kolumna

  • Ne želim biti Grinch…

    Ali, meni ovi blagdani, blago rečeno, idu na živce. Dakle, hajde da se to sastoji samo od pučkih pobožnosti pa lijepo ode u crkvu na misu onaj koji to voli, blaguje bakalar na bijelo i na mornarski, pa na polnoćku, pa se lijepo okiti bor i svi smo sretni i veseli i za silvestrovo svi uzbuđeno čekamo nešto, nemam pojma što, promjenu kalendara, jedemo francusku, kucnemo se čašama i izljubimo, možda ne bih bio grintavi bezveznjak, ali…

    Ali to se sastoji od sljedećeg: prve se reklamice stidljivo pojave nešto prije 1. studenog, dakle, doslovno se može dogoditi da ste u kratkim rukavima, moguće da se još boja od posljednjeg sunčanja nakon kupanja u moru/jezeru/rijeci nije isprala, ali će trgovački centri započeti s decentnom dekoracijom, da bi se do kraja studenog posve definiralo da će se a) biti na štandovima i lokati kuhno vino, b) jesti kobasice s kupusom, c) napirlitan šetati ulicama, d) razmišljati o poklonima koje treba kupiti, pa makar nemao novaca i na 120 rata na Diners ili Amex, svejedno.

    Zatim stvari počinju lagano kuhati oko prve adventske svijeće, da se razumijemo, nemaju te adventske svijeće previše veze s prorokom, Betlehemom, pastirima i anđelima, nego sa stupnjevima panike jer, eto, kako kažu TV i svi mediji, „svojim najmilijima“ niste kupili nešto što ste trebali, a kako se bliži „onaj čas kad nama stiže djedo mraz“ i dogorijevaju svijeće jedna za drugom, naša je panika sve veća i sve bliže crvenoj zoni jer smo svjesni da smo dubinski zajebali – platit ćemo nešto previše i u zadnji čas, moguće krive mjere ili kvalitete, ako ne i, nedajbože, robne marke.

    Ne želim biti Grinch…

    Zato sada, a to mislim na razdoblje od 6. prosinca na dalje, izgleda kao priprema sudnjega dana, samo se umjesto opreme za spašavanje i preživljavanje kupuje sljedeće: plazme, lonce, majice s jelenima, rogove koje ćete okačiti na vašu mačku ili psa, kad već nemate sobove, igračke, razne, od lutkica, odjećice za lutkice, čarapice za princeze, puzzli, kamiona, autića, na daljinsko ili kit modela za slaganje za vašeg malog talenta, šminke, b.b. kreme, micelarne vode, pa za dan nakon proslave, neki kupuju aute na 7 godina jer sutra neće biti više auta, nove modele mobitela, jer je onaj od lani zastario, meowings asesoar, općenito hrpe bižuterije, parfema i kozmetike, razne, tablete koji vam malo ili ništa ne trebaju te tablete za živce kako biste bili propisno spremni na razdoblje koje slijedi.

    Kulminacija je između svete Lucije i tjedna prije Badnjaka. Pučki, to je dob strepnje, čak ako malo bolje pogledate to je etimološki bdijenje, vigilia di Natale, vilja Božja, ali sada je to volja trgovinska, blagdanska psihijatrija na vrhuncu: kupuje se na placi sve: meso provjerenog dobavljača, kisela repa, bakalar stoccafisso, da ne bi bio neki nekvalitetan, masline, usoljene, fine, tone majoneze, šampanj, panetone, litre i litre maslinovog ulja, Speroni, Monini, nebitno, važno da nije skupo i da ga je na litre, ingredijenti za kolače, za arancine, za kuglof, za orehnjaču, u shopping hramove se teško probija, mjesto za parkiranje je neka vrsta ukazanja, čuje se kako s neba sipi pobožna „aleluja“, koridori na eskalatorima su neprohodni, liftovi izgledaju gore od gradskih buseva u najgoroj špici, gomila se probija u oba smjera i manično razgleda i kupuje i kupuje… Djeca putem ciliću, zahtijevaju lampice, „Božićne čarolije“, „Bijeli Božić“ koji se nije nikada dogodio, ali svi o njemu govore (objektivno, kod nas snijeg pada u siječnju i veljači) i sve to skupa traje i ne prestaje, domjenci za poslovne partnere, domjenci kod poslovnih partnera, vrećice s prigodnim trodijelnim kalendarima i rokovnicima s logotipima, večere s kolegama iz susjednog ureda, dakako, zaboravih predstave gdje vaši maleni plešu, pjevju, sviraju, glume u prigodnoj predstavi i svi smo sretni jer je izvedba bila ok, ni jedno dijete nije pobjeglo uplakano s pozornice, ili barem ne vaše dijete… Osim toga, valja obići te neizostavne advente, Zagreb, Ljubljana, Beč, Trst… šteta propustiti, jelte.

    To nije kraj: najbolje tek slijedi – višegodišnje natezanje školskih vlasti sa skijanjem i slobodnim danima za djecu „koja idu na skijanje“, uz postojeće vikend platkove, sljemena, kronplatze, schldminge, štajaznam što sve ne, naravno, s neizostavnim sarmicma, jebale nas sarmice, dobro da nisu one koje su skuhane još na staru godinu, a jede ih se na Novu godinu baš u trenutku kada se začuje Radetzky marš iz Beča… i tako do pravoslavne Nove godine, naravno, preko pravoslavnog Božić, jel, obići ćete i prijatelje i rodbinu koji slave, maznuti još jednom neku česnicu, možda vam se i posreći novčić, iako ste se kao za novu godinu odrekli slatkog, masnog i cigara. Da ne zaboravim, u Trstu počinju prvi saldi, ne ovi naši, bezvezni, da, da, tek sad možete nabaviti fenomenalan Missoni šal za svega 68 eura, inače je 268, ili nevjerojatno potreban sat Cerutti, samo 120 eura, inače je 500. Ne moram reći da ste zapravo u bankrotu, ali riješit će se to podizanjem jednog nenamjenskog, kaže ona banka, „nikad lakše“.

    Uglavnom, tada to završava, rado bih zapalio jednu svijeću uz onaj već spomenuti „aleluja“. I da, što sam stariji, to sam sve mrzovoljniji po tom pitanju. Ne, ne oduševljavaju me praporci, ni cin-cin-cin, ni jeleni kao logotipi na televizijama ili najnovijoj kolekciji iz H&M-a, da ne govorim zajednički dočeci koji podrazumijevaju masu veću od 4 osobe, s time da te 4 osobe predstavljaju ujedno 4 člana najbliže obitelji.

    Nakon toga, ništa, život ide dalje. Valja riješiti problem odbačenih jelki i smreka, valja započeti novu godinu i gurati baraku dalje, kamo i koliko, ne znamo, do sljedećeg panblagdanijuma…

    Autor: Milan Zagorac

  • Neke nove djevojke

    Klinac gleda u nju, prilično sramežljivo. Čak se i zacrvenio kada su im se pogledi sreli. Ona je u svom svijetu, svjesna kako je drugima zanimljiva pa poput iskusne kokete trepće kapcima na čijim rubovima su dugačke, crne ali umjetne trepavice. Svako malo tipka po svom roza mobitelu, jedva joj to uspijeva radi predugačkih i isto tako umjetnih noktiju sa kojih vrište kričave boje i šljokice.

    Ne, ona ne jede grickalice koje su ponuđene jer je na dijeti ali cuga joj ne škodi pa trpa u sebe količine na kojoj joj mogu zamjeriti i lokalni alkići. Vani je hladno ali uska majica na njoj je samo do pupka. Ta ista majica ima dva zadatka. Jedan je da se vidi raskoš njenih grudiju a drugi je da se vidi njen uzak struk. Kosa je, naravno obojana, minica tek prekrila skladnu guzu a štikle su dobrih 20 cm.

    Što radi pogleda koji se lijepe na nju, što radi popijenog alkohola, jezik joj radi nevjerojatnom brzinom. I nije baš ugodan. Svako malo zaboli je k...c radi ovoga ili onoga. Drugim riječima, zaboli je ono što u stvari nema.

    Neke nove djevojke

    Klinac i dalje gleda u nju, povremeno se zacrveni kada im se sretnu pogledi a ona svjesna njegove nemoći nastavlja još žešćim tonom laprdati o tamo nekom klincu kojemu se sviđa i svojoj "ženstvenoj" sposobnosti da ga od kanta jer jadan je ružan, nikakav i što je najvažnije, siromašan. Nema auto ali nema niti za taxi. Govori ona glasno s ciljem da je svi oko nje dobro čuju. Prijateljice koje su s njom u društvu, odobravaju joj sve što govori, ohrabruju je, govore kako je u pravu i cerekaju se onim jadnim i izvještačenim osmijehom. A ustvari, u njima kipi! Jer, ona je kraljica u društvu a one su samo blijeda kopija nečega što bi i same željele biti.

    Nakon njenog prepričavanja, klinac malo ustukne, zamisli se i spusti pogled. Moguće da se našao u toj priči o ružnom, nikakvom i siromašnom stvoru koji nema najnoviji model mobitela a kamoli tatin nabrijan auto. Klinac popije ostatak svoje Coca-Cole, plati konobaru i ode iz kafića. Kada je zatvarao vrata iza sebe, još jednom ju je pogledao onim tužnim i čeznutljivim dječačkim pogledom. Vidio je to i konobar i u znak negodovanja kimao je glavom. Sav teret ovog svijeta bio je na plećima tog klinca kojemu nije više od šesnaest godina.

    Srela sam ga nekoliko tjedana nakon. Na placu je obavljao kupovinu u koju ga je poslala majka a uz njega je bila i mala sestrica koju je taj dan morao čuvati. Na štandu na kojemu je kupovao, vrlo pomno je birao namirnice propitkujući za cijenu, određujući koliko točno, čega treba. Za sestru je odabrao nekoliko jabuka, nekoliko mandarina i samo dvije banane. Malena se usprotivila tražeći više banana ali on je ostao pri svome objašnjavajući joj kako će, nakon što mama i tata dobiju plaću, nanovo u kupovinu. Nekoliko kuna ostavio je za bakšiš prodavačici, uljudno se zahvalio i udaljio od štanda.

    Nisam mogla odoljeti, krenula sam za njim, zaustavila ga i ispričala mu kako je završila priča u kafiću, nakon što je otišao.

    Dakle, nakon što je klinac otišao, nakinđurena mala je i dalje je laprdala sve dok u kafić nije ušla ekipa među kojima je bio i njen, nazovi dečko, "tatin sin". A taj "tatin sin" je za kratko počeo galamiti, prijetiti i u naletu adrenalina maloj je opalio ćušku. Onako, upozorenja radi, ali omotano u celofan ljubavi. Ušutjela istog trena. Više nije bila tako glasna, više nije kolutala očima, čak je od nervoze počela jesti grickalice.

    Na njegovu zapovijed, isključila je mobitel. Na njegovu zapovijed platila je cugu njemu i njegovim prijateljima. Na njegovu zapovijed morala je otići kući pješice uz napomenu da će je kasnije provjeriti i zvati na kućni broj telefona. Nakon što je otišla, bez ustručavanja se počeo upucavati njenim prijateljicama koje su, konačno, dočekale da budu malo manje blijeda kopija kraljice. Za kratko su svi otišli zajedno sjedajući u tatine automobile i završili tko zna gdje. Konobar je i dalje kimao glavom a ja sam mu, u znak odobravanja, samo slegnula ramenima.

    Klinac me saslušao, nasmiješio se i rekao ono najjednostavnije što je mogao: "Hvala!" Prigrlio je svoju sestricu i krenuo put ka kući.

    Povremeno ga sretnem i tim slučajnim susretima se veselim. Uvijek me pozdravi, mahne mi rukom i toplo se nasmije. Kumice s placa mi kažu kako je drago viđeno dijete, pristojno do bola, kako uvijek ostavlja bakšiš a sestrici obavezno kupi ponešto. Konobar iz kafića mi kaže kako je počeo dolaziti s djevojkom, skromnom, pristojnom i kako uvijek kada sretne onu nakinđurenu malu umjetnih trepavica i noktiju s početka ove priče, jednostavno joj okrene leđa. Konobar kaže kako ta mala sada u njega gleda onim istim čeznutljivim pogledom kojim je nekada on gledao u nju. Konobar na dodaje i još nešto - ta mala i dalje dobiva ćuške od "tatinog sina".

    Pošteno!

    Autor: Ivanka Žakman

  • Nema ljudi (kolumna od prije 13 godina)

    Tekst koji slijedi pronašao sam slučajno. Radi se o nekom mome pradavnom tekstu koji sam pisao na satu hrvatskog jezika, najvjerojatnije u 2. ili 3. razredu srednje škole. Dakle, napisao sam ovu kolumnu najvjerojatnije s 15 ili 16 godina.

    Odlučio sam se objaviti ju jer sam na svoje zaprepaštenje shvatio da tekst uopće ne zvuči kao školska zadaća. Još od osnovne škole bio sam poznat kao luđak i redikul, ali ne sjećam se da sam tada pisao ovakve stvari, tako jezivo slične mome današnjem pisanju, i izražajno i svjetonazorski. Tekst je provokativan, mizantropski, polemičan, drzak. Vokabular koji se u njemu upotrebljava nije tipičan za srednjoškolca.

    Ova pradavna okamina neke moje zaboravljene zadaće uvelike zvuči poput mojih sadašnjih kolumni, koje pišem s 29 godina. To me otkriće fasciniralo. Ostao sam maksimalno dosljedan u svojim stavovima toliki niz godina.

    Stoga želim da upoznate mene kao tinejdžera. U tekstu nisam popravljao ništa, već vam ga dajem u obliku u kojem sam ga i sam ponovno otkrio.

    kolumna od prije 13 godina

    Veliki broj ljudi u mojoj sredini se pita zašto sam ja stalno u tmurnom i lošem raspoloženju. Pokušavaju se dosjetiti zbog čega sam takav i što nije u redu sa mnom, a ne razmišljaju na način da možda nešto nije u redu s njima.

    Naime, ja sam duboko razočaran ljudima, njihovom naravi i njihovim načinom razmišljanja. Sada bi neki od starijih ljudi mogli početi prigovarati na ove moje riječi, i početi mi prigovarati da sam tek počeo živjeti i da nemam još pojma o životu te da se ja još ne mogu razočarati u ljude i u život. Ja kažem da je to itekako realna i suvisla izjava, jer nije bitno koliko je čovjek star dok se počne u svojoj glavi baviti tom i sličnom problematikom, već kolika mu je sposobnost objektivnog rasuđivanja i koliko pozorno gleda svijet oko sebe.

    Zar mi netko može reći da i osnovnoškolac ne može vidjeti što se događa u svijetu, svo to parazitsko ponašanje ljudi, in a temelju toga donesti svoje zaključke?

    Što duže proučavam ljude koji me svaki dan okružuju (pa i sebe, ne želim ispasti licemjeran), sve mi se više čini da bi se process našeg razvitka kroz povijest prikladnije mogao nazvati de-evolucijom. Što dalje idemo u razvitku, hvaleći se sve više kako smo briljantni i superiorni, to činimo više i više stvari kojima kao da opovrgavamo navedeno. Pa kakav je to oblik postojanja koji svojevoljno i potpuno svjesno razara svoju okolinu i resurse potrebne za život, potpuno svjestan da time sam sebi žurno kopa grobnu jamu, ali ne želi misliti o tome i glavno mu je da danas živi dobro i lagodno, a ako uskoro zbog toga umre i on i sve ostalo što je živo, to nije njegov problem. Pa zar to nije najprimitivniji oblik razmišljanja?! Gdje se iz takvog postupanja može vidjeti i trunčica inteligencije od sve te silne superiornosti kojom se ljudi hvale?! To što se znamo smisleno glasati, imamo svoj sustav sporazumijevanja slovima i svjesno pišamo i seremo očito nije nikakav preduvjet za razum.

    Nije vam dovoljno zdravoseljačkih činjenica da bih vas uvjerio da je čovjek prljava životinja ili niže?! Nema problema, primjera ima dosta za sipanje iz rukava.

    Uđite na primjer na neki koncert ili party i malo pogledajte oko sebe. Da li je sva ta masa ljudi tamo radi uživanja u glazbi kako je primjereno ljudskom “razvijenom” mozgu? Ne, došli su ševiti. Napravimo sada malu usporedbu sa životinjskim svijetom. Mužjak dolazi na pojilište među ženke samo s jednim na pameti. Mužjak počinje zavoditi primitivnim pokretima ili glasanjem, te se bori do krvi sa suparnicima, i uzima ženku te nakon što se zadovoljio odlazi, i nikad se više neće vratiti istoj ženki. Sad, mogu li se između ta naša dva primjera povući paralele? U mojim očima ta dva primjera su identična.

    [Dodano u fusnoti na dnu pronađene stranice:] Ja sam glupa, primitivna životinja i uspio sam se pomiriti s tim. Daje li mi to neku prednost nad ostalima koji su još slijepi? Po mome mišljenju, neku malu prednost ipak da.

    Autor: Boris Kvaternik

  • Neugodan susret s odrubiteljicom glava

    Svi smo mi barem u jednom trenutku našeg obaveznog obrazovanja čitali Juditu Marka Marulića. Neki su je, naravno, možda izbjegli, namjerno ne pročitavši to djelo. Ali svakako im se nalazila u programu. A usudio bih se ići tako daleko i ustvrditi da je većina prosječne djece i tinejdžera na neki način „lažirala“ svoje iščitavanje Judite, bilo prepisivanjem na testu, konzultiranjem raznih vodiča kroz lektiru za lijenčine, nepojavljivanjem na satu, čitanjem svake pete stranice, i tako dalje.

    Svi smo mi barem u jednom trenutku našeg obaveznog obrazovanja čitali Juditu Marka Marulića

    Naime, problem je u tome što su nam ta djela nerazumljiva i strana. Čak i većini prosječno i natprosječno obrazovanih Hrvata jezik djela naše renesanse, baroka i nekih ranijih perioda potpuno je nepristupačan.

    To je jedna strana problema s našim kurikulumom iz nastave hrvatskog jezika i književnosti za osnovne i srednje škole. Drugi dio problema jest taj da kurikulum, usprkos toj veoma očitoj činjenici, inzistira na tome da djeca čitaju Juditu i slična djela, jer to je, kažu oni (i to opravdano), kamen temeljac hrvatske književnosti.

    No, ono što je rezultat takvog nepopustljivog inzistiranja na djeci posve nerazumljivom jeziku naše književne tradicije jest sve manji broj mladih ljudi kojima se ne povraća od samog spomena lektire i knjiga.

    Ta, pogledajte samo ovo:

    „Dokla dohodeći svi se dosabraše,
    misec jur sviteći drugoč se kazaše
    Tankorog hojaše, kakovno biše bil,
    kada tuj pristaše parva čela svih sil.“

    Jezik Marulićeve Judite jedna je verzija starog hrvatskog dijalektalnog govora koji je nastao pod izravnim utjecajem svoga pretka, starocrkvenoslavenskog jezika. U najmanju ruku, potrebno je temeljito poznavanje i razumijevanje povijesti hrvatskog jezika da bi se s razumijevanjem čitalo Juditu i slična djela. No, ipak se inzistira na tome da je Juditu primjereno davati osnovnoškolskoj i srednjoškolskoj djeci, ostaviti ih same da se hrvu s jezikom koji nerijetko do ruba očaja dovodi i studente povijesti hrvatskoga jezika.

    I onda smo svi mi, knjiški ljudi, u potpunom šoku kada vidimo da popularnost književnosti vrtoglavo opada sa svakom novom generacijom!

    Pa dobro, dosta smo jadikovali. Pitanje je - što bi se konkretno moglo poduzeti u vezi s ovom problematikom, kada bi to netko relevantan imao volje i provesti u praksi?

    Ukinuti Juditu iz nastavnog programa?

    Ma koliko se to u ovom trenutku beznađa činilo logičnim rješenjem, to je ipak jedno barbarsko rješenje koje će samo doprinijeti osiromašivanju iskustva budućih generacija o književnosti općenito, kao i o vlastitoj povijesti.

    Ono što se, uslijed svega toga, nameće samo od sebe jest beskrajno logično, a opet toliko šokantno za okamenjene strvine u školskim foteljama.

    Treba prevesti prokletu Juditu. I sva slična djela. Treba ih prevesti na suvremeni hrvatski jezik, tako da budu pristupačna svima.

    Sad, uvjeravam vas da bi svaki prosječni profesor hrvatskog jezika na ovakav prijedlog potpuno popizdio. Nazvao bi ovakvu inicijativu barbarizmom, populizmom, skrnavljenjem našeg vlastitog jezika i naše vlastite povijesti, i tako dalje...

    I ne bi bio potpuno u krivu.

    No, ono što oni ne vide, a svatko nepristran jednostavno treba vidjeti jest to da izbor nije DA ili NE, tj. u ovom slučaju izbor nije samo između potpunog zaboravljanja jezika Marulićevog izvornika i krutog inzistiranja na istome.

    Ono što se nameće kao veoma elegantno rješenje su izdanja Judite (i svih sličnih djela) u dvojezičnim knjigama.

    Razmislimo na trenutak o tome. Mnogo je dvojezičnih izdanja u našim knjižarama. Posebno se filozofska literatura odlikuje ovim pristupom. Zašto to ne primijeniti i na našu povijesnu književnost i ne popularizirati ju? Na jednoj strani izvorni tekst, na drugoj strani profesionalan prijevod na današnji standardni Hrvatski jezik - problem riješen!

    Na taj način, imali bismo najbolje od obje solucije - djeca u osnovnim i srednjim školama imala bi pred sobom razumljiv tekst u koja bi se mogla udubiti bez frustracije i osjećaja inferiornosti, a s druge strane, oni bi napredniji mogli pokoji stih usporediti s originalom, da dobiju „okus“ Marulićevog govora i na taj način ne ostanu zakinuta za to važno iskustvo.

    To bi posve sigurno rezultiralo ponovnom popularizacijom nekih prevažnih djela naše književne povijesti, kao i popularizacijom književnosti općenito u novim generacijama učenika. No, dakako, takva inicijativa naišla bi na žestok otpor. Ako se ne varam, neka ovakva izdanja već i postoje, ali se gotovo nikad ne koriste u obaveznoj nastavi. Tradicionalni profesori i istraživači naše književne baštine ovakvu bi inicijativu sabotirali, nastojali ju ukinuti, a djecu koja bi se služila prijevodima vrlo vjerojatno i rušili na ispitima zbog „varanja“. Iznijeli bi najvjerojatnije neke od idućih argumenata protiv ovog prijedloga unaprjeđenja kurikuluma:

    a) Idenjem niz dlaku novim generacijama, oduzimamo im priliku razvijanja analitičkog mišljenja i samoinicijativnosti pri istraživanju teksta.

    Odgovor: Idenjem niz dlaku novim generacijama, u nekim slučajevima im sigurno činimo medvjeđu uslugu i zakidamo ih za intelektualni razvoj. No, ne i u ovom slučaju, i to iz jednostavnog razloga - ako djeci ne prilagodite neko prastaro književno djelo, ona ga u ogromnoj većini neće niti pročitati, a oni koji će se mučiti s čitanjem, neće razumjeti 90% pročitanog. Kako itko može tvrditi da doprinosimo intelektualnom razvoju djece tjerajući ih da čitaju s nerazumijevanjem, ili ih primoravajući da od nekog povijesno važnog djela jednostavno dignu ruke? Čitanje razvija intelekt, bez obzira čitala djeca izvornik ili neku „blasfemičnu“ novu verziju. Ako djeci ogadimo čitanje, priča o razvoju intelekta staje sada i ovdje.

    b) Mijenjati jezik izvornika nekog našeg djela je barbarski čin, kvarenje izvornog djela.

    Odgovor: Mijenjati izvornik nekog povijesnog djela moglo bi se nazvati barbarskim činom u većini slučajeva, ali ne i u ovom. Jer, kao što ste vidjeli, predložio sam verzije naših starih djela koje bi uz moderni prijevod čuvale i izvorni tekst. Sad kada smo to ponovili, reći ću i to da je puno veći barbarizam svjesno dopustiti da neko važno djelo proguta zaborav, nego uložiti svjestan napor u njegovu reaktualizaciju. Djelo koje je zaboravljeno kao da i ne postoji, kao da je spaljeno.

    c) Mi, profesori, nismo tu da bismo književnost pokušali učiniti popularnom, već da podučimo djecu činjenicama.

    Odgovor: Vi, profesori, posve sigurno jeste tu da biste popularizirali književnost, kao i kritičko mišljenje i znanost općenito. Bez te tendencije vaša profesija ne vrijedi ni pišljiva boba jer stvara generacije koje mrze sve što ima veze sa školom, obrazovanjem ili intelektom. To je naša stvarnost i naša sadašnjost, a zaslugu možemo pripisati samo vama. Ako mi ne vjerujete, prošetajte Savskom vikendom oko 12 u noći i recite mi jeste li promijenili mišljenje o trenutnom mentalnom sklopu hrvatske mladeži.

    d) Jezik Judite i sličnih naših djela jest hrvatski jezik, i apsurdno ga je prevoditi jer je on Hrvatima razumljiv.

    Odgovor: Reći da se Judita i slična djela ne smiju prevoditi jer su pisana nekom varijantom hrvatskog jezika jednostavno je neartikulirano inaćenje. Činjenica je da s tim djelima imaju problema i studenti hrvatskog jezika i književnosti, koji su posvetili svoj profesionalni interes tim djelima. S obzirom na to, očekivati od osnovnoškolaca i srednjoškolaca da razumiju dotična djela bez pomoći jednostavno je profesionalna lijenost. Biste li dali osnovnoškolcu da čita neki staroslavenski brevijar iz 11. stoljeća, jer je i to dio naše povijesti i našeg jezika? Susresti se sa starohrvatskim govorom djeci je jednako kao pokušati razumjeti Makedonski bez pomoći. Čemu to doprinosi, osim održavanju nekakve besmislene i ustaljene tradicije?

    Stvar je u načelu vrlo jednostavna. Ili će se starija hrvatska književnost prilagoditi novim vremenima, pritom ipak čuvajući spomen na izvornike, ili će u potpunosti postati irelevantna, kao da je nikad nije ni bilo. Stoga se dozovimo pameti i olakšajmo djeci susret s Juditom. Neka od tog susreta ne strahuju, kao da se osobno moraju susresti u okršaju s tom odrubiteljicom glava. Neka taj susret bude intrigantan. I prije svega razumljiv. Inače je Marulić uzaludno trošio tintu.

    Autor: Boris Kvaternik

  • Nisam na čisto s „lidlićima“

    Zacijelo bih se pridružio pravedničkoj gomili koja je odlučila obračunati s onima koji promoviraju pogrdan naziv „lidlići“ za siromašniju djecu u vrtiću ili osnovnoj školi da ne postoji jedan ali… A to je, sjećate se, morate se sjećati, ona genijalno smišljena „kao fol“ negativna kampanja „mama iz Rijeke, kćer Zara i odvratan poklon-bon iz H&M-a“, zar ne? E, to je bila kampanja, danima se o tome pričalo, nastojalo se proniknuti koja je to „glupača“ izvalila i ostala živa, ali na tome se skupljalo empatijske bodove, naravno, nitko se ne želi identificirati s bahatom mamom male Zare (jadna, mala ni kriva ni dužna nosi ime konkurentskog brenda), već će se svi identificirati s dobrom i pravednom H&M-ovokom, zar ne?

    To se inače zove asimetričan sukob, i super funkcionira. Djeluje ovako: ja sam mali, slab, jadan, imam velike lijepe okice (nemam, ali nema veze) i siromašan, a onaj drugi je bahat, grub, arogantan, pun sebe… I sve bi to bilo super cool, kada ne bi danas postojale društvene mreže pa svaku takvu situaciju baš svatko može prikeljiti na Facebook. Dakle, zaista morate biti ograničenih intelektualnih kapaciteta da se prihvatite uloge ovoga drugoga, dakle, bahatog i nametljivog, arogantnog i bezobraznog. Ljudi će vas razapeti. To je u ljudskoj prirodi, mi uvijek „padamo“ na slabije, to je naša ugrađena empatija, i nema veze što možda ovaj prvi jako dobro zna manipulirati, mi smo prirodno na strani slaboga. I šlus.

    Sad dolazimo do „lidlića“, ovaj put u Splitu. U biti, uopće ne sumnjam da takva vrsta ponašanja, koja je, naravno, naučena u roditeljskoj kući, postoji, postojala je i postojat će. Uvijek je bilo ljudi koji su bahati i arogantni i koji će se bez imalo skrupula ismijavati siromašnijima od sebe i prenositi takvo socijalno idiotsko ponašanje na svoje potomke. Ne samo siromašnijima, nego i ljudima drugog porijekla, drugog naglaska, drugog izgleda, rodno, spolno, zbog toga što je netko premalo ili previše pametan… Kako kod nas ne postoji protestantska etika koja mjeri jedino rad, rad i samo rad, već mjeri samo neku vrstu prijetvornosti i bahatluka koju eufemistički nazivamo „snašo se čovjek“, naš će čovo, homo balcanicus koji misli da je svojim postojanjem zadužio ako ne čovječanstvo, onda barem svoju okolinu za vijeke vjekova, vrlo lako pomisliti da ima pravo suditi nekoga po odjeći iz Lidla. Ili, općenito, misli da ima pravo suditi po bilo kojem drugom kriteriju. Dakle, da zaključimo, ova vrsta našeg raslojavanja čak i u najranijoj životnoj dobi nije nikakva nepoznanica. Svi smo manje-više doživjeli neku vrstu poruge i diskriminacije na neki od tih računa. Što ćeš, ružna mentalitetska crta, rekao bih duboko ukorijenjena i teško popravljiva, možda bismo samo dugotrajnom edukacijom i učenjem o demokraciji i humanističkim načelima uz posebno cijenjenje vrline rada naprama „snašo se čovjek“ na kraju postali bolje društvo. Jer to je utopija koja postoji samo ako se ljestvice postavlja sve više i više, a da gornja granica ne postoji.

    Usput budi rečeno, mene uopće ne smara Esmara kolekcija iz Lidla. Štoviše, rado odem pogledati što je novo četvrtkom ponudila zgodna teta Heidi Klum, i bez ikakvih ću kompleksa kupiti neki predmet jer je jeftino, a nije čak ni tako loše. O, da, kupit ću i hlače u Mani, sat na eBayu i vozit ću 8 godina stari Hyundai. Zapravo, uopće me nije briga.

    No, smeta me uopće primisao da je moguće, dakle, ne tvrdim, ali pretpostavljam, jer je bilo takvih slučajeva, da se preko djece – dakle, inače najosjetljivije skupine na koju smo još dodatno svi jako hiperosjetljivi - lomi priča o jednoj robnoj marki. Dakle, ne samo priča o raslojavanju djece u dječjim vrtićima i ranoj školi, nego i o samoj robnoj marki. Jer, priznajmo, nije ovo neko generičko ime tipa Miss Caritas ili Miss Crveni križ (također odvratno), ovo je vrlo jasno i nedvosmislena aluzija na jednu robnu marku jednog trgovačkog lanca poznatog, između ostalog, po jeftinoj odjeći. Koji je, pretpostavimo, na način specifičan današnjem vremenu odlučio provesti jednu kampanju. Jer temeljno je pravilo dobrog PR-a da ste vi dobar i pravdan čovjek. Ne radi se samo proizvodu ili marki, radi se baš o vama. Vi ste u situaciji da ste pravednik, a nema ništa bolje od moralne superiornosti. I namjernim izborom „lidlića“ pokazujete svoj stav.

    Možda posve griješim. Uostalom, u ovoj se zemlji puno ljudi hvali da su istraživački novinari, pa neka odrade ovaj posao do kraja i provjere o čemu se radi: o „lidlićima“ kao kategoriji siromašne djece kojoj se rugaju loše odgojeni vršnjaci ili o lukavoj i prilično, usudio bih se reći, bezobraznoj kampanji, ili i o jednom i o drugom.

    Uvjeren sam da će grafikoni rasta prodaje pokazati uspješnost ili neuspješnost moguće kampanje. A u nas će priča ostati na tome do prve sljedeće prilike jer, nemojmo se zavaravati, par spominjanja na društvenim mrežama ne čini promjenu. Za to je potrebno ipak puno puno više…

    Autor: Milan Zagorac

  • Normabel nacije

    Uz tzv. najdepresivniji dan u godini

    „Današnji život možeš preživjeti jedino ako uzimaš tablete“, kaže mi neki dan jedan prijatelj.

    Mislim da sam o ovoj temi već pisao, ali nije ni važno, čini se da je sveprisutno: jednostavno, ako niste na neki način nakljukani, kako ćete izdržati divotu svakodnevice? Divim se svima onima koji onako bezočno tvrde „meni to ne treba“. Pa dobro, vjerujem da ne treba, zaista vjerujem da ima onih kojima ništa ne treba, no zašto onda sve statistike uporno i dosljedno svake godine govore o sve većoj i većoj potrošnji psihofarmaka.

    Možemo mi o tome i na druge načine: npr. za sve je kriv kapitalizam i psihičko i fizičko iscrpljivanje čovjeka. Ali, kako ćemo onda objasniti da je prije generaciju-dvije glavni anksiolitik bio alkohol, pa se i unatoč činjenici da nije bio „kapitalizam“, da se sindikalno ljetovalo, da se imalo siguran posao i plaću te da je svaka sretna obitelj imala mamu, dvoje djece i tatu pijanca, dakle, da se lokalo sve u šesnaest, da smo bili zemlja notornog alkoholizma, a o čemu su postojale i mjerodavne studije i vrlo ozbiljni stručnjaci za bolesti ovisnosti. Pa ne valjda jer su ljudi bili presretni.

    Normabel nacije

    Nekako smo uz cigarete prognali i alkohol iz javno prihvatljivog ponašanja, no supstitut je tu, možemo i o onim blagim, biljnim sredstvima, no možemo i o ozbiljnijim psihofarmacima, o onima koji nas koliko-toliko održavaju u stanju radne sposobnosti i normalnosti potrebne za obavljanje svakodnevice, kada već ni socijalizam ni kapitalizam nisu postigli raj na zemlji gdje s nama na livadi pasu govedo, ovca i lav. Ne, činjenica da smo ovisni o tabletama je neosporna i svatko onaj tko tvrdi drugačije ponajprije laže samoga sebe, a onda i druge, osim ako nije taj sretnik kojega jednostavno ni za što nije briga. Menefregista, kako bi rekli Fijumani. Dobro, ostavljam prostor i za iznimke, zašto ne?

    No, postavimo si iskreno pitanje: možemo li si dopustiti da nas nije briga? Da se kola kreću sama od sebe, bez naše intervencije i brige? Možemo li izdržati najprije pritiske na poslu, koji postaju svakim danom sve apstraktniji i sve manje samorazumljivi, možemo li izdržati pritiske u obitelji koja postaje izložena sve većim i većim pritiscima, možemo li si dopustiti da nas nije briga kako će se namaknuti novac za plaćanje obaveza, možemo li si, na kraju krajeva, dopustiti da odemo na pusti tropski otok vječnoga proljeća, isključimo ili bacimo mobitel u more i kažemo „jebe mi se“? Čisto sumnjam. „Posao iz snova“ reklamiran prije par godina u Australiji bio je čist PR spin.

    Bilo kako bilo, preživjeti današnjicu može se „uzimajući terapiju“. Dobre smo stare načine (napijanje alkoholom, a kamo li uživanje droga) banirali i stavili na stup srama, neke drevne načine i iskustva nošenja sa svakodnevnim stresom i brigom smo zaboravili, pa nam ne preostaje ništa nego da se ponašamo upravo tako da jednostavno stvari prepustimo benzodiazepinskom zaboravu. Pri tome ne treba zaboraviti da nam i mediji vrište s porukama o „epidemiji depresije“ ili „najdepresivnijem danu u godini“, pa ćemo nimalo suptilnom sugestijom dobiti poruku koja nam ukazuje na to da smo mali, slabi i nemoćni i da nam ne preostaje ništa drugo do obratiti se velikom farma-Bo(r)gu koji nudi, ako ništa drugo, onda kratkoročno rješenje, ali uz uvjet da ga uzimamo redovno.

    Ovaj moj tekst nije ništa drugo do konstatacija već sto puta konstatirane teme. Apsolvirano. Znamo. No kako dalje? Koji je konačni izlaz iz ove peripetije? Možda će odgovore morati donijeti samo vrijeme. Za sada, umjesto onoga antičkog „opijajmo se“ prilagodimo stihove: „ne preskačimo terapiju“.

    Autor: Milan Zagorac

  • Novogodišnje odluke

    "Ako ostanete u proizvoljnim i umjetno stvorenim granicama, hodat ćete između dvaju visokih zidova: tako ne vidite neizmjernost svijeta. Ali ako razbijete zidove koji ograničavaju pogled, te ako ta neizmjernost i beskrajna nesigurnost potaknu strah, onda se u vama budi drevni spavač, čiji je glasnik bijela ptica. Tada trebate poruku starog krotitelja kaosa. U tom vrtlogu kaosa živi vječno čudo. Vaš svijet tada postaje prekrasan. Čovjek ne pripada samo uređenom svijetu, već on također pripada svijetu čuda svoje vlastite duše." (C. G. Jung. Crvena knjiga, Liber Novus, str: 228-229.)

    Baš smo dosadni i sebi i drugima s tim novogodišnjim odlukama: neću pušiti, dobro, barem ću smanjiti pušenje, neću jesti masno, brinut ću o svojem zdravlju, udomit ću mačku/psa, vodit ću više računa o svojim roditeljima, bit ću obazriviji prema kolegama na poslu, bit ću marljiviji, manje ću se zaduživati, racionalnije ću trošiti, počet ću raditi u pučkoj kuhinji, pomagat ću u socijalnoj samoposluzi… I tako dalje i tako dalje.

    Bullshitting. Nikad ništa od toga. Naime, ljudi smo, svi smo ispod kože krvavi: zašto bih prestao pušiti ako to nikome ne smeta, zašto bih jeo manje masno, ako se ne vidi ništa i nisam doživio tri srčana udara, a nemam čak ni problem s trigliceridima i šećerom, neću udomiti ni mačku ni psa jer će mi a) uništiti biljke po stanu, b) zasmrdjeti ga i c) morat ću brinuti o njihovoj higijeni ili ih, nedajbože, voditi u šetnju, naime, psi su dozlaboga dosadni po tom pitanju. Ovo o roditeljima, pa, čuj, zdravi su još, neka brinu sami o sebi, nazvat ću ih telefonski i riješio sam problem, a kolege na poslu ionako nisu zaslužili godinama, ma što godinama, desetljećima da se prema njima odnosim manje cinično nego do sada, marljiv sam i do sada, zašto bih bio marljiviji. Racionalno trošiti? Pa trošenje i racio ionako ne idu zajedno, jednostavno volim satove, a sviđa mi se i onaj SUV, sam sam, pristojno zarađujem, zaista se nikad ni sa čime nisam nagradio, nagradit ću se s jednom Kostarikom ili Kubom, možda i Meksikom, kažu da je i Ekvador prekrasan. Socijalnu samoposlugu ću riješiti na štandu u hipermarketu, tamo ću kupiti tri litre ulja, dvije kile brašna, a možda kupim i Ulične svjetiljke.

    Nova godina

    U krajnjoj liniji, jebeš sve to. Možda od svega ne bude ništa, navikao sam već toliko na sebe i svoju komociju da mi se zaista ne da mijenjati ništa.

    Što su naše tzv. novogodišnje odluke? Ništa drugo nego potreba da se mijenjamo. Zašto ih se onda nikada, ali nikada ne pridržavamo? Jer smo inertni. Čak i s malim znanjem fizike, znamo da tijelo pruža otpor promjeni tj. inertno je, isto je i s našim psihičkim silama. Dobro, pokrene nas tu i tamo mali osjećaj krivnje ili kivnje, ponekad i mali trzaj zavisti, ali uglavnom – budimo iskreni – postajemo sve manje spremni na kompromise i promjene.

    Zašto ova moja opservacija?

    Upravo zato što s godinama uočavam neke stvari kod samoga sebe koje ukazuju baš na ovo, na inerciju, na komociju, na potrebu da zadržimo postojeće stanje, da što manje miješamo tamo gdje ne treba. No svjestan sam dviju nepokolebljivih i neprispodobivih sila: prva jest da ništa nije stalno, a druga jest da se moraš prilagođavati. To je naša dubinska unutrašnja potreba o kojoj smo izgubili instinkte pa se nastavljamo kotrljati po onoj „vrč ide na vodu dok se ne razbije“, to jest, dok nas ne pritisne neka vanjska sila koja nam jednostavno ne daje prostor za komociju. To doživljavamo kao nepravdu, nesreću, uskratu ili nevolju, nikako ne kao priliku ili nedajbože novu mogućnost, onu staru narodnu „nećeš dobiti ništa novo, dok ne pustiš ono staro“, odnosno onu po kojoj moraš poravnati neke prethodne račune, ne bi li ti se napokon otvorili novi horizonti.

    Čovjek je biće promjene i čovjek je biće dviju važnih dimenzija: one materijalne egzistencijalne, koja se sastoji od zadanosti i one druge, neprispodobive, neopisive, onoga što će duhovne discipline nazvati transcendencijom, a psihoterapeuti nesvjesnim, a koju pučki objašnjavamo kaznom božjom, karmom ili jednostavno višom silom, no one postoje u određenoj ravnoteži i mi to cijeli život nastojimo osvijestiti. Komocija je izbjegavanje, novogodišnje su odluke svijest o potrebi promjene. Odatle i proizlazi ona uvodna izjava Carla Gustava Junga o potrebi razbijanja vlastitih zidova i suočavanja sa svojim strahovima: da, samo oni, konačno, određuju to hoćemo li se pomaknuti i hoćemo li, naravno izloženi naporu i pritisku, pronaći to nutrašnje svjetlo, kako ga god nazivali.

    Prvi korak da se to dogodi, možda je, da si, supijani ili dobro nahranjeni tijekom blagdanskih dana ne dajemo nerealna obećanja. Radije poduzmimo nešto tijekom ostatka godine. U svakom slučaju je iskrenije.

    Autor: Milan Zagorac

  • O anarhizmu, policijskoj represiji i ljudskoj slobodi

    Sinoć sam iz radoznalosti otišao na tribinu koja je bila posvećena temi policijskog nasilja. Moju znatiželju je pokretalo to što sam htio čuti na koji način će svi ti radikalniintelektualci podbaciti, potpuno propustivši poantu vlastite rasprave.

    Nisu me razočarali.

    Naime, na tribini sam dva sata slušao o tome kako su ljudi modernog svijeta porobljeni od strane represivnog aparata čija je najbazičnija manifestacija sile upravo policija.

    Na stranu to što si policija često zaista i dopušta nevjerojatne drskosti i nasilje nad osobnom slobodom, to uopće nije upitno. No, prema mišljenju tog skupa samoprozvanih slobodnjaka i anarhista, upravo su policija i represivni aparat općenito glavni krivci kronične neslobode današnje prosječne ljudske individue.

    policija

    U jednom trenu, pri kraju rasprave, imao sam potrebu neplanirano dići ruku i reći kako je ta teza, u svojoj osnovi, sranje.

    Ono što sam rekao bilo je otprilike sljedeće:

    "U redu, Razumijem da je ova tribinasazvana kako bi se raspravilo o problemu policijskog nasilja i represije. No, smatram da se kroz cijelu ovu raspravu provlači jedna podtema koja je zapravo esencijalna, a to je pitanje individualne ljudske slobode kao takve. Želio bih sada da svi na trenutak zamislite kako bi bilo da recimo sutra cjelokupna policija i takozvani represivni aparat nestanu, kao da ih nikad nije ni bilo, a da sve ostalo u našem društvu ostane identično kao sada. Što bismo dobili? Dobili bismo društvo u kojem ljudi i dalje provode svoje vrijeme zarobljeni unutar ekrana svojih smartphone-ova, dobili bismo ljude opsjenute kupovinom skupih automobila, ljude bolesne od želje za jebanjem pod svaku cijenu, ljude kojima svakodnevnicu diktira novac i posjedovanje općenito, ljude koji provode svoje slobodno vrijeme u trgovačkim centrima... Mislite li zaista da bismo tada bili slobodni? Ono što želim reći je to da nas u suštini ne porobljava nikakav represivni aparat, nikakva policija. Nema potrebe za time. Mi ljudi vlastiti smo porobljivači, zatočujemo sami sebe na dobrovoljnoj osnovi već tisućljećima, otkad postoji bolesna ljudska ambicija i želja za posjedovanjem. Mi smo svi vlastiti represivni aparati."

    Naravno, nisu shvatili poantu. Počeli su bučiti i dokazivati mi da su propaganda i represija ono što stavlja te nikad zadovoljive ljudske potrebe u našu glavu.

    Naravno da u današnje vrijeme instant-slave i Big Brothera takve tendencije dolaze do izražaja. Ali nisu shvatili da je problematika o kojoj im ja govorim univerzalna, i nevezana za današnju političku i društvenu situaciju, jer ljudi su sebe porobljavali vlastitim željama i apetitima, posjedima i ambicijama još od Antike, drevnog Egipta, i jebenih kromanjonskih pećina.

    Nisu to mogli prihvatiti, pa čak niti razmisliti o tome što su čuli, jer su slobodoumni intelektualci zapravo ekstremno jednoobrazni ljudi – prihvaćaju svaku inovaciju dok se ne kosi s njihovom privatnom ideologijom.

    Ljudska karakterna greška koja nas tjera da nikad ne budemo zadovoljni onim što trenutno jesmo i što trenutno imamo, i na kojoj se temeljim cjelokupna povijest, naš je zatvor. Dobrovoljno smo stali u njega i zaključali rešetke. Državna ideologija samo stražari pred vratima ćelije.

    Da su priznali kako nema krivca za njihov vlastiti osjećaj neispunjenosti, skučenosti i neslobode doli njih samih, njihovi bi aktivistički razgovori izgubili svaki smisao i umjesto da izigravaju slobodoumnu mladež, trebali bi zapravo i mrdnuti guzicom i napraviti jedan zaista radikalan rez – poraditi sami na sebi i na svojim navikama. Državna propaganda ne stavlja u nas nikakvu želju ili nagon kojeg izvorno već nije bilo u nama – ona samo podmuklo podjaruje vatru, no mi smo ti koji su prvotno unijeli otrov u sebe, a ne netko drugi.

    A to se ipak ne može dopustiti, zar ne? To je reakcionarno i nimalo kostruktivno razmišljanje koje neće utjecati na promjenu u svijetu i emancipaciju ljudskih bića.

    Zar ne?

    Zar ne?

    Autor: Boris Kvaternik

  • O kvocijentu inteligencije, nacizmu i elektrošokovima na bebama

    U jednom trenutku života, gotovo se svatko od nas zapita što je to u nama ljudima što nas čini toliko posebnima, stavljajući nas iznad životinja na nekoj imaginarnoj ljestvici superiornosti. Većina nas si kad-tad postavi to pitanje, no zapravo mali postotak ljudi zađe u tu problematiku dovoljno duboko i nastavi prema otkrivenim zaključcima ravnati svoj osjećaj za etički ispravne postupke.

    Odgovor koji je "na prvu loptu" očit jest da se ljudi od životinja razlikuju prema svojoj sposobnosti za apstraktno mišljenje (kreativnost, planiranje, teorije, koncepti, jezik) koje u kombinaciji s našim također jedinstvenim umnim kapacitetom za logičko povezivanje činjenica tvori onu našu osobinu koju nazivamo ljudskom inteligencijom.

    Zaista, ljudi se od životinja nedvojbeno razlikuju prema stupnju inteligencije koji su dosegli evolutivnim procesom. No, pravo pitanje koje se ovdje javlja jest - ako smo sa životinjama slični po svim ostalim ključnim osobinama osim po povišenom stupnju inteligencije, što nam daje pravo da tu istu inteligenciju smatramo opravdanjem za iskorištavanje životinja?

    IQ

    Ljudi misle: "Pa dobro, inteligentniji smo od svake druge žive vrste na zemlji - to nam sigurno daje nekakvo moralno prvenstvo da stavimo svoje potrebe ispred potreba "običnih" životinja". Pri tom zapravo sugeriraju jedan veoma opasan zaključak - živa bića s većim stupnjem inteligencije više su važna u prirodnom poretku i imaju veće pravo na život.

    Zamislimo na primjer jedan hipotetski stol. Na tom stolu nalazi se ljudska beba i odrasla čimpanza. Na jednom od njih dvoje potrebno je učiniti važan medicinski eksperiment koji uključuje puštanje strujnih udara direktno u mozak. Čimpanze su dokazano inteligentne kao ljudska djeca od 3-4 godine. Čini li se moralno opravdanim izmrcvariti bebu jer je njezin stupanj inteligencije niži?

    "Nikako", reći će pobornici eksperimenata na životinjama: "Taj je primjer potpuno pogrešan jer propušta uzeti u obzir to da ljudska beba u sebi ima potencijal razvijanja prosječne ljudske inteligencije od otprilike 110 IQ bodova, čemu se niti jedna čimpanza ili neka druga životinja nikad ne može ni približiti. Stoga je dobrobit životinje i dalje manje važna."

    To je logična primjedba. No, to nas vodi do idućeg hipotetskog primjera.

    Ovog puta na stolu za vršenje eksperimenata imamo jednu svinju, inače jednu od najinteligentnijih domaćih životinja, a uz nju imamo i mentalno zaostalog čovjeka. On nije sposoban samostalno se hraniti, samostalno vršiti nuždu, samostalno hodati, itd - no njegovo tijelo još je uvijek potpuno sposobno percipirati bolne podražaje. To je čovjek čije je stanje ireverzibilno. Nikad neće biti ništa inteligentniji nego li je sada. Njegova inteligencija bit će zauvijek ispod inteligencije prosječne životinje.

    Prema do sad izrečenim argumentima, bilo bi potpuno etički ispravno vršiti veoma bolne medicinske eksperimente na takvim osobama. No, što nas sprječava da to činimo? Sprječava nas suosjećanje, koje je u svojoj srži licemjerno. U jednu ruku, pobornici vivisekcije se, kao i ostali eksploatatori životinja, pozivaju na inteligenciju kao ključan čimbenik koji postavlja ljudska bića kao dominantni oblik života koji može sebi podrediti životinjski svijet, a s druge se strane užasnu i osjećaju moralno gađenje kada se taj isti argument primijeni na našu vrstu.

    Netko bi mogao upitati: "Pa dobro, ali kakve veze ovakav primjer ima sa stvarnošću? Nikom ne bi niti palo na pamet iskorištavati mentalno hendikepirane ljudske jedinke za brutalne medicinske eksperimente, pa zašto to onda uopće i spominjati u raspravi?" To nije točno. Postoji jedan pokret koji je u svoje vrijeme nadaleko i naširoko propagirao i prakticirao vršenje eksperimenata na mentalno zaostalima i na svima za koje je bilo smatrano da posjeduju niži stupanj inteligencije. Ime tog pokreta jest nacizam.

    Sugeriram li ja to da se medicinski eksperimenti na životinjama mogu nazvati vrstom nacizma? Apsolutno, jer se, kako smo pokazali, temelje na istoj logici i istim etičkim argumentima - inteligentnije vrste imaju pravo iskorištavati ostale.

    Koji bi onda bio ispravan odgovor na dilemu s mentalno zaostalim čovjekom i svinjom koju smo postavili u našoj hipotetskoj situaciji? Koga bi bilo "ispravnije" žrtvovati za napredak znanosti?

    Ako želimo biti imalo dosljedni, jedini je logični zaključak - nikoga, ili oboje. Želio bih da se u ovom trenutku zapitate koliko bi vas bilo spremno poduprijeti eksperimente na mentalno retardiranoj djeci.

    Svinje osjećaju bol. Umno zaostali ljudi osjećaju bol. Bebe osjećaju bol. Ribe osjećaju bol. Slonovi osjećaju bol. Skitnica pred vašim kućnim pragom osjeća bol. Kokoš koju ste imali za večeru osjećala je bol. Prosječni muškarac ili žena osjećaju bol. Inteligencija ne bi trebala biti baš nikakav argument za poticanje iskorištavanja drugih živih bića, tim više što mi, kao ljudi, jedini imamo mogućnost etičkog sagledavanja svijeta oko sebe. To znači da jedini imamo mogućnost svjesno odlučiti izbjeći nepotrebnu patnju.

    U današnje vrijeme znamo da nam mesna hrana nije potrebna da bismo preživjeli, već da je štetna za naš organizam. U današnje vrijeme znamo da postoje mnogo pouzdanije metode za medicinska testiranja od eksperimenata koje provodimo na životinjama i koji su u prošlosti nerijetko polučivali znanstvene zaključke koji su se naknadno pokazali potpuno neprimjenjivima na ljudskom organizmu. U današnje vrijeme znamo da industrija prehrambenih namirnica životinjskog porijekla i farmaceutska industrija uzrokuju uvjerljivo najveći stupanj zagađenja cjelokupne planete, a nužno uključuju i neviđeni stupanj i razmjer okrutnosti prema živim bićima da bi se dobio gotovi proizvod. No, svejedno inertno nastavljamo podržavati takve prakse jer smatramo da na to imamo pravo - zbog svoje inteligencije.

    Procjenjuje se da je samo farmski uzgoj životinja odgovoran za preko 50% svih svjetskih ekoloških onečišćenja, dok je, za usporedbu, cjelokupni svjetski promet odgovoran za 13% stakeničkih plinova. Recite mi, molim vas, koliki je pretpostavljeni kvocjent inteligencije nekog bića koje svojevoljno odabire uništenje jedinog životnog staništa koje ima na raspolaganju – cijelog planeta? Je li veće ili manje od inteligencije prosječne krmače?

    Inteligencija je, prije svega, veoma relativan pojam, podložan svakovrsnim subjektivnim tumačenjima. Mi, ljudska vrsta, savršen smo primjer za to.

    Autor: Boris Kvaternik

  • O vrištanju kupusa i salati od mačića

    Danas se želim dotaknuti jedne važne i zapostavljene kulturnjačke teme. Radi se o etici prehrane, koja je najizravnije povezana s kulturom življenja.

    Kada neka tema izaziva ogorčeni otpor javnosti, to obično znači da se radi o društvenom tabuu koji je uspio poškakljati kolektivni organ za ćudoređe. Bezumni, pretjerano emocionalni i neargumentirani otpor najbolji je pokazatelj neke duboko usađene kolektivne krivnje ili srama.

    Kad sam god u svojem okruženju prisustvovao nekoj raspravi o neetičnosti jedenja životinja, u pravilu se uvijek našla osoba koja je, zalažući se za opravdanost mesne prehrane, iznosila jedan argument koji je toliko smješan i patetičan da zaslužuje posebnu pozornost.

    maca

    Naime, u takvim raspravama uvijek se nađe neka individua koja, sva sretna što je pronašla "puknuće" u biljožderskoj etici, ispali nešto poput: "Da, a što je s biljkama? I one osjećaju! To je znanstveno dokazano! Ako se zalažete za empatiju prema životinjama, a jedete bilje, vi ste najobičniji licemjer!"

    Ne mogu dovoljno naglasiti koliko se ovaj argument često koristi, i s kolikom ozbiljnošću se iznosi. To je s jedne strane smiješno, no s druge je strane upravo užasavajuće jer ukazuje ili na svjesno ignoriranje znanstvenih činjenica, ili pak na nedostatak elementarnog, osnovnoškolskog znanja iz biologije u našem narodu.

    Da odmah istjeramo stvari na čistac, prije nego li se pozabavimo psihološkom pozadinom iznošenja ovog argumenta. Biljke NISU u stanju osjećati bol. Razlog za to je jasan i neosporan – biljke nemaju živčani sustav, kao niti ništa slično živčanom sustavu što bi zamijenilo njegovu funkciju. To se, vjerujem, i dalje uči u prvim razredima osnovne škole.

    Biljke JESU živa bića, u smislu da su samodostatna – razmnožavaju se, rastu, propadaju. No, one nisu sposobne iskusiti bol. Istraživanja na koja se neupućeni raspravljači pozivaju doista postoje, no njihovi su zaključci sramotno iskrivljeni, vjerojatno uz pomoć medija. Navodno, izmjerena je frekvencija koju biljke emitiraju nakon što ih se reže, što je veoma znanstveno istog trena poistovjećeno s "vrištanjem" od boli. Koje li sprdnje. Već površnom pretragom interneta, koji je danas svima dostupan, može se doznati prava pozadina spomenutih istraživanja – pri rezanju dijelova biljke, moguće je da iz nje izađe određena količina plina koji pri svom proboju izaziva spomenutu frekvenciju. Toliko o vrištanju.

    Također, istina je da bilje reagira na vanjske podražaje – toplinu, dodir, ponekad čak i muziku. No, to dokazuje njihovu sposobnost osjećanja boli jednako kao što vanjski input koji izaziva reakciju u računalu dokazuje da vaš laptop osjeća bol kad ga udarite. Slobodno se može ustvrditi da bi, kad bi ipak bilo otkriveno da biljke osjećaju bol, to oborilo cijelu teoriju evolucije. Zašto? Zato što teorija evolucije počiva na principu zvanom "preživljavanje najjačih", što podrazumijeva da evolutivni proces nije nasumičan, već se događa selekcijom osobina najkorisnijih za opstanak neke vrste. Promislimo na trenutak koliko bi koristi od osjećanja boli imale biljke koje su nesposobne pobjeći pred prijetnjom, ili se pokušati boriti protiv vanjskog utjecaja koji im zadaje bol. Jednostavno, ukoliko biljke osjećaju bol, teorija evolucije prestaje vrijediti jer se time dokazuje da je evolutivni proces potpuno nasumičan i besmislen.

    Zašto je toliko bitno pitanje o mogućnosti osjećanja boli u određenih životnih oblika? Zato jer cijela etika počiva na svjesnom poštivanju interesa drugih bića. Biće koje ne može iskusiti bol, ne može imati niti osnovne interese jer ne može biti povrijeđeno. Sva bića koja osjećaju bol žele živjeti bez boli, od riba do ptica, od svinja do mačaka, od žaba do čovjeka.

    Stoga ljudi koji se uporno trse skrenuti pozornost na navodnu bol koju nanosimo biljkama zapravo imaju veoma priprostu motivaciju – utišati svoju savijest. Po njima, ukoliko ni na koji način nije moguće izbjeći nanošenje boli, pa čak i ako jedemo salatu od rajčica, onda se užasi koje nanosimo desecima milijardi životinja godišnje mogu relativizirati. Ukoliko pretpostave da glavica kupusa vrišti od boli dok je se reže, lakše im je poistovjetiti salatu od kupusa sa salatom od piletine. Svakome bi normalnom čovjeku, s druge strane, trebala biti jasna moralna razlika između rezanja kupusa i rezanja pileta nožem. Ili psa. Ili čovjeka. Svi oni dijele istu karakteristiku – osjećaju bol. Kupus ne.

    Nakon svega rečenog, posebno je zanimljivo istaknuti da nikad ne poistovjećujemo npr. rezanje pileta s rezanjem mačića. Može li mi itko reći koja je realna razlika između klanja svinje i klanja psa? Za razliku od bilja, ta dva životna oblika osjećaju bol potpuno isto kao i ljudi. No, ako jedemo svinje, kokoši i ribe, trebalo bi nam biti sasvim prihvatljivo pojesti salatu od mačke, a TO pak doživljavamo kao neoprostivo barbarstvo, i govorimo o Kinezima kao o okrutnim zvijerima i neljudima, dok nam se krv i mast cijede s brade.

    Autor: Boris Kvaternik

  • Obitelj kao … breme?

    Dugo se već u meni skuplja jedno razmišljanje, a koje mi se čini da nije nimalo nevažno niti ga se može olako odbaciti, a to je ono o obitelji. Želim reći da obitelj, u svojoj stvarnoj formi, onakva kakva jest, nije nimalo slična onim slatkastim slikama s (uglavnom predblagdanskih) reklama. Upravo suprotno, ona je već odavno drugačija, samo je valjda u našoj čežnji zadržala taj starinski oblik: mama, tata, dvoje djece, pas, mačka, djed, baka, svi zajedno u radosti iščekuju neke od blagdana, za stolom punim hrane, dok vani pada snijeg, a darovi su ispod bora… Ili se u najbolju ruku dogodi, eto, nekim čudom, iznenađenje, pa se u posljednji čas spasi već gotovo „upropaštene“ blagdane. Možda odatle i toliko parodija blagdanskih filmova? I da, toliko mračnih obiteljskih serija.

    Obitelj kao … breme?

    I da, tu dolazi onaj blink, ono nešto što kaže „ma ne, to je samo bajka“. Jer u stvarnosti obitelj je već struktura u kojoj se svatko bori za mrvicu svoga mjesta, ako već ne za dominaciju, za mrvicu sebe, a sve u kontekstu ispričanih ili prešućenih činjenica koje na ovaj ili onaj način postaju - breme. Obiteljsko breme, koje, hoćeš-nećeš, dobivaš u amanet. Sve te obiteljske tajne, neizrečene krivnje, prijevare, rastave, ostavljanja, osamljivanja, bočni i vertikalni pritisci, ustezanja koja postoje još od djetinjstva, čak i mala priznanja sasvim benignih istina poput one „da, ja sam vegetarijanac“ (hvala, Hana, na odličnoj usporedbi neki dan na Facebooku!), da ne govorimo o većim ili najvećim pitanjima, primjerice raspodjeli imovine po smrti nekog familijarnog gerontokrata, sve je to jedno breme koje stalno i iznova otvara pitanje borbe i preživljavanja u nečemu čemu smo pridali tako romantična te oku i uhu ugodna značenja – obitelji – to jest, titramo samima sebi da je riječ o „gnijezdu“, samo zaboravljamo reći da iz te „džungle“ uvijek i iznova nastojimo pobjeći glavom bez obzira (dobro, tu vas neće pojesti, ali će svatko svakoga posjesti na pravo mjesto za stolom).

    Primjera imam i iz vlastite obitelji, u kojoj trenutno sužive čak četiri generacije, da se slučaj poklopio u svega godinu-dvije, bilo bi ih čak i pet, svaka sa svojim zahtjevima i potrebama, sa svojim svjetonazorom, sa svojom voljom za oblikovanjem samih odnosa unutar u obitelji, i sve to odreda opterećeno bezbrojnim naslagama sjećanja, generacijskih transfera krivnje, osjećaja krivde ili pravde, međusobnih trvenja i gloženja i po generacijskim i po osobnim granicama, pa do onoga čisto materijalnog aspekta: obitelj zrcali društvo u cjelini gdje je na mladima da se izbore za svoje mjesto, a na starima da zadrže postojeće stanje. I da, to će se očitovati najbolje baš za onim blagdanskim stolom, gdje će jedni za mir u kući nešto (što god to bilo) prešućivati, drugi, mlađi, će provocirati, a treći će autoritetom, ponajviše starosne hijerarhije, određivati gdje je kome mjesto i kada je na kome što govoriti. Najmlađi će dobiti posebno, izdvojeno mjesto, ono za stolom za djecu. Oni ne mogu sudjelovati u raspravama starijih. Problem je kada ostanete predugo za stolom za djecu.

    Obitelj je nagrižena iznutra, ipak sa specifičnom kohezijom koja nastoji zadržati postojeće stanje i mladima koji ga nastoje razoriti jer im je ono neodrživo i tjeskobno, ne bi li s vremenom stvorili svoju - izabranu obitelj, kakva god ona bila. Ali, opet – obitelj - koja će vrlo vjerojatno ponoviti manje-više iste ili slične pogreške iz onoga prethodnog modela, unatoč (moguće) posve novom kontekstu.

    Upravo u obitelji stječemo ta prva formativna iskustva, prve obrise stvarnosti i svijeta koji nas okružuje, ali i po prvi puta dovodimo u pitanje „neoborive“ istine (ono kada se djeca postavljaju na posve suprotne pozicije od roditelja, kada otkrivaju njihove slabosti i ismijavaju ih, dok ih podsvjesno kopiraju), otkrivamo sebe u svijetu i nešto kasnije prepoznajemo temeljne zakonitosti svijeta upravo u toj obitelji (grubi darvinizam s faktorom empatije koja je uglavnom ljudska karakteristika). To su one napetosti na čijim se granicama stalno nalazimo, dok je ona slika obitelji iz prvih rečenica teksta, ona romantična – zacijelo oduvijek bila i ostala tek utopija.

    Danas istovremeno i slavimo obitelj i užasavamo se njezinog prejakog stiska, istovremeno želimo slobodu od nje i želimo da nam negdje postoji toplo utočište od vanjskog svijeta. Istovremeno se trudimo ostvariti je, nastojeći se cijelo vrijeme održati kao posebna, odvojena jedinka. I da ta paradoksalna borba, to stalno edipalno narušavanje poretka, taj stalni nemir nasuprot utopiji, to je ono nešto gdje ili postajemo čovjekom ili, ne uspjevši se otrgnuti, stalno ostajemo zatočeni u poziciji djeteta.

    No, kako uspostaviti tu ravnotežu? Teško da se može dati jedinstven i jednoznačan odgovor, možda se nešto može rješavati „simptomatski“, no „sistemski“ teško da ćemo uspjeti razriješiti ovo naše najveće i često cijeloga života nerješivo pitanje. Na stranu sva veličanja ili odbacivanja , čini se da je jedno od najtežih pitanja čovjeka, na kraju, tko će gdje sjediti za obiteljskim stolom. Još jedno, na kraju, kakva god ta obitelj bila.

    Autor: Milan Zagorac

  • OBJEKTIV - TEMELJ DOBRE FOTOGRAFIJE

    OBJEKTIV - TEMELJ DOBRE FOTOGRAFIJE

    Bok svima!

    Moje ime je Dominik i siguran sam da me svi jako dobro znate ukoliko pratite redovito portal Ludvig dizajn. Fotograf, grafički dizajner, putopisac, šetač pasa, klaun povremeno (šalim se) :) Dobrodošli u moju novu autorsku rubriku o fotografiji koja je svojevrstan nastavak moje rubrike o putovanjima serijal ''Putopis s potpsom'' koji mi je bio veoma drag serijal, ali nažalost zbog brojnih obveza više nisam mogao pratiti taj tempo i nisam našao vremena pisati pa sam početkom godine stao. No obečajem, dat' ću sve od sebe da ovaj serijal doživi svoj puni potencijal i da ga vi prihvatite jer u krajnjoj liniji ovo i jest serijal za vas. Za sve vas svih uzrasta!

    Prvo bi htio napomenuti da je ovo autorski projekt i nitko mi ne sugerira teme, tako da ću tu potpunu slobododu iskoristiti na najbolji mogući način i svoje stečeno znanje kroz svoje školovanje, praktičnu nastavu i 10 godina bavljenja fotografijom iskoristiti da vama prezentiram teme i neke osnove pa ako i jedna osoba odluči nakon čitanja krenuti mojim putem ili se ozbiljnije zainteresira za fotografiju ja ću biti presretan!

    Za prvu temu u ovoj rubrici zamislio sam da krenemo od početka. Ok, ne baš od osnova-osnova, ali recimo od stvari koje svaki ozbiljniji amater pa čak i profesinala moraju imati. Ok, krenimo redom...

    OBJEKTIV - TEMELJ DOBRE FOTOGRAFIJE

    Objektiv u fotografiji mogu usporediti kao oči u glavi. Nešto bez čega nema slike, zar ne? Ok, dakle, imamo različite vrste objektiva, koje dijelimo u tri kategorije: NORMALNI, ŠIROKOKUTNI I TELEOBJEKTIVI. Možda već po nazivima možete zaključiti kakvi su prva 2 objektiva, a za ovaj treći ne brinite - naziv nema veze s teletinom, teletom ili sličnim izvedenicama riječi!

    Normalni objektiv je u rasponu od 35mm do 70 mm a prepoznat ćete ga po svom ovalnom plitkom obliku.Recimo još da se normalni objektivi koriste prilikom snimanja portreta za dokumente ili općenito potreta u prirodi ukoliko želimo da osoba na fotografiji izgleda što 'prirodnije'' pritom mislim na izobličenje lica i slično. Njih često koriste amateri jer su im dovoljni za snimanje makro fotografija, a također i širih kadrova poput građevina ili obiteljske zabave. Cijena im varira ovisno od trgovine do trgovine, najčešće se dobivaju uz sklopu KIT paketa što znatno financijski olakšava samu nabavku malo ozbiljnije opreme!

    Širokokutnisu objektivi koji hvataju 180° vidnog polja još se nazivaju „riblje oko“ (fisheye) Ovakvim objektivima snimamo širok prostor, ali im je slika na rubovima izobličena pa se recimo mogu se primjenjivati u kreativnoj fotografiji. Najčešće se koriste u koncertnoj fotografiji ili prilikom fotografiranja zgrada ili uredskih prostora (interijeri).

    Posljednja kategorija su Teleobjektivičija riječ „thelos“ na grčkom jeziku znači „udaljen“. Ovi se objektivi još koriste za približavanje vrlo udaljenih predmeta te se najčešće koriste za snimanje sporta, ali i za portrete i pejzaže. Teško se mogu primjenjivati u zatvorenim prostorima, jer najbolje hvataju udaljenije predmete.

    U nastavku vam donosim nekoliko primjera snimljenih s različitim vrstama objektiva...

    OBJEKTIV - TEMELJ DOBRE FOTOGRAFIJE

    Teleobjektiv
    (Canon objektiv 75-300 mm EF f/4-5,6 USM III)

    OBJEKTIV - TEMELJ DOBRE FOTOGRAFIJE

    Normalan objektiv
    (Canon EF-S 18-55mm f/3.5-5.6 IS II)

    OBJEKTIV - TEMELJ DOBRE FOTOGRAFIJE

    Normalan objektiv sa širokokutnim vidnim rasponom
    (Canon EF-S 18-55mm f/3.5-5.6 IS II)

    Imajte na umu da su navedeni objektivi kupljeni u KIT paketu što je znatnije povoljnije nego li pojedinačna kupnja svakog navedenog objektiva, a kao što možete vidjeti iz mojih fotografija, prilično dobro rade i nakon 10 godina. Također bi želio naglasiti da su objektivi osovina svake dobre fotografije i da o njima puno ovisi kako će izgledati vaša fotografija. Naravno da kao i u svemu u životu vrijedi ona - Više para, bolja muzika tako vrijedi i u fotografiji. Cijene kao što sam napomenuo variraju od proizvođača do proizvođača, međutim imajte na umu da jednom kupljen dobar kvalitetan objektiv možetei mati godinama i trajno s njime raditi savršene fotografije. Ono što možda nije dobra investicija su rabljeni objektivi jer se zna dogoditi da se prilikom prodaje lako navućete na neke greške koje niste niti svjesni kao amater, a tek kasnije shvatite da ste nasamareni i prevareni. Primjerice sitne ogrebotine na staklu objektiva koje tek kasnije prilikom izrade fotografije ili pregledavanja na računalu uočito. Zato, oprez prilikom takve vrste shoppinga!

    I dragi moji, to vam je to za ovaj prvi put. Nadam se da vam je bilo zanimljivo čitati, da ste ponešto naučili i da ćete primjeniti moje savjete ukoliko se krenete ozbiljnije baviti fotografijom. Sljedeći tjedan očekujem vas ponovo u ''Maloj školi fotografije'' a do tada lijep pozdrav i iskoristite lijepo vrijeme za fotografiranje - Pa makar i mobitelom!

    Autor teksta i fotografija: Dominik Papić
    Posjetite službenu stranicu i pratite Dominika na društvenim mrežama:
    www.dominiikpapic.webs.com
    www.facebook.com/dominikpapic.webs.com
    www.instagram.com/dominikpapic_

  • Otići daleko da bi upoznao sebe: neprocjenjivo

    Tako nekako glasi reklama za jednu kartičarsku kuću. Naravno, to je lijepo reći, ako mislite putovati, koliko god putovanja danas bila jeftinija i dostupnija nego ikad. Jer, naime, ipak vam je nužna ta kartica ne biste li „otišli daleko i upoznali sebe“ na taj način, imati kakva-takva primanja i moći to platiti, pa makar i na 12 rata, no ne da mi se sada o nekim socijala-pričama. Osim toga, treba i vremena. Dakle, tih 500 eura karte do Sjeverne Amerike, oko 800 sa svim taksama do Južne, oko 500tinjak do Malezije, Singapura ili Kine, objektivno ne predstavlja baš neki svemirski neshvatljivi iznos niti nam je potrebna jednadžba kolapsa valne funkcije za zbrojiti dva i dva, a da se nađete šest ili osam vremenskih zona daleko. Dobro, ima tu još troškova, ali za to je ovdje ona kartica, zar ne? Uračunamo li k tome da se u doba naših prabaka i pradjedova takva putovanja smatralo višemjesečnim riskantnim podvizima za koja se zalagala imovina, a danas nečim što je u redu veličina jedne osrednje mjesečne plaće, tada se vidi značajan pomak u smanjenju svijeta. Još uračunajte i činjenicu da svatko od nas s jednom običnom osobnom iskaznicom može u najmanje 30 europskih država.

    Putovanje

    Iako, zapravo, mislim da je sama misao koja je izrečena u naslovu nešto posve drugo od onoga na što dobro ugođeni kopirajteri misle, pozivajući vas, naravno, na stvarno putovanje: prije bih rekao da smisao tih riječi znači promjenu pozicije, ne bismo li vidjeli ono što nam izmiče i što nam je inače slijepa točka ilitiga mrtvi kut. Jeste li čitali Coelhovog Alkemičara? Znam, znam, reći ćete mi da se povodim za piscima-bezveznjacima, za popularnim misticima i manipulatorima, itd., ali neka, Coelho je lukavi alkemičar, ne smatram ga nimalo bezveznim piscem, a kamo li ispraznim, on samo zna kako se „to radi“ (naime, legendarne su njegova poigravanja s čitateljskom publikom čak i u onim područjima gdje zna da ne može naplatiti rojalitete) i ima pravo to raditi: naime, postoji određeni niz ključnih riječi i fraza na koje se odmah „svi uhvate“, koje postaju „magnet“ za one na koje se cilja i koje time postaju viralne, pa ako to mogu raditi propagandisti i piaristi svih boja i fela diljem svijeta, uključujući i kopirajtere za već rečenu kartičarsku kuću, zašto to ne bi mogao i Coelho? Naime, njegov glavni junak u spomenutom romanu kreće na put ne bi li otkrio „veliko blago“, no put ga na kraju vraća na točku odakle je krenuo i u samoga sebe gdje se i krije sama jezgra promjene. No, je li ona bila moguća bez promjene pozicije, odnosno samoga puta, odnosno stečenoga iskustva? Bez rizika i bez opasnosti, bez napuštanja poznatoga i odlaska u nepoznato? Bez upoznavanja novih ljudi i novih ideja? Bez kršenja pravila igre za koju se već odavno mislilo da su karte podijeljene?

    Put ne znači samo put. Na primjer, od cijelog putovanja, meni se najčešće sviđa sama vožnja, bilo da vozim sam ili da sam vožen, svejedno. Sve ono ostalo, dolazak na kolodvore, parkirališta, aerodrome, luke, ulazak u gradove, sve me to ne zanima ne znam koliko, štoviše, predstavlja mi davljenje i maltretiranje u odnosu na čin putovanja, pa ispada da bih mogao doma sjediti u fotelji, uključiti oko sebe zvukove i simulirati putovanje, npr. osam-deset sati noćne smjene, imao bih čak i osjećaj jet laga.

    Putovanje znači vrijeme razmišljanja o sebi, ali još više onaj unutarnji osjećaj nadilaženja granice do sada postavljenoga, potreba da se iskorači iz rutine i svakodnevice u nešto drugo. Ergo, onaj koji putuje stalno, njemu bi ne-putovanje značilo putovanje. Poanta je da se, konačno, sebe spozna iz onog ranije spomenutog mrtvog kuta. Putovanje kojim nismo ništa dobili ne vrijedi ništa. Putovanje s kojeg nismo donijeli neku uspomenu, neko sjećanje, neko iskustvo s kojeg smo skinuli veo tajne ni nije putovanje, već stajanje u mjestu, zapravo, znači da nisi otišao nigdje. Jer, na kraju krajeva, cilj je upoznati – upravo kako kaže reklama, a to je zacijelo neka puno starija mudrost – samoga sebe. Znate već.

    Možda da sam klinac od kojih dvadeset i nešto, možda bih doslovno shvatio tu reklamu, uzeo pinklec na rame i put pod noge. Možda bih zaista sjeo u noćni vlak za Lisabon, ili bih odletio u neku egzotičniju destinaciju, daleko, što dalje, nešto a la Jedi, moli, voli. Danas znam da se te male promjene očituju u nečemu drugome, u dnevnim, često nesvjesnim odlukama kojima nastojimo zaviriti u zakutke gdje nismo do sada nikada navratili i time dobivamo još jedan komadić velike slagalice koja će potrajati – pa do kraja života… Sa svim onim „gore-dolje-vlakić-smrti-forama“, čas iznad, čas ispod, čas naglavce, čas ovako, čas onako… Očituje se u tome da se počnemo spremnije i odgovornije suočavati sa životom koji je – to ste već shvatili – vrlo zeznut igrač kojeg valja uhvatitiza rogove.

    Upoznati sebe stoga ne znači pobjeći, jer od sebe ne možeš pobjeći. Upoznati sebe znači suočiti se sa samim sobom i imati dovoljno hrabrosti i iskoraknuti tamo gdje je tama, možda je i provalija, tko bi ga znao, vođen vlastitom mudrošću, srcem i voljom, a prepušten zaštiti … pa … u tarotu je to karta lude, zar ne?. To je zaista neprocjenjivo. Za sve ostalo, konačno, može se pobrinuti i ona kartičarska kuća iz naslova.

    Autor: Milan Zagorac

  • Pacifički el camino

    Pacific Crest Trail Nikole Horvata

    Iako sam se mislio ovaj tjedan malo odmoriti od pisanja (što je skoro tehnički neizvedivo, ali nema veze), ipak me je jedan članak naslova „Nakon što sam prešao 4270 km, shvatio sam da živimo pogrešno“ iz Jutarnjeg potaknuo da razmislim o onome što je rekao Nikola Horvat (to je ime putnika) nakon propješačenih točno 4279 kilometara.

    U biti, nije mi se jednom dogodilo da kažem „treba odjebat sve i otići na Velebit čuvati ovce“, no to je prilično komplicirana priča u izvedbi, a o onoj drugoj, dakle, s uključenim Mastercardom - gdje se trebaš odvažiti na putovanje, a za sve ostalo tu je poznata kartica, pisao sam nešto ranije. Obje sadrže ono bitno: izgubiti se da bi se pronašao. Nestati ne bi li se pronašao. Uostalom, zar nije jedan od najvažnijih svjetskih klasika književnosti zašao u mračnu šumu u sred života?

    Pacifički el camino

    Jer što je drugo Nikola Horvat učinio do izgubio se, kako bi se – ma treba ipak biti pošten i prema sebi i prema drugima – pokušao naći. Ušao je u svijet čegrtuša, ekstremne vrućine i hladnoće, puma, grizlija i prave divljine pustinje i šumetine (dobro, imamo i mi primjere takve divljine, ali ne toliko ekstremne), ostavio doma svoje, (da, i to je faktor koji treba uključiti u jednadžbu jer vrag se krije u detaljima) i ovisan samo o sebi, svojim nogama i vjeri da će uspjeti ispješačiti taj put koji je sve samo ne ležerna šetnjica.

    Uostalom, zar nije tako bilo oduvijek? Odlazili smo još u srednjem vijeku na višetjedna pa čak i višemjesečna hodočašća, bili u tim trenucima (zamisli društvene osjetljivosti toga vremena!) amnestirani od plaćanja, dažbina i obveza kad smo išli npr. u Akvileju ili još dalje, u Santiago (poznati El Camino koji nije samo onaj odjeljak od 800tinjak kilometara poznat i hodan i danas, već puno puno dulji put koji se proteže skoro preko pola Europe) položiti zavjet, bitno je da smo pokušali, otisnuli se, oslonili sa svojim štapom i na svoje dvije noge, spavali u štalama i na sjenicima, jeli uz pomoć dobrohotnika koji su nas htjeli počastiti, imali posla s divljim životinjama (samo pokušajte zamisliti medvjedicu ili vepricu u šumi, prisjest će vam odmah), a sve to kako bismo – na kraju krajeva – pronašli neki novi smisao. To predstavlja onu fazu presvlačenja stare kože, ili još bolje stare ljušture kod rakova, kada se zavučemo pod kamen i čekamo da nam naraste nova, našem novom, fizičkom ili duhovnom tijelu, primjerenija koža.

    To je taj put: on je metafora i on je bitan više od samoga cilja, jer je sam put, sam proces, sam razgovor ponajprije sa samima sobom, a onda i s drugim namjernicima s istim ciljevima tijekom hodnje u biti cilj, a to je traženje adekvatne opreme za novi život.

    Iako sam puno puta u životu putovao, bliže ili dalje, nikada nisam poduzeo nešto takvo. Jer ovdje putovati ne znači stavljati recke na države ili pokrajine ili gradove koje sam posjetio, preskačući avionima ili vlakovima ili autocestama cijele kontinente (štoviše, dolazim, onako heideggerovski do zaključka da je to baš „neautentično“), nego putovati znači živom nogom zagaziti na tlo, stati, otkoračati taj put sa svim njegovim poteškoćama i da, onim drugim, lijepim iskustvima koja će nam zauvijek obilježiti život.

    Želim reći da to nije mala stvar. Naime, život je onakav kakve uvjete dobijemo i da, možda ne manje važno, kako ga želimo gledati, kakav nam je pogled na svijet, hoćemo li na tom koračanju čekati u stalnom grču da nas pojede medvjed i biti u stalnom strahu ili ćemo nastaviti hrabro pa čak i priglupo dalje, pa dobro, ako se pojavi medvjed, već ćemo nešto smisliti. Pitanje je što je tu priglupo.

    Nikolina je priča u biti priča o onome što bismo svi, na ovaj ili onaj način trebali napraviti u životu. Možda mrvicu mrvicu hrabrosti više, malo više optimizma i nešto sreće s tehnikalijama, i da, možda je baš to taj el camino kao metafora samoga života onakvog kakav zaista jest, dakle, čupav i dlakav, potreba koju nikako ne smijemo potisnuti. Što je za nas taj camino, e to je pitanje za svakoga od nas pojedinčano.

    Autor: Milan Zagorac

  • Pas, a ne zločinac

    Naime, malo je koji slučaj sudske prakse i narušenih međususjedskih odnosa kod nas doveo do ovakve društvene mobilizacije kao onaj psa Mede iz susjednog sokaka, nekog jadnog avlijanera koji je, a što će pas drugo, nego lajao, moguće i na mjesec, pa je samim time završio kao top vijest na hrpi naših portala i visoko na ljestvici relevantnosti društvenomrežnih statusa.

    Pas, a ne zločinac

    I ne, ne bih sada u obranu psa, jer pas je tu da laje i moguće susjedima ide na živce, ta nije ni prvi ni jedini, čak i sam u vlastitom susjedstvu imam njih nekolicinu koji se bude u gluha doba noći ne bi li telekomunicirali sa svojom psećom braćom. Štoviše, mogla bi se ta životinjska farma proširiti na galebove koji galame od jutra do sutra, posebno na jednoga koji uporno cvilka na dimnjaku susjedne zgrade štiteći svoj teritorij. Mogla bi se ova priča protegnuti i na par vrana koji je suvereno zauzeo vrh obližnjeg libanonskog cedra i koje od tamo uporno krešte. Da nastavimo s vranama, znam koliko mojim zagrebačkim prijateljima i poznanicima ove krasne i ozloglašene ptice jednostavno „titraju živce“ te bi uredno ove krasne „ptice pjevice“ izvezli svojim prijateljima u onim krajevima gdje nema vrana, pa neka i oni malo uživaju u milozvucima jutarnjih kreštanja. Mogu ovome dodati jednu pomalo bizarnu epizodu iz mojeg hotelskog iskustva gdje su poneki gosti osjetljiva sluha imali vrlo značajan, čak i pisani prigovor na ptičji pjev od ranoga jutra (jednima je išao na živce čak i slavuj koji pjeva noću!), posebno tijekom ranih ljetnih svitanja kada stotine, da ne kažem tisuće ptica udaraju sve u šesnaest svoju komunikaciju, što je ovim navedenima toliko išlo na živce da su predložili da naš vrlo skupi resort nabavi neki repelent kako bi uklonili ovaj značajan „nedostatak“. Odgovor od osoblja bolje da ne kažem, on bi glasio, među nama, „neka pokriju uši“.

    Pustimo sada na stranu što su nam, ovakvima kakvi jesmo, odvojeni od prirode, navikli na zvuk prolazeće kompozicije teretnog vlaka, tramvaja, rulanje autobusa ili kamiona miješalice prirodni zvukovi postali nepodnošljivi, naime, gotovo bih mogao dati ruku u vatru, ali svaki bi psihijatar uz ovakvu primjedbu stavio neku svoju napomenu koja bi ukazivala od određenu „neurotičnost“, a što li je drugo to ako nam zvuk psa, mačaka koje se tuku na ulici, vrapčjeg živkanja, galebljeg kliktanja ili vranininog kreštanja predstavlja veći problem od cjelonoćnog zvuka strojarnice lifta ili turiranja automobila u 4 ujutro. Želim reći nešto posve drugo. Štoviše, mislim da odluka sutkinje u vezi psa Mede zacijelo nije ni protupravna ni neuobičajena, štoviše, zacijelo je u skladu s komunalnim redom, remećenjem javnog reda i mira te pravom drugoga da ima miran san, te je u skladu s postojećom sudskom praksom. Moja primjedba uopće nije usmjerena na sutkinju i presudu kao takve: jako dobro znam što je kršenje komunalnog reda i jako dobro znam koliko je to osjetljivo pitanje upravo zato što je riječ o životu i radu u zajednici koje su prepune suprotstavljenih interesa.

    Ono što ljude nervira jest revnost u ovakvim slučajevima: pas će biti kažnjen, tj. njegov će vlasnik biti kažnjen, pas će biti poslan u kut, nadam se da ga neće eutanazirati. Nasuprot tome, mimo javnih medijskih linčeva, dakle, apart od činjenice da nije svatko kriv koga mediji proglase krivim, neke ćemo evidentne slučajeve doživjeti kao krajnju nepravdu, tamo gdje se koristi svaki mogući, pa i najsitniji i najbeznačajniji mehanizam, ne bi li se evidentnog krivca učinilo nevinim, amnestiranim i slobodnim čovjekom, iako se radi o slučajevima koji nam paraju uši i koji nikako ne pomažu tome da se stvori klima povjerenja jer uporno potvrđuju onu staru, mislim da je od Maxa Webera, da našim prostorima vlada tzv. Kadija Recht, tj. pučki rečeno „kadija tuži, kadija sudi“, a završava onim, „pošteno mu sudite, pa da ga strijeljamo“.

    Riječ je o golemom gubitku povjerenja koje je na ovaj način i u slučaju psa Mede (a ne zaboravimo, posebno smo empatični prema djeci i prema životinjama, dakle, prema onima za koje znamo da se ne mogu braniti) samo dobilo svoju krajnje neugodnu potvrdu koja se teško može isprati, štoviše, nema toga spinanja koje može riješiti ovaj slučaj. Međutim, kad bi svaki počinjeni prekršaj bio kažnjen primjereno njegovoj težini (da se razumijemo, ne zazivam nikakva drakonska kažnjavanja nikoga), a što bi sigurno s vremenom povećalo ukupno povjerenje u nazovimo to tako „nezavisnu sudsku vlast“, zacijelo ni bizaran slučaj međususjedskog spora oko psa Mede ne bi bio doveden u pitanje. Ovako, dok se ovrhe provode nad siromasima, dok se proganja one bez ikakvog zaleđa za prelazak preko ceste, dok se bez pardona može nekome ovršiti nekretnina jer se ne svojom krivicom našao u financijski bezizlaznoj situaciji (npr. zbog nekvalitetnih društvenih i ekonomskih uvjeta je pao u stečaj), tada će svaki ovaj slučaj biti sve znakovitiji i sve značajniji.

    Pas Medo je samo simptom. Na mjestu odgovornih svakako bih se zapitao kakav ugled ova važna struka uopće ima u svojoj zajednici u kojoj predstavlja jedan od stupova trodiobe vlasti, pa shodno tome, nimalo s figom u džepu, očekujem da se osvrnu sami prema sebi i shvate jednu jedinu stvar: povjerenje je majka svakog odnosa, a nema ništa gore od praznog, diskreditiranog autoriteta. Upravo zbog toga, iako znam da je moj prijedlog posve nerealan, ali zašto ne misliti na taj način, autsorsajmo sudstvo, ionako u njega nemamo povjerenja. Možda bi netko drugi to radio bolje, pažljivije i s većom pažnjom prema vlastitoj zajednici.

    Autor: Milan Zagorac

  • Pijanstvo putovanja

    U ovom trenu je 3:51 ujutro. Subota, 7. 5. Nalazim se u autobusu koji me vozi prema otoku Viru na par dana odmora. Na krilu mi je moj vjerni laptop. Prethodnih pola sata proveo sam gledajući na njemu prljavu japansku pornografiju, dok su neznane ulice šišale pokraj mog prozora. Onda sam, potaknut apsurdnošću ove situacije, shvatio da vam imam za reći nekoliko riječi o kulturi putovanja.

    Siguran sam da i vi, baš kao i ja, poznajete barem nekoliko cestovnih ovisnika. To su oni ljudi koji jednostavno ne mogu izdržati više od nekoliko mjeseci u istoj državi, pa manijački lete amo-tamo nebom poput muha govnara, bicikliraju u Češku kako bi se napušili na nekom glazbenom festivalu, ili brodom plove u Egipat. Kako god bilo, stalno su u pokretu, i svugdje im je bolje nego kod kuće.

    Nemojte me krivo shvatiti, Hrvatska doista jest užasna i prezira vrijedna država – no, nikad nisam razumio što se ti ljudi zapravo nadaju naći negdje tamo vani, u tom „širokom“ svijetu? Koji je njihov cilj?

    Očito je da se nadaju naći nešto, jer se uvijek sa svojih putovanja vraćaju gotovo opijeni dojmovima koji se uglavnom svode na jedan te isti zaključak – tamo vani nije kao kod nas.

    Doista? Nikad to nisam uspio progutati. Što to točno nije isto kao kod nas? Diljem cijele ove male nesretne plave loptice koja se kotura debelim crijevom galaksije događaju se iste nepravde i užasi. Ljudi se svugdje dosađuju, političari su svugdje proždrljivi strvinari, svugdje ima gluposti, nasilja, bezumnog zagađivanja prirode, seksualnih perverzija, bljutavih slatkiša, zgodnih no praznoglavih djevojčica, silovanja, klanja ljudi za profit ili iz puke zabave. Svugdje su vam kupljene cipele obaveno barem pola broja premale, svugdje nailazite na potpuno prosječne ljude koji si umišljaju da su nešto posebno, svugdje nailazite na ispijene ovisnike po gradskim vežama, nailazite na bezobrazne činovnike odustale od života. Hranu posvuda špricaju pesticidima, posvuda ima nacionalizma i pedofilije, ljudi su iste glupe zvijeri prema kojem god se dijelu zemaljske kugle zaputili. New York, Madagaskar, Ceylon, New Delhi, Kyoto, Pariz, New Orleans, Prag, Maroko, Bratislava... Ukoliko niste potpuno slijepi, morali biste shvatiti da među njima nema nikakve esencijalne razlike. Užas ljudske vrste je univerzalan.

    I onda se pitam – pa dobro, što to moje poznanike tjera na bacanje tolikih novaca i konstantno putovanje u daleke predijele, samo da bi vidjeli isti stari užas? Oni su konstantno u pokretu, ta ih njihova ovisnost izjeda i ne dopušta im predah.

    Dobro razumijem potrebu za povremenom promjenom vlastite okoline, štoviše, bez toga ne bih mogao ni sam preživjeti. Pa ipak, smatram da je putovanje od 20 kilometara jednako vrijedno kao i ono od 2000 kilometara. Smatram da nam naše neposredno okruženje pruža toliko neistraženih predijela i čarobnih malih otkrića i dogodovština da mi se čini bezumnim tratiti toliko vremena i novaca na putovanje svijetom. Ionako će ih iste ljudske i društvene mane dočekati kamo god pobjegli. Stoga, ako osjećaju potrebu za promjenom okoline, mogli bi istražiti što se krije iza prvog ugla.

    Stvari koje ne vidimo sputani okovima svakodnevnice mnogo je tragičnije ne upoznati nego ne upoznati npr. ljude i običaje u Turskoj.

    Ti vječni putnici kao da su zaluđeni nekom romantičarskom idejom o mistici egzotike, ili kao da jednostavno pokušavaju pobjeći sami od sebe, što im, suvišno je reći, neće nikad poći za rukom, ma koliko daleko otputovali. Možda sam zaista samo neuka balkanska seljačina, no čini mi se potpuno istinitim da su ljudi koji su u konstantnoj potrazi za potpuno novim i stranim životnim sredinama u suštini veoma nezadovoljni samima sobom. Kao da se nadaju negdje drugdje pronaći onaj djelić duše koji im je netko ukrao. E pa, žao mi je, ali neće. Vratit će se kući prevareni. Zašto? Zato jer čovjek koji nije sposoban vidjeti nešto više od obične svakodnevnice u svojoj neposrednoj okolini potpuno sigurno neće imati dovoljno razumijevanja da bi spoznao nešto više o samom životu niti u Pekingu, ili bilo gdje drugdje.

    Dok pišem ove retke, kao što sam već rekao, ja putujem na Vir. Bio sam tamo preko deset puta. Smatram da mi je samo jedan život prekratak da ikad upoznam svaku njegovu tajnu, stoga ga mogu posjetiti i stotinu puta a da se tamo nikad neću početi dosađivati, i neću osjetiti nezadovoljstvo svojom pozicijom, te poželjeti da sam negdje dalje od toga.

    Neka od najljepših putovanja u mome životu, koja su mi najviše otvorila oči za druge ljude i za svijet u cjelini, bila su putovanja u Gornji Dragonožec i Zabok, te jedno gradsko putovanje na kojem sam jednostavno slijedio tok jednog potoka od Donjeg Vrapča do Jaruna.

    Putovati doista znači upoznavati sebe, no današnji ljudi uglavnom putuju tako da se na putovanjima rasipaju uokolo bez ikakvog fokusa, ostavljajući u svakoj državi neki djelić sebe. Oni su kao labave slagalice čiji djelići otpadaju i gube se diljem svijeta.

    Završit ću ovo izlaganje jednom pjesmom koju sam bio napisao na nekom od svojih „putovanja u blizinu“, jer poezija govori više od proze.

    PIJANSTVO PUTOVANJA

    Divlja raskoš inače nedohvatljivih dojmova,

    Utisak pomahnitale polifonije slobode,

    Prizori s dalekih razglednica napokon oživljuju,

    Teku poput filma koji možeš udahnuti i opipati

    Da, putovanje je slično pijanstvu,

    Ono iscrpljuje i odmara,

    U njemu mahnitaš i klijaš,

    Kroz njega ljubiš iako nemaš nikoga

    Putovanje udaljava od ustaljenosti doma

    I gotovo na silu baca te u vihor tvoje osobe

    Ližući jezikom prašnjave putove

    Konačno postajem i ljubav, i seks, i ugriz

    Daleko ili blizu - nema nikakve važnosti,

    Sve dok te kretanje dovodi

    Do neiskušane staze posvećene divljaštvom

    Čak i najmanjeg otkrivenja.

    Autor: Boris Kvaternik

  • Pišem što hoću: kolumna o pisanju kolumni



    Danas želim napisati kolumnu o pisanju kolumni. Cilj će biti:
    a) objasniti što je to kolumna;
    b) predložiti način za pisanje zanimljive kolumne;
    c) iznijeti kritički sud o kolumnama kao o književnom žanru;
    d) iznijeti vlastito iskustvo i pristup u pisanju tjednih kolumni.

    Kolumnist

    Pa, počnimo. Ako Italo Calvino može postati književna senzacija napisavši roman o čitanju tog istog romana, onda ja možda mogu zaraditi pivu pišući kolumnu o tome kako pišem kolumnu.

    Hrvatska Wikipedia definira kolumnu kao „esej određenog pisca koji nudi svoja osobna gledišta“, i kao „redovno ponavljajući članak ili rad objavljen u dnevnim novinama, časopisu ili drugoj publikaciji“, a od drugih oblika novinarstva se razlikuje po sljedećim karakteristikama: „redovna je značajka u publikaciji“, „upravljana je od strane autora“ i „sadrži izričito gledište ili mišljenje“.

    Kolumne su nekad bile silno popularan književni žanr, i to čak ne tako davno. Ljudi su svaki tjedan s nestrpljenjem iščekivali novu kolumnu nekog poznatog pisca, kao što se danas napeto iščekuje novi nastavak meksičkih sapunica.

    Danas je situacija drugačija, i više nema kolumnista koji bi se proslavili svojim kolumnama. Broj čitatelja koji vjerno prate neku kolumnu sve je manji, a posve sigurno više ne možete u tramvaju ili u parku čuti građane kako raspravljaju i svađaju se oko mišljenja iznesenog u nekoj trenutno aktualnoj kolumni

    Moje mišljenje zašto je to tako veoma je jednostavno: kolumnisti su kolektivno izgubili muda. U kolumnama starih majstora sve je prštalo od strasti, žuči, čuđenja, protesta... Danas pisci općenito, a tako i kolumnisti, imaju jednu kolektivnu spisateljsku strategiju koju su uzdigli do statusa kulta – piši prosječno! Ničim nemoj uzburkati površinu. Ako pišeš kritiku, piši je po točno propisanim pravilima. Ako imaš originalnu ideju, umanji njezinu originalnost jer se nije dobro isticati inad prosjeka. Ako razmišljaš na drugačiji način, radije se u potpunosti ostavi pisanja jer nemaš šanse!

    Urednici i kritičari, ti paraziti koji su isisali lešinu hrvatske književnosti, sada se roje oko trupla te i dalje diktiraju što je svakome raditi. To je veoma potrebno osvijestiti – šačica uredničkih budaletina kroji sudbinu kreativcima. To su isti ljudi koji već desetljećima uništavaju domaću književnost svojim imperativom prosječnosti, uz koji, dakako, idu i kumstva i poznanstva, ipak je ovo Hrvatska. Tko ne igra prema njihovim pravilima, vjerojatno će, poput mene, dočekati tridesetu bez objavljene knjige.

    Da budemo jasni, urednici i kritičari ne čine to što čine zato jer su zli. Nema profita u tome da radiš zlo samo radi zla. Oni inzistiraju na prosječnosti nove hrvatske književnosti jer smatraju da je prosječnost najlakše prodati, i ima tu neke logike, barem teoretski. Najveći dio građanstva čine prosječni ljudi prosječnih razmišljanja – drugim riječima, živi leševi. Onda bi, prema nekoj unutarnjoj logici, bilo najlogičnije zadovoljiti književni ukus tog najvećeg postotka građanstva kako bi se prodao velik broj knjiga, zar ne?

    Očito da ne. Jer, takva je urednička strategija proizvela generacije kojima se gadi i sama pomisao na čitanje knjiga. Prosjek rađa prosjek, a prosječnim se ljudima najmanje od svega čita o vlastitoj prosječnosti. Nitko ne želi biti prosječan, samo veliki dio ljudi ne vidi izlaz iz vlastite prosječnosti. Upravo zato su kolumnisti prošlih vremena bili tolike senzacije – bili su poput jebenih plamenih buktinja koje su svojom strašću i svojim bijesom osvjetljavale noć koja se nadvila nad grad!

    Kada netko piše kolumnu, on zapravo proizvodi monolog koji pretendira postati dijalogom. Kolumnaje iznošenje kritičkog mišljenja, da. Ali ona bi trebala biti i više od toga. Ona bi trebala biti poziv na javnu debatu, bez obzira piše li o nečem aktualnom ili nečem univerzalnom. Kolumnisti koji samo iznesu svoje mišljenje, pritom izazivački ne bacivši crvenu krpu u lice čitateljstvu, i dalje se samo igraju prosjeka. Publiku treba razjariti, ražalostiti, nasmijati, zgaditi im se! Jedino tako počet će i sami misliti o nekoj temi i proizvoditi nove zamisli. Jedino tako kolumna će ostati ono što je izvorno trebala biti – sredstvo društvene angažiranosti.

    Potrebno je odbaciti sve prokušane formule. Kada ja pišem kolumnu, to obično izgleda ovako.

    Prvu polovicu dana provodim tražeći temu. Razmišljam o čemu bih mogao pisati dok se vozim u tramvaju, dok ujutro oblačim čarape, dok igram igrice na kompjuteru, dok masturbiram kao mladi majmun, dok idem na posao, dok kupujem kruh u dućanu. Ponekad posjetim i neki od internetskih portala s vijestima, ne bih li saznao što se događa u svijetu (ne gledam televiziju pa sam, za jednog kolumnista, poprilično neupućen u trenutna zbivanja).

    Znam da sam pronašao svoju temu kada nešto u meni izazove agresivnu emociju. Kad me nešto nasmije do suza, zapanji me preko svake mjere, ili me razjari toliko da se osjećam spremnim nekoga rastrgati – tada znam da bih o tome trebao taj tjedan pisati.

    Kada jednom imam temu, obično provedem barem sat vremena razmišljajući o njoj na način da u glavi vodim dijalog dvije strane koje o toj temi zastupaju različita stajališta. Posebno je korisno uživiti se u ulogu đavoljeg odvjetnika, tj. smišljati argumente za stranu koju znaš da nećeš zastupati u svojoj kolumni. To produbljuje vlastitu protuargumentaciju.

    Nakon što se uspijem sam sa sobom posvađati i izvikati se na sebe u svojim mislima, spreman sam započeti pisati.

    Pišem u jednom dahu. Ne stajem, ne prepravljam, jebeš sve – spontanost je ono što nam je danas potrebno više nego išta drugo. Nakon što iskucam tekst, još ga jednom ponovno pročitam u potrazi za gramatičkim greškama, i to je to. Naslov obično dodajem na samom kraju, jer dok započnem s pisanjem nikad nisam siguran gdje će me tok misli zapravo odvesti. Planiram simultano sa samim procesom pisanja, bez unaprijed zadanih skica.

    Krajnji rezultat je uglavnom nešto upotrebljivo, i uvijek se tome iznova začudim. Doista je krasan osjećaj vidjeti kako iz tako konfuznog i neorganiziranog misaonog procesa izlazi nešto smisleno i strukturirano. To je osjećaj gotovo jednako dobar kao snošaj, vjerujte mi. Osjećate se kao tvorci mikrosvjetova s vlastitom unutarnjom logikom i vlastitim zakonitostima.

    No, jedna je stvar na tako slobodan način kolumnu napisati, a druga stvar ju je objaviti, i to zbog zbog već prije spomenutog parazitskog sloja naše književnosti – urednika i kritičara. Sami ništa ne proizvode, već služe kao nevjerojatno visoka barijera koju trebate preskočiti želite li nekuda stići.

    Na sreću, ovdje sam pronašao svoje utočište. Na ovoj stranici pišem što želim. Pa tako i kolumne koje se sastoje od praznog papira s naslovom i potpisom, kolumni o seksualnim fetišima, ili kolumni o pisanju kolumni. Hvala bogu što još uvijek postoje portali gdje ne vlada diktat cenzure i onog što se pristoji!

    Tako bi to i trebalo biti posvuda, u nekom idealnom svijetu. Ukoliko nemate mogućnosti pisati točno ono što želite, onda ni nemojte. Nije vrijedno truda. S druge strane, ako vam se pruži prilika pisati i objavljivati tekstove kakve ste zamislili i kakvi vas vesele, ako ste u mogućnosti biti izdavani bez cenzure – onda zagrizite u to kao što pas zagriza u kost, i više ne puštajte! Čak niti pod cijenu da nikad ne uspijete objaviti tu toliko priželjkivanu knjigu jer ste se zamjerili svim živim kritičarima i urednicima – ne puštajte. Preotmite im tu kost iz ruke. To je vaša kost. Ako je potrebno, iščupajte im i ruku iz ramena, pritom si sami izranjavajući čeljust. Ali uzmite tu kost. Ne pristajte na ustupke. Tek onda imat ćete se pravo nazivati književnicima.

    Autor: Boris Kvaternik

  • Podnožne dojke

    S obzirom na to da je politička situacija u Hrvatskoj trenutno veoma ozbiljna, izgleda da u pogledu teme za ovotjednu kolumnu nemam previše izbora...

    stopala

    Stoga, naša će današnja tema, naravno, biti – seksualni fetiši.

    I to ne bilo koji seksualni fetiši. Danas ćemo malo proćakulati o ljudima koji se skroz zajapure, počnu teško disati, i jedva čekaju da dođu kući kako bi mogli nasilno masturbirati jer su u gradu vidjeli kako netko skida tenisicu i otkriva golo stopalo čija se koža opsceno cakli na podnevnom Suncu.

    Raspravit ćemo o ljudima koji se pale na stopala. Nema nam druge.

    Prvo što treba ustvrditi jest da je fenomen seksualnog uzbuđenja stopalima mnogo uobičajeniji kod muške nego li ženske populacije. Stoga se unaprijed ispričavam ako među vama ima žena koje se moraju smiriti hladnim tušem kad vide muškarca u sandalama i ako se te čitateljice osjete pomalo zakinuto, jer pričat ću o ovom fetišu s muške točke gledišta.

    Drugo što treba ustvrditi jest to da ovaj „neobičan“ fetiš među modernim muškarcima zapravo uopće nije ni rijetka ni neobična pojava. Štoviše, visoko je na ljestvici rasprostranjenosti.

    Ovaj fetiš dolazi u nekoliko varijanti, ali sve se svode na isto – na sama stopala kao izvor žudnje. Tako imate one fetišiste koji vole njegovana stopala, dok druge pak pale što ona smrdljivija. Imate one koji vole vidjeti blato i prljavštinu na stopalima, druge pak izluđuju nožne narukvice i prstenje, a treći moraju vidjeti stopalo „ukoričeno“ nekim seksi cipelama. Neki vole promatrati kako se nožni prsti migolje, drugi vole vidjeti kako stopala gnječe različite predmete ili staju na ljudska lica. Postoji, dakako, i homoseksualna opsjednutost stopalima istog spola.

    Zaboga, pa zašto bi nekoga uzbuđivale takve stvari?, sada se možda pitate. Stopala su prljava, smrdljiva, neugledna, izgledaju smiješno i pomalo odvratno, i uopće nisu seksi, kažete vi.

    Pa, ne slažem se. Kao prvo, sve gore upućene primjedbe mogu se uputiti i guzici. No, to svejedno ne sprečava ogromnu masu muškaraca i žena da tu nakupinu mišića i sala iz koje ispuštamo izmet smatraju predmetom svog besramnog obožavanja.

    Imam jednu teoriju o tome zašto stopala u današnje vrijeme rastu na listi rasprostranjenosti seksualnih fetiša, i želim vam je ovdje izložiti.

    Naime, izgleda da stopala postaju nešto kao nove sise. Razmislite malo o tome. Stopala su gotovo uvijek prekrivena, i većina ljudi ne osjeća se posve ugodno kada pred ikim osim pred najbližima mora skinuti cipele i čarape. Stopala su zapravo tabu. Ona su dio tijela kojeg se sramimo, i koji prekrivamo pred osobama koje nam nisu jako bliske.

    Neki od nas čak su zabrinuti i oko izgleda svojih stopala – jesu li prevelika, jesu li premala, jesu li simetrična, uredna, lijepo oblikovana, proporcionalna...?

    Baš poput sisa. One također u većini društvenih prilika moraju biti pristojno prekrivene, pokazuju se samo posebno bliskim ljudima, njihovo izlaganje izaziva sram, a tu je i uvijek prisutna briga o njihovoj veličini i obliku.

    Stopala, drugim riječima, danas postaju nešto poput podnožnih dojki.

    Moje je mišljenje da su stopala postala toliko privlačan izvor žudnje jer ih držimo tabuiziranima – u većini društvenih situacija nije prihvatljivo biti bosonog. Većina nas ne zna kakva stopala ima netko koga srećemo svakoga dana.

    Čovjek je po prirodi bolno znatiželjan. Znatiželja u njemu proizvodi tabue i pali plamen žudnje. Da od sutra svi počnu prekrivati svoje nosove malim komadom tkanine, uvjeren sam da bi kroz neko duže vremensko razdoblje nosofilija postala veoma raširenom pojavom.

    Zaključak je da fetiš na stopala, kao i mnoge druge naše hirove, proizvode društvene konvencije unutar kojih smo se rodili. Stoga, idući put kad među svojim prijateljima (ili prijateljicama) otkrijete stopalne fetišiste, nemojte na njih gledati s odvratnošću ili podsmjehom, barem ništa većom odvratnošću ili podsmjehom od one s kojom biste promatrali nekoga opsjednutog dijelovima tijela poput dojki, obrva ili guzice.

    I mi podofili smo ljudi, i zaslužujemo ljubav i pažnju, a ako vam u prolazu tenisica „slučajno“ odluči odletjeti s noge, vjerujte da vam tu lijepu gestu nećemo samo tako zaboraviti.

    Eto.

    Kara Marko.

    Autor: Boris Kvaternik

  • Poezija u prozi i proza u stihovima

    Danas ćemo se baviti nečim naoko banalnim, a što dovodi književne teoretičare (barem one pametnije) u pat poziciju, ostavljajući ih potpuno bespomoćnima. Bavit ćemo se kriterijima po kojima se razlikuje poezija od proze.

    Razlikovati poeziju i prozu - pa od toga zaista nema ničega lakšeg, zar ne? Poezija je ono što je pisano u stihovima, to jest, to je ono kada ne ideš do kraja retka nego lupaš tipku „enter“ nešto češće nego li je to normalno. Zatim, poezija upotrebljava čudne riječi, sažeta je, njezin jezik je ekscentričan zbog prave poplave stilskih izražajnih sredstava, može ju se različito tumačiti jer je dvoznačna, a uglavnom se bavi osjećajima i nema „radnju“.

    Nasuprot tome, proza upotrebljava pune rečenice i pišu ju do kraja retka. Jezik je običniji, svakodnevniji. Proza je puno duža od poezije. Ima stilskih sredstava i izražavanja osjećaja, ali to nije u središtu pažnje.

    Poezija u prozi i proza u stihovima

    Eto, obavili smo ovaj zadatak. Čujemo se u idućoj kolumni. Bilo je lakše nego smo svi očekivali, zar ne?

    E, kad bi barem bilo tako jednostavno. Prava istina jest to da je razgraničavanje poezije i proze jedan od težih problema cijele književne teorije.

    Sve gore navedeno stoji samo u teoriji, no kada te kriterije primijenimo u praksi na nekim od reprezentativnih poetskih i proznih tekstova, vidimo da se takva argumentacija za razlikovanje proze i poezije raspada poput kule od karata.

    Dakle, prosječno obrazovan čovjek bi vas upitao jel to vi njega zajebavate kada biste mu dali dva papira, jedan sa stihovima a drugi s rečenicama i odlomcima, i kada biste ga zatražili da vam kaže što je od toga poezija a što proza. Smatrao bi pitanje kretenskim, jer bi na prvi pogled mogao vidjeti što je pisano stihovima, a što nije. No, mnogi od nas, i profesori, i čitatelji, i književnici, često zaboravljamo da postoji i jedna „hibridna“ grana književnosti koja je točno na pola puta između poezije i proze. To je tzv. „poezija u prozi“. Ako želimo definirati gdje počinje poezija a prestaje proza, nužno moramo odgovoriti i na pitanja: gdje završava poezija, gdje proza, a gdje poezija u prozi? Kao što vidite, stvari se pomalo kompliciraju.

    Što je uopće poezija u prozi? Kako razlikovati poeziju u prozi od obične proze ili obične poezije? Pitanje je zapravo veoma slično pitanju što razlikuje poeziju općenito i prozu općenito, a u ovom slučaju smo samo ukinuli kriterij da je poezija nužno pisana u stihovima.

    Stvari postaju još nejasnije kada shvatimo da zapravo nemamo nikakve općevažeće kriterije za odgovaranje na ova pitanja. Ilustrirat ću to s par primjera.

    Prvo imamo ulomak iz jedne pjesme Charlesa Bukowskog u prijevodu Borisa Marune:

    izišli smo iz bara

    jer smo ostali bez novca

    a imali smo nekoliko boca vina

    u sobi.



    bilo je oko 4 poslijepodne

    prolazili smo uz vatrogasno spremište

    i ona započe

    ludovati:



    „VATROGASNO SPREMIŠTE! oh kako volim

    VATROgasna kola, tako crvena

    i inače! uđimo unutra!“

    [...]

    Dakle, pogledajmo koje od naših gore navedenih kriterija zadovoljava ovo djelo koje svi kritičari i publika smatraju poezijom. Kao prvo ono JEST pisano u stihovima. Ali na koji način? Doista, ovdje stihovi ne predstavljaju ništa osim nasumičnih prelazaka u novi red. Ništa se esencijalno ne bi promijenilo kada bismo gornje retke pretvorili u prozni zapis, usput samo dodajući nekoliko točaka, velikih početnih slova i zareza:

    Izišli smo iz bara jer smo ostali bez novca, a imali smo nekoliko boca vina u sobi. Bilo je oko 4 poslijepodne. Prolazili smo uz vatrogasno spremište i ona započe ludovati:

    „VATROGASNO SPREMIŠTE! Oh, kako volim VATROgasna kola, tako crvena, i inače! Uđimo unutra!“

    Što se promijenilo? Ništa značajno, samo forma. Je li tako ova „pjesma“ postala proza? Je li ta „pjesma“ uopće i bila pjesma još dok je bila u stihovima?

    Zatim, idući kriteriji koje smo spomenuli su ti da je poezija obično kratka. Ova pjesma proteže se na nekoliko stranica, ali da, mogli bismo reći da je „sažete“ forme u odnosu na neku kratku priču. Dakle, to je u redu. Ali što je s kriterijima da poezija mora koristiti nesvakodnevne izraze, da mora biti krcata stilskim izražajnim sredstvima, da mora biti dvoznačna i da se mora baviti osjećajima? Od svega toga ovdje nema baš ništa. Prema tim kriterijima, ova je pjesma potpuno prozaična. Ova pjesma kao da je zapravo „proza u poetskoj formi“. Čak ima i „radnju“. Ako smo ustvrdili da uz „poeziju u prozi“ sada odjednom postoji i nešto kao „proza u stihovima“, onda se nalazimo u još većim problemima.

    Smije li neka poezija imati radnju kao priča? Zapravo, poezija s radnjom obično se naziva epskom poezijom. S druge strane, kada književnost dijelimo na liriku, epiku i dramu, u epiku tada spada i proza općenito. Epika je, dakle, svaka narativna književnost, djelo s radnjom, bez razlike radi li se o poeziji ili prozi.

    Sad, kako odlučiti gdje na kraju trebamo svrstati ovu pjesmu? Pitanje izvanjske forme je zadovoljeno, ali pitanje unutarnje forme nije. Čemu dati prednost u važnosti, i na temelju kojih kriterija opravdati svoj izbor?

    Toliko pitanja. Pa ipak, gotovo svi pjesnici, profesori ili izučavatelji Charlesovog djela potpuno će vam sigurno i samouvjereno reći da je ovo jedna PJESMA Charlesa Bukowskog.

    Pređimo na sljedeći primjer, pjesmu Blaisea Cendrarsa u prijevodu Tomice Bajsića:

    Crkvena lađa sagrađena je u španjolskom stilu iz XVIII. stoljeća

    Svud je popucala

    Vlažni svod izbijeljen od soli još uvijek nosi neke tragove pozlate

    Svjetlost lanterne pada na sliku u kutu punu plijesni

    To je crna Madona

    Gusta mahovina i otrovne prugaste gljive osute točkama poput bisera prekrivaju kameni pod svetišta

    Ima još i jedno zvono s latinskim natpisima

    Ovo djelo također se iz nekakve meni neshvatljive inercije smjesta svrstava u poeziju, a veoma je očito da osim razlomljenosti u stihove ne posjeduje karakteristike djela koje bi itko nazvao „poetskim“. Ovo je gotovo novinarski zapis - hladan, objektivan, bez gotovo ikakvih ukrasa osim par epiteta. On služi suhom navođenju činjenica. To je opet nešto kao „proza u stihovima“.

    Prijeđimo na još jedan primjer, kratku prozu manje poznatoga hrvatskog autora Alena Galovića:

    Nakon dugo vremena zagledao si se u daljinu. Ukočen pogled zaustavljao je sve prizemne misli i još se pokušavaš sjetiti strašnih zvijeri o kojima si slušao u djetinjstvu. Ti si čuo pjesme o nesretnim ljubavima, o prokletim muškarcima koji na pogrešnim mjestima traže uzbuđenja, ti poznaješ glazbu o nesreći koja je posve nalik našoj nepokretnoj, muljevitoj i prljavoj sudbini.

    Na otoku koji je volio glas debele pjevačice, kaže legenda, samo se u noćima punog mjeseca čuje rika lavova s Crnoga kontinenta. Tu noć nisi mogao dočekati. Za tijelo tvog jedrenjaka počele su prianjati školjke...

    Odmah je očito da je ova proza puno više „poetska“ od prethodne dvije „pjesme. Zadovoljava gotovo sve „poetske“ kriterije: sažeta je, vrvi netipičnim izrazima, stilskim sredstvima, kompliciranim i dominantnim metaforama, potpuno je posvećena ljudskom unutrašnjem, duševnom svijetu i doživljaju, nema nikakvu klasičnu radnju u smislu protoka događaja u vremenu, i što je također veoma bitan kriterij, veoma je „kriptična“, što će reći, hermetična, nerazumljiva čitatelju, višeznačna. Čitatelj ne dobiva objašnjenja za tvrdnje koje su mu bačene u lice. Čak niti ne zna kome se autor obraća. Može samo nagađati i skrojiti svoje vlastito individualno tumačenje ovog teksta. Sve su to karakteristike čiste poezije. Drugim riječima, ovo je ta famozna „poezija u prozi“.

    Na čemu nas to ostavlja? Teško je reći. Ono što smo do sad ustvrdili jest to da se sve karakteristike i poezije i proze mogu izokrenuti, ovisno od slučaja do slučaja. Kriteriji su nejasni. Mora li samo proza biti narativna? I epska poezija je narativna. Mora li poezija biti u stihovima? Poezija u prozi dokazuje da ne mora. Isto vrijedi i za „prozu u stihovima“. Ima li poezija isključivi monopol nad osjećajnošću i izražajnošću, te nad temama ljudske nutrine? Mnoga čisto prozna djela dokazuju da ne mora, primjerice romani Henryja Millera. Može li samo poezija biti hermetična i kriptična? Pročitajte neki od pomaknutijih postmodernističkih romana, primjerice „Goli ručak“ Williama Burroughsa i vidjet ćete da ne mora. Itd, itd.

    Postoji li neka jasna granica između proze i poezije? Usprkos uobičajenim očekivanjima, izgleda da ne postoji.

    Jedno od pokušaja rješavanja ovog problema je pokušati izraditi skalu „argumentacije po važnosti“, na taj način da ćemo gradirati već nabrojene argumente tako da ćemo u slučaju poezije veću „težinu“ dati „unutrašnjoj formi“, a u slučaju proze ćemo prednost dati „vanjskoj formi“. Zašto? Iz jednostavnog razloga, što je proza po nekim svojim općim teorijskim karakteristikama prozaičnija, a poezija apstraktnija. Tako možemo izraditi sljedeće skale redanja kriterija prema važnosti:

    a) kriteriji za poeziju poredani prema važnosti: apstraktnost > osjećajnost, „liričnost“ > stilska sredstva, jezik > forma

    b) kriteriji za prozu poredani prema važnosti: forma > stilska sredstva, jezik > osjećajnost, „liričnost“ > apstraktnost

    Prema ovom vrednovanju kriterija bilo mi nam lakše svrstati Goli ručak u prozu, jer bismo dali prednost vanjskoj formi. Prema ovome bismo odmah mogli i Cendrarsovu „pjesmu“ svrstati u „prozu u stihovima“, jer prema poetskim kriterijima ona podbacuje u zadovoljavanju najvažnijih karakteristika poezije, a ispunjava samo one najtrivijalnije kriterije za „poetsko“ (tj. formu).

    Bismo li time razriješili navedene dileme? Ne bismo. Ponovno smo dobili jedan teorijski konstrukt koji pretendira na to da su njegovi kriteriji i njegova vrednovanja istih tih kriterija najbolji. Ovo može poslužiti jedino kao jedna jako krhka nit vodilja za oprezno pristupanje ovom problemu i pokušaje početnih analizaraznih djela.

    Poanta ovotjedne kolumne nije naći rješenja za ovdje izložene probleme književne teorije, već svrnuti čitatelju pažnju na to da ne treba vjerovati opće prihvaćenim i naučenim teorijama bez da ih sami kritički odvagne i protrese poput vreće. Kritičko razmišljanje treba dominirati svim područjima našeg života i kulture ukoliko želimo dalje evoluirati kao ljudska bića.

    Kolumna: ZOON EMOTICON

    Autor: Boris Kvaternik
  • TEME I DILEME DIGITALNE FOTOGRAFIJE

    POMOĆNA OPREMA – BLJESKALICA

    Ako ste iole zahtjevan korisnik digitalnog fotoaparata (a već vaše praćenje ove kolumne ukazuje na to) iznenadit ćete se da uopće spominjem fotografiranje uz pomoć bljeskalice. I tu bih se složio: bljeskalica služi da se s pomoću nje fotografira dječji rođendan, da se 'glupira' društvo na subotnjem izlasku, i slično. Ali sve je to fotografija samo po tehnologiji, a ne i po kreativnim kriterijima. Bljeskalica uništava likovnu dimenziju fotografije, spaljuje prvi plan, zadnji plan ostavlja u mraku, na licima ocrtava ružne uske oštre sjene oko nosa i pod bradom, pretvara ljude u vampire crvenih očiju, te na niz drugih načina uništava mogućnost kreiranja oku ugodne fotografije. Ovo se u svakom slučaju odnosi na ugrađenu bljeskalicu iznad objektiva fotoaparata, no nije mnogo bolji rezultat niti sa dodatnom bljeskalicom, ako ju ne koristimo na ispravan način. S druge strane tek osnovno poznavanje fizike svjetla dovoljno je da s pomoću jedne bljeskalice napravimo sjajne fotografije koje djeluju kao da su rađene s pomoću većeg broja studijskih rasvjetnih tijela. Loša vijest je da se sljedeća kolumna odnosi samo na korisnike fotoaparata iz klase DSLR, jer kompaktni fotoaparati gotovo nikad, čak niti napredniji kreativni modeli, nemaju stopicu za postavljanje dodatne bljeskalice.

    Na fotoaparat se postavlja bljeskalica, koja je već u svom osnovnom položaju znatno bolja od ugrađene, jer je veća i udaljenija od objektiva. Pa ipak, i dalje se formiraju ružne sjene, a niti ujednačenost bljeska po dubini nije moguće postići. Da bismo tome pomogli moramo bljeskalicu okrenuti od modela (scene), zakretanjem glave vertikalno i horizontalno. Pri ruci mi je Canon Speedlite 550EX, uz napomenu da će sve što ću napisati vrijediti i za svaku drugu kvalitetnu bljeskalicu. Što nam je potrebno?

    Osim fotoaparata i bljeskalice  potrebna nam je prostorija bijelih zidova i stropa. Naravno da nije nužno da su potpuno bijeli, ali ako su jače obojani (posebno strop) bit će potrebno kompenzirati obojenu svjetlost u postprodukciji. Bolje je ako su zidovi slobodniji od namještaja, te da strop nije viši od 3-4 metra. No ubrzo ćete vidjeti da niti jedna od tih okolnosti nije tvrda, te se stvari mogu riješiti na druge načine. Dobro je uz bljeskalicu imati jedan studijski kišobran sa stalkom, jer se pomoću njega mogu postizati različita osvjetljenja neovisna o zidovima prostorije. Jeftinija verzija su fotoreflektori, sklopive okrugle površine bijele ili srebrne površine (ponekad zlatnožute), uz koje dobro dođe stalak, ili asistent. Međutim, ako imate mogućnost koristiti prostoriju dimenzija do 10/10 (ne veću), sa bijelim stropom i bijelim zidovima, bljeskalica je sasvim dovoljna. Pogodni su galerijski prostori u razdobljima kad nema izložba.

    Osnovni položaj pri fotografiranju je bljeskalica na fotoaparatu glave podignute pod kutom od 90° prema objektivu (bljeskalica u potpuno ispruženom položaju), sa podignutom ugrađenom reflektirajućom površinom. Ukoliko bljeskalica nema ugrađenu reflektirajuću pločicu, lako ju je improvizirati pomoću gumice, tvrdog papira i samoljepljive srebrne tapete. Razumljiv je da kad fotografiramo u 'portrait' formatu (uspravna orijentacija), moramo zakrenuti bljeskalicu da opet bude okrenuta prema stropu.

    POMOĆNA OPREMA – BLJESKALICA

    Pogledat ćemo neke primjere:

    Slučaj 09 – portret pomoću bljeskalice

    Korištenje bljeskalice u povoljnim uvjetima može u potpunosti zamijeniti studijsku rasvjetu kada fotografiramo portrete. Djevojka na fotografiji (model: Ana) snimljena je u galerijskom prostoru visine nešto više od 3 metra, srednjih dimenzija s bijelim zidovima. Bljeskalica je usmjerena u strop. Na podu ispred modela postavljen je bijeli fotoreflektor.

    Ana

    Fotografija je napravljena DSLR Canon 7D, te objektivom Tamron 18-270, uz korištenje bljeskalice Canon Speedlite 550EX.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 119 mm
    Ekspozicija – 1/160 sec
    Zaslon – f/7.1
    ISO – 200
    Balans bijeloga – AWB

    Najprije nekoliko općih napomena u vezi fotografiranja bljeskalicom: Fotografirat ćemo u manualnom modu (oznaka M), uz vrijeme ekspozicije koje ne smije biti kraće od 1/200 sekunde (preporučam 1/160). To je važno zbog sinkronizacije sa bljeskalicom, kako ne bi dio slike bio zamračen zbog prebrzog pada zavjesice. Uz ovu ekspoziciju (kao i svaku drugu dulju od te, 1/160 – 1/30), pri fotografiranju portreta treba voditi računa da ISO vrijednost bude niska, kako bi fotografija bila što oštrija. Ponekad je potrebno isprobati 2-3 fotografije prije nego se dobije odgovarajuća svjetlosna vrijednost. Ukoliko svjetlosni uvjeti iziskuju pojačanje svjetla, kod portreta radije preporučam pojačanu kompenzaciju snage bljeskalice (posjeduje ju većina bljeskalica), nego povisivanje ISO vrijednosti u zone rizika od šuma. No u manjim prostorijama od toga ne treba strahovati.

    Ugodno razlijeganje raspršene svjetlosti koja je udarila u strop i prosula se odozgora po djevojčinom licu, djeluje kao profesionalni reflektori opremljeni softboxima, što znači da ste tog časa uštedjeli najmanje 1.000€. Sjene su meke i razlivene, te naglašavaju modelaciju lica. Kako se ipak ne bi pojavile preduboke sjene pod očima i pod bradom, preporučam da se na pod ispred modela postavi fotoreflektor koji će dio svjetlosti od stropa nježno vratiti odozdol. Za ovaj trik ne treba mnogo opreme, a rezultati su sjajni.

    Slučaj 10 – portret pomoću bljeskalice

    I u ovom slučaju korištena je ista oprema kao i u prethodnom. Portret je fotografiran iz 'ptičje perspektive'. Uvijek treba voditi računa da je glava bljeskalice okrenuta prema stropu, bez obzira u kojem se položaju nalazio fotoaparat. Djevojka (model: Lucija) je fotografirana u sobi na podu pokrivenom crnim platnom. Soba je manjih dimenzija sa bijelim stropom visine 2.40 metra.

    Lucija

    Korišteni podaci:

    Mod – M
    Fokus – 70 mm
    Ekspozicija – 1/160 sec
    Zaslon – f/7.1
    ISO – 200
    Balans bijeloga – 4.900°K

    Među podacima koji su identični prethodnom slučaju, upada u oči balans bijeloga koji je izvršen 'ručno', postavljanjem temperature u Kelvinima. To je učinjeno zbog zidova u prostoriji koji su toplih boja, pa su refleksijom neznatno podigli temperaturu fotografije. Ovo se jednako moglo izvršiti u postprodukciji, ali sve što je moguće i sve što se uoči u samom procesu fotografiranja dobro je namjestiti već unaprijed.

    Slučaj 11 – portret pomoću bljeskalice u punoj figuri

    Ako posjedujemo bljeskalicu odgovarajuće snage, neće predstavljati nikakav problem niti portret u punoj figuri, mada je sad područje koje obuhvaća bljesak veće. Ipak, u ovakvim slučajevima preporučljivo je ne fotografirati s prevelike udaljenosti, mada bi to bilo ugodnije zbog perspektivne distorzije. No to je kasnije mnogo lakše ispraviti u editoru nego loše sjene.

    Ivana

    Korišteni podaci:

    Mod – M
    Fokus – 35 mm
    Ekspozicija – 1/160 sec
    Zaslon – f/6.3
    ISO – 200
    Balans bijeloga – AWB

    Nema bitnih razlika između podataka ovog portreta i portreta poprsja / polufigure, u prethodnim primjerima. Djevojka je na visokom stolcu (model: Ivana), koji ju odvaja od tla i raspršuje po tlu sjene figure. Također je dovoljno udaljena od zida u pozadini da ne bi došlo do ocrtavanja njene sjene na zidu. Ako bismo primijetili neugodnu perspektivnu distorziju pa bismo se poželjeli odmaknuti još više, tada treba glavu bljeskalice nagnuti naprijed, kako bi strop reflektirao svjetlost u zonu modela, postoji opasnost da dio izravne svjetlosti bljeskalice padne na model i uzrokuje oštre sjene. To ćemo izbjeći jednostavnim improviziranim zasjenjenjem glave bljeskalice, koje ne umanjuje mlaz svjetla prema stropu, ali zato priječi da svjetlost padne izravno na model.

    Sjenilo

    Ovdje smo razmotrili osnove fotografiranja sa dodatnom bljeskalicom. Svaki prostor pružit će nove pretpostavke, i kad se jednom uvježbamo u bijeloj sobi 'hvatati' odraze i usmjeravati ih na ugodan način prema modelu, znat ćemo iste zakonitosti iskoristiti i u svakom prostoru u kojem se nađemo. Nakon što ovo savladamo, bit ćemo spremni za novu lekciju fotografiranja bljeskalicom – odvajanje bljeskalice od fotoaparata.

    Obzirom da su ove kolumne bile posvećene uglavnom korisnicima fotoaparata DSLR klase, sljedeća će kolumna biti posvećena korisnicima kreativnih kompakta.

    Autor: Zdenko Balog

Prodaja slika Online

Tekstovi i fotografije na ovoj stranici vlasništvo su njihovih autora i nije dopušteno njihovo skidanje i upotreba bez odobrenja autora i bez navođenja linka stranice kao izvora.

© 2013 Ludvig dizajn. All Rights Reserved.