Petar Hranuelli

Revni klesar i nevjerne Venere

Kako prići figurinama Petra Hranuellija, kako što potpunije doživjeti te ženske aktove, konvencionalno nazvane Venerama?

Osim na uobičajeno kretanje oko objekta,kretanje koje stvara oblike u vizuelnom iskustvu,pozvani smo također da ih okrećemo na dlanu. Da pored promatrača budemo i mjeritelji obujma i njegovatelji površina. Osijetljivim jagodicama prstiju i toplim dlanom obgrljujemo tijela koja uzvraćaju svojom prilagodljivošću i podatnošću. Uzajamno se epiderme tkiva i kamena uvjetuju svojstvenom im taktilnošću. Tako su ti stari oblici-stari po iskonskom prisustvu u čovjekovu stvaralaštvu-uvijek novi ako ih neprestano obogaćuju novi pogledi i dodiri.

Doista,koliko aktova toliko raznovrsnih položaja. Bez ikakve shematičnosti i bez krute egzaktnosti, a samo s osjetilnom gipkošću skromnih plastika u kojima je pomirena suprotstavljenost elementarnog materijala i osmišljenost oblikovanja,Petar stvara tijela osobitih mjera i proporcija. Simetrija je tu izlišna, ali unatoč slobodnom rasporedu masa ili ponekoj snažnijoj torziji, ova torza ipak ne prkose prirodi. Njihova lakoća volumena rezultat je naročita spoja organskih i ujedno apstraktnih formi. U formalnom pogledu te ženske korpuse možemo shvatiti kao sjecišta tokova, kao njihovo nabreklo čvorište, odnosno kao ishodišnu točku daljnjeg razvijanja tih silnica.

Hranuellijeve Venere, te skulpture dlana( poneka i momačke podlaktice ili djevojačkog krila ) , vesele i pune snage, vedre poput jutarnjeg svjetla, životne su i bremenite-pružaju nam se privlačeći namjernika, otvaruju svoju intimu u snažnom plodonosnom ritmu. Ne preostaje nam nego popratiti, likovno pročitati,tu potpunu integraciju njihovih tijela u prostoru osvojenom rastom,stasom i dinamičkim okretom.

Oblik je svakako podčinjen materijalu ( tek ponegdje uočavamo suzdržano naneseni pigment ) do stupnja da govorimo o prirodnosti oblika-oblutka; kao da ih je oformila abrazivnost prirodnih sila. Nešto izražajnija prisutnost djelovanja ruke nalazi se na jednoliko i oporo ornamentiranim površinama.

Stilizacijom statue poprimaju karakter simbola,kao da zadobivaju ponešto od božanskih prerogativa. Njihove tipske značajke neizbježno ih povezuju s prethistorijskim Venerama, s magijskim figurama plodnosti “ Sva je u jednoj loptastoj okruglini “- reći će pisac za Willendorfsku Veneru koja je svojom veličinom ( 11cm) i kompaktnošću drevna sestra malih Hranuellijevih Venera; tek su ove potonje usvojile i nesputani plesni pokret juvenilne napetosti.

Nikola Albaneže

Galerija Arho, Zagreb, 1.12.2005.

Skulpture raširenog dlana

Anđeli, meleki, leptirice, namiguše, krilate majke, žene, ljepotice, ljubavnice i nevjernice, putene magijske figurice plodnosti i obilja iz pradavne prošlosti, oblikovane u kamenu plemenite strukture, kipara Petra Hranuellija zaokupljaju na više razina i načina. Hranuelli, prije svega, kao kipar zaokupljen je ljepotom oblika, putenošću i podatnošću materijala i materije. S druge strane uživa u negiranju tvrdoće kamena, spoznaji i duhovnosti nevelikih ženskih figurica koje ispunjavaju rašireni dlan i pozivaju nas na dijalog s kamenom, kao što nas i sam Hranuelli poziva da zajedno s njim putujemo njegovim kiparskim iskustvom. Poziva nas da osjetimo težinu i dodir obrađenog hladnog kamena, držimo ga u raširenim dlanovima, dodirujemo sjajne i napete zatvorene površine koje osjetljivim jagodicama prstiju pružaju zadovoljstvo i uživanje pri dodirima kamene površine, uranjanje u dubinu intuitivnog i emocionalnog svijeta spoznaje.

Prije svega, studije su to nagih ženskih tijela, male kamene plastike u kojima Petar Hranuelli u kamenu oblikuje figuru, zaustavlja pokret i iskorak u prostor. Stilizirani ženski akt kao vječna kiparska tema i inspiracija Hranuelliju je istovremeno izazov i izgovor. Izazov oblikovanja jasnih, zatvorenih kiparskih oblika u kojima se smjenjuju fina stilizacija apstrahirajućih formi svedenih na razinu arhetipa, prastari antropomorfni simboli i suvremena duhovitost namjeno zaustavljenog netipičnog i nespretnog pokreta u trenutku u kojem igra oblicima i volumenima zaigranog umjetnika čine sretnim i zabavljaju ga. Zaobljene i senzualne, pune i debele, oble i putene, bujnih bokova i velikih grudi, prignute i propete, zaustavljene u koraku, pokretu ili plesu, sa krilima umjesto glave i lica, vesele i vedre, pune snage i života, Hranuellijeve su namiguše njegovi mali anđeli s dlana koji poput riječnih oblutaka nose svoje zapise pisane u kamenu, ispunjene poštovanjem umjetnika prema materijalu. Proces klesanja, brušenja i poliranja svojih malih bokatih golih teta Petar Hranuelli pretvorio je u igru umjetnika koja je istovremeno i ritual, pradavni sveti čin u kojem iz kamena oslobađa mistična mala bića koja su u njemu bila zarobljena sve do susreta s rukom kipara. U tom trenutku Hranuelli se igra stvoritelja, no istovremeno ostaje bogobojazno biće puno strahopoštovanja prema energiji zemlje zatočenoj u srcu kamena.

Istovremeno, Hranuellijeve male kiparske forme izgovor su za krajnje osobne, intimne razgovore između umjetnika i materijala, jer kamen Petru Hranuelliju nije samo slučajno odabrana materija u kojoj ostvaruje vlastitu ideju. Hranuelli oblikuje u bračkom kamenu, najfinijem crnom granitu i bijelom bračkom mramoru, u plemenitom mramoru iz Carrare traži nježno sive niti vodilje i žile u kojima pronalazi otkucaje bila, kojeg isto tako pronalazi u slučajno nađenom kamenju sa velebitskih gora i ličkih gudura, gustom velebitskom vapnencu smeđesive boje prošaranom bjeličastim i crvenkastim žilicama ili ličkom kamenu sivcu, ali i u litotamnijskom vapnencu litavcu iz kamenoloma Bizek sa obližnje Medvednice. Kiparski majstor Petar Hranuelli u kamenu traži dušu, osluškuje duh i dušu kamena te vodi nijeme i duge razgovore u kojima kamen progovara praiskonskim jezikom Majke Zemlje, najstarijim jezikom stvaranja i oblikovanja, jezikom kojim su u pradavna vremena govorili stari bogovi i demijurzi. Hranuelli je nadasve uspješno oslobodio oblik zarobljen i utopljen u kamen, pri čemu parafraziranje Aristotela nije bogohulno pretjerivanje, zato što je Hranuelli doista, uzastopnim udarcima u površinu kamena, čas snažnim i jakim, a potom opreznim, mekim i laganim, oslobodio svoje male krilate bucke odstranivši suvišnu vanjsku kamenu oblogu. Klesanjem kamena, odlamanjem i oduzimanjem ostvario je volumen i prostor koji su u svom prožimanju i sažimanju na površinu izvukli davno zarobljene oblike, što samom procesu stvaranja daje vid obrednog plesa s kamenom, igru oslobađanja oblika, pokreta i priča zatočenih u samo srce kamena. Figurice Petra Hranuellija mogu se osjetiti, odvagati, odmjeriti i pročitati dodirom ruke, a svakim pomakom motrišta mijenjaju nebrojeno mnogo kompozicija i pokreta. Ovisno o kutu gledanja figurice osvajaju nevelik prostor oko sebe i igraju vilinsku igru zavođenja.

Kiparska duša Petra Hranuellija je stara. Drevna i puna mudrosti i poštovanja prema materijalu i materiji. Umijeću i znanju. Obliku i ideji preuzetoj iz nasljeđa predaka što su na samom početku stvaranja antropomorfnih oblika zaustavljali vrijeme i pokret. Strpljivošću prvih srednjeeuropskih hominida i paleolitskih umjetnika Hranuelli u šamanskom ritualu lomljenja, brušenja i poliranja kamene površine oslobađa figurice svjetlosti pune snage i života što prkose novim tehnologijama i brzim rješenjima. U nesvjesnom mehanizmu preživljavanja Hranuelli poseže za kamenom, živom materijom koja progovara, sluša i poput Duha svetog govori svim jezicima svijeta, najstarijim jezikom Majke Zemlje, titrajima i zračenjima atoma i subatoma što umjetnika čine prvim do demijurga, izvlače na površinu i spašavaju ga od utapanja u osrednjosti, dosjetkama, umjetnosti trenutka i destrukcije, čineći ga tako umjetnikom svijetle strane stvaranja dobre (i vječne) umjetnosti.

Petar Hranuelli još uvijek traga za kamenom mudrosti, oslobađa tragove života zarobljene u kamenu, njegov duh i dušu, individualnost i besmrtnost, naglašava važnost misterija stvaranja, oblikovanja i nastajanja, vezu između zemlje i neba, materije i duha, što u sinergiji stvaranja kamenu udišu misterij života.

Draženka Jalšić Ernečić, Koprivnica, 03.05.2014.

Venere!

Da li nam sam naziv skulpture govori o prirodi radova koje ćemo vidjeti?
Da li nam time umjetnik određuje viđeno ili nam samo daje određene asocijacije? Zašto Venera, zašto ne ljubavnica ili naprosto žena?

Sama skulpturanastaje oblikovanjem volumena. Volumen skulpture doživljavamo ne samo vizualno već i taktilno. Njegovim oblikovanjem umjetnik oblikuje i prostor. Glavni i jedini materijal sa kojim Petar Hranuelli stvara svoje skulpture je kamen, materijal koji ga neraskidivo veže sa porijeklom. Kao kipar i umjetnik formirao se na otoku Braču, mjestu bogate kamenoklesarske tradicije i time za njega odnos prema kamenu ima posebno značenje i čini osobnu prapovijest kao smisao postojanja.

Tematski se okreće vječnom motivu žene/Venere. Podrijetlo je teme u tradiciji, ali način njegove realizacije čini izraz suvremenog. Njegove na prvi pogled statične kompozicije pažljivim promatranjem i uživljavanjem otkrivaju struju života i energiju koje traju i ponavljaju se. Same figure svojim izrazom tijela pokazuju svoja raspoloženja, jer govor tijela je ovdje primaran. Glave kao neodvojivi vid jedne ljudske, iako u ovom slučaju stilizirane forme, ovdje ne postoje, umjetniku nisu primarne. Skulpture su u potpunosti apersonalne, no samim time nisu nam daleke. Svojom mekoćom boje kao da nas „zovu“ da im se približimo, dotaknemo i saznamo što nam nude.

Zaokuplja nas i sama površina kamena sa kojom se umjetnik poigrava i istovremeno iskorištava njegova strukturalna svojstva kako bi negirao tvrdoću. Ne postoje pravila, samo umjetnik i djetlo. Odnos kipara prema kamenu zapravo je posebno poglavlje, on mu nije samo odabrani materijal nego ponajprije sinonim za spoznaju kiparstva. Njegove skulpture su istkane kako od tvarnih tako i od materijalno neopipljivih elemenata praznina i sjena, koje im daju naročitu izražajnost, dinamiku i metaforičnost. Umjetnik nije išao u megalomaniju, on ostaje u svom mjerilu, u kojem se u krajnjoj liniji i osjeća najugodnije. Ono što je svojstveno Hranuellijevim radovima je čistoća i jasnost. On ne teži filozofijama i metafizičkom doživljaju svojih skulptura. On traži i teži onom primarnom i možda najprihvatljivijem doživljaju jednostavnosti. Ponekad je upravo to najteže postići. U tome se nalazi puna ljepota njegovih radova. Petar Hranuelli kao mladi umjetnik svoja nam razmišljanja uspijeva prenijeti na topao i profinjen način čime dokazuje da je uspio dočarati samu svoju prirodu.

Nikolina Mahović
GALERIJA PRICA, Samobor, 2008.

Kameni anđeli Petra Hranuellija

U vremenima kada anđele šaljemo nevidljivim strunama globalne mreže u nadi da će ih naši prijatelji i poznanici proslijediti drugima, ne zato što vjerujemo u anđele, nego zato što je lijepo misliti na anđele u ovom našem ludom svijetu, mali kameni anđeli Petra Hranuellija podsjećaju nas na neraskidivu povezanost i postojanost vjerovanja i umjetnosti. Anđeologija je posebna tema o kojoj se pripovijeda, piše i raspravlja. Neki je drže znanstvenom disciplinom filozofije i teologije koja pripada domeni duhovnog svijeta i izučava postojanje anđela u različitim religijama i vjerovanjima. Ona nagovještava i zadire u onostranost duhovnog svijeta u kojem tek rijetki pojedinci između mitova i stvarnosti nastoje i uspijevaju spoznati mogućnost njihovog postojanja. U postojanje anđela vjerujemo ili ne vjerujemo. Anđele molimo za prisutnost i pomoć, upućujemo im molitve i zazive, smatramo ih nevidljivim pomagačima i zaštitnicima, vjesnicima i poslanicima, duhovnim bićima bez tijela čija je snaga satkana od slobodne volje. Anđeli, arhanđeli, serafini i kerubini, anđeli čuvari, pali anđeli ili izgubljeni anđeli ne pripadaju prostoru i vremenu u kojem živimo. Anđeli ili meleki po nekima su nebeski glasnici i poslanici stvoreni od svjetla ili puka spoznaja čiste duhovnosti. Svi vidimo anđele samo na sebi svojstven način. Oni su odraz našeg unutrašnjeg bića i unutrašnjih stanja, našeg duha i naših snova. Neki ljudi vjeruju kako anđeli čuvaju anđele, upravo onoliko koliko oni u njih vjeruju. Petar Hranuelli svoje anđele oblikuje u kamenu, kleše ih i polira, oslobađa ih i pušta na slobodu iz tvrde jezgre kamena. On svoje izgubljene anđele pronalazi zatočene u kamenu.

Hranuellijevi anđelisu puteni i zaobljeni, naglašenih ženskih oblina, u svojoj nespretnosti hvataju ravnotežu, traže i vrlo često pronalaze tajnu zlatnog reza, savršeni matematički omjer broja Pi koji je upisan u svakome od nas. Zaustavljeni između dva pokreta odražavaju zdvojnost, nemir i energiju koju u sebi posjeduje i sam kipar. Takvi su zato jer ih on tako osjeća, vidi i priziva u svojim mislima, emocijama i djelima. Oslobađajući ih iz kamena ne pokušava shvatiti razloge i načine, uzroke i posljedice, naprosto to čini svojim kiparskim alatom otvarajući im svojim umijećem i znanjem novu dimenziju fizičkog postojanja. Petar Hranuelli u kamenu traži zatočene anđeoske duše, vraća im život i intuicijom umjetnika slijedi ideju stvaranja iz vremena u kojem se u ništavilu oblikovala praznina i stvarao kamen. Svjesno ili nesvjesno Hranuelli oslobađa prvobitni duh i oblikuje život, ocrtava, kleše i polira čudesne oblike i plohe koje u svojoj napetoj, zakrivljenoj, mekoj i zaobljenoj jednostavnosti postaju mali kameni anđeli prizvani u svijet u kojem živimo. Jedinstvo stvaranja leži upravo u jednostavnosti misli i djela koju je Hranuelli našao u kamenu, u oslobađanju stvarnosti bez smislenih i glasno izgovorenih pitanja i odgovora. Petar Hranuelli pogledom na kamen može vidjeti anđela zarobljenog u tvrdoj jezgri stijene. Dodirom neobrađene površine Hranuelli uspješno očitava poruke davno zapisane u strukturi kamene materije.

Ako pažljivo promatramo male kamena anđele Petra Hranuellija otvaraju nam se različita polja gledanja, a ako nam kipar na trenutak dopusti, možemo gledati njegovim očima. Samo jedan jedini pogled na male krilate figurice zaustavljene u kretanju, propete, nagnute i razapete između dvije čiste misli, može otvoriti i ispuniti naše vidno polje i naše srce. I tek u tom trenutku možemo osjetiti bliskost sa okamenjenim malim bićima koja svoj život žive u nekim drugim svjetovima kojih uglavnom nismo svjesni. Promatrajući zaigrane kamene anđele, dodirujući prstima i dlanom hladnu i uglačanu površinu, postajemo svjesni njihove razine svijesti, uspijevamo razgovarati, usvajati i razumijevati njihovu okamenjenu realnost. Hranuellijeve anđeoske figuricesu bijele, crvene, sive i crne, baš poput kamenih ulomaka što ih nalazi u prirodi i otima iz zaborava Lemurije s onu stranu linearnog vremena. Pritom je njegova interakcija s anđelima svaki put drugačija, uzbudljiva i nova. Mijenja se od trenutka do trenutka, od ulomka do ulomka kamena u kojima Hranuelli nalazi svoje anđele. U bijelom mramoru ili bračkom kamenu zemaljske bjeline što ga brački kamenoklesari beru poput dragocjenih plodova Zemlje Petar Hranuelli nalazi male bijele anđele, crvene nalazi u tamno crvenom karničkom boksitu Velebita, dok su tamni anđeli oslobođeni iz kamenih ulomaka crnog mramora ili tamnosive ličke breče.

Petar Hranuelli u zaobljenim organskim površinama i strukturama svojih kamenih anđela traga za savršenstvom, pronalazi i oslobađa savršeni matematički omjer Pi. Pitanje proporcija, tek povremenih namjernih ili nenamjernih odstupanja u dužini i širini anđeoskih krila, zaobljenim bokovima, mekim pregibima i iznenadnim krivuljama, u svakom pojedinom anđeoskom pokretu nesvjesno teži savršenom omjeru i ravnoteži. Pritom, baš kao što savršeni matematički omjer Pi postoji u ljudskom tijelu, svakom živom biću i svim znanim organskim strukturama iz prirode, Hranuellijevi anđeli svojom jasnoćom klesanog kamena prizivaju u naše sjećanje davno usvojene oblike što su lomljenjem, klesanjem, brušenjem i poliranjem oslobođeni iz žive stijene. Petar Hranuelli oslobađa svoje male kamene anđele tragajući za savršenom anđeoskom dušom zatočenom u kamenu i pritom oslobađa sliku prvog pokreta. Tako pronalazi način u kojem je prepuštanje temeljna bit složenog čina stvaranja, što je u Hranuellijevom slučaju iskreno i skladno kiparstvo u kamenu.

Draženka Jalšić Ernečić,

Koprivnica, 07.02.2015.

PETAR HRANUELLI

rođen u Supetru (27.12.1975.), a do 1994. godine živi u Postirama na otoku Braču. Izlaže od 1994. godine na 41 samostalnih i 82 skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Dobitnik je nekoliko nagrada i priznanja. O njegovom umjetničkom radu pisali su istaknuti likovni kritičari: Nikola Albaneže, Nikolina Mahović, Stanko Špoljarić, Rašeljka Bilić, Romina Peritz, Davorin Vujičić, Draženka Jalšić Ernečić , Snježana Kauzlarić, Romana Tekić, Kristina Tamara Franić,... Djela mu se nalaze u javnim i privatnim zbirkama ( Hrvatska, Slovenija, Njemačka, Nizozemska, Italija, Austrija, Srbija, Turska, Engleska, Španjolska, Kalifornija, Čile,... ) Član je HDLU-a Zagreb od 2006. godine. Živi i stvara u Zagrebu i Rasoji.

SAMOSTALNO IZLAGAO U :

Dubrovnik, Karlovac, Lopud, Lovinac, Oroslavje, Palmižana, Postira, Pula, Rijeka, Split, Supetar, Samobor, Skradin, Zagreb, Zaprešić .

SKUPNO IZLAGAO U :

Antalya ( Turska ), Bale, Banjole, Brežice (Slovenija), Dubrovnik, Gospić, Kaštel Lukšić, Karlovac, Hvar, Osijek, Omišalj, Postira, Požega, Rijeka, Rovinj, Slavonski Brod, Split, Sv.Martin pod Okićem, Sarajevo, Sisak, Samobor, Szmbathely ( Mađarska), Ston, Trogir, Vinkovci, Velika Gorica, Zadar, Zagreb, Zaprešić.

JAVNI RADOVI :

Gospić - Park ( Venera, 2008.), Lovinac – Sekulići ( spomen obilježje 2009 )., Sirnitz- Schloß Albeck, Austrija (Park skulptura, Venera 2015.)

LIKOVNE KOLONIJE :

Antalya ( Turska ), Alilovci, Karlovac, Knin, Gospić, Lovinac, Novska, Omišalj, Rab, Split, Ston, Sv.Martin pod Okićem, Sirnitz- Schloß Albeck (Austrija), Zaprešić, Zagreb.

NAGRADE - POHVALE :

Mali Lošinj (1992), Pučišća (1994), Zagreb (2007), Antalya ( Turska 2010.)