Gordan Kos

Fotografija kojom se bavim je rezultat prije svega amaterskog entuzijazma i zanesenosti ovim hobijem. Fotografije su načinjene prvenstveno radi mog zadovoljstva i zadovoljstva onih koji su na tim fotkama.
Zainteresirani za razna snimanja, a posebice snimanja modela za različite potrebe mogu se javiti na
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
Svi detalji mogu se dogovoriti i nema posebnih ograničenja s obzirom na vrijeme, mjesto ili tematiku fotkanja.
Više fotografija možete vidjeti na mojoj web stranici www.blackbirdphoto.info

NEOPISIVO LIJEP OSJEĆAJ

Dobiti podmladak, odnosno unuče do nedavno mi je bila najveća želja.

Kada sam saznala da će mi se to ostvariti, bila sam pod snažnim dojmom emocija, naprosto neopisive sreće.

Odbrojavala sam mjesece i dane do njegovog dolaska na svijet, sa strepnjom da sve dobro završi. I tako je malo stvorenje postalo dio mojeg života.

Danas  život bez njega ne mogu zamisliti. On mi je centar svijeta. Naprosto me emotivno "podigao", oplemenio.

Prvi puta kada sam ugledala to malo biće, tako sićušno i bespomoćno, jake emocije izazvale su suze radosnice. Pa ja sam baka, tom malom, bespomoćnom klupku, koje širi ručice na sve strane  plačući tražeći papicu.

 Ono je željno topline, ljubavi i onog posebnog osjećaja da nije samo..... Tako je lijepo, nježno ,a tako bespomoćno......

Često puta sam od drugih baka čula da se unuče voli na drugačiji, poseban način. To nisam mogla vjerovati pitajući se, pa kako to ? Sada mogu potvrditi da je to prava istina, jer ta veza je daleko dublja i daleko emotivnija, a to može znati samo onaj koji to osjeti na svom primjeru.

Čovjek u ovoj umirovljeničkoj dobi je smiren, opušten, nema više briga vezanih uz posao, puno životnog iskustva je iza njega. U potpunosti  i punog srca prepušta se novoj ulozi.

 Ulozi kada može onako laganini, pružiti istinsku ljubav i osjećaje  biću kojem je to potrebno. Potrebno da osjeti da je voljeno, da je željeno, da je neraskidivi dio nečijeg života, kojem je sve na svijetu. Taj osjećaj je potreban, prava duševna hrana.....

Neopisivo,  je riječ koja označava ono što sa jednom, ili čak i sa više biranih riječi ne možemo opisati. Ne možemo dočarati ono što postoji, što nam daje snagu, što nas usrećuje, što nas jednostavno „pokreće“.

Nešto zbog čega smo bolji, nešto zbog čega se na naše lice vraća osmjeh nakon napornih trenutaka.

To je onaj neopisivo lijep osjećaj kada vam unuk prvi puta uputi začuđeni pogled i potom se nasmije. Kada spozna da ste tu, pokraj njega, čuvate ga. On osjeća da ga beskrajno volite.

Svatko tko je uskraćen za taj osjećaj, uskraćen je za tu istinsku, toplu iskru života. Voljeti, čuvati, maziti i paziti svoje unuče , to su trenuci koji će mi ostati u sjećanju dok sam živa.

Ostati će mi u sjećanju osjećaj kada sitne ručice dodirnem i kada me one onako nježno stisnu očekujući potporu. I drže me i dalje i dalje...... Onako mali prstići, lijepo popunjeni....

A kada sniva onako opušten, u mojem zagrljaju. To je beskrajno, predivno zadovoljstvo.

Sretna sam da doživljavam to iskustvo bake koja čuva, naprosto bdije nad svojim unukom. U mislima ću čuvati uspomene na te divne trenutke . A znam da će oni brzo proći. Tako reći kao tren...Zato ih upijam svom snagom , duše svoje , da mi ostanu u mojem srcu , zauvijek....

To neizrecivo zadovoljstvo ispunjava posebnom toplinom. Toplinom koja je posebna. Posebna jer u doba majčinstva obveze i životne brige , nisu dozvoljavale toliko duboko povezivanje sa malim bićem. Sada kada je u pitanju unuče, kada više nismo radno aktivni, sve naše snage usmjerene su prema tom malom stvorenju. Bez obzira kakvo nam je trenutno zdravstveno stanje , sve kao da je spužvom  obrisano , za vrijeme u kojem si posvećen njegovanju i brizi oko malenog čovjeka.

To je neponovljivo iskustvo koje će ostati zapisano u mojim mislima do kraja života. Zato nastojim to izuzetno nadahnjujuće iskustvo upiti , pamteći svaki trenutak , svaki pokret, svaki osmjeh, svaki pokret, svaku riječ........

Veliko je to bogatstvo za dušu, koje se stvarno ne mogu riječima opisati.

Zadovoljstvo neopisivo, od kojeg boljeg nema. Užitak za sva osjetila, od duše do tijela. Ispunjava me nekom lijepom blagošću, toplinom i srećom.....

Pratim  njegovo odrastanje , veselim se svakoj novoj riječi iako mi sadašnje trčanje za njim , jer hodanje je već naveliko prisutno, predstavlja napor. Ali neka, nema veze.

Bitno mi je da je on siguran i da mu se ništa opasno ne može dogoditi . I ta faza jednog dana će prestati, postati će samostalan mali čovjek , a ja ću biti ponosna baka gledajući kako je stasao.

Jer ja sam dio njega i on je dio mene . Sve dok me ima.....

Gordana Sedmak Jednačak