kolumna

  • LJEPOTA STVARANJA

    LJEPOTA STVARANJA

    LJEPOTA STVARANJA Ljepota stvaranja je onaj poseban , naprosto predivan osjećaj osobe koja svojim umom , darom i svojim rukama želi nešto stvoriti , uobličiti u nešto korisno , lijepo , efektno , posebno i onako svoje.



    To je osjećaj snažnog poriva, dapače nekakvog podrhtavanja koje struji tijelom i naprosto taj osjećaj ne ostavlja čovjeka ravnodušnim.
    Upravo taj nemir stvara košmar u glavi i želju, da se osoba pokrene i krene u nešto novo , nešto drugačije , samo njezino.
    Pri tome se javljaju misli , ideje , čudne pa čak i smiješne kombinacije , potom i „ otkačene slike „ neostvarenih želja .
    Želja koje treba ostvariti , želja koje vuku naprijed da se krene u nešto neizvjesno, a tako uzbudljivo .

    Ako osoba ništa ne poduzme , to nešto „čučati će“ u njoj , zatomljeno , jedino će se s vremena na vrijeme „ isplivati onako na kratko na površinu „kao poziv za djelovanje .
    Isprepleću se misli , kako i na koji način to napraviti , jer osoba upravo to želi upravo svom svojom snagom.
    To će na kraju postati proizvod njenog htjenja , produkt njenih ideja , te upornog i napornog rada , njezinog djela .
    Ono što nosi u sebi izlaziti će iz nje polako, onako kako će ideja sazrijevati i tako će se i postepeno ostvarivati .
    Svaka kreacija dobro osmišljenja , sa dobrom voljom , ljubavlju i vibrom može zasjati u punom sjaju. Vješte ruke mogu zamišljenu ideju pretvoriti u stvarnost .
    Ali ništa ne ide na brzinu .

    I stara , dobro poznata deviza : „ Napredak uvijek traži napor!“ , sve nam govori.
    Stoga je krajnja želja svake osobe, ostvariti ono što je duboko u njoj , Bogom dano , ono što stvara onaj slatki osjećaj nemira.
    Kada se pojavi taj osjećaj , znak je da treba krenuti , hrabno i bezkompromisno.
    Nipošto se ne okretati , zastajkivati , a kamoli stati .
    Mora se ići dalje , bez obzira na trenutne ili čak možda duže poteškoće , jer vrijeme će pokazati koliko je ideja „ zrela „ za ostvarenje, koliko je ona interesantna i da li je to pravi put , da se ona na kraju pretvori u stvarnost.
    Može se stati , ali samo da se odmore ruke , oči , misli....., tijelo , ali nikako ne predugo.
    Vrijeme neće čekati .
    Ono nema reprizu , baš kao niti život.
    Treba dati sve od sebe , čvrsto i odlučno .
    Onako iz dubine svoga tijela, iz dubine svoje duše .

    Neka se sve ono „ zakopano „ u nama pretvori u „vulkan i bukne poput užarene lave „ šireći se po površini , te postane plod naših želja i ostvarenja .
    Stoga, ljudi koji imaju to „ nešto „ u sebi , taj poriv koji im neda mira (oni najbolje znaju kako je to predivan osjećaj ) moraju krenuti na put ostvarenja , onog dubokog , kojeg nose u sebi.
    Kreativne duše , oslobodite se , pridružite se ostalima , razvite svoju maštu i ostvarite svoje snove. Biti ćete dio jednog divnog društva , društva isto takvih ljudi kao što ste i vi , te koji se ne daju omesti svakodnevnim događanjima , već razmišljaju kako da svijet uljepšaju i to duhovno , emotivno , te plodovima od Boga, poklonjenog dara.

    Treba ustrajati , povezati se sa istomišljenicima , „braćom i sestrama „ po vrlinama i darom kojeg nosimo od rođenja , duboko u sebi.
    Moramo biti zahvalni Bogu , što nam je dao taj dar , što smo ga tijekom života ( na početku , sredini ili možda čak pri njegovom kraju ) ipak prepoznali u sebi .
    On će nam pomoći u trenucima kada nećemo znati što i kako dalje .

    Odmaknuti će nas od tih zbivanja , čudnih , neizvjesnih , opasnih , opakih i skrenuti put prema „ svjetlu“ da nas obasja svojom silinom i da nam donese nešto dobro.
    Usmjeriti će nas prema vedrom danu punom sunca , optimizma i volje da ustrajemo i da uživamo u onome što imamo , u onome što je dio nas , onome što je u nama.
    Zapravo ono što imamo oko sebe , pokraj sebe i dakako , u sebi samima .

    Dostojanstvo , ljubav prema čovjeku kao prijatelju , ali onom iskrenom , davanje drugima kroz riječi , kroz geste , kroz djela , kroz ono unutarnje što posjedujemo , to je ono što govori o našoj vrijednosti kao jedinki .
    I nadaj se novom danu , ljepšem , sadržajnijem i kako bi rekao Albert Camus :“ Drži svoje lice okrenuto ka suncu i nikad nećeš vidjeti sjenu !
    Imaj to na umu , uvijek i zauvijek.

     

    Gordana Sedmak-Jednačak

    Izvor teksta: "Novi sisački tjednik"

  • Mame na fejsu

    Mame na fejsu

    Ima i „Mame iz Rijeke na fejsu“, „MaMe iz Rijeke i okolice na fejsu“, valjda postoje i „Mame na fejsu u bilo kojem gradu“… Moram priznati da do nedavno nisam uočavao taj fenomen, bio sam pomalo kao jedan od onih Indijanaca iz 16. stoljeća koji jednostavno nisu mogli vidjeti jedrenjake Europljana jer ih nisu ni očekivali niti poznavali. Ukratko, bilo je izvan mojeg horizonta očekivanja. Dok neki dan nisam sjedio na terasi jednog ne prevelikog riječkog shopping malla ispred kojeg postoji „ono pre-sa-vr-šen prostor za dječju igru“, kako bi to afektirajući slovkanjem izgovorile preegzaltirane-prevažne-prepametne-prezgodne-presve mame. Igra je, naravno, dogovorena na fejsu. Ugovoren sastanak. Kao roditeljski, ali izvan škole, uostalom. Gdje postoji „glavna mama“ koja dogovara uvjete i koordinira događaj dječjeg druženja, zatim postoje one wannabe glavne mame koje podupiru spomenutu queen bee te one koje su jednostavno sljedbenici. Dobro, ima i poneki tata, ali taj je zacijelo zalutao ili se namjerno „uvalio“ među mame s onom „tatinskom“ spikicom, pa sada slobodno kibicira…

    mame na facebooku

    Ništa, valjda smo osuđeni na neprekidno ponavljanje već viđenih hijerarhijskih shema u kojima postoje podređeni i nadređeni, pa čak i kada se radi o dječjoj igri, ali ovaj put ne našoj, već igri naše djece.

    Možda nikada ne bih primijetio pojavu „Mama na Facebooku“ da mi nećakinja početkom mjeseca nije krenula u prvi razred osnovne škole. I da, odmah se definiralo to roditeljski organizirano druženje. Onda sam još malo ispitivao o tome i otkrio „toplu vodu“: pa to je posvuda oko mene! Apsolutno svi roditelji, posebno mame, preko društvenih mreža organiziraju druženja svoje djece. Navodi se bezbroj razloga za tu pojavu: „nesigurno je“, „pa zar bi ti pustio svoje dijete na ovu ulicu?“, „ovdje nema djece pa moramo ići tu i tu“, „nije isto kao kada smo mi bili djeca“, „nikoga još nismo upoznali“, što su sve argumenti protiv kojih jako teško mogu išta reći, osim slegnuti ramenima i valjda se načelno složiti. Ne, ne oduševljava ni mene ideja da mi se dijete od šest-sedam, nedajbože pet godina ide samo igrati na ulicu, uostalom, koga ja poznajem u toj ulici uopće… Ne znam kako je u manjim gradovima, siguran sam da je pojava manje učestala, no vjerujem da je organizirano druženje djece preko društvenih mreža uzelo maha čak i tamo gdje sam uvjeren da niti jedan od ovih prethodno navedenih argumenata ne stoji.

    No onda mi se postavlja novo pitanje: pa gdje je onda spontanost te djece? Recimo, meni se išlo van i išao sam van. To je mogla spriječiti samo neka eksplicitna, ali rijetka zabrana, i tako od djetinjstva. Uvijek je bilo tako. Tako je bilo i s mojim prijateljima, tako je bilo prije i za vrijeme adolescencije, pa mi se činilo da je to jedino normalno. Malo je koga mama ispred škole došla „pokupiti autom“, još su manje nekoga roditelji dovozili autom pred školu. Za nas su to bile priče iz filmova, nešto što u stvarnom životu uopće nije postojalo. A da ne govorim da poslije škole/vrtića djeca idu na ples, balet, ritmičku gimnastiku, plivanje, šah, karate, krav magu, francuski, njemački, idu na koješta, samo da valjda budu okupirana nekim sadržajem cijeli dan. A gdje im je onda prostor za vlastitu dosadu, ali ne u negativnom smislu te riječi, već za onu dosadu gdje mogu napokon otkriti u sebi neke sklonosti ili interese koje ovim vanjskim drilom koji počinje od vrtića, gotovo nikada nemaju prilike otkriti? Dobro, ne računam onih sat-dva kada se djeca domognu kakvog gadgeta. Možda kao studenti? Možda je sve pomaknuto u odraslu dob, pa „kad si sam zaradiš, dijete moje, priušti si što želiš“.

    O, da, a sada idemo i na drugu stranu jednadžbe, a to su roditelji. Točnije, mame. Dobro i tate, ali to sam već konstatirao, čini mi se da su ipak manje u „igri“ i pod manjim pritiskom ovakvih obaveza poput „mama na fejsu“. Kao da se ta prorečena i obećana sloboda, neka vlastita realizacija, interesi koji su izvan koncepta kuća-stan-posao-dijete-mamenafejsu-spavanje-kuća- itd. odgođeni za neku nedefiniranu budućnost, navodno „kad djeca odrastu“, ali ako i samo ako čak i tada. Možda nikad?

    Kako god, čini mi se da smo se uspjeli, i to izuzetno uspješno, sami zarobiti u kukuljice „društava na fejsu“ i tamo se zavrtjeti u spirali tko zna čijih i kakvih ideja, u balončiće virtualnih stvarnosti koje smo kao autentične istine prenijeli na svoju djecu, i usput postali pravi „plastic fantastic“ roditelji dok čekamo svojeg princa/princezu u SUV-u ispred škole… Naravno, počastivši ga doma zdravom hranom, „samo iz prirodnog uzgoja“ tretiranom isključivo za okoliš neškodljivim preparatima…

    „Draga, daj i meni jedan Tensilen!“ Ne, dušo, daj mi kilo apaurina, pa možda, do sutra, preživimo ovaj raj…

    Autor: MIlan Zagorac

  • MEGAPIKSELI – MITOVI I ISTINA

    Teme i dileme digitalne fotografije

     

     MEGAPIKSELI – MITOVI I ISTINA

    Želite kupiti digitalni fotoaparat, a ne znate previše o tome. Pitate prijatelje na što da obratite pažnju?

    - Megapikseli. To ti je ključno. Kvaliteta ovisi o broju megapiksela…

    Tako će vjerojatno odgovoriti većina vaših prijatelja. Mada oni jednako koliko i vi znaju što su zapravo megapikseli. Ali megapiksel je pojam i brojka koja se ističe kao ključni podatak, istaknuto su ispisani na ambalaži, kao i na samom aparatu, prvi su podatka koji ćete naći guglate li preference. Koliko su megapikseli zapravo važni? Što su megapikseli?

    Testirali smo četiri fotoaparata fotografiranjem crkvenog tornja sa istog mjesta pod istim uvjetima.

    Fotoaparat Olympus T-100, 12.0 megapiksela

    Fotoaparat Olympus T-100, 12.0 megapiksela

    Olympus-T-100

    Megapikseli su milijuni piksela, točkica od kojih se sastoji digitalni zapis fotografije, te su najmanja gradbena jedinica sa vlastitim svojstvima. Svojstvo megapiksela je boja, svjetlina, ton, a izražava se u RGB brojkama, odnosno u količini jedne, druge i treće 'praboje' u izgradnji fotografije. Jasno je da je fotografija kvalitetnija, oštrija, bogatija detaljima, nježnim tonskim prelazima, mnoštvom podataka i tonova, ukoliko se sastoji od većeg broja točkica. Fotografija od 16 milijuna ovakvih pojedinačnih podataka o svjetlini, tonu, boji, svakako je bolja nego ona od 4 milijuna, itd. Pored toga takva fotografija bolje 'podnosi' ekstremna uvećavanja spremnija je za tiskovna izdanja, dozvoljava 'kropanje' odnosno odabir manjeg izreza, jer je gubitak kvalitete zanemariv. Broj piksela od kojih se sastoji fotografija bitan je i najčešće presudan za kvalitetu fotografije.

    Da li to onda znači da će fotoaparat sa senzorom od 12 megapiksela praviti bolje fotografije nego onaj od 7? To bi svakako trebalo očekivati i u tom bi slučaju oni prijetlji bili u pravu, jednako kao i trgovci i proizvođači koji ističu megapiksele kao glavno svojstvo digitalnog fotoaparata. Pa ipak, razočarani kupci fotoaparata s mnoštvom megapiksela, pristupačne cijene, jako dobro znaju da se u praksi ne događa ništa slično. Baš zgodan i jeftin model fotića, poznate marke obdaren sa 12 megapiksela pravi fotografije skromne kvalitete, lošije od onog starog sa mnogo manje milijuna točkica! Kako to?

    Fotoaparat Samsung Digimax, 4.0 megapiksela

    Fotoaparat Samsung Digimax, 4.0 megapiksela

    Samsung Digimax

    Da bismo odgovorili na ovo pitanje, te pružili možda malo bolji odgovor na što kod kupnje aparata treba obratiti pažnju, trebamo se malo vratiti na sam način funkcioniranja digitalne fotografije. U jednome nema razlike između digitalne i klasične (kemijske) fotografije: postoji rupa kroz koju svjetlo pada na površinu. Rupa je opremljena lećama koje te zrake svjetla artikuliraju i usmjeravaju kako bi odraz na senzibilnoj površini bio što vjerniji originalu. Osjetljiv mehanizam pomaže da svjetlost pada na površinu veoma kratko vrijeme (od nekoliko sekundi do 1/10.000 sekunde ili još kraće). Glavna razlika između klasične i digitalne fotografije je u senzibilnoj površini koja preuzima podražaj svjetlosti i pamti sliku. Dok je u klasičnoj fotografiji tu ulogu preuzimao veoma fin fotoosjetljiv kemijski premaz koji je podražaj svjetla 'pamtio' te ga kroz naknadne kemijske reakcije pretvarao u filmsku traku sa 'negativnim' sličicama, iz čega se potom izrađivala fotografija na jednako pripremljenom fotoosjetljivom papiru, u digitalnoj fotografiji svjetlost pada na senzor sastavljen od mnoštva točkica od kojih je svaka za sebe kadra prenijeti informaciju o kakvoći tog svjetla. Ove točkice taj podatak prenose u obliku koda od tri broja koji su pridruženi RGB kodu. Međutim, za razliku od klasične fotografije kod koje kemijski premaz 'pamti' podražaj svjetla za naknadnu kemijsku obradu (latentna slika), ove točkice, pikseli, podatak šalju trenutno u računalo koje je sastavni dio fotoaparata i koje sve podražaje senzora pretvara u datoteku grafičkog formata (najčešće *.jpg ili RAW). Ova se obrada događa takvom brzinom da bolji prosumer (poluprofesionalni fotoaparat) može formirati i spremiti deset takvih datoteka u jednoj sekundi. Dakle, za kvalitetu fotografije važno je (ali ne jedino važno, kako ćemo ubrzo vidjeti), koliko je ovih točkica na senzoru vašeg fotoaparata. To je stvaran broj megapiksela fotoaparata i po tom broju prepoznaju se kvalitetne oštre slike bogatih polutonova i kolorističkih nijansi. Kako je onda moguće da onaj naš jeftini s 12 megapiksela daje jadne fotografije?

    Kada su proizvođači shvatili da kupci odmjeravaju fotoaparate prvenstveno prema megapikselima, a što drugo, počeli su nuditi 'muda pod bubrege'. Fotoaparat ima npr 18 milijuna fizičkih piksela. To znači da na njegovom senzoru ima toliko osjetljivih točkica. Fotografija ima dimenzije 5184 / 3456 piksela (podaci za Canon 7D). Umnožak horizontalnih i vertikalnih piksela iznosi 17,915.904, približno 18,000.000. Ako su fotografije oštre, podnose velika povećanja i bogate su polutonovima koji prelaze blago, nemamo razloga sumnjati da senzor doista ima toliko točkica. Međutim, kada fotoaparat ima npr 12 megapiksela, te slika u *.jpg formatu doista ima toliko točkica, a da je pri toma slika siromašna tonovima, djeluje sirovo, ne podnosi povećavanje tada moramo posumnjati da se radi samo o digitalnim pikselima. Fizičkih piksela ima znatno manje, te oni šalju podatke u kompjutor fotoaparata, a softver 'dodaje' piksele razvlačeći veličinu fotografije. Na taj način samo pojedini pikseli na datoteci potječu od podražaja svjetlosti prilikom fotografiranja, a ostale softver 'izmišlja' nekim algoritmom. Ne treba nikakve predznanje da bi nam bilo jasno da ćemo na ovaj način dobiti veću fotografiju, sa više piksela (time i više nepotrebnih megabajta na računalu), ali bez očekivane kvalitete. Posebno kada koristimo zoom ili kada zbog vanjskih uvjeta povisimo ISO (o ISO broju bit će opširnije govora).

    Fotoaparat Olympus SP-550-UZ, 7.1 megapiksela

    Fotoaparat Olympus SP-550-UZ, 7.1 megapiksela

    Olympus SP-550-UZ

    Kako onda odabrati dobar 'fotić', kako znati da li je jedan model bolji od drugoga? Kako ne podlijeći prevari digitalnih piksela iza kojih ne stoji realna kvaliteta? Ima raznih načina, ja volim napomenuti dva najjednostavnija (ovo se odnosi na kompaktne, konzumerske fotoaparate, budući je pretpostavka da osobe koje kupuje DSLR tip, prosumerske ili profesionalne klase znaju što kupuju).

    Jedan je kriterij cijena. Digitalni fotoaparat izuzetno je složen stroj koji uključuje kvalitetnu optiku, dobru mehaniku te računalni hardver i softver. Da bi bio kvalitetan, ne može biti jeftin. Negdje u počecima digitalne fotografije cijena se kretala približno odnosom 1 megapiksel = 100.00 €. Od onda, uglavnom omasovljenjem proizvodnje i konkurencijom na tržištu, taj se kriterij ublažio, ali i dalje nije moguće kupiti kvalitetan megapiksel za 50.00 kn (primjer 12 megapiksela = 600.00 kn). Dakle, ako se radi o kreativnom kompaktu visokih konzumerskih preferenci, kada uspoređujemo dva modela, sa relativnom sigurnošću možemo reći da je skuplji model vjerojatno bolji.

    Fotoaparat Canon A580, 8.0 megapiksela

    Fotoaparat Canon A580, 8.0 megapiksela

    Canon A580

    Drugi kriterij je promjer vidljive leće objektiva. Ovo zvuči zbunjujuće. Međutim, kada znamo da na senzor pada samo ono što u objektiv uđe, jasno nam je da već selekcija podataka na početku procesa uvjetuje kvalitetu fotografije. Kreativni kompakt sa lećom promjera 3-5 cm svakako će pokupiti više izvornih podataka nego džepni kompakt sa lećom od 5-8 milimetara. Mobiteli, mada se hvale zavidnim brojčicama megapikesla, imaju vanjsku leću od 1-2 milimetra, što njihovu kvalitetu drastično ograničava. Netko će reći, 'pa moj mob pravi sasvim dobre fotke'. Da, asli dok ih koristi i gleda na zaslonu mobitela, gdje su jedva 5-6 centimetara velike. Ali kad se iste fotografije skinu na računalo, ispišu na pisaču, teško mogu podnijeti ozbiljnu usporedbu. Dakle, promjer leće važan je jer on propušta sve podatke koji kasnije grade fotografiju.

    Mnogo drugih faktora utjecat će na kvalitetu fotografije, no kod izbora vašeg novog fotoaparata, ovo je najvažnije.

    Autor: Zdenko Balog

  • Mišak, Icke i kutijice naših svjetova

    Mišak, Icke i kutijice naših svjetova

    Nisam neki posebni ljubitelj Davide Ickea, štoviše, uopće nisam njegov ljubitelj, no, jučer dok sam onako, dosađujući se, prošli i ovaj tjedan navečer gledao Mišakovu emisiju Na rubu znanosti jedna mi je Ickeova rečenica baš onako pošteno, kao ljuta pljuska, sijevnula posred uma: „nalazimo se u sve manjim i manjim kutijama“.

    Odmah da se razumijemo, nije to neko senzacionalno otkriće: mudri (ne znanstvenici ni lukavci, nego baš mudri, mudri će znati o čemu govorim!) su oduvijek znali da je naša svakodnevna stvarnost uvjetovana kao i naš pogled na svijet, da smo na neki način ograničeni dominantnim narativima i da se jako teško možemo „izmigoljiti“ iz toga okvira.

    Dobro, možemo o Iceku da je luđak, da je budala, da „nije uzeo terapiju“, da je manijak svoje vrste koji piše, govori i objavljuje terabajte suludih informacija, da je sam po sebi pojačalo za cijeli niz fake newsova, ali ona ideja o sve većoj i većoj skučenosti, e tu bih se složio s njime. Tim više što je prije više od četrdeset godina drugi guru antitehnologije Jerry Mander govorio o sličnome, ako ne i istome: masovni nas mediji najprije hipnotiziraju, uvlače u svoj virtualni svijet, zatim ubace razne narative koji osiguravaju da nam ne bude dosadno (to je ona dijalektika stalnog sukoba, stalna radnja, stalni šou) pa onda počinjemo i sami vjerovati u te uvjetovanost. Da je Jerry Mander napisao svoju knjigu „Četiri argumenta protiv televizije“ danas, zacijelo bi se jače očešao i o društvene mreže. Ne zato što su društvene mreže same po sebi zle, nego zato što nam, da paradoks bude još gori, stvaraju privid da „svi“ misle kao mi.

    kutijice naših svjetova

    Kako se to dogodilo? Pa jednostavno, to je zmija koja sama sebi jede rep: većina naših društvenomrežnih prijatelja su ljudi sličnih stavova i svjetonazora kao i mi sami, uglavnom smo izolirani od onih drugih golemim izolacijskim materijalom onih koji šute i samo gledaju (sudjeluju samo kao promatrači) pa se u tom začaranom krugu događa situacija da nakon određenog vremena postane samorazumljivo da „svi misle kao i mi“. I onda, nekom slučajnošću, probojem u matrici, pogreškom protokola same društvene mreže, otkrijemo da postoje i oni drugi i treći i četvrti, pa ako smo malo znatiželjniji i četrdeset četvrti. No, s već usađenom pretpostavkom da „svi misle kao ja“, tu ćemo drugost zanemariti i dalje se nastavljajući diviti samima sebi. To je ta kutijica o kojoj je Icke govorio i u koju smo dobrovoljno smjestili same sebe. Dakle, nije najveće lukavstvo bilo stvoriti stroj koji će nam usaditi što i kako da mislimo, ne, najveća je lukavost bila da nam usadi to što i kako mislimo, ali na način da ispadne da smo sami došli do toga zaključka.

    E, to je sada već jedna druga priča: suvremeni totalitarizam ne dolazi od brkatih diktatora i razularenih masa, to je tako passé, nego od naizgled neutralnog stroja i nas samih u, sad ću se poslužiti jednom malo nezgodnom riječi, rekurzivnoj petlji koja se samo umnaža u beskraj. Mi u nešto vjerujemo, to nam vjerovanje potvrđuju tisuće drugih svojim lajkovima s lista naših društvenomrežnih prijatelja, pa je samim time to mišljenje, dakle, valjano. Stoga nema ni potrebe da se misli da bi moglo biti i nešto drugačije jer je evidentno da svi tako misle. Pritom se služimo nevjerojatnim redukcionizmom: to „svi“ ovdje je naših par stotina ili par tisuća prijatelja i tu smo cijeli svijet ili cijeli grad, kratko i jasno, posve neopravdano, sveli pod „sve“.

    Iako tu pomalo izlazim iz okvira kratkog razmišljanja o Mišaku, Na rubu znanosti, Davidu Ickeu i društvenim mrežama, a zavlačim se u meni pomalo strano područje logike, nije na odmet spomenuti da je upravo anomalija, iznimka, ono drugo, treće ili deseto, što izlazi iz okvira naše mentalne petlje, odnosno predstavlja distorziju u njoj, upravo način na koji možemo proširiti svoj vidokrug. U konkretnoj realnoj stvarnosti to znači da možda nije baš nužno da smo 0-24 sedam dana u tjednu na nekoj od društvenih mreža kroz čiju prizmu počinjemo gledati cijeli naš svijet. Možda trebamo upoznati druge ljude, neke druge zemlje, pročitati neke nove knjige. Iskočiti iz te petlje nije baš neki kvantni skok, ali svakako je važno ne želimo li, da paradoks bude tim gori, postajati sve veći i veći robovi kutijica u koje smo se, silom tehnološke civilizacije, sami dobrovoljno zatvorili.

    Autor: MIlan Zagorac

  • MOJA PUTOVANJA

    PUTOPIS S POTPISOM

    MOJA PUTOVANJA

    MOJA PUTOVANJA

    Dosta ljudi mi se u posljednje vrijeme javlja s porukama i upitima o putovanju. S obzirom da se nikada nisam pozabavio tom temom, pokušat ću se ovdje osvrnuti na neke od svojih putovanja i razloge zašto sam počeo tako intenzivno putovati!

    Dakle, priča počinje u rujnu 2013. kada sam odlučio da ću svoj jubilarni 20. rođendan proslaviti na jedan dosta neobičan način i to ni manje ni više nego - putovanjem :) Činili mi se to kao dobra prilika da se upoznam sa predivnim ljepotama Hrvatske, družim se s prijateljem koji je išao samnom i kojem sam tom prilikom platio put, a usput i upoznam neke meni drage ljude. Tako je prva destinacija bila malo mjesto u Gorskom Kotaru - FUŽINE!

    U Fužinama smo uživali u predivnom krajoliku, prirodi, delicijama iz tog kraja, kušali domaći liker od šumskog voća i vozili se brodom po jezeru Bajer. Fužine su svakako mjesto koje morate posjetiti ako već niste. Iako sam prošle godine opet bio tamo, ali samo na kratko u prolazu, volio bi se zadržati nekoliko dana i malo detaljnije istražiti ovaj predivan biser Gorskog Kotara. Sljedeća odredišta samo su se nizala, već u prosincu 2013. sam posjetio Čazmu i predivno imanje Božićna Bajka Obitelji Salaj okićeno s nekoliko tisuća lampica i dekoracija. Iako je te zime bilo dosta hladno, atmosfera je bila užarena, ljudi oduševljeni, a gastro ponuda tog kraja ostala mi je u trajnom sjećanju!

    MOJA PUTOVANJA

    MOJA PUTOVANJA

    Posjetio sam i Nacionalni Park Brijuni u travnju 2014. godine, a u sklopu tog putovanja bio sam i u Puli i posjetio Pulsku Arenu. Ambijent je predivan, jednostavno neopisiv. Sada razumijem hrvatske glazbenike koji se doslovno ''bore'' za tu lokaciju za održavanje koncerta. U prosincu 2014. bio sam u Sloveniji (Bled,Ljubljana), a par mjeseci kasnije posjetio sam Piranski zaljev i Savudriju. Prošle zime bio sam u Austriji točnije u Grazu. Jedino mjesto koje me zaista jako zanimalo, a svakako ću se potruditi vidjeti ga i ovog adventa. Predivan i topao ambijent, ljudi srdačni i nasmiješeni, ugodni za razgovor. Meni je dodatna okolnost bila ta što znam njemački jezik pa nije bilo problema u komunikaciji. Problema je jedino bilo što je bila nedjelja pa trgovine nisu radile, ali možda i bolje jer bi cijelu plaću tamo potrošio.

    U pripremi imam već neke lokacije koje bi volio posjetiti, ali pričekati će jesen i vrijeme koje će biti primjerenije za dulja putovanja. Meni osobno su favoriti Fužine od hrvatskih I Bled od inozemnih destinacija. Zašto volim putovati? Zato jer putovanja smiruju, oplemenjuju, proširuju vidike i daju mogućnost da upoznate svijet onakvim kakav zaista je, ne preko ekrana već u realnom svijetu. Volim dotaknuti neku planinu, osjetiti miris mora, kušati hranu iz nekog kraja, a vama savjetujem također da putujete.

    MOJA PUTOVANJA

    MOJA PUTOVANJA

    MOJA PUTOVANJA

    Nadam se da i vi volite putovati, pa slobodno podijelite neke fotografije i priče s vašim putovanja u komentare!

    Autor: Dominik Papić

  • MOJE NEŠTO

    MOJE NEŠTO

    Priča prva

    Ulazim u ordinaciju liječnika.
    U povećoj prostoriji, mali radni stol na koji je moralo stati sve – komp, tastatura, printer, telefon i hrpa papira. Nekoliko stolica, umivaonik i jedan ormar, čini mi se za odjeću. To je cijeli interijer.
    Nigdje niti jedne slike na zidu, lončanice cvijeća ili makar, nekakav pomoćni stolić. Nema klime, nema zastora. Hrpa knjiga, brošura, papira, snopova liječničkih kartona, poredane su ili na podu ili na klupčici od prozora.
    Totalna hladnoća!
    Pitam liječnika, je li moguće da jedna ordinacija na Rebru, može biti tako siromašna?!
    Odgovara mi kako na police za knjige i dokumentaciju nitko nije mislio, ali da je to manje bitno. Dodaje, kako je svjestan činjenice da ljudi poput njega i svi ostali zaposleni u javnim ili državnim institucijama imaju sreću da su osigurani s redovitim primanjima, naspram mnoštva drugih koji tu privilegiju nemaju.
    Naravno, mogu oni sami urediti ordinacije, ali o svom trošku. To i nije neki problem. Problem je, da li će, i koliko će dugo ostati raditi.
    Odlučila sam, kada slijedeći puta odem k njemu, a to će biti idući tjedan, pokloniti mu jednu lončanicu s cvijećem. Točnije, ne njemu, nego ordinaciji. Ako i taj liječnik, poput mnogih drugih odluči otići, možda navrati neki drugi.
    Tko zna, možda cvijeće i preživi, pa pacijenti poput mene neće u toj prostoriji osjećati samo hladnoću.

    Priča druga

    Nakon obavljenog pregleda kod liječnika, odlazim u PU Petrova.
    Naime, dan ranije, na parkingu sam pronašla iskaznicu izbjeglice, migranta, tražitelja azila, nazovi kako hoćeš. Osim imena, prezimena, datuma rođenja i informacije da je mladić iz Afganistana, na njoj nema nikakvih drugih podataka. Osim onoga, da je iskaznicu dobio u prihvatnom tranzitnom centru za migrante "Principovac", Srbija. Pokušala sam lika pronaći preko Facebook-a ali nisam uspjela. Nakon toga, zovem policiju koja me savjetuje da iskaznicu odnesem u prvu, najbližu policijsku postaju. Birokracija traži svoje. Uveli su me u "prijemni ured", uzeli podatke, ispunili formular i prije njegova potpisivanja, pitali me da li želim iskoristiti pravo na nagradu?
    domKakvu nagradu? Za što?
    Jbt! Što da uzmem onom tko ima manje od mene?
    Birokracija, kažem!
    Taj dio birokracije mi je manje bitan ali ono što me je zaista iznenadilo, bio je interijer "ureda" PU Petrova. Zidovi su krcati ormarima, onim starim, iz vremena Juge. Čini mi se da datiraju još od ´70-tih. To su ustvari, ormarići poredani u nekoliko nizova, od plafona do poda s onim običnim bravicama koje može svatko provaliti. Ogroman, od vremena potrošen stol, nekoliko stolica i nekoliko policajaca koji su me šutke ali profesionalno odmjerili od glave do pete, nakon čega su nastavili tipkati po svojim mobitelima, vjerojatno čekajući početak ili kraj smjene, može biti i neku intervenciju. Zastora nema, nema klime, parketi škripe i sve zajedno djeluje zastrašujuće. Muškarci u plavim uniformama, visoki, zgodni i markantni, sami po sebi, jedini su ukras u oronulom prostoru. Ipak, policajci, baš kao i liječnici, imaju sreću da su osigurani kakvim-takvim, ali redovitim primanjima. Jedina razlika između njih je ta, što liječnici sa svojim diplomama mogu otići van a policajcima ona u inozemstvu ne znači ništa.
    Policiji ne mogu odnijeti cvijeće jer im ono ništa ne bi značilo ali mogu živjeti tako da im olakšam posao i da sa mnom nemaju nikakvih problema.

    Priča treća

    Vraćam se kući i ulazim u dvorište.
    Kuća je u gradnji, dvorište je krcato različitim stvarima od kojih najveći dio treba pobacati. Za dovršetak radova treba vremena, novaca ali i puno radnih sati. Ipak, u tom prostoru u kojemu živim ali i radim s neredovitim primanjima u privatnom sektoru, ima više topline nego u ordinaciji liječnika ili prijemnog uredu PU Petrova. Police s mnogo knjiga, starine, sitnice naših majki, očeva, baka i djedova, preuzetih u naslijeđe da bi se sačuvale, ponosno prkose modernom i nameću se kao veća vrijednost od tehnologije koja omogućava lakši život, ali koja i traje puno kraće od njih. S razlogom.
    Mnoštvo zanimljivo osmišljenih ukrasa od starudija, poput stare tenisice u kojoj su posađene trajnice ili starog ribeža povezanoga špagom koji visi ispod nadstrešnice a iz kojeg stidljivo, iz lončanice proviruju roza cvjetovi.


    Mnoštvo stare opeke koju nisam dala baciti i koju tek trebam iskoristiti, stari crijep koji također čeka red za ukrašavanje. Pohabani lonci u kojima je kuhala moja svekrva a koje sam škrto sačuvala, stanište su cvijeća, kaktusa, začinskog bilja. Stari, pohabani bicikl mog svekra nisam dala u otkup željeza, zato jer s njim imam posebne planove.
    Baš kao i s malim, od rđe uništenim roštiljem, na kojemu je moj dragi svekar pripremao najbolje nedjeljne objede za cijelu obitelj. Radim u privatnom sektoru i nemam privilegiju redovitih, sigurnih primanja, ali imam toplinu doma, ujedno i radnog prostora, za koje se trudim da ostane ono što bi trebao biti - mjesto povratka. Jer, možda jednom, nakon svih ovih teških i grubih godina u kojima nam ljudi odlaze, toplina doma koju imam, njegujem i nadograđujem, bude jedina prava ostavština mom sinu i njegovoj obitelji.
    Nije, i ne može sve biti u novcu.
    Od doma i ognjišta se ne odustaje. Teško onom, tko na to pristane.

    Autor: Ivanka Žakman

  • Mreže i društevene mreže - novi kiborg totalitarizam kojemu dobrovoljno služimo?

    Mreže i društevene mreže - novi kiborg totalitarizam kojemu dobrovoljno služimo?

    "Država je uložila i širokopojasni internet, pa je to, između ostaloga, omogućilo razvoj inovativnih start upova kao i visokotehnoloških tvrtki koje Rumunjsku pretvaraju u novu Silicijsku dolinu". Ili, imamo i primjer dva: "zahvaljujući represivnom Ceausescuovom režimu, jak je naglasak u obrazovnom sustavu dan na prirodoslovno matematičke vještine koje se, posljedično, odražavaju na nove generacije informatičara".

    Kakve veze ima represivni režim brutalnog diktatora i njegova sklonost prirodoslovno-matematičkim vještinama s novim start upovima i razvojem širokopojasnig interneta najnovije generacije?

    Dakle, želim odmah reći da nisam nikakav protivnik prirodoslovno-matematičkih predmeta kao ni novih tehnologija, dapače, da ih nije bilo, vjerujem da bi čak i moj rad bio znatno otežan, ako bi ga uopće i bilo. Štoviše, mislim da bi vidljivost toga rada, kao i cijelih novih generacija, bila očajna: stari tiskani mediji su u dugom procesu izdisaja i nema nikakvih naznaka da će se trend prekorenuti, a društvene mreže nude jeftinu, efikasnu i nadasve dostupnu alternativu. Jednostavnim rječnikom: ako te nema na fejsu, ni nema te.

    Daleko je to od one Attalijevske pomalo utopijske budućnosti o hiperdemokraciji dijeljenja i dostupnosti, naime, uvijek treba računati s faktorom ljudske prirode, a ona je takva kakva jest: ona ima potrebe, ona je pomalo sebična i svakako će uvijek nastojati, baš onako darvinistički, preživjeti pod svaku cijenu, što znači, po cijenu drugoga. Empatija, iako viskocijenjena, uvijek nekako strada kada se radi o izborima koji se tiču nas osobno.

    Mreže i društevene mreže - novi kiborg totalitarizam kojemu dobrovoljno služimo?

    Ono što mediji pomalo izbjegavaju, točnije ni ne spominju jest nešto drugo: nisu informatičke industrije to što pokreće svijet, nije čak ni tehnologija sama po sebi, nije čak ni novac. Ono oko čega se svijet vrti je jedan drugi pojam, "industrija svijesti", dakle, stanja svijesti čovjeka, a koje se plasira putem tehnologije.

    U tome grmu leži zec tj. sumnja. U tome leži navodno nebitna poveznica, suptilno dana u djelomičnoj aboliciji Ceausescuovog brutalnog režima koji je "imao razumijevanja za prirodoslovne i matematičke predmete", a radi se o tome da je čovjek, sa svim svojim atributima sveden na tehnološki stroj, na dio mašinerije koja čovjeka odvaja od njegove stvarne prirode i stvara zavisnim od neumitne tehnologije, bila ona primitivna Ceausescuovog vremena ili ova navodno hipermoderna tehnologija start upova koji se bave produkcijom beskrajnih aplikacija za sveprisutne mobilne pametne uređaje.

    Tu dolazimo do poante: čemu služe sve te tehnologije, odnosno, što najvećim dijelom podrazumijevaju te tehnologije? Kratko i jasno: dostupnost informacije, bilo gdje, u bilo kojem trenutku, na bilo kojem mjestu. Veliki brat, bez velikog brata. Informacije koja prolazi minimalne filtere i koje, bila riječ o dezinformaciji ili provjerenoj, istraživačkim novinarstvom potkrijepljenoj informaciji, jednako zauzima mjesto na našem news feedu, štoviše, na nekom od agregatorskih portala gdje se onda multiplicira putem tehnološki uvjetovanih algoritama u beskrajne grane. Tu se čovjek zaista može upitati o demonskoj i antidemokratskoj naravi stvari. O tome je još šezdesetih i ranih sedamdesetih govorio Jerry Mander u planetarnom hitu "Četiri argumenta protiv televizije". "Mogao si surađivati sa sistemom ili mu se protiviti, ali ono što nisi nikako mogao, bez obzira jesi li uživao u sigurnom i udobnom životu ili sjedio u zatvoru, bilo je ne biti u odnosu s njim...Zamijeniš li riječ 'socijalizam' s 'mrežama', dobiješ internet. Njegove konkurentske platforme sve su bile sjedinjene u jednoj ambiciji - odrediti svaki aspekt tvoga postojanja... A sami aparatčici jedan su vječni tip... ništa nije tričavije od toga da čovjek ima x sljedbenika na Twitteru, popularni Facebook profil i povremeno četiri minute na CNBC-ju. Prava privlačnost položaja aparatčika jest u sigurnosti pripadanja..." Tako navodi Jonathan Franzen u romanu Čistoća, uspoređujući DDR-ovski totalitaristički režim i soft totalitarizam novih tehnologija, kako im tepamo.

    Ipak, jedna stvar je više nego optimistička. Naime, čovjek je uvijek u sebi imao ugrađeno ono što se zove otpor, bio on melankoličan ili aktivan, a koji podrazumijeva u svakom slučaju borbu, ovaj puta možda protiv puno difuznijeg "neprijatelja", dakle tehnološkog juggernauta, no koji jamči jednu jedinu stvar: iako će borba biti grčevita, čovjek će uvijek nalaziti načina, štoviše, to će biti pitanje njegova opstanka, kako bi se suprotstavio pa makar i "tiraniji izbora i obilja", ne bi li konačno nastavio svoje koračanje prema samome sebi, punome sebi, smislenom sebi.

    Autor: Milan Zagorac

  • NAPREDNO KORIŠTENJE BLJESKALICE – ODVOJITE JU OD FOTOAPARATA

    TEME I DILEME DIGITALNE FOTOGRAFIJE

    NAPREDNO KORIŠTENJE BLJESKALICE – ODVOJITE JU OD FOTOAPARATA

    Dobro, sad smo naučili kako fotografirati bljeskalicom da izbjegnemo spaljena lica i neugodne oštre sjene pod bradom i nosom, ali opet bismo željeli više. Profesionalni reflektori pružaju niz mogućnosti: već ako imamo samo jednu reflektorsku rasvjetnu jedinicu, koja je fizički odvojena od fotoaparata, nalazimo mnoge mogućnosti koje nadilaze korištenje standardne bljeskalice. Postavimo li reflektorske rasvjete bočno od modela, lijevo ili desno pod kutom od 90°od osi objektiva, dobit ćemo lijepu barokno osvijetljeno-zasjenjenu glavu (chiaroscuro), a da ne govorimo o svim mogućnostima koje nam pruža pomicanje rasvjetnog tijela prema fotoaparatu ili od njega, mijenama na modelu, koje liče na mjesečeve mijene kada je osvijetljen pod različitim kutovima obzirom na naše gledište. Može li standardna bljeskalica nešto slično?

    Veoma jeftino moguće je nabaviti jedinicu koja se sastoji od podloge bljeskalice i okidača kojeg ugradimo na fotoaparat (trigger). Ovaj nam alat omogućava da bljeskalicu odmaknemo od fotoaparata, te ju u krugu nekoliko metara po volji postavljamo, te da bljeskalica sinhronizirano bljesne jednako kao da je na fotoaparatu. Nemamo li pak to, možemo se koristiti reflektivnom površinom (uobičajeni naziv je reflektor, no kako ne bi bilo zabune radi li se o reflektivnoj površini ili o reflektorskoj rasvjetnoj jedinici, koristim ovaj izraz). Reflektivna površina kružna je složiva platnena površina sa premazom. Za studijske uvjete najbolja je ona koja ima s jedne strane bijeli, a s druge strane srebrni premaz. Potrebno je bljeskalicu usmjeriti od modela, zaštiti njen mlaz svjetla da se ne raspršuje, kao što smo objasnili u jednoj od prethodnih kolumni, a pomoćnik treba držati reflektivnu površinu tako da sa željenog položaja vraća mlaz svjetla na model. No pobliže ću objasniti kroz nekoliko primjera.

    NAPREDNO KORIŠTENJE BLJESKALICE – ODVOJITE JU OD FOTOAPARATA

    Na slikama 1 i 2, oprema za napredno korištenje bljeskalice: Na slici 1 lijevo vidimo reflektivnu površinu, a desno tronožac (stativ) sa stalkom za postavljanje bljeskalice i kišobranom za raspršujuće reflektiranje svjetlosti. Na slici 2 bljeskalica na stalku odvojena od fotoaparata u trenutku daljinskog opaljenja okidačem povezanim s ekspozicijom fotoaparata.

    Canon 7F

    Predložene fotografije napravljene su fotoaparatom Canon 7F, uz korištenje objektiva Tamron 18-270 i bljeskalice Canon Speedlite 550EX.

    Lucija

    Fotografija je napravljena s bljeskalicom montranom na fotoaparatu, ali okrenutom od modela (model: Lucija), uz reflektirajuću površinu postavljenu s djevojčine lijeve strane na udaljenosti oko 1.5 metar.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 154 mm
    Ekspozicija – 1/160 sec
    Zaslon – f/14
    ISO – 200
    Balans bijeloga – AWB

    ISO i trajanje ekspozicije standardni su za korištenje ove bljeskalice. Zaslon je zatvoren jer je reflektirajuća površina (srebrna) stavljena veoma blizu modelu, te je na taj način postignut snažan chiaroscuro na licu i potpun mrak u pozadini. Kada bismo ovu fotografiju htjeli napraviti bljeskalicom odvojenom od fotoaparata, ona bi se morala nalaziti nešto dalje i ne bi smjela biti uperena u model, kako sjene ne bi bile previše oštre. To bismo izbjegli korištenjem kišobrana ili opet reflektirajućom površinom.

    Ukoliko nemate reflektirajuću površinu, možete ju improvizirati pomoću alu-folije s nekom čvrstom kartonskom podlogom. No obzirom na nizak trošak, svakom ambicioznijem korisniku preporučam nabavu ove najosnovnije opreme, kako bi mogli i sam napraviti kvalitetne portrete poput ovoga u primjeru.

    Lucija

    Da bismo postigli jedan ovakav efektni portret, trebat ćemo tronožac, stalak za bljeskalicu i komplet za daljinsko paljenje bljeskalice. Bljeskalica je postavljena iza djevojčine glave (model: Lucija), na udaljenosti manjoj od pola metra, okrenuta ravno prema njoj. Treba upozoriti model unaprijed jer bljesak s ove udaljenosti može izazvati kratkotrajnu nelagodu. Također, propitajte se da li je osoba osjetljiva na izravne bljeskove. Nasuprot njoj, pored fotografa nalazi se pomoćnik (ili stalak) koji s udaljenosti od oko dva metra vraća dio bljeska na vidljivu stranu djevojčinog lica.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 70 mm
    Ekspozicija – 1/160 sec
    Zaslon – f/10
    ISO – 200
    Balans bijeloga – 4900°K

    Cilj je bio uhvatiti snažan bljesak protusvjetla bljeskalice kao aureolu oko djevojčine glave, a pri tome ne izgubiti ljepotu njenog lica. Bilo je potrebno nekoliko pokušaja dok nisam dobio željeni odnos osvijetljenih i zamračenih područja. U ovom slučaju korištena je bijela strana reflektivne površine, budući je u pokušaju sa srebrnom izgubljen efekt aureole, jer je lice bilo previše osvijetljeno. Nema strogih pravila, zbog okolišnih uvjeta, veličine sobe, boje sobe, snage bljeskalice itd., te će i vama za ovo trebati poneki pokušaj. Ako je lice presvijetlo, treba udaljiti pomoćnika ili stalak s reflektivnom površinom, ako je aureola prejaka, smanjiti otvor zaslona ili spustiti ISO vrijednost. Naravno da u pozadini modela mora biti crna podloga!

    Alen

    Da dramatičan muški portret (model: Alen) snažnog chiaroscura sa snažno osvijetljenom lijevom stranom lica (modelu lijevo), koja je okrenuta od nas u poluprofilu, tak oda zapravo gledamo zatamnjenu stranu lica, uz uzak pojas osvijetljenog lica i nosa. Glava je osvijetljena poput Mjeseca u fazi mlađaka.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 100 mm
    Ekspozicija – 1/160 sec
    Zaslon – f/16
    ISO – 200
    Balans bijeloga – AVB

    Cilj je bio postići ono što sam nazvao 'osvjetljenjem mlađaka', pa je na isti način trebalo postaviti svjetlo bljeskalice. U odnosu na liniju objektiva i modela, bljeskalica je postavljena pod kutom od cca 150°,s time da je potrebno zasjeniti bljeskalicu, kako ne bi slučajno objektiv uhvatio njezin bljesak. To se postiže na ranije opisan način, pomoću komada kartona koji se gumicom učvrste oko glave bljeskalice ili većim sjenilom koje pomagač / stalak drži između bljeskalice i objektiva. Kada želimo napraviti sličnu fotografiju djevojke, odnosno ženskog modela, bljeskalicu nećemo usmjeriti izravno, nego opet indirektno, pomoću reflektirajuće površine ili kišobrana, kako sjene ne bi bile tvrde. Muški portreti međutim, traže snažniju modulaciju i tvrđe sjene, koje daju muževan karakter modelu. I ovdje je potrebno vratiti dio svjetlosti na zatamnjenu stranu lica kako bi blago 'izronila' iz tame, ali mnogo manje nego na prethodnom primjeru.

    Na ova tri primjera, tri osnovna položaja (blagi otklon, oštri otklon, nasuprotni bljesak), vidjeli smo kakve nam se mogućnosti otvaraju sa odvajanjem samo jedne bljeskalice od fotoaparata. Kad jednom nabavimo osnovnu opremu i svladamo tehniku rada, te se počnemo snalaziti sa podacima koje trebamo postaviti, otvaraju nam se neograničene mogućnosti koje u svemu pariraju profesionalnom studiju. Da ponovimo: potrebna nam je prostorija srednje veličine i ne previsokog stropa, bijelo oličena, crno platno za pozadinu za dramatične portrete i fotografska oprema. Pored fotoaparata i bljeskalice (ne ugrađene!), trebamo jedan ili dva tronošca, stalak za nošenje kišobrana i kišobran, daljinski upravljač za bljeskalicu od dvije komponente, te barem osnovna (bijelo / srebrno) reflektirajuća površina. Kako su stalci za reflektirajuće površine nešto skuplji, za početak se uvijek možemo snaći s pomagačem. Ako koristite IC daljinski okidač fotoaparata ili tajmer, za nevolju možete i sami biti držač reflektivne površine!

    Budući je rad s profesionalnom rasvjetom znatno jednostavniji, neću ga posebno obrađivati kao temu, nego ću primjenu rasvjetnih tijela kontinuirane rasvjete objasniti uz primjere žanrovske fotografije 

    Autor: Zdenko Balog

  • Ne želim biti Grinch…

    Ne želim biti Grinch…

    Ali, meni ovi blagdani, blago rečeno, idu na živce. Dakle, hajde da se to sastoji samo od pučkih pobožnosti pa lijepo ode u crkvu na misu onaj koji to voli, blaguje bakalar na bijelo i na mornarski, pa na polnoćku, pa se lijepo okiti bor i svi smo sretni i veseli i za silvestrovo svi uzbuđeno čekamo nešto, nemam pojma što, promjenu kalendara, jedemo francusku, kucnemo se čašama i izljubimo, možda ne bih bio grintavi bezveznjak, ali…

    Ali to se sastoji od sljedećeg: prve se reklamice stidljivo pojave nešto prije 1. studenog, dakle, doslovno se može dogoditi da ste u kratkim rukavima, moguće da se još boja od posljednjeg sunčanja nakon kupanja u moru/jezeru/rijeci nije isprala, ali će trgovački centri započeti s decentnom dekoracijom, da bi se do kraja studenog posve definiralo da će se a) biti na štandovima i lokati kuhno vino, b) jesti kobasice s kupusom, c) napirlitan šetati ulicama, d) razmišljati o poklonima koje treba kupiti, pa makar nemao novaca i na 120 rata na Diners ili Amex, svejedno.

    Zatim stvari počinju lagano kuhati oko prve adventske svijeće, da se razumijemo, nemaju te adventske svijeće previše veze s prorokom, Betlehemom, pastirima i anđelima, nego sa stupnjevima panike jer, eto, kako kažu TV i svi mediji, „svojim najmilijima“ niste kupili nešto što ste trebali, a kako se bliži „onaj čas kad nama stiže djedo mraz“ i dogorijevaju svijeće jedna za drugom, naša je panika sve veća i sve bliže crvenoj zoni jer smo svjesni da smo dubinski zajebali – platit ćemo nešto previše i u zadnji čas, moguće krive mjere ili kvalitete, ako ne i, nedajbože, robne marke.

    Ne želim biti Grinch…

    Zato sada, a to mislim na razdoblje od 6. prosinca na dalje, izgleda kao priprema sudnjega dana, samo se umjesto opreme za spašavanje i preživljavanje kupuje sljedeće: plazme, lonce, majice s jelenima, rogove koje ćete okačiti na vašu mačku ili psa, kad već nemate sobove, igračke, razne, od lutkica, odjećice za lutkice, čarapice za princeze, puzzli, kamiona, autića, na daljinsko ili kit modela za slaganje za vašeg malog talenta, šminke, b.b. kreme, micelarne vode, pa za dan nakon proslave, neki kupuju aute na 7 godina jer sutra neće biti više auta, nove modele mobitela, jer je onaj od lani zastario, meowings asesoar, općenito hrpe bižuterije, parfema i kozmetike, razne, tablete koji vam malo ili ništa ne trebaju te tablete za živce kako biste bili propisno spremni na razdoblje koje slijedi.

    Kulminacija je između svete Lucije i tjedna prije Badnjaka. Pučki, to je dob strepnje, čak ako malo bolje pogledate to je etimološki bdijenje, vigilia di Natale, vilja Božja, ali sada je to volja trgovinska, blagdanska psihijatrija na vrhuncu: kupuje se na placi sve: meso provjerenog dobavljača, kisela repa, bakalar stoccafisso, da ne bi bio neki nekvalitetan, masline, usoljene, fine, tone majoneze, šampanj, panetone, litre i litre maslinovog ulja, Speroni, Monini, nebitno, važno da nije skupo i da ga je na litre, ingredijenti za kolače, za arancine, za kuglof, za orehnjaču, u shopping hramove se teško probija, mjesto za parkiranje je neka vrsta ukazanja, čuje se kako s neba sipi pobožna „aleluja“, koridori na eskalatorima su neprohodni, liftovi izgledaju gore od gradskih buseva u najgoroj špici, gomila se probija u oba smjera i manično razgleda i kupuje i kupuje… Djeca putem ciliću, zahtijevaju lampice, „Božićne čarolije“, „Bijeli Božić“ koji se nije nikada dogodio, ali svi o njemu govore (objektivno, kod nas snijeg pada u siječnju i veljači) i sve to skupa traje i ne prestaje, domjenci za poslovne partnere, domjenci kod poslovnih partnera, vrećice s prigodnim trodijelnim kalendarima i rokovnicima s logotipima, večere s kolegama iz susjednog ureda, dakako, zaboravih predstave gdje vaši maleni plešu, pjevju, sviraju, glume u prigodnoj predstavi i svi smo sretni jer je izvedba bila ok, ni jedno dijete nije pobjeglo uplakano s pozornice, ili barem ne vaše dijete… Osim toga, valja obići te neizostavne advente, Zagreb, Ljubljana, Beč, Trst… šteta propustiti, jelte.

    To nije kraj: najbolje tek slijedi – višegodišnje natezanje školskih vlasti sa skijanjem i slobodnim danima za djecu „koja idu na skijanje“, uz postojeće vikend platkove, sljemena, kronplatze, schldminge, štajaznam što sve ne, naravno, s neizostavnim sarmicma, jebale nas sarmice, dobro da nisu one koje su skuhane još na staru godinu, a jede ih se na Novu godinu baš u trenutku kada se začuje Radetzky marš iz Beča… i tako do pravoslavne Nove godine, naravno, preko pravoslavnog Božić, jel, obići ćete i prijatelje i rodbinu koji slave, maznuti još jednom neku česnicu, možda vam se i posreći novčić, iako ste se kao za novu godinu odrekli slatkog, masnog i cigara. Da ne zaboravim, u Trstu počinju prvi saldi, ne ovi naši, bezvezni, da, da, tek sad možete nabaviti fenomenalan Missoni šal za svega 68 eura, inače je 268, ili nevjerojatno potreban sat Cerutti, samo 120 eura, inače je 500. Ne moram reći da ste zapravo u bankrotu, ali riješit će se to podizanjem jednog nenamjenskog, kaže ona banka, „nikad lakše“.

    Uglavnom, tada to završava, rado bih zapalio jednu svijeću uz onaj već spomenuti „aleluja“. I da, što sam stariji, to sam sve mrzovoljniji po tom pitanju. Ne, ne oduševljavaju me praporci, ni cin-cin-cin, ni jeleni kao logotipi na televizijama ili najnovijoj kolekciji iz H&M-a, da ne govorim zajednički dočeci koji podrazumijevaju masu veću od 4 osobe, s time da te 4 osobe predstavljaju ujedno 4 člana najbliže obitelji.

    Nakon toga, ništa, život ide dalje. Valja riješiti problem odbačenih jelki i smreka, valja započeti novu godinu i gurati baraku dalje, kamo i koliko, ne znamo, do sljedećeg panblagdanijuma…

    Autor: Milan Zagorac

  • Neke nove djevojke

    Neke nove djevojke

    Klinac gleda u nju, prilično sramežljivo. Čak se i zacrvenio kada su im se pogledi sreli. Ona je u svom svijetu, svjesna kako je drugima zanimljiva pa poput iskusne kokete trepće kapcima na čijim rubovima su dugačke, crne ali umjetne trepavice. Svako malo tipka po svom roza mobitelu, jedva joj to uspijeva radi predugačkih i isto tako umjetnih noktiju sa kojih vrište kričave boje i šljokice.

    Ne, ona ne jede grickalice koje su ponuđene jer je na dijeti ali cuga joj ne škodi pa trpa u sebe količine na kojoj joj mogu zamjeriti i lokalni alkići. Vani je hladno ali uska majica na njoj je samo do pupka. Ta ista majica ima dva zadatka. Jedan je da se vidi raskoš njenih grudiju a drugi je da se vidi njen uzak struk. Kosa je, naravno obojana, minica tek prekrila skladnu guzu a štikle su dobrih 20 cm.

    Što radi pogleda koji se lijepe na nju, što radi popijenog alkohola, jezik joj radi nevjerojatnom brzinom. I nije baš ugodan. Svako malo zaboli je k...c radi ovoga ili onoga. Drugim riječima, zaboli je ono što u stvari nema.

    Neke nove djevojke

    Klinac i dalje gleda u nju, povremeno se zacrveni kada im se sretnu pogledi a ona svjesna njegove nemoći nastavlja još žešćim tonom laprdati o tamo nekom klincu kojemu se sviđa i svojoj "ženstvenoj" sposobnosti da ga od kanta jer jadan je ružan, nikakav i što je najvažnije, siromašan. Nema auto ali nema niti za taxi. Govori ona glasno s ciljem da je svi oko nje dobro čuju. Prijateljice koje su s njom u društvu, odobravaju joj sve što govori, ohrabruju je, govore kako je u pravu i cerekaju se onim jadnim i izvještačenim osmijehom. A ustvari, u njima kipi! Jer, ona je kraljica u društvu a one su samo blijeda kopija nečega što bi i same željele biti.

    Nakon njenog prepričavanja, klinac malo ustukne, zamisli se i spusti pogled. Moguće da se našao u toj priči o ružnom, nikakvom i siromašnom stvoru koji nema najnoviji model mobitela a kamoli tatin nabrijan auto. Klinac popije ostatak svoje Coca-Cole, plati konobaru i ode iz kafića. Kada je zatvarao vrata iza sebe, još jednom ju je pogledao onim tužnim i čeznutljivim dječačkim pogledom. Vidio je to i konobar i u znak negodovanja kimao je glavom. Sav teret ovog svijeta bio je na plećima tog klinca kojemu nije više od šesnaest godina.

    Srela sam ga nekoliko tjedana nakon. Na placu je obavljao kupovinu u koju ga je poslala majka a uz njega je bila i mala sestrica koju je taj dan morao čuvati. Na štandu na kojemu je kupovao, vrlo pomno je birao namirnice propitkujući za cijenu, određujući koliko točno, čega treba. Za sestru je odabrao nekoliko jabuka, nekoliko mandarina i samo dvije banane. Malena se usprotivila tražeći više banana ali on je ostao pri svome objašnjavajući joj kako će, nakon što mama i tata dobiju plaću, nanovo u kupovinu. Nekoliko kuna ostavio je za bakšiš prodavačici, uljudno se zahvalio i udaljio od štanda.

    Nisam mogla odoljeti, krenula sam za njim, zaustavila ga i ispričala mu kako je završila priča u kafiću, nakon što je otišao.

    Dakle, nakon što je klinac otišao, nakinđurena mala je i dalje je laprdala sve dok u kafić nije ušla ekipa među kojima je bio i njen, nazovi dečko, "tatin sin". A taj "tatin sin" je za kratko počeo galamiti, prijetiti i u naletu adrenalina maloj je opalio ćušku. Onako, upozorenja radi, ali omotano u celofan ljubavi. Ušutjela istog trena. Više nije bila tako glasna, više nije kolutala očima, čak je od nervoze počela jesti grickalice.

    Na njegovu zapovijed, isključila je mobitel. Na njegovu zapovijed platila je cugu njemu i njegovim prijateljima. Na njegovu zapovijed morala je otići kući pješice uz napomenu da će je kasnije provjeriti i zvati na kućni broj telefona. Nakon što je otišla, bez ustručavanja se počeo upucavati njenim prijateljicama koje su, konačno, dočekale da budu malo manje blijeda kopija kraljice. Za kratko su svi otišli zajedno sjedajući u tatine automobile i završili tko zna gdje. Konobar je i dalje kimao glavom a ja sam mu, u znak odobravanja, samo slegnula ramenima.

    Klinac me saslušao, nasmiješio se i rekao ono najjednostavnije što je mogao: "Hvala!" Prigrlio je svoju sestricu i krenuo put ka kući.

    Povremeno ga sretnem i tim slučajnim susretima se veselim. Uvijek me pozdravi, mahne mi rukom i toplo se nasmije. Kumice s placa mi kažu kako je drago viđeno dijete, pristojno do bola, kako uvijek ostavlja bakšiš a sestrici obavezno kupi ponešto. Konobar iz kafića mi kaže kako je počeo dolaziti s djevojkom, skromnom, pristojnom i kako uvijek kada sretne onu nakinđurenu malu umjetnih trepavica i noktiju s početka ove priče, jednostavno joj okrene leđa. Konobar kaže kako ta mala sada u njega gleda onim istim čeznutljivim pogledom kojim je nekada on gledao u nju. Konobar na dodaje i još nešto - ta mala i dalje dobiva ćuške od "tatinog sina".

    Pošteno!

    Autor: Ivanka Žakman

  • Nema ljudi (kolumna od prije 13 godina)

    Nema ljudi (kolumna od prije 13 godina)

    Tekst koji slijedi pronašao sam slučajno. Radi se o nekom mome pradavnom tekstu koji sam pisao na satu hrvatskog jezika, najvjerojatnije u 2. ili 3. razredu srednje škole. Dakle, napisao sam ovu kolumnu najvjerojatnije s 15 ili 16 godina.

    Odlučio sam se objaviti ju jer sam na svoje zaprepaštenje shvatio da tekst uopće ne zvuči kao školska zadaća. Još od osnovne škole bio sam poznat kao luđak i redikul, ali ne sjećam se da sam tada pisao ovakve stvari, tako jezivo slične mome današnjem pisanju, i izražajno i svjetonazorski. Tekst je provokativan, mizantropski, polemičan, drzak. Vokabular koji se u njemu upotrebljava nije tipičan za srednjoškolca.

    Ova pradavna okamina neke moje zaboravljene zadaće uvelike zvuči poput mojih sadašnjih kolumni, koje pišem s 29 godina. To me otkriće fasciniralo. Ostao sam maksimalno dosljedan u svojim stavovima toliki niz godina.

    Stoga želim da upoznate mene kao tinejdžera. U tekstu nisam popravljao ništa, već vam ga dajem u obliku u kojem sam ga i sam ponovno otkrio.

    kolumna od prije 13 godina

    Veliki broj ljudi u mojoj sredini se pita zašto sam ja stalno u tmurnom i lošem raspoloženju. Pokušavaju se dosjetiti zbog čega sam takav i što nije u redu sa mnom, a ne razmišljaju na način da možda nešto nije u redu s njima.

    Naime, ja sam duboko razočaran ljudima, njihovom naravi i njihovim načinom razmišljanja. Sada bi neki od starijih ljudi mogli početi prigovarati na ove moje riječi, i početi mi prigovarati da sam tek počeo živjeti i da nemam još pojma o životu te da se ja još ne mogu razočarati u ljude i u život. Ja kažem da je to itekako realna i suvisla izjava, jer nije bitno koliko je čovjek star dok se počne u svojoj glavi baviti tom i sličnom problematikom, već kolika mu je sposobnost objektivnog rasuđivanja i koliko pozorno gleda svijet oko sebe.

    Zar mi netko može reći da i osnovnoškolac ne može vidjeti što se događa u svijetu, svo to parazitsko ponašanje ljudi, in a temelju toga donesti svoje zaključke?

    Što duže proučavam ljude koji me svaki dan okružuju (pa i sebe, ne želim ispasti licemjeran), sve mi se više čini da bi se process našeg razvitka kroz povijest prikladnije mogao nazvati de-evolucijom. Što dalje idemo u razvitku, hvaleći se sve više kako smo briljantni i superiorni, to činimo više i više stvari kojima kao da opovrgavamo navedeno. Pa kakav je to oblik postojanja koji svojevoljno i potpuno svjesno razara svoju okolinu i resurse potrebne za život, potpuno svjestan da time sam sebi žurno kopa grobnu jamu, ali ne želi misliti o tome i glavno mu je da danas živi dobro i lagodno, a ako uskoro zbog toga umre i on i sve ostalo što je živo, to nije njegov problem. Pa zar to nije najprimitivniji oblik razmišljanja?! Gdje se iz takvog postupanja može vidjeti i trunčica inteligencije od sve te silne superiornosti kojom se ljudi hvale?! To što se znamo smisleno glasati, imamo svoj sustav sporazumijevanja slovima i svjesno pišamo i seremo očito nije nikakav preduvjet za razum.

    Nije vam dovoljno zdravoseljačkih činjenica da bih vas uvjerio da je čovjek prljava životinja ili niže?! Nema problema, primjera ima dosta za sipanje iz rukava.

    Uđite na primjer na neki koncert ili party i malo pogledajte oko sebe. Da li je sva ta masa ljudi tamo radi uživanja u glazbi kako je primjereno ljudskom “razvijenom” mozgu? Ne, došli su ševiti. Napravimo sada malu usporedbu sa životinjskim svijetom. Mužjak dolazi na pojilište među ženke samo s jednim na pameti. Mužjak počinje zavoditi primitivnim pokretima ili glasanjem, te se bori do krvi sa suparnicima, i uzima ženku te nakon što se zadovoljio odlazi, i nikad se više neće vratiti istoj ženki. Sad, mogu li se između ta naša dva primjera povući paralele? U mojim očima ta dva primjera su identična.

    [Dodano u fusnoti na dnu pronađene stranice:] Ja sam glupa, primitivna životinja i uspio sam se pomiriti s tim. Daje li mi to neku prednost nad ostalima koji su još slijepi? Po mome mišljenju, neku malu prednost ipak da.

    Autor: Boris Kvaternik

  • Neugodan susret s odrubiteljicom glava

    Neugodan susret s odrubiteljicom glava

    Svi smo mi barem u jednom trenutku našeg obaveznog obrazovanja čitali Juditu Marka Marulića. Neki su je, naravno, možda izbjegli, namjerno ne pročitavši to djelo. Ali svakako im se nalazila u programu. A usudio bih se ići tako daleko i ustvrditi da je većina prosječne djece i tinejdžera na neki način „lažirala“ svoje iščitavanje Judite, bilo prepisivanjem na testu, konzultiranjem raznih vodiča kroz lektiru za lijenčine, nepojavljivanjem na satu, čitanjem svake pete stranice, i tako dalje.

    Svi smo mi barem u jednom trenutku našeg obaveznog obrazovanja čitali Juditu Marka Marulića

    Naime, problem je u tome što su nam ta djela nerazumljiva i strana. Čak i većini prosječno i natprosječno obrazovanih Hrvata jezik djela naše renesanse, baroka i nekih ranijih perioda potpuno je nepristupačan.

    To je jedna strana problema s našim kurikulumom iz nastave hrvatskog jezika i književnosti za osnovne i srednje škole. Drugi dio problema jest taj da kurikulum, usprkos toj veoma očitoj činjenici, inzistira na tome da djeca čitaju Juditu i slična djela, jer to je, kažu oni (i to opravdano), kamen temeljac hrvatske književnosti.

    No, ono što je rezultat takvog nepopustljivog inzistiranja na djeci posve nerazumljivom jeziku naše književne tradicije jest sve manji broj mladih ljudi kojima se ne povraća od samog spomena lektire i knjiga.

    Ta, pogledajte samo ovo:

    „Dokla dohodeći svi se dosabraše,
    misec jur sviteći drugoč se kazaše
    Tankorog hojaše, kakovno biše bil,
    kada tuj pristaše parva čela svih sil.“

    Jezik Marulićeve Judite jedna je verzija starog hrvatskog dijalektalnog govora koji je nastao pod izravnim utjecajem svoga pretka, starocrkvenoslavenskog jezika. U najmanju ruku, potrebno je temeljito poznavanje i razumijevanje povijesti hrvatskog jezika da bi se s razumijevanjem čitalo Juditu i slična djela. No, ipak se inzistira na tome da je Juditu primjereno davati osnovnoškolskoj i srednjoškolskoj djeci, ostaviti ih same da se hrvu s jezikom koji nerijetko do ruba očaja dovodi i studente povijesti hrvatskoga jezika.

    I onda smo svi mi, knjiški ljudi, u potpunom šoku kada vidimo da popularnost književnosti vrtoglavo opada sa svakom novom generacijom!

    Pa dobro, dosta smo jadikovali. Pitanje je - što bi se konkretno moglo poduzeti u vezi s ovom problematikom, kada bi to netko relevantan imao volje i provesti u praksi?

    Ukinuti Juditu iz nastavnog programa?

    Ma koliko se to u ovom trenutku beznađa činilo logičnim rješenjem, to je ipak jedno barbarsko rješenje koje će samo doprinijeti osiromašivanju iskustva budućih generacija o književnosti općenito, kao i o vlastitoj povijesti.

    Ono što se, uslijed svega toga, nameće samo od sebe jest beskrajno logično, a opet toliko šokantno za okamenjene strvine u školskim foteljama.

    Treba prevesti prokletu Juditu. I sva slična djela. Treba ih prevesti na suvremeni hrvatski jezik, tako da budu pristupačna svima.

    Sad, uvjeravam vas da bi svaki prosječni profesor hrvatskog jezika na ovakav prijedlog potpuno popizdio. Nazvao bi ovakvu inicijativu barbarizmom, populizmom, skrnavljenjem našeg vlastitog jezika i naše vlastite povijesti, i tako dalje...

    I ne bi bio potpuno u krivu.

    No, ono što oni ne vide, a svatko nepristran jednostavno treba vidjeti jest to da izbor nije DA ili NE, tj. u ovom slučaju izbor nije samo između potpunog zaboravljanja jezika Marulićevog izvornika i krutog inzistiranja na istome.

    Ono što se nameće kao veoma elegantno rješenje su izdanja Judite (i svih sličnih djela) u dvojezičnim knjigama.

    Razmislimo na trenutak o tome. Mnogo je dvojezičnih izdanja u našim knjižarama. Posebno se filozofska literatura odlikuje ovim pristupom. Zašto to ne primijeniti i na našu povijesnu književnost i ne popularizirati ju? Na jednoj strani izvorni tekst, na drugoj strani profesionalan prijevod na današnji standardni Hrvatski jezik - problem riješen!

    Na taj način, imali bismo najbolje od obje solucije - djeca u osnovnim i srednjim školama imala bi pred sobom razumljiv tekst u koja bi se mogla udubiti bez frustracije i osjećaja inferiornosti, a s druge strane, oni bi napredniji mogli pokoji stih usporediti s originalom, da dobiju „okus“ Marulićevog govora i na taj način ne ostanu zakinuta za to važno iskustvo.

    To bi posve sigurno rezultiralo ponovnom popularizacijom nekih prevažnih djela naše književne povijesti, kao i popularizacijom književnosti općenito u novim generacijama učenika. No, dakako, takva inicijativa naišla bi na žestok otpor. Ako se ne varam, neka ovakva izdanja već i postoje, ali se gotovo nikad ne koriste u obaveznoj nastavi. Tradicionalni profesori i istraživači naše književne baštine ovakvu bi inicijativu sabotirali, nastojali ju ukinuti, a djecu koja bi se služila prijevodima vrlo vjerojatno i rušili na ispitima zbog „varanja“. Iznijeli bi najvjerojatnije neke od idućih argumenata protiv ovog prijedloga unaprjeđenja kurikuluma:

    a) Idenjem niz dlaku novim generacijama, oduzimamo im priliku razvijanja analitičkog mišljenja i samoinicijativnosti pri istraživanju teksta.

    Odgovor: Idenjem niz dlaku novim generacijama, u nekim slučajevima im sigurno činimo medvjeđu uslugu i zakidamo ih za intelektualni razvoj. No, ne i u ovom slučaju, i to iz jednostavnog razloga - ako djeci ne prilagodite neko prastaro književno djelo, ona ga u ogromnoj većini neće niti pročitati, a oni koji će se mučiti s čitanjem, neće razumjeti 90% pročitanog. Kako itko može tvrditi da doprinosimo intelektualnom razvoju djece tjerajući ih da čitaju s nerazumijevanjem, ili ih primoravajući da od nekog povijesno važnog djela jednostavno dignu ruke? Čitanje razvija intelekt, bez obzira čitala djeca izvornik ili neku „blasfemičnu“ novu verziju. Ako djeci ogadimo čitanje, priča o razvoju intelekta staje sada i ovdje.

    b) Mijenjati jezik izvornika nekog našeg djela je barbarski čin, kvarenje izvornog djela.

    Odgovor: Mijenjati izvornik nekog povijesnog djela moglo bi se nazvati barbarskim činom u većini slučajeva, ali ne i u ovom. Jer, kao što ste vidjeli, predložio sam verzije naših starih djela koje bi uz moderni prijevod čuvale i izvorni tekst. Sad kada smo to ponovili, reći ću i to da je puno veći barbarizam svjesno dopustiti da neko važno djelo proguta zaborav, nego uložiti svjestan napor u njegovu reaktualizaciju. Djelo koje je zaboravljeno kao da i ne postoji, kao da je spaljeno.

    c) Mi, profesori, nismo tu da bismo književnost pokušali učiniti popularnom, već da podučimo djecu činjenicama.

    Odgovor: Vi, profesori, posve sigurno jeste tu da biste popularizirali književnost, kao i kritičko mišljenje i znanost općenito. Bez te tendencije vaša profesija ne vrijedi ni pišljiva boba jer stvara generacije koje mrze sve što ima veze sa školom, obrazovanjem ili intelektom. To je naša stvarnost i naša sadašnjost, a zaslugu možemo pripisati samo vama. Ako mi ne vjerujete, prošetajte Savskom vikendom oko 12 u noći i recite mi jeste li promijenili mišljenje o trenutnom mentalnom sklopu hrvatske mladeži.

    d) Jezik Judite i sličnih naših djela jest hrvatski jezik, i apsurdno ga je prevoditi jer je on Hrvatima razumljiv.

    Odgovor: Reći da se Judita i slična djela ne smiju prevoditi jer su pisana nekom varijantom hrvatskog jezika jednostavno je neartikulirano inaćenje. Činjenica je da s tim djelima imaju problema i studenti hrvatskog jezika i književnosti, koji su posvetili svoj profesionalni interes tim djelima. S obzirom na to, očekivati od osnovnoškolaca i srednjoškolaca da razumiju dotična djela bez pomoći jednostavno je profesionalna lijenost. Biste li dali osnovnoškolcu da čita neki staroslavenski brevijar iz 11. stoljeća, jer je i to dio naše povijesti i našeg jezika? Susresti se sa starohrvatskim govorom djeci je jednako kao pokušati razumjeti Makedonski bez pomoći. Čemu to doprinosi, osim održavanju nekakve besmislene i ustaljene tradicije?

    Stvar je u načelu vrlo jednostavna. Ili će se starija hrvatska književnost prilagoditi novim vremenima, pritom ipak čuvajući spomen na izvornike, ili će u potpunosti postati irelevantna, kao da je nikad nije ni bilo. Stoga se dozovimo pameti i olakšajmo djeci susret s Juditom. Neka od tog susreta ne strahuju, kao da se osobno moraju susresti u okršaju s tom odrubiteljicom glava. Neka taj susret bude intrigantan. I prije svega razumljiv. Inače je Marulić uzaludno trošio tintu.

    Autor: Boris Kvaternik

  • Nisam na čisto s „lidlićima“

    Nisam na čisto s „lidlićima“

    Zacijelo bih se pridružio pravedničkoj gomili koja je odlučila obračunati s onima koji promoviraju pogrdan naziv „lidlići“ za siromašniju djecu u vrtiću ili osnovnoj školi da ne postoji jedan ali… A to je, sjećate se, morate se sjećati, ona genijalno smišljena „kao fol“ negativna kampanja „mama iz Rijeke, kćer Zara i odvratan poklon-bon iz H&M-a“, zar ne? E, to je bila kampanja, danima se o tome pričalo, nastojalo se proniknuti koja je to „glupača“ izvalila i ostala živa, ali na tome se skupljalo empatijske bodove, naravno, nitko se ne želi identificirati s bahatom mamom male Zare (jadna, mala ni kriva ni dužna nosi ime konkurentskog brenda), već će se svi identificirati s dobrom i pravednom H&M-ovokom, zar ne?

    To se inače zove asimetričan sukob, i super funkcionira. Djeluje ovako: ja sam mali, slab, jadan, imam velike lijepe okice (nemam, ali nema veze) i siromašan, a onaj drugi je bahat, grub, arogantan, pun sebe… I sve bi to bilo super cool, kada ne bi danas postojale društvene mreže pa svaku takvu situaciju baš svatko može prikeljiti na Facebook. Dakle, zaista morate biti ograničenih intelektualnih kapaciteta da se prihvatite uloge ovoga drugoga, dakle, bahatog i nametljivog, arogantnog i bezobraznog. Ljudi će vas razapeti. To je u ljudskoj prirodi, mi uvijek „padamo“ na slabije, to je naša ugrađena empatija, i nema veze što možda ovaj prvi jako dobro zna manipulirati, mi smo prirodno na strani slaboga. I šlus.

    Sad dolazimo do „lidlića“, ovaj put u Splitu. U biti, uopće ne sumnjam da takva vrsta ponašanja, koja je, naravno, naučena u roditeljskoj kući, postoji, postojala je i postojat će. Uvijek je bilo ljudi koji su bahati i arogantni i koji će se bez imalo skrupula ismijavati siromašnijima od sebe i prenositi takvo socijalno idiotsko ponašanje na svoje potomke. Ne samo siromašnijima, nego i ljudima drugog porijekla, drugog naglaska, drugog izgleda, rodno, spolno, zbog toga što je netko premalo ili previše pametan… Kako kod nas ne postoji protestantska etika koja mjeri jedino rad, rad i samo rad, već mjeri samo neku vrstu prijetvornosti i bahatluka koju eufemistički nazivamo „snašo se čovjek“, naš će čovo, homo balcanicus koji misli da je svojim postojanjem zadužio ako ne čovječanstvo, onda barem svoju okolinu za vijeke vjekova, vrlo lako pomisliti da ima pravo suditi nekoga po odjeći iz Lidla. Ili, općenito, misli da ima pravo suditi po bilo kojem drugom kriteriju. Dakle, da zaključimo, ova vrsta našeg raslojavanja čak i u najranijoj životnoj dobi nije nikakva nepoznanica. Svi smo manje-više doživjeli neku vrstu poruge i diskriminacije na neki od tih računa. Što ćeš, ružna mentalitetska crta, rekao bih duboko ukorijenjena i teško popravljiva, možda bismo samo dugotrajnom edukacijom i učenjem o demokraciji i humanističkim načelima uz posebno cijenjenje vrline rada naprama „snašo se čovjek“ na kraju postali bolje društvo. Jer to je utopija koja postoji samo ako se ljestvice postavlja sve više i više, a da gornja granica ne postoji.

    Usput budi rečeno, mene uopće ne smara Esmara kolekcija iz Lidla. Štoviše, rado odem pogledati što je novo četvrtkom ponudila zgodna teta Heidi Klum, i bez ikakvih ću kompleksa kupiti neki predmet jer je jeftino, a nije čak ni tako loše. O, da, kupit ću i hlače u Mani, sat na eBayu i vozit ću 8 godina stari Hyundai. Zapravo, uopće me nije briga.

    No, smeta me uopće primisao da je moguće, dakle, ne tvrdim, ali pretpostavljam, jer je bilo takvih slučajeva, da se preko djece – dakle, inače najosjetljivije skupine na koju smo još dodatno svi jako hiperosjetljivi - lomi priča o jednoj robnoj marki. Dakle, ne samo priča o raslojavanju djece u dječjim vrtićima i ranoj školi, nego i o samoj robnoj marki. Jer, priznajmo, nije ovo neko generičko ime tipa Miss Caritas ili Miss Crveni križ (također odvratno), ovo je vrlo jasno i nedvosmislena aluzija na jednu robnu marku jednog trgovačkog lanca poznatog, između ostalog, po jeftinoj odjeći. Koji je, pretpostavimo, na način specifičan današnjem vremenu odlučio provesti jednu kampanju. Jer temeljno je pravilo dobrog PR-a da ste vi dobar i pravdan čovjek. Ne radi se samo proizvodu ili marki, radi se baš o vama. Vi ste u situaciji da ste pravednik, a nema ništa bolje od moralne superiornosti. I namjernim izborom „lidlića“ pokazujete svoj stav.

    Možda posve griješim. Uostalom, u ovoj se zemlji puno ljudi hvali da su istraživački novinari, pa neka odrade ovaj posao do kraja i provjere o čemu se radi: o „lidlićima“ kao kategoriji siromašne djece kojoj se rugaju loše odgojeni vršnjaci ili o lukavoj i prilično, usudio bih se reći, bezobraznoj kampanji, ili i o jednom i o drugom.

    Uvjeren sam da će grafikoni rasta prodaje pokazati uspješnost ili neuspješnost moguće kampanje. A u nas će priča ostati na tome do prve sljedeće prilike jer, nemojmo se zavaravati, par spominjanja na društvenim mrežama ne čini promjenu. Za to je potrebno ipak puno puno više…

    Autor: Milan Zagorac

  • Normabel nacije

    Normabel nacije

    Uz tzv. najdepresivniji dan u godini

    „Današnji život možeš preživjeti jedino ako uzimaš tablete“, kaže mi neki dan jedan prijatelj.

    Mislim da sam o ovoj temi već pisao, ali nije ni važno, čini se da je sveprisutno: jednostavno, ako niste na neki način nakljukani, kako ćete izdržati divotu svakodnevice? Divim se svima onima koji onako bezočno tvrde „meni to ne treba“. Pa dobro, vjerujem da ne treba, zaista vjerujem da ima onih kojima ništa ne treba, no zašto onda sve statistike uporno i dosljedno svake godine govore o sve većoj i većoj potrošnji psihofarmaka.

    Možemo mi o tome i na druge načine: npr. za sve je kriv kapitalizam i psihičko i fizičko iscrpljivanje čovjeka. Ali, kako ćemo onda objasniti da je prije generaciju-dvije glavni anksiolitik bio alkohol, pa se i unatoč činjenici da nije bio „kapitalizam“, da se sindikalno ljetovalo, da se imalo siguran posao i plaću te da je svaka sretna obitelj imala mamu, dvoje djece i tatu pijanca, dakle, da se lokalo sve u šesnaest, da smo bili zemlja notornog alkoholizma, a o čemu su postojale i mjerodavne studije i vrlo ozbiljni stručnjaci za bolesti ovisnosti. Pa ne valjda jer su ljudi bili presretni.

    Normabel nacije

    Nekako smo uz cigarete prognali i alkohol iz javno prihvatljivog ponašanja, no supstitut je tu, možemo i o onim blagim, biljnim sredstvima, no možemo i o ozbiljnijim psihofarmacima, o onima koji nas koliko-toliko održavaju u stanju radne sposobnosti i normalnosti potrebne za obavljanje svakodnevice, kada već ni socijalizam ni kapitalizam nisu postigli raj na zemlji gdje s nama na livadi pasu govedo, ovca i lav. Ne, činjenica da smo ovisni o tabletama je neosporna i svatko onaj tko tvrdi drugačije ponajprije laže samoga sebe, a onda i druge, osim ako nije taj sretnik kojega jednostavno ni za što nije briga. Menefregista, kako bi rekli Fijumani. Dobro, ostavljam prostor i za iznimke, zašto ne?

    No, postavimo si iskreno pitanje: možemo li si dopustiti da nas nije briga? Da se kola kreću sama od sebe, bez naše intervencije i brige? Možemo li izdržati najprije pritiske na poslu, koji postaju svakim danom sve apstraktniji i sve manje samorazumljivi, možemo li izdržati pritiske u obitelji koja postaje izložena sve većim i većim pritiscima, možemo li si dopustiti da nas nije briga kako će se namaknuti novac za plaćanje obaveza, možemo li si, na kraju krajeva, dopustiti da odemo na pusti tropski otok vječnoga proljeća, isključimo ili bacimo mobitel u more i kažemo „jebe mi se“? Čisto sumnjam. „Posao iz snova“ reklamiran prije par godina u Australiji bio je čist PR spin.

    Bilo kako bilo, preživjeti današnjicu može se „uzimajući terapiju“. Dobre smo stare načine (napijanje alkoholom, a kamo li uživanje droga) banirali i stavili na stup srama, neke drevne načine i iskustva nošenja sa svakodnevnim stresom i brigom smo zaboravili, pa nam ne preostaje ništa nego da se ponašamo upravo tako da jednostavno stvari prepustimo benzodiazepinskom zaboravu. Pri tome ne treba zaboraviti da nam i mediji vrište s porukama o „epidemiji depresije“ ili „najdepresivnijem danu u godini“, pa ćemo nimalo suptilnom sugestijom dobiti poruku koja nam ukazuje na to da smo mali, slabi i nemoćni i da nam ne preostaje ništa drugo do obratiti se velikom farma-Bo(r)gu koji nudi, ako ništa drugo, onda kratkoročno rješenje, ali uz uvjet da ga uzimamo redovno.

    Ovaj moj tekst nije ništa drugo do konstatacija već sto puta konstatirane teme. Apsolvirano. Znamo. No kako dalje? Koji je konačni izlaz iz ove peripetije? Možda će odgovore morati donijeti samo vrijeme. Za sada, umjesto onoga antičkog „opijajmo se“ prilagodimo stihove: „ne preskačimo terapiju“.

    Autor: Milan Zagorac

  • Novogodišnje odluke

    Novogodišnje odluke

    "Ako ostanete u proizvoljnim i umjetno stvorenim granicama, hodat ćete između dvaju visokih zidova: tako ne vidite neizmjernost svijeta. Ali ako razbijete zidove koji ograničavaju pogled, te ako ta neizmjernost i beskrajna nesigurnost potaknu strah, onda se u vama budi drevni spavač, čiji je glasnik bijela ptica. Tada trebate poruku starog krotitelja kaosa. U tom vrtlogu kaosa živi vječno čudo. Vaš svijet tada postaje prekrasan. Čovjek ne pripada samo uređenom svijetu, već on također pripada svijetu čuda svoje vlastite duše." (C. G. Jung. Crvena knjiga, Liber Novus, str: 228-229.)

    Baš smo dosadni i sebi i drugima s tim novogodišnjim odlukama: neću pušiti, dobro, barem ću smanjiti pušenje, neću jesti masno, brinut ću o svojem zdravlju, udomit ću mačku/psa, vodit ću više računa o svojim roditeljima, bit ću obazriviji prema kolegama na poslu, bit ću marljiviji, manje ću se zaduživati, racionalnije ću trošiti, počet ću raditi u pučkoj kuhinji, pomagat ću u socijalnoj samoposluzi… I tako dalje i tako dalje.

    Bullshitting. Nikad ništa od toga. Naime, ljudi smo, svi smo ispod kože krvavi: zašto bih prestao pušiti ako to nikome ne smeta, zašto bih jeo manje masno, ako se ne vidi ništa i nisam doživio tri srčana udara, a nemam čak ni problem s trigliceridima i šećerom, neću udomiti ni mačku ni psa jer će mi a) uništiti biljke po stanu, b) zasmrdjeti ga i c) morat ću brinuti o njihovoj higijeni ili ih, nedajbože, voditi u šetnju, naime, psi su dozlaboga dosadni po tom pitanju. Ovo o roditeljima, pa, čuj, zdravi su još, neka brinu sami o sebi, nazvat ću ih telefonski i riješio sam problem, a kolege na poslu ionako nisu zaslužili godinama, ma što godinama, desetljećima da se prema njima odnosim manje cinično nego do sada, marljiv sam i do sada, zašto bih bio marljiviji. Racionalno trošiti? Pa trošenje i racio ionako ne idu zajedno, jednostavno volim satove, a sviđa mi se i onaj SUV, sam sam, pristojno zarađujem, zaista se nikad ni sa čime nisam nagradio, nagradit ću se s jednom Kostarikom ili Kubom, možda i Meksikom, kažu da je i Ekvador prekrasan. Socijalnu samoposlugu ću riješiti na štandu u hipermarketu, tamo ću kupiti tri litre ulja, dvije kile brašna, a možda kupim i Ulične svjetiljke.

    Nova godina

    U krajnjoj liniji, jebeš sve to. Možda od svega ne bude ništa, navikao sam već toliko na sebe i svoju komociju da mi se zaista ne da mijenjati ništa.

    Što su naše tzv. novogodišnje odluke? Ništa drugo nego potreba da se mijenjamo. Zašto ih se onda nikada, ali nikada ne pridržavamo? Jer smo inertni. Čak i s malim znanjem fizike, znamo da tijelo pruža otpor promjeni tj. inertno je, isto je i s našim psihičkim silama. Dobro, pokrene nas tu i tamo mali osjećaj krivnje ili kivnje, ponekad i mali trzaj zavisti, ali uglavnom – budimo iskreni – postajemo sve manje spremni na kompromise i promjene.

    Zašto ova moja opservacija?

    Upravo zato što s godinama uočavam neke stvari kod samoga sebe koje ukazuju baš na ovo, na inerciju, na komociju, na potrebu da zadržimo postojeće stanje, da što manje miješamo tamo gdje ne treba. No svjestan sam dviju nepokolebljivih i neprispodobivih sila: prva jest da ništa nije stalno, a druga jest da se moraš prilagođavati. To je naša dubinska unutrašnja potreba o kojoj smo izgubili instinkte pa se nastavljamo kotrljati po onoj „vrč ide na vodu dok se ne razbije“, to jest, dok nas ne pritisne neka vanjska sila koja nam jednostavno ne daje prostor za komociju. To doživljavamo kao nepravdu, nesreću, uskratu ili nevolju, nikako ne kao priliku ili nedajbože novu mogućnost, onu staru narodnu „nećeš dobiti ništa novo, dok ne pustiš ono staro“, odnosno onu po kojoj moraš poravnati neke prethodne račune, ne bi li ti se napokon otvorili novi horizonti.

    Čovjek je biće promjene i čovjek je biće dviju važnih dimenzija: one materijalne egzistencijalne, koja se sastoji od zadanosti i one druge, neprispodobive, neopisive, onoga što će duhovne discipline nazvati transcendencijom, a psihoterapeuti nesvjesnim, a koju pučki objašnjavamo kaznom božjom, karmom ili jednostavno višom silom, no one postoje u određenoj ravnoteži i mi to cijeli život nastojimo osvijestiti. Komocija je izbjegavanje, novogodišnje su odluke svijest o potrebi promjene. Odatle i proizlazi ona uvodna izjava Carla Gustava Junga o potrebi razbijanja vlastitih zidova i suočavanja sa svojim strahovima: da, samo oni, konačno, određuju to hoćemo li se pomaknuti i hoćemo li, naravno izloženi naporu i pritisku, pronaći to nutrašnje svjetlo, kako ga god nazivali.

    Prvi korak da se to dogodi, možda je, da si, supijani ili dobro nahranjeni tijekom blagdanskih dana ne dajemo nerealna obećanja. Radije poduzmimo nešto tijekom ostatka godine. U svakom slučaju je iskrenije.

    Autor: Milan Zagorac

  • O anarhizmu, policijskoj represiji i ljudskoj slobodi

    O anarhizmu, policijskoj represiji i ljudskoj slobodi

    Sinoć sam iz radoznalosti otišao na tribinu koja je bila posvećena temi policijskog nasilja. Moju znatiželju je pokretalo to što sam htio čuti na koji način će svi ti radikalniintelektualci podbaciti, potpuno propustivši poantu vlastite rasprave.

    Nisu me razočarali.

    Naime, na tribini sam dva sata slušao o tome kako su ljudi modernog svijeta porobljeni od strane represivnog aparata čija je najbazičnija manifestacija sile upravo policija.

    Na stranu to što si policija često zaista i dopušta nevjerojatne drskosti i nasilje nad osobnom slobodom, to uopće nije upitno. No, prema mišljenju tog skupa samoprozvanih slobodnjaka i anarhista, upravo su policija i represivni aparat općenito glavni krivci kronične neslobode današnje prosječne ljudske individue.

    policija

    U jednom trenu, pri kraju rasprave, imao sam potrebu neplanirano dići ruku i reći kako je ta teza, u svojoj osnovi, sranje.

    Ono što sam rekao bilo je otprilike sljedeće:

    "U redu, Razumijem da je ova tribinasazvana kako bi se raspravilo o problemu policijskog nasilja i represije. No, smatram da se kroz cijelu ovu raspravu provlači jedna podtema koja je zapravo esencijalna, a to je pitanje individualne ljudske slobode kao takve. Želio bih sada da svi na trenutak zamislite kako bi bilo da recimo sutra cjelokupna policija i takozvani represivni aparat nestanu, kao da ih nikad nije ni bilo, a da sve ostalo u našem društvu ostane identično kao sada. Što bismo dobili? Dobili bismo društvo u kojem ljudi i dalje provode svoje vrijeme zarobljeni unutar ekrana svojih smartphone-ova, dobili bismo ljude opsjenute kupovinom skupih automobila, ljude bolesne od želje za jebanjem pod svaku cijenu, ljude kojima svakodnevnicu diktira novac i posjedovanje općenito, ljude koji provode svoje slobodno vrijeme u trgovačkim centrima... Mislite li zaista da bismo tada bili slobodni? Ono što želim reći je to da nas u suštini ne porobljava nikakav represivni aparat, nikakva policija. Nema potrebe za time. Mi ljudi vlastiti smo porobljivači, zatočujemo sami sebe na dobrovoljnoj osnovi već tisućljećima, otkad postoji bolesna ljudska ambicija i želja za posjedovanjem. Mi smo svi vlastiti represivni aparati."

    Naravno, nisu shvatili poantu. Počeli su bučiti i dokazivati mi da su propaganda i represija ono što stavlja te nikad zadovoljive ljudske potrebe u našu glavu.

    Naravno da u današnje vrijeme instant-slave i Big Brothera takve tendencije dolaze do izražaja. Ali nisu shvatili da je problematika o kojoj im ja govorim univerzalna, i nevezana za današnju političku i društvenu situaciju, jer ljudi su sebe porobljavali vlastitim željama i apetitima, posjedima i ambicijama još od Antike, drevnog Egipta, i jebenih kromanjonskih pećina.

    Nisu to mogli prihvatiti, pa čak niti razmisliti o tome što su čuli, jer su slobodoumni intelektualci zapravo ekstremno jednoobrazni ljudi – prihvaćaju svaku inovaciju dok se ne kosi s njihovom privatnom ideologijom.

    Ljudska karakterna greška koja nas tjera da nikad ne budemo zadovoljni onim što trenutno jesmo i što trenutno imamo, i na kojoj se temeljim cjelokupna povijest, naš je zatvor. Dobrovoljno smo stali u njega i zaključali rešetke. Državna ideologija samo stražari pred vratima ćelije.

    Da su priznali kako nema krivca za njihov vlastiti osjećaj neispunjenosti, skučenosti i neslobode doli njih samih, njihovi bi aktivistički razgovori izgubili svaki smisao i umjesto da izigravaju slobodoumnu mladež, trebali bi zapravo i mrdnuti guzicom i napraviti jedan zaista radikalan rez – poraditi sami na sebi i na svojim navikama. Državna propaganda ne stavlja u nas nikakvu želju ili nagon kojeg izvorno već nije bilo u nama – ona samo podmuklo podjaruje vatru, no mi smo ti koji su prvotno unijeli otrov u sebe, a ne netko drugi.

    A to se ipak ne može dopustiti, zar ne? To je reakcionarno i nimalo kostruktivno razmišljanje koje neće utjecati na promjenu u svijetu i emancipaciju ljudskih bića.

    Zar ne?

    Zar ne?

    Autor: Boris Kvaternik

  • O kvocijentu inteligencije, nacizmu i elektrošokovima na bebama

    O kvocijentu inteligencije, nacizmu i elektrošokovima na bebama

    U jednom trenutku života, gotovo se svatko od nas zapita što je to u nama ljudima što nas čini toliko posebnima, stavljajući nas iznad životinja na nekoj imaginarnoj ljestvici superiornosti. Većina nas si kad-tad postavi to pitanje, no zapravo mali postotak ljudi zađe u tu problematiku dovoljno duboko i nastavi prema otkrivenim zaključcima ravnati svoj osjećaj za etički ispravne postupke.

    Odgovor koji je "na prvu loptu" očit jest da se ljudi od životinja razlikuju prema svojoj sposobnosti za apstraktno mišljenje (kreativnost, planiranje, teorije, koncepti, jezik) koje u kombinaciji s našim također jedinstvenim umnim kapacitetom za logičko povezivanje činjenica tvori onu našu osobinu koju nazivamo ljudskom inteligencijom.

    Zaista, ljudi se od životinja nedvojbeno razlikuju prema stupnju inteligencije koji su dosegli evolutivnim procesom. No, pravo pitanje koje se ovdje javlja jest - ako smo sa životinjama slični po svim ostalim ključnim osobinama osim po povišenom stupnju inteligencije, što nam daje pravo da tu istu inteligenciju smatramo opravdanjem za iskorištavanje životinja?

    IQ

    Ljudi misle: "Pa dobro, inteligentniji smo od svake druge žive vrste na zemlji - to nam sigurno daje nekakvo moralno prvenstvo da stavimo svoje potrebe ispred potreba "običnih" životinja". Pri tom zapravo sugeriraju jedan veoma opasan zaključak - živa bića s većim stupnjem inteligencije više su važna u prirodnom poretku i imaju veće pravo na život.

    Zamislimo na primjer jedan hipotetski stol. Na tom stolu nalazi se ljudska beba i odrasla čimpanza. Na jednom od njih dvoje potrebno je učiniti važan medicinski eksperiment koji uključuje puštanje strujnih udara direktno u mozak. Čimpanze su dokazano inteligentne kao ljudska djeca od 3-4 godine. Čini li se moralno opravdanim izmrcvariti bebu jer je njezin stupanj inteligencije niži?

    "Nikako", reći će pobornici eksperimenata na životinjama: "Taj je primjer potpuno pogrešan jer propušta uzeti u obzir to da ljudska beba u sebi ima potencijal razvijanja prosječne ljudske inteligencije od otprilike 110 IQ bodova, čemu se niti jedna čimpanza ili neka druga životinja nikad ne može ni približiti. Stoga je dobrobit životinje i dalje manje važna."

    To je logična primjedba. No, to nas vodi do idućeg hipotetskog primjera.

    Ovog puta na stolu za vršenje eksperimenata imamo jednu svinju, inače jednu od najinteligentnijih domaćih životinja, a uz nju imamo i mentalno zaostalog čovjeka. On nije sposoban samostalno se hraniti, samostalno vršiti nuždu, samostalno hodati, itd - no njegovo tijelo još je uvijek potpuno sposobno percipirati bolne podražaje. To je čovjek čije je stanje ireverzibilno. Nikad neće biti ništa inteligentniji nego li je sada. Njegova inteligencija bit će zauvijek ispod inteligencije prosječne životinje.

    Prema do sad izrečenim argumentima, bilo bi potpuno etički ispravno vršiti veoma bolne medicinske eksperimente na takvim osobama. No, što nas sprječava da to činimo? Sprječava nas suosjećanje, koje je u svojoj srži licemjerno. U jednu ruku, pobornici vivisekcije se, kao i ostali eksploatatori životinja, pozivaju na inteligenciju kao ključan čimbenik koji postavlja ljudska bića kao dominantni oblik života koji može sebi podrediti životinjski svijet, a s druge se strane užasnu i osjećaju moralno gađenje kada se taj isti argument primijeni na našu vrstu.

    Netko bi mogao upitati: "Pa dobro, ali kakve veze ovakav primjer ima sa stvarnošću? Nikom ne bi niti palo na pamet iskorištavati mentalno hendikepirane ljudske jedinke za brutalne medicinske eksperimente, pa zašto to onda uopće i spominjati u raspravi?" To nije točno. Postoji jedan pokret koji je u svoje vrijeme nadaleko i naširoko propagirao i prakticirao vršenje eksperimenata na mentalno zaostalima i na svima za koje je bilo smatrano da posjeduju niži stupanj inteligencije. Ime tog pokreta jest nacizam.

    Sugeriram li ja to da se medicinski eksperimenti na životinjama mogu nazvati vrstom nacizma? Apsolutno, jer se, kako smo pokazali, temelje na istoj logici i istim etičkim argumentima - inteligentnije vrste imaju pravo iskorištavati ostale.

    Koji bi onda bio ispravan odgovor na dilemu s mentalno zaostalim čovjekom i svinjom koju smo postavili u našoj hipotetskoj situaciji? Koga bi bilo "ispravnije" žrtvovati za napredak znanosti?

    Ako želimo biti imalo dosljedni, jedini je logični zaključak - nikoga, ili oboje. Želio bih da se u ovom trenutku zapitate koliko bi vas bilo spremno poduprijeti eksperimente na mentalno retardiranoj djeci.

    Svinje osjećaju bol. Umno zaostali ljudi osjećaju bol. Bebe osjećaju bol. Ribe osjećaju bol. Slonovi osjećaju bol. Skitnica pred vašim kućnim pragom osjeća bol. Kokoš koju ste imali za večeru osjećala je bol. Prosječni muškarac ili žena osjećaju bol. Inteligencija ne bi trebala biti baš nikakav argument za poticanje iskorištavanja drugih živih bića, tim više što mi, kao ljudi, jedini imamo mogućnost etičkog sagledavanja svijeta oko sebe. To znači da jedini imamo mogućnost svjesno odlučiti izbjeći nepotrebnu patnju.

    U današnje vrijeme znamo da nam mesna hrana nije potrebna da bismo preživjeli, već da je štetna za naš organizam. U današnje vrijeme znamo da postoje mnogo pouzdanije metode za medicinska testiranja od eksperimenata koje provodimo na životinjama i koji su u prošlosti nerijetko polučivali znanstvene zaključke koji su se naknadno pokazali potpuno neprimjenjivima na ljudskom organizmu. U današnje vrijeme znamo da industrija prehrambenih namirnica životinjskog porijekla i farmaceutska industrija uzrokuju uvjerljivo najveći stupanj zagađenja cjelokupne planete, a nužno uključuju i neviđeni stupanj i razmjer okrutnosti prema živim bićima da bi se dobio gotovi proizvod. No, svejedno inertno nastavljamo podržavati takve prakse jer smatramo da na to imamo pravo - zbog svoje inteligencije.

    Procjenjuje se da je samo farmski uzgoj životinja odgovoran za preko 50% svih svjetskih ekoloških onečišćenja, dok je, za usporedbu, cjelokupni svjetski promet odgovoran za 13% stakeničkih plinova. Recite mi, molim vas, koliki je pretpostavljeni kvocjent inteligencije nekog bića koje svojevoljno odabire uništenje jedinog životnog staništa koje ima na raspolaganju – cijelog planeta? Je li veće ili manje od inteligencije prosječne krmače?

    Inteligencija je, prije svega, veoma relativan pojam, podložan svakovrsnim subjektivnim tumačenjima. Mi, ljudska vrsta, savršen smo primjer za to.

    Autor: Boris Kvaternik

  • O vrištanju kupusa i salati od mačića

    O vrištanju kupusa i salati od mačića

    Danas se želim dotaknuti jedne važne i zapostavljene kulturnjačke teme. Radi se o etici prehrane, koja je najizravnije povezana s kulturom življenja.

    Kada neka tema izaziva ogorčeni otpor javnosti, to obično znači da se radi o društvenom tabuu koji je uspio poškakljati kolektivni organ za ćudoređe. Bezumni, pretjerano emocionalni i neargumentirani otpor najbolji je pokazatelj neke duboko usađene kolektivne krivnje ili srama.

    Kad sam god u svojem okruženju prisustvovao nekoj raspravi o neetičnosti jedenja životinja, u pravilu se uvijek našla osoba koja je, zalažući se za opravdanost mesne prehrane, iznosila jedan argument koji je toliko smješan i patetičan da zaslužuje posebnu pozornost.

    maca

    Naime, u takvim raspravama uvijek se nađe neka individua koja, sva sretna što je pronašla "puknuće" u biljožderskoj etici, ispali nešto poput: "Da, a što je s biljkama? I one osjećaju! To je znanstveno dokazano! Ako se zalažete za empatiju prema životinjama, a jedete bilje, vi ste najobičniji licemjer!"

    Ne mogu dovoljno naglasiti koliko se ovaj argument često koristi, i s kolikom ozbiljnošću se iznosi. To je s jedne strane smiješno, no s druge je strane upravo užasavajuće jer ukazuje ili na svjesno ignoriranje znanstvenih činjenica, ili pak na nedostatak elementarnog, osnovnoškolskog znanja iz biologije u našem narodu.

    Da odmah istjeramo stvari na čistac, prije nego li se pozabavimo psihološkom pozadinom iznošenja ovog argumenta. Biljke NISU u stanju osjećati bol. Razlog za to je jasan i neosporan – biljke nemaju živčani sustav, kao niti ništa slično živčanom sustavu što bi zamijenilo njegovu funkciju. To se, vjerujem, i dalje uči u prvim razredima osnovne škole.

    Biljke JESU živa bića, u smislu da su samodostatna – razmnožavaju se, rastu, propadaju. No, one nisu sposobne iskusiti bol. Istraživanja na koja se neupućeni raspravljači pozivaju doista postoje, no njihovi su zaključci sramotno iskrivljeni, vjerojatno uz pomoć medija. Navodno, izmjerena je frekvencija koju biljke emitiraju nakon što ih se reže, što je veoma znanstveno istog trena poistovjećeno s "vrištanjem" od boli. Koje li sprdnje. Već površnom pretragom interneta, koji je danas svima dostupan, može se doznati prava pozadina spomenutih istraživanja – pri rezanju dijelova biljke, moguće je da iz nje izađe određena količina plina koji pri svom proboju izaziva spomenutu frekvenciju. Toliko o vrištanju.

    Također, istina je da bilje reagira na vanjske podražaje – toplinu, dodir, ponekad čak i muziku. No, to dokazuje njihovu sposobnost osjećanja boli jednako kao što vanjski input koji izaziva reakciju u računalu dokazuje da vaš laptop osjeća bol kad ga udarite. Slobodno se može ustvrditi da bi, kad bi ipak bilo otkriveno da biljke osjećaju bol, to oborilo cijelu teoriju evolucije. Zašto? Zato što teorija evolucije počiva na principu zvanom "preživljavanje najjačih", što podrazumijeva da evolutivni proces nije nasumičan, već se događa selekcijom osobina najkorisnijih za opstanak neke vrste. Promislimo na trenutak koliko bi koristi od osjećanja boli imale biljke koje su nesposobne pobjeći pred prijetnjom, ili se pokušati boriti protiv vanjskog utjecaja koji im zadaje bol. Jednostavno, ukoliko biljke osjećaju bol, teorija evolucije prestaje vrijediti jer se time dokazuje da je evolutivni proces potpuno nasumičan i besmislen.

    Zašto je toliko bitno pitanje o mogućnosti osjećanja boli u određenih životnih oblika? Zato jer cijela etika počiva na svjesnom poštivanju interesa drugih bića. Biće koje ne može iskusiti bol, ne može imati niti osnovne interese jer ne može biti povrijeđeno. Sva bića koja osjećaju bol žele živjeti bez boli, od riba do ptica, od svinja do mačaka, od žaba do čovjeka.

    Stoga ljudi koji se uporno trse skrenuti pozornost na navodnu bol koju nanosimo biljkama zapravo imaju veoma priprostu motivaciju – utišati svoju savijest. Po njima, ukoliko ni na koji način nije moguće izbjeći nanošenje boli, pa čak i ako jedemo salatu od rajčica, onda se užasi koje nanosimo desecima milijardi životinja godišnje mogu relativizirati. Ukoliko pretpostave da glavica kupusa vrišti od boli dok je se reže, lakše im je poistovjetiti salatu od kupusa sa salatom od piletine. Svakome bi normalnom čovjeku, s druge strane, trebala biti jasna moralna razlika između rezanja kupusa i rezanja pileta nožem. Ili psa. Ili čovjeka. Svi oni dijele istu karakteristiku – osjećaju bol. Kupus ne.

    Nakon svega rečenog, posebno je zanimljivo istaknuti da nikad ne poistovjećujemo npr. rezanje pileta s rezanjem mačića. Može li mi itko reći koja je realna razlika između klanja svinje i klanja psa? Za razliku od bilja, ta dva životna oblika osjećaju bol potpuno isto kao i ljudi. No, ako jedemo svinje, kokoši i ribe, trebalo bi nam biti sasvim prihvatljivo pojesti salatu od mačke, a TO pak doživljavamo kao neoprostivo barbarstvo, i govorimo o Kinezima kao o okrutnim zvijerima i neljudima, dok nam se krv i mast cijede s brade.

    Autor: Boris Kvaternik

  • Obitelj kao … breme?

    Obitelj kao … breme?

    Dugo se već u meni skuplja jedno razmišljanje, a koje mi se čini da nije nimalo nevažno niti ga se može olako odbaciti, a to je ono o obitelji. Želim reći da obitelj, u svojoj stvarnoj formi, onakva kakva jest, nije nimalo slična onim slatkastim slikama s (uglavnom predblagdanskih) reklama. Upravo suprotno, ona je već odavno drugačija, samo je valjda u našoj čežnji zadržala taj starinski oblik: mama, tata, dvoje djece, pas, mačka, djed, baka, svi zajedno u radosti iščekuju neke od blagdana, za stolom punim hrane, dok vani pada snijeg, a darovi su ispod bora… Ili se u najbolju ruku dogodi, eto, nekim čudom, iznenađenje, pa se u posljednji čas spasi već gotovo „upropaštene“ blagdane. Možda odatle i toliko parodija blagdanskih filmova? I da, toliko mračnih obiteljskih serija.

    Obitelj kao … breme?

    I da, tu dolazi onaj blink, ono nešto što kaže „ma ne, to je samo bajka“. Jer u stvarnosti obitelj je već struktura u kojoj se svatko bori za mrvicu svoga mjesta, ako već ne za dominaciju, za mrvicu sebe, a sve u kontekstu ispričanih ili prešućenih činjenica koje na ovaj ili onaj način postaju - breme. Obiteljsko breme, koje, hoćeš-nećeš, dobivaš u amanet. Sve te obiteljske tajne, neizrečene krivnje, prijevare, rastave, ostavljanja, osamljivanja, bočni i vertikalni pritisci, ustezanja koja postoje još od djetinjstva, čak i mala priznanja sasvim benignih istina poput one „da, ja sam vegetarijanac“ (hvala, Hana, na odličnoj usporedbi neki dan na Facebooku!), da ne govorimo o većim ili najvećim pitanjima, primjerice raspodjeli imovine po smrti nekog familijarnog gerontokrata, sve je to jedno breme koje stalno i iznova otvara pitanje borbe i preživljavanja u nečemu čemu smo pridali tako romantična te oku i uhu ugodna značenja – obitelji – to jest, titramo samima sebi da je riječ o „gnijezdu“, samo zaboravljamo reći da iz te „džungle“ uvijek i iznova nastojimo pobjeći glavom bez obzira (dobro, tu vas neće pojesti, ali će svatko svakoga posjesti na pravo mjesto za stolom).

    Primjera imam i iz vlastite obitelji, u kojoj trenutno sužive čak četiri generacije, da se slučaj poklopio u svega godinu-dvije, bilo bi ih čak i pet, svaka sa svojim zahtjevima i potrebama, sa svojim svjetonazorom, sa svojom voljom za oblikovanjem samih odnosa unutar u obitelji, i sve to odreda opterećeno bezbrojnim naslagama sjećanja, generacijskih transfera krivnje, osjećaja krivde ili pravde, međusobnih trvenja i gloženja i po generacijskim i po osobnim granicama, pa do onoga čisto materijalnog aspekta: obitelj zrcali društvo u cjelini gdje je na mladima da se izbore za svoje mjesto, a na starima da zadrže postojeće stanje. I da, to će se očitovati najbolje baš za onim blagdanskim stolom, gdje će jedni za mir u kući nešto (što god to bilo) prešućivati, drugi, mlađi, će provocirati, a treći će autoritetom, ponajviše starosne hijerarhije, određivati gdje je kome mjesto i kada je na kome što govoriti. Najmlađi će dobiti posebno, izdvojeno mjesto, ono za stolom za djecu. Oni ne mogu sudjelovati u raspravama starijih. Problem je kada ostanete predugo za stolom za djecu.

    Obitelj je nagrižena iznutra, ipak sa specifičnom kohezijom koja nastoji zadržati postojeće stanje i mladima koji ga nastoje razoriti jer im je ono neodrživo i tjeskobno, ne bi li s vremenom stvorili svoju - izabranu obitelj, kakva god ona bila. Ali, opet – obitelj - koja će vrlo vjerojatno ponoviti manje-više iste ili slične pogreške iz onoga prethodnog modela, unatoč (moguće) posve novom kontekstu.

    Upravo u obitelji stječemo ta prva formativna iskustva, prve obrise stvarnosti i svijeta koji nas okružuje, ali i po prvi puta dovodimo u pitanje „neoborive“ istine (ono kada se djeca postavljaju na posve suprotne pozicije od roditelja, kada otkrivaju njihove slabosti i ismijavaju ih, dok ih podsvjesno kopiraju), otkrivamo sebe u svijetu i nešto kasnije prepoznajemo temeljne zakonitosti svijeta upravo u toj obitelji (grubi darvinizam s faktorom empatije koja je uglavnom ljudska karakteristika). To su one napetosti na čijim se granicama stalno nalazimo, dok je ona slika obitelji iz prvih rečenica teksta, ona romantična – zacijelo oduvijek bila i ostala tek utopija.

    Danas istovremeno i slavimo obitelj i užasavamo se njezinog prejakog stiska, istovremeno želimo slobodu od nje i želimo da nam negdje postoji toplo utočište od vanjskog svijeta. Istovremeno se trudimo ostvariti je, nastojeći se cijelo vrijeme održati kao posebna, odvojena jedinka. I da ta paradoksalna borba, to stalno edipalno narušavanje poretka, taj stalni nemir nasuprot utopiji, to je ono nešto gdje ili postajemo čovjekom ili, ne uspjevši se otrgnuti, stalno ostajemo zatočeni u poziciji djeteta.

    No, kako uspostaviti tu ravnotežu? Teško da se može dati jedinstven i jednoznačan odgovor, možda se nešto može rješavati „simptomatski“, no „sistemski“ teško da ćemo uspjeti razriješiti ovo naše najveće i često cijeloga života nerješivo pitanje. Na stranu sva veličanja ili odbacivanja , čini se da je jedno od najtežih pitanja čovjeka, na kraju, tko će gdje sjediti za obiteljskim stolom. Još jedno, na kraju, kakva god ta obitelj bila.

    Autor: Milan Zagorac

  • OBJEKTIV - TEMELJ DOBRE FOTOGRAFIJE

    OBJEKTIV - TEMELJ DOBRE FOTOGRAFIJE

    OBJEKTIV - TEMELJ DOBRE FOTOGRAFIJE

    Bok svima!

    Moje ime je Dominik i siguran sam da me svi jako dobro znate ukoliko pratite redovito portal Ludvig dizajn. Fotograf, grafički dizajner, putopisac, šetač pasa, klaun povremeno (šalim se) :) Dobrodošli u moju novu autorsku rubriku o fotografiji koja je svojevrstan nastavak moje rubrike o putovanjima serijal ''Putopis s potpsom'' koji mi je bio veoma drag serijal, ali nažalost zbog brojnih obveza više nisam mogao pratiti taj tempo i nisam našao vremena pisati pa sam početkom godine stao. No obečajem, dat' ću sve od sebe da ovaj serijal doživi svoj puni potencijal i da ga vi prihvatite jer u krajnjoj liniji ovo i jest serijal za vas. Za sve vas svih uzrasta!

    Prvo bi htio napomenuti da je ovo autorski projekt i nitko mi ne sugerira teme, tako da ću tu potpunu slobododu iskoristiti na najbolji mogući način i svoje stečeno znanje kroz svoje školovanje, praktičnu nastavu i 10 godina bavljenja fotografijom iskoristiti da vama prezentiram teme i neke osnove pa ako i jedna osoba odluči nakon čitanja krenuti mojim putem ili se ozbiljnije zainteresira za fotografiju ja ću biti presretan!

    Za prvu temu u ovoj rubrici zamislio sam da krenemo od početka. Ok, ne baš od osnova-osnova, ali recimo od stvari koje svaki ozbiljniji amater pa čak i profesinala moraju imati. Ok, krenimo redom...

    OBJEKTIV - TEMELJ DOBRE FOTOGRAFIJE

    Objektiv u fotografiji mogu usporediti kao oči u glavi. Nešto bez čega nema slike, zar ne? Ok, dakle, imamo različite vrste objektiva, koje dijelimo u tri kategorije: NORMALNI, ŠIROKOKUTNI I TELEOBJEKTIVI. Možda već po nazivima možete zaključiti kakvi su prva 2 objektiva, a za ovaj treći ne brinite - naziv nema veze s teletinom, teletom ili sličnim izvedenicama riječi!

    Normalni objektiv je u rasponu od 35mm do 70 mm a prepoznat ćete ga po svom ovalnom plitkom obliku.Recimo još da se normalni objektivi koriste prilikom snimanja portreta za dokumente ili općenito potreta u prirodi ukoliko želimo da osoba na fotografiji izgleda što 'prirodnije'' pritom mislim na izobličenje lica i slično. Njih često koriste amateri jer su im dovoljni za snimanje makro fotografija, a također i širih kadrova poput građevina ili obiteljske zabave. Cijena im varira ovisno od trgovine do trgovine, najčešće se dobivaju uz sklopu KIT paketa što znatno financijski olakšava samu nabavku malo ozbiljnije opreme!

    Širokokutnisu objektivi koji hvataju 180° vidnog polja još se nazivaju „riblje oko“ (fisheye) Ovakvim objektivima snimamo širok prostor, ali im je slika na rubovima izobličena pa se recimo mogu se primjenjivati u kreativnoj fotografiji. Najčešće se koriste u koncertnoj fotografiji ili prilikom fotografiranja zgrada ili uredskih prostora (interijeri).

    Posljednja kategorija su Teleobjektivičija riječ „thelos“ na grčkom jeziku znači „udaljen“. Ovi se objektivi još koriste za približavanje vrlo udaljenih predmeta te se najčešće koriste za snimanje sporta, ali i za portrete i pejzaže. Teško se mogu primjenjivati u zatvorenim prostorima, jer najbolje hvataju udaljenije predmete.

    U nastavku vam donosim nekoliko primjera snimljenih s različitim vrstama objektiva...

    OBJEKTIV - TEMELJ DOBRE FOTOGRAFIJE

    Teleobjektiv
    (Canon objektiv 75-300 mm EF f/4-5,6 USM III)

    OBJEKTIV - TEMELJ DOBRE FOTOGRAFIJE

    Normalan objektiv
    (Canon EF-S 18-55mm f/3.5-5.6 IS II)

    OBJEKTIV - TEMELJ DOBRE FOTOGRAFIJE

    Normalan objektiv sa širokokutnim vidnim rasponom
    (Canon EF-S 18-55mm f/3.5-5.6 IS II)

    Imajte na umu da su navedeni objektivi kupljeni u KIT paketu što je znatnije povoljnije nego li pojedinačna kupnja svakog navedenog objektiva, a kao što možete vidjeti iz mojih fotografija, prilično dobro rade i nakon 10 godina. Također bi želio naglasiti da su objektivi osovina svake dobre fotografije i da o njima puno ovisi kako će izgledati vaša fotografija. Naravno da kao i u svemu u životu vrijedi ona - Više para, bolja muzika tako vrijedi i u fotografiji. Cijene kao što sam napomenuo variraju od proizvođača do proizvođača, međutim imajte na umu da jednom kupljen dobar kvalitetan objektiv možetei mati godinama i trajno s njime raditi savršene fotografije. Ono što možda nije dobra investicija su rabljeni objektivi jer se zna dogoditi da se prilikom prodaje lako navućete na neke greške koje niste niti svjesni kao amater, a tek kasnije shvatite da ste nasamareni i prevareni. Primjerice sitne ogrebotine na staklu objektiva koje tek kasnije prilikom izrade fotografije ili pregledavanja na računalu uočito. Zato, oprez prilikom takve vrste shoppinga!

    I dragi moji, to vam je to za ovaj prvi put. Nadam se da vam je bilo zanimljivo čitati, da ste ponešto naučili i da ćete primjeniti moje savjete ukoliko se krenete ozbiljnije baviti fotografijom. Sljedeći tjedan očekujem vas ponovo u ''Maloj školi fotografije'' a do tada lijep pozdrav i iskoristite lijepo vrijeme za fotografiranje - Pa makar i mobitelom!

    Autor teksta i fotografija: Dominik Papić
    Posjetite službenu stranicu i pratite Dominika na društvenim mrežama:
    www.dominiikpapic.webs.com
    www.facebook.com/dominikpapic.webs.com
    www.instagram.com/dominikpapic_

Prodaja slika Online

Tekstovi i fotografije na ovoj stranici vlasništvo su njihovih autora i nije dopušteno njihovo skidanje i upotreba bez odobrenja autora i bez navođenja linka stranice kao izvora.

© 2013 Ludvig dizajn. All Rights Reserved.