kolumna

  • Iseljeni

    Već mi je po 110. put tijekom zadnjih nekoliko godina došao na mail neki spam USAFIS ili neke slične organizacije, na što ni ne obraćam pažnju već samo bacam, o tome kako bih mogao sudjelovati u nekoj lutriji za useljeničke vize za SAD. Nije samo SAD, ima ih i za Kanadu, Australiju, dobro, Novi Zeland još nisam dobio, no činjenica je da ove „ponude“ stalno dolaze, čak i češće nego one za bankovne i nebankovne kredite (ne znam, valjda imam takav profil u mašineriji da se odmah meni šalje taj tip ponuda). Unutra me se vabi da mi povećavaju šanse za useljenje i da sam kadar za kakvim navodno ima potrebe s obrazovanjem kakvo im treba. Navodno. Sve to ionako piše robot.

    Lagao bih kada bih rekao da mi nije palo na pamet javiti se na takvo nešto. Možda još češće prije 10 ili 15 godina nego danas, kada bi ovo iseljenje značilo skok iz jednog već stvorenog svakodnevnog komfora (sa svim poznatim nedostacima) u nešto nepoznato (s nepoznatim nedostacima), moguće i vrlo tegobno u prvim godinama (da se razumijemo, imam previše poznanika, prijatelja i rodbine abroad i down under, da bih idealizirao priču o iseljenju kao nešto – „eto, stigosmo u netegobni život, pare stižu, radi se po PS-u, nema brige, sve je na svom mjestu“).

    Iseljeni

    No, svjestan sam one druge dimenzije – zaista, ali zaista ni za jednu jedinu osobu koju poznam, a koja je iselila, posebno u prekooceanske zemlje, ne mogu reći da se radi o očitim primjerima neuspjeha, štoviše, radi se o ljudima vrlo različitih obrazovnih statusa, različitih razina poznavanja jezika, različitih vještina i sklonosti, no svi od reda nakon nekoliko godina mogu reći – izuzev neosporne i danas po mome ne toliko opravdane nostalgije – da su čak i u prvoj generaciji postigli lijep i kvalitetan, integrirani život srednje ili više srednje klase te da se sve to trapljenje i mučenje s prvim godinama (ovisi o kojoj se iseljeničkoj generaciji radi, naime, nisu iste iseljeničke priče onih koji su otišli, za vrijeme Austro-Ugarske, 20ih i 30ih, onih poslije Drugog svjetskog rata i četvrte generacije, ove najnovije, koja iseljava jednostavno jer ne želi trošiti vrijeme i samim time život u zemlji koja nema kapacitete za radnosposobno stanovništvo) u svojoj biti isplatilo.

    Jer, kad pogledamo cijeli hrvatski i balkanski barabarogenij, sav se on u posljednjim dvama stoljećima najbolje realizirao vani, posebno u Americi: nema smisla nabrajati, naravno da su neke tehnološke zadanosti bile prednost same po sebi i naravno da nije moguće uspoređivati poziciju npr. Rimca s Elonom Muskom, ili ako želite razvijati rakete za let na Mars, sigurno to neće raditi u nas kao niti baviti se onim čime se bave tehnološki divovi informatičko-informacijskog doba. Ali, primjerice, tko je nama kriv što je zinfandel iz Nape poznatiji od našeg plavca, zar ne? Tko je nama kriv što smo stvorili novozelandsko i pacifičko ribarstvo, a mi ga imamo na razini lokalnog skoro-pa-folklora. Tko je nama kriv što sudjelovali u stvaranju kalifornijskog vinarstva, a naše je tek zadnja decimala u svjetskim relacijama. To su tek banalni primjeri, a ima ih beskrajno puno. Kako to da kod nas ništa ne uspijeva? Kako to da je kod nas najmanje cijenjen kreativni i produktivni um (štoviše, njega nazivamo „malim filozofom“, a što je vrlo pejorativno), a najviše pak onaj koji se nalazi u sintagmama „snalažljiv čovjek“ (znači „lopov“, „razbojnik“, „prevarant“), „zna abecedu života“ (znači „poltron“) ili „uhljeb“ (istovremeno predmet mržnje i zavisti). Podsjeća me to na onu pripovijetku Mome Kapora kako bi američki milijarder i iseljenik, inače nepismen, da je – paradoksa li – kojim slučajem bio pismen ostao ovdje i postao poštar u nekoj dinaridskoj vukojebini, eventualno dosegnuvši razinu „male pljačke vlaka“.

    Istina je da je ovo bio prostor vjekovnog iseljavanja. Danas nam za iseljenje gotovo nije potrebna ni putovnica, barem u 30 zemalja možemo s osobnom iskaznicom, a u još 100 bez vize, u biti nikad u povijesti nije bilo slobodnije što se toga tiče (heh, prednosti članstva EU i uskoro Schengena, ajde, nije ni to tako loše). Treba, naravno, nešto novca i kuraja, kako bi narod rekao, ne bi bilo loše poznavati malo i jezik zemlje domaćina, danas je to uglavnom engleski. Ali i Italija, Grčka, Skandinavija, Njemačka, Irska, Francuska, Češka, Britanija, Španjolska, Poljska, baltičke zemlje, sve od reda su iseljeničke zemlje s ogromnim dijasporama koje su odlazile u manjim ili većim valovima, pa po tome nismo baš neka dramatična iznimka. Iznimka smo samo po jednom, a odnosi se na sve zemlje bivše Jugoslavije – nikad, ali nikad ne možemo postići svoje profesionalne ciljeve ovdje na onoj razini na kojoj to postižemo preko oceana. Zašto, mislim da je pitanje malo složenije jer sad imamo i posve nove procese vezane uz velike seobe (ne samo iz ratom ili permanentnim siromaštvom ugroženih područja) i ogroman utjecaj komunikacijskih tehnologija. I konačno, ovo poziva na jako bitnu stvar, na to da se stvarno priupitamo: a što mi zapravo hoćemo? Koji je naš cilj kao zajednice slobodnih građana? Koje su to inhibicije i zašto one koče prirodan razvoj ovdje i sada (koji je očito moguć drugdje i koji ta dijaspora uporno dokazuje), i zašto ni jedna razina društva (prije svega mislim na elite) nikada nije potegla ručnu i povela ozbiljnu raspravu o navedenom.

    Ovaj će moj tekst ostati otvoren, upravo kao i mailovi s ponudama za iseljenje u SAD, Australiju, Kanadu ili Novi Zeland. Oni će i dalje stizati, a ja ću ih i dalje bacati i povremeno, baš onako tipično hrvatski, nad njima dvojiti… Iseliti ili ne?

    Autor: Milan Zagorac

  • Iz praha si nastao u prah ćeš se pretvoriti...

     

    U svakom slučaju od samog rođenja ako vjeruješ da ćeš uspjet vidjet čes u svemu prilike... ako ne vjerujes vidjet ćeš prepreke.
    Živi život bez " šta ako". NE je prva riječ koju si trebao naučiti bez osjećaja krivice. Ako nisi pokušaj...nisi još mrtav. Samo ljudi koje voliš mogu ti život učiniti nepodnošljivim.....drugi ne bi trebali, nikako. Tvoja snaga je u tome da ne tražiš od nikoga nista...još manje očekujes, iskoristi to. Ako imaš loš dan u tome nema nista loše. Ono što je lose je što drugi moraju zbog toga imati isti takav dan.

    Iz praha si nastao u prah ćeš se pretvoriti...

    Nemoj pokušavati biti različit. Budi samo dobar. To je dovoljno različito.
    Kad ti sreća zatvori jedna vrata često ti odmah otvori druga...ali nemoj pre dugo gledati u ona zatvorena. Budi kao voda...ona ide naprijed i ne osvrće se nazad da vidi tko iz nje pije.
    Ako se razboliš, znaj da su ti to učinile emocije. Fokusiraj se na ozdravljenje ma kako teška bolest bila, ozdravit ćes, ako vjeruješ.
    Molim te, voli sebe, samo tako drugima nisi teret već inspiracija.
    Sudbina čovjeka je da smo vječni, bit će ti točno onako kako ti želiš.
    Ljudi koji te ogovaraju rade to samo zato jer nemaju ostvaren svoj život i nesigurni su. Da bi sebe podigli moraju tebe spustiti.
    Pazi...kako misliš o sebi tako će i drugi misliti o tebi.Budi najbolja verzija sebe. Budi bolji danas nego si bio juče. ..sutra , nego si danas.

    Zapamti, nije zivot sigurnost. Život je sloboda. Diši....I nije život ono što se događa nego kako ti gledaš na to što se događa. Budi sretan. Nije teško. To je samo stvar odluke ili izbora. Svaki put kad si loše sjeti se netko sada moli da je na tvom mjestu. Budi zahvalan. Uvijek budi zahvalan na onome šta imas pa će doći i ono što želis.
    Da li si sa pravim partnerom? Jesi. Uvijek si sa pravim partnerom. Jer, tvoj partner je odraz tvog fokusa, vibracije, stanja...On je tvoje ogledalo. Da...teško priznati.?.

    Znaš kad čes dobit idealnog? Onda kad ti postaneš idealan. E da, tako to ide.
    Ljubav nije ti MENI. Ljubav je ja TEBI. Onda ćeš dobit ti MENI.
    Hejjj, ne laži sebe...nema krive odluke. Ona je u tebi. Ne možeš dati ono što nemaš. Kad promijeniš sebe promijenit će se svijet oko tebe. Budi pozitivan : i drugi su uspjeli, uspjet ću i ja !!! Vjeruj.
    Dozvoli sebi sjajiti punim sjajem.Ne dozvoli nikome da te vrednuje. Eee...znaš kad ćeš postat uspješan čovjek? Kad postaviš čvrste temelje od kamenja koje su drugi bacali na Tebe. I znaš kad ćeš ostvarit svoje snove? Kad se probudiš! Nauči sve prihvacati sa : sve je dobro a bit će i bolje!

    Ne kupuj markiranu robu. To je bačen novac. Budi TI marka.
    Ne trči za nicim i nikim....jer to će bježati od tebe.Prestani trcati i samo budi sretan...i to će doći, samo po sebi.
    Kad trebaš nesto , reci to Bogu. Nauči se komunicirat s njim. " Pitajte i dat će vam se. Tražite i nači čete " - rekao nam je svima.
    Al...niko ne pita.

    Prije nego krenes tražiti sreću provjeri... možda si već sretan?
    Ako zeliš biti istinski sretan, veži se uz cilj , ne uz ljude i stvari.
    Sanjaj srcem a voli dušom.
    Ponekad, kad se stvari raspadaju...ne tuguj, one zapravo sjedaju na mjesto. Govori tiho, ne galami. Govori tako da te drugi vole slušati. Budi duša društva i uvijek ostavi svakoga bolje nego si ga zatekao. I pazi...šta govoriš. Jezik nema kosti.... ali stvarno je dovoljno jak da slomi srce.

    I shvati...koliko god da si velik ili mali, jak ili slab, pametan ili glup, uspješan ili neuspješan...isti si kao ja. Kao on. Kao svi. Jednog dana svi ćemo stajati pred licem sudbine.... Crno lice sudbine. Hoćeš tada razmišljati koliki si?
    Hoćeš moći sa sobom ponijeti sve svoje bogatstvo za kojim si trčao? Stajat ćeš malen i skroman...kakav si bio kad si se rodio. Samo razlika ogromna. Rođenjem si dobio naj veću stvar na svijetu- IZBOR !
    Sada više nemaš nikakvog izbora.

    Živi čovječe ovaj zivot s radošču u srcu dan po dan... a svaki dan neka bude tvoja SVEČANOST!
    Jer neznas...koliko ti je ostalo .

    Autor : Kamelija Salopek



    Ilustracija: Preuzeto sa Facebook-a

  • Izbori...


    Bila dva brata. Rođena od iste majke.Nakon završene srednje škole život ih razdvaja jer biraju različite države studiranja. I svak ode svojim putem.Čuju se vrlo, vrlo rijetko a vide još rijeđe. Godine prolaze i nađu se na godišnjici mature. Ante je završio medicinu i postao čuveni kururg. Stipe nije završio fakultet. Promijenio je puno firmi i puno radnih mjesta. Nigdje nije ostao dugo uvijek iz istog razloga. Bio je konfliktna osoba. Zadnje dvije godine čak niti ne radi.
    Kamelija Salopek Na prozivci upita ih profesor: Kome možete zahvaliti za to što ste postali? Obojica jednoglasno odgovore: roditeljima!

    Dok je Ante priznavao trud roditelja koji su ga odgajali Stipe ih je osuđivao. Mogu te odgajati potpuno isto....davati pritom maksimum sebe jednom i drugom...postat ćeš ono što izabereš postati. Nije do roditelja! Do tebe je.
    I nitko ne može da te uništi osim ti sam sebe . I niko ne može da te spasi, osim ti sam sebe.

    Stipu je u životu vodio ego. Antu iskustvo i srce. Zato se nisu ni mogli razumjeti. Kako objasniti nekome bilo što ako je njegov maximum tvoj minimum?

    Ante je vjerovao u ljude koji su mu punili baterije. Stipe je vjerovao onima koji su mu punili glavu. Stipe je kršio sva pravila života ne razumeći da se pravila prvo moraju naučiti da bi se mogla kršiti. Nije znao da je njegov najveći neprijatelj on sam. Nije razumio da bi mu svijet bio pod nogama samo da je uspio svladati samoga Sebe. Nije znao ni to da svijet može mijenjati samo svojim PRIMJEROM a ne svojim mišljenjem.

    Uvijek možemo sebe uzdići ili poniziti.... biti prosjek ili iznad njega . Biti svoj ili ničiji. Biti sluga ili gospodar. Živjeti život, svoj ili tuđi.
    Sami biramo.

    Autor: Kamelija Salopek

  • Izgatat ću ti po Facebooku!

    Ne znam kako bih vas u to mogao uvjeriti – jer, naime, sve što vidite pokazuje suprotno – da sam ja u biti introvertirana osoba koja voli samoću i mir, štoviše, vrlo ladanjsku atmosferu dokolice u čitanju uz vruću kavu/čaj uz peć/kamin, kupanje u moru/jezeru/rijeci/čemu već, i vrlo uzak obiteljski krug koji je ujedno i sasvim dovoljan. Naravno, to je uglavnom, ako bi netko poskrolao po mojim javnim društvenomrežnim stranicama i profilima skoro posve suprotno: pa održao performans, pa izjavio ovo, pa rekao ono, pa napisao ovo, pa napisao ono… ekstrovertirani davež, onaj bezveznjak željan pažnje… Prihvatio bih i to da slučajno ne vidim i tuđe profile i to osoba koje se ne bave nikakvim javnim poslom, pa se opet nešto na njima vidi, barem neka sklonost (putovanja, djeca, kuhanje, ljubimci i to bih čak stavio tim redom) ili sama činjenica da ne stavljaju ništa na zid znači upravo da jednostavno samo prate i slijede uz pokoji lajk…

    Izgatat ću ti po Facebooku!

    Ovaj „ekstrovertirani“ privid proizlazi iz prirode posla koji radim, manje-više, bez prekida punih 20 godina, a koji je povezan s time „javno“. Sve što radim zapravo je javno, tj. mojega posla ne bi ni bilo da nije javan. Na primjer, ne možeš napisati knjigu, a da je ne predstaviš, da usput ne vodiš blog, da nisi na društvenim mrežama, da nisi dao neku izjavu o ovome ili onome (što je predmet u koji se razumiješ, naravno, ne mislim da je baš pametno biti medijska posvuduša o temama s kojima nemaš blage veze) – pa samim time, koliko se god uvjeravao u nužnost odmaka od „javnog“ jer ti treba i privatno, ne na jednu poluvečer ili pola vikenda, nego na neku pravu mjeru kada si zaista isključen, do toga, međutim, zbog same prirode tehnologije i posla nikada ne dolazi. Nema šanse. Nema trenutka odmora, lajkovi, mailovi, poruke, notifikacije, komentari, o organizacijskim tehnikalijama uopće neću jer ih ima bezbroj (uključujući i faktor npr. vremena, tj. je li vani kiša, snijeg ili bura), to je sve dio posla koji izgleda tako – blago rečeno – laganini i humanistički, nešto što se na kraju vidi – a gdje drugdje nego na Facebooku.

    Prije nekih desetak-petnaestak godina jedan mi je američki prijatelj rekao da se uopće neće morati nikoga pitati nikakve iskaze, već će sve raditi neki algoritam. To mi je djelovalo posve apstraktno i nevjerojatno, naime, kako bi o meni nešto mogao znati stroj, pa samim time i mašinerija, ako ja još uvijek ne vidim ništa takvo na vidiku. Kad sam ga pitao što je točno mislio, nisam ga nimalo razumio. I onda, danas na FB na stranici jednog prijatelja naletim na članak The Data That Turned the World Upside Down (linkati na http://motherboard.vice.com/read/big-data-cambridge-analytica-brexit-trump) i zapravo, iako sam već odavno bio sumnjičav prema kvalitetama vidljivima na društvenim mrežama, shvatim da je upravo to taj algoritam, taj stroj koji definira što ste zaista i kako funkcionirate: ima stvari koje ni sam o sebi nisam znao, primjerice da sam psihološki 13% žena, da sam čak 52% sretniji sa životom od većine (LOL, a ja sam mislio da sam centar depre, kakvi su onda tek drugi), neke sam stvari znao, ali... da... dio podataka izvučen iz mojih lajkova dodijeljenih nekim serijama, brendovima ili proizvodima… Hm, je li to zaista to? Ne znam ni sam, ali svakako isprobajte i sami na ovome linku (https://applymagicsauce.com/), vjerujem da ćete saznati, upravo kao i ja, ponešto o sebi i svojim sklonostima iako ni sami niste znali za to. Okej, vjerujem da bi se dalo izvući određene metodološke pogreške (nisam baš lud za psihometrijom, a još manje statistikom), jednako kao što osobno vjerujem da je nekoliko minuta izravnog živog razgovora s nekom osobom dovoljno kako bismo je barem skenirali i vidjeli hoće li stvari „kliknuti“, no… To je u odnosu na ovo dječja igra, bez ovako dalekosežnih podataka koji svakako imaju svoje efekte i na javna djelovanja, zar ne, djelovanja i oblikovanja mase?

    Iako sam sebe uvjeravam da nas ova pojava još uvijek nije do kraja pojela, ne mogu se oteti dojmu da to zaista ne postaje sve više upravo tako. Ne, nije to veliki brat niti je to neka soma, nije to taj vid manaipulacije, ovo je nešto na što dobrovoljno pristajemo i što prihvaćamo, a da se nikada nismo sami ni priupitali o dalekosežnosti ovakve mašinerije (iako kritika masmedija kao i masovne proizvodnje postoji otkako je i samih masmedija i masovne proizvodnje) koja, unatoč tome što nam je često od koristi, ima i svoje nuspojave, ali, eto, one su opet bile spomenute tek malim slovima, ili, ups, netko ih je čak i zaboravio napisati… Uostalom, nema veze, za nuspojave mrknite dva-tri helića, bit će okej.

    Na kraju, ako me ne vidite uživo, a postoji velika vjerojatnost da me ne vidite danima, mjesecima ili godinama (što ni ne mora nužno biti nešto loše), a što da vam kažem, gledajte me na Facebooku, možda je on postao i realnija stvarnost od stvarnosti, možda je moja slika u mediju postala više ja no što sam ja sam to želio. Jer, ja onda ni nisam ja.

    Ionako smo već pomalo odbacili kavu i grah, te zastrajele i glupe oblike proricanja budućnosti, ne bismo li s veseljem i interesom rješavali testove budućnosti na Facebooku. Zašto ne? Možda zaista i zna budućnost. Ako i ne zna, napravit će je da bude baš takva. Dovoljan je naš lajk pristanka.

    Autor: Milan Zagorac

  • Jedini put kad mi je pomoglo to što sam pjesnik

    Zakoračili smo u ono magično doba godine kojim dominira sezona godišnjih odmora. Još malo pa će nas kolektivno pustiti iz naših kaveza kako bismo na par tjedana osjetili malo slatke slobode prije nego li nas ponovno zaključaju i stave nam još teže lance. Stoga danas želim s vama podijeliti jednu pričicu s mora kako bismo ostali u mediteranskom tonu.

    Dogodilo se to prošlog ljeta. Kao i uvijek, provodio sam godišnji na svom omiljenom mjestu na svijetu – otoku Viru.

    Vir je dosta specifična turistička lokacija, i teško mi je definirati zašto sam toliko opčinjen njime, posebno zato jer Vir ima doista mnoge nedostatke i posve sigurno nije nekakav mediteranski raj na zemlji:

    Ručak

    a) Voda na otoku je zatrovana rijekama podzemnih fekalija, pa ju morate tokom cijelog odmora kupovati u dućanu.

    b) Novogradnja na gotovo cijelom otoku podsjeća na scenografiju iz nekog drogiranog sna – gradi se bez reda i smisla, ogromni stupovi i isturene ljubičaste terase, dvorišta popločena šljunkom s rimskim fontanama, gotičke ograde i neožbukani gornji katovi. Izgled cijelog otoka je daleko od ikakvog sklada, zapravo djeluje groteskno. Nikad neću zaboraviti tren kad sam jedne godine na nekom od pokrajnjih putića nabasao na kuću na kojoj je glavni „ukras“ bio golemi gipsani Spider Man koji se naizgled verao po pročelju kuće.

    c) Cijene u ugostiteljskim objektima uglavnom su pretjerane, a hrana je uvijek ponovno razočaranje. Ne možete si pomoći da se pri izlasku iz restorana ne osjetite opljačkanima. Također, većina restorana otvara se oko 11 sati, a hrana se počinje služiti oko 12 ili 1, da se ugostitelji ne bi prenapregnuli.

    d) Ako ste, ne daj bože, poput mene biljojed koji od bataka, ćevapa, pizza sa sirom, liganja i škarpina nema ništa za izabrati, na Viru se vaše nepce neće baš dobro provesti. Vjerojatno ćete poput mene biti prisiljeni doručkovati kruh s paradajzom i lukom s obližnje tržnice. Gastronomska ponuda na cijelom otoku veoma se kruto odbija osuvremeniti i ugoditi bilo kome tko ima navike koje se ne poklapaju s klasičnom hrvatskom „kužinom“, već „cili svit triba znat da nema bojeg od tog, ae!“

    No, i nakon svih tih loših osobina, na Vir se vraćam već 14 godina za redom. Dobre uspomene i osjećaj nesputanosti koji me svaki put obuzmu čim prijeđem Virski most brišu loše dojmove kao mokrom spužvom.

    Prijeđimo na prošloljetnu anegdotu. Tog podneva oporavljao sam se od gadnog mamurluka, a uz to sam bio i jako gladan jer sam prošlih nekoliko dana uglavnom samo partijao i pio, zapostavljajući hranu kao neki važni čimbenik za funkcioniranje mojeg tijela.

    Protegnuo sam noge do plaže na sjevernom dijelu otoka dok me Sunce udaralo u glavu kao boksačka rukavica. Nakon preduge šetnje i sve jačeg kruljenja u želucu, napokon sam nabasao na neki restoran uz samo more. Sjeo sam unutra nadajući se da ću na meniju, uz uobičajene hrpetine mesa sireva, pronaći barem nekakav pomfri koji bih mogao naručiti.

    Nakon grozničavog pretraživanja jelovnika, očajno sam primijetio da za mene postoji jedno jedino jelo na jelovniku – a to je bila obična povrtna salata, u sekciji „prilozi“. No, prihvatio sam to, nadajući se da bi Dalmatinci mogli, ako ništa drugo, znati napraviti jestivu mediteransku salatu. Bila je to jedina salata na cijelom jelovniku koja nije sadržavala sir ili ribu, tako da barem nisam imao nikakvih dilema oko narudžbe.

    No, kad se neuljudni konobar napokon pojavio s mojom salatom i tresnuo ju na stol ispred mene, i posljednje nade da ću pojesti nešto ukusno su me napustile.

    Salata koju su mi naplatili skoro 30 kuna sastojala se od nekoliko žlica graha i kukuruza iz jeftinih konzervi iz supermarketa. Unutra je bilo i nekoliko kockica luka. Zurio sam u tu abominaciju, ne vjerujući koliko ugostiteljstvo može nisko potonuti i koliko je kruto i neprilagodljivo svakome tko odbija jesti lešine.

    Kušao sam takozvanu salatu. Okus je bio odvratan. U posudi se nalazilo možda sveukupno 2 zrna soli, ali je zato octa bilo toliko da su mi od njega zasuzile oči. To je smeće bilo jedva jestivo.

    Pa ipak, bio sam toliko iscrpljen i gladan, a u glavi mi se previše vrtjelo od Sunca. Nisam se mogao prisiliti otići odatle u potragu za nekim drugim restoranom. Pojeo sam tu paklenu salatu uz očigledno gađenje, dok su konobari ravnodušno paradirali pokraj mene ni ne pogledavši me, kao da sam otpadak pokraj kojeg prolaze cestom.

    Nakon što sam jedva dovršio jelo, nisam znao što bi sa sobom, pa sam ostao tamo sjediti jer je terasa lokala bila na samoj plaži. Promatrao sam pučinu. U jednom trenu osjetio sam kako se u meni budi nalet inspiracije. Izvadio sam iz torbe bilježnicu i počeo mahnito zapisivati stihove koji su mi navirali u glavu.

    Čim je prvi konobar, koji me do tad u potpunosti ignorirao, vidio da iz torbe vadim bilježnicu i radim nekakve zabilješke, izbečio je oči prema meni kao žaba. Brzinom svjetlosti se pokupio u unutrašnjost lokala, da bi se ubrzo vratio s još jednim konobarom. Stajali su postrance i uzrujano me promatrali kako pišem.

    Uskoro su me, na moje čuđenje, počeli salijetati poput galebova koji se otimaju za strvinu.

    - Oprostite, je li sve bilo u redu? - upitao je zabrinuto prvi.

    - Mogu li Vam još nešto donijeti? - upitao je drugi.

    - Nadamo se da je sve bilo dobro - ponovio je treći.

    Nije mi bilo jasno što se događa. Riješio sam ih se što sam prije mogao, da bih nastavio dalje pisati. No, oni nisu odustajali. Nakon nekog vremena, konobar koji mi je donio onu sramotnu salatu, sad se potpuno nepozvan i manji od makovog zrna pojavio predamnom s tacnom na kojoj su bile palačinke punjene džemom od jagoda. Moja zapanjenost je bila sve veća.

    - Na račun kuće - rekao je, i ostavio me da zurim u palačinke.

    Trebalo mi je neko vrijeme da procesuiram što se dogodilo. Napokon sam shvatio u čemu je stvar. Zato što sam izvadio bilježnicu i počeo u nju zapisivati stihove, te budale su me zamijenile za kakvog novinara ili gastro kritičara. Pomislili su da pišem zabilješke za gastro kritiku njihovog govna od salate. Nakon toga ih je uhvatila panika, te su na sve moguće načine pokušavali popraviti dojam koji su ostavili.

    Tih desetak minuta koliko je to trajalo osjećao sam se kao car cijele Europe. Bio je to možda jedini put u mom dosadašnjem životu kada mi je to što sam pjesnik priskrbilo osjećaj neke važnosti i javnog priznanja. Bilo je predivno gledati te bahate pajace kako plešu predamnom, izmjenjujući se sa svojim isprikama.

    Ostavio sam ih u njihovoj zabludi i prigrlio svoju novinarsku ulogu. Važno sam zapisivao nove bilješke, zurio u daljinu, prislanjao mobitel na uho, i jeo besplatne palačinke.

    Otišao sam odatle sit i s osjećajem postignuća. Svratio sam u prvu vinariju ne bih li taj incident proslavio vinom.

    Ovaj je događaj bio nevjerojatan primjer toga da čak i u današnjem svijetu, u kojem je pisana riječ naizgled izgubila svaku snagu, pero nekad može zasijeći dublje od mača. Posebice kada netko pomisli da biste svojim perom mogli nabacati tonu izmeta na njegov marketinški imidž.

    Autor: Boris Kvaternik

  • Kad me pitaju, pa odakle sam… Pa, od svukud…

    Da, vjerovali ili ne, to mi se često događa. Što sam stariji, to češće jer zacijelo djecu niti nije briga ni tko si ni odakle si, važno da se igraš, no ovo s tim mojim „odakle si“ mora djelovati zbunjujuće i nimalo lako za pohvatati sve te obiteljskoprijateljske linkove i veze jer po tome, manje-više ispada da sam od svukud što bi reći - niotkud. U sferu obiteljske legende je ušlo Đakovo, zanimljivo, u mojoj najranijoj mladosti uz Trnovu/Kraljevicu kao mjesto gotovo posve slobodnog odrastanja, znate ono, možeš raditi skoro što ti padne na pamet. No Đakovo je kao i Kraljevica samo djelić priče, mikrodjelić, nešto onako gdje sam slučajno proveo najviše vremena, moglo je biti i posve drugih lokaliteta da su se zvijezde posložile drugačije.

    Kad me pitaju

    I prolazim ja tako s rilitovskom karavanom (našom riječkom inačicom nekakvog FAK-a, ali drugačije) putem do Dalmacije, naravno, moji su korijeni dalmatinski, nema tu neke velike tajne, moji su fetivi boduli s Visa, iz Komiže, da, pa su nam svi ti Božanići, Borčići, Zankiji sa Sveca i s Visa, Suići, Mardešići, Marinkovići, Kuljiši, Franičevići i Felande s Biševa rod, dalek, jasno, ali dovoljno blizak da se moraš javiti barem porukom, ako ne i kavom, da bi nas na kraju objedinili neki sprovodi i nostalgične fotografije s tipičnim prikazima tih alanfordofskih fizionomija (ne moram reći da je u kući mojih na Stradunu u Komiži nekoć bila golema zbirka baš tih stripova no kako nisam u Komiži bio godinama, nemam pojma gdje je to završilo).

    Putem do Dalmacije prolazimo još i kroz onu moju „šadizarsku postojbinu zmijsku“, Liku, onaj kraj odakle je moj djed iz prastarog roda Zagoraca iz Brezika, no da bi stvari bile tako jednostavne, bilo bi super, naravno da nisu, kao i svi pravi Vlasi, i ovi su moji izravni preci imali skrivena imena (prava su bila samo za upućene) i bili su, naravno, vrlo rano razbacani iz kraja gdje se, onako baš kao u svim pravim pričama „a la Slavorum“ moralo pješke bosim nogama u školu po snijegu od 2 metera na -30, gdje su ljeti po stablima rasli poskoci, rakija davala djeci za doručak, a susjedno selo je u mirnodopsko doba bilo stvar trgovine, u ratno bi doba postajalo opet arhinemeza, da bi poslije rata i na mjestu kako jednog tako i drugog zaseoka uglavnom rastao korov. Naravno, sve je iselilo glavom bez obzira, to su one beskrajne pustopoljine kroz koje putujete kada idete od Zagreba prema Splitu, a kojima ćemo uskoro pozaboravljati čak i izvorna imena.

    Treći dio je ona prava kajkavska Hrvatska od Gorskog kotara (odakle mi je pranona iz Lokava) do Ludbrega gdje sam proveo sve formativne godine i koji je predstavljao, uz Varaždin, moj Hobbiton, nikada vraćeni izgubljeni djelić raja u kojem se, zacijelo slijedom brisanja negativnih sjećanja, u biti nije moglo dogoditi ništa loše. To je onaj blago brežuljkasti kraj sa zdepastim crkvenim tornjićima na štajerski način, kraj koji mi priziva mirise, boje i zvukove svih godišnjih doba i koji, spletom okolnosti, smatram svojim krajem, ali iz kojeg, eto, nisam, no nije da se nemam namjeru vratiti, barem ću jednom u životu nabaviti klet i pokušati proizvesti fino vino, jasno, ako u međuvremenu iskorijene direktor pa se uspije uzgojiti imalo bolja sorta.

    Slavoniju sam već spominjao, te moje švapsko-mađarsko-češke pretke iz Mandićevca, Ivanovaca, Potnjana, Đakova, iz Borovika, iz sela i zaseoka odakle su mi na kraju ostale samo fotografije i jako zasićena memorija moguće i dan danas s neriješenim čvorovima teških osjećaja, no to će na kraju zahtijevati svojevrsno „iskupljenje u Đakovu“, okršaj s vlastitim demonima točno u podne, ne bi li se namirili neutaženi duhovi nikad razriješene prošlosti.

    Koja, čuda li, završava u Istri: osobno s Istrom kao ni s Podravinom nemam nikakve veze, mama je tek živjela svoje formativne godine u poslijeratnoj Puli, tata je završio život u tom gradu, moja je žena po djedu iz Istre, iz nekih mitskih Medvidića kod Svetog Lovreča gdje još šetaju Kudlaci i moguće i vampiri, a protiv njih je bitno izgovarati čarolije, kao što je bitno imati i odvjetnika koji će se pobrinuti da vaša čestica slučajno ne bude krivo unesena u knjige ili da se oko nje dozvoli gradnja, a eto, onih se 2000 metara četvornih valjda naziva prirodnim rezervatom i zaštićenim staništem ptica selica. Što, jasno, ima posve jasne financijske reperkusije u odnosu 1:1000 u vrijednosti. No, zapravo, budimo iskreni, ni te Istre više nema, ona je postala i sve više postaje golemi resort u kojem su, kako rekoh, imovinskopravni odnosi majka svih odnosa na kojima se temelji sva privredna aktivnost pa samim time i prestiž, pa tko je iz te priče ispao, ispao je i jadna li mu majka ako poželi povratak.

    Namjerno sam izbjegao priče o gradovima, naime, zapravo sam cijeli život živio duboko vezan za gradove, za Rijeku u kojoj sam rođen i živim, za Zagreb u kojem nisam živio no koji mi je vrlo česta referentna točka, uz Varaždin ili Pulu, pa i Split i Osijek. No, čini mi se, onako gledajući s udaljene pozicije da je sve to formatiranje, to seljakanje kao što mačka seli svoje mlade, povuklo sav taj materijal iz ovih raštrkanih, multilingvalnih i multikonfesionalnih korijena koji su negdje u memoriji stvorili mene upravo ovakvog kakav jesam. Pa, konačno, odakle sam… Pa, od svukud…

    Autor: Milan Zagorac

  • TEME I DILEME DIGITALNE FOTOGRAFIJE

    KADA I KAKO KORISTITI TRONOŽAC

    Netko je rekao da se profesionalni fotografi od amatera razlikuju baš po korištenju tronošca. Profesionalni fotografi da koriste tronožac uvijek, a amateri gotovo nikad. Ima mnogo pretjerivanja u ovakvoj kvalifikaciji, ali mogli bismo se složiti da iskusan fotograf, profesionalac ili napredni neprofesionalni korisnik znaju kada i kako koristiti tronožac. Naravno, zaključit ćemo u većini situacija da nam tronožac i ne treba. S torbom na leđima u kojoj je već teški fotoaparat, nekoliko objektiva, bljeskalica, rezervne baterije itd, nitko se rado neće opteretiti još i dodatnim teretom tronošca.

    Tronožac je sklopivo pomagalo, kako mu samo ime kaže, ne tri sklopive noge, stabilan, sa pomičnom glavom na koju se pričvršćuje fotoaparat.Tronožac (također tripod, a stariji fotografi još koriste i germanizam stativ), služi zato da bi fotoaparat bio miran na jednom mjestu kroz određeno razdoblje. To može biti kratko vrijeme dok se napravi jedna slika ili dulji vremenski period u kojem se snimi veći broj fotografija. Tronožac ima primarnu svrhu da fotoaparat drži ruka koja je mirnija od naše. To je potrebno kada želimo fotografiju napraviti duljim trajanjem ekspozicije. Stoga tronožac služi da bismo fotografirali u slabim svjetlosnim uvjetima, a redovito trebat će nam želimo li napraviti fotografiju korištenjem teleobjektiva, odnosno zoom objektiva izvučenog na najdulji fokus. Tronožac ćemo, međutim trebati i u idealnim svjetlosnim uvjetima, u slučajevima kad je posebno važna oštrina slike, kad fotografiramo krajolike, portrete u otvorenom prostoru i slično. Nekoliko važnih napomena o nabavi i korištenju tronošca:

    Kad kupujemo tronožac (kvalitetni komadi uz standardnu prosumer opremu kreću se od 50 – 100€, a za nešto više love mogu se naći i komadi profesionalnih preferenci), važno je voditi računa op njegovoj nosivosti. Ako posjedujemo malo jači DSLR, pa na njega još dodamo ozbiljan objektiv, mora i tronožac biti jače nosivosti. Ovo naravno ne znači da će se tronožac manje nosivosti raspasti pod vašim fotoaparatom, on naprosto neće biti dovoljno miran. Posebno ako tronožac rasklopimo do kraja. Tri noge prošire se, svaka se zasebno rasklopi u 3-4 članka. Potom se još kotačićem za preciznu kontrolu visine izvlači srednji držač glave tronošca na kojoj je fotoaparat. Ovaj srednji držač je kritičan, kod njega je nestabilnost tronošca najizraženija. Stoga preporučam da se u određenim situacijama, npr. na otvorenom, uz vjetar, uopće ne izvlači, to će osigurati veću stabilnost fotoaparata.

    Druga važna stvar: fotoaparat pričvršćen na tronošcu koristimo na određen način. Nikad ne pokrećemo ekspoziciju kontaktom prsta s okidačem. Beskontaktne mogućnosti su bežični IC okidač, a ako fotoaparat nema podršku za bežični okidač, postoje žični okidači koji se uključuju u fotoaparat i okidaju a da se fotoaparat pri tome ne dotiče. Prednost ovih žičnih okidača (ovisno o modelu), je i da imaju dodatne mogućnosti, odgođeno okidanje, periodično višekratno okidanje itd. Ako nemate ovu opremu, te ju nemate namjeru nabavljati jer procjenjujete da bi vam veoma rijetko trebala, potrebno je koristiti tajmer, kojeg posjeduje svaki model, čak i jeftiniji kompakti. Tajmer namjestite na maksimalnu odgodu koju model dopušta, jer će se prilikom okidanja fotoaparat stresti, za vaše oko nevidljivo, ali tresti će se 5-10 sekundi, što bi trebalo biti vrijeme odgode okidanja. Također, ukoliko je naš objektiv opskrbljen stabilizacijom, prilikom korištenja tronošca stabilizaciju obavezno isključite. Stabilizacija pretpostavlja postojanje vibracije, te će ju tražiti dok ju sama ne izazove. Zato mora biti isključena.

    oprema za bezkontaktno okidanje: IC remote controler i žični okidač

    Budući nam fotoaparat na tronošcu omogućava produljenje vremena ekspozicije praktički u beskraj, podaci na fotoaparatu mogu se tome prilagoditi: ISO vrijednost se spušta na minimum, dok se otvor zaslona postavlja prema želji da se izbjegne / postigne defokusacija. No za ovo objasniti trebat ćemo konkretne primjere.

    Kad koristimo tronožac, riješili smo se nestabilnosti ruke koja drži fotoaparat. No kada produžujemo trajanje ekspozicije, moramo biti svjesni da smo ukočili samo fotoaparat. Ne i model. Ako fotografiramo krajolik ili panoramu, to je sasvim u redu. Ali ako fotografiramo živu osobu, moramo voditi računa da se ona pomiče, posebno ako stoji. Jednako tako, pomiču se i stvari za koje nismo toga svjesni, na primjer mjesec i zvijezde.

    U muzejima i nadziranim kulturnim spomenicima korištenje tronošca, kao i bljeskalice, redovito nije dozvoljeno.

    Na primjerima opisat ćemo konkretne situacije.

    Predložene fotografije napravljene su fotoaparatom Canon 7D, ili Canom 1000D, uz korištenje objektiva Tamron 18-270. Za predložene portrete koristio sam 'portretni' objektiv Canon 2.8/100.

    Portret

    Fotografija je napravljena iz udaljenosti od nekoliko metara.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – TV
    Fokus – 100 mm
    Ekspozicija – 1/320 sec
    Zaslon – f/3.2
    ISO – 640
    Balans bijeloga – Cloud

    Portret

    Fotografija je napravljena iz udaljenosti od nekoliko metara.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 100 mm
    Ekspozicija – 1/50 sec
    Zaslon – f/5.6
    ISO – 400
    Balans bijeloga – Cloud

    Oba portreta (modeli: Petra, Sara), napravljeni su objektivom fiksne žarišne duljine 100 mm. Ovaj objektiv ima svojstvo velike oštrine uz istovremeno naglašenu defokusaciju pozadine. Takvi su objektivi poželjni za portrete jer na najljepši način izdvajaju predmet interesa, osobu, od zamućene pozadine. Pored toga, za portret je bitna oštrina lica. Stoga ćemo fokusiranje namjestiti (kod modela koji imaju tu mogućnost), na jednu točku, tu točku usmjeriti u oko, stisnuti okidač do pola, kako bismo 'zaključali' fokus, zatim, oprezno držeći okidač stisnut do pola, odabrati kadar i okinuti ekspoziciju. Kada koristimo tronožac, preporučam ručni fokus (oznaka na objektivu MF).

    Balans bijele u oba slučaja je okrenut na Cloud (oblačno). Razlog tome je što je u oba slučaja odabran dan sa tankom naoblakom, a ne s vedrim nebom. Portrete u otvorenom prostoru se uglavnom fotografira oblačnih dana kada tanka naoblaka raspršuje svjetlost sunca poput studijskog 'softboxa', ali da nije predebela, kako ne bi sasvim prigušila sunce. Ovakvo osvjetljenje je ponešto hladno, pa zbog toga kompenziramo sa oko 6000°K – 7000°K. zbog dinamičnog odnosa s modelom, posebno ako se radi o neprofesionalnim modelima, prijateljicama i prijateljima, većina će fotografa ipak odabrati rad 'iz ruke'. Ako se podaci pažljivo usklade, te se koristi kvalitetna oprema, uspjeh neće mnogo zaostajati.

    Pogledat ćemo još neke standardne situacije u kojima se koristi tronožac.

    Krk

    Pogledat ćemo još neke standardne situacije u kojima se koristi tronožac.

    Fotografija je napravljena na otoku Krku, kratko nakon izlaska sunca.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – AV
    Fokus – 42 mm
    Ekspozicija – 1/320 sec
    Zaslon – f/8
    ISO – 100
    Balans bijeloga – AWB

    Krajolici se redovito fotografiraju pomoću tronošca. Razloga je tome više: Krajolike redovito fotografiramo planirano, odabiremo vrijeme i mjesto, dolazimo unaprijed, biramo kadar, čekamo trenutak pred izlazak sunca, štoviše, fotografiramo niz fotografija s istog mjesta pod različitim kutovima niskog izlazećeg, odnosno zalazećeg sunca. Idealno je imati fotoaparat stabiliziran na tronošcu, uz namješten kadar, samo u nekakvim razmacima beskontaktno okidati fotografije i kasnije ih odabirati. Pored toga, krajolike ćemo redovito fotografirati korištenjem opcije MF, odnosno ručnim izoštravanjem. Korištenje prioriteta zaslona (uz eventualnu kompenzaciju na -1), rasterećuje nas brige da mijenjamo podatke koji se iz minute u minutu mijenjaju (izlaz – zalaz sunca). Što se tiče balansa bijele, preporučam krajolike svakako fotografirati u RAW modu, kako bi se kasnije mogli odlučiti o temperaturi balansa bijele. Tome je također razlog brzo mijenjanje situacije pred objektivom.

    Sljedeća situacija, koju ćemo prvenstveno asocirati s korištenjem tronošca, ili bilo kakvog oslonca, su noćne fotografije. Razlog tome su duga trajanja ekspozicije, koja premašuju jednu sekundu. Prilažem da primjera noćne fotografije:

    'Bandićeva fontana

    Poljubac na 'Bandićevoj fontani', fotografiran je fotoaparatom Canon 1000D.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 42 mm
    Ekspozicija – 6/1 sec
    Zaslon – f/9
    ISO – 100
    Balans bijeloga – AWB

    Upada u oči dugo vrijeme ekspozicije, punih 6 sekundi. Zagrljeni par, nesvjestan mojeg prisustva, ostao je miran dovoljno dugo da na fotografiji ostanu jednako jasni kao i predmeti oko njih. Duga ekspozicija omogućila je mali otvor zaslona, kako bi prednji i zadnji plan bili jednako oštri, dok se voda koja pršti u fontani pretvorila u laganu maglicu.

    Fontana

    Fontana na Strossmayerovom trgu u Križevcima, fotografirana je fotoaparatom Canon 1000D.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 75 mm
    Ekspozicija – 2.5/1 sec
    Zaslon – f/4
    ISO – 100
    Balans bijeloga – AWB

    Fotografija je napravljena sa improviziranog postolja, korištenjem tajmera, budući da fotoaparat nije opremljen podrškom za IC beskontaktni okidač, a nisam imao pri ruci žični. Duga ekspozicija zamutila je vodu u vodoskoku, pretvorivši ju u maglicu. Vrijeme ekspozicije tempirano je dovoljno da se vide fasade slabo osvijetljenih zgrada, a da rasvjetna tijela ne spale područja slike.

    Ikona

    Naravno, važna uloga dobrog oslonca, tronošca je i pri fotografiranju dokumentarnih snimaka, reprodukcija umjetničkih djela i slično. Detalj dragocjenog ikonostasa iz Velikog Poganca fotografiran je korištenjem fotoaparata Canon 7D, objektiva Tamron 18-270, te naravno tronošca.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 200 mm
    Ekspozicija – 1/1 sec
    Zaslon – f/8
    ISO – 100
    Balans bijeloga – AWB

    Korišteno je ručno izoštravanje, što je u ovakvim okolnostima uobičajeno i poželjno, te, naravno beskontaktno okidanje. Kod ovakvih je fotografija veoma važna maksimalna oštrina, ali i dobar balans bijele, odnosno dobra reprodukcija boje. Jedan od pouzdanih načina za postizanje dobre skale boja je taj da se fotografira komad bijelog papira pred predmetom koji reproduciramo.

    Pored ovih čestih korištenja tronošca, često ćemo doći u situaciju kada ćemo posegnuti za tronošcem, koja nije ovdje nije navedena. Također, što smo ranije vidjeli, tronožac može nositi bljeskalicu, kad se služimo bežičnom sinkronizacijom bljeska. Još neke situacije bit će opisane kada pređemo na žanrovsku fotografiju. Na kraju ponovimo:

    Važno je da tronožac ima nosivost koja može stabilno držati vaš fotoaparat.

    Okidanje se vrši beskontaktno, a stabilizacija objektiva (ako postoji) isključuje se.

    Tronožac nam omogućava da fotografiramo najnižom ISO vrijednošću i malim otvorom zaslona, jer bez brige produžujemo vrijeme ekspozicije – ali samo ako je naš model stabilan i potpuno miran.

    Tronožac nam pruža mogućnost manualnog izoštravanja – iskoristite je!

    I na kraju, ako često koristite tronožac, već samim time bit ćete smatrani dobrim, štoviše profesionalnim fotografom. Kad je već tako, nastojite takav imidž i opravdati…

    Autor: Zdenko Balog

  • Kako sam postao najpopularniji nepopularni pisac

    Nije loše znati kako je sve to krenulo: doslovno da se spoje ljudi kojima su zbog x razloga pokidane društvene veze, dakle, da bude doslovno "facebook", znate ono, školski godišnjak, gdje ćemo vidjeti tko je gdje sjedio u razredu. Štoviše, nije to ni tako loša ideja, upravo suprotno, to je čak na neki način i plemenita ideja da se ponovno približimo mi koji smo se u međuvremenu jedni od drugih udaljili. Bit ću iskren, drago mi je pogledati tu i tamo nekoga iz mojih bivših razreda, škola, društava, a koja sam u međuvremenu napustio silom jačom od bilo čega, dakle, ovim životnim realijama. I da, tu se jasno kao dan vide mnoge od naših karakteristika po kojima evidentno nikada ne starimo, ostajemo baš onakvi kakvi smo zadani još onda, prije 10, 20, 30 i više godina, neki sramežljivi, neki nametljivi, neki nenametljivi, neki ugodni, neki neugodni, neki fotogenični, drugi manje, nebitno... Nije čak ni loša ideja što vidimo kako nas život mijenja i savija, pa postajemo roditelji, objavljujemo statuse o obranama svojih doktorskih disertacija, razvodimo se, umire netko od naših (imam čak i jednu nelagodnu primjedbu vezanu uz društvene mreže, primjerice, kako god okrenemo, za 50 ili 60 godina, a ako netko u međuvremenu to ne počisti, ostat će to jedna golema knjiga mrtvih), i da, koliko god nam se u određenim okolnostima čini nebitnim znati neke od tih činjenica, ipak pred sobom vidimo odvijanje cijeloga života u jednom neprekidnom, beskrajnom filmu.

    Kako sam postao najpopularniji nepopularni pisac

    No, ima jedna generalna primjedba vezana uz navedenu društvenu mrežu, dobro, ostavimo sada po strani fejsliftanje svih nas od reda, naime, svi smo na toj svemreži ljepši, bolji, puteniji, naputovaniji, obrazovaniji i nestvarniji no što jesmo, no ovdje se radi o jednom bizarnom rubnom efektu, o tome da su se unutar te mreže počela pojavljivati veća ili manja gravitacijska polja zvijezda i zvjezdica, instant mudraca, knjigoljubaca i mudroslovaca, društvenih i političkih trendsetera ili social influencera, prodavača magle, pametnjakovića svih mogućih boja i fela, a koji - kako se to narodski kaže - prodaju muda pod bubrege. I ne, pritom ne mislim na općecvatuću prostituciju, niti mi je na umu ona cijela kohorta "osobnih bankarica" koje će u čas riješiti vaše financijske probleme, ne mislim čak niti na nametljive i dosadne sponzorirane prodavače svega i svačega, primjerice najoriginalnijih neoriginalnih satova ili tenisica.

    "Objavit ću te na Facebooku!" danas je postala ozbiljna prijetnja, a prijetvornost, lažljivost, banalnost, podilaženje ogromnim masama koje su odjednom postale općedostupne s lažnom nostalgijom i moguće prijetvornim ili ne baš plemenitim namjerama, pisanje priglupih statusa, s time da u to ne računam one kuhinjske kao ni one o tome kako vam rastu djeca, nego na one koji se prodaju kao "životne mudrosti", kao, zacijelo, višim silama i neizmjernim iskustvom stečena znanja koja će vas trajno oplemeniti, e to su te najgore stvari koje su isplivale iz ove vrste medija. Dobro, netko će reći, pa dok je bila samo televizija ili radio, ili samo novine, "mudrost" su nam mogli sipati urednici kao trbuhozborci neke druge instance, a sada nam je prepušteno na izbor želimo li se nečim samo inficirati. To je, bit ću iskren, zaista istina. Naime, na nama je želimo li se zatrovati, zanositi neprekidnom glosolalijom Facebook streaminga ili ćemo se fokusirati samo na uži izbor nečega za što provjereno znamo da je vrijedno pažnje. No, "vrijedno pažnje" reći ćete, relativna je stvar, nije meni ili vama ista stvar vrijedna pažnje. "Istina je voda duboka" i kako netko reče, jedna od najprecjenjenijih stvari na svijetu. Uostalom, živimo u vremenu koje se već poodavno zove postfaktičko, što znači da nije bitno što jest, već kako izgleda.

    No na što se onda stvar opet svede? Vrlo jednostavno, a to je da se, imali 100, 200, 500, 1000 ili 5000 prijatelja ili 100.000 sljedbenika, stvar svodi samo na to da se fokusirate na onaj mali dio, štoviše, na ono što smo imali unutar svoje nevirtualne, stvarne društvene mreže, a što smo uopće u stanju asimilirati i istinski proživjeti. I time smo se vratili opet na početak. I da, tu ću citirati parafrazirati svojega dragog prijatelja i autora pseudonima skarlet_p, neka se stvar onda radije svede na onih nekoliko istinskih čitatelja i prijatelja (ne „Facebook prijatelja“), no da umjetno metastazira našim menatalnim prostorom, a to zaista nije benigno. Možda zato radije biram ono što sam već jako puno puta rekao, biti i ostati najpopularniji nepopularni autor, no graditi čardake tvrdo kuhane virtualne magle koja se, kad-tad, na ovaj ili onaj način, uvijek raziđe i nestane.

    Autor: Milan Zagorac

  • Kava, nacionalni problem!

    Vidim, na veliko se raspravlja o cijeni kave u Dubrovniku.

    U Dubrovniku sam bila prije davnih godina, polila sam kavu, čak i u ono doba skupo je platila ali nisam požalila. Pogled na stare zidine, klapa koja je pjevala nedaleko od kafića u kojemu sam sjedila, čaša vode krcata ledom koju nisam tražila ali mi je ipak bila servirana i vrijedila je zlata na onoj sparini, nakon toga popijena čaša crnog vina, moja Anita, frendica s faksa čiji sam bila gost, njen dubrovački dijalekt, kompletan ambijent i svijest da sjedim u središtu grada koji je bio Republika dok su ostaci današnje Hrvatske još uvijek bili, gotovo pa čopori, plemena... Cijeli taj ambijent sa svojom poviješću, ne samo da je opravdao tu cijenu kave, vina, puta, hrane već ju je i ponudio ispod njene realne vrijednosti. Jer, zašto bi u jednom takvom gradu dijelili milostinju? U ime koga i čega?

    Skupo sam plaćala jela i pića diljem Europe. Od Poljske, Italije, Njemačke, Francuske... Gutljaj vina i nešto na tanjuru, savršeno dekorirano do te mjere da me je više podsjećalo na Piccasovu sliku nego pravo jelo, stajao je u doba mojih mladenačkih putovanja puno, puno novaca. Koliko sam uštedjela na grupnom prijevozu, toliko su mi isisali restorani, karte za muzeje, prevoditelji. I nisam se bunila.

    kava

    I umjesto da cijenimo ono što je naše pa i zagorske štrukle, međimurske gibanice slavonske kobasice i sve ostale delicije naplaćujemo onoliko koliko one vrijede (a vrijede zlata), mi se prepucavamo i zamjeramo Dubrovniku na "visokoj" cijeni kave. Halo, ljudi!

    Riječ je o gradu koji ima svoju duboku, istinsku povijest. Ima sve ono što hrpetina metropola širom Europe nema. Koliko vidim, na cijene se ne tuže stranci, već domaći. Jbt, ako nemam love za otići u Dubrovnik, u njega neću niti ići. Ili ću ipak otići a u nedostatku love, piti ću kavu iz termosice, piti vodu iz slavine, pojesti sendvič od salame podriguše i neću prigovarati. Realno, za prigovore neću imati niti vremena, jer, minimalista sam, pa ću makar bila i gladna i žedna, uživati ću u svemu onome što Dubrovnik nudi.

    Osim toga, kako kaže moja frendica Tihana, puna mi je kapa ispijanja kave s ljudima iz dana u dan. Uvijek iste face, ponavljanje tema i grč u želucu. Kada se zbroje takvi momenti, onda niti cijena puta, noćenja, prehrane i ispijanja kave u Dubrovniku (ili u bilo kojem drugom gradu) ne stoje toliko puno koliko vrijedi mir bez spomenutog grča u želucu. Makar to dvoje kompenzirali jednom u par godina.

    A to što smo mi u svojoj zemlji sirotinja, to je već sasvim druga priča....

    Autor: Ivanka Žakman

  • Kavice, nogomet i politika – strasti kojih ćemo se teško odreći

    Mi se u ovoj našoj lijepoj i bogatoj zemlji napalimo samo na dvije stvari: politiku i nogomet. Doduše, nogomet je produžetak politike, ali to je sada neka sasvim druga priča. Dakle, stvar je u politici koja nas opčinjava, koja nas zavodi, koja nas uglavnom spiralno uvlači u svoje manje ili više uspješne spinove i koja nas, u krajnjoj liniji, diže iz stanja kada smo već stuporasti i tupi na sve vanjske podražaje, rekli bi u narodu „diže iz mrtvih“. Ona je poput „dobre“ droge, poput psihodelika koji nas čini aktivnim sudionicima rasprava koje su često toliko jalove da je gotovo nemoguće opisati razinu te jalovosti. Na nju se troši toliko energije da smo mogli već deset puta napraviti i mostove i autoceste i resorte za starce, i stotine škola i vrtića, mogli smo već deset puta riješiti probleme dužnika u francima ili proračunskog deficita i 100 puta naći načine da se aktiviraju pasivizirani potencijali zemlje. Ali ne! Nama je draže jalovanje, ako ne ide na lokalnoj razini, onda se bavimo državnom, ako ne državnom, onda svjetskom, i da, u tome, gotovo kao i u nogometu, sudjeluju svi, ili barem gotovo svi, možda uz pokoju iznimku, snagom izvornog autoriteta.

    Kavice, nogomet i politika – strasti kojih ćemo se teško odreći

    Eh, da, politika je stvar koja kod nas sve ostrašćuje, prenosi se s koljena na koljeno, nekada i sa suprotnim predznacima (znate ono, minus i minus daju plus, no ovdje su sve kombinacije moguće), ona podiže napetost oko svakog nedjeljnog ručka kada se okupi obitelj jer jedan ima ovo mišljenje, drugi ono, pa dijalektika samoupravnih interesa savršeno funkcionira dok se reže mesna štruca i dijeli francuska salata. O njoj se pristojno šuti kada se nalazimo s neznancima, a žučno lamentira kada se nalazimo na još jednoj tipičnoj hrvatskoj stvari – mitskoj kavici u omiljenom kafiću – s istomišljenicima. Pratimo je u tri dnevnika od 18.30 do 20.00, a onda još jednom ponovimo lekciju u 22.00, ali prije toga treba pripaziti da ne propustimo barem jednu emisiju u kojoj se govori o politici, naravno, usput skrolajući po tabletu ili pametnom telefonu, da nam ne bi kakva novost promakla.

    Istina je, gledamo mi i sapunice, šopingiramo po trgovačkim mallovima, idemo na skijanje, nešto i radimo, zaboga, gledamo ponekad dobre serije i mislimo kako bi bilo genijalno da nam politika ili političari izgledaju kao u Borgenu ili kao u Kući od karata, obavijeni onako mističnom i zavodljvom aurom neprispodobive moći, pratimo mi, dakako, postove o mačkama, gledamo dokumentarce o zmijama i slonovima, no gotovo ni u čemu nema toliko kolektivne strasti kao u - politici.

    Gledam neku emisiju o Francuskoj, naravno, propagandnu, ali sve je ionako propaganda, koliko strasti se ulaže u sir i koliko novca, napamet računam, zaradi to i to selo od prodaje te i te vrste sira, ako ga proizvede 20.000 tona na godinu. Naravno, ne vjerujem da su stanovnici tog sela nepolitični i da ne znaju tko im je lokalni načelnik, vjerujem da znaju i tko je predsjednik Francuske, kao što vjerujem da znaju nešto i o aktualnim stvarima vezanim uz geopolitku, ako ih nisu iskusili i na vlastitoj koži, no kao da mi nešto promiče – svi oni sa strašću govore o zrenju sira, o temperaturi, o dubini podruma, vrsti zemlje i ovcama, o kvaliteti, okusu, mirisu, o cijenama koje mogu postići, a da pritom nema ni spomena ni trenutne politike, a kamo li one iz vremena De Gaullea ili, još gore, Petainea: to su zacijelo dobre teme za povjesničare amatere i zaljubljenike u vintage stvari. I da, uzeo sam za primjer baš zemlju u kojoj se zaista dosta govori o politici (sjetimo se samo, primjera je bezbroj), kao i u susjednoj nam Italiji (još i više primjera – posljednji je onaj o gradonačelnici Rima koja nije u stanju riješiti problem upravljanja javnim gradskim prijevozom u višemiljunskom Rimu), ona je isto tako dio svakodnevice, no izvrgnuta brutalnom alanfordovskom podsmijehu na najmanji znak zastranjenja. No govorim i o onome drugome, o strasti koja je daleko više usmjerena u neka kreativnija područja života, primjerice siru. Ili vinu. Ili parfemima. Ili cideru. Ili satovima. Ili dizajnu cipela. Što se, uostalom, vidi iz priloženoga: valjda je proizvodnja sira u onom ranije spomenutom selu, uspoređujem i dalje tako napamet, u prihodu otprilike ekvivalentna prihodu turizma neke naše velike turističke županije. U jednom selu od 400 stanovnika. Od jedne robne marke. Ne, nije tu kriv kapitalizam, niti nam je kriva „globalna urota“. Ipak je nešto i u nama.

    Ipak, ima jedan razlog zašto je tolika strast u politici. Naime, to je onaj skriveni aksiom, ono nešto na što smo pomalo slijepi jer predstavlja konstitutivnu stvar našeg društva: ono je još uvijek demokratski premlado (da ne kažem nezrelo, ako ćemo u kategorijama sira) i ekonomski previše etatizirano tj. uglavnom praćeno prekrutom regulativom koja je savršeni teren za sve moguće marifetluke svake šuše koja se domogne i najmanje pozicije moći.

    No, i dalje, unatoč svemu, sumnjam da bismo se, čak i da su stvari posve drukčije posložene, odrekli naših strasti, upravo poput one spomenute kavice, nogometa, pa tako i politike. Mi je jednostavno volimo, priznajmo si to, ono žustro raspravljanje o temama o kojima ne znamo uglavnom ništa, ali mislimo da znamo puno, uvlači nas ta neka gravitacijska sila moći, vidljive i nevidljive, osjećamo trnce kada otkrijemo i najmanju naznaku tajne i zavjere. Ona je možda dio našega gotovo mediteranskog i gotovo balkanskog šarma, pa čim je prije prihvatimo kao takvu, možda shvatimo da je ono pričanje „obo politiku“, što su radili naši pradjedovi, djedovi i roditelji zapravo od puno manje važnosti no što joj sada pripisujemo. Možda, ako si priznamo tu neospornu činjenicu, zaista uspijemo.

    Autor: Milan Zagorac

  • Književna scena na aparatima

    Iako sam samome sebi rekao da više neću reći ni riječi o nakladničko-spisateljsko-knjižarskoj priči, odnosno da ću se okaniti ove teme izuzev bavljenja konkretnim knjigama, ipak me posljednjih nekoliko dana-tjedana-mjeseci iznenadne revelacije (božem sačuvaj – otkrivenja!) raznih agrokorovsko-algoritamskih propasti i kataklizmi ponukalo da se pozabavim i time. Odmah kažem da mi nije cilj biti mudrac nakon bitke jer sam već i ranijim pisanjem spominjao ta naša Potemkinova sela, no najviše od svega je smiješno kako se sada mnogi čude. Ma zamisli? Kako? Pa gdje su nestale pare? Najbolje je kako se čude čak i oni koji bi trebali i te kako biti upućeni.

    Književna scena na aparatima

    Kao prvo, para nije ni bilo, barem kada je riječ o Algoritmu kao algoritmu i paraboli hrvatskog izdavaštva, jer pare su u sustav pisanja-objavljivanja-otkupa knjiga ulazile i još uvijek ulaze ponajprije putem blagopostojećeg Ministarstva kulture koje, da stvar bude još gora, zna godinama za neodrživu i bizarnu situaciju domaćeg izdavaštva, ali ne čini ništa, ne želi činiti ništa, ne zna učiniti ništa ili održava neku svoju čudnu konstelaciju s kojom samoga sebe uvjerava da je sve u redu. A nije, nije odavno. Naime, dovoljno je da na Facebooku netko podvikne da je podfinanciran, hop, evo novog izlista financiranih projekata na stranicama Ministarstva kulture, samo da se smire živci, zar ne i da se na fejsu ne talasa previše. Time MK zapravo dolijeva ulje na vatru. Odnosno, da budem precizniji, onoga časa kada bi spomenuto ministarstvo prestalo financirati na ovaj način hrvatsko nakladništvo, ono bi istom propalo i, vidi čuda, nitko ne bi pustio ni suzu, pa usudio bih se reći skoro kao ni za Gazdom. Odnosno, najveći dio nakladnika knjiga koje vidite i posuđujete u knjižnicama (da, znam, knjige se uglavnom ne kupuju, ono prodano u knjižarama je premalo da bi činilo ikakav spomena vrijedan obrt, izuzme li se udžbenike i galanteriju) jednostavno bi morao staviti ključ u bravu. Zašto? Pa zato što treba samo slijediti tok novca. Jednostavna formula koju zna svaki student ekonomije. A ono ukazuje da je najveći dio prihoda većine nakladnika javnog porijekla i da je de facto riječ o skrivenim ili neskrivenim subvencijama, dok je izravna prodaja godinama u padu, a što je posebno simptomatično kada se u medijima netom prije može čitati o nekim domaćim hitovima. Hitovi, jelte? Pa dobro, da vidimo fakture od prodaje i računicu dobiti i gubitka te bilancu. A svemu tome prethodi višegodišnje urušavanje – sad ću biti do kraja iskren – povjerenja u domaćeg autora. Za kojeg se, dajem ruku u vatru, izuzev nekolicine časnih iznimaka te lektirnih naslova uopće nitko ne jagmi. Naša je „odrasla“ književna scena odavno na aparatima i potrebna joj je ozbiljna terapija.

    No koje sad to veze ima s domaćim nakladništvom? Naravno da ima, jer da postoji snažna književna scena s ozbiljnim samopouzdanjem, a ne tek hrpa izoliranih autora-otoka kojima se već na prvi pogled može utvrditi sindrom nevjerojatne taštine (često dodatno potkusurivan neprimjerenim panegiricima u isto tako propadajućim medijima) povezan sa snažnim osjećajem manje vrijednosti (nemojmo bježati od toga!) udružen u dva autarkična klastera (HDP i DHK), a kojima je zajedničko to da ne čine uglavnom ništa osim prigodne kuknjave i stvaranja atmosfere ojađenosti, a kako onda može postojati nakladništvo? Po mogućnosti uspješno nakladništvo, ono koje je u stanju artikulirati različite, često i suprotstavljene poglede na svijet, različite potrebe i čitalačke ukuse različitih dobnih (i ostalih) skupina, ono koje se ne oslanja isključivo na potpore MK od samog pisanja djela pa do njegovog otkupa za narodne knjižnice.

    Kako onda može postojati nakladništvo kojem je temelj strani autor po mogućnosti iz nekog jezika za koji će se iskamčiti kakva potpora iz veleposlanstva plus ona iz jedinice lokalne samouprave uz, naravno, najveći udio Ministarstva kulture? To nakladništvo nije povezalo primarne čitalačke navike, nije vođeno tako da djeluje edukativno kod mlađih čitatelja, a kasnije sa sve većom i većom znatiželjom i potrebom za traženjem posve novih, čak i nemogućih iskustava. To nije održivo stanje, već totalna entropija. Nesposobnost sustava za rad.

    Kako bi se riješila ta nesposobnost za rad, potrebno je poduzeti nešto. Možda u pravcu agencije, možda u pravcu modaliteta financiranja koji bi poticali, a ne potkusurivali, možda u smjeru traženja vlastitog identiteta koji će u sljedećih deset-dvadeset godina dovesti do neke ravnoteže. Rješenja ima bezbroj, no ona moraju biti kreativna i ona moraju uzeti jako puno faktora, a mudra rješenja često podrazumijevaju i odricanja. Uostalom, tko je rekao da su stvari zadane i da moraju ostati ovakve do kraja svijeta i vijeka? Usput, dok pišem ovaj tekst saznajem za bankrot još dva nakladnika. Da, ova će priča biti grčevita, no zacijelo takva mora i biti. Doba otkrivenja je zacijelo počelo.

    Autor: MIlan Zagorac

  • TEME I DILEME DIGITALNE FOTOGRAFIJE

    KONCERTNA FOTOGRAFIJA – OPĆA PRAVILA I OKRUŽENJE

    Koncertna fotografija poseban je žanr fotografije, jasno definirana samim imenom, te mnogo nedoumica nema. Kako sam ranije pisao u vezi portretne fotografije, postoji određeno preklapanje u slučajevima kada u okruženju koncertne fotografije nastojim izvući portret izvođača na sceni. No i to je svakako koncertna fotografija, barem ne manje nego portretna. Ukoliko koncert fotografiramo prvenstveno u svrhu izvještavanja, tada ćemo voditi računa da uhvatimo ključne situacije, publiku, izvođače kao cjelinu zajedno s pozornicom i svjetlosnim efektima. Tu smo pak jednom nogom u žurnalističkoj fotografiji.

    Usko, koncertna fotografija je ona koja više prenosi ugođaj koncerta nego činjenice. Koncertna fotografija 'portretira' izvođača, odnosno grupu, ne samo na način kako to čini portretna fotografija, nego ulazi dublje. Tako su neke od najpoznatijih i najboljih fotografija izvođača na sceni postale prave ikone našeg vremena.

    Koncertna fotografija traži mnogo veću pripremljenost nego većina žanrova fotografije, te je kao takva možda usporediva sa sportskom fotografijom. Fotograf mora biti izuzetno iskusan obzirom na svjetlosne uvjete u kojima radi, te odmah može zaboraviti različite predefinirane modove fotografiranja, čak i uz kompenziranje očekivanih grešaka softvera. Koncertna fotografija iziskuje dobru profesionalnu ili visoko prosumersku opremu, fotoaparate visokokvalitetnih senzora koji bez šuma podnose ISO osjetljivosti do 3200, pa i više, teleobjektive velike svjetlosne jakosti (brze). Scene su u pokretu, redovito osvijetljene raznobojnim laserskim mlazovima koji veoma brzo mijenjaju svjetlosne uvjete. Pogodni su fotoaparati dobre ergonomije, koji omogućuju mijenjanje podataka prstom ruke koja drži aparat, bez potrebe odvajanja okulara od oka.

    Ponašanje fotografa na pozornici je veoma strogo uređeno. Na većim koncertima potrebno je posjedovati akreditaciju, ali i ona omogućuje samo kretanje u određenom prostoru, a i fotografiranje u kraćem vremenskom intervalu, najčešće samo prvih nekoliko pjesama. Zbog toga su nekad zahvalniji koncerti u manjim provincijskim dvoranama ili pozornicama, koji nemaju stroga pravila, omogućuju fotografiranje cijelog koncerta itd. Međutim, na provincijskim koncertima, posebno na koncertima na otvorenom nerijetko ste pomiješani s publikom, u gužvi koja je pokrenuta u ritmu koncerta. Tada morate dobro voditi računa o svojoj skupoj opremi.

    No da ne dužimo, pogledajmo neke primjere:

    Hladno pivo

    Fotografija je napravljena na koncertu Hladnog piva u klubu u Križevcima, korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Canon 100/2.8 objektivom, bez bljeskalice.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 100 mm
    Ekspozicija – 1/125 sec
    Zaslon – f/2.8
    ISO – 1600
    Balans bijeloga – AWB

    Ovo je jedna tipična koncertna fotografija, kakve su bile u modi 60ih i 70ih godina prošlog stoljeća, u zlatno doba glazbenih bendova. Posebno su bile omiljene, kod samih izvođača, fotografije koje naglašavaju jedinstvenost i bliskost članova benda na pozornici. Obojenu svjetlost nikako ne treba kompenzirati, to doprinosi posebnom ugođaju koncertnog okruženja

    Brzi objektiv omogućava kratku ekspoziciju, ali budući se radi o objektivu fiksne žarišne duljine, njegova je mana da se fotograf stalno mora kretati, udaljavati i približavati kako bi dobivao željene kadrove. To može izazvati negodovanje publike, ali i zaštitara.

    Novi fosili

    Fotografija je napravljena na koncertu Novih fosila u sportskoj dvorani u Križevcima, korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Tamron 18 – 270 objektivom, bez bljeskalice.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – TV
    Fokus – 18 mm
    Ekspozicija – 1/80 sec
    Zaslon – f/3.5
    ISO – 1250
    Balans bijeloga – AWB

    Na ovoj fotografiji vidi se mogućnost korištenja svjetlosnih lasera kako bi se pojačao prenošeni koncertni ugođaj. Tijekom fotografiranja treba pažljivo pratiti kretanje svjetlosnih mlazova, koji se redovno kreću u pravilnim ciklusima, kako bismo predvidjeli trenutak kada će svjetlost bljesnuti na očekivani način.

    Prljavo kazalište

    Fotografija je napravljena na koncertu Prljavog kazališta na otvorenom, korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Tamron 18 – 270 objektivom, bez bljeskalice.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – TV
    Fokus – 23 mm
    Ekspozicija – 1/200 sec
    Zaslon – f/3.5
    ISO – 1250
    Balans bijeloga – AWB

    Hvatanje trenutka! Nisu svi kadrovi na koncertima jednako 'laskavi' za izvođače, pa tako ni trenutak kada se frontmen popularnog benda ruši na pozornici i u ležećem položaju nastavlja svirati, tek napola svjestan situacije. Ovakvi uhvaćeni trenutci pravi su trofeji kojima se fotografi rado vole pohvaliti. Donekle slična, u tom je smislu i sljedeća fotografija:

    Maja Šuput

    Fotografija je napravljena na koncertu Maje Šuput na otvorenom, korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Canon 100/2.8 objektivom, bez bljeskalice.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 119 mm
    Ekspozicija – 1/160 sec
    Zaslon – f/6.3
    ISO – 800
    Balans bijeloga – AWB

    Grimasa koje činimo munjevito dok govorimo, pjevamo i slično, postajemo svjesni tek zahvaljujući fotografskoj tehnologiji. Grimasa popularne pjevačice na fotografiji uhvaćena je samo zahvaljujući velikom broju fotografija napravljenih na tom koncertu.

    Lidija Bačić

    Fotografija je napravljena na koncertu Lidije Bačić na otvorenom, korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Canon 100/2.8 objektivom, bez bljeskalice.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – TV
    Fokus – 100 mm
    Ekspozicija – 1/320 sec
    Zaslon – f/2.8
    ISO – 2500
    Balans bijeloga – AWB

    Lidija Bačić, tipična koncertna fotografija, koja nam uz hvatanje trenutka i korištenje osvjetljenja prenosi ugođaj koncerta. Ako pogledamo podatke kojima su snimljene fotografije, vidimo da im je zajedničko da su napravljene podacima koje uvjetuje kratka ekspozicija (kraća od 1/125 sec), a shodno tome maksimalan otvor zaslona, te visoka ISO vrijednost. Zbog velikog otvora zaslon fokus mora biti savršeno namješten, pa zbog toga koncertne fotografije imaju velik postotak otpada.

    Kako su koncertne fotografije često ograničene svim gore navedenim okolnostima, ponekad volimo zaviriti u backstage, kako bismo napravili koju fotografiju u mirnijim okolnostima. Naravno i ovo je uglavnom rezervirano za male sredine sa manje strogim ograničenjima kretanja, čak i uz akreditaciju.

    Cure iz CEntra

    Fotografija je napravljena na dobrotvorenom koncertu na kojem su sudjelovale i tamburašice Cure Iz CEntra, korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Tamron 18 – 270 objektivom, te bljeskalicom Canon Speedlite 550EX. Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 25 mm
    Ekspozicija – 1/160 sec
    Zaslon – f/8
    ISO – 200
    Balans bijeloga – AWB

    Odmah uočavamo mnogo povoljnije podatke, što je omogućila bljeskalica. Unatoč korištenju bljeskalice lica djevojaka nisu spaljena nego su lijepo plastično osvijetljena, što je omogućio bijeli šator u kojem sam fotografirao koristeći indirektni bljesak. Ovakve fotografije nemaju možda onu 'lovačku' vrijednost ponekih gore prikazanih, ali ipak prenose ugođaj jer su doista nastale tijekom koncerta.

    Poseban žanr koncertne fotografije iziskuje veliku predanost, spretnost i sredstva, te se rijetki fotografi tome žanru posvećuju kao svom glavnom interesu. Ipak, uz dobru opremu i dobru izvježbanost u žanrovima poput ulične i portretne fotografije, postizat ćete solidne rezultate na manjim koncertima i festivalima.

    Autor: Zdeno Balog

  • TEME I DILEME DIGITALNE FOTOGRAFIJE

    KREATIVNI KOMPAKTI – PRAKTIČNO I JEFTINO RJEŠENJE

    Ako ne namjeravate Vaše fotografije prodavati putem portala, ili pak sportskim časopisima, ako ne fotografirate profesionalno vjenčanja, krštenja i sl., jednom riječju ako ste samo ambiciozni obiteljski korisnik sa željom da sa svojih putovanja donese lijepe fotografije, a ne samo informacije o mjestima koja ste posjetili, ako niste žanrovski usmjereni, te ako tek upoznajete digitalnu fotografiju, na tržištu je na ponudi idealno rješenje za ovakve korisnike, kvalitetni kreativni kompaktni fotoaparati, koji još uvijek uglavnom prevladavaju u konzumerskoj klasi.

    Prije nego sam nabavio svoj prvi DSLR, Canon 1000D, koristio sam se odličnim kreativnim kompaktom Olympus SP550UZ. O prednostima ovakvog modela (koji je kasnije dobio svoje nasljednike u modelima 570 itd.), kao i kreativnim kompaktima drugih brendova već sam nešto govorio. Da podsjetimo: Za razliku od teške fotografske torbe u kojoj se pored tijela fotoaparata nalaze najmanje tri objektiva (a ako želimo izbjeći zoomove širokog raspona, još i više), mali i praktični 'džepni' digitalac ima u sebi zoom širokog raspona, makro-opciju, predefinirane kreativne modove koje posebno vole početnici, a pogon mu je najčešće baziran na standardnim AA baterijama. Ovu prednost upoznali su korisnici koji usred neponovljivog okruženja za fotografiranje (najčešće putovanja) odjednom ostanu 'bez struje'. Ništa lakše nego otići do prvog kioska i kupiti baterije, te nastaviti fotografirati kao da se ništa nije dogodilo. Napominjem da inače zbog brze potrošnje struje za ove fotoaparate preporučam punjive baterije.

    Već na prvo pogled na ovaj fotoaparat (na slici) uočavamo veliku leću objektiva, što ukazuje na veliku svjetlosnu jakost. To je važno zbog toga što se ovi fotoaparati inače ne odlikuju vrhunskim senzorima. Stoga im, unatoč trgovinskim specifikacijama nikako nije preporučljivo dizati ISO iznad 400. Ergonomska građa tijela i dostupnost preklopnika za električno zumiranje uz sam okidač omogućuju rukovanje fotoaparatom jednom rukom. Iako je aparat predviđen za korištenje putem displeja na stražnjoj strani, omogućuje i pogled kroz tražilo. Ovo, naravno, nije stvarni pogled kroz tražilo nego prekopčavanje istog displeja u okular, ali praktično je za korisnike DSLR-a koji su navikli gledati kroz okular.

    Prije nego pređemo na nekoliko primjera fotografija napravljenih ovim fotoaparatom, recimo još nekoliko riječi o 'kreativnim modovima', koje u širokom izboru nude ovakvi fotoaparati. Različiti predefinirani modovi poput 'vatrometa', 'zalaza sunca' 'sportske' i slično nude postavljene podatke za navedene situacije. Loša strana ovih predefiniranih podataka je ta što fotograf nema nadzor nad podacima kojima fotografira. Također, većina ovih kompleta podataka otvorit će mogućnost skakanja ISO vrijednosti ostavljajući ju u opciji Automatsko. Jedinu svrhu ove opcije vidim u tome da početnik postavi određenu predefiniciju, pa onda naknadno pregleda u podacima na računalu kojim je podacima fotografirao, te da ih zna kasnije primijeniti u nekom od standardnih modova.

    Predložene fotografije napravljene su Olympusom SP550UZ. To je u svoje vrijeme bio jedan od najboljih kreativnih kompakta na tržištu s posebnim probojem ultrazoom opcije. Ovaj je model objedinjavao do tada nezamisliv 18x zoom sa odličnim makro i supermakro opcijama, stabilizacijom i tada solidnih 7.1 megapiksela.

    Olympus SP550UZ

    Primjer korištenja prednosti malih kompakta u uličnoj fotografiji. Fotografija je napravljena u prometnoj bečkoj ulici Mariahilferstraße, tako da sam sjedeći sa strane držao fotoaparat gotovo u visini pločnika i nasumično hvatao kadrove prolaznika.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Ekspozicija – 1/50 sec
    Zaslon – f/7.1
    ISO – 50
    Balans bijeloga – AWB

    Beć

    U Nacionalnom parku Brijuni također sam napravio neke fotografije simpatičnih i pitomih brijunskih jelena. Ipak, razbježe se kada im se previše približite, pa sam koristio snažan zoom.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Ekspozicija – 1/15 sec
    Zaslon – f/4.4
    ISO – 50
    Balans bijeloga – AWB

    Vidljivo je da je čak uz dugu ekspoziciju 1/15 i veliki zoom slika oštra. Aparat je opremljen veoma kvalitetnom stabilizacijom, koja omogućava fotografiranje velikim zoomom 's ruke'.

    Jelen

    Ovo ne preporučam da pokušavate sami! Fotografirao sam vozeći auto, na riječkoj obilaznici. Bila je gužva, te je brzina bila mala, što mi je omogućilo da uhvatim pojedini zanimljiv prizor u prolazu.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Ekspozicija – 1/160 sec
    Zaslon – f/7.1
    ISO – 50
    Balans bijeloga – AWB

    autoput

    Primjer korištenja supermacro opcije. Skakavac je udaljen oko 2 cm od objektiva.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Ekspozicija – 1/60 sec
    Zaslon – f/5.6
    ISO – 50
    Balans bijeloga – AWB

    Skakavac

    Ovo su samo neki od mogućih primjera situacija kada do izražaja dolaze prednosti malih i univerzalnih kompaktnih fotoaparata, kojima se rukuje veoma neupadljivo, lagodno, jednom rukom i bez potrebe da se mijenjaju objektivi, da se postavljaju macro-leće i slična dodatna oprema. Ograničenja ovih praktičnih aparata doći će do izražaja u slabim svjetlosnim uvjetima, kao što sam već napomenuo. Također, objektivi su svojim kvalitetom ipak nemjerljivi s objektivima zahtjevnih prosumer DSLR-a, a to se odnosi i na senzore. Kod ovih modela gotovo redovito izostaje stopica za vanjsku bljeskalicu, o čemu je bilo govora u prethodnoj kolumni. Iako kvaliteta fotografije na standardnom monitoru djeluje zadovoljavajuće, kada želimo veće povećanje ili npr. samo neki izrez iz fotografije, doći će do izražaja niža kvaliteta, zrnatost, te nerijetko i šum u tamnijim područjima fotografije. Svaki će korisnik sam procijeniti koliki su njegovi zahtjevi i očekivanja od fotografija, te će znati da li ga ovakvi modeli zadovoljavaju u potpunosti ili će ih uzeti samo kao pripremu i vježbu za svoj prvi DSLR.

    Autor: Zdenko Balog

  • Mame na fejsu

    Ima i „Mame iz Rijeke na fejsu“, „MaMe iz Rijeke i okolice na fejsu“, valjda postoje i „Mame na fejsu u bilo kojem gradu“… Moram priznati da do nedavno nisam uočavao taj fenomen, bio sam pomalo kao jedan od onih Indijanaca iz 16. stoljeća koji jednostavno nisu mogli vidjeti jedrenjake Europljana jer ih nisu ni očekivali niti poznavali. Ukratko, bilo je izvan mojeg horizonta očekivanja. Dok neki dan nisam sjedio na terasi jednog ne prevelikog riječkog shopping malla ispred kojeg postoji „ono pre-sa-vr-šen prostor za dječju igru“, kako bi to afektirajući slovkanjem izgovorile preegzaltirane-prevažne-prepametne-prezgodne-presve mame. Igra je, naravno, dogovorena na fejsu. Ugovoren sastanak. Kao roditeljski, ali izvan škole, uostalom. Gdje postoji „glavna mama“ koja dogovara uvjete i koordinira događaj dječjeg druženja, zatim postoje one wannabe glavne mame koje podupiru spomenutu queen bee te one koje su jednostavno sljedbenici. Dobro, ima i poneki tata, ali taj je zacijelo zalutao ili se namjerno „uvalio“ među mame s onom „tatinskom“ spikicom, pa sada slobodno kibicira…

    mame na facebooku

    Ništa, valjda smo osuđeni na neprekidno ponavljanje već viđenih hijerarhijskih shema u kojima postoje podređeni i nadređeni, pa čak i kada se radi o dječjoj igri, ali ovaj put ne našoj, već igri naše djece.

    Možda nikada ne bih primijetio pojavu „Mama na Facebooku“ da mi nećakinja početkom mjeseca nije krenula u prvi razred osnovne škole. I da, odmah se definiralo to roditeljski organizirano druženje. Onda sam još malo ispitivao o tome i otkrio „toplu vodu“: pa to je posvuda oko mene! Apsolutno svi roditelji, posebno mame, preko društvenih mreža organiziraju druženja svoje djece. Navodi se bezbroj razloga za tu pojavu: „nesigurno je“, „pa zar bi ti pustio svoje dijete na ovu ulicu?“, „ovdje nema djece pa moramo ići tu i tu“, „nije isto kao kada smo mi bili djeca“, „nikoga još nismo upoznali“, što su sve argumenti protiv kojih jako teško mogu išta reći, osim slegnuti ramenima i valjda se načelno složiti. Ne, ne oduševljava ni mene ideja da mi se dijete od šest-sedam, nedajbože pet godina ide samo igrati na ulicu, uostalom, koga ja poznajem u toj ulici uopće… Ne znam kako je u manjim gradovima, siguran sam da je pojava manje učestala, no vjerujem da je organizirano druženje djece preko društvenih mreža uzelo maha čak i tamo gdje sam uvjeren da niti jedan od ovih prethodno navedenih argumenata ne stoji.

    No onda mi se postavlja novo pitanje: pa gdje je onda spontanost te djece? Recimo, meni se išlo van i išao sam van. To je mogla spriječiti samo neka eksplicitna, ali rijetka zabrana, i tako od djetinjstva. Uvijek je bilo tako. Tako je bilo i s mojim prijateljima, tako je bilo prije i za vrijeme adolescencije, pa mi se činilo da je to jedino normalno. Malo je koga mama ispred škole došla „pokupiti autom“, još su manje nekoga roditelji dovozili autom pred školu. Za nas su to bile priče iz filmova, nešto što u stvarnom životu uopće nije postojalo. A da ne govorim da poslije škole/vrtića djeca idu na ples, balet, ritmičku gimnastiku, plivanje, šah, karate, krav magu, francuski, njemački, idu na koješta, samo da valjda budu okupirana nekim sadržajem cijeli dan. A gdje im je onda prostor za vlastitu dosadu, ali ne u negativnom smislu te riječi, već za onu dosadu gdje mogu napokon otkriti u sebi neke sklonosti ili interese koje ovim vanjskim drilom koji počinje od vrtića, gotovo nikada nemaju prilike otkriti? Dobro, ne računam onih sat-dva kada se djeca domognu kakvog gadgeta. Možda kao studenti? Možda je sve pomaknuto u odraslu dob, pa „kad si sam zaradiš, dijete moje, priušti si što želiš“.

    O, da, a sada idemo i na drugu stranu jednadžbe, a to su roditelji. Točnije, mame. Dobro i tate, ali to sam već konstatirao, čini mi se da su ipak manje u „igri“ i pod manjim pritiskom ovakvih obaveza poput „mama na fejsu“. Kao da se ta prorečena i obećana sloboda, neka vlastita realizacija, interesi koji su izvan koncepta kuća-stan-posao-dijete-mamenafejsu-spavanje-kuća- itd. odgođeni za neku nedefiniranu budućnost, navodno „kad djeca odrastu“, ali ako i samo ako čak i tada. Možda nikad?

    Kako god, čini mi se da smo se uspjeli, i to izuzetno uspješno, sami zarobiti u kukuljice „društava na fejsu“ i tamo se zavrtjeti u spirali tko zna čijih i kakvih ideja, u balončiće virtualnih stvarnosti koje smo kao autentične istine prenijeli na svoju djecu, i usput postali pravi „plastic fantastic“ roditelji dok čekamo svojeg princa/princezu u SUV-u ispred škole… Naravno, počastivši ga doma zdravom hranom, „samo iz prirodnog uzgoja“ tretiranom isključivo za okoliš neškodljivim preparatima…

    „Draga, daj i meni jedan Tensilen!“ Ne, dušo, daj mi kilo apaurina, pa možda, do sutra, preživimo ovaj raj…

    Autor: MIlan Zagorac

  • Teme i dileme digitalne fotografije

     

     MEGAPIKSELI – MITOVI I ISTINA

    Želite kupiti digitalni fotoaparat, a ne znate previše o tome. Pitate prijatelje na što da obratite pažnju?

    - Megapikseli. To ti je ključno. Kvaliteta ovisi o broju megapiksela…

    Tako će vjerojatno odgovoriti većina vaših prijatelja. Mada oni jednako koliko i vi znaju što su zapravo megapikseli. Ali megapiksel je pojam i brojka koja se ističe kao ključni podatak, istaknuto su ispisani na ambalaži, kao i na samom aparatu, prvi su podatka koji ćete naći guglate li preference. Koliko su megapikseli zapravo važni? Što su megapikseli?

    Testirali smo četiri fotoaparata fotografiranjem crkvenog tornja sa istog mjesta pod istim uvjetima.

    Fotoaparat Olympus T-100, 12.0 megapiksela

    Fotoaparat Olympus T-100, 12.0 megapiksela

    Olympus-T-100

    Megapikseli su milijuni piksela, točkica od kojih se sastoji digitalni zapis fotografije, te su najmanja gradbena jedinica sa vlastitim svojstvima. Svojstvo megapiksela je boja, svjetlina, ton, a izražava se u RGB brojkama, odnosno u količini jedne, druge i treće 'praboje' u izgradnji fotografije. Jasno je da je fotografija kvalitetnija, oštrija, bogatija detaljima, nježnim tonskim prelazima, mnoštvom podataka i tonova, ukoliko se sastoji od većeg broja točkica. Fotografija od 16 milijuna ovakvih pojedinačnih podataka o svjetlini, tonu, boji, svakako je bolja nego ona od 4 milijuna, itd. Pored toga takva fotografija bolje 'podnosi' ekstremna uvećavanja spremnija je za tiskovna izdanja, dozvoljava 'kropanje' odnosno odabir manjeg izreza, jer je gubitak kvalitete zanemariv. Broj piksela od kojih se sastoji fotografija bitan je i najčešće presudan za kvalitetu fotografije.

    Da li to onda znači da će fotoaparat sa senzorom od 12 megapiksela praviti bolje fotografije nego onaj od 7? To bi svakako trebalo očekivati i u tom bi slučaju oni prijetlji bili u pravu, jednako kao i trgovci i proizvođači koji ističu megapiksele kao glavno svojstvo digitalnog fotoaparata. Pa ipak, razočarani kupci fotoaparata s mnoštvom megapiksela, pristupačne cijene, jako dobro znaju da se u praksi ne događa ništa slično. Baš zgodan i jeftin model fotića, poznate marke obdaren sa 12 megapiksela pravi fotografije skromne kvalitete, lošije od onog starog sa mnogo manje milijuna točkica! Kako to?

    Fotoaparat Samsung Digimax, 4.0 megapiksela

    Fotoaparat Samsung Digimax, 4.0 megapiksela

    Samsung Digimax

    Da bismo odgovorili na ovo pitanje, te pružili možda malo bolji odgovor na što kod kupnje aparata treba obratiti pažnju, trebamo se malo vratiti na sam način funkcioniranja digitalne fotografije. U jednome nema razlike između digitalne i klasične (kemijske) fotografije: postoji rupa kroz koju svjetlo pada na površinu. Rupa je opremljena lećama koje te zrake svjetla artikuliraju i usmjeravaju kako bi odraz na senzibilnoj površini bio što vjerniji originalu. Osjetljiv mehanizam pomaže da svjetlost pada na površinu veoma kratko vrijeme (od nekoliko sekundi do 1/10.000 sekunde ili još kraće). Glavna razlika između klasične i digitalne fotografije je u senzibilnoj površini koja preuzima podražaj svjetlosti i pamti sliku. Dok je u klasičnoj fotografiji tu ulogu preuzimao veoma fin fotoosjetljiv kemijski premaz koji je podražaj svjetla 'pamtio' te ga kroz naknadne kemijske reakcije pretvarao u filmsku traku sa 'negativnim' sličicama, iz čega se potom izrađivala fotografija na jednako pripremljenom fotoosjetljivom papiru, u digitalnoj fotografiji svjetlost pada na senzor sastavljen od mnoštva točkica od kojih je svaka za sebe kadra prenijeti informaciju o kakvoći tog svjetla. Ove točkice taj podatak prenose u obliku koda od tri broja koji su pridruženi RGB kodu. Međutim, za razliku od klasične fotografije kod koje kemijski premaz 'pamti' podražaj svjetla za naknadnu kemijsku obradu (latentna slika), ove točkice, pikseli, podatak šalju trenutno u računalo koje je sastavni dio fotoaparata i koje sve podražaje senzora pretvara u datoteku grafičkog formata (najčešće *.jpg ili RAW). Ova se obrada događa takvom brzinom da bolji prosumer (poluprofesionalni fotoaparat) može formirati i spremiti deset takvih datoteka u jednoj sekundi. Dakle, za kvalitetu fotografije važno je (ali ne jedino važno, kako ćemo ubrzo vidjeti), koliko je ovih točkica na senzoru vašeg fotoaparata. To je stvaran broj megapiksela fotoaparata i po tom broju prepoznaju se kvalitetne oštre slike bogatih polutonova i kolorističkih nijansi. Kako je onda moguće da onaj naš jeftini s 12 megapiksela daje jadne fotografije?

    Kada su proizvođači shvatili da kupci odmjeravaju fotoaparate prvenstveno prema megapikselima, a što drugo, počeli su nuditi 'muda pod bubrege'. Fotoaparat ima npr 18 milijuna fizičkih piksela. To znači da na njegovom senzoru ima toliko osjetljivih točkica. Fotografija ima dimenzije 5184 / 3456 piksela (podaci za Canon 7D). Umnožak horizontalnih i vertikalnih piksela iznosi 17,915.904, približno 18,000.000. Ako su fotografije oštre, podnose velika povećanja i bogate su polutonovima koji prelaze blago, nemamo razloga sumnjati da senzor doista ima toliko točkica. Međutim, kada fotoaparat ima npr 12 megapiksela, te slika u *.jpg formatu doista ima toliko točkica, a da je pri toma slika siromašna tonovima, djeluje sirovo, ne podnosi povećavanje tada moramo posumnjati da se radi samo o digitalnim pikselima. Fizičkih piksela ima znatno manje, te oni šalju podatke u kompjutor fotoaparata, a softver 'dodaje' piksele razvlačeći veličinu fotografije. Na taj način samo pojedini pikseli na datoteci potječu od podražaja svjetlosti prilikom fotografiranja, a ostale softver 'izmišlja' nekim algoritmom. Ne treba nikakve predznanje da bi nam bilo jasno da ćemo na ovaj način dobiti veću fotografiju, sa više piksela (time i više nepotrebnih megabajta na računalu), ali bez očekivane kvalitete. Posebno kada koristimo zoom ili kada zbog vanjskih uvjeta povisimo ISO (o ISO broju bit će opširnije govora).

    Fotoaparat Olympus SP-550-UZ, 7.1 megapiksela

    Fotoaparat Olympus SP-550-UZ, 7.1 megapiksela

    Olympus SP-550-UZ

    Kako onda odabrati dobar 'fotić', kako znati da li je jedan model bolji od drugoga? Kako ne podlijeći prevari digitalnih piksela iza kojih ne stoji realna kvaliteta? Ima raznih načina, ja volim napomenuti dva najjednostavnija (ovo se odnosi na kompaktne, konzumerske fotoaparate, budući je pretpostavka da osobe koje kupuje DSLR tip, prosumerske ili profesionalne klase znaju što kupuju).

    Jedan je kriterij cijena. Digitalni fotoaparat izuzetno je složen stroj koji uključuje kvalitetnu optiku, dobru mehaniku te računalni hardver i softver. Da bi bio kvalitetan, ne može biti jeftin. Negdje u počecima digitalne fotografije cijena se kretala približno odnosom 1 megapiksel = 100.00 €. Od onda, uglavnom omasovljenjem proizvodnje i konkurencijom na tržištu, taj se kriterij ublažio, ali i dalje nije moguće kupiti kvalitetan megapiksel za 50.00 kn (primjer 12 megapiksela = 600.00 kn). Dakle, ako se radi o kreativnom kompaktu visokih konzumerskih preferenci, kada uspoređujemo dva modela, sa relativnom sigurnošću možemo reći da je skuplji model vjerojatno bolji.

    Fotoaparat Canon A580, 8.0 megapiksela

    Fotoaparat Canon A580, 8.0 megapiksela

    Canon A580

    Drugi kriterij je promjer vidljive leće objektiva. Ovo zvuči zbunjujuće. Međutim, kada znamo da na senzor pada samo ono što u objektiv uđe, jasno nam je da već selekcija podataka na početku procesa uvjetuje kvalitetu fotografije. Kreativni kompakt sa lećom promjera 3-5 cm svakako će pokupiti više izvornih podataka nego džepni kompakt sa lećom od 5-8 milimetara. Mobiteli, mada se hvale zavidnim brojčicama megapikesla, imaju vanjsku leću od 1-2 milimetra, što njihovu kvalitetu drastično ograničava. Netko će reći, 'pa moj mob pravi sasvim dobre fotke'. Da, asli dok ih koristi i gleda na zaslonu mobitela, gdje su jedva 5-6 centimetara velike. Ali kad se iste fotografije skinu na računalo, ispišu na pisaču, teško mogu podnijeti ozbiljnu usporedbu. Dakle, promjer leće važan je jer on propušta sve podatke koji kasnije grade fotografiju.

    Mnogo drugih faktora utjecat će na kvalitetu fotografije, no kod izbora vašeg novog fotoaparata, ovo je najvažnije.

    Autor: Zdenko Balog

  • Mišak, Icke i kutijice naših svjetova

    Nisam neki posebni ljubitelj Davide Ickea, štoviše, uopće nisam njegov ljubitelj, no, jučer dok sam onako, dosađujući se, prošli i ovaj tjedan navečer gledao Mišakovu emisiju Na rubu znanosti jedna mi je Ickeova rečenica baš onako pošteno, kao ljuta pljuska, sijevnula posred uma: „nalazimo se u sve manjim i manjim kutijama“.

    Odmah da se razumijemo, nije to neko senzacionalno otkriće: mudri (ne znanstvenici ni lukavci, nego baš mudri, mudri će znati o čemu govorim!) su oduvijek znali da je naša svakodnevna stvarnost uvjetovana kao i naš pogled na svijet, da smo na neki način ograničeni dominantnim narativima i da se jako teško možemo „izmigoljiti“ iz toga okvira.

    Dobro, možemo o Iceku da je luđak, da je budala, da „nije uzeo terapiju“, da je manijak svoje vrste koji piše, govori i objavljuje terabajte suludih informacija, da je sam po sebi pojačalo za cijeli niz fake newsova, ali ona ideja o sve većoj i većoj skučenosti, e tu bih se složio s njime. Tim više što je prije više od četrdeset godina drugi guru antitehnologije Jerry Mander govorio o sličnome, ako ne i istome: masovni nas mediji najprije hipnotiziraju, uvlače u svoj virtualni svijet, zatim ubace razne narative koji osiguravaju da nam ne bude dosadno (to je ona dijalektika stalnog sukoba, stalna radnja, stalni šou) pa onda počinjemo i sami vjerovati u te uvjetovanost. Da je Jerry Mander napisao svoju knjigu „Četiri argumenta protiv televizije“ danas, zacijelo bi se jače očešao i o društvene mreže. Ne zato što su društvene mreže same po sebi zle, nego zato što nam, da paradoks bude još gori, stvaraju privid da „svi“ misle kao mi.

    kutijice naših svjetova

    Kako se to dogodilo? Pa jednostavno, to je zmija koja sama sebi jede rep: većina naših društvenomrežnih prijatelja su ljudi sličnih stavova i svjetonazora kao i mi sami, uglavnom smo izolirani od onih drugih golemim izolacijskim materijalom onih koji šute i samo gledaju (sudjeluju samo kao promatrači) pa se u tom začaranom krugu događa situacija da nakon određenog vremena postane samorazumljivo da „svi misle kao i mi“. I onda, nekom slučajnošću, probojem u matrici, pogreškom protokola same društvene mreže, otkrijemo da postoje i oni drugi i treći i četvrti, pa ako smo malo znatiželjniji i četrdeset četvrti. No, s već usađenom pretpostavkom da „svi misle kao ja“, tu ćemo drugost zanemariti i dalje se nastavljajući diviti samima sebi. To je ta kutijica o kojoj je Icke govorio i u koju smo dobrovoljno smjestili same sebe. Dakle, nije najveće lukavstvo bilo stvoriti stroj koji će nam usaditi što i kako da mislimo, ne, najveća je lukavost bila da nam usadi to što i kako mislimo, ali na način da ispadne da smo sami došli do toga zaključka.

    E, to je sada već jedna druga priča: suvremeni totalitarizam ne dolazi od brkatih diktatora i razularenih masa, to je tako passé, nego od naizgled neutralnog stroja i nas samih u, sad ću se poslužiti jednom malo nezgodnom riječi, rekurzivnoj petlji koja se samo umnaža u beskraj. Mi u nešto vjerujemo, to nam vjerovanje potvrđuju tisuće drugih svojim lajkovima s lista naših društvenomrežnih prijatelja, pa je samim time to mišljenje, dakle, valjano. Stoga nema ni potrebe da se misli da bi moglo biti i nešto drugačije jer je evidentno da svi tako misle. Pritom se služimo nevjerojatnim redukcionizmom: to „svi“ ovdje je naših par stotina ili par tisuća prijatelja i tu smo cijeli svijet ili cijeli grad, kratko i jasno, posve neopravdano, sveli pod „sve“.

    Iako tu pomalo izlazim iz okvira kratkog razmišljanja o Mišaku, Na rubu znanosti, Davidu Ickeu i društvenim mrežama, a zavlačim se u meni pomalo strano područje logike, nije na odmet spomenuti da je upravo anomalija, iznimka, ono drugo, treće ili deseto, što izlazi iz okvira naše mentalne petlje, odnosno predstavlja distorziju u njoj, upravo način na koji možemo proširiti svoj vidokrug. U konkretnoj realnoj stvarnosti to znači da možda nije baš nužno da smo 0-24 sedam dana u tjednu na nekoj od društvenih mreža kroz čiju prizmu počinjemo gledati cijeli naš svijet. Možda trebamo upoznati druge ljude, neke druge zemlje, pročitati neke nove knjige. Iskočiti iz te petlje nije baš neki kvantni skok, ali svakako je važno ne želimo li, da paradoks bude tim gori, postajati sve veći i veći robovi kutijica u koje smo se, silom tehnološke civilizacije, sami dobrovoljno zatvorili.

    Autor: MIlan Zagorac

  • PUTOPIS S POTPISOM

    MOJA PUTOVANJA

    MOJA PUTOVANJA

    Dosta ljudi mi se u posljednje vrijeme javlja s porukama i upitima o putovanju. S obzirom da se nikada nisam pozabavio tom temom, pokušat ću se ovdje osvrnuti na neke od svojih putovanja i razloge zašto sam počeo tako intenzivno putovati!

    Dakle, priča počinje u rujnu 2013. kada sam odlučio da ću svoj jubilarni 20. rođendan proslaviti na jedan dosta neobičan način i to ni manje ni više nego - putovanjem :) Činili mi se to kao dobra prilika da se upoznam sa predivnim ljepotama Hrvatske, družim se s prijateljem koji je išao samnom i kojem sam tom prilikom platio put, a usput i upoznam neke meni drage ljude. Tako je prva destinacija bila malo mjesto u Gorskom Kotaru - FUŽINE!

    U Fužinama smo uživali u predivnom krajoliku, prirodi, delicijama iz tog kraja, kušali domaći liker od šumskog voća i vozili se brodom po jezeru Bajer. Fužine su svakako mjesto koje morate posjetiti ako već niste. Iako sam prošle godine opet bio tamo, ali samo na kratko u prolazu, volio bi se zadržati nekoliko dana i malo detaljnije istražiti ovaj predivan biser Gorskog Kotara. Sljedeća odredišta samo su se nizala, već u prosincu 2013. sam posjetio Čazmu i predivno imanje Božićna Bajka Obitelji Salaj okićeno s nekoliko tisuća lampica i dekoracija. Iako je te zime bilo dosta hladno, atmosfera je bila užarena, ljudi oduševljeni, a gastro ponuda tog kraja ostala mi je u trajnom sjećanju!

    MOJA PUTOVANJA

    MOJA PUTOVANJA

    Posjetio sam i Nacionalni Park Brijuni u travnju 2014. godine, a u sklopu tog putovanja bio sam i u Puli i posjetio Pulsku Arenu. Ambijent je predivan, jednostavno neopisiv. Sada razumijem hrvatske glazbenike koji se doslovno ''bore'' za tu lokaciju za održavanje koncerta. U prosincu 2014. bio sam u Sloveniji (Bled,Ljubljana), a par mjeseci kasnije posjetio sam Piranski zaljev i Savudriju. Prošle zime bio sam u Austriji točnije u Grazu. Jedino mjesto koje me zaista jako zanimalo, a svakako ću se potruditi vidjeti ga i ovog adventa. Predivan i topao ambijent, ljudi srdačni i nasmiješeni, ugodni za razgovor. Meni je dodatna okolnost bila ta što znam njemački jezik pa nije bilo problema u komunikaciji. Problema je jedino bilo što je bila nedjelja pa trgovine nisu radile, ali možda i bolje jer bi cijelu plaću tamo potrošio.

    U pripremi imam već neke lokacije koje bi volio posjetiti, ali pričekati će jesen i vrijeme koje će biti primjerenije za dulja putovanja. Meni osobno su favoriti Fužine od hrvatskih I Bled od inozemnih destinacija. Zašto volim putovati? Zato jer putovanja smiruju, oplemenjuju, proširuju vidike i daju mogućnost da upoznate svijet onakvim kakav zaista je, ne preko ekrana već u realnom svijetu. Volim dotaknuti neku planinu, osjetiti miris mora, kušati hranu iz nekog kraja, a vama savjetujem također da putujete.

    MOJA PUTOVANJA

    MOJA PUTOVANJA

    MOJA PUTOVANJA

    Nadam se da i vi volite putovati, pa slobodno podijelite neke fotografije i priče s vašim putovanja u komentare!

    Autor: Dominik Papić

  • MOJE NEŠTO

    Priča prva

    Ulazim u ordinaciju liječnika.
    U povećoj prostoriji, mali radni stol na koji je moralo stati sve – komp, tastatura, printer, telefon i hrpa papira. Nekoliko stolica, umivaonik i jedan ormar, čini mi se za odjeću. To je cijeli interijer.
    Nigdje niti jedne slike na zidu, lončanice cvijeća ili makar, nekakav pomoćni stolić. Nema klime, nema zastora. Hrpa knjiga, brošura, papira, snopova liječničkih kartona, poredane su ili na podu ili na klupčici od prozora.
    Totalna hladnoća!
    Pitam liječnika, je li moguće da jedna ordinacija na Rebru, može biti tako siromašna?!
    Odgovara mi kako na police za knjige i dokumentaciju nitko nije mislio, ali da je to manje bitno. Dodaje, kako je svjestan činjenice da ljudi poput njega i svi ostali zaposleni u javnim ili državnim institucijama imaju sreću da su osigurani s redovitim primanjima, naspram mnoštva drugih koji tu privilegiju nemaju.
    Naravno, mogu oni sami urediti ordinacije, ali o svom trošku. To i nije neki problem. Problem je, da li će, i koliko će dugo ostati raditi.
    Odlučila sam, kada slijedeći puta odem k njemu, a to će biti idući tjedan, pokloniti mu jednu lončanicu s cvijećem. Točnije, ne njemu, nego ordinaciji. Ako i taj liječnik, poput mnogih drugih odluči otići, možda navrati neki drugi.
    Tko zna, možda cvijeće i preživi, pa pacijenti poput mene neće u toj prostoriji osjećati samo hladnoću.

    Priča druga

    Nakon obavljenog pregleda kod liječnika, odlazim u PU Petrova.
    Naime, dan ranije, na parkingu sam pronašla iskaznicu izbjeglice, migranta, tražitelja azila, nazovi kako hoćeš. Osim imena, prezimena, datuma rođenja i informacije da je mladić iz Afganistana, na njoj nema nikakvih drugih podataka. Osim onoga, da je iskaznicu dobio u prihvatnom tranzitnom centru za migrante "Principovac", Srbija. Pokušala sam lika pronaći preko Facebook-a ali nisam uspjela. Nakon toga, zovem policiju koja me savjetuje da iskaznicu odnesem u prvu, najbližu policijsku postaju. Birokracija traži svoje. Uveli su me u "prijemni ured", uzeli podatke, ispunili formular i prije njegova potpisivanja, pitali me da li želim iskoristiti pravo na nagradu?
    domKakvu nagradu? Za što?
    Jbt! Što da uzmem onom tko ima manje od mene?
    Birokracija, kažem!
    Taj dio birokracije mi je manje bitan ali ono što me je zaista iznenadilo, bio je interijer "ureda" PU Petrova. Zidovi su krcati ormarima, onim starim, iz vremena Juge. Čini mi se da datiraju još od ´70-tih. To su ustvari, ormarići poredani u nekoliko nizova, od plafona do poda s onim običnim bravicama koje može svatko provaliti. Ogroman, od vremena potrošen stol, nekoliko stolica i nekoliko policajaca koji su me šutke ali profesionalno odmjerili od glave do pete, nakon čega su nastavili tipkati po svojim mobitelima, vjerojatno čekajući početak ili kraj smjene, može biti i neku intervenciju. Zastora nema, nema klime, parketi škripe i sve zajedno djeluje zastrašujuće. Muškarci u plavim uniformama, visoki, zgodni i markantni, sami po sebi, jedini su ukras u oronulom prostoru. Ipak, policajci, baš kao i liječnici, imaju sreću da su osigurani kakvim-takvim, ali redovitim primanjima. Jedina razlika između njih je ta, što liječnici sa svojim diplomama mogu otići van a policajcima ona u inozemstvu ne znači ništa.
    Policiji ne mogu odnijeti cvijeće jer im ono ništa ne bi značilo ali mogu živjeti tako da im olakšam posao i da sa mnom nemaju nikakvih problema.

    Priča treća

    Vraćam se kući i ulazim u dvorište.
    Kuća je u gradnji, dvorište je krcato različitim stvarima od kojih najveći dio treba pobacati. Za dovršetak radova treba vremena, novaca ali i puno radnih sati. Ipak, u tom prostoru u kojemu živim ali i radim s neredovitim primanjima u privatnom sektoru, ima više topline nego u ordinaciji liječnika ili prijemnog uredu PU Petrova. Police s mnogo knjiga, starine, sitnice naših majki, očeva, baka i djedova, preuzetih u naslijeđe da bi se sačuvale, ponosno prkose modernom i nameću se kao veća vrijednost od tehnologije koja omogućava lakši život, ali koja i traje puno kraće od njih. S razlogom.
    Mnoštvo zanimljivo osmišljenih ukrasa od starudija, poput stare tenisice u kojoj su posađene trajnice ili starog ribeža povezanoga špagom koji visi ispod nadstrešnice a iz kojeg stidljivo, iz lončanice proviruju roza cvjetovi.


    Mnoštvo stare opeke koju nisam dala baciti i koju tek trebam iskoristiti, stari crijep koji također čeka red za ukrašavanje. Pohabani lonci u kojima je kuhala moja svekrva a koje sam škrto sačuvala, stanište su cvijeća, kaktusa, začinskog bilja. Stari, pohabani bicikl mog svekra nisam dala u otkup željeza, zato jer s njim imam posebne planove.
    Baš kao i s malim, od rđe uništenim roštiljem, na kojemu je moj dragi svekar pripremao najbolje nedjeljne objede za cijelu obitelj. Radim u privatnom sektoru i nemam privilegiju redovitih, sigurnih primanja, ali imam toplinu doma, ujedno i radnog prostora, za koje se trudim da ostane ono što bi trebao biti - mjesto povratka. Jer, možda jednom, nakon svih ovih teških i grubih godina u kojima nam ljudi odlaze, toplina doma koju imam, njegujem i nadograđujem, bude jedina prava ostavština mom sinu i njegovoj obitelji.
    Nije, i ne može sve biti u novcu.
    Od doma i ognjišta se ne odustaje. Teško onom, tko na to pristane.

    Autor: Ivanka Žakman

  • Mreže i društevene mreže - novi kiborg totalitarizam kojemu dobrovoljno služimo?

    "Država je uložila i širokopojasni internet, pa je to, između ostaloga, omogućilo razvoj inovativnih start upova kao i visokotehnoloških tvrtki koje Rumunjsku pretvaraju u novu Silicijsku dolinu". Ili, imamo i primjer dva: "zahvaljujući represivnom Ceausescuovom režimu, jak je naglasak u obrazovnom sustavu dan na prirodoslovno matematičke vještine koje se, posljedično, odražavaju na nove generacije informatičara".

    Kakve veze ima represivni režim brutalnog diktatora i njegova sklonost prirodoslovno-matematičkim vještinama s novim start upovima i razvojem širokopojasnig interneta najnovije generacije?

    Dakle, želim odmah reći da nisam nikakav protivnik prirodoslovno-matematičkih predmeta kao ni novih tehnologija, dapače, da ih nije bilo, vjerujem da bi čak i moj rad bio znatno otežan, ako bi ga uopće i bilo. Štoviše, mislim da bi vidljivost toga rada, kao i cijelih novih generacija, bila očajna: stari tiskani mediji su u dugom procesu izdisaja i nema nikakvih naznaka da će se trend prekorenuti, a društvene mreže nude jeftinu, efikasnu i nadasve dostupnu alternativu. Jednostavnim rječnikom: ako te nema na fejsu, ni nema te.

    Daleko je to od one Attalijevske pomalo utopijske budućnosti o hiperdemokraciji dijeljenja i dostupnosti, naime, uvijek treba računati s faktorom ljudske prirode, a ona je takva kakva jest: ona ima potrebe, ona je pomalo sebična i svakako će uvijek nastojati, baš onako darvinistički, preživjeti pod svaku cijenu, što znači, po cijenu drugoga. Empatija, iako viskocijenjena, uvijek nekako strada kada se radi o izborima koji se tiču nas osobno.

    Mreže i društevene mreže - novi kiborg totalitarizam kojemu dobrovoljno služimo?

    Ono što mediji pomalo izbjegavaju, točnije ni ne spominju jest nešto drugo: nisu informatičke industrije to što pokreće svijet, nije čak ni tehnologija sama po sebi, nije čak ni novac. Ono oko čega se svijet vrti je jedan drugi pojam, "industrija svijesti", dakle, stanja svijesti čovjeka, a koje se plasira putem tehnologije.

    U tome grmu leži zec tj. sumnja. U tome leži navodno nebitna poveznica, suptilno dana u djelomičnoj aboliciji Ceausescuovog brutalnog režima koji je "imao razumijevanja za prirodoslovne i matematičke predmete", a radi se o tome da je čovjek, sa svim svojim atributima sveden na tehnološki stroj, na dio mašinerije koja čovjeka odvaja od njegove stvarne prirode i stvara zavisnim od neumitne tehnologije, bila ona primitivna Ceausescuovog vremena ili ova navodno hipermoderna tehnologija start upova koji se bave produkcijom beskrajnih aplikacija za sveprisutne mobilne pametne uređaje.

    Tu dolazimo do poante: čemu služe sve te tehnologije, odnosno, što najvećim dijelom podrazumijevaju te tehnologije? Kratko i jasno: dostupnost informacije, bilo gdje, u bilo kojem trenutku, na bilo kojem mjestu. Veliki brat, bez velikog brata. Informacije koja prolazi minimalne filtere i koje, bila riječ o dezinformaciji ili provjerenoj, istraživačkim novinarstvom potkrijepljenoj informaciji, jednako zauzima mjesto na našem news feedu, štoviše, na nekom od agregatorskih portala gdje se onda multiplicira putem tehnološki uvjetovanih algoritama u beskrajne grane. Tu se čovjek zaista može upitati o demonskoj i antidemokratskoj naravi stvari. O tome je još šezdesetih i ranih sedamdesetih govorio Jerry Mander u planetarnom hitu "Četiri argumenta protiv televizije". "Mogao si surađivati sa sistemom ili mu se protiviti, ali ono što nisi nikako mogao, bez obzira jesi li uživao u sigurnom i udobnom životu ili sjedio u zatvoru, bilo je ne biti u odnosu s njim...Zamijeniš li riječ 'socijalizam' s 'mrežama', dobiješ internet. Njegove konkurentske platforme sve su bile sjedinjene u jednoj ambiciji - odrediti svaki aspekt tvoga postojanja... A sami aparatčici jedan su vječni tip... ništa nije tričavije od toga da čovjek ima x sljedbenika na Twitteru, popularni Facebook profil i povremeno četiri minute na CNBC-ju. Prava privlačnost položaja aparatčika jest u sigurnosti pripadanja..." Tako navodi Jonathan Franzen u romanu Čistoća, uspoređujući DDR-ovski totalitaristički režim i soft totalitarizam novih tehnologija, kako im tepamo.

    Ipak, jedna stvar je više nego optimistička. Naime, čovjek je uvijek u sebi imao ugrađeno ono što se zove otpor, bio on melankoličan ili aktivan, a koji podrazumijeva u svakom slučaju borbu, ovaj puta možda protiv puno difuznijeg "neprijatelja", dakle tehnološkog juggernauta, no koji jamči jednu jedinu stvar: iako će borba biti grčevita, čovjek će uvijek nalaziti načina, štoviše, to će biti pitanje njegova opstanka, kako bi se suprotstavio pa makar i "tiraniji izbora i obilja", ne bi li konačno nastavio svoje koračanje prema samome sebi, punome sebi, smislenom sebi.

    Autor: Milan Zagorac

  • TEME I DILEME DIGITALNE FOTOGRAFIJE

    NAPREDNO KORIŠTENJE BLJESKALICE – ODVOJITE JU OD FOTOAPARATA

    Dobro, sad smo naučili kako fotografirati bljeskalicom da izbjegnemo spaljena lica i neugodne oštre sjene pod bradom i nosom, ali opet bismo željeli više. Profesionalni reflektori pružaju niz mogućnosti: već ako imamo samo jednu reflektorsku rasvjetnu jedinicu, koja je fizički odvojena od fotoaparata, nalazimo mnoge mogućnosti koje nadilaze korištenje standardne bljeskalice. Postavimo li reflektorske rasvjete bočno od modela, lijevo ili desno pod kutom od 90°od osi objektiva, dobit ćemo lijepu barokno osvijetljeno-zasjenjenu glavu (chiaroscuro), a da ne govorimo o svim mogućnostima koje nam pruža pomicanje rasvjetnog tijela prema fotoaparatu ili od njega, mijenama na modelu, koje liče na mjesečeve mijene kada je osvijetljen pod različitim kutovima obzirom na naše gledište. Može li standardna bljeskalica nešto slično?

    Veoma jeftino moguće je nabaviti jedinicu koja se sastoji od podloge bljeskalice i okidača kojeg ugradimo na fotoaparat (trigger). Ovaj nam alat omogućava da bljeskalicu odmaknemo od fotoaparata, te ju u krugu nekoliko metara po volji postavljamo, te da bljeskalica sinhronizirano bljesne jednako kao da je na fotoaparatu. Nemamo li pak to, možemo se koristiti reflektivnom površinom (uobičajeni naziv je reflektor, no kako ne bi bilo zabune radi li se o reflektivnoj površini ili o reflektorskoj rasvjetnoj jedinici, koristim ovaj izraz). Reflektivna površina kružna je složiva platnena površina sa premazom. Za studijske uvjete najbolja je ona koja ima s jedne strane bijeli, a s druge strane srebrni premaz. Potrebno je bljeskalicu usmjeriti od modela, zaštiti njen mlaz svjetla da se ne raspršuje, kao što smo objasnili u jednoj od prethodnih kolumni, a pomoćnik treba držati reflektivnu površinu tako da sa željenog položaja vraća mlaz svjetla na model. No pobliže ću objasniti kroz nekoliko primjera.

    NAPREDNO KORIŠTENJE BLJESKALICE – ODVOJITE JU OD FOTOAPARATA

    Na slikama 1 i 2, oprema za napredno korištenje bljeskalice: Na slici 1 lijevo vidimo reflektivnu površinu, a desno tronožac (stativ) sa stalkom za postavljanje bljeskalice i kišobranom za raspršujuće reflektiranje svjetlosti. Na slici 2 bljeskalica na stalku odvojena od fotoaparata u trenutku daljinskog opaljenja okidačem povezanim s ekspozicijom fotoaparata.

    Canon 7F

    Predložene fotografije napravljene su fotoaparatom Canon 7F, uz korištenje objektiva Tamron 18-270 i bljeskalice Canon Speedlite 550EX.

    Lucija

    Fotografija je napravljena s bljeskalicom montranom na fotoaparatu, ali okrenutom od modela (model: Lucija), uz reflektirajuću površinu postavljenu s djevojčine lijeve strane na udaljenosti oko 1.5 metar.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 154 mm
    Ekspozicija – 1/160 sec
    Zaslon – f/14
    ISO – 200
    Balans bijeloga – AWB

    ISO i trajanje ekspozicije standardni su za korištenje ove bljeskalice. Zaslon je zatvoren jer je reflektirajuća površina (srebrna) stavljena veoma blizu modelu, te je na taj način postignut snažan chiaroscuro na licu i potpun mrak u pozadini. Kada bismo ovu fotografiju htjeli napraviti bljeskalicom odvojenom od fotoaparata, ona bi se morala nalaziti nešto dalje i ne bi smjela biti uperena u model, kako sjene ne bi bile previše oštre. To bismo izbjegli korištenjem kišobrana ili opet reflektirajućom površinom.

    Ukoliko nemate reflektirajuću površinu, možete ju improvizirati pomoću alu-folije s nekom čvrstom kartonskom podlogom. No obzirom na nizak trošak, svakom ambicioznijem korisniku preporučam nabavu ove najosnovnije opreme, kako bi mogli i sam napraviti kvalitetne portrete poput ovoga u primjeru.

    Lucija

    Da bismo postigli jedan ovakav efektni portret, trebat ćemo tronožac, stalak za bljeskalicu i komplet za daljinsko paljenje bljeskalice. Bljeskalica je postavljena iza djevojčine glave (model: Lucija), na udaljenosti manjoj od pola metra, okrenuta ravno prema njoj. Treba upozoriti model unaprijed jer bljesak s ove udaljenosti može izazvati kratkotrajnu nelagodu. Također, propitajte se da li je osoba osjetljiva na izravne bljeskove. Nasuprot njoj, pored fotografa nalazi se pomoćnik (ili stalak) koji s udaljenosti od oko dva metra vraća dio bljeska na vidljivu stranu djevojčinog lica.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 70 mm
    Ekspozicija – 1/160 sec
    Zaslon – f/10
    ISO – 200
    Balans bijeloga – 4900°K

    Cilj je bio uhvatiti snažan bljesak protusvjetla bljeskalice kao aureolu oko djevojčine glave, a pri tome ne izgubiti ljepotu njenog lica. Bilo je potrebno nekoliko pokušaja dok nisam dobio željeni odnos osvijetljenih i zamračenih područja. U ovom slučaju korištena je bijela strana reflektivne površine, budući je u pokušaju sa srebrnom izgubljen efekt aureole, jer je lice bilo previše osvijetljeno. Nema strogih pravila, zbog okolišnih uvjeta, veličine sobe, boje sobe, snage bljeskalice itd., te će i vama za ovo trebati poneki pokušaj. Ako je lice presvijetlo, treba udaljiti pomoćnika ili stalak s reflektivnom površinom, ako je aureola prejaka, smanjiti otvor zaslona ili spustiti ISO vrijednost. Naravno da u pozadini modela mora biti crna podloga!

    Alen

    Da dramatičan muški portret (model: Alen) snažnog chiaroscura sa snažno osvijetljenom lijevom stranom lica (modelu lijevo), koja je okrenuta od nas u poluprofilu, tak oda zapravo gledamo zatamnjenu stranu lica, uz uzak pojas osvijetljenog lica i nosa. Glava je osvijetljena poput Mjeseca u fazi mlađaka.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 100 mm
    Ekspozicija – 1/160 sec
    Zaslon – f/16
    ISO – 200
    Balans bijeloga – AVB

    Cilj je bio postići ono što sam nazvao 'osvjetljenjem mlađaka', pa je na isti način trebalo postaviti svjetlo bljeskalice. U odnosu na liniju objektiva i modela, bljeskalica je postavljena pod kutom od cca 150°,s time da je potrebno zasjeniti bljeskalicu, kako ne bi slučajno objektiv uhvatio njezin bljesak. To se postiže na ranije opisan način, pomoću komada kartona koji se gumicom učvrste oko glave bljeskalice ili većim sjenilom koje pomagač / stalak drži između bljeskalice i objektiva. Kada želimo napraviti sličnu fotografiju djevojke, odnosno ženskog modela, bljeskalicu nećemo usmjeriti izravno, nego opet indirektno, pomoću reflektirajuće površine ili kišobrana, kako sjene ne bi bile tvrde. Muški portreti međutim, traže snažniju modulaciju i tvrđe sjene, koje daju muževan karakter modelu. I ovdje je potrebno vratiti dio svjetlosti na zatamnjenu stranu lica kako bi blago 'izronila' iz tame, ali mnogo manje nego na prethodnom primjeru.

    Na ova tri primjera, tri osnovna položaja (blagi otklon, oštri otklon, nasuprotni bljesak), vidjeli smo kakve nam se mogućnosti otvaraju sa odvajanjem samo jedne bljeskalice od fotoaparata. Kad jednom nabavimo osnovnu opremu i svladamo tehniku rada, te se počnemo snalaziti sa podacima koje trebamo postaviti, otvaraju nam se neograničene mogućnosti koje u svemu pariraju profesionalnom studiju. Da ponovimo: potrebna nam je prostorija srednje veličine i ne previsokog stropa, bijelo oličena, crno platno za pozadinu za dramatične portrete i fotografska oprema. Pored fotoaparata i bljeskalice (ne ugrađene!), trebamo jedan ili dva tronošca, stalak za nošenje kišobrana i kišobran, daljinski upravljač za bljeskalicu od dvije komponente, te barem osnovna (bijelo / srebrno) reflektirajuća površina. Kako su stalci za reflektirajuće površine nešto skuplji, za početak se uvijek možemo snaći s pomagačem. Ako koristite IC daljinski okidač fotoaparata ili tajmer, za nevolju možete i sami biti držač reflektivne površine!

    Budući je rad s profesionalnom rasvjetom znatno jednostavniji, neću ga posebno obrađivati kao temu, nego ću primjenu rasvjetnih tijela kontinuirane rasvjete objasniti uz primjere žanrovske fotografije 

    Autor: Zdenko Balog

Prodaja slika Online

Tekstovi i fotografije na ovoj stranici vlasništvo su njihovih autora i nije dopušteno njihovo skidanje i upotreba bez odobrenja autora i bez navođenja linka stranice kao izvora.

© 2013 Ludvig dizajn. All Rights Reserved.