kolumna

  • Fajt

    Fajt

    (kratki osvrt na tri filma: „Rat profesora“, „U velikom stilu“ i „Ryuzo i sedam veličanstvenih“

    Svi koji me znaju, znaju jednu stvar: „ajmo stvari probati riješiti mirno“. Još me od djetinjstva otac malo kinjio za nedostatak volje za „poštenom muškom tučnjavom“, no, da se razumijemo, na kraju se prošlo i te inicijacije, tako da sam i dao i dobio batina u životu, bez obzira na onaj prvotni stav „ajmo to riješiti mirno“. Jednostavno, stvari ponekad izmaknu nadzoru, pa se sve skupa odvije tako kako se odvije. Iako povijest mojih fajtova nije bogata kao ona moga oca (koji ih je mitologizirao u „pričama iz mladosti“), ona ipak postoji.

    Danas nastojim uvijek izbjeći sukob, ako je to moguće, posebno na parkingu, na cesti i na javnim mjestima, uključujući poslove i kontakte s neznancima. Nekako, mislim da je bolje uzeti onaj već notorni „tensilen“ odnosno „apaurin“ pa da te jednostavno nije briga, nego izgubiti glavu zbog parkirnog mjesta (na dvoje oči vidio x puta makljažu i potezanje oružja zbog toga) ili divlje trubljenje na semaforima jer, eto, nisi krenuo baš one nanosekunde kada je pretpostavljena najava zelenog, agresivno približavanje drugim autima uz ablendanje farovima i pokazivanje srednjeg prsta drugim vozačima na brzim cestama. Nema smisla.

    borba

    No, eto, kao iz neke puke slučajnosti, u posljednjih mi se nekoliko mjeseci omaklo nekoliko filmova, sve od reda ne neke skupe produkcije, u kojima se, ako ne baš slavi nasilje, onda mu se daje jedno novo značenje. Jer neke stvari, kad je riječ o drskosti, prijetvornosti, opakosti i nadasve bezobrazluku, drugačije ne idu.

    Prvi je „Rat profesora“ („Fist Fight“) gdje u jednoj do kraja iskarikiranoj srednjoj američkoj školi dolazi do neminovnog sukoba dvaju suprotnih karaktera – prvog glumi Ice Cube (izvrstan kao nadrkani profa tankih živaca koji lako gubi živce na „glupe“ učenike i još „gluplje“ kolege), a drugoga Charlie Day (opet odličan kao mali spletkar koji migoljenjem nastoji zaobići sve probleme u životu, ali stvari jednostavno dolaze na naplatu, po mogućnosti u kompletu). Riječ je o onim situacijama gdje je fajt neizbježan, gdje će svi znati da samo poštena tučnjava šakama u 3 popodne na parkiralištu iza škole može donijeti mir u ionako posve razorenu zajednicu i da baš to, nešto što je iznimno i predstavlja dva posve suprotna svjetonazora, tek u izravnom sukobu može donijeti dugo potreban osjećaj zajednice. Paradoksalno? Ne. I jedan i drugi nastavnik žrtve su sustava koji je nakaradan, i jedan i drugi sa svojim se životima nose na vlastite načine kako znaju i tek njihov sukob razgolićuje prazninu strukture u kojoj rade (škola) dajući joj onaj bitni životni elan. Dobro, možda pravda stiže malo naglo i prejednostavno, ali film pokazuje jednu drugu stvar: ako se ne izboriš sam za sebe, to neće učiniti nitko drugi. Štoviše, ako to ne učiniš, moguće je da se to neće usuditi ni drugi, pa će cijela stvar biti još dugo neriješena. Uz cijeli niz drugih vrlo karikaturalnih likova, preporučujem, nasmijat ćete se, a možda otkrijete i smisao onoga kada kažete da biste „nekome zavrnuli vrat kao kokoški“. Ipak smo mi životinje.

    Drugi film ovoga ljeta je bio „Going in Style“ odnosno „U velikom stilu“ gdje trojica nekadašnjih tvorničkih radnika (glume ih Michael Caine, Morgan Freeman i Alan Arkin, svaki „specijalac“ za sebe) otkriva jednu banalnu stvar: firma koja im je uplaćivala mirovinski je upala u teškoće i banci je za povrat dugova uložila njihove mirovine. Odmah mi je palo na pamet rješavanje npr. naplate našeg 2. stupa. Primjerice, neki se pametnjaković zaigra s nečim, pa, eto, u ime općeg dobra lijepo uzme supruginu i moju štednju iz 2. stupa za svoju populističku agendu, a nama počnu dospijevati rate neplaćenih kredita, prve, druge i treće opomene i konačno stručnjaci za faktoring. Pa, budimo realni, u takvoj situaciji, ne znam kako bi trebalo reagirati, možda reći, „ma dajte, uzmite i drugi put, nema problema!“ Naša tri junaka to odluče vrlo jednostavno: opljačkat će banku i to vlastitu banku. Zašto ne? Ona je opljačkala nemilosrdno njih, pa zašto joj ne bi vratili milo za drago. Uostalom, ako „pravno“ pravo može biti toliko banditsko, zašto se ne bi u tom slučaju primijenilo „prirodno pravo“?

    Treći film, još jedna stvar s „penzićima“ u akciji je „Ryuzo i sedam veličanstvenih“, zapravo po temeljnom narativu film sličan prethodnom, no, naravno, posve japanski. Dobro, nije baš Akira Kurosawa (iako je aluzija na „Sedam samuraja“ neminovna), no tema je epska: ako yakuze propadaju i nestaju, a zamjenjuju ih pokvareni sitni lopovi, džepari, kamatari i profesionalni prodavači boze (sin glavnog ostarjelog yakuze je postao PR u korporaciji – ne čini se nimalo slučajnim taj detalj!), onda su stari yakuze, sa snažnim moralnim kodeksom, zapravo časni, ali ismijani junaci koji u današnjem svijetu izgledaju svi od reda kao odrpanci i Don Kihoti. No bez njih, čini se, bez Ryuza i njegovog obreda odsijecanja prstiju kao i kodeksa koji ne podnosi pljačku već opljačkanih i poniženih već posve druge moralne principe, a koji prije svega zahtijevaju čast, poštivanje prirodne hijerarhije i odanost, kao da bi Japan izgubio dio sebe i postao jednaka duhovna rupčaga kao i ostatak današnjeg svijeta s kojim dijeli ama baš sve (jedan od upečatljivijih likova je ostarjeli yakuza – malo tvrđi japanski nacionalist koji javno izvikuje parole iz vremena imperijalnog Japana – mislim da se aludiralo na Mishimu - aktivni borac za očuvanje prirode i mrzitelj svega američkog, no simbolički, umjesto banzaija pri zabijanju u američki nosač aviona, cessnom slijeće na njega dočekan kao, eto, zanimljiva turistička atrakcija).

    Iako su sva tri filma lagane komedijice od kojih ne treba očekivati neke velike epske trenutke, jedna im je stvar zajednička: pravda je unatoč lošim zakonima i korumpiranoj moći uvijek takva da se za nju mora izboriti. Prije toga se treba pobuniti, a za to učiniti treba imati muda. A tek onda slijedi fajt. Jer ako ne posegneš za fajtom, ispast ćeš šonjo.

    A to ne želi nitko od nas, zar ne?

    Autor: Milan Zagorac

  • Fargo

    Fargo

    /Kako je vrag došao u naš grad

    (Fargo, prva sezona, 2014.)

    Gus: "Kako možeš samo tako lagati?"

    Lorne: "Jesi li znao da ljudsko oko može vidjeti više nijansi zelene od bilo koje druge boje. Moje pitanje za tebe je: 'Zašto?' Kada odgovoriš na ovo pitanje, ja ću odgovoriti na tvoje?"

    Puno kasnije Gus odgovara: "Zbog predatora."

    Iako u ovoj priči ništa nije istinito, sve je istina, istina i samo istina. Sa sličnim pretekstom (dakle, izgovorom) počinje svaka epizoda serije (i filma) Fargo kojeg se sjećam iz svojih studentskih dana, bilo je to zaista davne 1996. godine: "Ovo je istinita priča. Prikazani događaji odvili su se u Minnesoti (te i te godine). Na zahtjev preživjelih, imena su promijenjena. Iz poštovanja prema mrtvima, ostalo je ispričano točno onako kako se dogodilo."

    Naime, ovo je najistinitija laž koja se ponavlja cijelim ovim "braća coenovskim" serijalom (namjerno ne kažem samo braće Coen, jer se radi ipak o više redatelja) - da, naime, iako možda ništa nije istina, u ovoj je priči sve istina, i da, iako je sniježna vukojebina postala sinonim za neku vrstu ledenog pakla u kojem možete završiti, ona je istovremeno postala metafora onoga "zaleđenog mora u nama", dakle, naših otuđenih, nehrabrih i kukavičkih duša koje se klatare ovim svijetom, a da baš ništa nisu učinili, odnosno, još i gore, ništa ni ne pokušavajući učiniti.

    Ne bih sada ni o serijalu, ni o prethodnom filmu, čak niti o glazbi koja je zaista impresivna, a koja reflektira kako glazbu američkih Skandinavaca, razne stare forme poput folie, tako i pravi američki holivudski orkestralni finale koji izaziva trnce, kako Amerikanci kažu "goosebumps", tj. naježi se koža na svu tu melankoliju u jednom bijelom demonskom okruženju.

    Fargo

    U serijalu koji sam odgledao (1. sezona, sada gledam 2.) u biti se radi o pravoj mefistofelevskoj priči kada nehrabri, šonjavi muškarac s manjkom samopouzdanja (Lester Nygaard, posve suprotno od Fausta) slučajno susretne vraga (Lorne Malvo, kojeg glumi Billy Bob Thornton) koji ga upita treba li njegovu pomoć. Sve se to odvija u naizgled bezveznom i zabitom gradiću Bemidjiju (usput, kao mala fusnota, u tom je gradu živio jedan od najutjecajnijih - iako vrlo skroman i ne previše popularan - američki pisac današnjice Kent Nerburn, godinama se baveći proučavanjem domorodačkih kultura, a koliko znam s društvenih mreža, sada je preselio u podjednako specifičan Portland).

    Naime, u takovom luzerskom životu i gradu, dakle, u tome da se izvuče iz braka u kojem ga terorizira vlastita žena, iz života gdje ga tu i tamo namlati bivši školski kolega, a komplekse mu nabija čak i vlastiti brat, na poslu mu ne ide nikako, a zapravo, sve su perspektive tako očajne, da se čak i uz određeni strah i rezervu, čini da je ipak bolje prihvatiti pa makar i vražju pomoć nego nastaviti živovanje. Lester, hineći nećkanje, u biti prihvaća vražju (Lorneovu) pomoć i tada se stvari počinju odvijati, naravno na demonski način, uz tone i tone mrtvih na sve strane, i nevjerojatne vratolomije koje Lestera, sitnog luzera i bezveznjaka, pretvaraju u dobitnika igre, velikog džeka, u frajera koji to nije nikada bio, ali je, eto, igrom slučaja postao, jer je pravovremeno u njemu probuđena požuda i slobodna (do tada sputana) volja za životom i pobunom protiv poretka koji ne prihvaća, ali čije benefite sada smjelo jaše. Jasno, to je bilo moguće jedino uz nemalu vražju pomoć.

    To je ujedno i priča o muškarcima i ženama i našoj volji i željama mimo tabua i naizgled "normalnog", koju sam prije nekoliko dana sažeo u jednom postu, a koja se da svesti na sljedeće: "Za ženu je pravi muškarac: snalažljiv kao mačak u čizmama, da izgleda kao Modrobradi, kao onaj ludi Billy Bob Thornton u Fargu... istovremeno straši i privlači,... povremeno popizdi kao Mad Max, spreman najebati za ženu, ali je i odlučno prevariti, štoviše, ta je lukava svilena prijetnja uvijek tu, bez prave garancije odanosti, ali - odan, pun ožiljaka i tajni, ali uglađen, po mogućnosti sijeda kosa i kratka brada, povremeno odjaše na harliju u nepoznato, no uvijek se vraća, brine za svoju djecu, a u pravo vrijeme ih potjera iz kuće. Koliko kontrasta u jednom. I sad budi pametan. Naravno, za djecu je to kurac od tate. Za muškarca je prava žena: nešto kao matovilka, potrebita spašavanja, ali da ima i prljavu stranu, bez toga ne ide, odana, ali iskusna, simbol kuće u koju se uvijek može vratiti nakon smucanja, kako god to nazivao. Da vodi brigu o djeci, ali da ne prepušta to njemu, ako baš ne mora, osim ako njemu dobro ne dođe za opći imidž među ženama, jer žene naizgled vole 'dobre tate'. Naizgled."

    Jasno, Lorne Malvo (tj. onaj koji želi zlo - ako ćemo se igrati riječima, a i auta se više puta u samoj seriji, između ostalog i na hebrejskom), tj. Thornton, nije doslovno vrag, on je, jelte, običan čovjek, ali u tome i jest glavna prijevara, nas su uvjerili da vrag ne postoji (sjetimo se Majstora i Maragrite, iako nam daje bezbroj znakova za to - od kaosa koji za njim ostaje, do uživanja u piti od jabuka!), i da nam u zamjenu za nešto, tada još nismo znali što, može omogućiti tzv. "slavu svijeta". No, to svakako ima neku cijenu, naime, on ništa u ovom materijalnom svijetu ne može raditi besplatno, kao što ne može doći ako ga zaista sami ne pozovemo preko svoga kućnog praga.

    Nekoliko mjeseci kasnije vidimo uspješnog Lestera, vlasnika firme, dobitnika nagrade za najuspješnijeg osiguravatelja, za kojim se sada trgaju najbolje uredske kokice, koji je u novoj, lijepoj, raskošnoj kući, oslobođen krivnje za sve grijehe, slobodan čovjek koji može mirno i bezbrižno nastaviti s pijuckanjem koktela u samom središtu Las Vegasa.

    Tu dolazi do novog zapleta, ali o tome nema potrebe dodatno govoriti, pogledajte seriju, uvjeravam vas da su današnje serije nadmašile mnoge suvremene knjige koje nam se preporučuju kao bitne. S druge strane, isti se Lorne Malvo u Duluthu (još jedan vrlo bitan grad, mislim da boljim poznavateljima američke ikonografije ne treba previše objašnjavati, mislim da ga u filmu glumi Calgary) susreće s mladim, nenadobudnim i skromnim čovjekom, trenutno policajcem Gusom (glumi ga sin Toma Hanksa, Colin) koji odmah shvaća da ima posla sa silama s kojima se nije u stanju nositi: on je samohrani otac, skroman, bez velikih zahtjeva u životu, s jednom jedinom željom, da umjesto policajac bude - poštar. To podrazumijeva da u susretu s demonom, ipak valja biti pametniji i prihvatiti ponudu koja znači - ostati živ. Naravno, po pravilu službe, Gus je počinio pogrešku za čije će iskupljenje platiti, ali je i s pametnom kolegicom iz Bemidjija Molly (naravno, Solverson, skandinavska su prezimena nešto bez čega ne može) ipak utvrdio da se iza zamršenog slučaja u kojem je puno puta uspješno bačen pijesak u oči, nalazi nešto puno veće i puno - demonskije. "Svećenik" Lorne Malvo (da stvar bude još bizarnija) u biti je profesionalni ubojica čiju je snagu iskoristio kukavica Lester, ali iza kojeg stoji daleko krvaviji put no što se po površini dade razaznati. Naizgled "veliki igrači" pored samoga sotone đavla izgledaju kao sitni pikzibneri kojima treba uništiti sve i povaliti žene, jednostavno su nemoćni pored ovakve sile koja zakriljuje sve njihove prizemne moći.

    Dalje ne bi trebalo spoilati radnju za one koji nisu gledali (naime, ovdje se vrag zaista krije u detaljima), ali završava onako kako i treba, skromni poštar Gus (sada više nije policajac) i skromna policajka Molly (sada trudna) zajedno s njegovom predadolescentskom kćeri (koja se zove Greta, sjetimo se Margarete-Grete iz Fausta ili Margarite iz Bulgakova - naime, pažljivom gledatelju ni jedan detalj ne ispada iz vida dok gleda ovu seriju koja je - ni manje ni više - parafraza upravo ovih spomenutih remek-djela) iz prvoga braka uživaju u kućnoj idili sred ledenog pejzaža, dok Lester, napokon razotkriven, upada u rupu u ledu, tj. sve ono što nije zaslužioi sve ono što je zaradio na nepravedan način, nanoseći bol i nesreću, vraća mu se time da tone u ledeno jezero - svakome tko nešto zna o navedenome, ovo nije nimalo slučajan motiv, naime, ono je simbol dubinske tame naše monstruozne i monumentalne nesvijesti iz koje smo rođeni i u koju ćemo se neminovno vratiti. Dakle, priča u Fargu nije samo crnohumorni krimić, dapače, sve suprotno od toga, ono je priča o ljudima koji žude, žele, pate, kuhaju u sebi, koji su površni, aljkavi, marljivi, to je priča o svima nama i načinima na koji se pokušavamo snaći u ovome svijetu koji sam po sebi možda nije pakao, no svakako nije ni raj. Ne pobunimo li se, propast ćemo, pobunimo li se, zacijelo ćemo opet propasti, no to je neizbježnost ovoga mjesta gdje živimo i na koji god način živimo. Na nama je jesmo li spremni zaplesati s vragom ili ćemo sami sebe uvjeriti da on ne postoji. Upravo je zato ona sintagma s početka krajnje istinita u svojoj neistinitosti: da, sve ispričano jest upravo onako kako se zaista dogodilo. I to bezbroj puta.

    Autor: Milan Zagorac

  • Gdje je nestao Božić?

    Gdje je nestao Božić?

    Kada zbrojiš godine i dobiješ brojku, one i nisu tako velike ali u sebi sadrže previše različitosti i drugačije navade pa čak i namjere.

    Nije toliko brojeva iza nas koliko je u njima promjena. Kao klinka, poput i sve druge djece iz moje ulice, trčkarala sam od kuće do kuće i sa stolova uzimala one naizgled, najbolje kolače. Mati je na mene galamila da ne jedem toliko slatkoga, galamila je na mene da se obučem jer vani je hladno.

    I druge su majke na svoju djecu galamile istom žestinom a mi smo, onako razdragani, sretni i suviše brzi, bježali od njihovog karanja, skrivajući se iza šupa, drvarnica dok ih ljutnja ne prođe. I onda, nanovo ulazili u kuće susjeda po nove kolače. U sve kuće, samo ne u svoje! Promrzli prsti, rumeni obrazi i želudac pun slatkih delicija, krasio je svaki Badnjak. I povraćanje od istoga, na Božić!

    Ja sam u vrijeme Badnjaka uvijek željela biti lijepo odjevena. Vrijeme je to u kojemu su se još uvijek poštovale bijele štrample, karirani šosić, čizmice kupljene netom prije a ako je kupovina izostala, nosile su se one obične crne, gumene. Poneki lajbek i mamina marama svezana oko vrata.

    Gdje je nestao Božić

    Djevojčice su se u to doba razmjenjivale šminku, koristeći maskaru bella nussy, grožđanu mast, i ponešto plavog ili zelenog sjenila za kapke. Ukrale bi malo majčinoga laka za kosu i tatinu Crnu mačku pa tako nakinđurene i muški mirišljave laprdale po ulici.

    Dječaci su imali teži zadatak. U to doba, gelovi za kosu su bili nepoznanica, lakovi za kosu su bili previše ženski pa su dečki topili šećer u vodi i s njime oblikovali frizure. One zalizane. S razdjeljkom i zulufima! Malo koji od njihovih očeva je imao love za Brut pa su i oni koristili Crnu mačku.

    U to doba, vrata obiteljskih domova bila su širom otvorena. Iz svake kuće orila se pjesma, širili su se mirisi različitih jela a za istim stolom su sjedili različiti ljudi različitih nacija, vjera i običaja. I nitko nikoga nije gledao popreko, nitko nikome nije na običajima zamjerao već je kao lojalan susjed došao s vama ispoštivati ono vaše, a nakon toga pozvati vas da na isti način ispoštujete i njegovo. Nitko nikome nije izgovorio niti jednu ružnu riječ, zagrljaji, pjesme i dobro raspoloženje bili su odlika tih lijepih vremena u kojima je čovjek uistinu bio čovjek.

    U to doba, mi klinci, trčkarali smo do kuće do kuće tražeći svoje roditelje koji bi bili, čas u jednoj, čas u drugoj kući. Samo oni najmlađi među nama znali bi se rasplakati od straha jer su negdje izgubili mamu i tatu.

    Tada se je slušala neka druga glazba ali najdraža je bila ona koju je pjevao harmonikaš, dobar znalac svih starih izvornih pjesama. Za njega pauze gotovo da i nije bilo a slijedećih je dana bio pošteđen od svih radova. Da odmori prste i ruke. I grlo!

    U to doba, bilo je velikih minusa i snijega do koljena pa su djeca klizila na guzi a ni naši starci nisu prošli bolje. Grudanje i šopanje snijegom nije bilo namjenjeno samo djeci već i majkama i očevima, po principu svatko na svakoga, pa tko kako prođe. Slijedećih dana, iznad peći na drva, sušile su se gaće. Svih veličina i za sve uzraste. A ispod njih, kuhao se grah s kiselim zeljem, odlična delicija nakon mamurluka i hrpetine mesa. Za nas djecu, kuhala se prežgana juha jer, trebalo je oporaviti želudac nakon pojedenih kolača.

    U to doba, petarde su se kupovale preko šverca, bilo ih je malo a kada je trebalo pucati, čoporativno smo izašli na ulicu. Stariji s napunjenim kupicama u kojima nije bilo šampanjca već domaćeg vina, klinci sa šalovima omotanim oko glave koji su trebali prigušiti zvukove eksplozija. Očevi bi sa svojim sinovima vodili glavnu riječ a djevojčice bi se privile uz majčine skute da ih zaštiti od buke. Vatromet? Nepoznanica.

    Na ulici, uz malo petardi i zvukove harmonike, s kupicom domaćeg vina, dočekala bi se ponoć. Krenula bi čestitanja, zagrljaji, ljubljenja a koji sat kasnije, pridružili bi se i oni koji su bili u crkvi na Polnoćki. Oni koji su je propustili, slijedeće jutro, bili su u crkvi. Osim ako nisu bili previše mamurni.

    Božić je obiteljski blagdan. Nekada je cijela ulica bila Obitelj.
    Danas je drugačije.

    Zatvoreni smo u svojim kućama zaključanih vrata, sjedimo pred televizorom, nemamo snijega, ne dolaze nam susjedi čestitari. Nema niti harmonikaša koji pjeva stare izvorne pjesme. Izostaje i prežgana juha i grah sa zeljem slijedećih dana. Svega je nestalo i svega prokleto fali!

    Možda se s vremenom dogodi da izostane i Božić.

    A tako malo treba da se vratimo na stare navade! Dovoljno je samo da kažeš ljudima neka navrate i da nikako, ali nikako, ne zaključaš vrata svoje kuće!

    Sretan Božić svima, posebno onima koji imaju želju vratiti se na staro!

    Autor: Ivanka Žakman

  • Hrabrost slikanja

    Hrabrost slikanja

    Hrabrost slikanja

    Logičan slijed pitanja je a što sada učiniti pred praznim platnom?

    Gledaš u njega a ono  te provocira svojom bjelinom.

    E za početak stavi točku gdje tebi odgovara, dvije crvene crte polu desno, žutu grubo odozgo oštrim pokretom nametni lijevom stranom platna dok boja traje u kistu.

    Zatim trokut u sredini zelenom, pa rubove premaži bijelom.

    Dodaj u nastavku sebe crtajući što ti padne napamet.

    Dubravko Đurđek, slikar

  • Imate li sitno?

    Imate li sitno?

    Dakle, koliko vam se puta to dogodilo? Dođete na kiosk i kupite karticu za bus, pružate 100, nedajbože 200 kuna, a teta vas gleda kao da ste joj dali čašu otrova, oko joj, jadna ne bila, počne mahnito titrati, a grašak znoja se cijediti niz čelo. „Imate li sitno?“ Naravno, bus stiže, nema šanse da mi ona uzvrati, ulazim u bus, pružam 100 kuna za cijenu od 10 kuna za karticu, vozač me blijedo gleda, kao da sam mu preoteo jedini obrok. Nema sitno, odnosno ne da sitno, odnosno, kako ću se sada voziti…

    Odustajem i odlazim autom u grad, kupim mobitelom dnevnu kartu za 20 kuna, i eto, riješio sam svoj problem sa 100, nedajbože 200 kuna.

    Poslije pokušavam popiti kavu, sam, dakako, ja sam samotnjak, i nisam sklon većim društvima od samoga sebe, a i sebi sam ponekad težak, pružam konobarici onih 100 kuna za 10 kuna kave, a ona me gleda kao da sam joj oteo najcjenjeniji komad odjeće iz ormara, ali me zna, pa mi kaže „ma drugi put ćete…“ što ne mogu ostaviti tek tako, pa u apoteci kupujem kutijicu lekadola, zlunetrebalo, kod nas je uvijek netko prehlađen i treba imati lekadola. U apoteci uvijek imaju za uzvratiti, rijetko, ali istinito, pa se vraćam i konačno plaćam svoj ceh za kavu od 10 kuna.

    kolumna

    Nema sitno. U nas je 100 (13,5 eura) ili 200 kuna (27 eura) krupno. Sutradan pokušavam izbjeći ovu nelagodu, sada idem s 50 kuna u novčaniku, dvije od dvadeset i jedna od deset, koje sam jedva jučer iskrčmio u pošti dok sam slao poštu za 86 kuna, plativši naravno s novčanicom od 200 kuna. Naravno, očekuje se „imate li sitno“, no u pošti je to valjda nedopustivo, pa mi žena samo s mrkim pogledom uzvraća do 200.

    Jupi je!!! Imam sada par dvadesetica i desetica plus jedna pedesetica. I tako dalje kroz tjedan: ideš na placu, nosi dvadesetice i desetice jer teta na salatama nikad nema sitno, ona na kokošjem mesu gotovo nikad, ona na kiosku ako joj pružiš sve veće od 20 pita „imate li sitno“ ili kupi i kutiju cigareta koja mi ne treba. Ne čudi me neki dan ona situacija u Splitu ili gdje već gdje vozač gradskog busa nije htio krenuti jer žena nije imala sitno za karticu. Što je najgore, trudna žena. Eto, jer nema sitno. Koliko znam dobre trgovačke običaje, obveza je prodavača imati blagajnički polog i - sitno. Nama bankomati izdaju samo i isključivo novčanice 100 i 200, pa kako bismo mogli imati sitno, ako ne od sitne kupnje.

    No čini se da je „sitno“ postala nacionalna opsesija. Koliko puta vam se u jednom jedinom danu dogodi da vas netko pita „imate li sitno“. Na blagajni supermarketa (uz časne iznimke, to je gotovo pravilo), u malim dućanima, na kioscima, da ne govorim o parkirnim automatima koje možete platiti samo kovanicama ili mobitelom. To vam se dogodi toliko puta da zacijelo više ni ne registrirate tu anomaliju.

    „Oprostite“, pitam jedan dan bankaricu, naravno, dok sam rješavao novi, 101. kredit u životu, zašto na gotovo svim prodajnim mjestima, a na pameti mi je bila neka pekara u kojoj ostavljam stotine kuna mjesečno, „dakle, zašto nikada nemaju sitno?“

    „Zaista ne znam“, kaže mi ljubazno gospođa dok mi je objašnjavala koja je kamata bolja ili je li bolje uzeti kunski ili eurski kredit. Kako mi je to ionako manje-više špansko selo, mogao sam nastaviti o sitnom.

    „Naime, čak i kad plaćam nešto od 50 kuna, prodavači na novčanicu od 100, a kamo li 200 reagiraju kao da ste im dali da popiju malo varikine…“

    „Zaista ne znam“, kaže bankarica. „Koliko je meni poznato, gotovine svih apoena ima posve dovoljno u upotrebi, uopće ne znam u čemu je problem s time, ali da, imate pravo, svi traže sitno…“

    Da ne duljim, pitaju vas sitno posvuda, gdje god mogu, da bi se to doma pretvorilo u sljedeće: imate kovertice za dnevnu upotrebu gdje na kraju stvorite upotrebljivu zalihu dvadesetica ili desetica, moguće i pedesetica, naime, nikad ne znate kad će doći poštar na vrata s isporukom nečega što ste naručili preko neta, ali treba doplatiti 20 ili 40 kuna, a vi ostanete samo s 200. Osim toga, ne biste li izbjegli neugodnosti ujutro na kiosku, imate uvijek spremno „sitno“ za kartice, za užinu, za sitne potrepštine iz samoposluge „preko puta“, a koja, eto, ne prima kartice.

    Ovo mi je za sada jedino rješenje na koje sam nadošao ne bih li izbjegao probleme sa sitnim. Iako ne vjerujem da je riječ o nekoj strašnoj stvari, svakako bi se moglo uvrstiti u one „Croatian Tragedies“ memove… Teta na kiosku prodaje veselom austrijskom turistu tjednu kartu za bus, on joj veselo pruža 200 kuna, a ona u sebi psuje „majku im j..m , lopovsku, opet nemaju sitno“. Možda stoga ne bi bilo loše na ulazu u Hrvatsku, s bilo koje strane, ispod one oznake „EU, Republika Hrvatska“, „molimo pripremite sitno, trebat će vam“, a kroz zemlju staviti edukativno-informativne natpise „imajte sitno, budite opušteni“ ili „sa sitnim nikad niste u problemima“. Također na onim dućanima u kojima je čak moguće platiti svim apoenima možda bi trebali natpisi „Primamo krupno!“ kako bi putnik namjernik bio pravovremeno upoznat s ovom nevjerojatnom mogućnošću.

    Tko zna, možda je to „sitno“ zaista neka projekcija? Pustimo spekulacije, razmislite već sada, danas, kada se spustite dolje u kafeteriju, imate li sitno. Da ne bi ostali bez svoje kave.

    Autor: Milan Zagorac

  • Iseljeni

    Iseljeni

    Već mi je po 110. put tijekom zadnjih nekoliko godina došao na mail neki spam USAFIS ili neke slične organizacije, na što ni ne obraćam pažnju već samo bacam, o tome kako bih mogao sudjelovati u nekoj lutriji za useljeničke vize za SAD. Nije samo SAD, ima ih i za Kanadu, Australiju, dobro, Novi Zeland još nisam dobio, no činjenica je da ove „ponude“ stalno dolaze, čak i češće nego one za bankovne i nebankovne kredite (ne znam, valjda imam takav profil u mašineriji da se odmah meni šalje taj tip ponuda). Unutra me se vabi da mi povećavaju šanse za useljenje i da sam kadar za kakvim navodno ima potrebe s obrazovanjem kakvo im treba. Navodno. Sve to ionako piše robot.

    Lagao bih kada bih rekao da mi nije palo na pamet javiti se na takvo nešto. Možda još češće prije 10 ili 15 godina nego danas, kada bi ovo iseljenje značilo skok iz jednog već stvorenog svakodnevnog komfora (sa svim poznatim nedostacima) u nešto nepoznato (s nepoznatim nedostacima), moguće i vrlo tegobno u prvim godinama (da se razumijemo, imam previše poznanika, prijatelja i rodbine abroad i down under, da bih idealizirao priču o iseljenju kao nešto – „eto, stigosmo u netegobni život, pare stižu, radi se po PS-u, nema brige, sve je na svom mjestu“).

    Iseljeni

    No, svjestan sam one druge dimenzije – zaista, ali zaista ni za jednu jedinu osobu koju poznam, a koja je iselila, posebno u prekooceanske zemlje, ne mogu reći da se radi o očitim primjerima neuspjeha, štoviše, radi se o ljudima vrlo različitih obrazovnih statusa, različitih razina poznavanja jezika, različitih vještina i sklonosti, no svi od reda nakon nekoliko godina mogu reći – izuzev neosporne i danas po mome ne toliko opravdane nostalgije – da su čak i u prvoj generaciji postigli lijep i kvalitetan, integrirani život srednje ili više srednje klase te da se sve to trapljenje i mučenje s prvim godinama (ovisi o kojoj se iseljeničkoj generaciji radi, naime, nisu iste iseljeničke priče onih koji su otišli, za vrijeme Austro-Ugarske, 20ih i 30ih, onih poslije Drugog svjetskog rata i četvrte generacije, ove najnovije, koja iseljava jednostavno jer ne želi trošiti vrijeme i samim time život u zemlji koja nema kapacitete za radnosposobno stanovništvo) u svojoj biti isplatilo.

    Jer, kad pogledamo cijeli hrvatski i balkanski barabarogenij, sav se on u posljednjim dvama stoljećima najbolje realizirao vani, posebno u Americi: nema smisla nabrajati, naravno da su neke tehnološke zadanosti bile prednost same po sebi i naravno da nije moguće uspoređivati poziciju npr. Rimca s Elonom Muskom, ili ako želite razvijati rakete za let na Mars, sigurno to neće raditi u nas kao niti baviti se onim čime se bave tehnološki divovi informatičko-informacijskog doba. Ali, primjerice, tko je nama kriv što je zinfandel iz Nape poznatiji od našeg plavca, zar ne? Tko je nama kriv što smo stvorili novozelandsko i pacifičko ribarstvo, a mi ga imamo na razini lokalnog skoro-pa-folklora. Tko je nama kriv što sudjelovali u stvaranju kalifornijskog vinarstva, a naše je tek zadnja decimala u svjetskim relacijama. To su tek banalni primjeri, a ima ih beskrajno puno. Kako to da kod nas ništa ne uspijeva? Kako to da je kod nas najmanje cijenjen kreativni i produktivni um (štoviše, njega nazivamo „malim filozofom“, a što je vrlo pejorativno), a najviše pak onaj koji se nalazi u sintagmama „snalažljiv čovjek“ (znači „lopov“, „razbojnik“, „prevarant“), „zna abecedu života“ (znači „poltron“) ili „uhljeb“ (istovremeno predmet mržnje i zavisti). Podsjeća me to na onu pripovijetku Mome Kapora kako bi američki milijarder i iseljenik, inače nepismen, da je – paradoksa li – kojim slučajem bio pismen ostao ovdje i postao poštar u nekoj dinaridskoj vukojebini, eventualno dosegnuvši razinu „male pljačke vlaka“.

    Istina je da je ovo bio prostor vjekovnog iseljavanja. Danas nam za iseljenje gotovo nije potrebna ni putovnica, barem u 30 zemalja možemo s osobnom iskaznicom, a u još 100 bez vize, u biti nikad u povijesti nije bilo slobodnije što se toga tiče (heh, prednosti članstva EU i uskoro Schengena, ajde, nije ni to tako loše). Treba, naravno, nešto novca i kuraja, kako bi narod rekao, ne bi bilo loše poznavati malo i jezik zemlje domaćina, danas je to uglavnom engleski. Ali i Italija, Grčka, Skandinavija, Njemačka, Irska, Francuska, Češka, Britanija, Španjolska, Poljska, baltičke zemlje, sve od reda su iseljeničke zemlje s ogromnim dijasporama koje su odlazile u manjim ili većim valovima, pa po tome nismo baš neka dramatična iznimka. Iznimka smo samo po jednom, a odnosi se na sve zemlje bivše Jugoslavije – nikad, ali nikad ne možemo postići svoje profesionalne ciljeve ovdje na onoj razini na kojoj to postižemo preko oceana. Zašto, mislim da je pitanje malo složenije jer sad imamo i posve nove procese vezane uz velike seobe (ne samo iz ratom ili permanentnim siromaštvom ugroženih područja) i ogroman utjecaj komunikacijskih tehnologija. I konačno, ovo poziva na jako bitnu stvar, na to da se stvarno priupitamo: a što mi zapravo hoćemo? Koji je naš cilj kao zajednice slobodnih građana? Koje su to inhibicije i zašto one koče prirodan razvoj ovdje i sada (koji je očito moguć drugdje i koji ta dijaspora uporno dokazuje), i zašto ni jedna razina društva (prije svega mislim na elite) nikada nije potegla ručnu i povela ozbiljnu raspravu o navedenom.

    Ovaj će moj tekst ostati otvoren, upravo kao i mailovi s ponudama za iseljenje u SAD, Australiju, Kanadu ili Novi Zeland. Oni će i dalje stizati, a ja ću ih i dalje bacati i povremeno, baš onako tipično hrvatski, nad njima dvojiti… Iseliti ili ne?

    Autor: Milan Zagorac

  • Iz praha si nastao u prah ćeš se pretvoriti...

    Iz praha si nastao u prah ćeš se pretvoriti...

     

    U svakom slučaju od samog rođenja ako vjeruješ da ćeš uspjet vidjet čes u svemu prilike... ako ne vjerujes vidjet ćeš prepreke.
    Živi život bez " šta ako". NE je prva riječ koju si trebao naučiti bez osjećaja krivice. Ako nisi pokušaj...nisi još mrtav. Samo ljudi koje voliš mogu ti život učiniti nepodnošljivim.....drugi ne bi trebali, nikako. Tvoja snaga je u tome da ne tražiš od nikoga nista...još manje očekujes, iskoristi to. Ako imaš loš dan u tome nema nista loše. Ono što je lose je što drugi moraju zbog toga imati isti takav dan.

    Iz praha si nastao u prah ćeš se pretvoriti...

    Nemoj pokušavati biti različit. Budi samo dobar. To je dovoljno različito.
    Kad ti sreća zatvori jedna vrata često ti odmah otvori druga...ali nemoj pre dugo gledati u ona zatvorena. Budi kao voda...ona ide naprijed i ne osvrće se nazad da vidi tko iz nje pije.
    Ako se razboliš, znaj da su ti to učinile emocije. Fokusiraj se na ozdravljenje ma kako teška bolest bila, ozdravit ćes, ako vjeruješ.
    Molim te, voli sebe, samo tako drugima nisi teret već inspiracija.
    Sudbina čovjeka je da smo vječni, bit će ti točno onako kako ti želiš.
    Ljudi koji te ogovaraju rade to samo zato jer nemaju ostvaren svoj život i nesigurni su. Da bi sebe podigli moraju tebe spustiti.
    Pazi...kako misliš o sebi tako će i drugi misliti o tebi.Budi najbolja verzija sebe. Budi bolji danas nego si bio juče. ..sutra , nego si danas.

    Zapamti, nije zivot sigurnost. Život je sloboda. Diši....I nije život ono što se događa nego kako ti gledaš na to što se događa. Budi sretan. Nije teško. To je samo stvar odluke ili izbora. Svaki put kad si loše sjeti se netko sada moli da je na tvom mjestu. Budi zahvalan. Uvijek budi zahvalan na onome šta imas pa će doći i ono što želis.
    Da li si sa pravim partnerom? Jesi. Uvijek si sa pravim partnerom. Jer, tvoj partner je odraz tvog fokusa, vibracije, stanja...On je tvoje ogledalo. Da...teško priznati.?.

    Znaš kad čes dobit idealnog? Onda kad ti postaneš idealan. E da, tako to ide.
    Ljubav nije ti MENI. Ljubav je ja TEBI. Onda ćeš dobit ti MENI.
    Hejjj, ne laži sebe...nema krive odluke. Ona je u tebi. Ne možeš dati ono što nemaš. Kad promijeniš sebe promijenit će se svijet oko tebe. Budi pozitivan : i drugi su uspjeli, uspjet ću i ja !!! Vjeruj.
    Dozvoli sebi sjajiti punim sjajem.Ne dozvoli nikome da te vrednuje. Eee...znaš kad ćeš postat uspješan čovjek? Kad postaviš čvrste temelje od kamenja koje su drugi bacali na Tebe. I znaš kad ćeš ostvarit svoje snove? Kad se probudiš! Nauči sve prihvacati sa : sve je dobro a bit će i bolje!

    Ne kupuj markiranu robu. To je bačen novac. Budi TI marka.
    Ne trči za nicim i nikim....jer to će bježati od tebe.Prestani trcati i samo budi sretan...i to će doći, samo po sebi.
    Kad trebaš nesto , reci to Bogu. Nauči se komunicirat s njim. " Pitajte i dat će vam se. Tražite i nači čete " - rekao nam je svima.
    Al...niko ne pita.

    Prije nego krenes tražiti sreću provjeri... možda si već sretan?
    Ako zeliš biti istinski sretan, veži se uz cilj , ne uz ljude i stvari.
    Sanjaj srcem a voli dušom.
    Ponekad, kad se stvari raspadaju...ne tuguj, one zapravo sjedaju na mjesto. Govori tiho, ne galami. Govori tako da te drugi vole slušati. Budi duša društva i uvijek ostavi svakoga bolje nego si ga zatekao. I pazi...šta govoriš. Jezik nema kosti.... ali stvarno je dovoljno jak da slomi srce.

    I shvati...koliko god da si velik ili mali, jak ili slab, pametan ili glup, uspješan ili neuspješan...isti si kao ja. Kao on. Kao svi. Jednog dana svi ćemo stajati pred licem sudbine.... Crno lice sudbine. Hoćeš tada razmišljati koliki si?
    Hoćeš moći sa sobom ponijeti sve svoje bogatstvo za kojim si trčao? Stajat ćeš malen i skroman...kakav si bio kad si se rodio. Samo razlika ogromna. Rođenjem si dobio naj veću stvar na svijetu- IZBOR !
    Sada više nemaš nikakvog izbora.

    Živi čovječe ovaj zivot s radošču u srcu dan po dan... a svaki dan neka bude tvoja SVEČANOST!
    Jer neznas...koliko ti je ostalo .

    Autor : Kamelija Salopek



    Ilustracija: Preuzeto sa Facebook-a

  • Izbori...

    Izbori...


    Bila dva brata. Rođena od iste majke.Nakon završene srednje škole život ih razdvaja jer biraju različite države studiranja. I svak ode svojim putem.Čuju se vrlo, vrlo rijetko a vide još rijeđe. Godine prolaze i nađu se na godišnjici mature. Ante je završio medicinu i postao čuveni kururg. Stipe nije završio fakultet. Promijenio je puno firmi i puno radnih mjesta. Nigdje nije ostao dugo uvijek iz istog razloga. Bio je konfliktna osoba. Zadnje dvije godine čak niti ne radi.
    Kamelija Salopek Na prozivci upita ih profesor: Kome možete zahvaliti za to što ste postali? Obojica jednoglasno odgovore: roditeljima!

    Dok je Ante priznavao trud roditelja koji su ga odgajali Stipe ih je osuđivao. Mogu te odgajati potpuno isto....davati pritom maksimum sebe jednom i drugom...postat ćeš ono što izabereš postati. Nije do roditelja! Do tebe je.
    I nitko ne može da te uništi osim ti sam sebe . I niko ne može da te spasi, osim ti sam sebe.

    Stipu je u životu vodio ego. Antu iskustvo i srce. Zato se nisu ni mogli razumjeti. Kako objasniti nekome bilo što ako je njegov maximum tvoj minimum?

    Ante je vjerovao u ljude koji su mu punili baterije. Stipe je vjerovao onima koji su mu punili glavu. Stipe je kršio sva pravila života ne razumeći da se pravila prvo moraju naučiti da bi se mogla kršiti. Nije znao da je njegov najveći neprijatelj on sam. Nije razumio da bi mu svijet bio pod nogama samo da je uspio svladati samoga Sebe. Nije znao ni to da svijet može mijenjati samo svojim PRIMJEROM a ne svojim mišljenjem.

    Uvijek možemo sebe uzdići ili poniziti.... biti prosjek ili iznad njega . Biti svoj ili ničiji. Biti sluga ili gospodar. Živjeti život, svoj ili tuđi.
    Sami biramo.

    Autor: Kamelija Salopek

  • Izgatat ću ti po Facebooku!

    Izgatat ću ti po Facebooku!

    Ne znam kako bih vas u to mogao uvjeriti – jer, naime, sve što vidite pokazuje suprotno – da sam ja u biti introvertirana osoba koja voli samoću i mir, štoviše, vrlo ladanjsku atmosferu dokolice u čitanju uz vruću kavu/čaj uz peć/kamin, kupanje u moru/jezeru/rijeci/čemu već, i vrlo uzak obiteljski krug koji je ujedno i sasvim dovoljan. Naravno, to je uglavnom, ako bi netko poskrolao po mojim javnim društvenomrežnim stranicama i profilima skoro posve suprotno: pa održao performans, pa izjavio ovo, pa rekao ono, pa napisao ovo, pa napisao ono… ekstrovertirani davež, onaj bezveznjak željan pažnje… Prihvatio bih i to da slučajno ne vidim i tuđe profile i to osoba koje se ne bave nikakvim javnim poslom, pa se opet nešto na njima vidi, barem neka sklonost (putovanja, djeca, kuhanje, ljubimci i to bih čak stavio tim redom) ili sama činjenica da ne stavljaju ništa na zid znači upravo da jednostavno samo prate i slijede uz pokoji lajk…

    Izgatat ću ti po Facebooku!

    Ovaj „ekstrovertirani“ privid proizlazi iz prirode posla koji radim, manje-više, bez prekida punih 20 godina, a koji je povezan s time „javno“. Sve što radim zapravo je javno, tj. mojega posla ne bi ni bilo da nije javan. Na primjer, ne možeš napisati knjigu, a da je ne predstaviš, da usput ne vodiš blog, da nisi na društvenim mrežama, da nisi dao neku izjavu o ovome ili onome (što je predmet u koji se razumiješ, naravno, ne mislim da je baš pametno biti medijska posvuduša o temama s kojima nemaš blage veze) – pa samim time, koliko se god uvjeravao u nužnost odmaka od „javnog“ jer ti treba i privatno, ne na jednu poluvečer ili pola vikenda, nego na neku pravu mjeru kada si zaista isključen, do toga, međutim, zbog same prirode tehnologije i posla nikada ne dolazi. Nema šanse. Nema trenutka odmora, lajkovi, mailovi, poruke, notifikacije, komentari, o organizacijskim tehnikalijama uopće neću jer ih ima bezbroj (uključujući i faktor npr. vremena, tj. je li vani kiša, snijeg ili bura), to je sve dio posla koji izgleda tako – blago rečeno – laganini i humanistički, nešto što se na kraju vidi – a gdje drugdje nego na Facebooku.

    Prije nekih desetak-petnaestak godina jedan mi je američki prijatelj rekao da se uopće neće morati nikoga pitati nikakve iskaze, već će sve raditi neki algoritam. To mi je djelovalo posve apstraktno i nevjerojatno, naime, kako bi o meni nešto mogao znati stroj, pa samim time i mašinerija, ako ja još uvijek ne vidim ništa takvo na vidiku. Kad sam ga pitao što je točno mislio, nisam ga nimalo razumio. I onda, danas na FB na stranici jednog prijatelja naletim na članak The Data That Turned the World Upside Down (linkati na http://motherboard.vice.com/read/big-data-cambridge-analytica-brexit-trump) i zapravo, iako sam već odavno bio sumnjičav prema kvalitetama vidljivima na društvenim mrežama, shvatim da je upravo to taj algoritam, taj stroj koji definira što ste zaista i kako funkcionirate: ima stvari koje ni sam o sebi nisam znao, primjerice da sam psihološki 13% žena, da sam čak 52% sretniji sa životom od većine (LOL, a ja sam mislio da sam centar depre, kakvi su onda tek drugi), neke sam stvari znao, ali... da... dio podataka izvučen iz mojih lajkova dodijeljenih nekim serijama, brendovima ili proizvodima… Hm, je li to zaista to? Ne znam ni sam, ali svakako isprobajte i sami na ovome linku (https://applymagicsauce.com/), vjerujem da ćete saznati, upravo kao i ja, ponešto o sebi i svojim sklonostima iako ni sami niste znali za to. Okej, vjerujem da bi se dalo izvući određene metodološke pogreške (nisam baš lud za psihometrijom, a još manje statistikom), jednako kao što osobno vjerujem da je nekoliko minuta izravnog živog razgovora s nekom osobom dovoljno kako bismo je barem skenirali i vidjeli hoće li stvari „kliknuti“, no… To je u odnosu na ovo dječja igra, bez ovako dalekosežnih podataka koji svakako imaju svoje efekte i na javna djelovanja, zar ne, djelovanja i oblikovanja mase?

    Iako sam sebe uvjeravam da nas ova pojava još uvijek nije do kraja pojela, ne mogu se oteti dojmu da to zaista ne postaje sve više upravo tako. Ne, nije to veliki brat niti je to neka soma, nije to taj vid manaipulacije, ovo je nešto na što dobrovoljno pristajemo i što prihvaćamo, a da se nikada nismo sami ni priupitali o dalekosežnosti ovakve mašinerije (iako kritika masmedija kao i masovne proizvodnje postoji otkako je i samih masmedija i masovne proizvodnje) koja, unatoč tome što nam je često od koristi, ima i svoje nuspojave, ali, eto, one su opet bile spomenute tek malim slovima, ili, ups, netko ih je čak i zaboravio napisati… Uostalom, nema veze, za nuspojave mrknite dva-tri helića, bit će okej.

    Na kraju, ako me ne vidite uživo, a postoji velika vjerojatnost da me ne vidite danima, mjesecima ili godinama (što ni ne mora nužno biti nešto loše), a što da vam kažem, gledajte me na Facebooku, možda je on postao i realnija stvarnost od stvarnosti, možda je moja slika u mediju postala više ja no što sam ja sam to želio. Jer, ja onda ni nisam ja.

    Ionako smo već pomalo odbacili kavu i grah, te zastrajele i glupe oblike proricanja budućnosti, ne bismo li s veseljem i interesom rješavali testove budućnosti na Facebooku. Zašto ne? Možda zaista i zna budućnost. Ako i ne zna, napravit će je da bude baš takva. Dovoljan je naš lajk pristanka.

    Autor: Milan Zagorac

  • Jedini put kad mi je pomoglo to što sam pjesnik

    Jedini put kad mi je pomoglo to što sam pjesnik

    Zakoračili smo u ono magično doba godine kojim dominira sezona godišnjih odmora. Još malo pa će nas kolektivno pustiti iz naših kaveza kako bismo na par tjedana osjetili malo slatke slobode prije nego li nas ponovno zaključaju i stave nam još teže lance. Stoga danas želim s vama podijeliti jednu pričicu s mora kako bismo ostali u mediteranskom tonu.

    Dogodilo se to prošlog ljeta. Kao i uvijek, provodio sam godišnji na svom omiljenom mjestu na svijetu – otoku Viru.

    Vir je dosta specifična turistička lokacija, i teško mi je definirati zašto sam toliko opčinjen njime, posebno zato jer Vir ima doista mnoge nedostatke i posve sigurno nije nekakav mediteranski raj na zemlji:

    Ručak

    a) Voda na otoku je zatrovana rijekama podzemnih fekalija, pa ju morate tokom cijelog odmora kupovati u dućanu.

    b) Novogradnja na gotovo cijelom otoku podsjeća na scenografiju iz nekog drogiranog sna – gradi se bez reda i smisla, ogromni stupovi i isturene ljubičaste terase, dvorišta popločena šljunkom s rimskim fontanama, gotičke ograde i neožbukani gornji katovi. Izgled cijelog otoka je daleko od ikakvog sklada, zapravo djeluje groteskno. Nikad neću zaboraviti tren kad sam jedne godine na nekom od pokrajnjih putića nabasao na kuću na kojoj je glavni „ukras“ bio golemi gipsani Spider Man koji se naizgled verao po pročelju kuće.

    c) Cijene u ugostiteljskim objektima uglavnom su pretjerane, a hrana je uvijek ponovno razočaranje. Ne možete si pomoći da se pri izlasku iz restorana ne osjetite opljačkanima. Također, većina restorana otvara se oko 11 sati, a hrana se počinje služiti oko 12 ili 1, da se ugostitelji ne bi prenapregnuli.

    d) Ako ste, ne daj bože, poput mene biljojed koji od bataka, ćevapa, pizza sa sirom, liganja i škarpina nema ništa za izabrati, na Viru se vaše nepce neće baš dobro provesti. Vjerojatno ćete poput mene biti prisiljeni doručkovati kruh s paradajzom i lukom s obližnje tržnice. Gastronomska ponuda na cijelom otoku veoma se kruto odbija osuvremeniti i ugoditi bilo kome tko ima navike koje se ne poklapaju s klasičnom hrvatskom „kužinom“, već „cili svit triba znat da nema bojeg od tog, ae!“

    No, i nakon svih tih loših osobina, na Vir se vraćam već 14 godina za redom. Dobre uspomene i osjećaj nesputanosti koji me svaki put obuzmu čim prijeđem Virski most brišu loše dojmove kao mokrom spužvom.

    Prijeđimo na prošloljetnu anegdotu. Tog podneva oporavljao sam se od gadnog mamurluka, a uz to sam bio i jako gladan jer sam prošlih nekoliko dana uglavnom samo partijao i pio, zapostavljajući hranu kao neki važni čimbenik za funkcioniranje mojeg tijela.

    Protegnuo sam noge do plaže na sjevernom dijelu otoka dok me Sunce udaralo u glavu kao boksačka rukavica. Nakon preduge šetnje i sve jačeg kruljenja u želucu, napokon sam nabasao na neki restoran uz samo more. Sjeo sam unutra nadajući se da ću na meniju, uz uobičajene hrpetine mesa sireva, pronaći barem nekakav pomfri koji bih mogao naručiti.

    Nakon grozničavog pretraživanja jelovnika, očajno sam primijetio da za mene postoji jedno jedino jelo na jelovniku – a to je bila obična povrtna salata, u sekciji „prilozi“. No, prihvatio sam to, nadajući se da bi Dalmatinci mogli, ako ništa drugo, znati napraviti jestivu mediteransku salatu. Bila je to jedina salata na cijelom jelovniku koja nije sadržavala sir ili ribu, tako da barem nisam imao nikakvih dilema oko narudžbe.

    No, kad se neuljudni konobar napokon pojavio s mojom salatom i tresnuo ju na stol ispred mene, i posljednje nade da ću pojesti nešto ukusno su me napustile.

    Salata koju su mi naplatili skoro 30 kuna sastojala se od nekoliko žlica graha i kukuruza iz jeftinih konzervi iz supermarketa. Unutra je bilo i nekoliko kockica luka. Zurio sam u tu abominaciju, ne vjerujući koliko ugostiteljstvo može nisko potonuti i koliko je kruto i neprilagodljivo svakome tko odbija jesti lešine.

    Kušao sam takozvanu salatu. Okus je bio odvratan. U posudi se nalazilo možda sveukupno 2 zrna soli, ali je zato octa bilo toliko da su mi od njega zasuzile oči. To je smeće bilo jedva jestivo.

    Pa ipak, bio sam toliko iscrpljen i gladan, a u glavi mi se previše vrtjelo od Sunca. Nisam se mogao prisiliti otići odatle u potragu za nekim drugim restoranom. Pojeo sam tu paklenu salatu uz očigledno gađenje, dok su konobari ravnodušno paradirali pokraj mene ni ne pogledavši me, kao da sam otpadak pokraj kojeg prolaze cestom.

    Nakon što sam jedva dovršio jelo, nisam znao što bi sa sobom, pa sam ostao tamo sjediti jer je terasa lokala bila na samoj plaži. Promatrao sam pučinu. U jednom trenu osjetio sam kako se u meni budi nalet inspiracije. Izvadio sam iz torbe bilježnicu i počeo mahnito zapisivati stihove koji su mi navirali u glavu.

    Čim je prvi konobar, koji me do tad u potpunosti ignorirao, vidio da iz torbe vadim bilježnicu i radim nekakve zabilješke, izbečio je oči prema meni kao žaba. Brzinom svjetlosti se pokupio u unutrašnjost lokala, da bi se ubrzo vratio s još jednim konobarom. Stajali su postrance i uzrujano me promatrali kako pišem.

    Uskoro su me, na moje čuđenje, počeli salijetati poput galebova koji se otimaju za strvinu.

    - Oprostite, je li sve bilo u redu? - upitao je zabrinuto prvi.

    - Mogu li Vam još nešto donijeti? - upitao je drugi.

    - Nadamo se da je sve bilo dobro - ponovio je treći.

    Nije mi bilo jasno što se događa. Riješio sam ih se što sam prije mogao, da bih nastavio dalje pisati. No, oni nisu odustajali. Nakon nekog vremena, konobar koji mi je donio onu sramotnu salatu, sad se potpuno nepozvan i manji od makovog zrna pojavio predamnom s tacnom na kojoj su bile palačinke punjene džemom od jagoda. Moja zapanjenost je bila sve veća.

    - Na račun kuće - rekao je, i ostavio me da zurim u palačinke.

    Trebalo mi je neko vrijeme da procesuiram što se dogodilo. Napokon sam shvatio u čemu je stvar. Zato što sam izvadio bilježnicu i počeo u nju zapisivati stihove, te budale su me zamijenile za kakvog novinara ili gastro kritičara. Pomislili su da pišem zabilješke za gastro kritiku njihovog govna od salate. Nakon toga ih je uhvatila panika, te su na sve moguće načine pokušavali popraviti dojam koji su ostavili.

    Tih desetak minuta koliko je to trajalo osjećao sam se kao car cijele Europe. Bio je to možda jedini put u mom dosadašnjem životu kada mi je to što sam pjesnik priskrbilo osjećaj neke važnosti i javnog priznanja. Bilo je predivno gledati te bahate pajace kako plešu predamnom, izmjenjujući se sa svojim isprikama.

    Ostavio sam ih u njihovoj zabludi i prigrlio svoju novinarsku ulogu. Važno sam zapisivao nove bilješke, zurio u daljinu, prislanjao mobitel na uho, i jeo besplatne palačinke.

    Otišao sam odatle sit i s osjećajem postignuća. Svratio sam u prvu vinariju ne bih li taj incident proslavio vinom.

    Ovaj je događaj bio nevjerojatan primjer toga da čak i u današnjem svijetu, u kojem je pisana riječ naizgled izgubila svaku snagu, pero nekad može zasijeći dublje od mača. Posebice kada netko pomisli da biste svojim perom mogli nabacati tonu izmeta na njegov marketinški imidž.

    Autor: Boris Kvaternik

  • Kad me pitaju, pa odakle sam… Pa, od svukud…

    Kad me pitaju, pa odakle sam… Pa, od svukud…

    Da, vjerovali ili ne, to mi se često događa. Što sam stariji, to češće jer zacijelo djecu niti nije briga ni tko si ni odakle si, važno da se igraš, no ovo s tim mojim „odakle si“ mora djelovati zbunjujuće i nimalo lako za pohvatati sve te obiteljskoprijateljske linkove i veze jer po tome, manje-više ispada da sam od svukud što bi reći - niotkud. U sferu obiteljske legende je ušlo Đakovo, zanimljivo, u mojoj najranijoj mladosti uz Trnovu/Kraljevicu kao mjesto gotovo posve slobodnog odrastanja, znate ono, možeš raditi skoro što ti padne na pamet. No Đakovo je kao i Kraljevica samo djelić priče, mikrodjelić, nešto onako gdje sam slučajno proveo najviše vremena, moglo je biti i posve drugih lokaliteta da su se zvijezde posložile drugačije.

    Kad me pitaju

    I prolazim ja tako s rilitovskom karavanom (našom riječkom inačicom nekakvog FAK-a, ali drugačije) putem do Dalmacije, naravno, moji su korijeni dalmatinski, nema tu neke velike tajne, moji su fetivi boduli s Visa, iz Komiže, da, pa su nam svi ti Božanići, Borčići, Zankiji sa Sveca i s Visa, Suići, Mardešići, Marinkovići, Kuljiši, Franičevići i Felande s Biševa rod, dalek, jasno, ali dovoljno blizak da se moraš javiti barem porukom, ako ne i kavom, da bi nas na kraju objedinili neki sprovodi i nostalgične fotografije s tipičnim prikazima tih alanfordofskih fizionomija (ne moram reći da je u kući mojih na Stradunu u Komiži nekoć bila golema zbirka baš tih stripova no kako nisam u Komiži bio godinama, nemam pojma gdje je to završilo).

    Putem do Dalmacije prolazimo još i kroz onu moju „šadizarsku postojbinu zmijsku“, Liku, onaj kraj odakle je moj djed iz prastarog roda Zagoraca iz Brezika, no da bi stvari bile tako jednostavne, bilo bi super, naravno da nisu, kao i svi pravi Vlasi, i ovi su moji izravni preci imali skrivena imena (prava su bila samo za upućene) i bili su, naravno, vrlo rano razbacani iz kraja gdje se, onako baš kao u svim pravim pričama „a la Slavorum“ moralo pješke bosim nogama u školu po snijegu od 2 metera na -30, gdje su ljeti po stablima rasli poskoci, rakija davala djeci za doručak, a susjedno selo je u mirnodopsko doba bilo stvar trgovine, u ratno bi doba postajalo opet arhinemeza, da bi poslije rata i na mjestu kako jednog tako i drugog zaseoka uglavnom rastao korov. Naravno, sve je iselilo glavom bez obzira, to su one beskrajne pustopoljine kroz koje putujete kada idete od Zagreba prema Splitu, a kojima ćemo uskoro pozaboravljati čak i izvorna imena.

    Treći dio je ona prava kajkavska Hrvatska od Gorskog kotara (odakle mi je pranona iz Lokava) do Ludbrega gdje sam proveo sve formativne godine i koji je predstavljao, uz Varaždin, moj Hobbiton, nikada vraćeni izgubljeni djelić raja u kojem se, zacijelo slijedom brisanja negativnih sjećanja, u biti nije moglo dogoditi ništa loše. To je onaj blago brežuljkasti kraj sa zdepastim crkvenim tornjićima na štajerski način, kraj koji mi priziva mirise, boje i zvukove svih godišnjih doba i koji, spletom okolnosti, smatram svojim krajem, ali iz kojeg, eto, nisam, no nije da se nemam namjeru vratiti, barem ću jednom u životu nabaviti klet i pokušati proizvesti fino vino, jasno, ako u međuvremenu iskorijene direktor pa se uspije uzgojiti imalo bolja sorta.

    Slavoniju sam već spominjao, te moje švapsko-mađarsko-češke pretke iz Mandićevca, Ivanovaca, Potnjana, Đakova, iz Borovika, iz sela i zaseoka odakle su mi na kraju ostale samo fotografije i jako zasićena memorija moguće i dan danas s neriješenim čvorovima teških osjećaja, no to će na kraju zahtijevati svojevrsno „iskupljenje u Đakovu“, okršaj s vlastitim demonima točno u podne, ne bi li se namirili neutaženi duhovi nikad razriješene prošlosti.

    Koja, čuda li, završava u Istri: osobno s Istrom kao ni s Podravinom nemam nikakve veze, mama je tek živjela svoje formativne godine u poslijeratnoj Puli, tata je završio život u tom gradu, moja je žena po djedu iz Istre, iz nekih mitskih Medvidića kod Svetog Lovreča gdje još šetaju Kudlaci i moguće i vampiri, a protiv njih je bitno izgovarati čarolije, kao što je bitno imati i odvjetnika koji će se pobrinuti da vaša čestica slučajno ne bude krivo unesena u knjige ili da se oko nje dozvoli gradnja, a eto, onih se 2000 metara četvornih valjda naziva prirodnim rezervatom i zaštićenim staništem ptica selica. Što, jasno, ima posve jasne financijske reperkusije u odnosu 1:1000 u vrijednosti. No, zapravo, budimo iskreni, ni te Istre više nema, ona je postala i sve više postaje golemi resort u kojem su, kako rekoh, imovinskopravni odnosi majka svih odnosa na kojima se temelji sva privredna aktivnost pa samim time i prestiž, pa tko je iz te priče ispao, ispao je i jadna li mu majka ako poželi povratak.

    Namjerno sam izbjegao priče o gradovima, naime, zapravo sam cijeli život živio duboko vezan za gradove, za Rijeku u kojoj sam rođen i živim, za Zagreb u kojem nisam živio no koji mi je vrlo česta referentna točka, uz Varaždin ili Pulu, pa i Split i Osijek. No, čini mi se, onako gledajući s udaljene pozicije da je sve to formatiranje, to seljakanje kao što mačka seli svoje mlade, povuklo sav taj materijal iz ovih raštrkanih, multilingvalnih i multikonfesionalnih korijena koji su negdje u memoriji stvorili mene upravo ovakvog kakav jesam. Pa, konačno, odakle sam… Pa, od svukud…

    Autor: Milan Zagorac

  • KADA I KAKO KORISTITI TRONOŽAC

    TEME I DILEME DIGITALNE FOTOGRAFIJE

    KADA I KAKO KORISTITI TRONOŽAC

    Netko je rekao da se profesionalni fotografi od amatera razlikuju baš po korištenju tronošca. Profesionalni fotografi da koriste tronožac uvijek, a amateri gotovo nikad. Ima mnogo pretjerivanja u ovakvoj kvalifikaciji, ali mogli bismo se složiti da iskusan fotograf, profesionalac ili napredni neprofesionalni korisnik znaju kada i kako koristiti tronožac. Naravno, zaključit ćemo u većini situacija da nam tronožac i ne treba. S torbom na leđima u kojoj je već teški fotoaparat, nekoliko objektiva, bljeskalica, rezervne baterije itd, nitko se rado neće opteretiti još i dodatnim teretom tronošca.

    Tronožac je sklopivo pomagalo, kako mu samo ime kaže, ne tri sklopive noge, stabilan, sa pomičnom glavom na koju se pričvršćuje fotoaparat.Tronožac (također tripod, a stariji fotografi još koriste i germanizam stativ), služi zato da bi fotoaparat bio miran na jednom mjestu kroz određeno razdoblje. To može biti kratko vrijeme dok se napravi jedna slika ili dulji vremenski period u kojem se snimi veći broj fotografija. Tronožac ima primarnu svrhu da fotoaparat drži ruka koja je mirnija od naše. To je potrebno kada želimo fotografiju napraviti duljim trajanjem ekspozicije. Stoga tronožac služi da bismo fotografirali u slabim svjetlosnim uvjetima, a redovito trebat će nam želimo li napraviti fotografiju korištenjem teleobjektiva, odnosno zoom objektiva izvučenog na najdulji fokus. Tronožac ćemo, međutim trebati i u idealnim svjetlosnim uvjetima, u slučajevima kad je posebno važna oštrina slike, kad fotografiramo krajolike, portrete u otvorenom prostoru i slično. Nekoliko važnih napomena o nabavi i korištenju tronošca:

    Kad kupujemo tronožac (kvalitetni komadi uz standardnu prosumer opremu kreću se od 50 – 100€, a za nešto više love mogu se naći i komadi profesionalnih preferenci), važno je voditi računa op njegovoj nosivosti. Ako posjedujemo malo jači DSLR, pa na njega još dodamo ozbiljan objektiv, mora i tronožac biti jače nosivosti. Ovo naravno ne znači da će se tronožac manje nosivosti raspasti pod vašim fotoaparatom, on naprosto neće biti dovoljno miran. Posebno ako tronožac rasklopimo do kraja. Tri noge prošire se, svaka se zasebno rasklopi u 3-4 članka. Potom se još kotačićem za preciznu kontrolu visine izvlači srednji držač glave tronošca na kojoj je fotoaparat. Ovaj srednji držač je kritičan, kod njega je nestabilnost tronošca najizraženija. Stoga preporučam da se u određenim situacijama, npr. na otvorenom, uz vjetar, uopće ne izvlači, to će osigurati veću stabilnost fotoaparata.

    Druga važna stvar: fotoaparat pričvršćen na tronošcu koristimo na određen način. Nikad ne pokrećemo ekspoziciju kontaktom prsta s okidačem. Beskontaktne mogućnosti su bežični IC okidač, a ako fotoaparat nema podršku za bežični okidač, postoje žični okidači koji se uključuju u fotoaparat i okidaju a da se fotoaparat pri tome ne dotiče. Prednost ovih žičnih okidača (ovisno o modelu), je i da imaju dodatne mogućnosti, odgođeno okidanje, periodično višekratno okidanje itd. Ako nemate ovu opremu, te ju nemate namjeru nabavljati jer procjenjujete da bi vam veoma rijetko trebala, potrebno je koristiti tajmer, kojeg posjeduje svaki model, čak i jeftiniji kompakti. Tajmer namjestite na maksimalnu odgodu koju model dopušta, jer će se prilikom okidanja fotoaparat stresti, za vaše oko nevidljivo, ali tresti će se 5-10 sekundi, što bi trebalo biti vrijeme odgode okidanja. Također, ukoliko je naš objektiv opskrbljen stabilizacijom, prilikom korištenja tronošca stabilizaciju obavezno isključite. Stabilizacija pretpostavlja postojanje vibracije, te će ju tražiti dok ju sama ne izazove. Zato mora biti isključena.

    oprema za bezkontaktno okidanje: IC remote controler i žični okidač

    Budući nam fotoaparat na tronošcu omogućava produljenje vremena ekspozicije praktički u beskraj, podaci na fotoaparatu mogu se tome prilagoditi: ISO vrijednost se spušta na minimum, dok se otvor zaslona postavlja prema želji da se izbjegne / postigne defokusacija. No za ovo objasniti trebat ćemo konkretne primjere.

    Kad koristimo tronožac, riješili smo se nestabilnosti ruke koja drži fotoaparat. No kada produžujemo trajanje ekspozicije, moramo biti svjesni da smo ukočili samo fotoaparat. Ne i model. Ako fotografiramo krajolik ili panoramu, to je sasvim u redu. Ali ako fotografiramo živu osobu, moramo voditi računa da se ona pomiče, posebno ako stoji. Jednako tako, pomiču se i stvari za koje nismo toga svjesni, na primjer mjesec i zvijezde.

    U muzejima i nadziranim kulturnim spomenicima korištenje tronošca, kao i bljeskalice, redovito nije dozvoljeno.

    Na primjerima opisat ćemo konkretne situacije.

    Predložene fotografije napravljene su fotoaparatom Canon 7D, ili Canom 1000D, uz korištenje objektiva Tamron 18-270. Za predložene portrete koristio sam 'portretni' objektiv Canon 2.8/100.

    Portret

    Fotografija je napravljena iz udaljenosti od nekoliko metara.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – TV
    Fokus – 100 mm
    Ekspozicija – 1/320 sec
    Zaslon – f/3.2
    ISO – 640
    Balans bijeloga – Cloud

    Portret

    Fotografija je napravljena iz udaljenosti od nekoliko metara.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 100 mm
    Ekspozicija – 1/50 sec
    Zaslon – f/5.6
    ISO – 400
    Balans bijeloga – Cloud

    Oba portreta (modeli: Petra, Sara), napravljeni su objektivom fiksne žarišne duljine 100 mm. Ovaj objektiv ima svojstvo velike oštrine uz istovremeno naglašenu defokusaciju pozadine. Takvi su objektivi poželjni za portrete jer na najljepši način izdvajaju predmet interesa, osobu, od zamućene pozadine. Pored toga, za portret je bitna oštrina lica. Stoga ćemo fokusiranje namjestiti (kod modela koji imaju tu mogućnost), na jednu točku, tu točku usmjeriti u oko, stisnuti okidač do pola, kako bismo 'zaključali' fokus, zatim, oprezno držeći okidač stisnut do pola, odabrati kadar i okinuti ekspoziciju. Kada koristimo tronožac, preporučam ručni fokus (oznaka na objektivu MF).

    Balans bijele u oba slučaja je okrenut na Cloud (oblačno). Razlog tome je što je u oba slučaja odabran dan sa tankom naoblakom, a ne s vedrim nebom. Portrete u otvorenom prostoru se uglavnom fotografira oblačnih dana kada tanka naoblaka raspršuje svjetlost sunca poput studijskog 'softboxa', ali da nije predebela, kako ne bi sasvim prigušila sunce. Ovakvo osvjetljenje je ponešto hladno, pa zbog toga kompenziramo sa oko 6000°K – 7000°K. zbog dinamičnog odnosa s modelom, posebno ako se radi o neprofesionalnim modelima, prijateljicama i prijateljima, većina će fotografa ipak odabrati rad 'iz ruke'. Ako se podaci pažljivo usklade, te se koristi kvalitetna oprema, uspjeh neće mnogo zaostajati.

    Pogledat ćemo još neke standardne situacije u kojima se koristi tronožac.

    Krk

    Pogledat ćemo još neke standardne situacije u kojima se koristi tronožac.

    Fotografija je napravljena na otoku Krku, kratko nakon izlaska sunca.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – AV
    Fokus – 42 mm
    Ekspozicija – 1/320 sec
    Zaslon – f/8
    ISO – 100
    Balans bijeloga – AWB

    Krajolici se redovito fotografiraju pomoću tronošca. Razloga je tome više: Krajolike redovito fotografiramo planirano, odabiremo vrijeme i mjesto, dolazimo unaprijed, biramo kadar, čekamo trenutak pred izlazak sunca, štoviše, fotografiramo niz fotografija s istog mjesta pod različitim kutovima niskog izlazećeg, odnosno zalazećeg sunca. Idealno je imati fotoaparat stabiliziran na tronošcu, uz namješten kadar, samo u nekakvim razmacima beskontaktno okidati fotografije i kasnije ih odabirati. Pored toga, krajolike ćemo redovito fotografirati korištenjem opcije MF, odnosno ručnim izoštravanjem. Korištenje prioriteta zaslona (uz eventualnu kompenzaciju na -1), rasterećuje nas brige da mijenjamo podatke koji se iz minute u minutu mijenjaju (izlaz – zalaz sunca). Što se tiče balansa bijele, preporučam krajolike svakako fotografirati u RAW modu, kako bi se kasnije mogli odlučiti o temperaturi balansa bijele. Tome je također razlog brzo mijenjanje situacije pred objektivom.

    Sljedeća situacija, koju ćemo prvenstveno asocirati s korištenjem tronošca, ili bilo kakvog oslonca, su noćne fotografije. Razlog tome su duga trajanja ekspozicije, koja premašuju jednu sekundu. Prilažem da primjera noćne fotografije:

    'Bandićeva fontana

    Poljubac na 'Bandićevoj fontani', fotografiran je fotoaparatom Canon 1000D.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 42 mm
    Ekspozicija – 6/1 sec
    Zaslon – f/9
    ISO – 100
    Balans bijeloga – AWB

    Upada u oči dugo vrijeme ekspozicije, punih 6 sekundi. Zagrljeni par, nesvjestan mojeg prisustva, ostao je miran dovoljno dugo da na fotografiji ostanu jednako jasni kao i predmeti oko njih. Duga ekspozicija omogućila je mali otvor zaslona, kako bi prednji i zadnji plan bili jednako oštri, dok se voda koja pršti u fontani pretvorila u laganu maglicu.

    Fontana

    Fontana na Strossmayerovom trgu u Križevcima, fotografirana je fotoaparatom Canon 1000D.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 75 mm
    Ekspozicija – 2.5/1 sec
    Zaslon – f/4
    ISO – 100
    Balans bijeloga – AWB

    Fotografija je napravljena sa improviziranog postolja, korištenjem tajmera, budući da fotoaparat nije opremljen podrškom za IC beskontaktni okidač, a nisam imao pri ruci žični. Duga ekspozicija zamutila je vodu u vodoskoku, pretvorivši ju u maglicu. Vrijeme ekspozicije tempirano je dovoljno da se vide fasade slabo osvijetljenih zgrada, a da rasvjetna tijela ne spale područja slike.

    Ikona

    Naravno, važna uloga dobrog oslonca, tronošca je i pri fotografiranju dokumentarnih snimaka, reprodukcija umjetničkih djela i slično. Detalj dragocjenog ikonostasa iz Velikog Poganca fotografiran je korištenjem fotoaparata Canon 7D, objektiva Tamron 18-270, te naravno tronošca.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 200 mm
    Ekspozicija – 1/1 sec
    Zaslon – f/8
    ISO – 100
    Balans bijeloga – AWB

    Korišteno je ručno izoštravanje, što je u ovakvim okolnostima uobičajeno i poželjno, te, naravno beskontaktno okidanje. Kod ovakvih je fotografija veoma važna maksimalna oštrina, ali i dobar balans bijele, odnosno dobra reprodukcija boje. Jedan od pouzdanih načina za postizanje dobre skale boja je taj da se fotografira komad bijelog papira pred predmetom koji reproduciramo.

    Pored ovih čestih korištenja tronošca, često ćemo doći u situaciju kada ćemo posegnuti za tronošcem, koja nije ovdje nije navedena. Također, što smo ranije vidjeli, tronožac može nositi bljeskalicu, kad se služimo bežičnom sinkronizacijom bljeska. Još neke situacije bit će opisane kada pređemo na žanrovsku fotografiju. Na kraju ponovimo:

    Važno je da tronožac ima nosivost koja može stabilno držati vaš fotoaparat.

    Okidanje se vrši beskontaktno, a stabilizacija objektiva (ako postoji) isključuje se.

    Tronožac nam omogućava da fotografiramo najnižom ISO vrijednošću i malim otvorom zaslona, jer bez brige produžujemo vrijeme ekspozicije – ali samo ako je naš model stabilan i potpuno miran.

    Tronožac nam pruža mogućnost manualnog izoštravanja – iskoristite je!

    I na kraju, ako često koristite tronožac, već samim time bit ćete smatrani dobrim, štoviše profesionalnim fotografom. Kad je već tako, nastojite takav imidž i opravdati…

    Autor: Zdenko Balog

  • Kako sam postao najpopularniji nepopularni pisac

    Kako sam postao najpopularniji nepopularni pisac

    Nije loše znati kako je sve to krenulo: doslovno da se spoje ljudi kojima su zbog x razloga pokidane društvene veze, dakle, da bude doslovno "facebook", znate ono, školski godišnjak, gdje ćemo vidjeti tko je gdje sjedio u razredu. Štoviše, nije to ni tako loša ideja, upravo suprotno, to je čak na neki način i plemenita ideja da se ponovno približimo mi koji smo se u međuvremenu jedni od drugih udaljili. Bit ću iskren, drago mi je pogledati tu i tamo nekoga iz mojih bivših razreda, škola, društava, a koja sam u međuvremenu napustio silom jačom od bilo čega, dakle, ovim životnim realijama. I da, tu se jasno kao dan vide mnoge od naših karakteristika po kojima evidentno nikada ne starimo, ostajemo baš onakvi kakvi smo zadani još onda, prije 10, 20, 30 i više godina, neki sramežljivi, neki nametljivi, neki nenametljivi, neki ugodni, neki neugodni, neki fotogenični, drugi manje, nebitno... Nije čak ni loša ideja što vidimo kako nas život mijenja i savija, pa postajemo roditelji, objavljujemo statuse o obranama svojih doktorskih disertacija, razvodimo se, umire netko od naših (imam čak i jednu nelagodnu primjedbu vezanu uz društvene mreže, primjerice, kako god okrenemo, za 50 ili 60 godina, a ako netko u međuvremenu to ne počisti, ostat će to jedna golema knjiga mrtvih), i da, koliko god nam se u određenim okolnostima čini nebitnim znati neke od tih činjenica, ipak pred sobom vidimo odvijanje cijeloga života u jednom neprekidnom, beskrajnom filmu.

    Kako sam postao najpopularniji nepopularni pisac

    No, ima jedna generalna primjedba vezana uz navedenu društvenu mrežu, dobro, ostavimo sada po strani fejsliftanje svih nas od reda, naime, svi smo na toj svemreži ljepši, bolji, puteniji, naputovaniji, obrazovaniji i nestvarniji no što jesmo, no ovdje se radi o jednom bizarnom rubnom efektu, o tome da su se unutar te mreže počela pojavljivati veća ili manja gravitacijska polja zvijezda i zvjezdica, instant mudraca, knjigoljubaca i mudroslovaca, društvenih i političkih trendsetera ili social influencera, prodavača magle, pametnjakovića svih mogućih boja i fela, a koji - kako se to narodski kaže - prodaju muda pod bubrege. I ne, pritom ne mislim na općecvatuću prostituciju, niti mi je na umu ona cijela kohorta "osobnih bankarica" koje će u čas riješiti vaše financijske probleme, ne mislim čak niti na nametljive i dosadne sponzorirane prodavače svega i svačega, primjerice najoriginalnijih neoriginalnih satova ili tenisica.

    "Objavit ću te na Facebooku!" danas je postala ozbiljna prijetnja, a prijetvornost, lažljivost, banalnost, podilaženje ogromnim masama koje su odjednom postale općedostupne s lažnom nostalgijom i moguće prijetvornim ili ne baš plemenitim namjerama, pisanje priglupih statusa, s time da u to ne računam one kuhinjske kao ni one o tome kako vam rastu djeca, nego na one koji se prodaju kao "životne mudrosti", kao, zacijelo, višim silama i neizmjernim iskustvom stečena znanja koja će vas trajno oplemeniti, e to su te najgore stvari koje su isplivale iz ove vrste medija. Dobro, netko će reći, pa dok je bila samo televizija ili radio, ili samo novine, "mudrost" su nam mogli sipati urednici kao trbuhozborci neke druge instance, a sada nam je prepušteno na izbor želimo li se nečim samo inficirati. To je, bit ću iskren, zaista istina. Naime, na nama je želimo li se zatrovati, zanositi neprekidnom glosolalijom Facebook streaminga ili ćemo se fokusirati samo na uži izbor nečega za što provjereno znamo da je vrijedno pažnje. No, "vrijedno pažnje" reći ćete, relativna je stvar, nije meni ili vama ista stvar vrijedna pažnje. "Istina je voda duboka" i kako netko reče, jedna od najprecjenjenijih stvari na svijetu. Uostalom, živimo u vremenu koje se već poodavno zove postfaktičko, što znači da nije bitno što jest, već kako izgleda.

    No na što se onda stvar opet svede? Vrlo jednostavno, a to je da se, imali 100, 200, 500, 1000 ili 5000 prijatelja ili 100.000 sljedbenika, stvar svodi samo na to da se fokusirate na onaj mali dio, štoviše, na ono što smo imali unutar svoje nevirtualne, stvarne društvene mreže, a što smo uopće u stanju asimilirati i istinski proživjeti. I time smo se vratili opet na početak. I da, tu ću citirati parafrazirati svojega dragog prijatelja i autora pseudonima skarlet_p, neka se stvar onda radije svede na onih nekoliko istinskih čitatelja i prijatelja (ne „Facebook prijatelja“), no da umjetno metastazira našim menatalnim prostorom, a to zaista nije benigno. Možda zato radije biram ono što sam već jako puno puta rekao, biti i ostati najpopularniji nepopularni autor, no graditi čardake tvrdo kuhane virtualne magle koja se, kad-tad, na ovaj ili onaj način, uvijek raziđe i nestane.

    Autor: Milan Zagorac

  • Kava, nacionalni problem!

    Kava, nacionalni problem!

    Vidim, na veliko se raspravlja o cijeni kave u Dubrovniku.

    U Dubrovniku sam bila prije davnih godina, polila sam kavu, čak i u ono doba skupo je platila ali nisam požalila. Pogled na stare zidine, klapa koja je pjevala nedaleko od kafića u kojemu sam sjedila, čaša vode krcata ledom koju nisam tražila ali mi je ipak bila servirana i vrijedila je zlata na onoj sparini, nakon toga popijena čaša crnog vina, moja Anita, frendica s faksa čiji sam bila gost, njen dubrovački dijalekt, kompletan ambijent i svijest da sjedim u središtu grada koji je bio Republika dok su ostaci današnje Hrvatske još uvijek bili, gotovo pa čopori, plemena... Cijeli taj ambijent sa svojom poviješću, ne samo da je opravdao tu cijenu kave, vina, puta, hrane već ju je i ponudio ispod njene realne vrijednosti. Jer, zašto bi u jednom takvom gradu dijelili milostinju? U ime koga i čega?

    Skupo sam plaćala jela i pića diljem Europe. Od Poljske, Italije, Njemačke, Francuske... Gutljaj vina i nešto na tanjuru, savršeno dekorirano do te mjere da me je više podsjećalo na Piccasovu sliku nego pravo jelo, stajao je u doba mojih mladenačkih putovanja puno, puno novaca. Koliko sam uštedjela na grupnom prijevozu, toliko su mi isisali restorani, karte za muzeje, prevoditelji. I nisam se bunila.

    kava

    I umjesto da cijenimo ono što je naše pa i zagorske štrukle, međimurske gibanice slavonske kobasice i sve ostale delicije naplaćujemo onoliko koliko one vrijede (a vrijede zlata), mi se prepucavamo i zamjeramo Dubrovniku na "visokoj" cijeni kave. Halo, ljudi!

    Riječ je o gradu koji ima svoju duboku, istinsku povijest. Ima sve ono što hrpetina metropola širom Europe nema. Koliko vidim, na cijene se ne tuže stranci, već domaći. Jbt, ako nemam love za otići u Dubrovnik, u njega neću niti ići. Ili ću ipak otići a u nedostatku love, piti ću kavu iz termosice, piti vodu iz slavine, pojesti sendvič od salame podriguše i neću prigovarati. Realno, za prigovore neću imati niti vremena, jer, minimalista sam, pa ću makar bila i gladna i žedna, uživati ću u svemu onome što Dubrovnik nudi.

    Osim toga, kako kaže moja frendica Tihana, puna mi je kapa ispijanja kave s ljudima iz dana u dan. Uvijek iste face, ponavljanje tema i grč u želucu. Kada se zbroje takvi momenti, onda niti cijena puta, noćenja, prehrane i ispijanja kave u Dubrovniku (ili u bilo kojem drugom gradu) ne stoje toliko puno koliko vrijedi mir bez spomenutog grča u želucu. Makar to dvoje kompenzirali jednom u par godina.

    A to što smo mi u svojoj zemlji sirotinja, to je već sasvim druga priča....

    Autor: Ivanka Žakman

  • Kavice, nogomet i politika – strasti kojih ćemo se teško odreći

    Kavice, nogomet i politika – strasti kojih ćemo se teško odreći

    Mi se u ovoj našoj lijepoj i bogatoj zemlji napalimo samo na dvije stvari: politiku i nogomet. Doduše, nogomet je produžetak politike, ali to je sada neka sasvim druga priča. Dakle, stvar je u politici koja nas opčinjava, koja nas zavodi, koja nas uglavnom spiralno uvlači u svoje manje ili više uspješne spinove i koja nas, u krajnjoj liniji, diže iz stanja kada smo već stuporasti i tupi na sve vanjske podražaje, rekli bi u narodu „diže iz mrtvih“. Ona je poput „dobre“ droge, poput psihodelika koji nas čini aktivnim sudionicima rasprava koje su često toliko jalove da je gotovo nemoguće opisati razinu te jalovosti. Na nju se troši toliko energije da smo mogli već deset puta napraviti i mostove i autoceste i resorte za starce, i stotine škola i vrtića, mogli smo već deset puta riješiti probleme dužnika u francima ili proračunskog deficita i 100 puta naći načine da se aktiviraju pasivizirani potencijali zemlje. Ali ne! Nama je draže jalovanje, ako ne ide na lokalnoj razini, onda se bavimo državnom, ako ne državnom, onda svjetskom, i da, u tome, gotovo kao i u nogometu, sudjeluju svi, ili barem gotovo svi, možda uz pokoju iznimku, snagom izvornog autoriteta.

    Kavice, nogomet i politika – strasti kojih ćemo se teško odreći

    Eh, da, politika je stvar koja kod nas sve ostrašćuje, prenosi se s koljena na koljeno, nekada i sa suprotnim predznacima (znate ono, minus i minus daju plus, no ovdje su sve kombinacije moguće), ona podiže napetost oko svakog nedjeljnog ručka kada se okupi obitelj jer jedan ima ovo mišljenje, drugi ono, pa dijalektika samoupravnih interesa savršeno funkcionira dok se reže mesna štruca i dijeli francuska salata. O njoj se pristojno šuti kada se nalazimo s neznancima, a žučno lamentira kada se nalazimo na još jednoj tipičnoj hrvatskoj stvari – mitskoj kavici u omiljenom kafiću – s istomišljenicima. Pratimo je u tri dnevnika od 18.30 do 20.00, a onda još jednom ponovimo lekciju u 22.00, ali prije toga treba pripaziti da ne propustimo barem jednu emisiju u kojoj se govori o politici, naravno, usput skrolajući po tabletu ili pametnom telefonu, da nam ne bi kakva novost promakla.

    Istina je, gledamo mi i sapunice, šopingiramo po trgovačkim mallovima, idemo na skijanje, nešto i radimo, zaboga, gledamo ponekad dobre serije i mislimo kako bi bilo genijalno da nam politika ili političari izgledaju kao u Borgenu ili kao u Kući od karata, obavijeni onako mističnom i zavodljvom aurom neprispodobive moći, pratimo mi, dakako, postove o mačkama, gledamo dokumentarce o zmijama i slonovima, no gotovo ni u čemu nema toliko kolektivne strasti kao u - politici.

    Gledam neku emisiju o Francuskoj, naravno, propagandnu, ali sve je ionako propaganda, koliko strasti se ulaže u sir i koliko novca, napamet računam, zaradi to i to selo od prodaje te i te vrste sira, ako ga proizvede 20.000 tona na godinu. Naravno, ne vjerujem da su stanovnici tog sela nepolitični i da ne znaju tko im je lokalni načelnik, vjerujem da znaju i tko je predsjednik Francuske, kao što vjerujem da znaju nešto i o aktualnim stvarima vezanim uz geopolitku, ako ih nisu iskusili i na vlastitoj koži, no kao da mi nešto promiče – svi oni sa strašću govore o zrenju sira, o temperaturi, o dubini podruma, vrsti zemlje i ovcama, o kvaliteti, okusu, mirisu, o cijenama koje mogu postići, a da pritom nema ni spomena ni trenutne politike, a kamo li one iz vremena De Gaullea ili, još gore, Petainea: to su zacijelo dobre teme za povjesničare amatere i zaljubljenike u vintage stvari. I da, uzeo sam za primjer baš zemlju u kojoj se zaista dosta govori o politici (sjetimo se samo, primjera je bezbroj), kao i u susjednoj nam Italiji (još i više primjera – posljednji je onaj o gradonačelnici Rima koja nije u stanju riješiti problem upravljanja javnim gradskim prijevozom u višemiljunskom Rimu), ona je isto tako dio svakodnevice, no izvrgnuta brutalnom alanfordovskom podsmijehu na najmanji znak zastranjenja. No govorim i o onome drugome, o strasti koja je daleko više usmjerena u neka kreativnija područja života, primjerice siru. Ili vinu. Ili parfemima. Ili cideru. Ili satovima. Ili dizajnu cipela. Što se, uostalom, vidi iz priloženoga: valjda je proizvodnja sira u onom ranije spomenutom selu, uspoređujem i dalje tako napamet, u prihodu otprilike ekvivalentna prihodu turizma neke naše velike turističke županije. U jednom selu od 400 stanovnika. Od jedne robne marke. Ne, nije tu kriv kapitalizam, niti nam je kriva „globalna urota“. Ipak je nešto i u nama.

    Ipak, ima jedan razlog zašto je tolika strast u politici. Naime, to je onaj skriveni aksiom, ono nešto na što smo pomalo slijepi jer predstavlja konstitutivnu stvar našeg društva: ono je još uvijek demokratski premlado (da ne kažem nezrelo, ako ćemo u kategorijama sira) i ekonomski previše etatizirano tj. uglavnom praćeno prekrutom regulativom koja je savršeni teren za sve moguće marifetluke svake šuše koja se domogne i najmanje pozicije moći.

    No, i dalje, unatoč svemu, sumnjam da bismo se, čak i da su stvari posve drukčije posložene, odrekli naših strasti, upravo poput one spomenute kavice, nogometa, pa tako i politike. Mi je jednostavno volimo, priznajmo si to, ono žustro raspravljanje o temama o kojima ne znamo uglavnom ništa, ali mislimo da znamo puno, uvlači nas ta neka gravitacijska sila moći, vidljive i nevidljive, osjećamo trnce kada otkrijemo i najmanju naznaku tajne i zavjere. Ona je možda dio našega gotovo mediteranskog i gotovo balkanskog šarma, pa čim je prije prihvatimo kao takvu, možda shvatimo da je ono pričanje „obo politiku“, što su radili naši pradjedovi, djedovi i roditelji zapravo od puno manje važnosti no što joj sada pripisujemo. Možda, ako si priznamo tu neospornu činjenicu, zaista uspijemo.

    Autor: Milan Zagorac

  • Književna scena na aparatima

    Književna scena na aparatima

    Iako sam samome sebi rekao da više neću reći ni riječi o nakladničko-spisateljsko-knjižarskoj priči, odnosno da ću se okaniti ove teme izuzev bavljenja konkretnim knjigama, ipak me posljednjih nekoliko dana-tjedana-mjeseci iznenadne revelacije (božem sačuvaj – otkrivenja!) raznih agrokorovsko-algoritamskih propasti i kataklizmi ponukalo da se pozabavim i time. Odmah kažem da mi nije cilj biti mudrac nakon bitke jer sam već i ranijim pisanjem spominjao ta naša Potemkinova sela, no najviše od svega je smiješno kako se sada mnogi čude. Ma zamisli? Kako? Pa gdje su nestale pare? Najbolje je kako se čude čak i oni koji bi trebali i te kako biti upućeni.

    Književna scena na aparatima

    Kao prvo, para nije ni bilo, barem kada je riječ o Algoritmu kao algoritmu i paraboli hrvatskog izdavaštva, jer pare su u sustav pisanja-objavljivanja-otkupa knjiga ulazile i još uvijek ulaze ponajprije putem blagopostojećeg Ministarstva kulture koje, da stvar bude još gora, zna godinama za neodrživu i bizarnu situaciju domaćeg izdavaštva, ali ne čini ništa, ne želi činiti ništa, ne zna učiniti ništa ili održava neku svoju čudnu konstelaciju s kojom samoga sebe uvjerava da je sve u redu. A nije, nije odavno. Naime, dovoljno je da na Facebooku netko podvikne da je podfinanciran, hop, evo novog izlista financiranih projekata na stranicama Ministarstva kulture, samo da se smire živci, zar ne i da se na fejsu ne talasa previše. Time MK zapravo dolijeva ulje na vatru. Odnosno, da budem precizniji, onoga časa kada bi spomenuto ministarstvo prestalo financirati na ovaj način hrvatsko nakladništvo, ono bi istom propalo i, vidi čuda, nitko ne bi pustio ni suzu, pa usudio bih se reći skoro kao ni za Gazdom. Odnosno, najveći dio nakladnika knjiga koje vidite i posuđujete u knjižnicama (da, znam, knjige se uglavnom ne kupuju, ono prodano u knjižarama je premalo da bi činilo ikakav spomena vrijedan obrt, izuzme li se udžbenike i galanteriju) jednostavno bi morao staviti ključ u bravu. Zašto? Pa zato što treba samo slijediti tok novca. Jednostavna formula koju zna svaki student ekonomije. A ono ukazuje da je najveći dio prihoda većine nakladnika javnog porijekla i da je de facto riječ o skrivenim ili neskrivenim subvencijama, dok je izravna prodaja godinama u padu, a što je posebno simptomatično kada se u medijima netom prije može čitati o nekim domaćim hitovima. Hitovi, jelte? Pa dobro, da vidimo fakture od prodaje i računicu dobiti i gubitka te bilancu. A svemu tome prethodi višegodišnje urušavanje – sad ću biti do kraja iskren – povjerenja u domaćeg autora. Za kojeg se, dajem ruku u vatru, izuzev nekolicine časnih iznimaka te lektirnih naslova uopće nitko ne jagmi. Naša je „odrasla“ književna scena odavno na aparatima i potrebna joj je ozbiljna terapija.

    No koje sad to veze ima s domaćim nakladništvom? Naravno da ima, jer da postoji snažna književna scena s ozbiljnim samopouzdanjem, a ne tek hrpa izoliranih autora-otoka kojima se već na prvi pogled može utvrditi sindrom nevjerojatne taštine (često dodatno potkusurivan neprimjerenim panegiricima u isto tako propadajućim medijima) povezan sa snažnim osjećajem manje vrijednosti (nemojmo bježati od toga!) udružen u dva autarkična klastera (HDP i DHK), a kojima je zajedničko to da ne čine uglavnom ništa osim prigodne kuknjave i stvaranja atmosfere ojađenosti, a kako onda može postojati nakladništvo? Po mogućnosti uspješno nakladništvo, ono koje je u stanju artikulirati različite, često i suprotstavljene poglede na svijet, različite potrebe i čitalačke ukuse različitih dobnih (i ostalih) skupina, ono koje se ne oslanja isključivo na potpore MK od samog pisanja djela pa do njegovog otkupa za narodne knjižnice.

    Kako onda može postojati nakladništvo kojem je temelj strani autor po mogućnosti iz nekog jezika za koji će se iskamčiti kakva potpora iz veleposlanstva plus ona iz jedinice lokalne samouprave uz, naravno, najveći udio Ministarstva kulture? To nakladništvo nije povezalo primarne čitalačke navike, nije vođeno tako da djeluje edukativno kod mlađih čitatelja, a kasnije sa sve većom i većom znatiželjom i potrebom za traženjem posve novih, čak i nemogućih iskustava. To nije održivo stanje, već totalna entropija. Nesposobnost sustava za rad.

    Kako bi se riješila ta nesposobnost za rad, potrebno je poduzeti nešto. Možda u pravcu agencije, možda u pravcu modaliteta financiranja koji bi poticali, a ne potkusurivali, možda u smjeru traženja vlastitog identiteta koji će u sljedećih deset-dvadeset godina dovesti do neke ravnoteže. Rješenja ima bezbroj, no ona moraju biti kreativna i ona moraju uzeti jako puno faktora, a mudra rješenja često podrazumijevaju i odricanja. Uostalom, tko je rekao da su stvari zadane i da moraju ostati ovakve do kraja svijeta i vijeka? Usput, dok pišem ovaj tekst saznajem za bankrot još dva nakladnika. Da, ova će priča biti grčevita, no zacijelo takva mora i biti. Doba otkrivenja je zacijelo počelo.

    Autor: MIlan Zagorac

  • KONCERTNA FOTOGRAFIJA – OPĆA PRAVILA I OKRUŽENJE

    TEME I DILEME DIGITALNE FOTOGRAFIJE

    KONCERTNA FOTOGRAFIJA – OPĆA PRAVILA I OKRUŽENJE

    Koncertna fotografija poseban je žanr fotografije, jasno definirana samim imenom, te mnogo nedoumica nema. Kako sam ranije pisao u vezi portretne fotografije, postoji određeno preklapanje u slučajevima kada u okruženju koncertne fotografije nastojim izvući portret izvođača na sceni. No i to je svakako koncertna fotografija, barem ne manje nego portretna. Ukoliko koncert fotografiramo prvenstveno u svrhu izvještavanja, tada ćemo voditi računa da uhvatimo ključne situacije, publiku, izvođače kao cjelinu zajedno s pozornicom i svjetlosnim efektima. Tu smo pak jednom nogom u žurnalističkoj fotografiji.

    Usko, koncertna fotografija je ona koja više prenosi ugođaj koncerta nego činjenice. Koncertna fotografija 'portretira' izvođača, odnosno grupu, ne samo na način kako to čini portretna fotografija, nego ulazi dublje. Tako su neke od najpoznatijih i najboljih fotografija izvođača na sceni postale prave ikone našeg vremena.

    Koncertna fotografija traži mnogo veću pripremljenost nego većina žanrova fotografije, te je kao takva možda usporediva sa sportskom fotografijom. Fotograf mora biti izuzetno iskusan obzirom na svjetlosne uvjete u kojima radi, te odmah može zaboraviti različite predefinirane modove fotografiranja, čak i uz kompenziranje očekivanih grešaka softvera. Koncertna fotografija iziskuje dobru profesionalnu ili visoko prosumersku opremu, fotoaparate visokokvalitetnih senzora koji bez šuma podnose ISO osjetljivosti do 3200, pa i više, teleobjektive velike svjetlosne jakosti (brze). Scene su u pokretu, redovito osvijetljene raznobojnim laserskim mlazovima koji veoma brzo mijenjaju svjetlosne uvjete. Pogodni su fotoaparati dobre ergonomije, koji omogućuju mijenjanje podataka prstom ruke koja drži aparat, bez potrebe odvajanja okulara od oka.

    Ponašanje fotografa na pozornici je veoma strogo uređeno. Na većim koncertima potrebno je posjedovati akreditaciju, ali i ona omogućuje samo kretanje u određenom prostoru, a i fotografiranje u kraćem vremenskom intervalu, najčešće samo prvih nekoliko pjesama. Zbog toga su nekad zahvalniji koncerti u manjim provincijskim dvoranama ili pozornicama, koji nemaju stroga pravila, omogućuju fotografiranje cijelog koncerta itd. Međutim, na provincijskim koncertima, posebno na koncertima na otvorenom nerijetko ste pomiješani s publikom, u gužvi koja je pokrenuta u ritmu koncerta. Tada morate dobro voditi računa o svojoj skupoj opremi.

    No da ne dužimo, pogledajmo neke primjere:

    Hladno pivo

    Fotografija je napravljena na koncertu Hladnog piva u klubu u Križevcima, korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Canon 100/2.8 objektivom, bez bljeskalice.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 100 mm
    Ekspozicija – 1/125 sec
    Zaslon – f/2.8
    ISO – 1600
    Balans bijeloga – AWB

    Ovo je jedna tipična koncertna fotografija, kakve su bile u modi 60ih i 70ih godina prošlog stoljeća, u zlatno doba glazbenih bendova. Posebno su bile omiljene, kod samih izvođača, fotografije koje naglašavaju jedinstvenost i bliskost članova benda na pozornici. Obojenu svjetlost nikako ne treba kompenzirati, to doprinosi posebnom ugođaju koncertnog okruženja

    Brzi objektiv omogućava kratku ekspoziciju, ali budući se radi o objektivu fiksne žarišne duljine, njegova je mana da se fotograf stalno mora kretati, udaljavati i približavati kako bi dobivao željene kadrove. To može izazvati negodovanje publike, ali i zaštitara.

    Novi fosili

    Fotografija je napravljena na koncertu Novih fosila u sportskoj dvorani u Križevcima, korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Tamron 18 – 270 objektivom, bez bljeskalice.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – TV
    Fokus – 18 mm
    Ekspozicija – 1/80 sec
    Zaslon – f/3.5
    ISO – 1250
    Balans bijeloga – AWB

    Na ovoj fotografiji vidi se mogućnost korištenja svjetlosnih lasera kako bi se pojačao prenošeni koncertni ugođaj. Tijekom fotografiranja treba pažljivo pratiti kretanje svjetlosnih mlazova, koji se redovno kreću u pravilnim ciklusima, kako bismo predvidjeli trenutak kada će svjetlost bljesnuti na očekivani način.

    Prljavo kazalište

    Fotografija je napravljena na koncertu Prljavog kazališta na otvorenom, korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Tamron 18 – 270 objektivom, bez bljeskalice.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – TV
    Fokus – 23 mm
    Ekspozicija – 1/200 sec
    Zaslon – f/3.5
    ISO – 1250
    Balans bijeloga – AWB

    Hvatanje trenutka! Nisu svi kadrovi na koncertima jednako 'laskavi' za izvođače, pa tako ni trenutak kada se frontmen popularnog benda ruši na pozornici i u ležećem položaju nastavlja svirati, tek napola svjestan situacije. Ovakvi uhvaćeni trenutci pravi su trofeji kojima se fotografi rado vole pohvaliti. Donekle slična, u tom je smislu i sljedeća fotografija:

    Maja Šuput

    Fotografija je napravljena na koncertu Maje Šuput na otvorenom, korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Canon 100/2.8 objektivom, bez bljeskalice.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 119 mm
    Ekspozicija – 1/160 sec
    Zaslon – f/6.3
    ISO – 800
    Balans bijeloga – AWB

    Grimasa koje činimo munjevito dok govorimo, pjevamo i slično, postajemo svjesni tek zahvaljujući fotografskoj tehnologiji. Grimasa popularne pjevačice na fotografiji uhvaćena je samo zahvaljujući velikom broju fotografija napravljenih na tom koncertu.

    Lidija Bačić

    Fotografija je napravljena na koncertu Lidije Bačić na otvorenom, korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Canon 100/2.8 objektivom, bez bljeskalice.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – TV
    Fokus – 100 mm
    Ekspozicija – 1/320 sec
    Zaslon – f/2.8
    ISO – 2500
    Balans bijeloga – AWB

    Lidija Bačić, tipična koncertna fotografija, koja nam uz hvatanje trenutka i korištenje osvjetljenja prenosi ugođaj koncerta. Ako pogledamo podatke kojima su snimljene fotografije, vidimo da im je zajedničko da su napravljene podacima koje uvjetuje kratka ekspozicija (kraća od 1/125 sec), a shodno tome maksimalan otvor zaslona, te visoka ISO vrijednost. Zbog velikog otvora zaslon fokus mora biti savršeno namješten, pa zbog toga koncertne fotografije imaju velik postotak otpada.

    Kako su koncertne fotografije često ograničene svim gore navedenim okolnostima, ponekad volimo zaviriti u backstage, kako bismo napravili koju fotografiju u mirnijim okolnostima. Naravno i ovo je uglavnom rezervirano za male sredine sa manje strogim ograničenjima kretanja, čak i uz akreditaciju.

    Cure iz CEntra

    Fotografija je napravljena na dobrotvorenom koncertu na kojem su sudjelovale i tamburašice Cure Iz CEntra, korištenjem fotoaparata Canon 7D sa Tamron 18 – 270 objektivom, te bljeskalicom Canon Speedlite 550EX. Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Fokus – 25 mm
    Ekspozicija – 1/160 sec
    Zaslon – f/8
    ISO – 200
    Balans bijeloga – AWB

    Odmah uočavamo mnogo povoljnije podatke, što je omogućila bljeskalica. Unatoč korištenju bljeskalice lica djevojaka nisu spaljena nego su lijepo plastično osvijetljena, što je omogućio bijeli šator u kojem sam fotografirao koristeći indirektni bljesak. Ovakve fotografije nemaju možda onu 'lovačku' vrijednost ponekih gore prikazanih, ali ipak prenose ugođaj jer su doista nastale tijekom koncerta.

    Poseban žanr koncertne fotografije iziskuje veliku predanost, spretnost i sredstva, te se rijetki fotografi tome žanru posvećuju kao svom glavnom interesu. Ipak, uz dobru opremu i dobru izvježbanost u žanrovima poput ulične i portretne fotografije, postizat ćete solidne rezultate na manjim koncertima i festivalima.

    Autor: Zdeno Balog

  • KREATIVNI KOMPAKTI – PRAKTIČNO I JEFTINO RJEŠENJE

    TEME I DILEME DIGITALNE FOTOGRAFIJE

    KREATIVNI KOMPAKTI – PRAKTIČNO I JEFTINO RJEŠENJE

    Ako ne namjeravate Vaše fotografije prodavati putem portala, ili pak sportskim časopisima, ako ne fotografirate profesionalno vjenčanja, krštenja i sl., jednom riječju ako ste samo ambiciozni obiteljski korisnik sa željom da sa svojih putovanja donese lijepe fotografije, a ne samo informacije o mjestima koja ste posjetili, ako niste žanrovski usmjereni, te ako tek upoznajete digitalnu fotografiju, na tržištu je na ponudi idealno rješenje za ovakve korisnike, kvalitetni kreativni kompaktni fotoaparati, koji još uvijek uglavnom prevladavaju u konzumerskoj klasi.

    Prije nego sam nabavio svoj prvi DSLR, Canon 1000D, koristio sam se odličnim kreativnim kompaktom Olympus SP550UZ. O prednostima ovakvog modela (koji je kasnije dobio svoje nasljednike u modelima 570 itd.), kao i kreativnim kompaktima drugih brendova već sam nešto govorio. Da podsjetimo: Za razliku od teške fotografske torbe u kojoj se pored tijela fotoaparata nalaze najmanje tri objektiva (a ako želimo izbjeći zoomove širokog raspona, još i više), mali i praktični 'džepni' digitalac ima u sebi zoom širokog raspona, makro-opciju, predefinirane kreativne modove koje posebno vole početnici, a pogon mu je najčešće baziran na standardnim AA baterijama. Ovu prednost upoznali su korisnici koji usred neponovljivog okruženja za fotografiranje (najčešće putovanja) odjednom ostanu 'bez struje'. Ništa lakše nego otići do prvog kioska i kupiti baterije, te nastaviti fotografirati kao da se ništa nije dogodilo. Napominjem da inače zbog brze potrošnje struje za ove fotoaparate preporučam punjive baterije.

    Već na prvo pogled na ovaj fotoaparat (na slici) uočavamo veliku leću objektiva, što ukazuje na veliku svjetlosnu jakost. To je važno zbog toga što se ovi fotoaparati inače ne odlikuju vrhunskim senzorima. Stoga im, unatoč trgovinskim specifikacijama nikako nije preporučljivo dizati ISO iznad 400. Ergonomska građa tijela i dostupnost preklopnika za električno zumiranje uz sam okidač omogućuju rukovanje fotoaparatom jednom rukom. Iako je aparat predviđen za korištenje putem displeja na stražnjoj strani, omogućuje i pogled kroz tražilo. Ovo, naravno, nije stvarni pogled kroz tražilo nego prekopčavanje istog displeja u okular, ali praktično je za korisnike DSLR-a koji su navikli gledati kroz okular.

    Prije nego pređemo na nekoliko primjera fotografija napravljenih ovim fotoaparatom, recimo još nekoliko riječi o 'kreativnim modovima', koje u širokom izboru nude ovakvi fotoaparati. Različiti predefinirani modovi poput 'vatrometa', 'zalaza sunca' 'sportske' i slično nude postavljene podatke za navedene situacije. Loša strana ovih predefiniranih podataka je ta što fotograf nema nadzor nad podacima kojima fotografira. Također, većina ovih kompleta podataka otvorit će mogućnost skakanja ISO vrijednosti ostavljajući ju u opciji Automatsko. Jedinu svrhu ove opcije vidim u tome da početnik postavi određenu predefiniciju, pa onda naknadno pregleda u podacima na računalu kojim je podacima fotografirao, te da ih zna kasnije primijeniti u nekom od standardnih modova.

    Predložene fotografije napravljene su Olympusom SP550UZ. To je u svoje vrijeme bio jedan od najboljih kreativnih kompakta na tržištu s posebnim probojem ultrazoom opcije. Ovaj je model objedinjavao do tada nezamisliv 18x zoom sa odličnim makro i supermakro opcijama, stabilizacijom i tada solidnih 7.1 megapiksela.

    Olympus SP550UZ

    Primjer korištenja prednosti malih kompakta u uličnoj fotografiji. Fotografija je napravljena u prometnoj bečkoj ulici Mariahilferstraße, tako da sam sjedeći sa strane držao fotoaparat gotovo u visini pločnika i nasumično hvatao kadrove prolaznika.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Ekspozicija – 1/50 sec
    Zaslon – f/7.1
    ISO – 50
    Balans bijeloga – AWB

    Beć

    U Nacionalnom parku Brijuni također sam napravio neke fotografije simpatičnih i pitomih brijunskih jelena. Ipak, razbježe se kada im se previše približite, pa sam koristio snažan zoom.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Ekspozicija – 1/15 sec
    Zaslon – f/4.4
    ISO – 50
    Balans bijeloga – AWB

    Vidljivo je da je čak uz dugu ekspoziciju 1/15 i veliki zoom slika oštra. Aparat je opremljen veoma kvalitetnom stabilizacijom, koja omogućava fotografiranje velikim zoomom 's ruke'.

    Jelen

    Ovo ne preporučam da pokušavate sami! Fotografirao sam vozeći auto, na riječkoj obilaznici. Bila je gužva, te je brzina bila mala, što mi je omogućilo da uhvatim pojedini zanimljiv prizor u prolazu.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Ekspozicija – 1/160 sec
    Zaslon – f/7.1
    ISO – 50
    Balans bijeloga – AWB

    autoput

    Primjer korištenja supermacro opcije. Skakavac je udaljen oko 2 cm od objektiva.
    Podaci su bili sljedeći:

    Mod – M
    Ekspozicija – 1/60 sec
    Zaslon – f/5.6
    ISO – 50
    Balans bijeloga – AWB

    Skakavac

    Ovo su samo neki od mogućih primjera situacija kada do izražaja dolaze prednosti malih i univerzalnih kompaktnih fotoaparata, kojima se rukuje veoma neupadljivo, lagodno, jednom rukom i bez potrebe da se mijenjaju objektivi, da se postavljaju macro-leće i slična dodatna oprema. Ograničenja ovih praktičnih aparata doći će do izražaja u slabim svjetlosnim uvjetima, kao što sam već napomenuo. Također, objektivi su svojim kvalitetom ipak nemjerljivi s objektivima zahtjevnih prosumer DSLR-a, a to se odnosi i na senzore. Kod ovih modela gotovo redovito izostaje stopica za vanjsku bljeskalicu, o čemu je bilo govora u prethodnoj kolumni. Iako kvaliteta fotografije na standardnom monitoru djeluje zadovoljavajuće, kada želimo veće povećanje ili npr. samo neki izrez iz fotografije, doći će do izražaja niža kvaliteta, zrnatost, te nerijetko i šum u tamnijim područjima fotografije. Svaki će korisnik sam procijeniti koliki su njegovi zahtjevi i očekivanja od fotografija, te će znati da li ga ovakvi modeli zadovoljavaju u potpunosti ili će ih uzeti samo kao pripremu i vježbu za svoj prvi DSLR.

    Autor: Zdenko Balog

  • Krijesnica

    KRIJESNICA

    krijesnica

    Sjećanje me vodi u rano djetinjstvo

    Ljeto , toplo i pomalo vlažno

     Sjedim u dvorištu svoga doma  i

    uživam u opojnim mirisima ljeta

     

    Polako, spušta se noć

    Odjednom svjetlo

    Maleno i snažno

    Izlazi iz grma, trave ,

    U trenu je pokraj mene

    Ma, to je krijesnica

     

    Zovu je  i svjetlica

    Prava je lampica u zraku

    Obasjava put

    dajući ljetnoj noći  

    posebnu čar

     

    Slobodno bezbrižno leti ,

    Uljepšavajući  ljetne večeri

    Žive lampice

     stvorila je Majka priroda

    dajući sjaj kao iz bajke

     

    Njihova čarolija mami i

    vraća emocije

    Osobu kojoj nadjenemo

    Nadimak Krijesnica, smatramo

    Magičnom lampica vodiljom

    Svjetlom svoje duše .

      

    Svijetli „ živa lampica“ ,

    Leti slobodno i živahno

    Sad na jednu

     Pa na drugu stranu

     

    Želim je uhvatiti

    Ne da se ,

    Leti bezbrižno

    To je moja  krijesnica


    Gordana Sedmak Jednačak

  • Kritički osvrt na izložbu

    Kritički osvrt na izložbu

    Skupna izložba slika i skulptura “Akt, portret, silueta“

    Kritički osvrt na izložbu


    Dakle, sve je dobro. Dobro zamišljeno, dobro posloženo, dobro uspjelo. Naravno, bili smo svjedoci prikazanih nam radova nemuštih htijenja, začetaka pokušaja probitaka u slikarske forme (hrabro i dosta uspješno) do promišljenih tema britko odrađenih akademski prepoznatljivim  potezom, iščitkano predočenim koloritom, osmišljenom temom ostavljajući dojam ponaosob.

    Iznimno je važno naglasiti da smo bili svjedoci različitih pristupa kreativnog, neobičnog, eksperimentalnog, lošijeg i dobrog slikarstva, emotivno prepoznatljivog osjećaja koji se otkriva nesvjesno u nekoliko radova.

    Ali – odlično šalje dodvoravajuću poruku, obećaje novo i nove radove, uz malo više osobne slobode koje ne bi naškodilo na sljedećim izložbama.

    Dragi moji slikari, super Vam ide, vidim borbu u svakoj slici,  eto to je osnova za nova traženja jer nikada slika nije zavšena... zar ne?

    Zahvaljujem prijatelju Željku Bediću na trudu, a i šire, kao i i gosp. Prof. Nedeljku Tintoru, na neiscrpnom izlaganju, no obećao mi je da će sljedeći puta biti iscrpniji, ali u manjem sažetku priče.

    Nameće se pitanje iskrenosti pristupa pojedinih radova, ukratko doima se trenutak nadahnuća, radovi iz sjećanja, osjećaja duše i kopiranja tema.

    Svi su radovi uspjeli, duša se ozire iz svakog djela, sve to miriše na naše unutarnje promišljanje, odaslano nama u ogled, poruke lijepih osjećaja, dobrih frekvencija što zauvijek ostaju u titrajima nikada zaboravljenih viđenih nam djela.

    Do sljedeće izložbe držim fige za što uspješnija nova i hrabra postignuća.

    Dubravko Đurđek, slikar

Prodaja slika Online

Tekstovi i fotografije na ovoj stranici vlasništvo su njihovih autora i nije dopušteno njihovo skidanje i upotreba bez odobrenja autora i bez navođenja linka stranice kao izvora.

© 2013 Ludvig dizajn. All Rights Reserved.