneš onih par bjelouški i, eto, kud ćeš bolji bazen, voda fina, mlaka, nako topla, a vani vruće; a poslije bi se lijepo trčalo gledati Dinastiju, valjda je kupanje na Bajeru bilo ekvivalent onoj preseračini u Dinastiji ili je barem sličilo tome, ili je barem zamišljano tako, a osim toga uvijek se pričalo da postoji neki koji je „došo iz Nemačke pa je sazido sam vlastitim rukama kuću karingtonku“… Tek je kasnije došao na red (javni) bazen, pa je ideal Dinastije i kuće karingtonke postao nešto bliži stvarnosti, no čini se da između Dinastije i utjecaja na mentalitet ima neka možda nevidljiva korelacija.

    Uglavnom, iz moje je perspektive tamo uvijek bilo dosadno, ali sad mi je malo žao radi toga jer je u biti bilo vrlo egzotično: evo, na primjer, tata me subotom znao odvesti na stočni sajam, pa je tamo neki čiko prodavo konja, a da je konj ispravan to se dokazivalo time kako bi ga ovaj hvatao za jaja; baka je imala ćuku u veš mašini napolju i jedno pet-šest maca koje su se bez veze motale oko ili po kući; imala je u svinjcu jedno dvije-tri svinje koje sam posebno volio gađati praćkom sa zelenim šljivama, na što bi me, nakon što su zaonjkale i poskočile, uvijek mrko gledale; o, da, bila je i ujna Lenika u Mandićevcu koja je imala šljiva u vagonima i kod koje se pekla najbolja rakija skroz do Drenja, a možda i do Borovika, e, kod nje je bilo posebno dosadno, osim ako sestra i ja ne bismo napravili kakvu pizdariju… A preko tarabe Pepini, preko puta teta Anica, 'naš od njezinog su Tune Šokci, ma ona je naša prava Švabica; zatim teta Karak, imala je 100 godina čak i kada je imala 70, e, ona svake godine ode u Harkanj u banju, preko i Pekinica, a do nas Ivana, e njoj je mama jednom vikala da je koza bezobrazna… Uglavnom, susjedstvo ko' susjedstvo, prepuno priča i legendi o ovome ili onome, koje je najčešće prepričavala baš baka sa spomenutim susjedama, a i tata koji bi me ponekad, ne baš često, znao povesti motorom po okolici i pokazivati gdje je živio ovaj ili onaj kojeg je, naravno, pošteno namlatio (to namlaćivanje je bilo nešto a la wild west style, nešto kao normalna svakodnevica, ono, znate, lemanje u birtiji jer je netko nekoga krivo pogledao, pa onda krene makljaža svih sa svima, a stolice lete kroz staklo).

    Al' štaš', tako je bilo i kod mene u Đakovu, lepo, 'nako, popodne bi prošo onaj čiko s konjem i kolima koji je viko luben'ce-paradjz-paprike... paa bi ondak baka tutnula kaku paru da dam čiki, a da on vidi jel' luben'ca dobra, slatka i jel' od Makedonca ili je naša… A onda treba i kod Boje skočit po štaub jer će baka naredit lepinjice navečer... a joj, kako je to lepo, nemoš' zamislit, pa jedeš to onako zamrljat marmeladom od kajsija, baka sama sapekla marmeladu lane, ove godine nisu neš rodile... a onda poslije mazneš još par kuvanih kuruza, mladih, dok proljev ne dobiješ, al dobro da je stari (dida koji je opet popio malo više, problem je bio kada bi popio malo manje) septičku ispraznio prije nego djeca (dakle, mi) dođu, pa je sad sve to fino, može se i u klozet... pa malo maziš macu i sve tako do večeri kad se ide u grad... 'nako, bez veze, valjda je to neki društveni ugovor utvrđivao, dakle, navečer se malo moralo urediti i ići u grad kod nekoga ili tek tako, pojesti sladoled ili kukuruz, ako nisi već ranije… kao što se nije moglo ne biti cijeli dan na žutoj trešnji i tuči po tim ne baš finim plodovima, a onda poslije prijeći na višnju (šljive nešto kasnije ljeti nitko nije smio taknit jer je didi trebalo za rakiju); obično se poslije ručka kao drijemalo – i tada je počinjao taj moj spleen, to uživanje u čitanju Dylana Doga na starom rasklimanom kauču na kojem je stara baka Eva umrla, pokoj joj duši, a sada sam ja dobio taj krevet za upotrebu, pa neće se valjda baciti…

    Uglavnom, na kraju želim reći samo jednu stvar: svima nam je potreban neki okidač za buđenje one druge paralelne stvarnosti, one koja je bila naizgled benignija, ljepša, jednostavnija, u svakom slučaju romantičnija, pa makar ništa od toga u stvarnosti nije bilo tako. Zato, hvala ti Davore Vukoviću, što su me barem malo potaknuo da se sjetim toga, znaš već, onoga, kada bi se o svakome trenutku dana moglo pokrenuti bujicu emocija, no bolje zastati na povremenim slikama i prisjećanjima. Neka je bilo, kvaka i jest u tome da je prolazno…

    Autor: Milan Zagorac

  • Što nam to pokušavaju prodati?

    Što nam to pokušavaju prodati?

    Svi smo mi barem na nekom spoznajnom stupnju svjesni da su reklame laž. Ništa novo.

    Pa ipak, danas bih želio pričati o tome koliko je ta kolektivno tolerirana vrsta laži postala podmukla i besramna.

    Ako doista počnete obraćati pažnju na poruke iz reklama koje se u zadnje vrijeme vrte na televiziji, uvidjet ćete koliko su reklame zapravo evoluirale.

    Naime, još u nedavnom socijalizmu primjer tipične reklame bila je, recimo, reklama za deterdžent za pranje posuđa. Poruka takvih reklama bila je vrlo izravna i konkretna: „Naš proizvod je bolji od drugih. Naš proizvod bolje odmašćuje i pere, a s njim možete oprati više posuđa.“

    Ako obratite pažnju, shvatit ćete da je takva strategija u današnjim modernim reklamama gotovo pa izumrla.

    Ono što je fascinantno, a zapravo i duboko zabrinjavajuće, jest to da vam tipične reklame današnjice više ne govore baš ništa o samom proizvodu koji vam pokušavaju prodati.

    Reklame vam više uopće ne pokušavaju prodati proizvod, već životni stil.

    Kakve veze ima ispijanje piva s domoljubljem? Zaista, tko mi to uspije objasniti, vodim ga na ručak – ovo je obećanje. Ipak, gotovo sve trenutne reklame za pivo ciljaju na tu poveznicu između ljubavi prema Hrvatskoj i opijanja. Ako ne pijete određenu vrstu piva, niste pravi domoljub.

    Nećemo stati na ovom primjeru. Recimo, tipično je da reklame koje vam pokušavaju prodati gazirano piće postavljaju sljedeći scenarij – mladić ili djevojka strašno se dosađuju, zatrpani su obavezama ili su osamljeni. Odjednom, ispred njih se nađe kričavo obojana boca gaziranog napitka. Popivši je, protagonisti reklame se počnu ponašati kao da su ispili eliksir života (ili ušmrkali kokain). Zabava odmah počinje. Prijatelji kucaju na vrata, počinje raspojasani party, sve obaveze vječno su odgođene, protagonist je voljen i okružen mladim i zgodnim ljudima koji plešu nasred ulice, bez i jedne brige u svijetu. On se provodi kao nikad u životu. I sve to, izgleda, ima neke veze s tim što je popio gazirano piće.

    Dalje, reklame za ženske higijenske proizvode zadržale su nešto arhaičniji štih, u smislu da vam u dvije-tri sekunde ipak saopće kako baš ti tamponi najbolje upijaju. No, ostatak reklame nema baš nikakve veze sa samim proizvodom, već tipično prikazuje neovisne i jake žene koje nezaustavljivo poput tigrica koračaju uredom, ili se pak ludo zabavljaju u klubu. Sve vi koje se osjećate potlačeno zapravo trebate samo novu vrstu tampona i vaši su problemi riješeni – instant postajete nova osoba.

    Možda se ovaj fenomen o kojem danas govorim najbolje očituje u modernim reklamama za automobile, zato što je automobil proizvod koji, za razliku od piva, doista možete predstaviti konkretnim statističkim podacima o njegovim performansama, i na taj ga način usporediti s automobilima konkurentskih proizvođača. Pa ipak, baš nitko se ne odlučuje za takav konkretan (i iskren) pristup.

    Umjesto toga, imate reklame u kojima protagonisti hodaju ulicom i ljudi padaju pod njihov utjecaj, imate kadrove nepomućenog mira i prirode, imate adrenalinske prizore lude jurnjave, kao i one u kojima se izravno sugerira kako samo moćni, mladi, neovisni i utjecajni ljudi voze neku vrstu automobila. Štoviše, automobil je zaslužan za njihovu neovisnost, moć i društveni utjecaj, a ne obratno. O samom automobilu ne doznajete apsolutno ništa.

    U svim ovim primjerima, kojih bi moglo biti još zaista mnogo mnogo više, očita je sljedeća tendencija – uopće nije bitno izreći niti jedan podatak o samom proizvodu, već prenijeti poruku da su proizvodi ključan element u formiranju našeg socijalnog identiteta.

    To je čudovišna poruka, kada malo bolje razmislite o tome. Želi nas se uvjeriti da je preduvjet naše sreće recimo određena marka kave, žele nas uvjeriti da smo oni koji jesmo zbog našeg izbora određene kreditne kartice.

    Naravno, ovo nije potpuno nov trend, a nije niti moguće kao nožem povući vremensku granicu između novih i starih tipova marketinga. I prije je postojalo reklama koje su prodavale životne stilove, npr. reklame za cigarete koje su u njima pušili samo bogati i utjecajni poslovnjaci. Također, i danas se još uvijek zna „zalomiti“ poneka reklama starog štiha, poput neke reklame za deterdžent za pranje rublja u kojoj vas kućanica uvjerava da određeni prašak najbolje pere (istovremeno vam sugerirajući i kako će susjede iz nekog razloga biti ljubomorne na vaš besprijekorno oprani veš).

    Poanta uopće nije u tome da se povlače ikakve stroge granice između starog i novog marketinga. To ionako ničem ne služi. Bitno je jedino uočiti kako je danas prodavanje životnih stilova daleko prevagnulo nad svim ostalim vrstama marketinga.

    Stoga učinite sebi uslugu i smjesta otiđite u dnevnu sobu, iskopčajte televizor iz struje i kroz prozor ga zavitlajte na ulicu. Zatim se posvetite kukičanju, zviždukanju, okupajte se iz užitka, pročitajte knjigu, zasadite vrt, pogladite mačku, odite na javni otpad i promatrajte zanimljivo smeće, skupljajte markice, divlje masturbirajte, kuhajte splačine, naučite svirati didžeridu... Radite bilo što drugo, samo više ne dopuštajte da vas se uvjerava kako pomoću stvari i brendova postajete kompletne osobe. Vozite se u kajaku, posjetite prostitutku, napijte se na koncertu, slušajte krčanje između radijskih stanica, promatrajte golubove, skinite se goli nasred ulice, naučite raditi kolutove od dima, izrađujte snjegoviće od blata, piškite u tuš-kabini, naučite jodlati.

    Autor: Boris Kvaternik

  • STREET FOTOGRAFIJA – MEDIJSKE ODREDNICE I MALO PRAVILA

    TEME I DILEME DIGITALNE FOTOGRAFIJE

    STREET FOTOGRAFIJA – MEDIJSKE ODREDNICE I MALO PRAVILA

    Street (ulična) fotografija popularan je medij fotografije, u posljednje vrijeme i u širim slojevima građanstva, odnosno među fotografskim amaterima. Ranije je uglavnom bila ograničena na profesionalne fotografe. To je sasvim razumljivo, ako se vratimo malo vremenski unatrag, u vrijeme kada je svaki film od 36 sličica imao (nemalu) cijenu, pa potom cijena obrade kod fotografa, cijena izrade svake fotografije, tada je dosta teško zamisliti nekoga tko baš nije profi fotograf, da krene po ulici loviti kadrove nepoznatih ljudi za svoju dokolicu i napuca par filmove, odnese ih u fotografsku radnju i plati njihovu izradu, kako bi ih pregledavao i hvalio se pred prijateljima. Eventualno ako bi se radilo o putovanju u egzotične krajeve, koje promatramo drugačije, pa su njihove ulične scene za nas jednako egzotične kao i zlatne pagode, džamije ili antički hramovi.

    No danas, kad možemo bezbrižno 'pucati' oko sebe, pa poslije na računalu pobrisati 80% sličica bez troška, kada mnogi strastveni amateri posjeduju opremu o kakvoj je ne tako davno mogao samo sanjati čak i mnogi profesionalac, sasvim logično je da ulični neformalni shootinzi dobivaju sve veću popularnost. I naravno, odmah se stvorio i prostor za promociju takvih radova: različite društvene mreže i fotografski portali puni su street galerija, te možemo govoriti o jednom od najpopularnijih i najraširenijih oblika fotografije. Posjetimo li neku od mreža poput deviantart.com ili u domaćim okvirima pticica.com, ali naravno i specijalizirane grupe na globalnoj mreži facebook.com, naći ćemo obilje uličnih fotografija zavidne kvalitete.

    Istovremeno, ulična fotografija najsloženiji je žanr fotografije promatrano u smislu odnosa fotografa i motiva. Ovaj žanr uključuje velik broj sudionika (modela), koje fotograf ne poznaje, a fotografija kao takva isključuje dogovor. Istog časa kada ljudi postanu svjesni fotografovog prisustva, počinju se ponašati drugačije, odnosno 'pozirati' ili pak izbjegavati da budu uhvaćeni u kadar, skrivati lice, okretati glavu, odnosno na neki drugi način očigledno negodovati. Dakle, fotografija nastaje u onom tankom periodu između trenutka kada fotograf otkrije svoju namjeru podižući kameru pa dok ljudi u 'vatrenoj liniji' ne počnu reagirati na bilo koji način. Također, neki ljudi koji iz bilo kojeg razloga ne žele biti fotografirani (možda su baš uhvaćeni sa prstima u pekmezu), negodovat će i tražiti da obrišete fotografiju. Iako vas na to nitko ne može prisiliti, sami ćete procijeniti da je ponekad najpametnije učiniti baš to. Ne zaboravite da držite u rukama vašu više tisuća vrijednu opremu koju vam budala može u času prosuti po podu, pa se poslije sudite. Osim toga i bonton traži da ljude na taj način ne 'zlostavljate' protiv volje. Nažalost, baš najbolje street fotografije nastaju u različitim kritičnim situacijama, kada su ljudi svojim ponašanjem izloženi, izdvojeni, nerijetko smiješni, a ljudi ne vole biti smiješni.

    Jednako tako, lako je moguće da prilikom žestokog shootanja na ulicama budete opomenuti od organa reda (policijskog pozornika). Iako je sva preporuka da budete ljubazni i susretljivi, ipak trebate zauzeti stav da niste činili ništa zabranjeno. Ova napomena vrijedi za Republiku Hrvatsku, dok je u nekim državama zakonodavstvo mnogo restriktivnije. Stoga se prije odlaska u inozemstvo na forumima i društvenim mrežama propitajte o konkretnom slučaju.

    Ne treba posebno napominjati da posebni obziri vrijede kad je u pitanju fotografiranje djece, odnosno uličnih scena u kojima sudjeluju djeca. Ili možda i treba zbog toga što su djeca redovito najzanimljiviji i najoriginalniji pozeri, ali opet uz niz nevidljivih ograničenja.

    Između svih ovih nevidljivih ograda i ograničenja trebate tražiti prostor za sjajne ulične fotografije, fotografije koje, kako sam pisao u ranijoj kolumni, prenosi ugođaj, ritam ulice, onu posebnu osobnost nekog grada ili kvarta. No da ne dužimo, pogledajmo na primjerima kako izbjeći sve opasnosti i stvoriti sjajne fotke:

    Par

    Fotografija je napravljena, korištenjem fotoaparata Canon 1000D sa Tamron 18-270 objektivom, bez bljeskalice.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – TV
    Fokus – 238 mm
    Ekspozicija – 1/400 sec
    Zaslon – f/7.1
    ISO – 100
    Balans bijeloga – AWB

    Jedna neutralna ugođajna scena sa Tomislavova trga, mladić i djevojka sjede na podnožju spomenika navodnog prvog hrvatskog kralja. Pozadinu scene čini defokusirana fasada Umjetničkog paviljona. Fotografirani su iz veće udaljenosti, kako bi se pojačao efekt defokusacije, ali i isključila komunikacija sa osobama koje vjerojatno nisu bile svjesne da su u fokusu. Ovo je jednostavan primjer u kojemu sažeti motiv po pravilu 'pars pro toto' (detalj za cjelinu), prenosi ugođaj Tomislavovog trga, Lenucijeve potkove i zagrebačkog Donjeg grada.

    Grupa djevojaka

    Fotografija je napravljena, korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Tamron 18-270 objektivom, bez bljeskalice.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – TV
    Fokus – 91 mm
    Ekspozicija – 1/100 sec
    Zaslon – f/8.0
    ISO – 640
    Balans bijeloga – AWB

    Osjetljivo povišen ISO posljedica je odmaklog doba dana (fotografija je snimljena 1. kolovoza u 19.25, kada je sunce već nismo), dok je odabir TV (prioriteta vremena ekspozicije) kod street fotografije uobičajen. Najbolji je odabir povećanog ili automatskog ISO, te kratke ekspozicije uz prioritet vremena ekspozicije. Na taj način izbjegavamo moguća 'iznenađenja', odnosno česte promjene svjetlosnih uvjeta. Ako dulje vrijeme fotografiramo u stabilnim uličnim uvjetima dobro je preći na M, uz redovno kontroliranje rezultata.

    Iako djeluje spontano, fotografija je nastala kao posljedica munjevitog planiranja prepoznate situacije. Snimljena je u Sarajevu u prometnoj ulici blizu povijesne jezgre. Uočio sam grupu djevojaka na autobusnoj stanici, ali i drugu grupu u tradicionalnoj odjeći (marame preko glave), koje se približavaju. Čekao sam trenutak kada će se približiti dovoljno da ih zajedno uhvatim u kadar. Fotografija ilustrira multikulturalnost ovog grada koja je duboko povijesno ukorijenjena.

    Poljubac

    Fotografija je napravljena, korištenjem fotoaparata Canon 1000D sa Tamron 18-270 objektivom, bez bljeskalice.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – TV
    Fokus – 270 mm
    Ekspozicija – 1/200 sec
    Zaslon – f/6.3
    ISO – 400
    Balans bijeloga – AWB

    Ponovo susrećemo prioritet ekspozicije, neznatno povećan ISO (pošto je fotografija snimljena nešto skromnijim modelom Canon 1000D, povećavanje ISO vrijednosti treba biti suzdržanije zbog šuma), te kraćim vremenom ekspozicije.

    Omiljeni motiv street fotografa su zaljubljeni, zagrljeni parovi, parovi u poljupcu, možda još od 'Poljupca na Times Square-u', a možda i mnogo ranije. Djevojka koja kasni na sastanak pa se uz smijeh ispričava i objašnjava dečku, koji ima slušalice u ušima, uhvaćena je jednog predvečerja na bečkoj Mariahilferstraße, jednoj od posebno 'fotogeničnih' ulica. Pola uspjeha dobre street fotografije zajamčeno je dobrom defokusacijom, koja izdvaja savršeno fokusirani motiv od nježno zamućene pozadine. To iziskuje jaki zoom (koji je uličnom fotografiranju primjeren), te širok otvor zaslona. Ovo će biti još bolje ilustrirano sljedećim primjerom:

    Šetaći

    Fotografija je napravljena, korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Tamron 18-270 objektivom, bez bljeskalice.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – TV
    Fokus – 238 mm
    Ekspozicija – 1/250 sec
    Zaslon – f/6.3
    ISO – 320
    Balans bijeloga – AWB

    Šetači na zadarskoj Rivi slika je koja se mnogo snažnije odlikuje likovnošću nego drugim sadržajem. Ista fotografija snimljena malo drugačijim podacima, užim otvorom zaslona, djelovala bi obično i ne bi pobudila pažnju. Ono što posebno izdvaja kvalitetnije objektive i fotoaparate, te što čini nepremostivu granicu između DSLR modela i nesumnjivo kvalitetnih kompakta, je nadzor nad defokusacijom, odnosno selektivnim fokusiranjem motiva nasuprot sveg ostalog. O tome će biti govora (i bilo je) u različitim žanrovima, a posebno je omiljeno i kod portreta u eksterijeru.

    Golubovi

    Da dobra ulična fotografija nikako ne mora uključivati ljudski sadržaj na ulici, svjedoče mnogi primjer fotografija čiji su protagonisti životinje, ili pak bez živih sudionika. Primjer je sljedeća fotografija, snimljena korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Tamron 18-270 objektivom, bez bljeskalice.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 109 mm
    Ekspozicija – 1/100 sec
    Zaslon – f/6.3
    ISO – 400
    Balans bijeloga – AWB

    Fotografija je napravljena prigodom putovanja u Istambul, scena je uhvaćena kišnog dana, kada su se golubovi stisnuli uz zid i prozore jedne od istambulskih džamija, kako bi se zaštitili od kiše. Ovakve minijaturice, koje vam doslovce 'ulete' ne treba previdjeti, dok jurimo za tipičnim turističkim motivima, razvikanim spomenicima, gužvama na bazarima, šarenilom 'Egipatske tržnice' sa začinima i slično.

    Pas

    Još jedna ulična fotografija sa životinjskim protagonistom, napravljena je korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Tamron 18-270 objektivom, bez bljeskalice.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – TV
    Fokus – 91 mm
    Ekspozicija – 1/500 sec
    Zaslon – f/5
    ISO – 1250
    Balans bijeloga – AWB

    Ako i niste strastveni ulični fotograf, ako ste upravo krenuli napraviti lijepe fotografije panorame grada ili zalaza sunca, čak i tada vrijedi fotoaparat imati namješten na podatke za neočekivane street scene. To uključuje kratko vrijeme ekspozicije uz prioritet vremena (TV ili S, ovisno o modelu), te povišen ili automatski ISO. Fotografije je napravljena u Baški, pa je unatoč dnevnom dobu, bilo potrebno podiči ISO zbog zasjenjenih bašćanskih uličica. Pas koji se slučajno našao pozirati pored svojeg smiješnog dvojnika u kamenu neponovljiva je scena koju ćete uhvatiti samo ako vam je aparat pripremljen podacima. Naravno da kod ovakvih scena slabo pomaže potpuno programirani P mod, jer program nikad ne bi toliko podigao ISO, kako bi skratio vrijeme ekspozicije na 1/500 sec. To je, međutim kod fotografiranja životinja preporučljivo, kako bi se postigla željena oštrina.

    O uličnoj fotografiji bit će još mnogo govora u sljedećim kolumnama. No kako ne bismo bili dosadni čitaocima koje ova tema možda manje zanima, kao i do sada, 'šarat' ćemo kroz žanrove, otkrivajući u sljedećim nastavcima njihove tajne.

    Autor: Zdenko Balog

Prodaja slika Online

Tekstovi i fotografije na ovoj stranici vlasništvo su njihovih autora i nije dopušteno njihovo skidanje i upotreba bez odobrenja autora i bez navođenja linka stranice kao izvora.

© 2013 Ludvig dizajn. All Rights Reserved.

NAVIGACIJA