Vijesti iz kulture
Samostalna izložba Siniše...
ŽELJKA PODOBNIK, GOVOR BO...
IZLOŽBA FOTOGRAFIJA prija...
Izložba Marijane Džepine ...
Samostalna izložba Gordan...
Dubravka Kuzmić
Anica Lacković
Skupna izložba slika „Umj...
Samostalna izložba Nevene...
Izložba fotografija Đurđe...
Novi galeristi
Dubravka Kuzmić
Anica Lacković
Vesna Robotić
Maria Delimar
Davorka Borić
Mirjana Mirusch
Gordana Vukasović
Sonja Grozdanić
Igor Šandor-Migec
Dobra Vein
Kolumna Milana Zagorca
Nisam na čisto s „lidlići...
Mame na fejsu
Fajt
Antonio
Prije nego su se pojavile...
Mišak, Icke i kutijice na...
Književna scena na aparat...
Kad me pitaju, pa odakle ...
Kako sam postao najpopula...
Imate li sitno?
-
Gordana Vukasović
Gordana Vukasović
Gordana Vukasović, rođena 24. ožujka 1961. u Zagrebu, predstavlja primjer osobe koja je svoju životnu priču utkala u umjetnost. Nakon što je provela značajan dio života u znanstvenom svijetu, završila studij kemije i profesionalno djelovala u farmaceutskoj industriji, Gordana je pronašla svoj kreativni izraz u slikarstvu. Spojila je racionalno i analitičko znanje s intuitivnim i emotivnim pristupom umjetnosti, što je vidljivo u njezinom umjetničkom stvaralaštvu koje je prepuno strasti, introspektivnih trenutaka i suptilnih dojmova.
Njezin profesionalni put započeo je u Zagrebu, a studenti ju pamte kao kolegicu koja je studentsku praksu provela u Baselu, Cibi Pharma Division na istraživanju 2.generacije interferona. Nakon povratka u Hrvatsku, značajan dio svoje karijere posvetila je Plivi, jednoj od vodećih farmaceutskih kuća u regiji. No, no unatoč uspješnom radu u Plivi u Kontroli i osiguranju kvalitete lijekova, Gordana je osjećala potrebu za istraživanjem alternativnih oblika izražavanja i načina života.
Preseljenje u Komižu na otoku Visu označilo je prekretnicu u njezinom životu. Tu je započela raditi kao holistički terapeut, primjenjujući znanja stečena na alternativnoj akademiji Aromara. Ovo razdoblje omogućilo joj je da poveže tijelo i duh, a njezina briga o pacijentima u UK-u, u bolnici Raphael u Kentu, dodatno je osnažila njezin interes za holistički pristup zdravlju. Takvo iskustvo utjecalo je na njezinu umjetnost, koja odiše skladom, mirnoćom i dubokom povezanošću s prirodom.
Slikarstvo je u Gordani oduvijek tinjalo kao ljubav i način izražavanja, ali tek je 1999. godine, nakon što je upisala Slobodnu umjetničku akademiju Waldorf u Splitu, počela intenzivnije istraživati svoj talent. Prvi kolegij akvarela kod prof. Sonje Barać Rudinsky otvorio joj je vrata u svijet boja i tekstura, dok su je kasniji tečajevi crtanja olovkom i ugljenom, kao i rad sa suhim pastelima, dodatno usmjerili u izgradnji vlastitog umjetničkog stila.
Posebnu ulogu u njezinu umjetničkom obrazovanju imali su profesori poput Alme Bozanić Čače, akademske slikarice i profesorice likovne pedagogije, koja ju je podučavala akrilima, te Zorana i Ide Đurkič u osječkom Društvu Valdinger, gdje je usavršavala tehnike crtanja olovkom i ugljenom. Ti su mentori utjecali na njezinu tehničku preciznost i pomogli joj da kroz umjetnost izrazi svoje unutarnje svjetove.
Komiža i otok Vis imaju posebno mjesto u Gordaninom stvaralaštvu. Njene šetnje prirodom, promatranje mijena svjetla na morskoj površini, igre oblaka i tišine otočkog krajolika, nepresušni su izvori inspiracije. Svaka slika priča je o trenutku koji je osjetila, licu koje ju je dotaklo, ili jednostavno dojmu koji je ostavila neka scena. Gordana je slikarica impresija i spontanosti, a njezini radovi zrače toplinom i osjećajem povezanosti s prirodom.
Izrazito cijeni sve oblike umjetnosti, od klasičnih do modernih stilova, i nalazi radost u istraživanju novih tehnika. Akrili, suhi pastel, akvarel, ugljen i olovka postaju alatima kojima Gordana prenosi vlastite emocije i doživljaje na platno ili papir. Njezin rad nije opterećen željom za savršenstvom; on je iskren, osoban i blizak promatraču.
Gordana sebe vidi kao vječnu učenicu – bilo da je riječ o slikarstvu ili životu općenito. Umjetnost je za nju put samootkrivanja, a sada, kada ima više vremena, posvećuje se daljnjem usavršavanju. To se očituje u njezinoj strasti za čitanjem beletristike, promatranju svijeta kroz umjetnički objektiv i učenju novih tehnika koje će dodatno obogatiti njezino stvaralaštvo.
Njezin stil karakterizira spontanost, no istovremeno i promišljenost. Gordana stvara ono što osjeća u trenutku, koristeći tehniku koja joj je u tom trenutku dostupna. Ova fleksibilnost omogućuje joj istraživanje različitih oblika izražavanja i prilagodbu svakom umjetničkom izazovu. Slikajući, ona stvara most između svijeta koji vidi i onoga što osjeća – njezine slike nisu samo prikazi prirode ili ljudi, već emotivne priče ispričane bojama i linijama.
Uz slikarstvo, Gordana je strastvena ljubiteljica glazbe, koja igra važnu ulogu u njezinom svakodnevnom životu i umjetničkom stvaranju. Za nju su umjetnost i glazba dvije nerazdvojne dimenzije izražavanja, koje se nadopunjuju i inspiriraju. Taj suživot različitih umjetničkih oblika utječe na dubinu i raznovrsnost njezinih radova.
Komiža, kao mala zajednica s bogatom kulturnom baštinom, postala je njezin dom, ali i neiscrpan izvor inspiracije. Ovdje, među morem, borovima i poviješću, Gordana pronalazi mir potreban za kreativno stvaranje. Njezin doprinos kulturnom životu lokalne zajednice odražava se u posvećenosti umjetnosti i dijeljenju svog znanja i iskustava s drugima.
Kada gledamo radove Gordane Vukasović, promatramo ne samo slike nego i priče ispričane kroz trenutke introspekcije, inspiracije i ljubavi prema životu. Svaka njezina slika svjedoči o potrazi za smislom, ljepotom i dubokom povezanošću sa svijetom oko sebe. U svijetu gdje se često žuri i površno prolazi kroz život, Gordana nas podsjeća na važnost zapažanja, osluškivanja i izražavanja onoga što doživljavamo.
Njezina umjetnost je poziv na trenutak tišine, na promatranje i uživanje u jednostavnim, ali duboko značajnim trenucima života. Gordana Vukasović nije samo slikarica; ona je pripovjedačica emocija i doživljaja, žena koja je svoj život posvetila traganju za ljepotom – u prirodi, ljudima i umjetnosti.
-
Samostalna izložba Gordane Vukasović "Kameni grad"
Samostalna izložba Gordane Vukasović "Kameni grad"
vrijeme: 9. 5. u 19 sati – 6. 6. 2025.mjesto: Mjesni odbor Maksimir, Barutanski breg 5, Zagreb
Izložba Kameni grad Gordane Vukasović otkriva nam svijet u kojem se tišina može čuti, a boja može šaptati. Pred nama se ne otvara grad sazdan od cigle i betona, već grad osjećaja, misli i sjećanja. To je unutarnji pejzaž, grad nastanjen trenucima koji su možda prošli, ali nisu zaboravljeni. Riječ je o stvaralaštvu koje ne podilazi ni trendu ni spektaklu, već nastaje iz potrebe da se bilježi, da se osluškuje, da se izrazi ono što je u svojoj biti čovjekovo trajno prisustvo u prirodi – skromno, povezano, osjetljivo. Kroz radove koji obuhvaćaju tehnike ugljena, akvarela i akrila, Gordana Vukasović otkriva se kao tiha, ali dosljedna pripovjedačica – svaka slika je rečenica, svaki potez gesta pažnje.
U nizu portreta izrađenih ugljenom, često u monokromnim sivim tonovima, susrećemo figure koje ne gledaju u nas, već su zatvorenih očiju, okrenute vlastitoj unutarnjoj stvarnosti. Žena s kapuljačom, zamišljena i zatvorena u miran izraz, pojavljuje se u više varijacija, gotovo kao lik iz sna koji se ne da jednom interpretirati. To nisu klasični portreti – to su stanja, fragmenti svijesti, crteži koji bilježe trenutke sabranosti, duhovnog skloništa. Iako bez očiju koje bi gledale, te figure djeluju prisutno, gotovo zaštitnički. U njihovoj tišini odražava se i umjetničin pogled na svijet – pažljiv, kontemplativan, nenametljiv. Osjećamo trag ruke, ritam daha, minimalne pomake koji stvaraju maksimum izraza.
Sličan duhovni registar nastavlja se i u interpretaciji slavnog motiva Vermeerove Djevojke s bisernom naušnicom, koja u rukopisu Gordane Vukasović postaje više od citata – postaje osobna verzija žene-ikone, oslobođena dekoracije, ali zadržane u dubokoj tišini pogleda. To je hommage tradiciji, ali i tihi dijalog s prošlim majstorima – ne kroz imitaciju, već kroz osjetljivost i izbor medija. Ugljen ovdje nije samo crtež, on je misao u tragovima, znak poštovanja.
Kada se pogleda rad Djevojka, figura žene koja stoji uz prozor – lice bez crta, ali s tijelom koje govori – otkriva se spoj gesturalnog i apstraktnog. Boja je ovdje svedena, ali pažljivo nanesena, uz kontrast sjene koja prati tijelo poput alter ega. Ona kao da stoji na granici između stvarnog i unutarnjeg prostora, između svjetla i sjenke, gledana iznutra, kao odraz same sebe. I u tom oskudnom prizoru krije se snaga – ne u detalju, nego u atmosferi.
Nasuprot tim tihim introspektivnim prizorima stoje radovi prirodne inspiracije u tehnici akvarela. Pejzaži su raznoliki, ali uvijek poetski: zime s pastelnim nebom, snježna jutra i večeri, jezera zarobljena u nijansama plave, krajolici koji nikada ne podižu glas. Ovdje se boja širi lagano, voda nosi pigment, sve diše polagano. Priroda nije pozornica za dramatiku, nego mjesto smirenja. U tim radovima osjeća se odnos prema mjestu – bilo ono stvarno ili unutarnje – koji ne traži dominaciju, već prihvaća suživot. Koliba na obzoru, zaleđena površina, stablo bez lišća – sve ima svoje dostojanstvo. Pejzaž nije kulisa, već lik s kojim se dijeli tišina.
Posebnu pažnju zaslužuju radovi u tehnici akrila, gdje umjetnica pokazuje svoju slobodu, istražujući teksturu, ritam i dinamiku poteza. Ovdje boja dobiva na snazi – ne samo kao sredstvo prikaza, već kao glavno nosivo sredstvo izraza. U djelima poput Rascvala grana, Vjesnik proljeća i Badem, cvat se prikazuje kao eksplozija života. Naizgled neuredan nanos bijele, ružičaste i plave stvara vizualni doživljaj prirodne sile – ne statične, nego pokretne, vjetrovite, neumoljive. U slikama pejzaža, žitnih polja, rijeka i brda, boja se širi kao val, linije su gestualne, slobodne. Nebo se kovitla, zemlja titra, horizont puca u raznim pravcima. U djelima kao što su Žuti pejzaž, Pejzaž uz obalu, Suncokreti i Pod jedrima, osjećamo gotovo glazbeni ritam – puls zemlje i neba, pokret vjetra, titraje svjetla.
Zanimljiv segment čine i radovi mrtve prirode i flore, poput Limuna i Mrtve prirode s vrčem. Ti radovi možda dolaze iz tradicije klasične tematike, ali su izvedeni s pažnjom na kompoziciju, s jasnoćom forme i laganom ironijom jednostavnosti. Umjetnica ne pokušava impresionirati složenošću, nego iskrenošću – motiv limuna, lista, snježne visibabe nije spektakl, ali je vizualna pjesma. List, prikazan u krupnom planu, sa svim nervima i zakrivljenostima, postaje simbol prolaznosti, ali i trajnosti prirodnog reda.
Apstraktni akrili iz ciklusa Kameni grad, u užem smislu, možda najdirektnije odgovaraju naslovu izložbe. U slojevima plave, ljubičaste i bijele, naznake građevina, silueta i odjeka stvaraju osjećaj arhetipskog prostora – kao da gledamo grad koji je nestao ili još nije nastao. Grad kao metafora – prostor iskustava, uspomena, susreta. Ovdje se materijal boje, nanos i sloj stapaju u atmosferu sjećanja i snoviđenja. U tom gradu nema ljudi, ali njihova prisutnost postoji u svemu: u prazninama između poteza, u strukturi zida, u zrcalu neba.
U Gordani Vukasović ne susrećemo jedno lice umjetnosti, nego njezinu višeglasnost – tihu, ali raznoliku. Nema tu potrebe za objašnjenjima ni teorijskim konstrukcijama – slike govore same, ali govore polako, šaptom, tražeći da se gledaju srcem. Umjetnost je za nju, čini se, čin svakodnevice – kao disanje, kao pisanje pisma. Ništa u tim radovima nije forsirano, sve je organski, iskreno, izvedeno iz unutarnje potrebe.
Kameni grad nije zbirka monumentalnih gesta ni grandioznih prizora. To je zbirka trenutaka – nježnih, ali postojanih. To je grad nastao od slojeva pigmenta, ali i od slojeva osjećaja. On se ne gradi ciglom, nego strpljenjem. I dok gledamo te radove, postajemo stanovnici toga grada – bez putovnice, bez adrese, ali s nečim zajedničkim: potrebom da budemo blizu onome što je istinito, tiho i trajno.
Željko Bedić
.jpeg "a812303b-1379-4c0d-adbe-29b72a8fe7eb (1)")
.jpg "original_892d04a4-8886-48f7-b212-ca01a8c87404_20240416_124644(0)")
