kolumna

  • TEME I DILEME DIGITALNE FOTOGRAFIJE

    PORTRETNA FOTOGRAFIJA – POJAM SPORAZUMA ILI DOGOVORA

    Portretna fotografija ili portret u fotografiji vuče podrijetlo od građanskog portreta (slikarskog) prve polovine 19. stoljeća, upravo u vrijeme kad se fotografija i pojavljuje. Kako krajnja intencija građanstva nije bila dobiti umjetničko djelo, nego naprosto zabilježiti svoj lik, isprva je nastala panika među slikarima da će im fotografija oteti kruh. To se ipak dogodilo samo djelomično. Ali su se zato veoma brzo izdvojili fotografi koji su nastojali autorskim pristupom učiniti svoje portrete posebnima i drugačijima od ostalih.

    Portret je jedan od najpopularnijih žanrova fotografije. Pa ipak u ni jednom drugom žanru ne vlada toliki nerazmjer između produkcije, odnosno kvantiteta i kvalitete. Naravno, nije svaka fotografija izdvojene osobe s naglaskom na lice odmah portretna fotografija. Tu je 'siva zona' najšira. Ranije sam stavio tvrdu granicu između dokumentarne fotografije i žanrovske. Mnogo je prilika kada fotograf snima osobu, a da nema intenciju napraviti išta autorski. I tu je stvar jasna. No i u obiteljskim albumima osoba, izdvojena ili izdvojena manja grupa osoba najčešći su motiv. Ni to nipošto ne treba miješati sa žanrom portretne fotografije.

    Portretna fotografija je fotografija osobe uz naglašen autorski pristup fotografa i naglašen odnos fotografa prema modelu. Također, nerijetko je naglašen i odnos modela prema fotografu, i tada govorimo o interakciji. Portretne fotografije obzirom na odnos fotografa i modela mogu biti veoma različite. I tu uključujemo pojam sporazuma.

    Sporazum ne treba shvatiti kao neki pisani dokument, čak niti kao izgovoren čvrsti dogovor, mada ni jedno od toga u nekim slučajevima nije isključeno. Sporazum definiramo kao razinu svijesti modela o prisustvu fotografa i razina modelovog slaganja s fotografovom akcijom. Ako se fotograf i model unaprijed dogovore o mjestu i vremenu gdje će se fotografiranje modela obaviti, to je najviša razina dogovora. Posebno ako se radi o prostoru koji nije uobičajeno mjesto boravka modela (studio, prirodna ili gradska scenografija po izboru fotografa i sl.), te o posebnim uputama modelu za pripremu (odjeća, makeup, frizura). To međutim može biti i prirodni ambijent modela, radno mjesto, stan ili neko drugo mjesto u kojem model želi biti uklopljen, jer predstavlja dio njegove osobnosti. Dogovor može biti i spontan, sklopljen na licu mjesta 'danas dobro izgledaš, daj da bacim par fotki', opet uz uzajamni pristanak i sudjelovanje (poziranje). U svim tim slučajevima naglašena je interakcija, model će raditi ono što mu fotograf kaže 'glavu malo gore, pogled u kameru…', te će ta interakcija najčešće biti vidljiva upravo iz izravnog pogleda modela u kameru. Minimalni sporazum je prisutan kada fotograf 'zaskoči' osobu koju poznaje ili ne poznaje, na ulici ili u nekom općem ambijentu, kada model shvati da je fotografiran, ali spontano to prihvaća. To pokazuje osmjehom koji dobaci, pogledom u objektiv ili jednostavno činjenicom da se ne skriva. Ukoliko model pruža otpor, odmahuje, krije lice novinama ili rukom, svakako je preporučljivo da ne nastavite akciju fotografiranja, mada vas zakon u tome ne priječi. Osim, naravno, ako ste paparaci ili novinar. Ili oboje. Postoji i potpuno odsustvo dogovora, kada fotografirate osobu izdvojenu iz ambijenta izdaleka, a da ona toga uopće nije svjesna. Tu je interakcija isključena.

    Ovdje napominjem da je u Hrvatskoj zabranjeno fotografirati i pri tome skrivati fotoaparat. Drugim riječima, dozvoljeno je fotografirati sve (što nije zabranjeno istaknutim znakom), dok god stojite na javnoj površini i dok god je vaš fotoaparat vidljiv. Ako model i nije vidio fotoaparat, njemu to mora biti omogućeno. Ova mala digresija o zakonodavstvu odnosi se i na ostale motive, a ne samo na portrete. Napominjem da je to zakon u Republici Hrvatskoj, kada fotografirate u drugim državama propitajte se ili se jednostavno ponašajte na sličan način kao što vidite da se drugi ponašaju.

    Širok teoretski uvod o portretu u fotografije ipak ćemo pokušati iznijeti kroz primjere:

    Lucija

    Fotografija je napravljena u improviziranim studijskim uvjetima, korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Tamron 18-270 objektivom i bljeskalicom Canon Soeedlite 550EX.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 84 mm
    Ekspozicija – 1/160 sec
    Zaslon – f/9.1
    ISO – 200
    Balans bijeloga – Flash

    Portret djevojke u krupnom planu (model: Lucija), napravljen je odvajanjem bljeskalice od fotoaparata i prigušivanjem bljeska, kako bi se dobila tek poluosvjetljena zona lica koja izranja iz tamne pozadine. Shooting je bio unaprijed dogovoren, djevojka je bila pripremljena i sudjelovala je na način da je slijedila moje odnosno fotografove upute. Postignuta komunikacija i uzajamno povjerenje rezultiraju veoma izraženim kontaktom očiju, što je još naglašeno zasjenjenjem polovice lica i usredotočenjem na oko na osvijetljenoj strani lica. Krupni plan, pri čemu glava potpuno ispunja i probija visinu kadra (odrezano čelo je posebna tema o kojoj će biti riječ), još pojačava dojam bliskosti, jer izgleda kao da je fotografija napravljena iz velike blizine. Portret objedinjuje studijske uvjete i 'umjetničko' barokno osvjetljenje.

    Ivona

    Istoj kategoriji prihvaćenog dogovora i potpune suradnje, dapače uz obavljenu frizersku i makeup pripremu, pripada i portret djevojke sa artističkom frizurom (model: Ivona), nastao tijekom priprema za reviju frizura. Fotografija je napravljena korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Tamron 18-270 objektivom i bljeskalicom Canon Soeedlite 550EX.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 84 mm
    Ekspozicija – 1/160 sec
    Zaslon – f/7.1
    ISO – 200
    Balans bijeloga – Flash

    Naglasak na frizuri uvjetuje suprotnu orijentaciju (portrait – orijentacija će također biti jedna od posebnih tema). Bočni postav ramena i frontalni postav glave malo su neuobičajeni. Obično se kod mlađih ženskih modela koristi poluprofil ramena, te nasuprotni poluprofil glave iz pogled u kameru. Takav stav fotografi nazivaju 1-3-2 pozom. Ovaj stav je bio bolji opet zbog naglašavanja frizure, dok je rame okrenuto prema kameri zbog modela haljine koji ostavlja ramena otkrivena. Kosi položaj ramena povećao bi površinu bjeline i odvlačio pažnju na manje sadržajno područje.

    Primjećujemo da u oba slučaja izostaje inače u amaterskoj fotografiji neizostavni smiješak sa blistavim nizom zubi. Dijelim mišljenje onih portretnih fotografa koji maksimalno izbjegavaju otvoreni osmjeh, smatrajući da mu je mjesto u obiteljskim albumima. Naravno, i ovo će pravilo imati mnoštvo iznimki. Ova napomena samo zato da se ne smatrate obveznima kad fotografirate, dovikivati modelima 'smiješak!' 'say cheese!' i slično. Usne trebaju biti opuštene, a malo razmaknute usne, kao na šapat ili na poljubac (ne 'duckface'!), naglašava bliskost modela i objektiva, a time i svakoga tko će poslije gledati fotografiju.

    Ana

    U svemu iznesenom sličan je i treći primjer nastao u fotografskom studiju. Fotografija je napravljena korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Tamron 18-270 objektivom i bljeskalicom Canon Soeedlite 550EX.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 91 mm
    Ekspozicija – 1/160 sec
    Zaslon – f/5.6
    ISO – 200
    Balans bijeloga – AWB

    Model (Ana) fotografirana je izbliza uz fokusiranje na lice, koje kao i u prvom primjeru, ispunja cijeli format. Sadržajno, moguću monotoniju razbija ruka u crnoj rukavici koja se nježno naslanja na lice, podržavajući blagi nagib glave. Bljeskalica je bila postavljena na fotoaparatu, a osvjetljenje je smekšano korištenjem difuzne refleksije indirektnog bljeska od bijelog stropa i od reflektirajuće površine, postavljene ispod djevojčinog lica.

    Sva tri primjera slična su i ilustriraju tip portreta 'uhvati pogled'. Iako hvatanje pogleda zvuči kao jednostavan zadatak, potrebno je mnogo rada s modelima i mnogo iskustva hvatanja pravog momenta da bi se postigla puna razina interakcije. Zbog razloga postizanja veće razine likovnosti fotografija, kolorit je u postprodukciji osiromašen kako bi do izražaja došli fini polutonovi, tekstura lica i ostali osobni detalji modela. Kroz nastavak teme portreta u fotografiji ilustrirat ću druge razine interakcije.

    Autor: Zdenko Balog

  • TEME I DILEME DIGITALNE FOTOGRAFIJE

    PORTRETNA FOTOGRAFIJA – POJAM SPORAZUMA ILI DOGOVORA

    Kao što sam spomenuo, sporazum između fotografa i modela može nastati spontano, nekoj prilici poput poslovnog sastanka, slučajnog susreta ili javnog nastupa.
    Pogledajmo primjere:

    Djevojke

    Fotografija je napravljena u ambijentu gdje djevojke rade, na liniji restorana – samoposluge, korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Tamron 18-270 objektivom, bez bljeskalice.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – TV
    Fokus – 32 mm
    Ekspozicija – 1/60 sec
    Zaslon – f/4.0
    ISO – 800
    Balans bijeloga – Flash

    Spontano sam zamolio dvije djevojke na liniji restorana samoposluge u Šiklošu (Mađarska), da mi poziraju za fotografiju, što su one rado učinile. Sporazum je ostvaren, ali nije bio učinjen unaprijed nego na licu mjesta i odmah realiziran. Ovakve fotografije donose neposrednost stvarnog života. Djevojke nisu bile pripremljene za fotografiranje, ali su se nalazile u svom radnom okruženju gdje se osjećaju sigurno i opušteno. Zbog toga je fotografija bila uspješna bez ikakvih priprema.

    Saša

    Fotografija je nastala prilikom intervjua kojeg sam imao sa Sašom, direktorom kluba. Korišten je fotoaparat Canon 7D sa Tamron 18-270 objektivom i bljeskalicom Canon Speedlite 550EX.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 18 mm
    Ekspozicija – 1/160 sec
    Zaslon – f/9.1
    ISO – 200
    Balans bijeloga – AWB

    Saša je fotografiran u kancelariji kluba kojeg vodi. Fotografija je napravljena kao ilustracija uz intervju koji sam imao s njime, te je bila unaprijed dogovorena. No napomenuo sam mu da se ponaša svakodnevno, kako bih uhvatio stvarni ambijent njegovog posla, to jest da se niti odjećom niti posebnim uređivanjem kancelarije ne priprema. Korišten je maksimalno otvoren fokus kako bi se dobi blago dramatičan pojačan dojam perspektive. Opušteni položaj pojačava dojam vladanja prostorom i samosvijesti, što mi je bila namjera, a dojam svakodnevnog naglašava njegova obavezna cigareta u ruci. Izvedba fotografije u crnobijelom ne djeluje nimalo sterilno, nego naprotiv pojačava likovnost kompozicije.

    Miroslav Huzjak

    Slikara Miroslava Huzjaka fotografirao sam na otvorenju njegove izložbe 'Zenonov paradoks' u Križevcima. Fotografija je napravljena korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Tamron 18-270 objektivom i bljeskalicom Canon Speedlite 550EX.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 46 mm
    Ekspozicija – 1/160 sec
    Zaslon – f/5.0
    ISO – 100
    Balans bijeloga – AWB

    Slikar je fotografiran u formalnom stavu, zakošenih ramena, odnosno u stavu 1-2-2 (vidi prethodnu kolumnu), no postavljen je pred svoju sliku velikog formata, koja je bila izložena na istoj izložbi. Izdvojen je ispred slike koja ostaje tamna, jer osvijetljenost motiva uvjetuje blizina fotoaparatu, te time i bljeskalici. Iako je on svjetoa, a slika u pozadini tamna i blago defokusirana (velik otvor zaslona!), on tone u sovju sliku, koja je kao pozadina posebno naglašena odabirom landscape orijentacije slike.

    Lupino

    Fotograf Stephan Lupino također je fotografiran na otvorenju njegove izložbe u Križevcima. Fotografija je napravljena korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Tamron 18-270 objektivom i bljeskalicom Canon Speedlite 550EX.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 59 mm
    Ekspozicija – 1/160 sec
    Zaslon – f/6.3
    ISO – 200
    Balans bijeloga – AWB

    Popularni hrvatsko američki fotograf i likovni umjetnik fotografiran je na otvorenju njegove izložbe. Kao pristupačna i komunikativna osoba, Lupino je rado pozirao, te nije bilo teškoća u ostvarenju dobrog portreta. Crnobijela tehnika u tragu je njegovog vlastitog rada, a njegova karakteristična gesta pozdrava stisnutom šakom doprinosi osobnosti koju sam nastojao ocrtati portretom.

    Autor: Zdenko Balog

  • Posljednji tango u Parizu

    Ne sjećam se koliko sam godina imala kada sam prvi puta gledala film "Posljednji tango u Parizu". Moja sestra se još nije rodila, dakle, to je moglo biti od prilike u drugoj polovini sedamdesetih godina. Po gruboj procjeni, imala sam 7-8 godina.

    Moj otac je obećao kako će me voditi u kino a ono najbliže, kino "Partizan" bilo je na Kvaternikovom trgu. Bila je subota, moj je otac bio umoran od posla a u naslovu filma nije prepoznao ništa sporno. Naravno, već na početku filma je zaspao (kao što bi uvijek zaspao u kinu već na početku filma) a moje je obaveza bila da ga prodrmam kada počne hrkati.

    I ja sam ga, svako malo trknula laktom dovoljno grubo da bi hrkanje prestalo, dovoljno blago da ga ne razbudim do kraja.

    Imala sam smeđi kaputić s kapuljačom. Ispred mene je sjedio poprilično visok čovjek pa mi nije preostalo ništa drugo nego da taj svoj kauputić sfrčem i stavim ga pod guzu kako bih bila viša i bolje vidjela ono što se prikazuje na platnu.

    Tango

    U svakom slučaju, film sam odgledala široko otvorenih očiju jer, bilo je to moj prvi kontakt sa scenama seksa od kojih, baš kao i mnogi drugi, pamtim onaj detalj s maslacem. Vrpoljila sam se na svom sjedalu i pomalo u strahu škicala ljude oko sebe jer, priznajem, bilo me je sram gledati golišave scene s odraslima koji me okružuju. Ipak, u jednom trenutku sam shvatila kako na mene nitko ne obraća pozornost već je njihova pažnja usmjerena na Marlona i Mariu i na sve ono što oni rade u skrovištu iznajmljenog stana. Tada sam odahnula i poput njih, bez sustezanja, poput spužve, upijala svaku scenu filma.

    Film je završio, ja sam probudila oca koji me je, pomalo zbunjen od sna pitao da li mi se film svidio. O, da! Svidio mi se do bola! To isto rekla sam i mami, objašnjavajući joj kako se u filmu radi o nekom plesu kojega zovu tango. Nije mi bilo druge nego da obranim oca, jer da je mati znala što smo to gledali, u kino me više nikada ne bi pustila.

    Niti mama niti tata taj film više nisu spomnjali jer nisu niti znali o čemu njemu radi, a svaki slijedeći odlazak u kino s mojim ocem za mene je bio razočarenje. Nakon Tanga, niti jedan film više nije bio tako zanimljiv.

    Od onda do danas, taj film sam gledala nebrojeno puta. I uvijek sam ga doživjela drugačije. I nikada mi nije dosadio. I još uvijek u njemu uživam. Našlo se nekih budala koji ovih dana pa raspravljaju o scenama. I svi su, kobajage neki znalci, kritičari i moralne vertikale. Razapinju taj film ko` Isusa na križu, sude već odavno umrlim glumcima i još uvijek živućem redatelju a skriveni od javnosti, bulje u svoje ekrane i svršavaju na kritizirane scene. I ne samo to. U praksi su, sigurna sam u to, daleko perverzniji od svih scena filma zajedno...Ipak, njihova spavaća soba je jedno a objave na društvenim mrežama nešto su sasvim drugo.

    Po mom mišljenju, Tango je film revolucije. Samo je nastavak Woodstocka, generacije mladih ljudi koji su imali muda javno reći i primjerom pokazati kako je seks nešto u čemu uistinu treba uživati i čega se ne treba stidjeti. Tango je snimljen prije 44 godine. Halo! Prije 44 godine! To je nečiji cijeli život a samo sitnica za odbacivanje stereotipnih okova!

    Skidam kapu hrabrosti ljudima koji su akteri ovog filma. Mada im život nakon njega više nije bio isti. Ali, život nije isti niti svima nama, nakon što učinimo nešto za što kasnije pomislimo da nismo trebali. Jbg, i to je život! Da nema takvih iskoraka koje osuđuju drugi, i danas bi u slučaju seksa, muškarac legao na ženu i prekrio joj lice tkaninom i svršio ne čekajući da ona svrši prva. Jer, tko je ona, što je ona da bi imala prava uživati? Zar ne?

    Marlon je za mene faca jer niti jedan glumac ne bi mogao bolje od njega prikazati pravi karakter muškarca iz tog vremena. Maria je za mene hrabra žena koje je imala muda prije 44 godine ogoliti svoje tijelo i pokazati ga javnosti. I izdržati odglumljenu (naglasak na odglumljenu) scenu filma s maslacem.

    Ipak, meni je iz tog filma najdraža ona završna scena. Jer, običnom seksu unatoč, glavni akteri jasno prikazuju kako je prvotna želja za seksom prerasla u ljubav. Dovoljno veliku i jaku da je za nju moguće i umrijeti. Ona iz pištolja puca u njega, on odlazi na balkon, kaugumu lijepi na željeznu ogradu balkona...

    Oni koji od cijelog filma ne pamte samo maslac već i kaugumu, razumjeli su poentu cijele ove priče.

    Onima koji pamte samo maslac, maslac im bio samo doručak i ništa više!

    Autor: Ivanka Žakman

  • Teme i dileme digitalne fotografije

    POSTAVITI PODATKE ZA FOTOGRAFIRANJE

    U kojem modu fotografirate? Manualnom? Uz prioritet otvora zaslona ili trajanja ekspozicije? Ili, kao ostalih 95% korisnika digitalnih fotoaparata, u programiranom P-modu? Ako ste među ovih 95%, ovo je tekst za vas, ako ste među onima malobrojnima koji koriste manualni ili poluprogramirani mod, nemojte preskočiti ovaj tekst, svakako ćete i vi naći nešto novo.

    Magični trokut – međusobno zavisni podaci moraju biti usklađeni sa uvjetima fotografiranja

    Teme i dileme digitalne fotografije

    U vrijeme klasične fotografije, svi su korisnici fotografirali u manualnom modu. Na fotoaparatu, postojali su na objektivu prsteni sa oznakama, koji su se zakretali lijevo – desno, kako bi se namjestili podaci. Svaki je korisnik tada znao što znače brojkice kojima su se usklađivali podaci, kada treba okrenuti podatke 2.8 / 250, kada 11 / 60, itd. Dodatan razlog da nauče ispravno namještanje ovih podataka, bio je taj što korisnici nisu mogli rezultat kontrolirati odmah kada su napravili fotografiju, nego tek nakon što su napravili fotografije. Današnji korisnik odmah može pregledati rezultat, korigirati podatak i ispraviti eventualnu pogrešku. Svaki 'promašaj' kod klasične fotografije je koštao jednu sličicu na filmu, a prilike za ispravak najčešće nije bilo. Zato su korisnici s veseljem pozdravili pojavu tzv. idiot-kamera, malih kompaktnih fotoaparate koji su automatski odabirali podatke, mada su rezultati ovih prvih programiranih fotografiranja bili relativno skromni. Ozbiljniji fotoaparati sa elektronskom obradom podataka pojavili su se tek pred kraj razvoja klasične fotografije. Digitalna fotografija već svojom pojavom donosi nekoliko pogodnosti:

    Stariji model Agfa Prontor II sa prstenovima na objektivu za namještanje podataka

    Teme i dileme digitalne fotografije

    Rezultati su odmah vidljivi, fotografija je spremljena na piši-briši digitalnom mediju, te se bez dodatnog troška može ponoviti i ispraviti pogreške. Razvijeni su sustavi automatskog fokusa i određivanja svjetlosne vrijednosti koji omogućuju fotografu da fotografira bez postavljanja podataka.

    Digitalna fotografija omogućava odabir ISO osjetljivosti. To je, doduše, omogućavala i klasična fotografija izborom filma određene osjetljivosti, ali to je ujedno značilo da se istom ISO osjetljivošću fotografiralo od početka do kraja film,a te je tek promjena filmske vrpce omogućavala promjenu osjetljivosti pri fotografiranju. Također, digitalna fotografija omogućuje odabir balansa bijele boje – WB. O balansu bijelog bit će opširnije govora, no ovdje spomenimo da je kod klasične fotografije za korekcije bijelog balansa bilo potrebno koristiti fizičke filtere na objektivu. Sve ove postupke digitalna je fotografija znatno pojednostavnila.

    Zavisnost podataka magičnog trokuta – DOF ovisi o otvoru zaslona, dok je WB neovisan o ostalim podacima

    Teme i dileme digitalne fotografije

    Postavljanje podataka za fotografiranje usklađuje svjetlosne uvjete i prirodu motiva, odnosno modela s načinom na koji će fotoaparat zabilježiti sličicu. To znači da ćemo u uvjetima manjkave rasvjete morati pustiti više svjetlosti, da ćemo ju puštati dulje i uz veći otvor zaslona, da ćemo objekt koji se kreće morati snimati sa kraćim trajanjem osvjetljavanja, itd. Prije nego razgovaramo o podacima koje namještamo, moramo znati što nam koji od njih donosi. Važno je uskladiti tri brojke, magični trokut eksponiranja, odnosno fotografiranja: vrijeme ekspozicije, otvor zaslona i ISO osjetljivost.

    Vrijeme ekspozicije je vremenski period od otvaranja mehaničkog zaklopca koji štiti senzorsku površinu do njegovog zatvaranja. Ovo vrijeme može drastično varirati, od ekspozicija koje traju po nekoliko sati do ekspozicije u trajanju od 1/10.000 sekunde. Uobičajene ekspozicije variraju između 1/30 i 1/500 sekunde. Duže i kraće ekspozicije od ovih koriste se u posebnim uvjetima i za specifične motive. Budući da se većina fotografija snima 'iz ruke' u stojećem položaju, nije poželjno da se koristi duža ekspozicija od 1/60. Pri korištenju zooma ili teleobjektiva (kod DSLR modela) ekspozicija mora biti znatno kraća ili se preporuča korištenje oslonca. Naravno da su zbog stabilnosti i oštrine slike preporučljive najkraće moguće ekspozicije koje svjetlosni uvjeti dopuštaju. To je razlog što su suvremeni modeli opremljeni različitim stabilizatorima slike. Ipak, bolje se osloniti na fizičke oslonce, te prema mogućnostima kraće ekspozicije, a na stabilizatore se oslanjati samo nužno.

    Klasičan model Yashica Minister – D, sa izbornikom podataka na objektivu

    Teme i dileme digitalne fotografije

    Otvor zaslona je mehaničko zasjenjenje dijela otvora objektiva unutar sustava leća, čime se regulira količina svjetlosti koju objektiv propušta. Veći otvor izražen je manjim brojkama jer brojke zapravo izražavaju površinu zaslonjenog dijela. To drugim riječima znači da će otvor f/2.8 propuštati znatno više svjetlosti nego f/8.0, a posebno nego f/22.0. Tako ćemo pri dobrim svjetlosnim uvjetima, sunčanog dana uz laganu naoblaku koja dodatno osvjetljuje scenu, koristiti f/22.0 uz odgovarajuće vrijeme ekspozicije. Sumračnu scenu ili kadrove u interijeru fotografirat ćemo najvećim dopustivim otvorom itd. Treba također voditi računa o dubinskoj oštrini koju otvor zaslona uvjetuje (deepth of field – DOF), o čemu će biti opširnije govora u sljedećim nastavcima.

    ISO osjetljivost je mogućnost digitalnog fotoaparata da digitalno poveća osjetljivost senzora. Ova je opcija korisna kada moramo fotografirati u nedovoljnim svjetlosnim uvjetima, a nemamo mogućnost osloniti fotoaparat na oslonac, kako bismo adekvatno produžili trajanje ekspozicije. Pri tome potrebno je imati na umu da je povećanje ISO osjetljivosti 'vatrogasna' mjera, koju koristimo samo u nuždi. Naime, povećanje ISO osjetljivosti smanjuje kvalitetu fotografije. Standardni fotoaparati imaju ISO raspon od 100 do 800, a kvalitetni DSLR poluprofesionalni i profesionalni aparati imaju raspon ISO i do 16.000, pa čak i 64.000. Pri povećanju ISO broja slika postaje zrnata, odnosno dobiva šum (noise). Kod jeftinijih amaterskih aparata šum se pojavljuje već na brojki 400, a na većim razinama postaje nepodnošljiv, dok kvalitetni DSLR senzori bez gubitka kvalitete podnose ISO 3.200, što omogućava fotografiranje gotovo u mraku.

    Da bismo uskladili ova tri broja moramo imati na umu osnovno: veća količina svjetla dopušta kraće ekspozicije i mali otvor zaslona (oboje doprinosi kvaliteti fotografije), bez potrebe podizanja ISO osjetljivosti. Korištenje teleobjektiva i modeli u pokretu traže kraću ekspoziciju (fotografiranje ptica u letu iziskuje 1/500 sekunde i kraće, a isto vrijedi i za sportske fotografije), pri čemu je u slabijim svjetlosnim uvjetima potrebno koristiti najveći otvor zaslona i podizati ISO osjetljivost. I tako dalje, kao što je navedeno na priloženoj tablici. Posebna tema, vezano na ovu problematiku, bit će korištenje bljeskalice.

    Tablica najčešćih podataka uz tendencije korekcija pojedinog podatka

    Teme i dileme digitalne fotografije

    Magični trokut zaslon – ekspozicija – ISO obradit ćemo kroz niz praktičnih primjera, uz napomenu da postoji još jedan važan podatak koji treba uskladiti, balans bijelog (white balance – WB). WB vrijednost služi da u uvjetima specifičnog osvjetljenja korigira spektar boja, kako bi one izgledale prirodne. Nije ovisan o ostalim brojkama (magični trokut!), niti o količini svjetlosti, nego samo o prirodi svjetlosti. Bijelom naše oko doživljava dnevnu svjetlost kada je sunce u zenitu ili blizu zenitu. Jutarnji i večernji pomak hlade sunčevu svjetlost, te ju treba pomakom balansa prema toplijim vrijednostima kompenzirati. Umjetnu svjetlost žarulja sa žarnom niti treba posebno korigirati i tako dalje. Dobra je vijest da postoji i opcija AWB – automatski balans bijeloga, koja funkcionira zadovoljavajuće za neprofesionalnog korisnika. Međutim, u mnogim situacijama AWB bude prevaren, te je potrebno balans ručno korigirati.

    Digitalni DSLR Canon 7D sa izbornicima i displejem za brzi odabir podataka na stražnjoj strani kučišta

    Teme i dileme digitalne fotografije

    Jeftiniji modeli namijenjeni nezahtjevnim korisnicima imaju kotačić izbornika sa malim ikonicama na kojima je nacrtano sunce (normalni, dnevni uvjeti), mjesec (slabi svjetlosni uvjeti), žarulja (umjetno svjetlo), munja (korištenje bljeskalice), a izbornik može biti dopunjen sa još nekoliko opcija. Ovaj izbornik programira cijeli magični trokut i balans bijeloga prema očekivanim uvjetima fotografiranja. No svaki će zahtjevni korisnik veoma brzo prerasti ove skromne mogućnosti, te će poželjeti sam s više pažnje prilagoditi podatke za fotografiranje. Kada naučite usklađivati magični trokut podataka, mnogo ćete rađe fotografirati u manualnom ili nekom od poluprogramiranih modova nego u programiranom ili potpuno automatskom. U nastavku vidjet ćemo na konkretnim slučajevima, kako se programira fotoaparat u određenim situacijama, odnosno koje ćemo podatke postaviti i zbog čega.

    Autor: Zdenko Balog

  • TEME I DILEME DIGITALNE FOTOGRAFIJE

    PRAVILA, PRAVILA…

    Svaki pristoji tutorial portretne fotografije, kao i fotografije ljudske figure općenito (fashion, budoir, glamour …), odmah će vas s prvih stranica (slajdova) zasipati određenim pravilima tipa 'što je dobro', ali još češće, 'što se nikako ne smije'. Svakako preporučam pažljivo proučavanje ovog dijela tutoriala, online treninga, bloga, foruma, kolumne … Zaštedjet će vam mnogo truda, pokušaja i pogrešaka i ukazati na dragocjene prečice do boljih fotografija. Zatim, kad naučite i shvatite sva ta pravila, tek tada ih treba sva zaboraviti i s najvećim zadovoljstvom kršiti. Prije nego ih upoznate, nemojte ih apriori odbacivati.

    Većina pravila portretne fotografije, kao i svake druge koja ističe osobnost i usredotočena je na čovjeka, odnose se na položaj lica, glave, ramena, a zatim, ako uključuje cijelu figuru, držanje nogu, ruku itd. neki su fotografi razvili sustave pravila koja je lako pronaći na internetu guglajući neku opću frazu poput 'posing rules', 'portrait posing'… Tako ćete naučiti da, ako želite istaknuti oči na portretu (a tko ne želi?!), dovoljno je da model nježno spusti bradu, podižući pogled prema objektivu. Kako ne bi došlo do neugodnog nabiranja pod bradom, spuštanje brade povezano je s isturanjem glave prema naprijed. Ramena ne smiju stajati poprijeko (ortogonalno na 'vatrenu liniju' objektiva), posebno kod ženskih modela, nego zakrenuta pod 45°ili još jače. Iako 90°nije najsretniji kut (ramena poravnata s linijom objektiva), jače zakretanje ramena (poluleđno), poželjno je posebno kod vitkih i gipkih modela, jer formira popularni 'pogled preko ramena'. Također, glava ne smije biti ortogonalno postavljena, što vrijedi za žene, dok se kod muškaraca dozvoljava, posebno kod formalnih poslovnih portreta. Poželjno je da, bez obzira na položaj jedno rame bude više od drugoga.

    Iako je pravilo svih pravila 'kontakt očiju', odnosno uhvaćeni pogled modela, ne treba podcijeniti tajnoviti šarm oborenog pogleda. Ono što nije poželjno je nezainteresiran, neutralan pogled koji 'ne doživljava' fotografa, odnosno kameru. Pokušat ćemo primjerima ukazati na važnost pravila, a potom i na mogućnosti traženja kreativnog prostora izvan okvira pravila.

    TEME I DILEME DIGITALNE FOTOGRAFIJE

    Dvije fotografije nastale su u razmaku od nekoliko sekundi (fotoaparat Canon 7D sa Tamron 18-270 objektivom, uz indirektno svjetlo bljeskalice Speedlite 550EX).
    Podaci za obje fotografije bili su sljedeći:

    Mod – M
    Ekspozicija – 1/160 sec
    Zaslon – f/9
    ISO – 200
    Balans bijeloga – AWB

    Model, Lucija, upitala me tijekom fotografiranja, zašto stalno napominjem 'spusti malo bradu', pa sam ju zamolio da, nakon jedne fotografije, malo digne bradu, iznad linije horizontale (linija objektiva), te da zadrži pogled na objektivu. Drastična razlika između obe fotografije bolja je ilustracija važnosti ovog pravila nego bilo kakvo elaboriranje. Kao u nekoj čudnoj optičkoj varci, iste oči, jednako otvorene, djeluju mnogo veće i hvataju svu pažnju gledaoca. Pored toga, granična linija brade mnogo ljepše definira oblik lica, a zasjenjeni vrat ugodan je kontrapunkt osvijetljenom ramenu i licu.

    Pravilo 'brada niže – oči prema kameri', jedno je od onih pravila koja jedva da poznaju iznimke. Ovaj položaj, naime ostvaruje najsnažniji kontakt očiju (eyecontact), koji čini dobar portret. Iako nisu svi dobri portreti bazirani na uhvaćenom pogledu, u pravilu svi portreti dobro uhvaćenog pogleda dobri su portreti. Dobar sugestivan pogled koji komunicira s kamerom (gledaocem) prikrit će mnoge nedostatke, odnosno dozvoliti kršenja drugih, manje obaveznih pravila. Pogledajmo još dva 'uhvaćena pogleda':

    TEME I DILEME DIGITALNE FOTOGRAFIJE

    Fotografija je napravljena, korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Tamron 18-270 objektivom, uz indirektno svjetlo bljeskalice Speedlite 550EX.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 130 mm
    Ekspozicija – 1/160 sec
    Zaslon – f/5.6
    ISO – 200
    Balans bijeloga – AWB

    Fotografija je nastala u improviziranom studiju bijelih zidova, što omogućava jednoličnu meku rasvjetu sa svih strana, mada je korištena samo jedna bljeskalica. Model (Ana) u otvorenoj crnoj haljini i s crnim rukavicama djeluje holivudski glamurozno, dok pokret glave u odnosu na ramena daje utisak spontanosti, kao da je uhvaćena 'u prolazu'. Međutim, ono što otima svu pažnju gledaoca je izravan pogled njenih velikih očiju. Doživljavamo ovakvu fotografiju kao stvaran susret, kao da preko tog izravnog pogleda možemo komunicirati sa djevojkom sa fotografije. Sličan je i sljedeći primjer na kojem je model Ivana:

    TEME I DILEME DIGITALNE FOTOGRAFIJE

    Fotografija je napravljena, korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Tamron 18-270 objektivom, uz indirektno svjetlo bljeskalice Speedlite 550EX.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 91 mm
    Ekspozicija – 1/160 sec
    Zaslon – f/6.3
    ISO – 200
    Balans bijeloga – AWB

    Fotografirana je u istom prostoru, podaci su bili gotovo jednaki, s tom razlikom da je Ivana fotografirana iz veće blizine. Njena plava kosa i bijela odjeća guraju lice u prvi plan na način klasičnih fotografskih portreta. Važan detalj na ovim dosadašnjim primjerima je odbljesak koji daje očima sjaj, te dodatno snaže pogled.

    Ovakve fotografije ne nastaju jednostavno, mada nekad djeluju kao lak zadatak. Uglavnom nastaju kao dijelovi većih serija, jer je pored brižljivog impostiranja (namještanja) modela u dobar položaj potrebno postići spontanost. Modeli se uglavnom ukoče kada ih namještate (govorim o neprofesionalnim modelima, prijateljima i prijateljicama koji će vas zamoliti da ih fotografirate), te je potrebno da prođe neko vrijeme da se opuste. No i tada treba birati moment u kojem će pogled i izraz lica biti uhvaćeni na jedinstven način. Jedna od metoda koje redovito daju rezultat je sljedeća: postavite djevojku (ili momka) u željeni položaj i zamolite ju / ga da niti ne trepne, da ostane tako ukočen. Zatim je uzmete u kadar na željen način, zadržite nekoliko sekundi tišine i u času prije nego stisnete okidač do kraja izgovorite njeno ime. U tom času njen će ukočeni pogled oživjeti i imate ga priliku uhvatiti.

    Kad spominjemo muške modele, pravilo hvatanja pogleda funkcionira slično, uz razlike koje doprinose muževnosti, odnosno ženstvenosti portreta. Slavkov portret nastao je u dramatičnom crnom okruženju.

    TEME I DILEME DIGITALNE FOTOGRAFIJE

    Fotografija je napravljena, korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Canon 100 / 2.8 objektivom, uz indirektno svjetlo bljeskalice Speedlite 550EX.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 100 mm
    Ekspozicija – 1/160 sec
    Zaslon – f/7.1
    ISO – 200
    Balans bijeloga – AWB

    Iako se muški portreti, jednako kao i ženski, veoma rijetko postavljaju oktogonalnim položajem ramena, poželjno je da zakošenje kod muških modela bude manje nego kod ženskih, kako bi se zadržao utisak širokih ramena (uglavnom nepoželjan kod djevojaka). Usne su kod muškaraca redovito stisnute, smiješak smije biti tek naznačen, a osmjeh zubima ima mjesta na obiteljskim rođendanima i u političkim kampanjama (dakle općenito u situacijama u kojima se ljudi lažno smiješe). Dok djevojke trebaju usne imati opuštene, te ne smiju biti čvrsto stisnute, muškim portretima to daje poželjan ugođaj. Čak i na studijskim portretima djevojkama je dozvoljeno da im pobjegne i širi osmjeh:

    TEME I DILEME DIGITALNE FOTOGRAFIJE

    Fotografija je napravljena, korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Tamron 18-270 objektivom, uz studijsku rasvjetu na radionici portretne fotografije na Fotosajmu u Zagrebu.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – TV
    Fokus – 270 mm
    Ekspozicija – 1/100 sec
    Zaslon – f/6.4
    ISO – 640
    Balans bijeloga – AWB

    Zbog velikog broja sudionika radionice uvjeti nisu bili idealni, te je 'hvatanje trenutka' iziskivalo i vještine i strpljenja. Djevojka, profesionalni model, pogledom je kružila među fotografima, te je bilo potrebno uhvatiti trenutak kada je pogledala prema mojoj kameri. Zbog broja fotografa, snimao sam iz malo veće udaljenosti, kao i ostali, te je zoom objektiv trebalo izvući do kraja.

    U ovom prvom osvrtu na pravila treba se osvrnuti i na jedno na koje se svakako ne treba osvrtati: pravilo orijentacije. Iako se čini da je ovo pravilo neporecivo, te je čak ušlo u terminologiju (portrait format vs. landscape format), to je pravilo isključivo relikt i nasljeđe slikarstva, koji je statično i oslanja se na određene običaje. Građanski obiteljski portret, nastao kroz 18., te uglavnom 19. stoljeće, uspravno je orijentiran, jer prikazuje uvijek osobu vidljivu do ispod vrata (poprsje), bez osvrtanja na pozadinu, a na zid se mnogo zgodnije i ekonomičnije slažu uspravne slike.

    Sva ta ograničenja ne postoje u fotografiji, ali ih literatura i dalje ističe kao važno pravilo: portret treba fotografirati uspravno. Mnogo je razloga da od tog pravila odstupimo: slobodnije zauzimanje položaja modela nego što je bio slučaj kod slikarskih portreta, close-up portreti, koji veoma agresivno odrezuju sve suvišno, pa čak i gornji dio glave, čelo. Ako uhvaćeni pogled dominira portretom poprsja, čak i figure i polufigure, koliku će snagu imati, izdvojimo li ga iz velike blizine i eliminiramo sve manje sadržajne dijelove?!

    TEME I DILEME DIGITALNE FOTOGRAFIJE

    Fotografija je napravljena, korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Canon 100 / 2.8 objektivom, uz indirektno svjetlo bljeskalice Speedlite 550EX.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 77 mm
    Ekspozicija – 1/160 sec
    Zaslon – f/7.1
    ISO –400
    Balans bijeloga – AWB

    Eliminirano je sve osim lica djevojke (Sandra), pa tako i gornji dio glave sa čelom, koje je nasuprot donjem dijelu lica nesadržajno. Zona od očiju do brade, koja jest zona interesa portreta, učinjena je isključivim sadržajem. Zasjenjene oči bez sjaja, ruke koje gotovo grčevito grle lice doprinose blago inhibirajućem ugođaju portreta.

    Mnogo zajedničkog ima u kompoziciji portret Marijane, nastao u crnom studiju, posebno prilagođenom za fotografiranje intimnih portreta:

    TEME I DILEME DIGITALNE FOTOGRAFIJE

    Fotografija je napravljena, korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Canon 100 / 2.8 objektivom, uz indirektno svjetlo bljeskalice Speedlite 550EX.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 77 mm
    Ekspozicija – 1/160 sec
    Zaslon – f/10
    ISO –100
    Balans bijeloga – Shaddow

    U završnoj obradi fotografija je osjetljivo izrezana, 'kropana', kako bi se eliminiralo suvišno. Dilema između izvornog kolora i za portrete često preferiranog crnobijelog ovdje je razriješena, kao što to često radim, osiromašenjem kolora na blagu saturaciju srušenu na oko 30% od izvornoga. Djelomično, ali u manjoj mjeri, učinio sam to i na prethodnoj fotografiji (Sandra), te na mnogim primjerima iz prošlih kolumna.

    Ovaj puta obradili smo nekoliko važnih pretpostavki dobrog portreta: osnovne metode za ostvarivanje kontakta i hvatanje pogleda, položaj glave i ramena, orijentaciju… No to je samo početka. Nakon što se opet, s nekom drugom temom 'odmorimo' od portreta, slijede nove tajne dobrog portreta!

    Autor: Zdenko Balog

  • Prije nego su se pojavile društvene mreže

    Neki dan sam se sjetio onoga vremena prije dvadesetak godina, a bilo je to prije pametnih i ikakvih mobitela, kako smo izlazili van, provodili vrijeme i sve u svemu, nije nam bilo ružno. Ne, nije ovo nikakav pledoaje protiv modernih tehnologija, dapače, vidi se kako smo ih prihvatili, ali činjenica je da su stvari prije dvadesetak godina što se tiče druženja bile ipak znatno drugačije. Dakle, govorim o vremenu kraja svoje srednje škole i ranim danima studija – jednostavno bismo se spustili do Konta (za neriječane, poznato višegeneracijsko okupljalište na lijevoj obali Rječine kod hotela Kontinental), tamo bismo se prosmucali lijevo-desno, imali smo nešto bakšiša u džepu, taman dovoljno za platiti makjato koji smo mogli cuclati satima te bi već netko nama zanimljiv naišao. Nismo se prije toga dogovarali viberom ili messangerom, nije se previše ekstenzivno koristio ni telefon, već bismo se jednostavno spustili i nekoga našli. Već je i tih pola sata šetnje do Konta od mojih nebodera na Rastočinama (nikada, ako je bilo lijepo vrijeme, ne bih išao busom, nego pješke preko Belvedera i Via Rome dolje do grada za što mi je trebalo točno 30 minuta) bilo dio nekog nepisanog obreda, onda bismo se na tom Kontu okupili, pa se do kasna, a sad i to „do kasna“ je relativan pojam, raspredalo, pričalo, filozofiralo, flertalo, pijuckalo onu na početku kupljenu kavu, a što je već samo po sebi predstavljalo neki život i odmak od svakodnevice.

    društvene mreže

    Nije da nismo bili svjesni da je tada, polovicom devedesetih vladala totalna oskudica, bili smo i te kako svjesni da je svaka užicana kuna od roditelja zlata vrijedna i da je svaka od prijatelja nažicana cigareta nešto posebno, no bili smo mladi, štoviše, jako mladi, mogli smo tako dangubeći provoditi sate i dane, ma možda bismo tada mislili i godine, razgovarajući o koječemu, a uglavnom o onome što nismo razumjeli. Današnjim generacijama nepojmljivo, nije se putovalo, većina nas nije bila nigdje, većina je u mnogočemu oskudijevala, bilo je i više ili manje prikrivenih frustracija zbog toga, no ništa nije sprečavalo da se „debatira“ s većom ili manjom argumentacijom uglavnom onako samo da bi se debatiralo. O bilo čemu. Doba mašte. Mladenačkog idealiziranja ili omalovažavanja, svojevrsne arogancije koja proizlazi iz dobi u kojoj smo bili. To je bio neki spleen tadašnje Rijeke, koji s komocijom današnje vlastite dobi više ne poznajem niti bih ga mogao, čak i da hoću, rekonstruirati, pa mi tako diskurs nekih novih klinaca na tom istom Kontu danas ostaje stran i posve nepoznat, kao da se radi o nekoj drugoj kulturi ispisanoj na meni nepoznatom pismu. No, ako ćemo analogijom, zacijelo je to isto ono mladenačko prenemaganje kao što je bilo i ono naše, jer kakva drukčija treba biti mladost nego buntovna, puna sebe, prenemagačka, dodatno potkrijepljena generacijskim odobravanjem.

    Rekoh da nije bilo nikakvih značajnih gadgeta kao danas, rani su mobiteli bili kao cigle i jednu je takvu imao Mladen Urem, bio je to mobitel s kojim biste nekoga mogli pogoditi u glavu i zacijelo ga ozbiljno ozlijediti, dok smo mi drugi bili pomalo odrpani, željni svega, a što nam se činilo nedostižnim, nedohvatljivim, dalekim, stranim, sve ono što nam se danas čini smiješno blizu, tada je bilo daleko i nedohvatljivo, egzotično. Što dalje, to zanimljivije. Čini mi se kao da je onaj kasniji val putopisaca i avanturista baš ponikao iz te generacije koja je toliko čeznula za daljinama koje su nam u tom formativnom trenutku bile zaista nedohvatljive. Čini mi se da je danas sva generacija nas iz te sputane i ograničene mladosti ostala pomalo snena i zanesena tim vremenom, iako se sve promijenilo i ništa više nije isto kao što je bilo, da, priznajem, osjećam da smo ostali pomalo kao dinosauri nakon udara meteora, pa i danas živimo te svoje šale, cinizme, ironije, groteske koje smo započeli u nikad odrađenoj mladosti, a koju smo silom biologije izgubili.

    Kako rekoh, ne znam što o tome misle današnje generacije kojima je zacijelo smiješno ono naše trabunjanje na Kontu, koji ne mogu shvatiti kako nismo mogli kupiti kartu Ryanaira za London Stansted ili Stockholm Skavstu jer to jednostavno nije postojalo, kako nismo mogli nositi pristojnu odjeću, pa makar bila iz H&M-a ili za one malo potkoženije iz Benettona ili Desiguala, kako smo se mogli žaliti na to da nemamo pristup knjigama koje su nas zanimale, kao i to da nismo mogli nekome slati poruke kada bi nam palo na pamet niti graditi virtualne identitete na društvenim mrežama. Kao što im zacijelo ne bi bilo jasno da, sve u svemu, nismo bili baš nesretni ni tužni, bili smo klinci kao i svi ostali, bili smo sretni u svojim bajkovitim balončićima i da, družili smo se uživo, svakodnevno i stalno, neprestano, unatoč svemu.

    I tada su se pojavile društvene mreže.

    Autor: Milan Zagorac

  • Q10 ili priča o superkupcu

    Ne, nije riječ samo o razvijenom supervirusu ili superbakteriji, niti je riječ o superbateriji. Ultimativni izum današnjice je superkupac.

    Znate ono… Dobro, možda ne znate jer vas ne zanima taj žanr filma, ali Romerov film „Zora živih mrtvaca“ odvija se u shopping mallu, nama poznatijem kao trgovački centar, koji postaje posljednje utočište živih. No, zombiji kao zombiji, ulaze i ulaze i ne prestaju ulaziti, a sjećanje na svijet prije apokalipse zombija postao je upravo – trgovački centar sa svim svojim proizvodima, novim, mirisnim, upakiranima, kako kaže stih pjesme The Beat Fleata „šareni artikal, karton i plastika, crven, zelen, žut, kupuj kao lud“. Da nastavimo: „Nije bitna kvaliteta, samo etiketa“. Naravno da nije bitna kvaliteta. Odnosno, bitna je ukoliko nam etiketa to jamči, znači – petlja nas je vratila opet na početak.

    Q10

    Dakle, vratimo se opet na ono odakle smo krenuli: superkupac. To je posebna vrsta razvijena od humanoida, homo sapiensa sapiensa, a koja žudi da ima trepavice „kao da je rođena s tim“, želi također kjut ten, pardon Q10 molekule koje pomlađuju kožu, dobro, i čine ten da bude kjut, koja ide tamo gdje je „cijene“ pa „tu kupuje“, da, cijene i istinske vrijednosti kao, primjerice „Das Auto“, što podrazumijeva da je baš to auto, a ne nešto drugo, te, naravno, govore o tome što je „neprocjenjivo“, a mogu i aludirati da „vrag nikad ne spava“, pa je potrebno izdvojiti koji novčić za dodatno zdravstveno osiguranje, kao što je vrlo pogodno razmisliti „s kime bankarite“ jer očito nije isto, postoji i bolje i gore bankarenje, što god to značilo (je li to možda neka igrica kao monopoly?).

    I tako desetljećima. Nećemo pretjerivati, nije stoljećima, nekada je ova mašinerija bila rezervirana samo za urbano stanovništvo izloženo pogledima na izloge, no s masmedijima ono je postalo svedostupno i sveobuhvatno, postalo je sveprisutno, toliko vidljivo da možda ne možemo ni leći u postelju, a da prije ne provjerimo na fejsu ima li što novo, jasno, uz novu poruku s ebaya, jer „čega nema tamo, to ni ne postoji“ (ne, ne možemo sigurno, jer probajte pobrojati po kući koliko imate pametnih uređaja).

    Nemojmo se pretvarati da mi nismo dio toga. Jesmo i ne možemo iskočiti iz toga vlaka, jer svako iskakanje predstavlja prilično veliki rizik. Da, mi smo, konačno, ti zombiji iz supermarketa koji traže meso, koji idu i kupuju, koji onako glavinjanju ispod neona da bi djelovali mlađe, ljepše, privlačnije, feromonskije, moćnije, da bi samima sebi vratili samopouzdanje, da bismo se osjećali prestižnije u svijetu koji je zapravo ostao bez prestiža, koji je, da se opet izrazim tuđim riječima „sav jedan citat“, sve je generik, konfekcija, čini mi se da smo čak i zaboravili što je uopće to „haute couture“, kako kaže jedna bivša ministrica, sva također „alternativna“ (naime, i alternativa je postala moda, zar ne, moguće ju je nabaviti na ebayu za 12,26 dolara i to bez poštarine), reklamirajući svoju novu knjigu (navodno – prikriveno) a gdje navodi razliku između „političara novoga kova“ i onoga što je, navodno, bilo prije. Ovo je civilizacija „navodnog“ jer „što je istina?“.

    Kako god, superkupac je lansiran u orbitu, umjesto nadčovjeka nastao je nadkupac, umjesto lude ljubavi koju su zazivali podjednako očevi kršćanstva kao i nadrealisti, ostala je samo mašinerija lude pornografije i svedostupne industrije iluzije i zabave, proizvodnje u granicama nerazumnih brojeva, rast, rast, rast svega, pa i petminutnih slava i „ne-svijesti“ o životu. Mi smo u san u snu golemog, ne znam kako da to kažem, slaboumnika, koji mašta o predivnoj zabavi koja nikad ne prestaje, o lalalandu, a koju svako malo nešto pokvari.

    Superkupac je apokalipsa zombija, ne, ne isključujmo se iz toga, nema načina da se isključimo, ne, nema načina da izbjegnemo toj ulozi.

    Vraćam se ponovno na prvu asocijaciju, na „Zoru živih mrtvaca“, a kojima je jedini refleks, osim nagona za mesom, ostao upravo guranje kolica pored polica. Spas je u trošenju da bismo bili ljepši i privlačniji, bolji nego što jesmo, konačnog izlaza ionako nema ili ga mi ne vidimo iza kulisa jer smo dobro ugođeni da ne vidimo. On završava na vratima skladišta uz tragičnu sumnju pomaže li taj blesavi Q10 ičemu, osim da izbija pare iz novčanika i je li onaj auto baš „Das Auto“. Zaista, zaista tragično pitanje.

    Autor: Milan Zagorac

  • Riječki steampunk

    Često mi se, nedjeljom navečer dok gledam Murdoch Mysteries, odnosno Inspektora Murdocha, pojavi ista ideja: kako bi bila genijalna stvar napraviti ovako jedan banalan trilerčić smješten u Rijeci s kraja 19. ili početka 20. stoljeća. Na primjer, inspektor Achile Szapary istražuje nestanak nacrta koji je puknuti inženjer Ploech čuvao u sekreteru u svojem najmodernijem stanu na šestom katu oblakodera u blizini crkve sv. Vida, a na kojem je radio zajedno s Marconijem dok ovaj nije izašao iz projekta. Dobro, malo se šalim, ne mora baš biti tako blesavo, ali zašto ne? Kao da su Murdochove misterije išta drugo nego reklama za Toronto i pseudopovijesno opravdavanje za njegov sjevernoamerički trijumf u današnjici, naravno, prepune insinuacija i na današnje doba. U Rijeci toga vremena imamo sve ove steampunk fore ala Elon Musk onoga vremena - inspektore, sitne kriminalce, parovoze, došljake, mornare, najmodernije parostrojeve koje svijet nije vidio, prve telekomunikacije, prve nebodere, gazde, sluškinje, službenike, placarice, trgovce, lude izumitelje i još luđe nadvojvode u vili u susjednom vrtu, enormno poznate svjetske ličnosti u prolazu ili stalnom boravku, masonske lože, ma sve, ali baš sve elemente imamo dane na tapeti kako bismo mogli stvoriti alternativnu prošlost koja bi zacijelo dala i alternativnu budućnost, no to je ionako poanta ovoga subžanra SF-a.

    Riječki steampunk

    Imamo još jednu komparativnu prednost u odnosu na Murdochov Tornoto: grad je ostao poprilično očuvan, posve recentno je i filmski otkriven u hrvatskim pojmovima, no, dobro, najbitniji preduvjet da imamo takve producente, scenariste i redatelje kao i uopće ideju da se možemo pomalo ironično okrenuti prema svojoj prošlosti, to ipak još nemamo. Možda jednoga dana. Možda jednoga dana na kraju počnem pisati u tom žanru. No kad razmišljam u tom registru "što bi bilo kad bi bilo" možda bi bilo još bolje da u gradu imamo jednoga Elona Muska, ali to je sada jedna sasvim druga priča.

    I tako, dok sam ja gubio vrijeme na razmišljanje bih li se mogao zainteresirati za neko književno eksploatiranje šušnute riječke prošlosti (ali bez onoga nostalgičnog kukanja "joj, što je nekad bilo bolje", već na sasvim drugi način), dođe do mene informacija da se mađarski književnik Benedek Szabolcs upravo zainteresirao za ovo: da, baš za to, za nešto što možda po definiciji nije steampunk Rijeka, ali svakako je steam-retro-samoironično-suspense-mistična Rijeka, ona Rijeka koja je bila plurilingvalni melting pot naroda i narodnosti sveudilj slobodnozidarske monarhije, s nevjerojatno zanimljivim pričama i događajima, bili istiniti ili tek urbane legende, s impresivnim tehnološkim backgroundom onoga doba, od snimanja metka u letu, prve rendgenske fotografije, do tehnologije povezane s torpedom (ne, nije samo stroj za propulziju i žiroskop, ima toga još), do onoga što bismo mogli nazvati rodilištem moderne reklamne industrije onoga doba.

    Kako bilo, Benedek Szabolcs se vrlo entuzijastično zaputio u istraživanje zajedničkog nam grada, pa se nadam da ću mu moći pomoći oko niza potrebnih informacija.

    U međuvremenu, kako rekoh, dogodila se i ona evolucija u prepoznavanju riječkih ambijenata kao vrlo zahvalnih kulisa za suvremene filmske produkcije, pa dobro, ako se odnose i reklame za Lexus, nema veze, i to je odlično, pa ako se i radi o domaćoj seriji o nekim novinama, dobro, neka je. To znači da postoji nešto što je ljudima zaista privlačno, bilo da se radi o financijskoj povoljnosti, bilo da se radi o vizualno dostupnim kadrovima za koje ne treba previše tehnološkog doštukavanja. U prepisci između mene i Benedeka pojavilo se jako puno točaka interesa: od priče o morskome psu koji je strašio stanovništvo davnih godina početka 20. st., preko Lože Sirius, Carpathije, do predivinih starih fotografija Rijeke na portalu Fortepan

    Dodao bih tu i nevjerojatno puknutu priču o Svetoj Johanci koja je "plakala krv" pa je na kraju sve završilo na policiji u rukama oružnika Ilije koji je na svoju čast prekinuo sramotnu rabotu.

    No, priča o Rijeci s početka, dakle, ona o nekoj steampunk seriji tipa Murdoch Mysteries nije još uvijek došla na red. Barem ne u nas. Možda dođe iz Budimpešte, zašto ne, ta ta su dva grada, barem u onom svom zajedničkom KuK dijelu ionako posve orođena. U krajnjoj liniji, možda je to i bolje, jer tada nije riječ o samohvali niti guranju sebe u prvi red, već o jednoj vrsti vanjskog priznanja i interesa koji dolazi iz druge zemlje. No, kako bilo, mislim da bi ipak bilo bolje da se samoekspolataciji okrenemo i mi sami.

    Autor: Milan Zagorac

  • PUTOPIS S POTPISOM

    SARAJEVO

    PUTOPIS S POTPISOM

    Sarajevo je grad čije su priče toliko bliske i pune života da čak i ako ga nikad niste posjetili imate dojam da poznate njegove ljude, znamenitosti, ulice, trgove, mostove i parkove. Sada je pravi trenutak da doživite taj grad izbliza i uvjerite se da je još zanimljiviji nego u vašoj mašti! Grad na Miljacki svojim posebnim šarmom oduševljava svakoga tko ga posjeti. Iako ga možda možete zavoljeti izdaleka, kroz pjesme njegovih grupa, djela njegovih pisaca, duhovitost umjetnika, okuse bureka i ćevapa... ništa se ništa ne može usporediti s boravkom u Sarajevu i užitku druženja s tim gostoljubivim ljudima, šetnjama krivudavom Baščaršijom i otkrivanju svih ljepota koje vam ovaj grad nudi na pladnju.

    Putovanje je počelo u noći s petka na subotu. Točnije u subotu u 1,30. Početna stanica bila je kod zagrebačke Inine zgrade preko puta MSU (Muzej suvremen umjetnosti) u Novom Zagrebu. Prijateljica Marija koja je putovala samnom već je bila tamo. Obično ja uvijek kasnim što i nije neka novost, ali ni vrijedno spomena. Uglavnom, krenuli smo prema istoku Hrvatske, točnije do granice s BIH kod Slavonskog Broda. Do tamo s jednim stajanjem nam je trebalo otprilike 2 i pol sata. Čekanje na granici zaustavilo nas je na još dodatnih pola sata zbog jedne putnice koja nije imala dokumente sa sobom. Na tugu svih putnika pa i mene morali smo otkazati drugu pauzu za wc i pušenje jer smo i ovako već debelo otišli izvan plana i programa. Negdje oko 9 sati ujutro napokon smo ugledali prve kuće u okolici i par minuta poslije stigli u dugoočekivi grad Sarajevo.

    Sam obilazak i nije tako dugo trajao s obzirom da smo imali mladog vodiča koji nas je uputio i proveo kroz osnovne glavne spomenike, znamenitosti i mostove u gradu, usput pričajući priču o povijesti i životu Sarajeva koji je tada bio pod Osmanskkm carstvom. Na kraju ture vodič Vedran, pravi izvorni Sarajlija spomenuo je jednu scenu koja mu je bila zgodna za ispričati svakoj grupi do sada pa tako i nama. Riječ je o legendarnom filmu ''Valter brani Sarajevo'' i posljednja scena gdje Valter pokazuje suborcima grad i govori riječi: ''Sehen Sie diese Stadt? Das ist Walter!'' što u prijevozu s njemačkog jezika znači: ''Vidite li ovaj grad? To je Walter!

    SARAJEVO

    SARAJEVO

    Nakon službenog dijela grada oko 11,30 počela je naša privatna tura. Marija i ja odluči smo se prvo pozabaviti prvo kupnjom suvenira za prijatelje i sebe, a onda uživati u obilasku, fotografiranju i gastronomiji Sarajeva. Tako smo vidjeli sebilj na glavnom trgu Baščaršiji, Carevu džamiju, Staru pravoslavnu crkvu, Latinsku čupriju (Principov most) bili smo u muzeju Sarajevska pivara i tamo kupili nekoliko suvenira, fotografirali se, vidjeli franjevačku crvku i naravno kušali nezaobilazne čevape i lepinje, baklavu i sve skupa zalili sa pravom Sarajevskom pivom. Upoznali puno dragih ljudi, s nekima smo se odmah upoznalii razmjenili brojeve telefona. S nekima ćemo se možda opet susresti na nekom novom putovanju, a neki će tek ostati zaboravljeni putnici kao i mi njima.

    Bačva

    Moram priznati da mi je ovo bilo jedno od naljepših putovanja, izuzev vožnje od 16 sati (8 sati u jednom i 8 sati u drugom smjeru) no ukupno gledajući imam razloga biti zadovoljan. Iako sam se veselio i Ljubljani, Piranu i Portorožu, Grazu i Fužinama, kao i Čazmi te Puli i Brijunima, nigdje se nisam osjećao više ''kod kuće'' kao u Sarajevu. Da li je to do ljudi, mentaliteta, nacionalnosti, hrane, prirode, čega kod ja sam bio oduševljen. I mislim da ću se vratiti. Možda za pola, godinu dana, možda za dvije... ne znam točno! Samo znam da je još jedno divno putovanje ostavilo trag u mom životu i upisano zlatnim slovima, a sve ostalo je manje bitno.

    Sarajevo, ostaj mi lijep i divan grad kao i tvoji stanovnici. Do nekog novog susreta...

    Pozdrav!

    Autor: Dominik Papić

  • Sedamdesete

    Mamić je unikat. Produkt je i Tuđmanove vizije i korumpiranih političara i inferiornog društva "suvremene" Hrvatske.

    Ma koliko je njegovo ponašanje svakom iole normalnom čovjeku gnjusno, osobno, ne zamjeram mu ništa.

    On se samo ponaša onako, kako mu drugi dozvoljavaju. Uz sve navedene, čak i suci, ljudi koji u rukama imaju alate za kažnjavanje i stavljanje iza rešetaka svakoga tko to zaslužuje. Bilo radi kriminala, bilo radi neprimjerenog ponašanja u sudnici. U sudnici, gdje bi kultura i poštivanje zakona trebale biti neprikosnovene.

    Prodanović i Sloković, iskusni su odvjetnici koji su u svojoj praksi branili mnoge, narodu omražene face. Ipak, građanima su i dalje simpatični i malo tko im zamjera njihov rad.

    Scene na Županijskom sudu u Osijeku samo su jedne u nizu drskog Mamića. Neki misle da je to unaprijed dogovoreni scenarij, drugi tvrde kako je to samo dio ludila, ludog Mamića.

    Ako je riječ o prvome, svaka im čast. Ako je riječ o drugome, pitam se, jesu li dvojac Prodanović/Sloković uistinu toliko siromašni da im treba i Maminjin novac? Uz cijenu ovakvog vrijeđanja njihova rada i osobnosti.

    delozacija

    Ili je u pitanju želja da se još jednom dobije pobjeda na sudu, što koristi njihovoj odvjetničkoj praksi. Čak i po cijenu "pustite lopova".

    Voljela bih da odvjetnici takvog kalibra, povremeno u svoje okrilje uzmu neku sirotinju i da je obrane od, primjerice, deložacije iz kuće/stana radi kredita u švicarskim francima. Ili da svojim umijećem i znanjem štite neku bakicu radi neplaćene pristojbe za radio, pobijajući rješenja Ovršnog zakona i dokazujući njihovu pogubnost i besmislenost. Ili da budaletinu koja prijeti svojoj bivšoj djevojci/supruzi strpaju iza rešetaka na duže vrijeme. Ili da učine nešto slično za one koji nemaju love a koji će u sudnici biti pristojni dok će odvjetnicima biti zahvalni. I neće ih vrijeđati. I da to učine pro bono.

    Davnih sedamdesetih, moji roditelji su sazidali jednu sobu. Bez sanitarnog čvora i bez potrebne građevinske dokumentacije. Nakon dolaska inspekcije, stiglo je i rješenje za rušenje. Veseli trio, moj otac, majka i ja, trebali smo spavati, vjerojatno u dvorištu pod šatorom.

    Veno Bojanovski, odvjetnik kojega su moji roditelji angažirali, odradio je svoj posao. Spriječio je rušenje, dogovorio je plaćanje kazne u ratama i isposlovao vrijeme za dobivanje potrebne dokumentacije.

    Scena koja mi se urezala u pamćenje bila je ona, kada su moji roditelji na stol stavili svoje dvije, tek dobivene plaće i još nešto posuđenog novca kako bi podmirili troškove Bojanovskog.

    On je pogledao svežanj novčanica i pitao moje roditelje: "A od čega ćete vi živjeti?" Tata je odgovorio da će se snaći, majka je nadodala da imaju još novaca. Bojanovski je mojoj mami zaprijetio kažiprstom i kimanjem glave. Naravno, znao je da ne govori istinu.

    Nakon toga, mene je pomilovao po glavi i rekao: "Mala, ne boj se sirotinje, protiv nje se uvijek može. Boj se pretjeranog ponosa, uz njega ćeš uvijek biti sirotinja!" A mojim roditeljima je rekao: "Ostavite ove novce za sebe i za dijete. Vama neću uzeti niti dinara a ja ću se već namiriti. Ima bogatih, njima ću naplatiti i ovaj vaš trošak."

    Uz sva protivljenja i nagovaranja mojih roditelja, Veno novce nije uzeo. Umjesto njih, zatražio je od mog oca da mu natoči rakiju. Popio ih je nekoliko, zacrvenio se, i u dobrom raspoloženju, pozdravio se i otišao.
    U povijest, gdje mu je i mjesto.
    Hvala Veno!

    Autor: Ivanka Žakman

  • Slučaj zazorne profanizacije akademske dijareje

    Diskursivna potka ovog romana čvrsto je fiksirana u Lacanovoj tezi o „objektu malo a“, koji se definira kao objekt žudnje koji je nemoguće dosegnuti. Protagonist provodi svoje bivstovanje rastrgan između temeljnih poriva erosa i thanatosa, priželjkujući postizanje sabiranja svojih težnji u jednu amorfnu i mrtvu kontemplativnu masu koja sama sebe onemogućava za daljnje djelovanje, no istovremeno šizofreno čini sve ne bi li on kao subjekt naracije nastavio orbitirati oko svojeg „objekta malo a“, i tek na kraju diskurzivnog toka koji omeđuje njegov život shvaćajući pravu lakanovsku istinu – svaki objekt žudnje je tek fantazmatsko prazno mjesto u koje upisujemo svoje želje i nagone i činimo od njega objekt svojih nastojanja, istovremeno ne shvaćajući da on jednako definira našu bit, i da oformljujemo sami sebe na temelju jedne śūnyatā-e, tj. staroindijske praznine, u punom smislu tog pojma. To shvaća i protagonist ovog romana, i u istom trenu njegova egzistencija gubi svaki oslonac, i to jer objekt njegove žudnje, sada fizički promijenjen iz njegove idealizirane slike u nešto zazorno (jer odrastanje i starenje jest nešto uvijek zazorno, čak i u psihopatološki zdravijim djelima od ovoga), sada postaje potpuno bezvrijedan, u smislu da nije više „nedohvatljiv“, „nedopušten“, i idealiziran (idealzijacija se ovdje sastoji u zločinačkom nastojanju poostvarenja mita o vječnoj mladosti ženskoga tijela).

    Akademik

    Vjerojatno se pitate: „Što se to ovdje događa? Kakve su ovo brbljarije u ovotjednoj kolumni?“, i ja vas ne krivim. Naime, u ovotjednoj kolumni upravo ćemo se baviti jalovim brbljarijama koje su uzdignute do statusa znanosti. U ovotjednoj kolumni pozabavit ćemo se akademskim „diskursom“, tj. akademskim stilom izražavanja.

    Gornji tekst sam upravo improvizirao iz glave, te on predstavlja fragment nepostojeće akademske studije o jednom poznatom romanu iz svjetske književnosti.

    Upravo sam improvizirao taj tekst kako bih pokazao da pisati na taj način nije uopće teško, da ne podrazumijeva velike studije i pripreme, kao ni neku veliku inteligenciju ili uzvišenu i društveno bitnu motivaciju za pisanje ovakvih užasa.

    Tu sam demonstrirao glavne značajke akademskog izražavanja: ogromne, razvučene i složene rečenice pune stručne terminologije, kao i pomno skrivanje onoga što bi se trebalo izreći i što je tema same radnje. Glavno pravilo akademskog diskursa glasi: Ako imaš nešto za reći, a kažeš to prejednostavno, tada to neće zvučati naročito impresivno. Stoga se nikad ne izražavaj jasno. Što manje publika razumije, to će te smatrati intelektualno nadmoćnijim.

    Akademski stil izražavanja jedan je od glavnih krivaca za pad interesa za humanističke studije. Taj ogavni akademski diskurs služi samo jednoj svrsi – produbljivanju elitizma humanističkih studija. Ako svi razumiju o čemu se radi u analizama poznatih umjetničkih djela, tada nam akademici i njihova tumačenja postaju suvišni, zar ne? Prema istom principu postupali su staroindijski svećenici kada su osmislili umjetni jezik sanskrt i postavili ga za sveti jezik liturgije. Sanskrt je toliko kompleksan i zahtijeva tolike godine predanog učenja da su u mogućnosti savladati ga bili samo pripadnici svećeničke kaste koji se nisu bavili ničim drugim osim proučavanjem svetih spisa. Kako su drevni Indijci vjerovali da je vršenje svetih obreda prema vedskim spisima preduvjet za održavanje sklada svemira i vlastitih života, tako je apsolutni društveni imperativ njihova društva postao imati svećenike koji će biti u stanju protumačiti svete sanskrtske spise. I tako je rođena indijska društvena elita. I tako je rođena moderna akademska elita. Osim što su akademici danas jedini koji vjeruju u neophodnost i društvenu korisnost vlastitih tumačenja, preslijepi i preglupi da shvate kako kokodaču na svojim izmaštanim diskursima u praznim dvoranama.

    Proanalizirajmo ponovno gornji odlomak iz nepostojeće studije poznatog romana. (Usput – vjerojatno nemate pojma o kojem se uopće romanu radi, zar ne? Ne čudim se. Akademski diskurs ne dopušta niti tako osnovne uvide. Reći ću vam – ovdje se radi o analizi Nabokovljevog romana „Lolita“). Pokušajmo prepričati gornje baljezganje jednim suvislim, inteligentnim, svakodnevnim i svima dostupnim jezikom:

    Tema ovog romana, koja nam se saopćava kroz naraciju, zapravo je tema o žudnji za „zabranjenim voćem“, tj. nedostižnim objektima požude. Glavni lik romana istovremeno nastoji potisnuti svoj „zabranjeni“ nagon, ali ga istovremeno i paradoksalno hrani produbljivanjem svoje „zabranjenje žudnje“ protiv koje se većinu vremena nema snage boriti. Na kraju romana glavni lik shvaća istinu – njegova je zabranjena ljubav počivala na posve nestvarnim i lažnim temeljima. Ono za čime kao ljudska bića žudimo u pravilu je samo iluzija privlačnosti koju moramo pod svaku cijenu posjedovati kako bismo se osjećali potpuno. Na taj način naša žudnja oblikuje naše karaktere. No, ako je naša žudnja u svojoj srži „lažna“ i „isprazna“, tada je naša osobnost izgrađena na potpuno pogrešnim i zapravo imaginarnim temeljima. To shvaća i protagonist ovog romana, i u istom trenu doživljava krizu identiteta jer je njegov idealizirani objekt žudnje doživio transformaciju, tj. odrastao! Odrastanje i starenje su u današnjem društvu, i izvan psihopatološke tematike kojom se ovaj roman bavi, zapravo tabu-teme. Stoga protagonistova žudnja više ne može biti usmjerena na svoje „zabranjeno voće“, jer je starenjem Lolite na kraju romana narušena njegova idealizirana maštarija o vječno mladom objektu njegove zločinačke pohote, koja ga je definirala kao osobu.

    Gornji i donji tekst iznose zapravo identične teze. No, kolika je samo razlika u čitanju i razumijevanju jednog naspram drugog!

    Ono što želim ovotjednom kolumnom poručiti jest da je vrijeme da se akademski krugovi probude i progledaju. Njihova je društvena uloga učiti mlade ljude kritičkom i analitičkom mišljenju, te im prenijeti znanje u obliku raznih ideja, spoznaja i teorija od kojih su studenti tada dužni vlastitim izučavanjem napraviti neki smisleni osobni svjetonazor. No, do uspostave te komunikacije koja je nužna za prijenos znanja, ideja i misli, uopće ne dolazi jer se Akademija više bavi učvršćivanjem vlastite elitne pozicije u društvenoj strukturi nego onime za što ih se plaća – obrazovanjem!

    Sve ovo govorim kao akademski građanin s dvije diplome u džepu, kao građanin koji je svoje studije završio u roku, bez i jednog ispita prenesenog u iduću akademsku godinu. I kao takav, zato jer sam radio na sebi i oformio svoje kritičko mišljenje, govorim vam da je dosta ove sramotne cirkuske predstave u našim predavaonama i u našim istraživačkim člancima.

    Naučite govoriti kao ljudi – za ljude – ili začepite prokletu gubicu!

    Autor: Boris Kvaternik

  • Smrad trupla

    Već se bezbroj puta govorilo o tome kako je poezija mrtva, ili je pak na putu prema grobu jer je netko na nju izveo mučki atentat. Gotovo svako novo stvaralačko razdoblje donosi sa sobom istu dosadnu paranoju od ubijanja umjetnosti drskom inovacijom.

    Pa ipak, u našem dvadeset i prvom stoljeću takve se izjave sve rjeđe čuju. Tome razlog sigurno nije taj što smo postali tolerantniji prema novom i nepoznatom, nikako. Ako čovječanstvo nešto ne razvija s vremenom, onda je to svakako njegova tolerancija prema stranome.

    Ne, danas je sve manje moguće čuti isto staro blebetanje o smrti poezije iz razloga što o njoj više praktički nitko i ne razgovara.

    A to je jedino što može zaista ubiti poeziju. Ne inovacije, ne odbacivanje tradicije, ne uplivi novih ideologija i vrijednosti – ne. Već ravnodušnost.

    Ravnodušnost za poeziju. Nezainteresiranost za ta tajna vrata koja iznad svih šansi propuštaju sitni, mravlji čovječji um u bespuća multiverzuma – to je smrt poezije, a time i smrt same ljudskosti, jer poezija čovjeku pomaže poput kristalne kugle da se sjeti nečeg davno izgubljenog – svojeg lutajućeg, melankoličnog duha koji je gazio preko planina i oceana samo da bi spustio pogled na stopu do tad neotkrivenog mirisnog tla, da bi otkrio vlat trave propupalu iz raspucalog betona pokraj autoputa.

    Što je pošlo po zlu? Kako je moguće da su ljudi izgubili interes za jedinu magiju preostalu u ovome svijetu? Jer poezija to jest – ona je vrata u nedostižne sfere prošlih sjećanja, budućih nada i proročkih vizija, ona je magični čvor u stanju na daljinu opiti i hipnotizirati ( čak i podložiti svojoj volji!) tuđi um, i s drugog kraja svijeta.

    poezija

    Odgovorno tvrdim da je interes za poeziju usahnuo s porastom groznog korova elitnog akademizma koji je, poput neke gladne amorfne mase usisao u sebe umjetnost, isušujući je kao što bolesnoblijede gljive na kori debla polako ali sigurno jedu stablo iznutra sve dok ono ne padne, potpuno šuplje od svoje srži.

    Tko je od do neba pretencioznih akademika odgovorniji za današnje gotovo univerzalno okretanje leđa poeziji generacija koje tek stasaju u svijetu poharanom od bilo kakve mistike?

    Poezija, da bi opstala, nužno mora ponovno otkriti vlastitu nepretencioznost.

    Nepretencioznost nikako nije i trivijalnost, baš naprotiv. Bilo koji zen pripravnik mogao bi vas podučiti tome. I to je nešto što današnja pjesnička elita odbija shvatiti. Naprotiv, njima današnja poezija u globalu nije dovoljno ozbiljna, dovoljno uzvišena.

    Serem na takvu uzvišenost! Onaj tko ne zna prepoznati uzvišenost u traku sunca koje se odbija od mliječnobijele teksture tek opranog jutarnjeg suđa u limenom sudoperu nema što tražiti u poeziji. Umjesto svakodnevnog i običnog (koje je, zapravo, sve samo ne svakodnevno i obično – ono je esencija pjesničke i proročke ekstaze), oni rone u moru teorija, imena, lista, pravila, propisa, zadanosti, tradicija, pretpostavki, kravata, popodnevnih kava, profesorskih lula, smrdljivih malih kabineta, žablje napuhanosti, itd. – i od toga se nadaju sklepati poeziju dostojnu čovjeka! Fuj! Gadovi! Fuj! Okaljali su prošla i buduća stoljeća i stoljeća i stoljeća i stoljeća ekstaze svojim odurnim birokratskim šapama!

    Jedine osobine nespojive s duhom same poezije su birokratizam i intelektualizam. Intelektualac ne može pisati poeziju, kao ni birokrat. Dakako, bilo je kroz povijest pregršt pjesnika koji su bili vrhunski potkovani intelektualci, ali stvar je u tome da su oni pjesnici koji nešto vrijede u trenutku pisanja poezije odbacivali svoju intelektualnost poput predebelog kaputa koji im onemogućuje kretanje!

    Oni koji nisu imali snage za to – i ostali su samo intelektualci. Intelektualci koji su povremeno voljeli sebi laskati nazivajući se pjesnicima, ali to nikad nisu bili.

    Intelektualna poezija označava onaj simptom koji je uspio istrijebiti moderne čitatelje kao muhe, ostavljajući poeziju u striktnim ogradama akademskih klupa. Poezija bi trebala biti univerzalna - trebao bi je moći vrištati luđak, isto kao što bi je trebao moći sricati osnovnoškolac.

    Poezija intelektualnog tipa je jednostavno klaustrofobična, u smislu neprozirnosti same misli. Poeziju koju treba čitati praveći bilješke i zavirujući u riječnike ja jednostavno ne mogu uzdizati na pijedestal iz jednog jednostavnog razloga - jer ne prenosi sirove osjećaje. A to je glavna zadaća poezije, i njezin univerzalni ključ, ako takvo nešto uopće postoji - prenijeti bilo kakav osjećaj! Bilo kakav – nefiltrirano!

    Ukoliko neka pjesma može širokim masama prenijeti osjećaj gađenja, ljepote, čuđenja, ljutnje, zgražanja, seksualnog uzbuđenja, mentalnog hendikepa, ljubavi, nepravde... to je to. Stoga su moderni intelektualni stihovi pomodarstvo i ne služe jedinoj svrsi kojoj poezija može služiti - kratkom osjećajnom poistovjećivanju čitatelja i autora, pa makar i na jednu sekundu - onaj moment kada zastaneš i kažeš: ''Da, da, tako je, znam o čemu ovaj čovjek priča, baš sam to jučer slično doživio dok sam išao kupiti kupus na tržnicu i nešto usput iskusio''.

    Intelektualna poezija je elitistička, a poezija bi smjela biti otprilike sve ostalo, samo ne elitistička. Ako poeziju ne zna pročitati i osjetiti netko bez akademskog stupnja, mislim da se čovjek s pravom može zapitati čemu ona zapravo služi i koja je prava intencija govorenja na način da se u jezik postavljaju namjerni hendikepi koji probiru publiku, tako da zapravo jako mali krug ljudi može samo tek približno shvatiti o čemu se tu zapravo radi? Poezija mora biti instinktivna. Bljesak razumijevanja, a zatim mrak. Iza njega može slijediti novi bljesak, ali i ne mora. Bitno je pisati namjerno ne uskraćujući publici svoja mentalna iskustva s kojima se i ona može poistovjetiti i na taj način autora zapravo učiniti veoma ranjivim. To je opasno i mučno, ali zato se to i isplati raditi.

    Poezija je skok s litice u razjapljena božja usta koja poput zahodske školjke usisavaju obzor nad gradom! Poezija je razbijanje prozorskog stakla velikom, ljepljivom, sočnom narandžom ubranom u nekom već zaboravljenom snu! Poezija je tutnjanje groznih izobličenih truba arkanđela dok se vraćaju nebom iz seoske krčmetine! Poezija je spontanost! Poezija je prirodnost! Poezija je gladan pas šćućuren na autobusnoj stanici u subotnje veče! Poezija je sada ili nikada!

    Autor: Boris Kvaternik

  • Spleen ljetnog dosađivanja - malo sjećanje na djetinjstvo u Đakovu

    Moram priznati da sam se cijelo ljeto nazaj… pardon, naradio na knjizi mojeg dragog virtualnog prijatelja (dobro i sreli se mi jednom, nemoš' lagat o tome) Davora Vukovića koji, istini za volju, piše tipografski onako kako ne bih poželio ni najgorem neprijatelju za uređivanje (što je najbolje, nije problem u pravopisu kao i vrlo čestim dijalektalnim intervencijama u dijaloge ili pripovijedanje, već doslovno u onome, znate tri točke, nema potrebe za četiri, pet ili šest, a da ne govorim da je pisanje po smartfonima dovelo do toga da, eto, sve pišemo bez dijakritika, pa se ti slikaj!), ali čije su me priče, posebno one autentične osvojile na prvu loptu jer su mi evocirale vlastito djetinjstvo u Đakovu (da, da, ja osim riječkog, ludbreškog, varaždinskog, kraljevičkog i malim dijelom komiškog imam i đakovačko djetinjstvo i sve je to trebalo fino izmiriti).

    malo sjećanje na djetinjstvo u Đakovu

    A to je izgledalo otprilike ovako, a tako je i bilo kod Davora, a očito i kod svih u istočnoslavonskoj provinciji (e, nemam pojma kako je bilo u Osijeku, tamo se išlo u robne kuće ili na sladoled popodne, ponekad u zoološki vrt kompom preko Drave, dok se Brod nije ni spominjao, osim što je tamo živio ujak Stevo i ujna, 'nate!):

    Kod moje bake Anke u Đakovu u Ive Lole Ribara 107, nema Dunava nego Bajer na kojem su se neke susjede kupale, pa to je bilo pravo ljetovalište, skoro pa banja, a pričalo se da je u njemu „neko ubit bio“, ali to uglavnom nikoga nije sprečavalo da se tamo kupa, samo šutneš onih par bjelouški i, eto, kud ćeš bolji bazen, voda fina, mlaka, nako topla, a vani vruće; a poslije bi se lijepo trčalo gledati Dinastiju, valjda je kupanje na Bajeru bilo ekvivalent onoj preseračini u Dinastiji ili je barem sličilo tome, ili je barem zamišljano tako, a osim toga uvijek se pričalo da postoji neki koji je „došo iz Nemačke pa je sazido sam vlastitim rukama kuću karingtonku“… Tek je kasnije došao na red (javni) bazen, pa je ideal Dinastije i kuće karingtonke postao nešto bliži stvarnosti, no čini se da između Dinastije i utjecaja na mentalitet ima neka možda nevidljiva korelacija.

    Uglavnom, iz moje je perspektive tamo uvijek bilo dosadno, ali sad mi je malo žao radi toga jer je u biti bilo vrlo egzotično: evo, na primjer, tata me subotom znao odvesti na stočni sajam, pa je tamo neki čiko prodavo konja, a da je konj ispravan to se dokazivalo time kako bi ga ovaj hvatao za jaja; baka je imala ćuku u veš mašini napolju i jedno pet-šest maca koje su se bez veze motale oko ili po kući; imala je u svinjcu jedno dvije-tri svinje koje sam posebno volio gađati praćkom sa zelenim šljivama, na što bi me, nakon što su zaonjkale i poskočile, uvijek mrko gledale; o, da, bila je i ujna Lenika u Mandićevcu koja je imala šljiva u vagonima i kod koje se pekla najbolja rakija skroz do Drenja, a možda i do Borovika, e, kod nje je bilo posebno dosadno, osim ako sestra i ja ne bismo napravili kakvu pizdariju… A preko tarabe Pepini, preko puta teta Anica, 'naš od njezinog su Tune Šokci, ma ona je naša prava Švabica; zatim teta Karak, imala je 100 godina čak i kada je imala 70, e, ona svake godine ode u Harkanj u banju, preko i Pekinica, a do nas Ivana, e njoj je mama jednom vikala da je koza bezobrazna… Uglavnom, susjedstvo ko' susjedstvo, prepuno priča i legendi o ovome ili onome, koje je najčešće prepričavala baš baka sa spomenutim susjedama, a i tata koji bi me ponekad, ne baš često, znao povesti motorom po okolici i pokazivati gdje je živio ovaj ili onaj kojeg je, naravno, pošteno namlatio (to namlaćivanje je bilo nešto a la wild west style, nešto kao normalna svakodnevica, ono, znate, lemanje u birtiji jer je netko nekoga krivo pogledao, pa onda krene makljaža svih sa svima, a stolice lete kroz staklo).

    Al' štaš', tako je bilo i kod mene u Đakovu, lepo, 'nako, popodne bi prošo onaj čiko s konjem i kolima koji je viko luben'ce-paradjz-paprike... paa bi ondak baka tutnula kaku paru da dam čiki, a da on vidi jel' luben'ca dobra, slatka i jel' od Makedonca ili je naša… A onda treba i kod Boje skočit po štaub jer će baka naredit lepinjice navečer... a joj, kako je to lepo, nemoš' zamislit, pa jedeš to onako zamrljat marmeladom od kajsija, baka sama sapekla marmeladu lane, ove godine nisu neš rodile... a onda poslije mazneš još par kuvanih kuruza, mladih, dok proljev ne dobiješ, al dobro da je stari (dida koji je opet popio malo više, problem je bio kada bi popio malo manje) septičku ispraznio prije nego djeca (dakle, mi) dođu, pa je sad sve to fino, može se i u klozet... pa malo maziš macu i sve tako do večeri kad se ide u grad... 'nako, bez veze, valjda je to neki društveni ugovor utvrđivao, dakle, navečer se malo moralo urediti i ići u grad kod nekoga ili tek tako, pojesti sladoled ili kukuruz, ako nisi već ranije… kao što se nije moglo ne biti cijeli dan na žutoj trešnji i tuči po tim ne baš finim plodovima, a onda poslije prijeći na višnju (šljive nešto kasnije ljeti nitko nije smio taknit jer je didi trebalo za rakiju); obično se poslije ručka kao drijemalo – i tada je počinjao taj moj spleen, to uživanje u čitanju Dylana Doga na starom rasklimanom kauču na kojem je stara baka Eva umrla, pokoj joj duši, a sada sam ja dobio taj krevet za upotrebu, pa neće se valjda baciti…

    Uglavnom, na kraju želim reći samo jednu stvar: svima nam je potreban neki okidač za buđenje one druge paralelne stvarnosti, one koja je bila naizgled benignija, ljepša, jednostavnija, u svakom slučaju romantičnija, pa makar ništa od toga u stvarnosti nije bilo tako. Zato, hvala ti Davore Vukoviću, što su me barem malo potaknuo da se sjetim toga, znaš već, onoga, kada bi se o svakome trenutku dana moglo pokrenuti bujicu emocija, no bolje zastati na povremenim slikama i prisjećanjima. Neka je bilo, kvaka i jest u tome da je prolazno…

    Autor: Milan Zagorac

  • Što nam to pokušavaju prodati?

    Svi smo mi barem na nekom spoznajnom stupnju svjesni da su reklame laž. Ništa novo.

    Pa ipak, danas bih želio pričati o tome koliko je ta kolektivno tolerirana vrsta laži postala podmukla i besramna.

    Ako doista počnete obraćati pažnju na poruke iz reklama koje se u zadnje vrijeme vrte na televiziji, uvidjet ćete koliko su reklame zapravo evoluirale.

    Naime, još u nedavnom socijalizmu primjer tipične reklame bila je, recimo, reklama za deterdžent za pranje posuđa. Poruka takvih reklama bila je vrlo izravna i konkretna: „Naš proizvod je bolji od drugih. Naš proizvod bolje odmašćuje i pere, a s njim možete oprati više posuđa.“

    Ako obratite pažnju, shvatit ćete da je takva strategija u današnjim modernim reklamama gotovo pa izumrla.

    Ono što je fascinantno, a zapravo i duboko zabrinjavajuće, jest to da vam tipične reklame današnjice više ne govore baš ništa o samom proizvodu koji vam pokušavaju prodati.

    Reklame vam više uopće ne pokušavaju prodati proizvod, već životni stil.

    Kakve veze ima ispijanje piva s domoljubljem? Zaista, tko mi to uspije objasniti, vodim ga na ručak – ovo je obećanje. Ipak, gotovo sve trenutne reklame za pivo ciljaju na tu poveznicu između ljubavi prema Hrvatskoj i opijanja. Ako ne pijete određenu vrstu piva, niste pravi domoljub.

    Nećemo stati na ovom primjeru. Recimo, tipično je da reklame koje vam pokušavaju prodati gazirano piće postavljaju sljedeći scenarij – mladić ili djevojka strašno se dosađuju, zatrpani su obavezama ili su osamljeni. Odjednom, ispred njih se nađe kričavo obojana boca gaziranog napitka. Popivši je, protagonisti reklame se počnu ponašati kao da su ispili eliksir života (ili ušmrkali kokain). Zabava odmah počinje. Prijatelji kucaju na vrata, počinje raspojasani party, sve obaveze vječno su odgođene, protagonist je voljen i okružen mladim i zgodnim ljudima koji plešu nasred ulice, bez i jedne brige u svijetu. On se provodi kao nikad u životu. I sve to, izgleda, ima neke veze s tim što je popio gazirano piće.

    Dalje, reklame za ženske higijenske proizvode zadržale su nešto arhaičniji štih, u smislu da vam u dvije-tri sekunde ipak saopće kako baš ti tamponi najbolje upijaju. No, ostatak reklame nema baš nikakve veze sa samim proizvodom, već tipično prikazuje neovisne i jake žene koje nezaustavljivo poput tigrica koračaju uredom, ili se pak ludo zabavljaju u klubu. Sve vi koje se osjećate potlačeno zapravo trebate samo novu vrstu tampona i vaši su problemi riješeni – instant postajete nova osoba.

    Možda se ovaj fenomen o kojem danas govorim najbolje očituje u modernim reklamama za automobile, zato što je automobil proizvod koji, za razliku od piva, doista možete predstaviti konkretnim statističkim podacima o njegovim performansama, i na taj ga način usporediti s automobilima konkurentskih proizvođača. Pa ipak, baš nitko se ne odlučuje za takav konkretan (i iskren) pristup.

    Umjesto toga, imate reklame u kojima protagonisti hodaju ulicom i ljudi padaju pod njihov utjecaj, imate kadrove nepomućenog mira i prirode, imate adrenalinske prizore lude jurnjave, kao i one u kojima se izravno sugerira kako samo moćni, mladi, neovisni i utjecajni ljudi voze neku vrstu automobila. Štoviše, automobil je zaslužan za njihovu neovisnost, moć i društveni utjecaj, a ne obratno. O samom automobilu ne doznajete apsolutno ništa.

    U svim ovim primjerima, kojih bi moglo biti još zaista mnogo mnogo više, očita je sljedeća tendencija – uopće nije bitno izreći niti jedan podatak o samom proizvodu, već prenijeti poruku da su proizvodi ključan element u formiranju našeg socijalnog identiteta.

    To je čudovišna poruka, kada malo bolje razmislite o tome. Želi nas se uvjeriti da je preduvjet naše sreće recimo određena marka kave, žele nas uvjeriti da smo oni koji jesmo zbog našeg izbora određene kreditne kartice.

    Naravno, ovo nije potpuno nov trend, a nije niti moguće kao nožem povući vremensku granicu između novih i starih tipova marketinga. I prije je postojalo reklama koje su prodavale životne stilove, npr. reklame za cigarete koje su u njima pušili samo bogati i utjecajni poslovnjaci. Također, i danas se još uvijek zna „zalomiti“ poneka reklama starog štiha, poput neke reklame za deterdžent za pranje rublja u kojoj vas kućanica uvjerava da određeni prašak najbolje pere (istovremeno vam sugerirajući i kako će susjede iz nekog razloga biti ljubomorne na vaš besprijekorno oprani veš).

    Poanta uopće nije u tome da se povlače ikakve stroge granice između starog i novog marketinga. To ionako ničem ne služi. Bitno je jedino uočiti kako je danas prodavanje životnih stilova daleko prevagnulo nad svim ostalim vrstama marketinga.

    Stoga učinite sebi uslugu i smjesta otiđite u dnevnu sobu, iskopčajte televizor iz struje i kroz prozor ga zavitlajte na ulicu. Zatim se posvetite kukičanju, zviždukanju, okupajte se iz užitka, pročitajte knjigu, zasadite vrt, pogladite mačku, odite na javni otpad i promatrajte zanimljivo smeće, skupljajte markice, divlje masturbirajte, kuhajte splačine, naučite svirati didžeridu... Radite bilo što drugo, samo više ne dopuštajte da vas se uvjerava kako pomoću stvari i brendova postajete kompletne osobe. Vozite se u kajaku, posjetite prostitutku, napijte se na koncertu, slušajte krčanje između radijskih stanica, promatrajte golubove, skinite se goli nasred ulice, naučite raditi kolutove od dima, izrađujte snjegoviće od blata, piškite u tuš-kabini, naučite jodlati.

    Autor: Boris Kvaternik

  • TEME I DILEME DIGITALNE FOTOGRAFIJE

    STREET FOTOGRAFIJA – MEDIJSKE ODREDNICE I MALO PRAVILA

    Street (ulična) fotografija popularan je medij fotografije, u posljednje vrijeme i u širim slojevima građanstva, odnosno među fotografskim amaterima. Ranije je uglavnom bila ograničena na profesionalne fotografe. To je sasvim razumljivo, ako se vratimo malo vremenski unatrag, u vrijeme kada je svaki film od 36 sličica imao (nemalu) cijenu, pa potom cijena obrade kod fotografa, cijena izrade svake fotografije, tada je dosta teško zamisliti nekoga tko baš nije profi fotograf, da krene po ulici loviti kadrove nepoznatih ljudi za svoju dokolicu i napuca par filmove, odnese ih u fotografsku radnju i plati njihovu izradu, kako bi ih pregledavao i hvalio se pred prijateljima. Eventualno ako bi se radilo o putovanju u egzotične krajeve, koje promatramo drugačije, pa su njihove ulične scene za nas jednako egzotične kao i zlatne pagode, džamije ili antički hramovi.

    No danas, kad možemo bezbrižno 'pucati' oko sebe, pa poslije na računalu pobrisati 80% sličica bez troška, kada mnogi strastveni amateri posjeduju opremu o kakvoj je ne tako davno mogao samo sanjati čak i mnogi profesionalac, sasvim logično je da ulični neformalni shootinzi dobivaju sve veću popularnost. I naravno, odmah se stvorio i prostor za promociju takvih radova: različite društvene mreže i fotografski portali puni su street galerija, te možemo govoriti o jednom od najpopularnijih i najraširenijih oblika fotografije. Posjetimo li neku od mreža poput deviantart.com ili u domaćim okvirima pticica.com, ali naravno i specijalizirane grupe na globalnoj mreži facebook.com, naći ćemo obilje uličnih fotografija zavidne kvalitete.

    Istovremeno, ulična fotografija najsloženiji je žanr fotografije promatrano u smislu odnosa fotografa i motiva. Ovaj žanr uključuje velik broj sudionika (modela), koje fotograf ne poznaje, a fotografija kao takva isključuje dogovor. Istog časa kada ljudi postanu svjesni fotografovog prisustva, počinju se ponašati drugačije, odnosno 'pozirati' ili pak izbjegavati da budu uhvaćeni u kadar, skrivati lice, okretati glavu, odnosno na neki drugi način očigledno negodovati. Dakle, fotografija nastaje u onom tankom periodu između trenutka kada fotograf otkrije svoju namjeru podižući kameru pa dok ljudi u 'vatrenoj liniji' ne počnu reagirati na bilo koji način. Također, neki ljudi koji iz bilo kojeg razloga ne žele biti fotografirani (možda su baš uhvaćeni sa prstima u pekmezu), negodovat će i tražiti da obrišete fotografiju. Iako vas na to nitko ne može prisiliti, sami ćete procijeniti da je ponekad najpametnije učiniti baš to. Ne zaboravite da držite u rukama vašu više tisuća vrijednu opremu koju vam budala može u času prosuti po podu, pa se poslije sudite. Osim toga i bonton traži da ljude na taj način ne 'zlostavljate' protiv volje. Nažalost, baš najbolje street fotografije nastaju u različitim kritičnim situacijama, kada su ljudi svojim ponašanjem izloženi, izdvojeni, nerijetko smiješni, a ljudi ne vole biti smiješni.

    Jednako tako, lako je moguće da prilikom žestokog shootanja na ulicama budete opomenuti od organa reda (policijskog pozornika). Iako je sva preporuka da budete ljubazni i susretljivi, ipak trebate zauzeti stav da niste činili ništa zabranjeno. Ova napomena vrijedi za Republiku Hrvatsku, dok je u nekim državama zakonodavstvo mnogo restriktivnije. Stoga se prije odlaska u inozemstvo na forumima i društvenim mrežama propitajte o konkretnom slučaju.

    Ne treba posebno napominjati da posebni obziri vrijede kad je u pitanju fotografiranje djece, odnosno uličnih scena u kojima sudjeluju djeca. Ili možda i treba zbog toga što su djeca redovito najzanimljiviji i najoriginalniji pozeri, ali opet uz niz nevidljivih ograničenja.

    Između svih ovih nevidljivih ograda i ograničenja trebate tražiti prostor za sjajne ulične fotografije, fotografije koje, kako sam pisao u ranijoj kolumni, prenosi ugođaj, ritam ulice, onu posebnu osobnost nekog grada ili kvarta. No da ne dužimo, pogledajmo na primjerima kako izbjeći sve opasnosti i stvoriti sjajne fotke:

    Par

    Fotografija je napravljena, korištenjem fotoaparata Canon 1000D sa Tamron 18-270 objektivom, bez bljeskalice.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – TV
    Fokus – 238 mm
    Ekspozicija – 1/400 sec
    Zaslon – f/7.1
    ISO – 100
    Balans bijeloga – AWB

    Jedna neutralna ugođajna scena sa Tomislavova trga, mladić i djevojka sjede na podnožju spomenika navodnog prvog hrvatskog kralja. Pozadinu scene čini defokusirana fasada Umjetničkog paviljona. Fotografirani su iz veće udaljenosti, kako bi se pojačao efekt defokusacije, ali i isključila komunikacija sa osobama koje vjerojatno nisu bile svjesne da su u fokusu. Ovo je jednostavan primjer u kojemu sažeti motiv po pravilu 'pars pro toto' (detalj za cjelinu), prenosi ugođaj Tomislavovog trga, Lenucijeve potkove i zagrebačkog Donjeg grada.

    Grupa djevojaka

    Fotografija je napravljena, korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Tamron 18-270 objektivom, bez bljeskalice.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – TV
    Fokus – 91 mm
    Ekspozicija – 1/100 sec
    Zaslon – f/8.0
    ISO – 640
    Balans bijeloga – AWB

    Osjetljivo povišen ISO posljedica je odmaklog doba dana (fotografija je snimljena 1. kolovoza u 19.25, kada je sunce već nismo), dok je odabir TV (prioriteta vremena ekspozicije) kod street fotografije uobičajen. Najbolji je odabir povećanog ili automatskog ISO, te kratke ekspozicije uz prioritet vremena ekspozicije. Na taj način izbjegavamo moguća 'iznenađenja', odnosno česte promjene svjetlosnih uvjeta. Ako dulje vrijeme fotografiramo u stabilnim uličnim uvjetima dobro je preći na M, uz redovno kontroliranje rezultata.

    Iako djeluje spontano, fotografija je nastala kao posljedica munjevitog planiranja prepoznate situacije. Snimljena je u Sarajevu u prometnoj ulici blizu povijesne jezgre. Uočio sam grupu djevojaka na autobusnoj stanici, ali i drugu grupu u tradicionalnoj odjeći (marame preko glave), koje se približavaju. Čekao sam trenutak kada će se približiti dovoljno da ih zajedno uhvatim u kadar. Fotografija ilustrira multikulturalnost ovog grada koja je duboko povijesno ukorijenjena.

    Poljubac

    Fotografija je napravljena, korištenjem fotoaparata Canon 1000D sa Tamron 18-270 objektivom, bez bljeskalice.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – TV
    Fokus – 270 mm
    Ekspozicija – 1/200 sec
    Zaslon – f/6.3
    ISO – 400
    Balans bijeloga – AWB

    Ponovo susrećemo prioritet ekspozicije, neznatno povećan ISO (pošto je fotografija snimljena nešto skromnijim modelom Canon 1000D, povećavanje ISO vrijednosti treba biti suzdržanije zbog šuma), te kraćim vremenom ekspozicije.

    Omiljeni motiv street fotografa su zaljubljeni, zagrljeni parovi, parovi u poljupcu, možda još od 'Poljupca na Times Square-u', a možda i mnogo ranije. Djevojka koja kasni na sastanak pa se uz smijeh ispričava i objašnjava dečku, koji ima slušalice u ušima, uhvaćena je jednog predvečerja na bečkoj Mariahilferstraße, jednoj od posebno 'fotogeničnih' ulica. Pola uspjeha dobre street fotografije zajamčeno je dobrom defokusacijom, koja izdvaja savršeno fokusirani motiv od nježno zamućene pozadine. To iziskuje jaki zoom (koji je uličnom fotografiranju primjeren), te širok otvor zaslona. Ovo će biti još bolje ilustrirano sljedećim primjerom:

    Šetaći

    Fotografija je napravljena, korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Tamron 18-270 objektivom, bez bljeskalice.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – TV
    Fokus – 238 mm
    Ekspozicija – 1/250 sec
    Zaslon – f/6.3
    ISO – 320
    Balans bijeloga – AWB

    Šetači na zadarskoj Rivi slika je koja se mnogo snažnije odlikuje likovnošću nego drugim sadržajem. Ista fotografija snimljena malo drugačijim podacima, užim otvorom zaslona, djelovala bi obično i ne bi pobudila pažnju. Ono što posebno izdvaja kvalitetnije objektive i fotoaparate, te što čini nepremostivu granicu između DSLR modela i nesumnjivo kvalitetnih kompakta, je nadzor nad defokusacijom, odnosno selektivnim fokusiranjem motiva nasuprot sveg ostalog. O tome će biti govora (i bilo je) u različitim žanrovima, a posebno je omiljeno i kod portreta u eksterijeru.

    Golubovi

    Da dobra ulična fotografija nikako ne mora uključivati ljudski sadržaj na ulici, svjedoče mnogi primjer fotografija čiji su protagonisti životinje, ili pak bez živih sudionika. Primjer je sljedeća fotografija, snimljena korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Tamron 18-270 objektivom, bez bljeskalice.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 109 mm
    Ekspozicija – 1/100 sec
    Zaslon – f/6.3
    ISO – 400
    Balans bijeloga – AWB

    Fotografija je napravljena prigodom putovanja u Istambul, scena je uhvaćena kišnog dana, kada su se golubovi stisnuli uz zid i prozore jedne od istambulskih džamija, kako bi se zaštitili od kiše. Ovakve minijaturice, koje vam doslovce 'ulete' ne treba previdjeti, dok jurimo za tipičnim turističkim motivima, razvikanim spomenicima, gužvama na bazarima, šarenilom 'Egipatske tržnice' sa začinima i slično.

    Pas

    Još jedna ulična fotografija sa životinjskim protagonistom, napravljena je korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Tamron 18-270 objektivom, bez bljeskalice.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – TV
    Fokus – 91 mm
    Ekspozicija – 1/500 sec
    Zaslon – f/5
    ISO – 1250
    Balans bijeloga – AWB

    Ako i niste strastveni ulični fotograf, ako ste upravo krenuli napraviti lijepe fotografije panorame grada ili zalaza sunca, čak i tada vrijedi fotoaparat imati namješten na podatke za neočekivane street scene. To uključuje kratko vrijeme ekspozicije uz prioritet vremena (TV ili S, ovisno o modelu), te povišen ili automatski ISO. Fotografije je napravljena u Baški, pa je unatoč dnevnom dobu, bilo potrebno podiči ISO zbog zasjenjenih bašćanskih uličica. Pas koji se slučajno našao pozirati pored svojeg smiješnog dvojnika u kamenu neponovljiva je scena koju ćete uhvatiti samo ako vam je aparat pripremljen podacima. Naravno da kod ovakvih scena slabo pomaže potpuno programirani P mod, jer program nikad ne bi toliko podigao ISO, kako bi skratio vrijeme ekspozicije na 1/500 sec. To je, međutim kod fotografiranja životinja preporučljivo, kako bi se postigla željena oštrina.

    O uličnoj fotografiji bit će još mnogo govora u sljedećim kolumnama. No kako ne bismo bili dosadni čitaocima koje ova tema možda manje zanima, kao i do sada, 'šarat' ćemo kroz žanrove, otkrivajući u sljedećim nastavcima njihove tajne.

    Autor: Zdenko Balog

  • Strugotine roditeljstva

    Kolumna Ivanke Žakman

    Od svih gadosti koje nam plasiraju na TV-u, show "Ženim sina", po meni, najjači je!

    Mogu shvatiti glupe i nesposobne sinove koji svoju muškost pokazuju jedino kada sjede između mame i tate. Tada su hrabri, a moguće je i da im se tada jedino i diže.

    Mogu shvatiti i jednako glupe i nakinđurene djevojke koje, nudeći se pred kamerama, prije svega pokazuju svoje atribute, a tek u nekom petom planu izbace poneku pametnu.

    I sinovi i kćeri, zakinuti su, ne dobrim, već nikakvim odgojem. Možda im zato i ne zamjeram. Nisu krivi. Krivi su roditelji.
    Baš zato, roditelje nikako ne mogu shvatiti.

    Jer, kakav to debil od majke i oca moraš biti, da za neku sitnu lovu, pred kamerama, osramotiš svoje dijete!? Na kraju krajeva, i svoju obitelj, i sebe samoga?
    Ok!
    Koliko sitna lova, toliko sitna i inteligencija spodoba koja se nazivaju roditeljima.
    Totalna margina društva!

    Čini mi se da bi kod nas trebalo uvesti instituciju Pučkog pravobranitelja za budale. Jedini zadatak te institucije trebao bi biti, da se normalne ljude zaštiti od najezde budala.
    Ako ništa drugo, makar da se budalama zabrane javni nastupi, da ih se stavi u karantenu, kako se virus ne bi proširio.

    Ali, kako bi onda u tom začaranom krugu, opstali komercijalni mediji?
    Koga briga?!
    Komercijalistima, budale i profit sukladan onome što plasiraju, normalnim ljudima nešto drugačije.
    Tada bi u medijima bilo više poučnih emisija, dokumentaraca, tipa "Odabrao Đelo Hadžiselimović".
    Možda bi tada bili knjižnice, kazališta, kina, sportske dvorane, KUD-ovi, popunjeniji.
    I možda bi se upravo na tim mjestima susretali mladi ljudi i pronalazili svoje partnere.
    Bez mame i tate.
    Bez kamera za sitnu lovu.

    Najveći problem u ovom problemu je to, što bi država, uvođenjem institucije Pučkog pravrobranitelja za budale, imala manje profita.
    Upravo zato, ruku pod ruku, budale pred kamerama, tipa showa "Ženim sina", i budale državnog aparata, tipa "Sabora", i nadalje će biti saveznici. U interesu m je.

    Na nama ostalima je samo to, da pametno odgajamo svoju djecu, i da u tom odgoju obavezno promijenimo bljutav TV program na kojemu se prodaje jeftina roba. Sinovi i kćeri, pod budnim okom svojih mentora - roditelja.
    Do odlaska u inozemstvo, kada za gledanje TV-a, nećemo niti imati vremena.

     

    Ivanka Žakman

    Izvor slike: www.abc.es

  • TEME I DILEME DIGITALNE FOTOGRAFIJE

    STUDIJE SLUČAJEVA – ODABIR MODA I PODATAKA

    Kroz studije pojedinačnih slučajeva razmatrat ćemo fotografiranje u manualnom modu (oznaka M) te poluprogramirani sa prioritetom zaslona, odnosno trajanja ekspozicije (oznake TV, odnosno S za trajanje ekspozicije, te AV, odnosno A za otvor zaslona). Iako je intencija redovito koristiti manualni M – mod, neke će situacije biti jednostavnije koristimo li poluprogramirane modove u kojima odabiremo jedna od dva glavna podatka a drugoga fotoaparat odabire automatski. No pređimo na primjere:

    Slučaj 01 – galebovi u letu

    Svakako smo imali prilike uživati u igri galebova, dok smo boravili na moru. Možda smo ih već i pokušali fotografirati uz različit uspjeh. Ovdje dolaze do izražaja tehnička svojstva vašeg fotoaparata, no i uz taj obzir, bit će drastična razlika u kvaliteti ako fotografiramo ispravnim podacima. Fotografiramo li galebove u letu (ili bilo koju drugu akcijsku fotografiju) programiranim načinom, fotografija neće uspjeti iz jednostavnog razloga što automatski odabir podataka ne prepoznaje karakter motiva. Postavit će podatke koji omogućuju minimalni ISO (o tome sam pisao u prošloj kolumni), što znači da će vjerojatno vrijeme ekspozicije biti 1/250 sekunde. Ovo je za neki običan motiv dobra ekspozicija, ali za ptice u letu daleko predugo. U konkretnom slučaju, odabrao sa manualni mod. Mogao sam odabrati i prioritet trajanja ekspozicije, ali kad sam utvrdio podatke, nastavio sam fotografirati u manualnom modu. Razlog tome je jednostavan: u svakom programiranom modu fotoaparat računa podatak i za to mu treba vremena. Zbog toga je zadani, manualni mod najbrži.

    Galebovi

    Fotografija je napravljena srednje kvalitetnim DSLR Canon 1000D, uz korištenje Tamron objektiva širokog raspona 18-270. Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 270 mm
    Ekspozicija – 1/1.000 sec
    Zaslon – f/9
    ISO – 200
    Balans bijeloga – AWB

    Uočavamo da je unatoč sunčanom danu i stopostotnom osvjetljenju ISO podignut na 200. Tome ima više razloga: Iako model vrijedi kao slabiji iz DSLR klase, kvalitetni Canonov senzor bez gubitka kvalitete podnosi sve do ISO 800, čak i 1.600. Kako bih zadržao ekspoziciju od 1/1.000 (ptice u letu, teleobjektiv rastegnut do najvećeg fokusa), a istovremeno zatvorio zaslon da bih smanjio rizik od defokusacije, jedino je rješenje bilo podići ISO. Da je bilo potrebno, mogao sam još podići ISO, ali već s ovim postigao sam zadovoljavajući magični trokut. Svaka ekspozicija dulja od 1/1.000 mogla bi dovesti do manjih neoštrina na grupi galebova, čime bi se izgubio efekt 'smrznutog' trenutka. Ovaj efekt pojačava defokusirana pozadina.

    Napomena:
    I uz pažljivo postavljene podatke ovakve fotografije uglavnom treba fotografirati uz više pokušaja. I ova koja je dana kao primjer odabrana je iz veće serije.

    Slučaj 02 – Mile Kekin, koncertna

    Koncertna fotografija je specifičan žanr fotografije, te fotografije koje uobičajeno 'postaju' posjetioci koncerata, snimljene mobitelima i neposredno proslijeđene na mreže poput FB ili Instagrama, nisu koncertne fotografije, nego tek informacija o koncertu. Koncertna fotografija iziskuje sofisticiraniju opremu od mobitela ili malih kompakta, te joj je cilj kroz odabrani moment prenijeti energiju koncerta, osobnost zvijezde, a kao poseban podžanr dolaze koncertni portreti. Veliki spektakularni koncerti na stadionima ili u velikim dvoranama, uz rigidno osiguranje i ograničeno trajanje dozvole za akreditirane fotografe, nisu najsretnija scenografija za koncertne fotografije. Mali koncerti u provinciji imaju mnogo više intimnosti i prilike da se fotograf 'prišulja' na nekoliko metara od izvođača i uhvati momente poput ovoga na našem primjeru.

    koncertna fotografija

    Mile Kekin 'portretiran' je na koncertu u maloj klupskoj dvorani u Križevcima. Korištena je oprema kvalitetan DSLR Canon 7D, te objektiv Canon 2.8/100. Podaci su sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 100 mm
    Ekspozicija – 1/200 sec
    Zaslon – f/2.8
    ISO – 1.250
    Balans bijeloga – AWB

    Odabir 'brzog' objektiva omogućio je dobre fotografije u lošim svjetlosnim uvjetima i u gužvi publike, budući sam se nalazio u najvećoj gužvi pred samom pozornicom. Brzim objektivima nazivaju se objektivi koji omogućuju velik otvor zaslona f/2.8 i veće (veći otvor zaslona – manji f-broj!). Takvim se objektivima i uz manje svjetlo može fotografirati zadovoljavajuće kratkom ekspozicijom. ISO je podignut na 1.250. Ovaj kvalitetni fotoaparat dozvoljava znatno podizanje ISO vrijednosti bez gubitka kvalitete. Zbog scenskih efekata sa obojenom svjetlošću odabrao sam automatski izbor bijelog balansa uz naknadnu kompenzaciju u fotoeditoru.

    Pjevač je na fotografiji 'uhvaćen' u malo neobičnoj gesti, nije fotografiran u trenutku dok pjeva, nego u trenutku pauze, što je u prvi plan donijelo njegovu osobnost. Na koncertu sam fotografirao mnoštvo fotografija, uglavnom portrete frontmena grupe, te sam ovu izabrao kao najuspješniju. Više govora o koncertnoj fotografiji kao žanru bit će u posebnoj kolumni.

    Slučaj 03 – mariborske ljepotice, ulična

    Ulična, street fotografija, žanr je fotografije kod kojega fotograf na ulici bez posebnog dogovora fotografira ljude kako bi ilustrirao ritam grada. Na ovom mjestu ne razmatramo žanr nego karakteristične podatke koje ćemo pripremiti za uličnu fotografiju. Budući da ulična fotografija pretpostavlja neočekivane situacije, fotografiranje bez pojedinačne pripreme (za koju nema vremena kad se stvori situacija), za uličnu fotografiju redovito odabirem poluprogramirani mod – prioritet trajanja ekspozicije (oznaka TV ili S, ovisno o brendu). Većina se situacija na ulici fotografira teleobjektivom, ne da bismo se sakrili, nego da reakcija osoba na fotografa ne bi pokvarila spontanost scene. Pored toga, ulica je stalno u pokretu, što su već dva razloga da odaberemo kratko vrijeme ekspozicije. Preporučam da to bude 1/200, a za življe situacije i za korištenje jačeg teleobjektiva 1/400 ili još kraće. U ovom modu fotoaparat će sam odabrati otvor zaslona. Preostaje nam još da se odlučimo da li ćemo odabrati ISO ili ćemo namjestiti opciju automatskog odabira ISO vrijednosti. Street fotografi preporučaju automatski odabir ISO vrijednosti uz kratku ekspoziciju 1/400, što uglavnom pokriva sve situacije. Kada su svjetlosni uvjeti stabilni, možemo početi fotografirati na taj način, a potom pregledom prvih fotografija odabrati odgovarajući ISO.

     mariborske ljepotice

    Ljetnog dana u Mariboru fotografirao sam grupu prolaznica. Koristio sam Canon 1000D s objektivom Tamron 18-270. Podaci su bili sljedeći:

    Mod – TV
    Fokus – 154 mm
    Ekspozicija – 1/160 sec
    Zaslon – f/11
    ISO – 100
    Balans bijeloga – AWB

    Iako nisam stajao daleko, te su me djevojke uočile, nisu obraćale pažnju, pa je fotografija zadržala spontanost. Zbog malog otvora zaslona f/11 defokusacija pozadine je minimalna. U nekim slučajevima odabirem veliki otvor zaslona baš zbog efekta defokusacije i izdvajanja modela, no u ovom slučaju namjera mi je bila prenijeti gužvu i šarenilo, a ovu grupu u prvom planu tek kao dio te gužve. Pored toga želio sam zadržati likovno privlačan motiv gužve prometnih znakova. Automatski balans bijeloga na dnevnom svjetlu dobro funkcionira, pa nije bilo potrebe za naknadnim korekcijama.

    Slučaj 4 – fotografija munje

    Fotografije munja uvijek mame uzdahe i pomalo zavist. Svaki bi se fotograf rado pohvalio 'ulovom' atraktivne munje, čak i ako mu pejzažna i astrofotografija nisu uži interes. Kada se divimo 'ulovima' fotografa podijeljenim na portalima za fotografije, treba o fotografiranju munja znati ponešto:

    Postoji relativno jeftin 'lovac za munje', senzor koji postavimo na fotoaparat na stopicu za postavljanje bljeskalice, spojen s okidačem koji eksponira fotografiju onog časa kad senzor prepozna pojavu bljeska. Na taj način munje možete 'loviti' i dok spavate. Dovoljno je postaviti fotoaparat na tronožac i usmjeriti ga prema oluji, te se skloniti. Ovakvi se senzori mogu na e-bayu naći već za 100$ i manje. No ako imate u sebi nešto od one iskonske želje za lovom, ovakvim ćete igračkicama pretpostaviti pravi ulov postignut dobro postavljenim podacima i brzim refleksom. Mala ili nikakva je šansa da ćete munje uloviti kompaktnim fotoaparatom, budući kod njega vrijeme programiranja traje predugo, te će munja nestati davno prije nego se ekspozicija dogodi. Također, kada munje lovite svojim DSLR-om, sve morate postaviti na manualno, uključujući i fokus. To ćete postići tako da objektiv u načinu autofokusa (oznaka AF), usmjerite prema nekom udaljenom svjetlu, dovoljnom da izoštri, potom stisnete okidač do prvog koraka, čekajući da objektiv izoštri sliku. Nakon toga isključite autofokus (oznaka MF). U protivnom, objektiv će izoštravati dok munja prođe. Dakle, brzina je ključna. Dva su načina da potom lovite munju: ako je oluja koncentrirana na jedno područje neba, uz česte bljeskove, namjestite fotoaparat na tronošcu na veoma dugu ekspoziciju, uz prigušenje ostalih podataka, kako nebo ne bi izgorjelo. Drugi način, s namještenim podacima, ''s ruke' loviti munju kad se pojavi, koristio sam na fotografiji koja je ovdje dana kao primjer.

    Munje

    Fotografija je napravljena srednje kvalitetnim DSLR Canon 1000D, uz korištenje Tamron objektiva širokog raspona 18-270. Korišteni su sljedeći podaci:

    Mod – M
    Fokus – 18 mm
    Ekspozicija – 1/15 sec
    Zaslon – f/3.5
    ISO – 400
    Balans bijeloga – AWB
    Fokus – MF

    Široki kut objektiva, 18 mm, zahvaća veći sektor neba, što povećava vjerojatnost dobrog pogotka. Malo dulja ekspozicija 1/15, važna je zbog trajanja munje, kako bismo ju uhvatili cijelu, dok ostali podaci usklađuju ukupnu zamračenost fotografije. Sve drugo je strpljenje i refleks.

    Ovo su bile prve studije slučajeva koje nam pomažu da vidimo kako u potpuno različitim situacijama treba prilagođavati magični trokut i koji su još faktori osim ove tri brojkice bitni za uspješnu fotografiju. Dalji primjeri koje ćemo razmatrati bit će raspodijeljeni prema žanrovima (uz uvod o samim žanrovima), ali i prema nekim drugim specifičnostima (fotografiranje bljeskalicom, tajmerom, sa tronošcem itd).

    Autor: Zdenko Balog

  • TEME I DILEME DIGITALNE FOTOGRAFIJE

    STUDIJE SLUČAJEVA – ODABIR MODA I PODATAKA

    Nakon prvih nekoliko slučajeva iz prethodne kolumne prelazimo na složenije situacije:

    Slučaj 05 – panorama grada, Plomin

    Mnoga pravila i načela koja vrijede za fotografiranje krajolika, vrijede i za ovakve panorame. Kada fotografiramo povijesne gradiće pružene na vrhovima istarskih brda, zapravo fotografiramo urbanizirani krajolik (pejzaž). Fotografije krajolika i širokih otvorenih prostora u kojima nemamo jednu točku interesa, nego se interes pruža od vrha do dna i od lijeva do desna, traže savršenu oštrinu svih područja. Ovakve fotografije (osim iznimnih kompozicija) ne trpe defokusaciju, koja nam je u nekim kompozicijama itekako draga. zbog toga ćemo ovakve fotografije redovito fotografirati s tronošcem.

    Plomin

    Fotografija povijesnog gradića Plomina u Istri napravljena je kvalitetnim DSLR Canon 7D, te objektivom Tamron 18-270.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 130 mm
    Ekspozicija – 1/250 sec
    Zaslon – f/7.1
    ISO – 100
    Balans bijeloga – AWB

    Kad pogledamo sliku i podatke, pitat ćemo se zašto fotograf, kad već koristi tronožac, nije produžio ekspoziciju, kako bi mogao zatvoriti zaslon. U ovom slučaju, međutim, zbog jakog vjetra, bilo je čak i uz korištenje tronošca rizično produljiti vrijeme ekspozicije. Činjenica da se radi o veduti grada, što sužuje dubinu u usporedbi s klasičnim krajolikom (koji ima veliki dubinski raspon) dozvolila mi je da zaslon otvorim na f/7.1. Važnije mi je bilo da zadržim ISO vrijednost na najkvalitetnijoj mogućoj razini. U ovakvim situacijama nije loše koristiti manualni fokus (MF), posebno kod objektiva lošije kakvoće.

    Važno! Kod korištenja tronošca OBAVEZNO treba koristiti tajmer (odgođena ekspozicija), ili daljinski žični ili bežični okidač. Također, ako objektiv ima stabilizaciju, obavezno ju je isključiti.

    Napomena: na ovoj fotografiji zbog uravnotežene kompozicije i zbog utiska dramatičnosti nebo je u postprodukciji (fotoeditor na računalu), potamnjeno nasuprot gradu i ostalom sadržaju fotografije. Međutim, budući se u ovoj kolumni ne bavim postprodukcijom (popularno nazivanom fotošopiranje), ovo je samo usputni podatak.

    Slučaj 06 – u sutonu, Konjščina

    I ova fotografija, kao i prethodna na prvi pogled djeluje kao obična scena, koju je lako fotografirati. Radi se o sceni sa srednjovjekovnog festivala u Konjščini. Kao i većina sličnih srednjovjekovnih sajmova i festivala, predvečer završava uprizorenjem bitke s mnogo pirotehnike i dima. Ovo je najbolji trenutak za napraviti sjajne fotografije: dim će prikriti i zamaskirati publiku koja bi mogla upasti u kadar, a sunce u suton dodaje tople boje. Problem je što je u tom trenutku nebo još uvijek relativno svjetlo, te će u slučaju korištenja programiranih modova scena biti veoma tamna.

    Suton

    Fotografija je napravljena kvalitetnim DSLR Canon 7D, te objektivom Tamron 18-270.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus –30 mm
    Ekspozicija – 1/100 sec
    Zaslon – f/6.3
    ISO – 2000
    Balans bijeloga – AWB

    Kako bi se 'prevarilo' prirodno rasvjetljenje, redovito koristimo manualni mod, te nadziremo sve podatke. Obzirom na doba dana, balans bijeloga bi bio postavljen na 'oblačno' ili 'sjena', no budući sam koristio opciju fotografiranja u RAW formatu, imao sam mogućnost odrediti WB naknadno. Ono što upada u oči je visoka ISO vrijednost, koju dobro podnose samo bolji fotoaparati. To mi je omogućilo da scenu fotografiram sa kratkom ekspozicijom, dok je mala žarišna duljina (široki kut objektiva) umanjio rizik neugodne defokusacije zbog širokog otvora zaslona objektiva. Visoka ISO osjetljivost prednji je plan dobro rasvijetlila, te je scena djelomično prikrivena sumaglicom i dimom, ali inače razgovijetna. Bez većih intervencija postprodukcije, scena djeluje veoma stvarno, ili barem kao kadar dobro snimljenog povijesnog filma.

    Povijesni su festivali veoma fotogenični, donose mnoštvo neuobičajenih motiva, zanimljivih kostimiranih osoba u akcijama, te su redovito meta fotografa. Nažalost za većinu fotografa koji posjeduju tek prosječnu opremu, ili još gore, mobitele, najzanimljivije se scene događaju tek u predvečernjim satima. I sa dobrom opremom, u ovim specifičnim svjetlosnim uvjetima krije se mnogo zamki. Ako želimo napraviti dobre fotografije, nikako se ne smijemo oslanjati na programirane modove, koje redovito prevari svjetlost neba.

    Slučaj 07 – arhitektura, Šibenska katedrala

    Iako se čini da u fotografiranju arhitekture nema tajni, opet ćemo brzo shvatiti da nas naše fotografije ne zadovoljavaju. Fotografiranje arhitekture krije mnoge tajne, o čemu će biti posebno govora u žanrovima, no na studiji ovog slučaja spomenut ću najvažnije. Šibenska je katedrala jedan od najfotografiranijih objekata u Hrvatskoj, te, ako se želimo svojim radovima iole izdvojiti iz mase, moramo biti maštoviti, vješti i strpljivi. Jedan je od najljepših detalja sjeverni portal.

    Katedrala je građena od bijelog klesanog kamena, sa mnoštvom ornamentalnih detalja, koji do punog izražaja dolaze tek na suncu. No u tome leži opasnost da se pojave 'spaljene' zone potpuno bijelog kamena. Pogledajmo konkretan slučaj.

    Katedrala

    Korišten je DSLR Canon 7D, te objektiv Tamron 18-270. Podaci su bili sljedeći:

    Mod – TV
    Fokus –170 mm
    Ekspozicija – 1/800 sec
    Zaslon – f/11
    ISO – 400
    Balans bijeloga – AWB

    Upada u oči odabir TV moda (prioritet trajanja ekspozicije), te povećani ISO 400, unatoč sunčanom danu. Situacija je sljedeća: da bismo lavove dobili na ovaj način, jednog nasuprot drugom, fotografirao sam iz veće udaljenosti, kako bih kompenzirao perspektivu. To je uvjetovalo dvoje: veoma kratku ekspoziciju da se zadrži oštrina, te mali otvor zaslona, kako bi se izbjegla defokusacija. Zbog toga je trebalo neznatno povećati ISO vrijednost, što fotoaparat6 takvih preferenci ne osjeti kao nedostatak. Fotografija je napravljena 'iz ruke', na trgu punom turista, te je trebalo vrebati trenutak. U takvim situacijama nikakva dulja ekspozicija ne dolazi u obzir. Svi podaci, unatoč povećanoj ISO vrijednosti su blago zatamnjeni, kako ne bih riskirao 'spaljene' zone. Budući sam radio u poluprogramiranom modu, prethodno sam kompenzirao svjetlost na -1. Na taj način, fotoaparat izmjeri vremenske uvjete, ali mu u namještanju podataka automatski oduzima jednu vrijednost (u ovom slučaju zatvori zaslon jedan podjeljak jače, budući je ekspozicija zadana).

    Slučaj 08 – nebo pred oluju

    Uz sav trud i pripremu, neke su situacije iznenađujuće i često najbolje fotografije nastaju bez planiranja. To posebno vrijedi za sjajne fotografije oblaka, oluja i djelovanja oluja u prirodi. Ako se nađemo na pravom mjestu i reagiramo dovoljno brzo, napravit ćemo jedinstvene fotografije na kojima će nam zavidjeti i steći ćemo dobru reputaciju, mnogo više nego sa brižljivo planiranim fotografijama u koje uložimo mnogo truda.

    Nebo je najdramatičnije trenutak pred pljusak, već za minutu prve kapi kiše zamutit će oštrinu debelih kišnih oblaka i onemogućiti dobru fotografiju. Fotografija je snimljena s mog balkona. Slučajno sam pogledao van i vidio dolazeće oblake. Dok sam na brzinu namjestio podatke, te napravio nekoliko fotografija, počeo je pljusak. Vrijeme ove senzacije nije bilo dulje od dvije minute.

    Oluja

    Korišten je DSLR Canon 7D, te objektiv Tamron 18-270, onako kako mi stoje i pripremi, jer vremena za ikakve pripreme nije bilo .
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus –18 mm
    Ekspozicija – 1/160 sec
    Zaslon – f/5.6
    ISO – 200
    Balans bijeloga – AWB

    Ovi podaci u ovom slučaju ne igraju značajnu ulogu. Svaki podaci, koji zadovoljavaju zakonitosti magičnog trokuta (jednaka količina svjetlosti, odnosno: uz veći ISO kraća ekspozicija ili manji otvor zaslona i obrnuto), bili bi u ovoj situaciji u redu. Širok kut objektiva omogućio bi mi da fotografiram znatno dužom ekspozicijom, no za to nije bilo potrebe jer su svi ostali podaci iz magičnog trokuta bili usklađeni.

    Četiri fotografije pregledane danas međusobno su veoma različite. Osim u prvom slučaju (Plomin), nije bilo nikakve osjetljive postprodukcije. Sve su fotografije napravljene istom opremom, što pokazuje široke mogućnosti ovakve opreme. Ovaj puta uveli smo neke nove pojmove, poput kompenzacije u poluprogramiranom modu zbog izbjegavanja 'spaljenih' zona, te fotografiranje tronošcem.

    Autor: Zdenko Balog

  • Suosjećanje na djelu

     

    I to da vidim......
    Znate kako se kaže....kad izađeš iz kuće, prvo na što naiđeš (situaciju, događaj, čovjeka, priliku) to si privukao. To si ti.
    Izlazim u 9 sati u jutarnju šetnju s pesom. Divan dan danas....hvala Ti bože!
    Boni njuška a ja uživam okupana suncem. Najviše volim početak jeseni...kraj ljeta, kako god.

    kolumna

    Ispred mene stara gospođa vuče neke kese, gega se s noge na nogu . Izaziva suosjećanje. Tugu.
    Iza mene majka vozi na biciklu svoju malu curicu, stara mislim 1,5 god. Možda dvije? Dođe do stare bake i kaže: Gospođo vidim da vam je teško, da li bi htjela da vam pošaljem vrečice do kuće ? Baka šuti i gleda. Mislim, meni to ne bi bilo teško ,samo ako mi dozvolite. Taj grč na licu, tu bol koju je bakica prenijela na nas bila je...kao da se sva tuga svijeta smjestila u njenim očima. Rekla je....napokon: ne treba draga gospođo, navikla sam ja. Šta je ponos! Doći ću ja danas doma, nisam tako blizu i neću vas gnjavit. Majka je inzistirala još nekoliko trenutaka...ali nije uspjela.
    Ono što me šokiralo, dijete je imalo pune oči suza i brisala ih rukom. Suosjećanje na djelu!
    Majka joj obrise suze i sjedne na bicikl ponovo....pa kaže: Mami ja bi te pratila, mogu dolje? Žena ju spusti sa njezine stolice, nisam ni primjetila da je malena bosa. I krene lagano....dalje. Malena bosa trči za njom. I smije se...Smije se kao da joj je mama dozvolila da se spusti sa tobogana. Pratila sam ih pogledom....curica je trčala nekih 400 m a onda su nestale iza ugla.

    Ova majka nije siromašna žena. Znam procijeniti. Ova majka je jedna mentalno jaka žena koja svoje dijete odgaja u čvrstu osobu.
    Ona zna šta će sutra dobit za uzvrat. Ona pušta malenoj na izbor. Hoću trčat. Trči ! Hoću bosa! Idi!

    Deset metara dalje ususret mi dolazi žena... Vozi bebu u kolicima. Veliku bebu. Preveliku za kolica. Zatrpala ju onim pelenama koje (ja ne mogu razumit) služe kao zavjesa protiv sunca. Velika beba vrišti iz petnih žila. Žena trese kolica i pjeva 'Taši taši ta na na'...
    Gledam i zaboli me glava od nervoze pred mojim očima. Dođe do mene pa mi kaže (dok moj seronja pokušava zapišat bebina kolica) : Ma jeste vidila gospo onu ludu ženu kako se vozi na biciklu a curica bosa trči za njom?
    Jesam!
    Svakome Bog da dijete, kaže ona. A vi gospodjo, jeste čuli kako se djevojčica glasno smije? Šuti.....Ponovim pitanje. Šta mislite zašto se malena tako smije?. Šuti. Zato što joj paše. Zato što je sretna. I zato što je imala pravo izabrati hoće li se voziti na biciklu ili trčati. Šuti. Gleda me ko tuka.
    A vaša velika beba...prekine me, to mi je unuče...vrišti. vruće joj je u toj debeloj majetini . Vi u kratkom rukavu. Nema izbora... s tom krpom na kroviću....nedate je suncu... Hoda li vam curica?...pitam. Hoda,hoda.....kaže. Pa što onda ne hoda? Šuti.
    Nemam ja vremena nju hodat...prozbori. Možda da ste na biciklu bi bilo lakse...kažem...kao ona majka koja vas naljutila. Šuti.

    E svijete moj.... svakakvih nas ima.
    Ne miješam se u izbore ovih dviju žena...samo hoću reći: ne osuđuj, ne kritiziraj! Pusti! Ama pusti sve što te se ne tiče!! Ko si ti? Ko sam ja? Ko smo mi?

    Vraćam se na početak. Kad živiš trenutak onda primjetiš ovakve stvari. Jednostavno vidiš. I čuješ.
    Izašla sam van iz kuće i naletjela sam na HRABROST, SLOBODU, SUOSJEĆANJE .
    A onda se pojavio i KRITICIZAM kojem sam, iskreno, mogla prešutjeti. Ali nisam. Jer, držim da treba reći iskreno šta misliš....ako ti se već obrate.
    Ali..... u srcu, kući sam donijela bosonogu djevojčicu i njezin smijeh još mi odzvanja u ušima.

    Autor: Kamelija Salopek



  • Tiranija normalnosti

    „Izbliza (ni)tko (ni)je normalan…“ (Franco Basaglia)

    Prije nekoliko dana sam pročitao roman Večera nizozemskog autora Hermana Kocha i da, moram priznati, nakon dosta vremena knjiga me podsjetila na pitanje tog imperativa normalnosti s kojim sam se često znao ranije susretati. Što je to normalnost, koji je to „društveni ugovor“ na koji smo, navodno, pristali?

    Večera

    Ne bih sada o radnji knjige, nije tako linearna da bi bila prepričljiva, ali svedimo je na krajnje jednostavne elemente: dva para u zrelim godinama, u finom, snobovskom gourmet restoranu moraju raspraviti stvar od vitalne stvari za obitelj. Prvi je par Serge i njegova supruga Babette, fini, onako, „normalni“ ljudi, oni koji su tako lijepo usklađeni s normom „normalnosti“ da je to skoro nevjerojatno, štoviše, Serge je potencijalni budući premijer, on se smješka, na licu mu se ne vidi ni mrvica promjene raspoloženja, točnije, njegova je mimika i dikcija uvijek u skladu sa zahtjevom okoline, oni su bolesno politički korektni jer to je tako normalno, zar ne, ali istovremeno i tako „autentični“ jer izleti njemu i ono „jebiga“ i „sranje“ kao i svakom drugom čovjeku, osim što je njemu stol u najskupljem restoranu u gradu uvijek na raspolaganju, bez potrebe za višemjesečnim čekanjem rezervacije. S druge strane stola, za vrijeme prenaporne večere koja nudi malo (dobrih) jela, a beskrajno puno prenemaganja uz paprenu cijenu od 400 eura plus napojnica (za razliku od zalogajnice preko puta gdje se jedu rebarca za 10 eura), sjede njegov brat Paul i šogorica Claire, to jest Marie Claire, ali koja ne želi da je se zove po časopisu. Oni su malo drugačija priča, štoviše, tijekom radnje doznajemo da je Paul prilično neprilagođen, tj. prilično „nenormalan“, tj. prilično nekonformiran, dakle, osoba koja će u datom trenutku napraviti ili reći nešto što nije trebalo ili, još gore, opaliti posred njuške sugovornika, onako po muški, na način kakav je bio uobičajen u doba prije nasilja političke korektnosti.

    Da ne duljim, a niti ne spoilam, roman otvara bezbrojne teme koje zaokupljaju suvremenog zapadnjaka: krivnja, dužnost, korektnost, konformizam, nonkonformizam, lažna nonšalantnost i, možda ponajviše, izaziva pojam „normalnosti“ koji je postao toliko nasilan, da čak i pomalo ekscentrične skupine počinje gutati u žrvanj normalnosti, stvarajući sve veću i veću zalihu nečega što se na kraju može nazvati jedino - potisnutom agresijom.

    Ali: ta zato imamo tensilen forte! To su još oni utješni biljni pripravci za preživljavanje divote svakodnevice. Ako ne ide s tensilenom forte ide s apaurinom, ako ne s njime, ide sa xanaxom, ako ne s njime, ide sa seroquelom protiv psihoze u eventualno za spavanje, a još jedno dva tri ili četiri antipsihotika i stabilizatora raspoloženja sa strane, jer, gotovo je sigurno, svi smo na neki način „nenormalni“, jelte (naime, svake je godine knjiga poremećaja i bolesti sve deblja i deblja), pa nema razloga da se ne pokušamo, ako nikako drukčije ne ide, ako ne ide, dakle, s beskrajnim seansama kod terapeuta, onda barem s lijekovima koji će nas uskladiti s normalom.

    Roman Večera zapravo je fokusiran na nasilje „normalnosti“ i „političke korektnosti“, na diktaturu normalnosti koja ne podnosi pobunu, a koja nas cijelo vrijeme nastoji uvjeriti da je sve što nije u sferi normalnosti nepoželjno i da se, naravno, zbog toga moramo osjećati krivima, a ako se ne osjećamo krivima, e onda valja ozbiljnije razmisliti što s nama, jer je evidentno da nismo normalni i da ćemo se teško moći nositi s tiranijom, pardon, normalnošću svakodnevice koja se svodi na formulu: radim, jedem, vozim djecu u školu, vikendom se odmaram i posjećujem rodbinu i čekam penziju i tako u vječnost, u nedogled, u beskraj, u beznadnu budućnost koja bi trebala biti sretna i vesela, jasno, ako je vi svojim zanovijetanjem, prigovaranjem, eskapadama, ili neredovitim uzimanjem terapije ne pokvarite.

    Tiranija normalnosti je današnje opće mjesto. Gotovo svi imaju obilježja neke vrste psihopatije, štoviše, oni koji tvrde da nemaju, možda baš i najizrazitije imaju, no, bilo kako bilo, nepoželjno je biti ekscentričan, to je toliko neprihvatljivo da je „normalnost“ zašla čak i u sfere svakodnevice političara i moćnika koji moraju glumiti, ako ništa drugo, da su normalni, da, eto, kupuju poput nas, žive živote svih ostalih, čak im izleti iz usta i to famozno „jebiga“, sve je cool, da, naravno, tu i tamo koji „bullshit“, nema potrebe da smo na Vi, kad možemo biti na ti, to je tako neformalno, jelte, skidajući kravatu, „ma naši smo“, zar ne, pa nema potrebe da se tuđimo...

    Kako god, ja se još iz djetinjstva sjećam da su postojali ljudi koji su znatno ili čak i nešto više od znatno odudarali od pojma normalnosti: za neke od njih su govorili da su gejevi (tada se nije tako govorilo za gejeve već se koristio znatno pogrdniji naziv), za neke druge da su luđaci, za neke treće da su ludi umjetnici (njima je najlakše, uvijek se mogu sakriti iza te navodne ludosti – pa jer su umjetnici, zar ne?), za neke četvrte da su alkoholičari i da su bili u Banjskim dvorima na odvikavanju, ali... Avaj, ne mogu se oteti dojmu da su mi ti ljudi bili zanimljiviji od tada tzv. normalnih, da su njihove priče uvijek bile posebne, da su možda u svojim plus fazama bipolarnog poremećaja bili rođeni zabavljači s kojima sam se rado smijao i da je sve to skupa djelovalo prirodnije od današnje mode usiljene „normalnosti“ pod svaku cijenu, koja je asimilirala sve te oriđinale, nastojeći ih „normalizirati“ bilo xanaxom, bilo seroquelom ili risperidonom, bilo drugim mehanizmima koji nas ukalupljuju u glupu, tvrdu, nezanimljivu, neoriginalnu, nekreativnu masu. Tiranija političke korektnosti istovjetna je tiraniji normalnosti, a sve je to skupa tiranija „vrlog novog svijeta“, u najdoslovnijem smislu riječi, kojem pripadaš, a ako ne prihvatiš, ispadaš iz igre, pođi u brvnaru na Aljasku i tamo prodaj tu svoju ekscentričnost. Ekscentričnost vrijedi samo kao poza, onda tada više nije ekscentričnost, nego predstava, dio predstave o fenomenalnoj „normalnosti“. Te mi riječi potvrđuje njemački psihijatar Manfred Lütz u svojoj knjizi Ludilo: „Ovdje su ambiciozni, tašti poslovni ljudi koji pošto obole od demencije, prvi put od djetinjstva iziskuju tuđu pomoć, ali istodobno prvi put djeluju kao pravi živi ljudi. Ovdje su uvijek tako korektni i osjetljivi ovisnici što cijeli život neumorno traže čovjeka koji ih neće ponižavati, prezirati, povrijediti i koji svojom ovisnošću bježe od svijeta što tako bezobzirno gazi po njihovoj osjetljivosti. Ovdje su mudri shizofrenici, koji ne žive samo u jednom, nego u mnoštvu maštovitih svjetova, koji uljudno odbijaju nasrtljive pokušaje drugih da ih ukalupe, a svoju tajnu ne nameću nikome. Oni su tankoćutniji od drugih, ali zbog toga i osjetljiviji na puno toga što se nama uopće ne čini vrijednima spomena. Ovdje su potreseni depresivci, koji prestrašeno zure u egzistencijalno ništavilo, koji dio svoga života ne uspijevaju odvratiti pogled od temeljnih iskustava čovječanstva, koja se dovode u pitanje: bezizlazna krivnja, egzistencijalna ugroženost, beznadni strah. Društvo koje pleše na rubu provalije na njih ne obraća pozornost. Slijepo je za uistinu važna pitanja, a tu sljepoću začudo drži normalnom. Ovdje su očaravajući maničari koji svojom žestokom i neposrednom vitalnošću upadaju usred normalnoga društva okamenjena u svojim beživotnim ritualima. Oni unatoč svojoj megalomaniji bez zadrške govore istinu, onako kako to katkad čine djeca, i time spektakularno razotkrivaju 'prijetvornost' normalnih. Ovdje su ljudi koje su neki događaji u životu izbacili sa zacrtanih putanja i koji sad ranjeni traže svoj pravi put, koji često kroz bolne faze vodi do veće zrelosti i dublje opuštenosti. Naposljetku, ovdje su svi oni ekscentrični likovi koji sami sebe i druge neprekidno uznemiruju, koji dakle nisu normalni, ali nisu ni uistinu bolesni. Oni unose boju u monoton život, uzbuđuju, pretjeruju. To su oni neprilagođeni likovi koji vas katkad mogu povrijediti, ali ih ipak ne možete zaobići...“

    Dakle, za kraj, umjesto ispraznog cinizma i tiranije normalnosti, zar ne bi bilo bolje kada bismo konačno mogli razgovarati? Ljudski, pošteno, bez osuđivanja, bez etiketiranja, ili barem s manje etiketiranja, bez mogućeg linča, kada bismo mogli prozboriti o temama koje jesu važne, ali pravimo se da nisu važne na način da se za njih otvori stvarni prostor dijaloga. Jer, naprotiv, hiperkorektna normalnost, čini se, ne može odvesti nigdje drugdje nego i nadalje plesati na stalnom rubu provalije.

    Autor: Milan Zagorac

Prodaja slika Online

Tekstovi i fotografije na ovoj stranici vlasništvo su njihovih autora i nije dopušteno njihovo skidanje i upotreba bez odobrenja autora i bez navođenja linka stranice kao izvora.

© 2013 Ludvig dizajn. All Rights Reserved.