KADA TE NEŠTO OBGRLI

Svakome od nas, prije ili kasnije dođu dani kada osjeti da se nešto događa sa njegovim tijelom. Da ga nešto spriječava da onako lagano korača kroz životna događanja. Životna događanja bila ona sretna ili možda ona koja sa svojim preprekama i potrebom, zahtjevaju žurno rješavanje.....

Začuđeni smo, iako znamo da to jednog dana treba i mora doći..... I ne samo nama, nego svima......

Snaga tijela kojom smo prije obavljali neke poslove većih razmjera, to nam više ne dozvoljava.....

Volja postoji, probamo, trudimo se.... Ali to više nije to.....

Usporeni smo, brzo se umaramo i jednostavno moramo postati toga svjesni. Moramo si priznati da je potrebno sve obavljati polakše, postepeno, smireno, jer više nemamo kamo žuriti.

Kako se kaže, dan po dan.....

Jedino na taj način, treba dalje kročiti kroz život......

Vrijeme je učinilo svoje. Ubrzani ritam u svemu što smo odrađivali i u čemu smo uživali radeći, kroz godine ipak je ostavio traga. I kako ne bi?

I stroj se umori i istroši, a kako ne bi čovjek ?

Svjesni tih činjenica i stanja u kojem se nalazimo, moramo nastaviti dalje onako kako možemo.....

Pokoja boleština pa i naizgled bezazlena obgrli naš organizam iznenada, naprosto u trenu.

 Kao da nam kaže – stani na loptu , ne brzaj , priznaj si , da više ne možeš kao prije...... Dosta si davao od sebe, pričuvaj ovu snagu koju imaš i koristi je racionalno. Sada je došlo vrijeme, da svoj narušeni imunitet , svoj oslabljeni organizam poštediš. Poštediš, da ne izgoriš.....

I točno, kada čovjek dođe u razdoblje života kada su obveze vezane uz radni odnos završene, treba i sve ostale obveze smanjiti i dati sebi priliku da se on i njegovo tijelo, napokon odmori.

Lako je to reći, rekli bi neki, ali moramo se prilagoditi situaciji......

Jasno, da čovjek ne smije samo ležati i sjediti prateći sadržaje pojedinih medija. Mora si osmisliti daljnji život, ali tako da mu svaki dan bude donekle sadržajan i zanimljiv. Ali nikako fizički pretežak. Napore, pogotovo fizičke drastično smanjiti na najnužnije.

Treba se zapravo posvetiti, uz one lagane svakodnevne obveze svojim hobijima. Hobijima koje možda ranije, nije imao vremena upražnjavati.... Jedna od jako lijepih aktivnosti odnosno hobija je druženje sa biljkama bilo na balkonu ili vanjskom prostoru. Biljkama začinskim koje su ujedno jako korisne za zdravlje, te ukrasnim biljkama, jednogodišnjim ili lijepim trajnicama. Ta aktivnost opušta i ujedno veseli, pogotovo kada vidimo biljku kako se uspješno razvila i uz našu brigu lijepo napreduje.

Osim toga, jedan vrlo lijepi i plemenit hobi je druženje sa životinjama. Te dušice su uvijek željne ljubavi, maženja, pažnje.

I možemo reći, da su jako zahvalne i privržene......

Točno osjete tko ih voli i kome mogu podariti svoje povjerenje.

Nema li ljepšeg osjećaja, kada sjedite na terasi i kada se vaš četveronožni ljubimac onako lijeno i mazno, spusti do vaših nogu. Spusti tako da vas dodiruje svojim tijelom ili vlažnom njuškicom i time kao da kaže da je tu s vama..... Da ste zajedno, da dijelite osjećaje pripadnosti i privrženosti.....

Stoga, odbacimo misli vezane za ono što nas ponekad slabije ili čak jače obgrli...... Biti će nam lakše..... Uz takve pozitivne misli krenimo dalje, još je puno vremena pred nama.

Pa, svi smo mi ranjivi, svi smo mi ljudi. Bilo da nas duša boli, kada nas netko povrijedi svojim postupcima, bilo da nam tijelo pomalo otkazuje poslušnost.

Ali ne smijemo se dati. U tome je poanta. Idemo dalje.....

 Ako boli, proći će.

Poduzeti ćemo sve da se bol otkloni ili smanji, ali predati se nećemo.

Gordana Sedmak Jednačak

NEMA NEOSTVARIVOG

Nema neostvarivog, čovjek naprosto može sve. Usprkos svim preprekama na koje nailazi, on željeno ipak može ostvariti.

Ali željeno ne smije biti neki megalomanski zahtjev, nešto za što uistinu i sigurno znaš, da je apsurd ili izazov, koji ne spada u realnost.

Kažem, moguće je sve.  Jasno ako to istinski želiš. Ništa nije nemoguće.....Nema neostvarivog.....

Možda taj izraz djeluje kao fraza, ali ipak nije tako. Kada nešto želiš i to žarko, kada ti je na umu cilj koji bi trebao donijeti radost u tvoj život, neku promjenu za koju smatraš da ti je potrebna. Tada se istinski potrudi  i rezultat ćeš osjetiti......

Vjerujem, pozitivno ćeš se iznenaditi.

Naravno da je trud potreban. Stoga se priberi, zbroji, točno utvrdi što zapravo želiš. Zapitaj se da li si spreman i na rizik, da ti donesena odluka rezultira onim znanim  "trnovitim"  putem.....

Trebaš ispitati sebe i svoju volju, te da li imaš dovoljno snage da izguraš i kada sve odjednom zastane , pa čak i kada “kola krenu niz brdo“.....

Svaki napredak traži napor, dobro nam je znana činjenica.

Meni osobno, to je bio životni moto. Bila mi je misao vodilja.  Ali ništa bez truda, zalaganja, puno rada i vjere da se ipak može.

Neće ništa doći onako, samo od sebe. Toga nema.

Ako je je prisutan talent, jasno da to dodatno motivira i daje još veću sigurnost u buduće ostvarenje.

Ukoliko čovjek ulaže u nešto u što vjeruje, ulaže snažnu volju, svoj posljednji atom snage sa željom da to saživi i postane dio njegova života......to se onda isplati. Treba samo vjerovati.

Roditelji su ti, koji djeci mogu puno pomoći, biti im potpora na način da ih poslušaju, savjetuju i usmjere.

Dobri i brižni roditelji koji, reklo bi se „žive“ sa svojom djecom, njihovim aktivnostima i sklonostima, svaki trenutak su tu da s njima podijele mišljenje, dobronamjerni savjet , te da trenutke u obiteljskom okruženju provode u razgovorima iz područja, djeci zanimljivim i bliskim.

 Takvi roditelji najbolje primjećuju sklonosti svoje djece, sudjelujući u njihovom odrastanju , njihovom odgoju, prateći njihove nekada više, a nekada manje izražene talente.

Djeca im nekada na nesvjestan način, u igri ili druženju iskazuju što ih zanima, što zaokuplja njihovu pažnju i što ih veseli. Stoga djecu treba znati "slušati".

Oni nam tako, ne znajući sami što i kako, izražavaju svoja mišljenja, svoje želje i svoja htjenja.

Tako, malo po malo, družeći se sa ostalom djecom, braćom, sestrama, prijateljima pokazuju talent za društvene igre, poput šaha itd. , potom sklonosti prema tehnici, izradi npr. raznih maketa, zatim informatičkim vještinama itd., a sve to doprinosi još boljem razvoju njihovih mentalnih sposobnosti .

Druženjem u školi, bilo kroz nastavu ili izvannastavne aktivnosti posebnu sklonost možda osjećaju za igre vezane uz športove kao što su košarka, rukomet , nogomet...... Kroz upise na aktivnosti izvan škole  primjerice na dvoranske športove kao što su klizanje, hokej na ledu, pa i bazenske športove vezane uz vaterpolo , plivanje.... Oni time još više razvijaju svoje motoričke sposobnosti.

Pri tome , timski sport  itekako pozitivno djeluje na njihov karakter , na njihovu psihu jer razvija zdravi natjecateljski karakter. Na taj način uz razvijanje osjećaja podnošenja poraza, te zdravog prihvaćanja pobjede, djeca se izgrađuju u ljude sa pozitivnim, realnim životnim stavovima.

Nisu sva djeca sa istim sklonostima. Neka nisu toliko "zagrijana" za fizičke aktivnosti, niti tehničke.

Ima dosta djece koja imaju umjetničke sklonosti.  Takve sklonosti mogu biti vezane uz sviranje nekog instrumenta, tako da se razvijaju u tom smjeru, pohađajući satove glazbe privatno ili u glazbenoj školi. Učeći note koje su osnova glazbe, potom sviranja željenog instrumenta i upravo sa  osjećajem za ritam, glazbu i velikom upornošću vježbaju sviranje i  dolaze do svojih prvih nastupa tzv. produkcija.

Upravo na tim produkcijama posjetitelji su roditelji, prijatelji i svi oni kojima je namjera podrška mladih talenata u razvoju. Jer mladima treba dati priliku da se pokažu i da se dokažu.....

Ako djeca imaju sklonost za ritam, za pokret , to itekako pokazuju od samog početka uz često  plesanje uz taktove glazbe. Vrte se, uživajući u svojim koreografijama.

No i to treba njegovati i podržati. Možda danas sutra to bude njihov poziv. Treba im dati priliku da nešto nauče i u tom području . Da pohađaju satove ritmike ili baleta, da im stručna osoba pokaže što znači ples, kako se izvode pojedine plesne figure....... Možda ih to odvede u čarobni svijet baleta, folklora ili možda vrlo dojmljivih latino američkih plesova......Možda ?

Sve je moguće, nitko nezna što u sebi skriva, sve dok se ne pokuša izraziti na način na koji želi.....

Stoga su roditelji ti, koji prvi primjećuju sklonosti svoje djece, ali svakako  značajnu ulogu imaju i učitelji .

Još u najranijim godinama javlja se sklonost  prema taktovima glazbe u obliku sviranja, plesa, pjevanja. Ujedno, želja da se okušaju u nekom dvoranskom sportu, natjecanju u plivanju, nogometu itd., ili tehničkim vještinama......

Čitanje knjiga, naprosto "upijanje" lijepe riječi, zadivljenost izražajnošću kojom pisac dočarava neki događaj, sve to djeluju pozitivno na osobu koja uživa u emocijama prenesenim na papir. Tako osoba  i sama počinje osobne doživljaje, te emocije bilježiti i izraziti ih na sebi svojstven način. Onako kako ih ona osjeća.

Treba puno volje, htijenja, ljubavi i želje prema onome što čovjek želi i za što vjeruje da će ga oplemeniti.

Mnogi koji su tijekom povijesti imali neki od božjih darova vezanih uz umjetnost kao što je pisanje, slikanje svojom ustrajnošću i vjerom da će njihov dar jednog dana biti prepoznat , imali su pravo.

 Njihova djela su prepoznata i talent koji je bio Božji dar, cijenjen je i dan danas.

Zato ustrajnost i želja da se izrazimo na sebi svojstven način, neka bude potvrda da imamo nešto posebno i samo naše. Nemojmo to zatomiti, dapače otvorimo se i dajmo priliku da to izađe iz nas, bilo u dobi djetinjstva bilo u zrelijoj dobi.

Ali, ostanimo svoji...... dajmo priliku sebi i onome sa čime smo rođeni. Jer jedino tako će naš život biti ispunjen do kraja......

Gordana Sedmak Jednačak

   UNUTARNJA LJEPOTA

Lijepe oči

Plave kao nebo,

Začešljana,

Moderno ošišana kosa

Sa ponekom, uzdignutom

 Kovrdžom.....

Nos simpatično prčast,

Lica nježnog ,

Lijepog izgleda.

I još ljepšeg,

Posebnog osmjeha.....

Lijepa osoba izvana,

Kakva je iznutra ?

Znate li ?

U duši kakva je ,

Daleko je bitnije.....

Vanjska obilježja,

Dobivena od Majke prirode

Ne čine čovjeka čovjekom....

Osoba se rađa,

Sa određenim karakterom.

Njezin karakter se

Tijekom vremena

Izgrađuje ,

Dograđuje,

A kod nekih i

Mijenja......

Ljepota čovjeka izvire,

Iz njegove unutrašnjosti.

Iz onoga što čini njegovu dušu.

U tome što osjeća,

Kakav je njegov ego,

Njegov racio.....

Ljepota takva

 Čista i iskrena ,

Bez jala, zloće i

Zlonamjernih čina,

Prava je vrijednost

Čovjeka......

Gordana Sedmak  Jednačak

„Oni koji opstaju“

Što znači preživjeti...

Svjesnost trenutka, oživljavanje postojećeg životnog stanja nas često potiče da razmislimo što smo,gdje idemo i što bi volili postići. U takvim trenucima najviše razmišljamo što nas okružuje, da li je to dovoljno i proispitujemo svoju sreću. Priroda sa druge strane oduvijek to zna i gradi svoje svjesne grane posvuda, obnavljajući neprekidni ciklus stvaranja.

Priroda je naš najveći tajni stvoritelj kojeg sve menje zanima za našu pripadnost jer je odavno naučila da radimo velike greške.

Trenutačno ne želim ulazit u ekološku tematiku već istražiti koliko naša krhkost u onim situacijama kojima ne možemo manipulirati i utjecati nas ostavlja u stanju buđenja životnosti.

Što kada ostanemo bez svega,bez stvari,bez ljudi koji nas usrećuju,bez ambicija?

Da li naša svjesnost u tom stanju odražava neku veću snagu za postojećim. Tragedije su odavno privlačile mnoge umjetnike da na svoj osobni i dokumentaristički način zabilježe svoj izraz . Umjetnik je oduvijek znao biti sam i razmišljati o postojećem dok nas svestrani kapitalistički div uvijek tjera na više.

Postali smo opterećeni, ljubomorni i najsretniji kada nahranimo svoju potrošačku zvijer koja sve viže raste te nam uzima one najbitnije dobre stanice koje posjedujemo.

Društveni antibiotik smo naučili gutat samo u onim situacijama koje su nama najugodnije, naučili smo biti viši od ostalih hraneći se sa najeftinijim proizvodima estetske ružnoće. I što sad... da li su nam tragedije zaista potrebne da bi obnovili svoju životnu temperaturu. U takvim situacijama jedino što se možemo zapitati da li smo to zbilja zaslužili vrteći svoj ego u bezizlazni vrtlog svemoguće mučnine.

Pa opet mediji, danas neprekidno obavljaju svoju najveću dužnost, obavještavaju nas o onom najlošijem, podsječaju nas na naše velike grijehe koje neprekidno ponavljamo te nas istovremeno tješe jer se baš to nama nije dogodilo jer smo neslomljivi, jer imamo posao i voljenu osobu koja nas čeka svaki dan kao programirani robot koji ako pogriješi u najmanjem djelu našeg savršenog života mora patit.

Nisu samo mediji ti koji nas tješe, tu je i religija koja je odavno bezobzirno iskoristila dvije ljudske jedinke kao savršeni primjer za okidač da smo grešni i nesavršeni. Pritom nas stavljajući u još veći kavez gdje su stvorena pravila za dobrotu koja iscljeljuje. Odvajaći se od tog kolektiva postaješ suvremeni rob svom sistemu koji nije ispravan i ne podržava prirodni ciklus razvitka čovječanstva. Jer religija naravno zna što je prirodno,naravno ironiziram.

Ono što nas eto opet ironično najviše može osloboditi je gubitak,koji može biti povezan sa materijalnim i emocinalnim. Ljudski faktor ću zanemarit i oslonit se na onaj koji priroda obavlja,neprekidno čisteći svoje nove početke i obnavljajući predivne cikluse ekološkog bogatstva.

U ovoj seriji slika bavim se takvim situacijama.Prirodne katastrofe su događaji na koje možemo utjecati ali opet i ne...

U tim trenucima ostajemo sami, svjesni da smo junaci jer preživljavamo a ne zato što nas netko može spasiti. Nisu junaci oni koji nas sa svojim supermoćima poput novca spašavaju od određene tragedije već smo mi junaci koji se borimo u ovom slučaju protiv „prirodnih katastrofa“ kako smo ih nazvali tek tada smo shvatili kako smo zaista mali,krhki i pomalo nebitni. Oslanjajući se poredak zvijezda bezgraničini svemir još uvijek napredujemo u ovom sistemu pod izlikom da živimo bolje zato što više posjedujemo a ne volimo , da smo jači jer smo iznad nekog a ne ispod, da smo slabi ako plačemo , da smo agresivni ako se borimo, da smo mali ako se osjećamo kao djeca.

U Kaunasu sam zamislio da napravim pet slika odnosno pet prirodnih elemenata (vatra,voda,zemlja,zrak,eter )koji utječu na promjene ne samo prirodnog ciklusa več i onog našeg životnog. Voda kao poplava, Vatra kao požar, zemlja kao potres, zrak kao vjetar. I eter kao što osvještava sve ostalo.

„Polarna hladnoća ne popušta“

Mislim da se ova nadovezuje na onu od prije koji mjesec o salmoneli od koje umalo da nismo svi pomrli, e, sada se radi o još boljoj stvari, polarnoj hladnoći koja ne popušta, pa je eto, zamisli, u siječnju izmjereno nevjerojatnih -22 u Slavonskom Brodu, zacijelo je u Ravnoj Gori bilo i -25, ali nemojmo zaboraviti Split gdje je nevjerojatnih -7 te Dubrovnik gdje je pao snijeg, na brdima doduše, ali svejedno, dobra je vijest za prvih 15 minuta svih središnjih dnevnika.

Dobro, svi znamo da postoji nešto što se zove subjektivni osjet hladnoće, no valjda kako bi Split i po tome bio najbolji ili najbolji grad na svitu, sada je ta kategorija uvedena kao „službena“ u svim medijima pa se uvijek ističe, „ali osjet hladnoće je kao -30“ ili -25 ili -273,5, nije bitno, važno je da vijest ispadne takva da je u Splitu zapravo hladnije nego u Slavonskom Brodu, Čakovcu ili Delnicama, a što bi svaki uzmorski student koji je proveo barem jedu sezonu u Zagrebu trebao znati da je obična glupost. Je, istina je, primorska i dalmatinska bura nisu nimalo ugodne, ali … Ne, nije prava hladnoća od -25 ono što nazivamo osjetom hladnoće, možda nam godi čuti da je oboren još jedan rekord u Dalmaciji, poslije onih turističkih, ali ovo o polarnoj hladnoći u siječnju, koju smo identično, ako ne i gore imali i prije svega nekoliko godina, i njezinim nevjerojatnim posljedicama je stvarno vrh gluposti… Možda bismo samo slike vječno suncem okupane jadranske obale ipak trebali malo revidirati: da, da, zna na Jadranu biti hladno i burovito, zna čak i pasti snijeg, ali uglavnom nije slično kao na kontinentu. Svatko tko je to iskusio, zna što je ona hladnoća koja odozdo prodre iz cipela prema gore i koje se poslije iz kostiju ne možeš osloboditi danima.

U biti, kad bolje razmislim, nije vrh gluposti onaj osjet hladnoće. Ima još većih. Babi Mari, koja se ilegalno prikopčala na vodovod još prije 25 godina kada je ilegalno sagradila kuću u ilegalnom naselju pored Splita, a koje je u međuvremenu legalizirala, smrzla se vodovodna cijev. Vidi čuda, cijev ide izvan bilo kakve pokrivke i zaštite i smrzla se na onih -7, fejkanih -30 jer, eto, nitko nije mislija na to da se babi Mari, koja je došla 3 minute na centralni dnevnik te još 3 centralna dnevnika, to može dogoditi, pa kako je sve legalno i baba Mara ponekad zna i platiti račune za vodu, e, sad bi bilo u najmanju ruku nekorektno da splitski Vodovod i kanalizacija ne odmrzne cijevi. Besplatno. Uz to, možda da poprave i puknute ventile.

Uz ovo, imamo još jednu vijest, kako se smrzlo more. Doduše, ne more, nego neki zaton dubine pola metra i to s bočatom vodom, ali svejedno, važno da se govori. Tada neki mještanin kaže da ovo u „svojih 65 godina života nije vidio“ iako je prije samo 5 godina bilo isto i da, manje-više, događa se barem jednom svakih nekoliko godina, ali bitno je da je građanin rekao „da takve zime još nije bilo“ što onda svi mediji ponove bez ikakve provjere.

Eh, da nam nije te polarne hladnoće o čemu bi se sve dalo razgovarati? Možda o tome kako je zima bila topla, a što je onda dokaz globalnog zatopljenja. Kako bilo, ljeti je slično s vrućinama, samo tada se umjesto osjeta hladnoće iznose temperature koje na suncu znaju „skočiti do 50“. Nešto slično ultimativnom dokazu moga djeda da u njegovoj Trnovi uz more u siječnju zna biti plus 25. Naravno, ako termometar s tamnim alkoholom, po mirnom danu, u zavjetrini stavi na sunce. Da, zaista, tada je stvarno na tom mjestu +25 u siječnju. I istovremeno, -25 osjeta hladnoće izazvanog orkanskom burom i prodorom polarne hladnoće. Ovisno kako na to gledamo. Možda bismo i ovaj fenomen mogli staviti na centralni dnevnik. Zašto ne?

Evo, tako se provede prvih 25 minuta dnevnika. Onda možemo krenuti na vijesti iz zemlje i svijeta…

Autor: Milan Zagorac

„There's no chance for us, it's all decided for us...“

Bilo je to prošle subote navečer. Dvoumio sam se da li da ostanem kod kuće i razmišljam o vlastitoj smrtnosti, ili da odem na Dane Zapruđa na koje sam sebi već godinama obećavam otići, ali nikad to obećanje ne održim.

Na sreću, prevagnulo je ovo drugo, i drago mi je da jest. Bilo je nešto bizarno i posebno u cijeloj toj noći, a ja sam se umalo lišio tog iskustva.

Dani Zapruđa održavaju se već desetljećima. U karnevalskom ozračju omanjeg sajma masne lepinje, alkohol i šećerna vuna začinjavaju se glazbenim nastupima na pozornici na otvorenom.

Kad sam oko devet navečer stigao na glavni trg u Zapruđu, proslava se bila već dobrano zahuktala. Išao sam poslušati Queen Real Tribute band, jer sam se ponadao da ću, stopljen u zajedništvo potpunih stranaca, uspjeti uskrsnuti Freddie Mercuryja.

Već pri samom dolasku, osjetio sam neku čudnu atmosferu koja je prožimala tu subotnju večer. Muzika je treštala s CD-a dok se band pripremao za nastup, piva se točila u festivalskim razmjerima, luđaci su potajno odmjeravali djecu koja su se igrala na ljuljačkama i vrtuljcima odmah pokraj prostora predviđenog za koncertnu publiku. Ljudi su šetali kroz masu sa svojim psima, obitelji su izvodile svoju djecu i stavljala ih na ramena ne bi li ih prosvijetlila i ne bi li klinci shvatili kakav je kul lik Freddie bio.

Voditeljica i voditelj programa bili su vidno alkoholizirani. Ljudi su im se smijali dok su oni ostavljali svoje dostojanstvo, a možda i svoju karijeru na toj pozornici. Voditeljica je u mikrofon zavikala „Za Zapruđe spremni!“, ili nešto što je neodoljivo zvučalo tako, na što su se lokalni starci lica smežuranih poput suhih šljiva stali cerekati. Voditelj je hrapavim glasom izbezumljenog alkoholičara pred publikom držao apsurdan monolog o tome kako bismo svi trebali sklopiti ruke i pomoliti se Zeusu gromovniku na nebu jer je te večeri odlučio iskazati nam svoju milost i zauzdati kišu. Oboje se klatilo i pretjerano gestikuliralo rukama koje su im služile kao propeleri.

Pio sam već drugu pivu i među svjetinom čekao da počne nastup, kad mi je prišla djevojka koja je u ruci nosila držač za laboratorijske ampule pune raznobojnih rakija. I ona je bila uočljivo pijana, i ja sam se počeo pitati što se to ovdje zapravo događa. Osjećao sam se kao da sam upao u neku grotesknu Krležinu sajmišnu scenu. Djevojka se smijala, pričala mi neprirodno glasno na uho, tražila me cigaretu, bila zabrinjavajuće srdačna i nagovarala me da kupim njenu rakiju. Kupio sam jednu, a ona je zbog toga skoro prošvikala od sreće. Nagnula se, poljubila me i otišla, ostavljajući me s ampulom u ruci i potpuno zbunjenog. Treba joj se odati priznanje, pošto je za takvo što potrebna određena doza hrabrosti i želuca, jer svojim izgledom najčešće ostavljam dojam manijaka ili duševnog bolesnika, oči su mi stisnute i zakrvavljene, zubi iskrhani i u stanju raspadanja, imam pivski trbuh i silovateljske brčiće te dugu masnu kosu koja vonja na prašinu i znoj.

Popio sam rakiju i produžio naručivati pive s obližnjeg štanda. Nastup je uskoro počeo. Unatoč mojoj skepsi, čim je band izašao na pozornicu, bilo je jasno da shvaćaju svoj imitatorski poziv veoma ozbiljno. Onima pijanijima među nama zasigurno se učinilo da je pred nama Freddie osobno, jer se lik uspio nevjerojatno približiti originalu i izgledom i eksplozivnim scenskim nastupom. A kad je otvorio ta svoja brkata usta i počeo ispuštati prve melodije, pomeo je sve pred sobom kao uragan. Glas mu je imao nešto manji raspon od Freddieovog, očekivano, ali snaga koja je iz njega izbijala bila je prava. Bio je to možda prvi Queen tribute koji mi nije ostavio gorak okus u ustima.

To je bilo to. To je doista bilo to. Od boje glasa, naglašavanja riječi, ludih i pretjeranih pokreta na pozornici, do cjelokupnog vizualnog dojma. Nakon pete pive i ja sam se zaboravio i s vremena na vrijeme imao dojam kako se na pozornicu ispred mene u ovom šupku od Zagreba doista s neba spustio Freddie Mercury. Negdje na polovici koncerta, kad je počela pjesma „Who wants to live forever“ izgubio sam svoju staloženost i počeo urlati u noćno nebo iz dna pluća, dok su iz zvučnika tutnjali toliko poznati stihovi koji mi baš svaki put raspore utrobu, kao nožem:

There's no chance for us,
It's all decided for us,
This world has only one sweet moment set aside for us

Na žalost, publika nije bila primjerena za ovako nešto. Samih obožavatelja Queena među publikom je bilo vjerojatno najmanje. Ostatak su sačinjavali kvartovski ljudi koji su izašli u večernju šetnju kako bi provjerili što se događa na trgu. Bilo je tu kućanica, ljudi s psima, majki s djecom na prsima, lokalnih pijanaca, umirovljeničkih parova... Band je ostavljao svoju dušu na pozornici, a većina je tek lijeno pljeskala, kao da im je i to prevelik napor.

Kako je nastup banda trajao, voditeljica je bila sve pijanija. Usred njihovog nastupa počela je upadati na sredinu pozornice i nešto gestikulirati publici. Mrmljala je nerazumljive gluposti, ne razumijući da joj je mirkofon i dalje uključen i da smeta svirci, a kad je band hvatao nekoliko sekundi pauze, sama se nepozvana uzverala do glavnog mikrofona i zapjevala užasnim poderanim glasom „We will rock you“. Čak je uspjela postići i da je udare u lice stalkom od mikrofona jer im je za vrijeme nastupa stalno bila pod nogama i radila budalu od sebe umjesto da se makne. Nasreću, njezina bijedna pojava nije uspjela umanjiti veličanstvenost samog nastupa.

Među publikom je bilo i starijih ljudi od šezdesetak godina koji su veoma očito u svojoj mladosti obožavali Queen. Njih mi je možda bilo najdirljivije promatrati. Vidio sam kako im se oči žudno cakle u mraku. Proživljavali su neka stara sjećanja koja su vezali uz ovu veličanstvenu glazbu njihove mladosti. Pljeskali su dok ih nisu zaboljeli dlanovi i ispuštali decentne povike oduševljenja, svjesni da se ne mogu poput mene potpuno prepustiti svome oduševljenju i dopustiti da ih ono nosi poput podivljale rijeke.

Jer, u društvu današnjice, jedna je od najzazornijih i najosuđivanijih stvari upravo je staračko veselje, staračko uzbuđenje i osjećaji. Oduzeli smo im pravo na mladenačko ponašanje. Oduzeli smi im dostojanstvo. Pretvorili smo ih u entitete koji su bolno svjesni da im je prije mjesto u mračnom ormaru nego li na koncertu, jer bi prizor njihovih istrošenih tijela koja se vesele, viču ili ne daj bože plešu mogao uvrijediti javni ukus.

Način na koji se odnosimo prema našim starcima i staricama ogledalo je duše nekog društva. Stoga nije ni čudno da je Zagreb tako zao grad, s toliko pljački, silovanja, ubojstava i s takvom bandom štakora na čelu.

Pa ipak, ova je noć neke od tih obespravljenih staraca i starica vratila u neka sretnija vremena. Njihove oči rekle su mi sve što sam o tome trebao znati. Bili su potreseni i opijeni uzburkanim emocijama za koje su sigurno mislili da su u njima već odavno mrtve. Upravo zbog toga cijeli je ovaj nastup najviše vrijedio. Jebeš nas. Jebeš bend. Jebeš alkohol. Jebeš poljubac. Jebeš ovu kolumnu. Ta je svirka povratila nešto izgubljenog veselja i mladenaštva u nekoliko starih duša, iako im je kolektiv zabranio da to javno i podijele s nama.

Autor: Boris Kvaternik

MALA ŠKOLA FOTOGRAFIJE

10 najčešćih grešaka prilikom fotografiranja mobitelom i kako ih ispraviti

Svi zasigurno u društvu imamo tu jednu osobu koja voli biti glavni fotograf i koja mora fotografirati sve i svašta. Od selfija prije polaska preko selfije cijelog društva do neizostavnog fotografiranja ispred ogledala. I tako u krug svaki put. Svi volimo lijepe lijeep fotografije, no one međutim često puta ne ispadnu bap onakve kakve smo željeli da budu. Zato vam danas kao profeasionalni fotograf s iskustvom donosim najčešće greške koje ljudi rade prilikom fotografiranja mobitelom (ili fotoaparatom) i kako ih ispraviti. Za neke ćete se dobro nasmijati, a neke će vas oduševiti kada ih pročitate i primjenite. Pa krenimo!

1.Kako se riješiti sjene na fotografijama?

   Zlatno pravilo kod fotografiranja prilikom lijepog sunčanog dana jest da od stabla ne vidimo šumu. Ili od fotoaparata ne vidimo sami sebe u ekranu. Ili u ekran mobitela, ovisi koji uređaj koristite. Dakle, ukoliko ste se odlučili na jedan sasvim običan spontani selfie na suncu pravilo je sljedeće: Lice okrenite na suprotnu stranu od sunca, a fotoaparat neka bude isred vas, nikako sa strane kako sami sebi ne biste napravili sjene te bi fotografija mogla biti uništena. Isto tako pripazite da nemate dodatne efekte koji bi mogli potamniti fotografiju jer određeni modeli mobitela postavljaju svjetlinu prema vrsti motiva koji se fotografira pa ukoliko vaš mobitel ''shvati'' da fotografira lice na suncu, ono će utomatski spustiti blendu za par brojeva što će vašu fotografiju u startu učiniti pretamnom i nepovratno izgubljenom.

2. Fotografije su mi neoštre. Što da radim?

 Listajući Instagram nailazim na hrpetine selfije iz kupaonice gdje djevojke, ali čak i mladići rade selfije. Možda ne baš najbolja prostorija što se tiče sjvetlosnih uvjeta jer ono nam daje svjetlinu u određenim kutevima, a time nam i daje mogućnost da fotografija bude neoštra. Da biste uhvatili pravi kadar, pronađite mjesto gdje je prvenstveno vaše lice dovoljno dobro osvjetljeno te po mogućnosti uzmite stativ ili neki drugi predmet koji može poslužiti kao stativ te uključite timer na 10 sekundi. Uz odlično osjvetljenu fotografiju imat ćete i više mogućnosti napraviti fotku te ukjučiti ruke i gornji dio tijela što svakako može biti zabavno kod rođendanskog fotografiranja.

3. Opcije koje se NIKADA ne bi trebalo uključivati

         Ukoliko ste osoba koja voli isprobavati nove opcije i aktivirate sve moguće opcije na mobitelu posebno prilikom fotografiranja, a niste stručnjak u tom području toplo vam savjetujem da – odustanete! Vaš fotoaparat na mobitelu ili kameri je već dovoljno namješten da i bez dodatnih opcija i aktiviranja snimite solidne fotografije. Ukoliko se ne razumijete u pojmove poput: ''zoom'', ''blenda'' ili ''ekspozicija'' i nemate pojma čemu to zapravo služi, možda bolej da se toga niti ne shvate jer vaši će pokušaji samo povećati šansu da s nimite jako lošu fotografiju. Radije upišite tečaj fotografije, naučite osnove pa tek onda kroz praksu primjenite vaše znanje. Tek onda ćete vidjeti razlike u vašim fotografijama!

4. Zašto je moja fotografija čudne boje?

    Ovo pitanje sam u inbox na Instagramu dobio barem 50 puta, ako ne i češće. Naime, o čemu je riječ.          Kada kupite novi monitor, fotoaparat ili bilo koji drugi uređaj koji ima ekran, posebno mobitel, moguće je da uređaj nije kalibriran odnosno njegova boja. Tako postoji i mogućnost da će vaša pozadina biti siva ili plava umjesto bijela, ali i to se može vrlo brzo riješiti. Naime, u postavkama je potrebno odrediti tonove i kontrast koji odgovara bojama vaše fotografije. Za ovaj korak savjetujem da se raspitate kod stručnjaka jer niti neki napredni korisnici nisu uspjeli riješiti slučaj kalibracije s obzirom da su današnji gadgeti puni raznih funcija, uputa i izbornika, a neke funkcije mogu samo narušiti dodatno vaše uređaje, pa prije fotografiranja svakako provjerite jesu li vaši uređaji kalibrirani odnosno odgovaraju li boje realnom stanju ili ne.

5. Ne mogu spremiti fotografiju jer nemam dovoljno memorije. Koliko su moje fotografije velike?

    Hm... Još jedna zanimljiva stvar koja se javlja prilikom dolaska nove generacije mobitela jest da njihova memorija više nije toliko ''mala'' kao prije 10tak godina kada smo tek dobili prve mobitele s 5-6 megapixela, vwć su danas te kamere po 15-16 pixsela, a njihove veličine kao jedna fotografija s fotoaparatom. Kako bi to izbjegli, možete učiniti sljedeće: Za početak uđite u postavke fotoaparata i umjesto maximalna kvaliteta smanjite fotografije barem za upola, kako biste dobili više prostora u memoriji, a saam kvaliteta neće se toliko razlikovati ukoliko će se fotografije samo koristiti za osobnu upotrebu na mobitelu te društvene mreže. Ukoliko želite razvijati vaše fotografije u digitalnom ispisu, svakako je onda važno povećati kvalitetu na maksimalno te kasnije obrisati te fotografije kako biste dobili dovoljbo prostora za ostatak vaše fotografske kolekcije.Isto tako nije loše razmisliti niti o dodatnoj mwmorijskoj kartici koja ne košta više od 100tinjak kuna, a s njom ćete dobiti duplo više prostora, samime time neće biti potrebe za smanjivanjem kvalitete

6. Fotografije mi izgledaju kao da su fotografirane u zrcalu, sve je obrnuto. Zašto?

  U opcija vašeg mobitela odnosno kamere fotoaparata uključena cam je opcija Zrcala što znači da sve što fotografirate imati će efekt zrcaljenja. Kako biste to izbjegli, jednostavno isključite tu opciju. Neki proitvođaći već su odavno maknuli tu opciju te takav efekt više nije dostupan, a neki su onemogućili isključivanje efekta. Za takve slučajeve najbolje je obratiti se tehničkoj podršci te pokušati pronaći problem ili eventualno se pomiriti s činjenicom da će sve biti malo ''obrtnutije''.

7. Crop opcija – Vjerujte mi, ne treba ju!

    Jedna od zanimljivosti je svakako Crop opcija koja već prilikom fotografiranja određuje format vaše slike: kockasto, duguljasto, vijugavo, s kosim obrubima i slično. Danas kada su softweri za mobitele toliko napredni da sve rade automatski, takve opcije nikome ne koriste jer vam samo ''režu'' slike, a sve se kasnije može dodatno editirati ili ukloniti. To je posebice važno kod portreta kako ne biste nekome odrezali glavu ili noge. Naravno, ne namjerno!

8. Jedna opcija koja će vas riješiti svih briga!

   Zamislite sljedeću situacija: Hodate ulicom i vidite super kadar. Pitanje je sekunde i morate u roku od nekoliko sekundi okinuti fotografiju inače će savršeni trenutak – nestani! Kako bi vaš fotoaparat u svakom trenutku bio ''spreman'' za reakciju potrebno je u postavkama, ovisno o modelu, uključiti opciju ''Sport photography'' koja će biti vaš idealn začetnik u snimanju brzih trenutaka. Naime, riječ je o opciji koja djeluje kao fotograf prilikom fotografiranja sportskih događanja. Trenutak pucanja na gol, bacanja lopte u zrak, ulaska u cilj.. Sve su to trenuci koji se ne mogu ponoviti i zato vaš fotoaparat sam namješta svjetlinu, kontrast, boje i balans, a vi samo morate izoštriti kadar i okinuti. Fora, zar ne?

9. Bijela pozadina, crni motiv.Idealne kombinacije koje ćete zavoljeti!

   Uzmite olovku i papir jer sljedeće što ću vam reći morate naučiti napamet:

Dakle, u fotografiji postoje nepisana pravila koje svaki fotograf mora znati, a nigdje ne pišu. A kako ih onda znaju? Naravno, kroz praksu i godine i godine rada dolaze do novih otkrića. Naime, postoje 3 idealne kombijacije boja koje možete ukoliko se nađete u situaciji da ih ujedinite, odlično ukadrirati i sve će postati odmah ljepše. Dakle, prva je bijela pozadina i crni motiv. Ili obrnuto, crna pozadina i bijeli motiv. Oboje će izgleda jednako lijepo, elegantno, zanimljivo, kontrastno. Crna voli bijelu, bijela voli crnu. Točka.Druga kombinacije žuto-plavo-zeleno: Primjerice: Žuto sunce, plavo nebo, zelena krošnja. Mmm... Ljetna oaza! Vidite, već je sve nekako ljepše, zar ne? A treći primjer je rijetko moguće upotrijebiti u eksterijeru, ali je jako zanimljiv ukoliko se pronađete određeni kadar koji odgovara sljedećoj kombijaciji:

crno-plavo-bijelo-crno

Primjerice, crno asfalt, plavi automobil, bijela slova na crnoj pozadini.

Naime, riječ je kombinaciji ''svakodnevnih boja'' odnosno boja koje naše oko vidi češće nego ostale. Primjerice, gradovi su puni sivih fasada, betona i prozora. Plava je boja neba ili mora, čak i tramvaja u Zagrebu, a crna se opet savršeno veže za bijelu iz prethodnog primjera. Dakle, svakodnevno uočavamo neke boje koje nismo ni svjesni, a ova kombinacija je čisti školski primjer koliko smo ''slijepi'' pored zdravih očiju.

10. Fotografija je samo umjestnost, a ljepota u oku njezina autora i promatrača.

  Kao posljednji savjet odlučio sam se da se nadovežem na svakodnevne brige svih insta-fotografa, koji misle da imaju lijepe fotografije ako pbrađuju fotke po sat vremena svaku. Ne, nažalost to nije tako. Ja sam prvi primjer jer ne volim vidjeti ''savršene fotke''  ine volim vidjeti nerealnost. Plavo neboje je lijepo, ali nije lijepo ako je preplavo, odnosno zasićeno pojačano u Photoshopu. Volim vidjeti svadbene fotografije koje nisu ukadrirane kako treba, koje imaju mrvicu previsoku ISO vrijednost pa se blago nadziru točkice od šuma.

Na krajeva krajeva, sve fotografije su lijepe. Svaka na svoj način. Nekome fotografija nije bitna, nekome jest. Fotografija je postala dio portala, društvenih mreža i interneta u globalnom smislu. Danas fotografija određuje naš identitet, želimo biti savšreni, popegledani, bez bora i imati savršeno bijeli osmijeh. Iako znamo da to nije realnost, moguće je makar u digitalnome svijetu biti ''netko drugi''

Ljepota je samo u oku promatrača i onome tko ju je snimio. Ako se Vama sviđa,  onda je dobra. Ako vam je loša, obrišite ju i snimite ponovo. Na kraju, danas vas ništa ne košta. Za razliku od prije 30-tak godina kada se svaki kadar plaćao, a svaka minuta vremena je trajala kao sati. A sve, da bismo imali ''savršenstvo'' koje ne postoji.

Pozdrav do nove kolumne!

Dominik

666

Svašta bi se moglo reći na račun kockara. Moglo bi se reći kako je potrebno biti prilično niske inteligencije da bi se vlastitu budućnost prepuštalo u ruke pukoj sreći. Moglo bi se reći i da te ljude, u suštini adrenalinske ovisnike, pokreću potpuno iracionalni porivi, poput obećanja bogatstva čak i onda kada znaju da svi izgledi za dobitak rade protiv njih.

Pa ipak, nije to tako jednostavno. Ima nešto duboko buntovničko u kockanju, nešto u suštini antikapitalističko, koliko god to kontradiktorno moglo na prvu loptu zazvučati.

Većina kockara iz radničkog sloja dijeli jedan zajednički san - da će ih jednom, prije ili kasnije, sreća jednostavno morati poslužiti u tolikoj mjeri da će moći odustati od svakodnevnih poslova koji ih uništavaju, te da će biti u stanju živjeti poprilično ugodno isključivo od kocke. Nadaju se kako više nikad u životu neće morati raditi, to jest prodavati svoje vrijeme u zamjenu za novac. U kasinu u načelu mogu, ako ih sreća posluži, osvojiti mjesečnu plaću u pola sata igre.

Ima u tom obećanju nešto duboko anarhistično, zato je miris kocke toliko i sladak. Zamislite samo, nikad više ne morati trošiti vlastito vrijeme, jedinu doista neprocjenjivu stvar koju posjedujete, i prodavati se kao kurva za plaću, raditi svakog dana od 8 do 4, postajući sve umorniji od života. Umjesto toga ušetate u kasino, bacite nešto žetona na ruletski stol i izađete zbrinuti za idućih mjesec ili dva. Čarobno! Doista romantična i zavodljiva predodžba.

Jedini je problem što stvari u svijetu kocke nikad ne funkcioniraju vodeći se vašim osobnim željama i potrebama.

Ono što je potrebno shvatiti jest da svi izgledi rade protiv vas. U kasinima često možete sresti ljude koji se drže kao da im sreća, ruletsko kolo ili uprava kockarnice nešto duguju. „Idući krug jednostavno moram dobiti! Ovog puta jednostavno mora ispasti mala serija! Potpuno sam siguran!“ To su neke od stvari koje najčešće izgovaraju.

Kasino vam ne duguje ništa. Sreća vam ne duguje ništa. Sudbina je kaos, a ne poredak ustrojen prema vašoj želji. Statistički gledano, baviti se kockanjem znači sigurno izgubiti. Možda ćete dobiti danas, možda čak i sutra. Možda ćete dobivati cijeli mjesec i već početi planirati otkaz jer mislite da ste otkrili kako preživjeti bez rada. No, izgubit ćete. To je jednostavno matematička sigurnost. A kasino nikad ne gubi. Svaka kockarska igra osmišljena je na način da kući pruža maksimalne izglede za povratak novca. Kasino nikad neće propasti. A ljudi se, i kad počnu gubiti, svejedno vraćaju i igraju još. Gube još. Jer su se već ulovili na predivan san o životu bez rada kao riba na udicu.

Rulet je kralj svih današnjih kockarskih igara. Naizgled vam daje najbolje izglede da u kratko vrijeme dođete do što veće svote novaca. Ali samo naizgled. Rulet je možda jedna od igara koja vam dugoročno pruža najmanje šanse da se vratite kući s punim novčanikom, a velike sume novca na njemu se gube u nekoliko sekundi. Albert Einstein je navodno izjavio kako nije moguće pobijediti u ruletu osim ako ne ukradete novac s ruletskog stola. Također, postoji legenda o tome kako je izumitelj ruleta prodao dušu vragu ne bi li se uveo u tajne te igre, jer zbroj svih brojeva na ruletskom kolu jest točno 666 - vražji broj.

Za ruletskim stolom moguće je vidjeti neke zaista nevjerojatne prizore. Kasino je, posebno u kasne noćne sate, nešto poput limba za izgubljene gradske duše koje su izgubile svaki smjer u životu pa odgovore na pitanje svoje egzistencije povjeravaju u ruke sreće.

Jednom sam svjedočio živčanom slomu nekog čovjeka koji je uplaćivao par tisuća kuna po krugu, te je vjerojatno te noći izgubio sav novac koji je posjedovao. Cijelo vrijeme je razgovarao sam sa sobom, mrmljajući potpuno besmislene psovke lišene bilo kakve jezične logike, ili ponavljao kako je idući krug sto posto njegov. Kada ga je ruletska kuglica izdala, spustivši se na broj na koji se nije kladio i odnijela mu posljednji novac iz džepa, taj postariji gospodin je odjednom u prepunoj hali ispustio luđački krik iz dna pluća i počeo iz sve snage udarati šakom po zaštitnom staklu ruletskog kola. Došli su zaštitari i u kratkom ga roku izbacili na ulicu poput psa.

U drugim prilikama viđao sam ljude kako ustaju od ruletskog stola, izlaze iz kasina i počinju prositi pred ulazom. Svjedočio sam i manjem požaru u kasinu kojeg je izazvao jedan moj pijani prijatelj. A jednom sam svjedočio tome da je neki bradati prosjak u podrapanim hlačama na jednom od aparata postigao toliki dobitak da ga je osoblje obavijestilo kako će se morati strpjeti dok ne otiđu u glavni sef, jer u blagajnama nemaju dovoljnu količinu novaca za njegovu isplatu. Vjerojatno se nakon toga nastavio vraćati i u roku od nekoliko mjeseci ponovno bio na nuli, to je moja pretpostavka. Jer svi se vraćaju, gubili oni ili dobivali. Možda doista ima nešto u tom broju 666, s obzirom na to da kasino guta ljudske duše gotovo kao heroin.

Kako god okrenemo ovu problematiku, jedna je stvar sigurna - kuća nikad ne gubi. Ako postoji neki oblik potpuno legalizirane pljačke, to je onda ono što se odvija u kockarnicama

Mnogi misle da su igre na sreću namještene, pogotovo u kasinima. To možda i jest istina, pogotovo s obzirom na to da je u svim kasinima strogo zabranjeno služiti se bilo kakvom opremom za snimanje (što li to pokušavaju sakriti?), no poanta je u tome da kockarske igre uopće ne moraju biti namještene da bi većina igrača izgubila novac a kasino povratio sve što vam je isplatio. To je stvar statistike i čiste matematike.

Stoga nemojte ni počinjati. Kockarnice noću znaju biti iznimno zanimljiva mjesta s mnogo veoma zanimljivih kreatura koje krstare od jednoga do drugog stola te mogu djelovati inspirativno. No, ukoliko se počnete vraćati iz noći u noć, zamislite se nad time što radite i osvijestite to da pokušavate pobijediti matematiku, što dugoročno gledano naprosto nije moguće.

Ako nešto i osvojite, najbolje što možete učiniti je pobjeći i više se ne vraćati, jer ćete im u suprotnom kad-tad vratiti sve osvojene novce, do u zadnju lipu.

Autor: Boris Kvaternik

PUTOPIS S POTPISOM

ADVENT U BEČU

Spoj tradicije i modernog, vrlo bogat izbor trgovina i velika hladnoća te gužvau vrijeme adventa. To je ukratko opis ovog predivnog mjesta kojeg sam posjetio jučer, a priču i dojmove kroz fotografije donosim vam u nastavku!

Putovanje je počelo u 4:30 sati ujutro. Vani je bio još je bio mrkli mrak, a prijateljcia Ivana i ja smo već sjedili u busu za Beč. Mom uzbuđenju nije bilo kraja. Uz usputna stajanja i bez dužih čekanja na granici u Beč smo stigli oko 10:30h. Krenuli smo s razgledom grada. Prvo smo obišli uži centar i došli do kraljevska palače Hofburg. Kasnije smo krenuli u samostalno razgledavanje i osobne programe!

Na svakom koraku pratio nas je zvuk kopita odnosno kočije, a to je ujedno i jedan od većih simbola Beča. Cijena je sama po sebi vrtoglava. Vožnja iznosi od 20 do 30 eura, ovisi kojim danom i u koje doba godine. Za te novce možete dobiti i sobu u bečkom hotelu, ali bome i ručak. Nakon prvog dijela šetnje oko 14 sati Ivana i ja smo ogladnili pa smo posjetili Božićni sajam. S obzirom da je ona bila već u Beču 2012. godine spomenula mi je da je vidjela kako na sajmu prodaju nešto slično varivu u kruhu. Kada smo došli odmah prvo što smo vidjeli je upravo to jelo koje se u originalu zove Bohnen Suppe u prijevozu s njemačkog juha od graha. Dakle, izrezano pevico ili kruh u sredini u koje dolazi grah u tekućem izdanju i gore odrezani dio koji ja zovem ''kapica''čine ovo jelo vrlo ukusnim i vrlo zasitnim za gotovo 8 eura. Možda za naše pojmove nije toliko jeftino, ali za Austrijance je itekako niska cijena.

Kako je oko 16 sati počela padati noć tako je i brojka ljudi na ulicama postala puuuno veća, a iako se tako ne čini Beč ima gotovo 2 milijuna stanovnika, a u centru nisam primjetio niti jednog siromašnog čovjeka niti beskućnika što znači da vrlo dobro brinu za njihove socijalne slučajeve (za razliku od Hrvatske nažalost). U hodu sam ulovio i par fotografija konjanika u sjeni te neke veće znamenitosti poput dvorca Schönbrunn, rezidenciju Hofburg i park Palmenhaus Schönbrunn. Inače interijer navedenog restorana i bara Palmenhause je upravo nazvan tako (kuća palmi) zato jer je pun stabala palmi i izgleda poput džungle u zatvorenom porostoru. Jako zanimljivo!

U cijelom Beču se ulazak u WC naplaćuje od 0,50 do 1 euro ovisno u kojem se dijelu grada, ali su jako čisti i uredni. U centrima je gužva malo manja nego na ulicama i trgovima, a najviše ljudi je u restoranima i kafićima. Kada sam već spomenuo kafiće, bili smo i u popularnom starbucks i oboje naručili toplo čokoladu jer bi od još jedne kave (nakon one jutarnje na odmorištu) bili prepuni kofeina i šećera i trčali kao ludi po Beču. Ovako smo bili samo sretni što nam je toplo jer je vanjska temperatura bili oko nule, a nakon 16 sati i niža. Brrr...

Sve ukupnoi gledajući Beč je grad po mojoj mjeri. S obzirom da sam živio u Njemačkoj kao dijete i učio jezik još tijekom cijele osnovne škole te kasnije slušao njemačke programe brzo bi se prilagodio njihovom mentalitetu, načinu rada i životu. Ono što me posebno oduševilo je koliko drže do čistoće grada, fasada i ulica, na sajmu obilaze čistačice koje za vama skupljaju prazne čaše i kartonske papire, kutije i ostalo smeće, a time se vidi i koliko brinu o ljudima i zaposlenosti.

Beč je jedan od onih gradova koje već dulje vrijeme gledam samo na fotografijama i planiram datum. Sada se poklopilo da sam nakon isteka ugovora o radu imao slobodan vikend i iskorristio priliku. Dojmovi se još nisu slegli, ali gledajući fotografije svaki dan poželim da živim tamo. Niti jedan negativan trenutak nisam doživio, niti sam osjetio da me netko pokušao prevariti prilikom plaćanja i slično. Bečani, odlični ste i nadam se da se vidimo uskoro!

Auf Wiedersehen!

Autor: Dominik Papić

Alergija

Još kao dijete sam navodno bio jako alergičan: smetala mi je prašina, pelud, bobičasto voće, posebno kupine i jagode, maline nešto manje. Naročite smetnje su mi stvarali ubodi osa, bumbara, a posebno pčela. To je bila stvar zbog koje sam redovito završavao na hitnoći s injekcijama i natečenom rukom otprilike za tri puta u odnosu na stvarnu veličinu. Ne moram reći da se isto odnosilo na vlasulje i meduze,uz dužnu dozu antitetanusa, zlu ne trebalo. Zatim su tu bile razne vrste dišnih problema, kako sam kao dijete živio na kontinentu, razdoblja cvjetanja su bila nešto pomaknuta u odnosu na ova riječka, no sve u svemu, dimidril mi je bio neopohodan dodatak za odlazak u prirodu, koju, usput rečeno, volim, ali primjerice, nedaj bože da mi kožu dotakne neka otrovna biljka ili neka životinja, primjerice da me ugrize miš, ili da cvjeta vrba ili čempres. Opet hitnoća. I tako manje-više cijeli život.

Kasnije, u mojim dvadesetima, s preseljenjem u Rijeku u tada još roditeljskom stanu, primijetio sam da se razdoblje neugodnog kihanja i šmrcanja s pripadajućim glavoboljama i suzenjem, a kasnije i kašljem premjestilo sa svibnja na kraj veljače (naime, Rijeka ima značajno blaže zime od Varaždina), pa svaka ona moja uslikana voćkica na fejsu ili predivno procvali narcisi ili, još bolje, dobar mac šparoga zahtijevaju prethodno uzimanje određenog antihistaminika ili određenog kortikosteroida – da bih jednostavno mogao ići u prirodu i po mogućnosti, vratiti se zdrav, a da me ne sronđa neka alregijska reakcija

Ne, i to nije šala: naime, stvarno je odvratno kad vas u sred proljeća počne udarati peludna groznica od procvjetalih ili propupalih stabala, a ako ne reagiram na vrijeme, počne s nelagodom osjećaja gušenja, koja kulminira negdje tijekom svibnja, te završava tek s prvim kupanjem u moru, što je otprilike prva polovica lipnja kada simptomi nestaju.

To je, ono, zbilja, zbilja nezgodno: ili ćeš uzimati te tablete, ili ćeš izgledati gore od tužne vrbe sljedeća dva do tri mjeseca, tjerajući mak na konac s onom „ja tablete neću uzimati“ ili „neću se trovati“. I ne, nije više samo da je kihanje i alergijski rinitis samo prvi vjesnik proljeća, sada je postao i vjesnik jeseni, ma i zime, jer počinju mi smetati s godinama grijani prostori, klimatizirani prostori, prostori koji su prašnjavi, zadimljeni prostori, prostori s jakim ili slabim mirisom cigareta, sve u svemu, počinjem se podsjećati na one japanske turiste prije 30 godina koji su s maskicama prolazili kroz grad.

Što se samih alergija tiče, izgleda, nisam jedini. Štoviše, sve nas je više i simptomi postaju sve nezgodniji, kao da naši imunosni sustavi počinju luđački reagirati na sve što nije sterilno, čisto, pređeno krpom od mikrofibre s legno pulito, s mirisom kokolina, oprano svaki dan, sterilizirano protiv svega, kao da našim organizmima počinje nedostajati ono što čini bitnu razliku između stvarno patogenih pojava i nečega na što ne bismo smjeli uopće reagirati.

Jedan mi je poznanik, inače liječnik, ali radi za farmakološku industriju, rekao da je pojava alergija prastara stvar, ali da se u ovolikoj mjeri pojavljuje tek s modernim vremenom: tuširamo se svaki dan, za svaki dio tijela koristimo drugu vrstu šampona, naime, ne, ne koristimo onaj običan šampon jer nam od njega „vrisne“ vlasište, nego onaj od 100 kuna koji kao liječi seboreju, perut, ćelavost i štojaznam što sve ne; nadalje, prostori u kojima stanujemo mahom su prečisti (da, prečisti!!!), a ulice su povijesno posve očišćene od – konjskog izmeta! – pazi ovo, naime, nekada su bile krcate toga i ni djelić stanovništva nije obolijevao od alergijskih bolesti. Dobro, umiralo se od TBC-a, a danas od karcinoma koji možda nastaju kao posljedice sekundarnih infekcija naših stresom razbucanih organizama. Kratko i jasno, alergije je suvremeno abreagiranje na novonastale okolnosti prehigijeniziranosti prostora i novih vrsta alergena koji se šire u nedogled. Dodajmo tome da mahom stanujemo u uvjetovanim okolišima, zimi centralno grijanima, ljeti centralno klimatiziranima, umjetno osvjetljenima i danju i noću, u kojima moramo vidjeti računa o čistoći filtera, ne bismo li se spasili od – nedajbože – legionele, ali i alergije.

Na kraju, čini se da iz toga začaranog kruga nema izlaza: sve stresniji život, plus sve uvjetovanije stanovanje i rad, uvjetuju na kraju da postajemo ovisni o farmakoterapiji koja će poništiti sve negativne nuspojave naših bezbrojnih alergija, od onih na pelud ili prašinu, do onih na sunce, vjetar ili hladnoću. Kako god okrenuli, novi je čovjek sve samo ne neko biološki savršeno biće. Prije bi se reklo, „slabiće“, svojevrsni ovisnik. Ovdje uopće neću spominjati psihološke performanse koje sa svakom novom generacijom postaju sve osjetljivije na bol, sve teže podnose banalne biološke činjenice i zadanosti, sve smo ciničniji i – sve ovisniji o sada već beskrajnom moru terapija, ne bismo li valjda očuvali iluziju vrlog novog svijeta.

I takav bi čovjek kao trebao ići na Mars? Ili još dalje? Mora da smo gadno polupali lončiće kada su te stvari u pitanju.

Autor: Milan Zagorac

Antonio

I sanja je kako bi proša kroz život a da se ne mača.

U malon je živija mistu i bija siromaj je pravi,

A jema je dušu on čistu i mijardu sunca u glavi.

Brez šolda je doša iz svita vas tanak i upala lica,

i gleda je iz svog šufita i živija sam i ka tica.

U malen je živija mistu uz makinju, libre i biškot,

Na jednom je pisalo listu: Servantes Saavedra: Don Kihot.

Iz Čileja taki je doša ka tužni hidalgo brez mača,

I sanja je kako bi proša kroz život a da se ne mača.

U malen je živija mistu, razumija nikor ga nije,

Jer malo je taki na svitu, ča živedu da in se smije.

A bija je pisničke duše i umitnik čudnega kova,

Svi okrenu kako in puše, on živi u fibri od snova.

Oliver Dragojević: Antonio

Baš neki dan vidim na Faceu Oshovu izjavu da ne treba svijet gledati „samo pozitivno“. Naravno, novinarski je opremljeno tako da odmah skočite na naslov „Glupo je svijet gledati ružičasto“ ili nešto slično. Poanta Osha, međutim, nije baš da vam preporučuje da postanete natmušeni, acidni, kiseli, čangrizavi svjetomrzac, nego da nastojite biti realni i da, ako je moguće, baš ne nasjedate na one propagandne trikove o isključivo pozitivnom stavu, e koji će promijeniti vanjske okolnosti. Ja, kao rođeni pesimist, skoro-pa-mizantrop i ne odveć radostan tip, mogu reći da je Osho u biti u pravu. Bolje je reći da je čaša od 2 deci ispunjena s jednim decilitrom vode, nego se zavaravati s polupunom ili unesrećivati s polupraznom.

Pustimo sada Osha na miru, on mi je poslužio tek kao povod za jedno razmišljanje. To je da svijet, onako proizvoljno, u grubom zrnu, mogu podijeliti na tri temeljne skupine. Prva su kiseli, nezadovoljni ljudi kojima sve smeta, svemu nalaze manu, u svemu vide problem, ništa im se ne sviđa, sve ih izluđuje, „pa vidi te golubove“, „vidi, ima i gljiva“, „vidi fasade“, „vidi oluk“, vidi ovo, vidi ono, uglavnom je sve loše, a pritom ne nude nikakvo rješenje. U stanju su danima fiskirati neki predmet u koji su projicirali mrak svoje nečim opterećene podsvijesti (točnije, nesvijesti, jer nisu u stanju prepoznati tjelesne signale koje im odašilju mentalni slobodni radikali) i ne poduzeti ama baš ništa ne bi li to riješili. Ili nastoje riješiti to na najgluplji i najneučinkoviti način – napadajući: ne zagrebu li u čemu je zaista problem, ne pokušaju li barem iskopati o čemu se zbilja radi, je li riječ o čisto jednostavnoj nebitnoj tehnikaliji ili nečemu za što im treba više hrabrosti, vještine, suradnje i zajedništva, ili je riječ o nečemu trećemu, oni na ovaj krivi način šire cinizam (baš to, ujedanje!), ljutnju, pasivnu, a nekad i aktivnu agresiju, verbalnu, pisanu, onu u gestama i grimasama, ponekad i šakama. Ako se nađu na istome mjestu i ne pokefaju se međusobno, vrlo vjerojatno će jedni druge uvjeravati i time dodatno snažiti uvjerenje o generalnoj pokvarenosti – drugih.

Postoji druga klasa, optimista, recimo to tako, oni će se uvjeravati u svojem balončiću kako će pozitivnim mislima usmjeriti svijet k boljemu. Ponajviše svoj osobni svijet. No, u jednome griješe, naime, ukoliko to nije odlučila njihova podsvijest, ništa od odluke. Ništa od ružičastog svijeta u kojem caruje drugarstvo. „Ono nešto“ se mora odviti u nama, to mora biti rezultat našeg unutrašnjeg procesa, e kako bi se vanjske okolnosti za osobu mijenjale, jer ostalo je tek uzaludna samozavaravajuća nada, prazna ljuštura naših projiciranih želja. Takve ljude često doživljavamo pomalo ludima, no oni to i jesu, naravno, ne mislim u negativnom smislu riječi. Uostalom, svi smo mi pomalo uvrnuti na svoju stranu tj. ludi. Oni su jednostavno nespojeni s tlom, neuzemeljeni, i kao takvi uvijek su u opasnosti od naglog, po mogućnosti tvrdog slijetanja.

Tu se pojavljuje treća kategorija. Nazovimo ih „realisti“, iako bih ja te ljude nazvao „onima koji vole život takvim kakav jest“. Nije da sam čitao samo Viktora Frankla, vidio sam na ponekim, doduše vrlo malobrojnim ljudima takav stav: ne, nije to „jebe mi se“ niti „baš me briga“, nego je nešto iznutra, generalno pozitivno, nešto što čovjeka čini takvim da može nadživjeti stvari koje su same po sebi nenadživljive i koji mogu na kraju hrabro, bez straha i žaljenja, reći da je vrijeme da odu s ovoga svijeta. To čak nije ni stvar nekih posebnih vještina, posebnog obrazovanja, ali je uvijek stvar posebnih iskustava tijekom života jer su ona, čini se, neophodna uz onu unutrašnju psihodinamiku i temeljni, zacijelo, kromosomski ustroj. Oni gledaju svijet onakvim kakav jest, uzimaju ga u onoj mjeri u kojoj im je dan i daju mu onoliko koliko traži. Baš u skladu s onom zen-mudrošću: „jedi kad si gladan, lezi kad si umoran.“ Ne bih rekao da su ti ljudi emocionalno manje empatični, dapače, upravo suprotno, ne bih rekao ni da su manje marljivi, naprotiv, vrlo često imaju vrlo ispunjene i emocionalne i profesionalne živote. Ne bih rekao ni da su bez ambicije, jer ugrubo gledano, to su materijalno najbogatiji ljudi koje sam imao prilike upoznati. Žive vrlo dugo, nisu niti asketi, niti su bahati nametljivci, oni jednostavno idu logikom „živi i pusti druge da žive“.

Znam da je ova moja granulacija vrlo gruba, cijele sam nijanse sivoga preskočio, no kao odgovor na kratko i jednostavno pitanje „treba li svijet gledati sivo ili ružičasto“, moj je odgovor uvijek - „onakvim kakav zaista jest“. I što je najbolje, to moramo osjetiti duboko u sebi. To mora biti odluka našeg dubljeg ja, a koju jednostavno moramo - dosanjati.

Autor: Milan Zagorac

Auditivne perverzije u Laubi

Prošlog ponedjeljka u prostoru privatne galerije suvremene umjetnosti Lauba održan je mini-koncert na kojem su se izvele četiri skladbe jednog od najvažnijih poslijeratnih avangardnih kompozitora, Iannisa Xenakisa.

Igrom slučaja znam za Xenakisovu glazbu i veliki sam ljubitelj njegovih izopačenih kompozicija, iako priznajem da o suvremenoj klasičnoj glazbi (kao i klasičnoj glazbi općenito) ne znam ništa. Ali evo jedne velike tajne - usprkos mišljenju koje propagira elita koja uglavnom i posjećuje ovakve koncerte, o klasičnoj glazbi ne morate znati apsolutno ništa da biste u njoj uživali. U suprotnom to više ne bi ni bila forma umjetnosti, jer ne bi govorila sama za sebe, i ne bi uspostavljala izravnu emocionalnu sponu sa slušateljem.

Kako bilo, odlučio sam da moram prisustvovati ovoj kratkoj izvedbi Xenakisovih kompozicija te sam izašao u siječanjsku noć. Temperatura zraka bila je toliko hladna da je stvarala dojam da gole dlanove držite neugodno blizu plamenu.

Nakon ponešto peripetija pri traženju Laube (tj. lutanja u potpuno pogrešnom smjeru barem 20 minuta), napokon sam našao prostor i na samom ulazu bio neugodno iznenađen jer sam otkrio da se upad plaća. Dakako, ta je informacija bila dostupna na internetu i posve je logična, ali ja sam iz nekog razloga mislio da neću morati platiti ništa. Stoga sam se našao pred dilemom, jer novca nisam imao. Vratiti se kući razočaran i neobavljena posla, ili nastaviti dalje, pa što bude?

S obzirom na to da sam ipak samo siromašni boemski štakor, odlučio sam da imam pravo vidjeti koncert do kojeg mi je stalo, usprkos vlastitoj grešci i propustu. Stoga sam se zaputio direktno kroz glavni ulaz, kao da na to imam sve pravo svijeta i kao da sam u najmanju ruku dirigent cijelog orkestra. Nitko me nije pokušao zaustaviti i naplatiti mi ulaznicu. Ponekad sam upravo zapanjen time što se uz pomoć malo neosnovanog samopouzdanja može postići. Ovom prilikom se i ispričavam upravi Laube što sam im izbio iz džepa potencijalnih 30 kuna, te se nadam da će znati cijeniti takvu odlučnost nekoga ispod 30 godina da vidi koncert suvremene klasične glazbe, jer im je to zapravo krajnja potvrda da čine svoj posao kako treba, i da među mladima šire interes za kulturnim sadržajima.

Bilo kako bilo, uspio sam ući i ugnijezditi se na nekom od slobodnih mjesta u polumraku. No, uskoro sam otkrio da te večeri nisam bio jedina nekulturna seljačina u Laubi.

Koncert je započeo i svi u publici zapali su u pobožnu tišinu. Svi, osim stare gospođe koja je sjela na stolicu do mene.

Ona je našla prikladnim na koncertu otpočeti s desetominutnim čišćenjem svojih starih i skrhanih zuba slinom, baš kao da je sjela negdje na ćevape dok u pozadini dere Ceca a mast od lepinje cijedi joj se niz bradu.

Nisam mogao vjerovati. U početku sam mislio da će ubrzo prestati, da joj je nešto samo trenutno zasmetalo između zubiju i da će to brzo riješiti. Naposljetku, bila je odjevena kao veoma uljuđena i profinjena pripadnica više klase - skupa bunda, nakit, sve to sranje.

No, ona nije prestajala. Cijelu je prvu kompoziciju provela mlatarajući nogama, žvačući i srčući vlastitu slinu. Više nisam mogao izdržati, pa sam se okrenuo prema njoj veoma prijetećim glasom ju upitao: „Hoćete li, molim vas, već jednom prestati sa žvakanjem?“ To mora da je za nju bio neugodan prizor. Mladić zakrvavljenih očiju, u kožnoj jakni i s dvotjednom neurednom bradom obraća joj se glasom kojim se ona obično obraća prostoj posluzi. Oči su joj se izbuljile kao oči žabetine. Nije rekla ni riječ, pogled joj se samo zastaklio, ali je napokon umuknula pa sam mogao početi uživati u koncertu.

Na koncertu sam dobio upravo ono što sam i očekivao. Xenakis je autor artikuliranih tenzija, morbidnih kontrasta i atmosfere prožete egzistencijalnom stravom.

Njegova glazba zvuči kao zvukom predočena šizofrenija i bipolarni poremećaj. Najkarakterističniji dio njegovih kompozicija su neudobno cvileće violine koje stvaraju zvuk sličan grebanju nožem po školskoj ploči. Jedini kompozitor za kojeg sam čuo a koji je upotrebljavao violine na sličan način jest Penderecki. No, kao što rekoh, nisam potkovan u ovoj vrsti glazbe, primjera vjerojatno ima još.

Xenakis me donekle podsjeća i na rani album „Zeichnungen des Patienten O. T.“ industrial noise grupe Einsturzende Neubauten, doduše samo sličnim smislom za estetiku orkestriranog kaosa. Inače je Xenakis, po meni, mnogo ekstremniji i neartikuliraniji muzičar.

Može li se takva glazba nazvati katarzičnom? Nisam siguran, jer u njoj se zapravo ništa ne razrješava. Konflikt dominira i nakon što utihnu zadnje note, čvor ostaje nerazmršen, knedla u grlu neprogutana.

No, možda je pitanje o katarzičnosti pitanje postavljeno s pogrešnim prioritetom. Pravo pitanje moglo bi glasiti - je li njegova glazba emocionalna? Svakako jest. Iako u njoj pretežu emocije klaustrofobije, beznađa, umne raspršenosti i grča, to je duboko emocionalno iskustvo.

Ono što je bitno naglasiti jest Xenakisovo auditivno dočaravanje proturječja i kontrasta. Karakteristično je da se visoki i pištavi tonovi smjenjuju s čudovišno dubokim i režećim basovima koji zvuče poput pucanja oplate broda. Često ovakvi proturječni tonovi urlaju i u isto vrijeme. Također, dolazi do naglašenih, disonantnih i neočekivanih promjena ritmova i glasnoće. Kompozicija je u jednom trenu jedva čujna, brundava, raštimana i spora poput automobila koji crkava uz rub kolnika, da bi već u idućem eksplodirala od nasilnog cilikanja, jaukanja, bubnjanja, zavijanja i brenčanja. Ovakva vrsta kompozicije ne da publici da se opusti i da odluta od onoga što se događa.

Zapravo je zadivljujuće koliko je psihičke sabranosti vjerojatno potrebno za osmišljavanje i za orkestriranje ovim disonantnim kaosom. Dobiva se dojam da glazbenici više ne znaju što rade i da nasumično maltretiraju vlastite instrumente, no već u idućem trenu shvatite da je takav efekt pažljivo dizajniran i nadziran, i da u živoj izvedbi svaki zvuk ima svoje točno predviđeno mjesto, ma koliko se činio nasumičnim. Dirigentove kretnje dok to pokušava dočarati sviračima su fascinantne. Izgleda kao da ima nekakav napadaj.

Mislim da je glavna poruka iza ovakve glazbe da život nije bajka, nije polje puno cvijeća niti idiličan zalazak Sunca. Život je kontradikcija. Život je nelagoda.

Imam dojam da se ovakvi „estetski neugodni“ koncerti suvremene klasične glazbe kod nas toliko rijetko serviraju upravo zato jer je naša umjetnička scena naučena na umjetnost koja ne drma čamac, na umjetnost uz koju je moguće neopterećeno zahrkati. Nama su ljubičice, ptice i plodne oranice i dalje apsolutno važnije od egzistencijalnih istina koje nikad nisu konformističke i ugodne. Stoga hvala Laubi na prezentiranim mudima, nadam se da im ih još dugo neće ponestati.

Autor: Boris Kvaternik

BAŠ SAM.....

Jučer sam dobar dio dan provela na veterini.

U duhu ljubavi prema životinjama, mnoge od njih koje sam srela u hladnoj čekaonici oblijepljenoj bijelim pločicama i s kričavim narančastim stolicama pokušala sam podragati i umiriti kako bi se manje bojale onih "zločestih" ljudi u zelenim kutama. Neke od njih su me izbjegavale uz lavež ili kostriješenje, neke su mi se bacile pod noge s molećivom neverbalnom komunikacijom "mazim me", neke su mi skočile u naručje i lizale mi ruke, obraze te zadovoljno mahale repom i ušuškale se u mom naručju.

Niti jedna od tih životinja nije se prema meni ponijela sa zloćudnom i umjetnom kurtuazijom svojstvenom isključivo ljudskoj vrsti. Životinje nas prihvaćaju ili nas ne prihvaćaju. Ili mašu repom i lizuckaju te ili te jednostavno odjebu. Nema onog između.

Natjerao me taj odnos životinja prema meni, za njih potpunog stranca, da se zamislim o odnosu prema meni onih koji mi nisu stranci. A nisu niti životinje. Nisu niti biljke.

Ljudi su.

Kada nazovem neke prijatelje, rodbinu,znance, događa mi se slijedeće...(prelazim na množinu):

"...ma kako si, BAŠ smo mislili o tebi; BAŠ smo te mislili nazvati; BAŠ smo se pitali kako si; BAŠ smo razmišljali o tome kako se nismo dugo čuli; BAŠ smo razgovarali o tome kako bi navratili do tebe ili još bolje da te pozovemo da ti navratiš do nas; BAŠ smo razmišljali kako da te nazovemo da popijemo kavu.." Etc, etc, etc u kojima riječ "BAŠ" ima prevagu!

Ta riječ "BAŠ", u životinjskom svijetu zamijenjena je mahanjem repom onih životinja koje rep imaju, krilenjem krila onih životinja koja krila imaju, gurkanjem njuškom, kljunom i pokazivanjem poštovanja, ljubavi, povjerenja i simbioze sa svim ostalim dijelovima tijela životinja bez repa, krila, kljuna a u korist čovjeka kojega se ili voli ili ga se poštuje ili mu se makar vjeruje.

Čak i biljke, poput Stidljivice reagiraju na dodir našeg prsta, prsta Čovjeka.

Samo čovjek koristi rečenice kurtoazije u kojima prevladava riječ "BAŠ". Ili ih ne koristi pa jednostavno šuti. Što je za neke ljude i boje, nego da progovore.

Ares je pas, mješanac, star 13 godina. Sijede njuške, plavkastih zjenica od starosti, bolestan i pomalo hrom, odbijao je moje milovanje sve do trenutka kada je njegova vlasnica dobila papire nalaza i potpuno slomljena, srušila se na narančastu stolicu u čekaonici, te kriomice pustila suzu.

Ares je nakon toga legao na pod, primirio se i u konačnici, dozvolio da ga pomazim. Dok sam ga dragala, gledao je u svoju vlasnicu, pa u mene pa opet u nju. Ares i njegova vlasnica, otišli su šutke. No, prije toga, vlasnica me je pozdravila: "Doviđenja i hvala vam na podršci!" a Ares je na kratko zalajao, do šepao do mene, dozvolio da ga još jednom pomazim, liznuo mi obraz i pošao za svojom vlasnicom. Bez kurtoazije.

Ali s puno, puno empatije.
Da je Ares mogao govoriti, zasigurno ne bi upotrijebio riječ "BAŠ".
Sigurna sam u to.

Što reći?
Ništa!

Auror: Ivanka Žakman

BILJKE NAM "GOVORE"

Ukrasiti okućnicu baš onako za svoj gušt, nešto je što čovjeka doslovno rečeno, duhovno ispunjava. Pogotovo kada biljke, bilo ukrasni grmovi, ruže, pokrivači tla ili jednostavno jednogodišnje cvatuće biljke, pokažu cilj svojeg postojanja. Da...... izgledom pokažu zašto postoje i zašto ih sadimo, njegujemo i veselimo se njihovom što duljem životnom opstanku.

Prihrana, orezivanje, planiranje, odstranjivanje korova da bi mogle slobodno „disati“ uvjet je da imamo primamljive i oku ugodne biljke.

Stoga kada ih nabavljamo svakako treba voditi računa  o prostoru kojeg imamo, planiranju lijehe gdje ih želimo uklopiti u naš „ okoliš“.

Voditi računa da to bude skladno, kada dođe vrijeme cvatnje, te da to svojim bojama bude usklađeno i čini nekakvu, nazovimo to tako „ cjelinu“.

Nikako to ne činiti na način , da ih zasadimo tamo gdje trenutno ima mjesta......

Jer ako i to napravimo, to neka bude privremeno, dok ne iznađemo bolje i prihvatljivije rješenje. Rješenje koje će ostati trajno, gdje će biljka moći raširiti svoje korijenje i grane . Ona mora imati         „ zraka“, ona mora imati „ mjesta“. Tek tada će biti lijepa, baš onakva kakvu želimo.

U svojem cvjetnjaku napravila sam lijehu sa niskim crvenim sitnim, rekli bismo to tako "ružicama". Tako nježnog cvata i tako sitne...... Crvene, zamjetne boje, a djeluju tako krhko i nježno.

Na granama pravi grozdovi malih cvjetića, sa isto tako nježnim listićima....... Sve tako nježno i romantično.....

Bile su u početku niske i tako sam ih i oblikovala da se previše ne šire i da ne uskraćuju mjesto biljci pored sebe, koja također mora imati mjesta za "život".

No, ovog proljeća odlučila sam ih pustiti da rastu, onako kako "žele"..... Da se prošire na stranu kojoj su trenutno stremile, ali da druge biljne vrste koje su u blizini , tim širenjem nisu ugrožavale.

I što se dogodilo?

One su se uzdizale sve više i više......

Grane su rasle u vis, a na njima „grozdovi“ crvenih, sitnih cvjetova.

 Kao da su bile „sretne“  svojim stremljenjem prema zidu stare pecare.......

 Kao da im je bilo na „ umu“ da svoj zadnji ovogodišnji cvat završe, penjući se na crvene cigle pecare i naprave lijepu sliku kraja svoga ovogodišnjeg životnog puta.......

I stvarno......

Gledajući ih na fotografiji kojom su ovjekovječene u svojem naumu, ne možemo ostati ravnodušni.....

Stoga, prirodu treba pratiti, treba uživati u njoj .

 Treba svakako povezivati slike iz prirode sa "slikama iz života".

Puno toga, može se spoznati i možemo naučiti.....

Primjetiti treba promjene koje priroda sa sobom nosi, kako se ona naprosto bori i kako stremi k nećemu .

 Nekada uspije, a nekada stane na pola puta , jer više ne može . Ali, drugi puta nakon što skupi snagu, krene tamo gdje je stala......

To nam može biti jako lijepa pouka za život.

 Pouka za sva proživljavanja vezana uz neke nedaće, previranja, događanja i stremljenja koje život sa sobom nosi .

Hibiskuse ljubičaste i bijele boje posadila sam zajedno na jednom mjestu u vrtu i to tako, da sam ih pomiješala, tako da pri cvatnji budu "melem" za oči.

Uspinju se oni tako, nekoliko komada ljubičastih, raširenih na sve strane , te s njima sljubljeni bijeli koji također nemilice pružaju svoje grane na sve strane.......

Smjenjuju se cvjetovi ljubičaste i bijele boje ili pak kao i trenutno kod mene, cvatu istovremeno. Kao da se natječu u cvatu. To je njihov posljednji ovogodišnji cvat.

Zelene grane su pune „sočnih“ širokih listova, koji kao "lepeze" obujmljuju sve njih, kao da ih  "grle".

Kao da žele pokazati zajedništvo, sljubljenost iz koje proizlazi ta bujna cvatnja.

 Ta cvatnja, još koji dan ove godine.......

A onda polako će cvjetovi otpadati , grane se sušiti , listovi otpadati , jer jesen svakim danom je sve bliže.

"Korakom" polaganim , dan po  dan postati će mjesto koje će biti spremno čekati novo buđenje, slijedeće proljeće.....

I tako, godinu po godinu, pa dok izdrže..... dok im korijen bude mogao crpiti hranu iz zemlje.....

Baš kao i čovjekov život, nastavlja se dalje.......

Tako i čovjek  "korakom" laganim, dan po dan prolazi kroz život i čeka bolje sutra .

Eto, vidite kako nam biljke na svoj način govore o životu.....

 Daju pouku, da ne odustati sve dok i atom snage postoji.......

To je zakon prirode..... to je zakon života......

Gordana Sedmak Jednačak

Bitni i manje bitni mrtvaci

Otkako sam dao otkaz na poslu i pokušavam živjeti kao slobodan pisac, imam nešto više vremena za priproste ljudske radosti, kao na primjer, za jecanje uz soundtrack filma Titanic.

Titanic smatram jednim od najboljih filmova ikad snimljenih, a njegov soundtrack smatram jednim od najveličanstvenijih glazbenih kompozicija ikada skladanih ljudskim umom. No, o tome drugom prilikom. Sada vam želim ukratko prenijeti nešto drugo, nešto hitnije.

Neki dan, dok sam uživao u toj svojoj priprostoj radosti, dok mi je mozak na krpice raznosila veličanstvena kompozicija iz tog filma, učinio sam jednu od osnovnih grešaka na internetu i spustio se u sekciju komentara ispod tog YouTube videa.

Svatko zna da se takvo što ne radi, ukoliko želite sačuvati živce ili zdravi želudac

Ukratko, neka budala koja si je sama dodijelila značku etičke policije, ispod srcedrapajuće pjesme iz filma komentirala je nešto kao: „Vidi vas samo. Tu žalujete nad potonućem jednog broda koje se dogodilo prije sto godina. A što je sa svima stradalima u Siriji? Na njih ne mislite? To vas ne dira kao ovaj film?“

U tom trenutku trebala mi je sva pribranost kako bih se othrvao porivu da tom čovjeku uzvratim komentarom: „Viti se samo. Tu žaluješ nad nekim žrtvama u Siriji. A što je sa svima stradalima u nemirima s Boko Haramom u Nigeriji? Na njih ne misliš? Što je sa žrtvama somalijskog civilnog rata? One te ne diraju? Što je sa žrtvama u Južnom Kordofanu? Jebe ti se za njih?“

Ono što me posebno uzrujalo u ovom slučaju virtualnog etičkog licemjerja, sve se češće viđa i u bilo kakvim komentarima vezanima uz bilo kakav gubitak ljudskog života u zapadnom svijetu. Tragedija u Americi? Tragedija u Italiji? Kako nam uopće pada na pamet da imamo pravo komentirati neko stradanje zapadnije od Turske? Pa mi na to nemamo pravo, zar ne shvaćate? A znate li zašto (barem, ako ćemo vjerovati internetskim etičarima)? Zato što je Zapad povlašten u svakom smislu. Zato, vidite, bilo kakvim masakrima i stradanjima na Zapadu, gubicima života Zapadnih muškaraca, žena i djece mora biti priznata manja važnost naspram gubitaka života muškaraca, žena i djece na Istoku.

Zašto? Pa, to je bar jasno, dragi moji - u svrhu JEDNAKOSTI!

Zar ne vidite? Moramo jedne gubitke života obezvrijediti da bi druge smrti mogle zablistati u medijima, i tada to možemo nazvati jednakošću. Zar ne?

Ne.

Sada za ozbiljno, takvim internetskim šerifima etike kao da su vrane pile mozak. Zar se doista nitko od njih ne zamisli nad etikom koju propovijeda? Njihov krajnji cilj jest (ili barem tvrde da jest) jedan humaniji svijet u kojem bi se na ljudske žrtve bilo koje nacionalnosti gledalo jednako, i priznavalo im se jednako poštovanje. Golemi problem i licemjerje današnjih medija svakako se sastoji u ignoriranju tragedija na Istoku (a mnoge od tih tragedija posredno je ili neposredno skrivio sam Zapad). Da stvar bude gnjusnija, žrtve Istoka danas brojkom višestruko premašuju bilo kakva stradanja u Zapadnom svijetu, a o njima se slabo ili nikako govori u medijima.

No, zar je zbog toga, u svrhu postizanja jednakosti i humanosti, pravo rješenje samo okrenuti taj diskriminativni uzorak na glavu, i početi obezvrjeđivati ljudske žrtve na Zapadu, i to zato jer je Zapad u ovom ili onom smislu povlašteniji, ili zato što je žrtava na Zapadu manje?! To nas dovodi do zaključka da bi naš osjećaj za etiku i pravdu trebali krojiti prema čistoj statistici - žrtve one nacionalnosti kojih je više i koje su potčinjenije pobjeđuju. Pobjeđuju?

Sve to veoma podsjeća na feministički osjećaj za „ravnopravnost“ i „etiku“, o kojem ću također jednom prilikom govoriti. Ukratko, sve se svodi na to da morate biti u podčinjenom položaju naspram vodeće društvene struje da bi se vašoj boli, patnji i stradanju pridala ikakva važnost i kredibilitet. Ako ste diskriminirani muškarac, koji recimo trpi obiteljsko nasilje od svoje „bolje“ polovice - zaista, tko vam je kriv? Jer, ima toliko više zlostavljanih žena, stoga tko vas jebe, grupe za ravnopravnost spolova neće se niti okrenuti da bi se udostojile pljunuti na vas. Da, obiteljsko nasilje u kojem su žrtve muškarci a počinitelji žene se doista događa, i to mnogo češće nego li vam je dopušteno da znate, ali ipak manje nego li ima slučajeva nasilja nad ženama. Stoga je stvar jasna - nasiljem nad muškarcima se grupe za jednakost spolova ODBIJAJU BAVITI kao irelevantnim!

U Siriji je u tom i tom razdoblju ubijeno 10.000 ljudi, a u npr. potresu u Italiji stradalo je samo oko 120 ljudi? Stvar je jasna, ovih 120 izgubljenih života nije toliko bitno. Zašto? Pa, zbog RAVNOPRAVNOSTI, zar ne vidite?

Stoga sam želio svome internetskom šerifu odgovoriti bacajući pred njegov prag mrtvace iz Nigerije, Somalije i Kordofana. Na taj način možda bih mu uspio ukazati na apsurd njegovog načina razmišljanja koji se danas popularno zove „pozitivna diskriminacija“. Na koji je način u „liberalnim“ krugovima uopće moguće govoriti o „pozitivnoj“ diskiminaciji? Na koji je način ona ikada pozitivna, i kako ikoja vrsta diskriminacije može pomoći međuljudskom razumijevanju i jednakosti, vi prokleti licemjeri?

Ono što je nama više od ičega potrebno, jest otrježnjenje od raznoraznih -izama, i u ovom konkretnom slučaju od sindroma „postkolonijalizma“. U suprotnom slučaju, možemo ovaj slučaj tjerati sve do vječnosti, jer sukoba i mrtvaca nam nikad neće usfaliti. Mojem internetskom šerifu nije se svidjelo što ljudi pridaju ikakvu važnost mrtvacima na Titanicu kada toliko ljudi gine u Siriji. Netko drugi mogao bi njemu odgovoriti da pridaje previše važnosti sirijskim mrtvacima, kada se o žrtvama Boko Harama govori još manje. Onda bi se mogao javiti i netko treći i početi njih dvojicu prozivati jer ne govore o mrtvima u Kordofanu. Zašto se tada ne bi uključio i netko četvrti i počeo govoriti o progonu buddhista na Tibetu?

Kao što vidite, ovakav način razmišljanja ne vodi nigdje. To je ponašanje kojim se vode i naši ljubljeni političari:

Prvi: - Ti si odgovoran!

Drugi: - Ne, ti si!

Prvi: - Ti, baš ti si odgovoran!

Drugi: - Ti si sve sjebao, ne laži!

Ako želimo govoriti o jednakosti, i to bilo kojoj vrsti jednakosti, bez licemjerja - tada trebamo eliminirati ovaj ekstremno nepravedan i nekostruktivan način razmišljanja. SVE žrtve su strašne. SVI izgubljeni životi su tragedija. SVAKA diskriminacija je neoprostiva. Ostavite svoje naštrebane ideološke postulate vaših raznih -izama po strani, i postanite napokon ljudi. Ako se trenutno više žena u svijetu diskriminira i zlostavlja, to ne daje pravo -izmima da relativiziraju i ignoriraju patnju i diskriminaciju počinjenu nad ljudskim bićima koja imaju penis među nogama. Ako je trenutno više neznanih mrtvaca u bespućima Istoka, to ne daje nikome pravo relativizirati gubitak ljudskog života na Zapadu.

Sva mišljenja koja zanemaruju jedinu osnovnu i neoborivu etičku istinu, protiv su jednakosti i protiv humanosti općenito. Ta osnovna istina je: „Svaka je žrtva jednako potresna i važna“.

Kolumna: ZOON EMOTICON

Autor: Boris Kvaternik

BOJE I NJIHOV UTJECAJ NA ČOVJEKA

Postavljam si pitanje : „ Kakav bi svijet bio , da ne postoje boje „?

Jednostavno rečeno , svijet bi bio jednoličan, depresivan, sumoran  i dosadan .

Ljepota koju sa sobom nose boje , prodire duboko u čovjekovu dušu.

Boje nas okružuju u svemu što radimo , gdje god se nalazimo i što god nosimo.

 One kod osoba potiču raspoloženje , ostavljaju dojam na druge osobe , one naprosto imaju moć koju prenose na čovjekove emocije.

Kada pogledamo more , tako lijepe plave boje , prošarane svjetlim i tamnim tonovima koji se svjetlucaju na suncu , oko srca nam se javi predivan opuštajući  osjećaj .

Kada vidimo šumu tako gustu i zdravo zelenu, u nama se javlja osjećaj svježine , harmonije i  zadovoljstva kojeg je teško opisati .

Polje zlatno žutog žita , pobuđuje osjećaj rodnosti , topline , opstanka i radosti života .  

Sve oko nas  je prepuno boja , samo  ih treba zapažati i u njima  uživati.

Stoga promatrajmo prirodu, ona sa svojom ljepotom , svojim bojama može osobu dovesti iz jednog mentalnog stanja u drugo , iz melankolije u opuštajuće stanje.

Upravo boje iz prirode i njihovo pozitivno djelovanje  moramo prenositi u naše živote i to će nas dodatno osnažiti .

Biti ćemo obogaćeni jednim novim iskustvom , ljepotom pokraj koje smo do sada prolazili , ne zapažajući je dovoljno .

Sada uživajmo u njoj , prepustimo joj se  i to svim svojim osjetilima.

Boje sa svojim „ magičnim“ svojstvima utječu na naše raspoloženje i osjećaje , jer one su te koje prve primjećujemo .

One nam se „ na prvu „ svide ili ne svide.

Jako volim boje , naprosto uživam u njima , a ta moja sklonost je oduvijek prisutna.

One su mi bile sredstvo odnosno način kako da se maknem od sive svakodnevice , dosade i  jednoličnosti .

 Vrlo rano sam spoznala da upravo bojama mogu osvježiti svoj osobni život i dati mu drugačiju dimenziju .

 Upravo su boje ono što prvo primjećujemo u eksterijeru , interijeru , nakitu , odjeći itd.

Njihova skladnost  u okviru interijera , djeluje na osobu umirujuće  i daje određenu sigurnost .

Često puta , upravo promjenom boje detalja u interijeru možemo napraviti čudo , odnosno stvoriti atmosferu koja nam najbolje odgovara u datom trenutku .

 Možemo dati mašti na volju , možemo spojiti nespojivo ali oprezno sa dozom umjerenosti , da to ipak na kraju ,lijepo izgleda.

Upravo , u svojim slikama sa akrilnim bojama , osjetila sam posebnu moć boja.

Stavljam boju na plexiglas ili staklenu ploču , gledam kako polako klizi ostavljajući trag za sobom. Kada pokrenem ploču u određenom smjeru stvaraju se raznovrsne  šare , krugovi , likovi .

 Stavljam preko toga drugu boju ,  a nekada i treću i dalje pokrečem ploču , preljevanjem boja one se miješaju međusobno u prekrasne  kolorite .

Stvaraju je razni oblici , boja ulazi jedna u drugu , mješajući se međusobno , neka možda skrene na drugu stranu , te tamo završi u nekakvom svome krugu .

 Ostaje tu i daje poseban pečat slici.

Boje koje su međusobno nespojive , ovdje izgledaju upravo posebno .

Govore svoju priču, ispreplečući se međusobno , stapajući se u jedan neponovljiv izričaj.

        Na kraju kistom namočenim u boju koja prevladava na slici ,dajem onaj završni štih slici .

Ona u tom zadnjem dijelu dobiva svoju pravu „ dimenziju“ , puninu  obogačenu maštom i trenutnom inspiracijom koja me zaokuplja .

Gordana Sedmak-Jednačak

BRIGA

Izgovorena riječ briga, postaje tako "zvučna" i tako duboka.....

Ona je prisutna u životima svih nas, manje ili više. Izazvana je našim osjećajima, našim mislima. I dobro nam je znano, da se svaka briga doživljava na svoj, specifičan način.

Prije svega jer svi ljudi nisu isti, neki takva misaona stanja doživljavaju lakše, a ima i onih koji tome pristupaju srcem i teško se s takvim stanjem nose.
A život se "kotrlja" noseći sa sobom lijepe i teške trenutke. Čak nam se čini, da ima više onih zabrinjavajućih i mučnih trenutaka , koji nas dobrano iscrpljuju.

 I pitamo se, zašto se to baš nama događa, te kada ćemo se "otresti" tih stanja?

Kada jednu brigu nekako privedemo kraju, druga se naprosto "zalijepi" na slobodno mjesto.....

 I tako u krug.....

I što napraviti tada ? Pitanje je koje si svako ponaosob, postavlja.

Možda, da sve pustimo vremenu da to riješi na svoj način? Pa kako bude.

 Ili da jednostavno kažemo, baš me briga?

 Ali to jednostavno ne možemo. Ne možemo bez obzira na koga i na što se briga odnosi. Ne može se to tako "odrezati" , okrenuti glavu i ići dalje, bez grižnje savjesti. Ljudi smo....

Svi imamo emocije, savjest. Netko prije ili kasnije shvati, da neke stvari mora "pokrenuti" te  "pružiti ruku" da se uzrok barem smanji , ako ne i ukloni.

Stoga ne preostaje ništa drugo, nego uhvatiti se ukoštac sa trenutnim stanjem, koje kod nas izaziva tjeskobu.  

Treba razviti pozitivan stav , te nakon razmišljanja bolje analizirati trenutno stanje. Pobijediti depresiju , te se  napunjeni pozitivnom energijom i krenuti prema ublažavanju brige ili rješavanju uzroka brige.

Brižnost je vezana kroz čitav život. Od vremena kada postanemo roditelji, pa sve do starosti.....

Kada postanemo roditelji, tu je stalno prisutna briga vezana uz veliku ljubav prema djeci. Tu je osim brige prisutan i strah sa pitanjem, da li radimo sve kako treba kako bi pomogli.

U početku kao mladi roditelji, na svaki plač djeteta naprosto "skračemo" i tražimo uzrok uznemirenosti djeteta. Mislimo da je dijete gladno, provjeravamo pelene, gledamo da li ga nešto boli....., te da li ima temperaturu.

 Potom, tu je i faza grčića, koja kod svakog djeteta traje različito i izaziva plač djeteta u vriskovima. Dijete se grči, plače, crveni u licu, a mi mu nastojimo pomoći sa sredstvima koja su u farmakološkoj ponudi , te stavljamo tople pelene na trbuščić , masirajući ga. Ali, velikog efekta od tih metoda nažalost  nema. Uz sve to učinjeno treba jednostavno istrpiti, osjećati sa djetetom i nježno ga priviti uz sebe, da osjeti da nije samo u boli......

Nakon toga, tu je i izbijanje prvih zubića . To je faza isto tako bolna za dijete kao i za roditelje. Plač koji  izaziva bol probijanja zubića, je isto ono sa čime se mladi roditelji teško nose. Jer puno zubića mora izrasti.....

 To su rekli bismo "slatke" brige, ali su ipak brige.

 Brige kako djetetu pomoći, kako mu ublažiti boli........ Prilazimo raznim metodama ledenih gelova za zubno meso itd. , ali to ipak nije ono što će "otjerati" bol.

I tako uz navedene faze briga , dolaze i vezane uz odlazak djeteta u vrtić, odnosno prilagodba djeteta na novo okruženje......

Kada dođe škola, tu je opet vrijeme kada je roditelj taj koji stalno bdije, nad djetetom vezano uz njegovo savladavanje školskog gradiva, vanškolskim aktivnostima, sklonostima vezanim uz glazbu, ples, šport.....

U ovim fazama jako je važan razgovor sa djetetom. Razgovor nenametljiv, blag. Djetetu treba biti prije svega prijatelj, kako bi on stekao  povjerenje da su roditelji ti kojima se može obratiti uvijek, baš uvijek.... Pitati ih sve što ih zanima, potražiti savjet za neki problem, razgovarati o odnosu sa svojim prijateljima itd.  Roditeljska briga je vrlo odgovorna, jer on odgaja mlado biće koje postaje čovjek......

Ali roditelj mora voditi računa da svoja trenutna raspoloženja vezana uz posao koji obavlja ili neke nesporazume vezane uz neke za njega važne stvari , ne "prenosi" na djecu.

 Ona ne smiju osjetiti da postoji nervoza kod roditelja , nezadovoljstvo i frustracija. Roditelj pred djetetom to mora zatomiti, makar mu to u tim trenucima bilo teško, te rješavati kasnije sa svojim partnerom......

Jako  dobro znamo da je danas,  život posve čisto drugačiji nego prije.

 Na radnim mjestima ima puno događanja koja nisu nimalo za pohvalu, jer su se općenito ljudi jako promijenili. Ne samo karakterno, nego emocijonalno , te promijenili prioritete u životu.

 Danas, nažalost ima radnih kolega koji sa daleko manje znanja "kroče" naprijed, prodajući se sposobnijima. Pri tome, ne prezajući od podcjenjivanja onih koji pošteno, znalački i bez zle namjere odrađuju svoj posao. Ali danas, nažalost  teško je pronaći drugi posao, promijeniti radnu sredinu...... Stoga dosta ljudi sa "grčem" u želucu idu na i sa posla......

 I to danima i jasno da to deprimira kako tu osobu, tako i njezine ukućane.

Ali djeca to ne smiju osjetiti. Kada dođete kući, nabacite osmijeh i družite se sa djecom. Tako će vas pamtiti kao vesele i bezbrižne roditelje, sa kojima je lijepo provoditi vrijeme.

Opterećavanje njih sa stvarima koje nisu za njih, koje će se s vremenom riješiti na neki način, nije način koji je primjeren odgoju djece.

Samo je jedno djetinjstvo i mladost , stoga dozvolimo im da u njoj uživaju.... Uživaju, znajući da smo svakog trenutka tu za njih, pokraj njih...... Neka im djetinjstvo uz našu brigu, bude sretno i za sjećanje.....

Ali naša briga može biti i za starije roditelje. Roditelje koje je bolest shrvala. Davali su kroz život sve od sebe, kako bi nam priuštili da postanemo ono što smo danas. Dobri ljudi , dobri roditelji.....

Stoga, bez obzira na zakonsku obvezu o brizi o nemoćnim roditeljima, treba im podariti svu moguću pomoć...... Ta pomoć ne obuhvaća samo brigu o nabavi potrebnih namirnica, pomoć oko održavanja doma , nego i topli razgovor, a koji njima itekako puno znači. 

Ako ne možete neki od dana navratiti i vidjeti ih, nazovite ih, pitajte kako se osjećaju, da li ih boli, da li im nešto treba..... Recite im da ćete uskoro navratiti i obići ih , te da ćete s njima popiti kavu i porazgovarati.

I nemojte im zaboraviti reći da ih volite..... Te riječi će im se urezati u sjećanje i one će im trenutno izmamiti suze na oči , ali davati će im snagu da ustraju u svojem stanju . Čekati će vas željno na svojim vratima, da vas zagrle, da uživaju što vas imaju .

Jer znajte, dok imate roditelje vi ste nečije dijete. To je lijepi osjećaj.....Tog osjećaja postajete još više svjesni kada oni odu na drugo mjesto..... Ali, čovjek se mora s time pomiriti jer tako ćemo jednog dana i mi otići . No, kao i oni i mi ćemo svoju djecu, svoje unuke gledati odozgora i uživati u njima.......

To je ono što nas treba držati i snažiti......

GORDANA SEDMAK JEDNAČAK

Budi blagoslov

Odlučim danas učiniti ono što činim često u trenucima dok šetam s pesekom. Blagoslovit ću svaku osobu koja mi dolazi u susret. Pa kažem : Neka te kiša božjeg blagoslova ispere od svega što te brine i neka te ispuni božja milost.

Zamislim kao da imam čarobni štapić kojim mahnem u trenutku kad mi se približi. I vjerovatno... dok tako hodam na licu mi ostane onaj izraz ljubavi i poštovanja koji upućujem osobi i svi mi se nasmiju i zagledaju u oči.
Jeste to kada probali?

I tako.... u susret mi dolazi mladić koji ne diže pogled s mobitela. Gleda u njega kao da mu život znači. Da je slučajno koje drvo na putu zabio bi se u njega, garant!
Gledam ga i blagoslivljam. . Pet metara od mene podigne pogled i uputi mi najljepši osmijeh koji sam ikada vidjela.

Šta mislite zašto se to dogodilo? Ne zato što to radi inače, jer ne radi. Ne, nije me vidio! Gledala sam kako prolazi pored ljudi i niti ne podigne pogled.
Zato što je osjetio moj blagoslov istog trena kad ga je dobio . Vjerovatno se i naježio. I... mogao je uzvratit samo time čim je uzvratio.... nečim najljepšim što čovjek može dati i primiti. Bio je u tom trenutku Ljubav! Jer i ja sam bila Ljubav. Samo je uzvratio ono što mu je dano.

A najveća je istina ipak ova: TO NIJE BIO ON, to sam bila JA u njemu. Ovo ili razumijete ili ne razumijete. Ljudi koje srećemo na cesti su ono kakvim ih očima mi vidimo. U drugima vidimo Sebe. Ako vidiš prosjaka u sebi imaš prosjaka. Ako vidiš ljubav ti si ljubav. Sve sto vidiš to si TI.
Vratila sam se kući... kiša je počela padati a ja ja sam se tako dobro osjećala. Zahvalna... prije svega. Sretna... ispunjena.
Dijeljenjem uvijek dobivamo.

Autor: Kamelija Salopek

BUDIMO VEDRIJI

Ilustracija: talentculture.com

Živimo u posebno turbulentnom vremenu. Vremenu kada se okolnosti mijenjaju iznenada, onako nesvjesno, brzo, na poseban način. Svjesni smo te činjenice. Osjetimo to na sebi i oko sebe, gotovo svaki dan. Iznenađenja više nema....., sve je moguće. Jer očekivati možemo svašta , obrate u postupcima prijatelja, u ponašanju ljudi koji su nam se donedavno, činili kao odani, bliski, za koje bi dali kako narod kaže  "ruku u vatru"......

Ali danas bi ta ruka u plamenu izgorjela, da je pružimo. Dali bi je uzalud...., uzalud.

Činjenica o odanosti, poštenju, veselju koje osjećamo kod susreta s drugim ljudima, postala je prošlost . Sa time se moramo pomiriti. Onako kako su se vremenske prilike drastično promijenile, tako su se i ljudi iz dubine svoje duše, istinski promijenili.

Povukli se u sebe, misle samo za sebe i ništa im više nije važno. Kada razgovaraju kao da to čine iz kurtuazije...... Zar smo do takvog nivoa svijesti, došli ? Izgleda da jesmo. I to je najžalosnije.

Slušamo jadikovke u svezi svakodnevnih teškoća, bilo financijskih, bilo obiteljskih onako usput i jedva čekamo da nastavimo svojim putem. Podižemo ruku na pozdrav , odlazeći , pro forme izgovarajući riječi da im želimo svako dobro ( poštapalica koja je uvelike prisutna , koja  pokriva što šta , a vidi se iz njezina tona da je nizak nivo iskrenosti ).....

Ništa više ne možemo sa sigurnošću planirati, na nikog sa ozbiljnošću ne možemo računati. U trenu nastanu izgovori, toliko vjerni istini, da jednostavno ne možeš vjerovati da je to sve samo "magla"....

Život je krenuo nekim drugim tokom, smjer se u trenu promijenio, baš kao i mišljenje, stav........

Kako si pomoći ? Možda većom dozom humora, koji može donijeti vedrine u našu svakodnevicu...

Pokušajmo, na taj način osvjetlati „ lice svakodnevice“. Dodajmo onaj tako potreban štih vedrine.

Verbalno iznesimo sadržaje koji izazivaju smijeh i veselje. Dajmo priliku šaljivosti i duhovitosti da dođe napokon do izražaja. Da nam pomogne u premoštavanju tako teških dana u duhovnom, u materijalnom i inom smislu.

Raspoložimo ljude oko sebe, ništa isforsirano, nego umjereno, taktički i smisleno. Ništa ne ide na silu. Primijenimo vedro izražavanje, koje donosi do povećanja razine serotonina , hormona sreće. Tako doprinosimo poboljšanju međuljudskih odnosa koji su toliko, u današnje vrijeme, poremećeni.

Upravo smijeh je itekako potreban čovjeku. To se najbolje osjeti kada ga nema, kada oko sebe vidimo mrka lica, zamišljena i bezvoljna. Zamislite samo, da ta lica nabace lagani smiješak ili da se osoba onako grleno, iskreno nasmije. Ma, nema ljepšeg i zdravijeg od toga. Mi naprosto niti nismo svjesni koliko smijeh i vedro raspoloženje doprinosi stvaranju ugodnog okruženja. On je poticaj za bolje međuljudske odnose.

Ujedno, ima značajnu ulogu u zanosu vezanom za stvaranje , za  rad kako fizički tako i misaoni. Pozitivno djeluje na razvoj psihe i njezine aktivnosti.

Unutarnje čovjekove vrijednosti su upravo humor, smijeh i vedrina. Oni su preventiva da ne dođe do patnje i boli.

Ali, ne može se na silu biti sretan. Upravo sreća, baš kao i smisao za humor usađuju se razumijevanjem ,dobrotom , ljubavlju...... Prema tome na tome treba itekako, svatko od nas, poraditi.....

Šala, iskreni smijeh, humor su najboli lijekovi za svakodnevne brige i probleme koji nas iz dana u dan oplahuju i koje smo previše uzeli k srcu.... I tada srce pati. Ta patnja ostavlja trag na našem raspoloženju , u krajnjem slučaju na našem zdravlju.

Stoga kako se nositi sa stresom i nevoljama koje nas zapljuskuju u životu, često se pitamo.....

Upravo je humor ta čvrsta psihološka potpora koja nas diže kada padnemo u taj čudan bezdan.

Činjenica je da su ljudi skloni humoru, daleko bolje prihvaćeni u društvu, jer izazivaju pažnju, tom svojom Bogom danom sposobnošću.

Oni razvedravaju ljude , smanjuju onu neugodnu napetost u zraku. Ujedno, to su pozitivne osobe koje svatko želi u svojem okruženju, pogotovo danas.

Životna pitanja različita i teška, vode nas do faze pesimizma i zabrinutosti. Čemu se predati, ne učiniti ništa da izbjegnemo ili ublažimo posljedice takvih stanja.

Stoga, pođimo od toga da smijeh budi nadu. On ruši barijere, povezuje ljude. Postaje pozitivna snaga u lakšem savladavanju teških trenutaka.

Samo spomenimo stanje kada je čovjek duboko povrijeđen, ponižen, teško bolestan, ili ako je izgubio nekoga njemu dragog , tada je potreban drugi čovjek koji će mu pružiti toplu ljudsku riječ.

Potrebna mu je potpora, suosjećanje , ona vedrina duha , jer on nije raspoložen za šalu. Upravo topao osmijeh i smirenost, razumijevanje lijekovi su za tako ranjeno srce.

Jedna američka izreka najbolje dočarava što znači jedan običan osmijeh. Kaže :" Osmijeh je besplatan , a pruža tako mnogo ". Stoga nemojmo biti sebični, darujte osmijeh onome kojeg vidite da je umoran, utučen, jer on mu je potreban. Potreban kao lijek za dušu.....

 Ali svakako treba voditi računa da smijeh bude iskren i od srca. Da bude prirodan......

Ironičnom podsmjehu i ciničnom ismijavanju nije mjesto tamo gdje želimo dobre međuljudske odnose. Upravo takva vrsta osmjeha naprosto truje odnose prijateljstva i narušava međuljudske odnose. Međuljudske odnose treba graditi, njih treba njegovati.

Pogotovo u teškim vremenima, kakva su naša, gdje svatko samo gleda sebe i za sebe. Trebamo se dušama otvoriti prema drugima.

Ako to učinimo mi ćemo se bolje osjećati, biti ćemo emotivno bogatiji. U nama će se razviti osjećaj ponosa, da smo učinili nešto lijepo, nešto dobro, humano, da smo bili čovjek za čovjeka.

Pomognimo jedni drugima pri uklanjanju ili barem ublažavanju onoga što čovjeka tišti i što mu neda da slobodno  "diše". Mi time dobivamo na ljepoti življenja, na ispunjenju sebe kao čovjeka.

Treba imati empatije za drugoga, treba biti obazriv prema drugome , treba imati mjere u svemu.....

Mjere u načinu i vještini komuniciranja, mjere u ponašanju prema drugima. Poštujmo jedni druge, ubacimo humor u ophođenju, da bi duhovitošću pa i dosjetkama izmamili osmijeh na nekom tužnom i umornom licu. Biti ćemo i mi tada sretniji i vedriji , jer sa vedrim raspoloženjem, lakše je raditi i živjeti...... Potrudimo se.....

Gordana Sedmak Jednačak

CESARE = ISUS

Ovaj mali Cesare je razapet kao Isus na križu!

Još malo pa ćemo zaglibiti i u međunarodni incident. Možda i ratovati s Talijanima. Ako treba ratovati za jednog dječaka i na to pristajem. Jer, svako dijete vrijedno je toga. Ali, samo onda, kada mi netko dokaže kako je majka 100% u pravu.

Jer, djetetu trebaju i majka i otac, pod uvjetom da su normalni. Meni se čini da u slučaju ovog malog, nitko nije normalan. Roditelji ponajmanje. Uz dužno poštovanje svim majkama i očevima, pitam se, nije li sve ovo moglo proći drugačije?

Dobro mi je poznat dalmatinski mentalitet i znam kako u Splitu razmišljaju "žene na funkcijama". Od Socijalne skrbi, preko odvjetnica pa sve do sutkinja. One su prije svega, "žene s juga" ,a tek onda djelatnice. One iste koje na svojim položajima imaju "zadnju riječ", a koje nakon odrađenog posla u vlastitoj kući, pred mužem, sinovima pa čak i pred unucima muče k`o zalivene. Jer drugačije i ne smiju. Mnogim ženama, također s juga koje nisu na funkciji, s ovim prvima je teško, jer ove prve su budaletine, a štite ih titule funkcija.

Da su bile imalo prisebne i normalne, sukladno svom poslu koji rade i ovlastima koje imaju, pronašle bi, ponajprije najbolje moguće rješenje za klinca, a onda i za oca i za majku i spriječile bi ovu svinjariju od pokušaja "ovrhe" nad djetetom, što je umjesto njih učinila hrpetina ljudi. Ali, ne! One su školovane, stranački zaštićene, ali i glupe k`o kurac! Čini mi se kako je ista situacija i u Italiji, jer da nije, kompromis bi se već odavno našao.

Mogu razumjeti majku, ali da ga jebeš, mogu razumjeti i oca. U Hrvatskoj, bombardirani smo pristranom pričom majke, otac je tek progovorio. U Italiji pak, bombardirani su pristranom pričom oca. Sigurna sam kako će na kraju balade izaći, kakve-takve, istini vjerodostojne činjenice. Možda će one biti na strani majke, možda na strani oca, a možda nas i iznenade!? Majčinstvo poštujem, ali nitko me ne može uvjeriti da očevi ne mogu biti bolji roditelji od majki.

Sve u svemu, i otac i mati ovog klinca, veće su budaletine nego što mi sebi sada želimo priznati.

Cesare je, ne njihov sin, već samo jadno, rastrgano dijete koje si ne može pomoći! A hrvatska i talijanska rulja misli kako su upravo oni zaštitnici pravde u ime dječaka pa svatko vuče na svoju stranu, još jače nego sami roditelji.

Cesare je, ne samo žrtva oronulog pravnog sustava i Hrvatske i Italije, žrtva razjarene mase koja prosvjeduje, već je i dijete koje je od strane svojih roditelja rastrgano gore i od samog Isusa Krista!

Sramite se!

Nina i Alesandro, prije svega

Autor: Ivanka Žakman