Eugen Feller NOVE SLIKE

vrijeme: 05.04. - 21.04.2018. u 19.00 sati

mjesto: Galerija Kranjčar Kaptol 26, Zagreb

Iako je Eugen Feller trajno pozicioniran kao jedan od najznačajnijih predstavnika enformela u hrvatskom suvremenom slikarstvu, njegova je druga, paralelna, i ništa manje važna stilsko-duhovna linija vezana uz tendencije koje su proizašle iz nasljeđa postapstraktnog ekspresionizma, slikarstva tvrdih rubova, minimalizma, ali i primarnog i analitičkog slikarstva. Od vremena „Malampija“, kada je u svega dvije godine, između 1960. i 1962., stvorio enformelne slike „beskompromisne robustnosti, agresivne senzacije i taktilne surovosti tvari slike“, treba istaknuti kako se već tada radilo o umjetniku koji je „nesimuliranom intelektualnom hrabrošću sinkronizirao svoja slikarska nastojanja s osnovnim postulatom enformela: oslobođenjem od svekolike slikarske kulture“ (Zdenko Rus). Od tada do danas, Eugen Feller pokazao je izniman senzibilitet za apstraktno mišljenje, odnosno, postslikarsku apstrakciju, gdje se i u najnovijim radovima reflektira visoka razina intelektualne čistoće i mentalne higijene. Zašto to ističemo? Za Fellera apstrakcija nikada nije bila prostorom intelektualnog i teorijskog elitizma ili trenda, već nasušna potreba da se uspostavi prostor mentalne čistoće, traganja za jasnom slikom svijeta. Njegova slikarska retorika nije se niti u osamdesetim ili devedesetim godinama prošlog stoljeća svodila na apstrahiranje predmetnog svijeta, ili na „transponiranje određenih mitoloških, povijesnih ili književnih narativa, psihičkih i emocionalnih stanja na površinu slike, nego na sasvim neevokativno, nesimboličko i neiluzionističko slikarstvo koje teži potvrđivanju činjenice slike kao predmeta“. Fellerov zaokret prema ovoj drugoj liniji apstraktnog slikarstva, koja je u njegovom opusu započela još sredinom šezdesetih godina, dakle, paralelno europskim i američkim zbivanjima, nije samo vezana uz duhovne utjecaje Josefa Albersa, Barnetta Newmanna, Bricea Mardena, ili čak Ellswortha Kellyja iz sredine šezdesetih godina prošlog stoljeća, već njegovo djelo supostoji zajedno s navedenim opusima. I Feller jednako njima u kontinuitetu, kroz sva ova desetljeća, analitičkim sustavima istražuje mogućnosti primarnog umjetničkog procesa, čime je „nereferencijalnim i autorefleksivnim sredstvima postignuta tautološka identifikacija procesa rada i samog umjetničkog djela“.

Ako uzmemo u obzir da je enformelno razdoblje osebujnim procesima rada razgradilo dotadašnju predodžbu o dvodimenzionalnoj slici, i uvjetno rečeno „uništilo“, ali i ponudilo drugačiji vid slikarsko-morfološke ekspresije, kasnija linija apstraktnog mišljenja vratila se značajnim dijelom na predratnu, avangardnu potrebu za duhovnim razinama u slikarstvu (ruska avangarda, Bauhaus), odvojivši se od ideje o tzv. posljednjoj slici ili smrti slikarstva. Eugen Feller jest radikalan po svojim teorijskim uvjerenjima, ali promatrajući njegove slike nastale u zadnjih godinu dana, ne mogu se oteti paralelnoj asocijaciji o utjecaju Wittgensteina na Albersovo slikarstvo oko 1964., gdje je svaka slika stvarana tako da izmiče jednostavnoj percepciji. I sâm Josef Albers rekao je kako „kroz život mijenjamo, korigiramo, ispravljamo i ponovno se vraćamo na neka ranija mišljenja o bojama koje koristimo, i kako se ta promjena mišljenja može kretati naprijed i natrag“.. Štoviše, taj aspekt koji možemo pratiti i u Albersovim slikama, prepoznajemo danas i kod Fellera: obojica žele prikazati iracionalnu stvarnost racionalnim postupcima i sredstvima, uz demonstraciju premisa kako je sve samo stalna mijena i beskrajna varijacija, koja ipak ne završava u potpunom ništavilu. Možda se Eugen Feller neće složiti s ovom zadnjom misli jer voli reći kako je „sve to oko nas bez veze“, ali objektivnosti radi – u njegovim zadnjim slikama postoji izvjesna duhovna, sublimna kvaliteta slike. To nije tek standardni revival hard-edge slikarstva ili nekog prežvakanog minimalizma, već vrlo duboka i uvjerljiva potreba da se slici vrati izvjesno dostojanstvo, da se u vrlo suptilnim morfološko-kolorističkim varijacijama oda hommage velikim kolegama europske i američke poslijeratne scene, ali i uspostavi autorefleksivni dijalog. Bez pretencioznosti ili velikih gesta. To su argumenti prema kojima ne vidim krizu ili posustajanje u Fellerovom slikarskom habitusu i senzibilitetu, bez obzira što se vraća crnoj, velikom spektru zasićenih smeđih tonova, zelenoj, pariškoplavoj, sivim detaljima ili mjestimično čak (vizualno) nezahvalnim okerima. Ako u nekim fragmentima poništava bojom jednu sliku, istovremeno ju gradi, njeguje i oživljava tirkizom, jarko žutom, ultramarinom, crvenom ili zelenom poput trave. Umjetnikov racio kao da „popušta“ fragmentima apliciranih nijansi bojâ pomoću kojih se slike vizualno i kompozicijski odupiru strogoj dvodimenzionalnosti, i gdje se pomoću nijansi i valera, odnosno svjetlosnih i dinamičkih vrijednosti svake boje, dobiva prvi i pozadinski plan. Shema slike formalno se izjednačuje s poljima boje, ali moramo svakako uzeti u obzir tu dojmljivu kompoziciju bojâ, čime se na slici postiže delikatan pulsirajući moment geometrijskih fragmenata. Jer, Fellera nikada u slici nije zanimala stroga matematička kombinatorika i cerebralna pravilnost razmjera, no u novim se slikama sve više bavi delikatnom raspodjelom polja i traka unutar odabranog formata platna. Namaz boje također nije ujednačen, slikar negdje ostavlja vidljive poteze, a negdje je minimalistički površina potpuno ujednačena i glatka, bez imalo nepravilnosti, kao što na nekim slikama postoje aplikacije od različitih uzoraka oslikanog platna. Možda bismo mogli primijetiti kako se Feller više no ikada sjetno sjeća Barnetta Newmanna, ali bez duhovne simbolike utkane u Newmannova platna. Koncentrirajući se na oblik i boju, Feller postojano gradi čiste mentalne obrasce / površine / zrcala ili, jednostavno, platna, u kojima neće tako lako priznati postojanje transcendentalne dimenzije onoga što je nesvjesno unio u polje slike. Naime, kod Rothka je to očito i nedvosmisleno, kod Newmanna također, a kod Fellera kao da prepoznajem onu voltairevsku struju mišljenja, gdje umjetnik osjeća da postoje „posljednje stvari“ i neke druge dimenzije oko nas, ali ih baš za inat neće naglašeno, svjesno opisivati i potvrđivati; malo će osporavati sve što nije individualno opipljivo i dokazivo, makar se znanost bavi teorijom struna i višedimenzionalnim svemirom. Netko bi u njegovim slikama mogao prepoznati zenovsku proporciju i kontemplaciju, ali nisam sigurna u kojoj bi mjeri to bila tek individualna promatračeva projekcija.

Bliži još uvijek spartanskoj proporciji slike Bricea Mardena i utišanoj ljepoti emanacije bojâ Ada Reinhardta, Feller i danas svijetli na vrhuncima naše kompleksne i bogate tradicije apstraktne umjetnosti. Njega još uvijek zanima polje mogućeg, onog nevidljivog što je možda ostalo neistraženo. On se nije predao besmislu, iako voli o njemu lamentirati. Uvijek pomalo u negaciji, šopenhauerovski buntovan, ali zapravo iznimno osjećajan umjetnik, Eugen Feller nakon dosta nas je vremena iznenadio novim slikama koje emaniraju autentičan doprinos recentnom hrvatskom slikarstvu.
Iva Körbler

EUGEN FELLER
Eugen Feller (Split, 26.01.1942.), slikar i grafičar; od 1945. Živi u Zagrebu, odakle mu je i obitelj. Autodidakt je, a za slikarstvo se zainteresirao još u mladenačkoj dobi pa izlaže već od 1959. godine. Početkom šezdesetih godina, radeći „Malampije“, slike reljefnih površina i monokromnih struktura, afirmirao se uz Ivu Gattina kao najvažniji i najradikalniji predstavnik enformela u hrvatskom slikarstvu. U kasnijem razdoblju blizak je minimalizmu i geometrijskoj apstrakciji, a inačice tih vokacija istražuje do danas. Od 1969. živi u Italiji, u mjestu Sestri Levanti pokraj Genove, a 2000. godine vraća se u Zagreb. Osim slikarstvom, bavi se objektima, crtežom i grafikom. Godine 2014. u produkciji HTV- a snimljen je i povremeno se emitira TV film „Suvremenici – Eugen Feller“. Njegovi se radovi nalaze u brojnim muzejima, galerijama i privatnim zbirkama. Za svoj je rad višestruko nagrađivan, a 2017. godine dodijeljena mu je nagrada Vladimir Nazor za životno djelo. Živi i radi u Zagrebu.

Izložba ostaje otvorenom do 21.04.2018. Radno vrijeme galerije od 11 do 19 sati. Subotom 0d 11 do 14 sati. Ulaz slobodan.

Izvor: Galerija Kranjčar

Izložba akademske kiparice Marine Stoponje

vrijeme: 28.12.2017. godine u 19 sati.

mjesto: Galerija Kranjčar, Zagreb

Marina Stoponja poznata je po svom izričaju u mramoru, tradicionalnom materijalu kojeg pretvara u suvremenu skulpturu obrađujući razne društvene i autobiografske teme. Izložba u Galeriji Kranjčar dio je posljednjeg ciklusa "Pilllow talk" a ujedno i istraživačka izložba u sklopu njenog doktorskog rada na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Autorica ovdje istražuje međusobni odnos publike i skulpture sa ponuđenim ili uskraćenim informacijama o samoj temi. Prezentirane skulpture naizgled jednake, uz različiti ponuđeni opis i opremu koja ih prati tjera posjetioca da stalno mijenja svoju percepciju o značenju samog umjetničkog dijela.

Marina Stoponja živi i radi na dvije adrese, Zagrebu i Dubaiu. U Arapskim Emiratima je prošli mjesec imala čak dvije samostalne izložbe. U Dubaiu pod kustostvom Rebie Naim direktorice International Emerging Artist Award organizacije i u Ras Al Khaimahu u organizaciji Sheik Saud bin Saqr Al Qasimi fondacije od koje je ranije ove godine dobila i prestižnu nagradu na RAK Fine Art Festival za svoju skulpturu "Animar"

SAME SAME BUT DIFFERENT

Ako umjetnost percipiramo kao duhovno stvaralaštvo pomoću kojeg čovjek istražuje i izražava vlastita skrivena bogatstva i osvještava dijelove podsvijesti, moramo razmotriti umjetničko djelovanje i percepciju te iste umjetnosti kao elemente koji otkrivaju sposobnosti usmjeravanja vlastite spoznaje i njezine evolucije kroz usporedbu različitih stanja svijesti i logike. Umjetnost i njezino značenje manifestiraju se unutar složenog komunikacijskog procesa koji se odvija između umjetnika, umjetničkog djela i publike, dok sam doživljaj umjetnosti obuhvaća put od vizualne percepcije do mentalne konstrukcije slike doživljenog u umu promatrača. Priroda samog umjetničkog rada i njegov sadržaj ovise o kontekstu, prostoru, postavu i pridodanom sadržaju, odnosno umjetnikovoj namjeri i značenju utisnutom u samo djelo. Različiti mehanizmi prenošenja značenja ili pružanja informacija o radu uključuju različite spoznajne procese putem gledanja, čitanja i slušanja, ali uključuju i neminovno iskustvo promatrača o predmetu koji je postavljen pred njega.

Izložba "Same same but different" hrvatske kiparice Marine Stoponje istražuje područje poimanja umjetničkog djela i njegovog značenja. Umjetnica prepoznatljivim rukopisom oblikuje figurativne motive u koje usađuje vlastitu simboliku. Tri od ukupno četiri izložene skulpture čine nenametljive i fluidno oblikovane forme jastuka na koje autorica smješta po jednu jabuku purpurno crvene boje. Hladan, težak i krut makedonski sivec omogućuje stvaranje jasnih i jednostavnih linija napetih i pročišćenih formi čija savršeno zaglađena površina naglašene bjeline dodatno ističe pridodan element jabuke. Tri identične skulpture postaju platforma za istraživanje mogućnosti transformacije značenja umjetničkog djela, odnosno ispitivanje koliko naziv rada i ostali popratni sadržaji mijenjaju percepciju i sam doživljaj skulpture. Izgled skulpture nužno ne određuje i ono o čemu ona govori, a dualitet privida i istine mijenja se ovisno o pratećim elementima kod svakog djela. Primarna simbolika figurativnih pročišćenih oblika ostaje pritajena, dok umjetnica promatraču nudi određene sadržaje istovremeno analizirajući povratne reakcije. Umjetnost kao čin propitivanja tako otvara mogućnost oslobađanja od jednoznačnog odgovora.

Prva skulptura autonomno je umjetničko djelo oslobođeno bilo kakvih popratnih informacija ili usmjeravanja promatrača u interpretaciji vizualno percipiranog. Odluka o izostavljanju osnovnih informacija koje obično prate izložene radove autoričin je izbor koji promatraču daje potpunu slobodu u pristupu likovnom djelu. Ono ostavlja pojedincu da na temelju viđenog izgradi vlastiti sud doživljenog.

Druga skulptura nosi naziv "Eva", čime prezentirani rad poprima novi kontekst i otvara cijeli niz mogućnosti različitih interpretacija. Sam naziv posjeduje ikoničko značenje koje upućuje na širu priču u odnosu s prezentiranom formom. Spoj viđenog i pročitanog kod promatrača rezultira "AHA momentom", odnosno prizivanjem ranije usvojenog znanja iz kolektivne memorije smještene u području nesvjesnog, koje se asocijativnim elementom budi i prepoznaje predstavljeno djelo kao arhetipski sadržaj. Fokus s jabuke preusmjerava se na simboliku lika Eve i konotacije koje ona nosi sa sobom poput istočnog grijeha, vjere, iskušenja, te u konačnici seksualnosti. Doživljaj dodatnog sadržaja ovisit će uvelike o kulturno-sociološkom nasljeđu, psihologiji i interesima promatrača, čime se potvrđuje teza kako je svaka komunikacija između djela i pojedinca jedinstvena kao i percepcija, interpretacija i spoznaja s kojom posjetitelj odlazi.

I dok prve dvije skulpture nose obilježja koja očekujemo kod izloženih radova, treća skulptura "Marble dream pillow" nudi iznenađenje. Prilikom posjetiteljevog prilaska skulpturi senzor pokreta aktivira audio snimku koja je parodija na jedan od glavnih sadržaja prisutnog u suvremenom potrošačkom društvu – TV prodaju. Audio reklama u vrlo tipiziranoj formi umjetničko djelo stavlja u kontekst potrošne robe koju je moguće kupiti za, u pravilu, precijenjeni iznos uz niz krajnje nepotrebnih dodatnih poklona koji umiruju ljudsku savjest prilikom kupovine još jednog u nizu nepotrebnih predmeta. Dok je kod druge skulpture postojala mogućnost različitih interpretacija baziranih na nizu asocijacija koje skulptura u simbiozi s nazivom pobuđuje kod promatrača, audio snimka vrlo jasno i usmjereno vodi promatrača u tumačenju ponuđene priče. Efekt iznenađenja i postavljanje umjetničkog djela u kontekst suvremenog kapitalističkog društva i potrošačkog doba dodatno potiče vječno pitanje – što umjetničko djelo predstavlja?

Sva tri rada definira neminovna tehnička vještina, poznavanje materije i virtuoznost izvedbe, dok sadržajni dio karakterizira višestruka slojevitost jasnih i vidljivih, ali i prikrivenih značenja. Marina Stoponja izlaganjem identičnih skulptura otvara mogućnost mnoštvu pitanja, interpretacija, doživljaja i spoznaja koji zajedno kreiraju stvarnost umjetničkog djela. Umjetnica nudi, kontrolira i dozira razinu informacija o predstavljenom radu, a percepcija i usvajanje djela istovremeno ovisi o promatraču, njegovom porijeklu, nasljeđu i iskustvu. Svakim novim pridodanim elementom rad doživljava nove inkarnacije, te otvara pitanje koliko značenja može posjedovati jedna forma. Istovremeno umjetnica istražuje percepciju i reakcije publike na ponuđene sadržaje, te se unutar dvosmjernog istraživanja odvija proces ponuđenog, percipiranog, procesuiranog i pohranjenog.

Tri različita konteksta i tri različite mogućnosti pristupa interpretaciji istog, a opet različitog umjetničkog djela, ukazuju i potvrđuju kako stvarni sadržaj umjetničkog djela ostaje u području spoznaje same autorice. Odluka hoće li iskonski sadržaj svog rada podijeliti s ostatkom svijeta ostaje na umjetnici, a time ispitivanje prirode umjetničkog djela postaje glavna preokupacija.

Četvrta skulptura u materiji i formi ne nastavlja niz triju identičnih skulptura, ali ju s ostalima povezuje zajednički lajtmotiv jastuka. Interaktivni rad pod nazivom "In my head" predstavlja umjetničin autoportret, te zaokružuje istraživački proces dopuštajući promatraču simbolički uvid u procese koji se odvijaju u umjetničinoj glavi. Da bi pojedinac spoznao sadržaj unutar umjetničinog uma mora doslovce zaviriti u zjenicu oka. Ciljana radnja zavirivanja u unutrašnjost brončane skulpture omogućuje uvid i spoznaju, no ne i utjecaj i djelovanje na sadržaj, već mogućnost zaključnog procesuiranja viđenog i doživljenog. Riječ je o simboličkom činu u kojem autorica odabire sadržaj koji smješta u unutrašnjost skulpture i nudi promatraču.

Znatiželjnost promatrača i ispitivački poriv umjetnice međusobno se nadopunjuju na planu predstavljenih radova transformirajući individualni umjetnički izraz u društveni iskaz zajednice. Dok posjetitelj prisvaja iskustva umjetnice kroz izložena umjetnička djela, umjetnica usvaja iskustvo doživljaja vlastitih radova preko posjetitelja. Na taj način umjetnost preuzima ulogu objedinjujuće sfere koja omogućuje razmjenu iskustva, ideja i emocija.

No, odgovor na pitanje je li Marina Stoponja ovim ciklusom, a možda ponajviše potonjom skulpturom, podijelila s publikom priču koja stoji iza predstavljenih skulptura ili ju je pak zadržala za sebe ostaje na pojedincu da zaključi.

Sonja Švec Španjol, mag.hist.art.

Izložba Klementine Schwarz Požgaj i Duška Šibla "TEATRALIJE"

vrijeme: 23.10.2024 u 19 sati
mjesto: Galerija Kranjčar, Kaptol 26, Zagreb

Izložba „Teatralije“, koja se otvara u galeriji Kranjčar, donosi izniman dijalog između dva umjetnika različitih generacija – Klementine Schwarz Požgaj, hrvatske karikaturistice s početka 20. stoljeća, i suvremenog slikara Duška Šibla. Ova nesvakidašnja kombinacija donosi zanimljivu usporedbu dvaju pristupa vizualnom izražavanju, ukazujući na specifične umjetničke afinitete svakog autora te na širok raspon emocija i tema koje obrađuju.

Klementine Schwarz Požgaj prikazuje radove koji se fokusiraju na portretiranje ljudi iz svakodnevnog života, ali i javnih figura, gdje kroz jednostavne linije i oštre karakterizacije često provlači ironični i satirični ton. Karikature prikazane na ovoj izložbi oslikavaju njezinu briljantnu sposobnost da sa samo nekoliko poteza perom prikaže suštinu lika, ističući karakterne crte koje se ne vide na prvu. Likovni izričaj Klementine ogleda se u preciznim linijama i jednostavnoj kompoziciji koja nosi snažnu poruku, uvijek oslonjenu na duboki smisao za humor, ali i kritiku društva. Njezine karikature, sa suptilnim nijansama portreta, podsjećaju nas na moć portretne umjetnosti u prepoznavanju ljudske suštine.

S druge strane, Duško Šibl nudi posve drugačiju interpretaciju figuralnog, fokusirajući se na apstraktnije oblike i ekspresivnije geste. Duškove slike u ovom kontekstu djeluje dinamično, pomalo mistično, s naglašenom igrom svjetla i sjene. Njegovo zanimanje za ljudsko tijelo i pokret dolazi do izražaja u ovoj kompoziciji, koja kao da slavi fluidnost i teatralnost svakodnevnih gesta. Šiblov pristup likovnoj formi naglašava senzualnost pokreta i transfiguraciju prostora, što je u snažnom kontrastu prema preciznim linijama i jasnim karakterizacijama Schwarz Požgaj. Njegova su djela, u kojoj se spajaju ekspresivnost i suptilnost, posebno relevantna u kontekstu suvremene umjetnosti, gdje se granice između realnog i apstraktnog neprekidno pomiču.

Ova izložba, spajajući djela Klementine Schwarz Požgaj i Duška Šibla, otvara prostor za promišljanje o vremenskom luku u kojem se mijenjala umjetnost karikature, ali i apstraktne interpretacije ljudske figure. S jedne strane, imamo povijesnu figuru koja je kroz karikaturu prenosila društvene komentare, a s druge strane suvremenog umjetnika koji kroz apstrakciju interpretira unutarnje psihološke stanja i dinamiku tijela. Oba autora, svaki na svoj način, istražuju esenciju ljudskog postojanja, pri čemu izložba „Teatralije“ postaje most između povijesne tradicije i suvremene umjetničke prakse.

Ova izložba poziva posjetitelje da sagledaju različite perspektive u prikazivanju ljudske figure i karaktera, a istovremeno pokazuje kako dva potpuno različita umjetnička izričaja mogu funkcionirati u harmoniji, stvarajući dijalog između prošlosti i sadašnjosti.
LD

Hrvatska karikaturistica Klementina Schwarz Požgaj rođena je 4. listopada 1896. u Zagrebu, potječući iz ugledne i imućne židovske obitelji. Kćer je Alberta Schwarza, građevinskog inženjera i poduzetnika, te Ane, rođene Friedman, koja je došla iz Bečkog Novog Mjesta u Austriji. Albert, Zagrepčanin, bio je prvi tehnički direktor novootvorenog Hrvatskog narodnog kazališta te je sudjelovao u njegovoj izgradnji i opremanju. Osim toga, radio je kao nadinženjer u Kraljevskom građevinskom odsjeku i bio profesor u Graditeljskoj stručnoj školi. Njegovo bogatstvo bilo je vidljivo po poreznim uplatama, a 1915. godine bio je jedan od najvećih poreznih obveznika u zagrebačkoj Židovskoj općini. Ana, Klementinina majka, bila je vlasnica krojačkog salona u kojem su izrađivani modeli odjeće, među ostalim i za reprezentativni zastor Vlahe Bukovca u HNK-u.

Klementina je nakon završetka školovanja u Ženskom liceju, 1916. godine upisala Kraljevsku višu školu za umjetnost i obrt, današnju Akademiju likovnih umjetnosti, gdje je imala priliku učiti od istaknutih umjetnika poput Bele Csikosa Sesije i Mencinija Clementa Crnčića. Istovremeno, na školu je došao Ljubo Babić, najprije kao pomoćni učitelj, a potom kao jedan od njezinih profesora tijekom cijelog njezina studija.

Nakon što je diplomirala 1920. godine kao jedna od prvih žena diplomantica, Klementina se udala za O. Bluhweissa i dobila sina. Međutim, taj brak nije uspio te se 1926. godine razvela. Drugi put se udala 1937. za arhitekta Zvonimira Požgaja i prešla na katoličanstvo, no ni to joj nije pomoglo tijekom NDH. Bila je evidentirana u Kartoteci židovskog znaka, ali nije preuzela oznaku. Zbog političkih uvjerenja njezina supruga, bili su progonjeni od ustaških vlasti i većinu vremena tijekom Drugog svjetskog rata proveli skrivajući se u Zagrebu.

Nakon rata, Klementina je nastavila raditi kao karikaturistica te je pet godina bila ravnateljica muzeja u Zadru. Njezini prvi radovi, pejzaži i mrtva priroda, bili su inspirirani impresionizmom, dok se kasnije okrenula portretnoj karikaturi, crtajući umjetnike, političare, skitnice, kavanske posjetitelje i prolaznike. Njena karikatura Miroslava Krleže, obiteljskog prijatelja, ostala je posebno zapažena.

Klementina je svoju prvu samostalnu izložbu imala 1919. godine na Gospodarićevu kupalištu na Savi, koja je bila veliki uspjeh. Njezina djela toliko su se svidjela njezinom profesoru Ljubi Babiću da joj je predložio izložbu u zagrebačkom Salonu Ullrich. Drugu izložbu imala je 1932. godine u Zagrebu. Iako je privukla velik interes publike, kritike su bile oštre. Čak ju je kritizirao i njezin profesor Babić u Obzoru, zbog njezine sklonosti prema sladunjavim motivima, što je Klementina voljela, ali je potom počela crtati svoje kolege i profesore "s dozom ljute ironije". Kritičari su joj zamjerali neujednačenost kvalitete, no kritičar Vladimir Ciprin vratio joj je dignitet objavivši razgovor s njom i njenu karikaturu na naslovnici časopisa 15 dana. Godinu kasnije, izlagala je u Beogradu.

Izlagala je i u Zadru 1946., a retrospektivna izložba njezinih radova održana je 1975. godine u Zagrebu. Godine 1978. i 1980. izlagala je u HNK-u seriju karikatura scenskih umjetnika. Bila je članica ULUPUH-a i ULUH-a od 1945., a od 1948. sudjelovala je na mnogim važnim izložbama. Dio njezinih crteža pohranjen je u arhivu Zavoda za književnost i teatrologiju HAZU te u zbirci dr. Josipa Kovačića u Zagrebu.

U isto vrijeme kad i Klementina, karikaturom se bavila i Anka Krizmanić, istaknuta slikarica, ilustratorica i grafičarka, koja je također rođena 1896. godine. Krizmanićka je bila poznatija u javnosti, dok je Klementinino djelo dobilo šire priznanje tek 2009. godine u knjizi Frane Dulibića "Povijest karikature u Hrvatskoj do 1940.".

Klementina Schwarz Požgaj preminula je 25. svibnja 1982. godine u Zagrebu, a pokopana je na židovskom groblju na Mirogoju.

Duško Šibl rođen je 1951. godine u Zagrebu. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1977. godine, studirajući komparativnu književnost i povijest umjetnosti.

Slikarsku karijeru započeo je u Londonu, gdje je 1982. završio studij na Byam Shaw School of Art, a 1986. magistrirao na prestižnom Royal College of Art. Njegov umjetnički rad odvija se između tri grada: Zagreba, Londona i Opatije. Od 1982. godine samostalno izlaže te sudjeluje na brojnim skupnim izložbama u Hrvatskoj i diljem Europe. Jedan od najvažnijih trenutaka u njegovoj međunarodnoj karijeri dogodio se 1985. godine, kada je reprodukcija njegove tempere "Bez naslova" objavljena na naslovnici londonskog vodiča za izložbe i galerije. Također, dva njegova djela izabrana su za prestižni Pirellijev kalendar 1986., u sklopu suradnje s umjetničkim direktorom Martynom Walshom i fotografom Bertom Sternom.

Te je godine izlagao na Drugom međunarodnom sajmu suvremene umjetnosti u londonskom Olympia Exhibition Hallu, a prvu veliku monografsku izložbu u Hrvatskoj održao je u zagrebačkoj Galeriji Forum, uz predgovor profesora Petera de Francije. U Dubrovniku je svoju prvu samostalnu izložbu imao 1988. godine, a u tom je gradu izlagao gotovo svake godine, stekavši prepoznatljivost u njegovoj kulturnoj sceni.

Tijekom Domovinskog rata, Šibl je proveo duže vrijeme u Dubrovniku, slikajući prizore grada i prirode. U razgovoru s novinarima prisjetio se tog perioda, spominjući kako se počeo baviti krajolicima, usprkos tome što je ranije bio usredotočen na ljudsku figuru. Istaknuo je i kako je pod utjecajem mediteranske palete umjetnika poput Masle i Pulitike, njegove boje postale živopisnije i sunčanije.

Godine 1996. ponovno je izlagao u Galeriji Forum, ovaj put s 25 radova u ulju, pastelu i ugljenu, što je bila zapažena izložba. Njegov rad popratili su eseji Tonka Maroevića, Saše Vereša i Guida Quiena. Godinu kasnije, u dubrovačkoj Galeriji Kazališta Marin Držić, predstavio je ciklus "Tijela u pokretu", radove koje je stvarao u intenzivnom višemjesečnom radu.

U novijem razdoblju, Šibl se posvetio slikanju ulja na platnima velikih dimenzija, potvrđujući svoj status na domaćoj sceni, ali i održavajući prepoznatljiv europski izričaj. 

Secret CATS People

vrijeme: 22. veljače u 19:00
mjesto: Galerija Kranjčar, Kaptol 26, Zagreb

Naprosto obožavam mačke. Prate me kroz cijeli život. A jedan sasvim poseban mačak – Elfy, inspiracija mi je za pokretanje ove ideje. On je moj ljubimac i prijatelj. Sasvim je neobične pojave i karaktera.
Suradnja između mene i Lori započela je kad sam ugledala Sienu – jednu od najljepših maca koje sam ikad vidjela. Bile smo zajedno kad ju je Lori uzela. Predložila sam joj suradnju i ona je oduševljeno prihvatila.

Lori: „Iako smo se zakleli da nakon Buddhe, koji je s nama bio 17 godina, nikad nećemo usvojiti novog ljubimca, stav se promijenio kad smo ugledali Sienu. Tomi i ja bili smo odlučni uzeti bijelu perzijsku, ali dočekala nas je srebrna silver taby i, kako to već biva, Ona je odabrala Nas.
Zaljubila sam se u fotografiju Sanjinog Elfyja, perzijskog mačka koji se kupa nakon šišanja… Njegove oči dok stoički podnosi nešto što je po prirodi stvari mačkama mrsko – nisam ih mogla izbiti iz glave.“

Lori je već sutra imala milijun ideja pa smo se zezali da je art director, kao Coppola.
Tako su nastali karakteri mačaka i osoba iz svijeta mode, umjetnosti…
Karakteristike mačaka poistovjetili smo s ljudskim osobinama. Tako se rodio Decadence, Dreamer, Warrior, Saint, Sinner, Sleeper, Homeless, Mystic, Fairy, Weirdo, Loner, Cat Lady, Naughty, Hater...

Napravili smo popis prijatelja za koje smo znali da imaju mačke ili su naprosto njihovi fanovi. Svi su bili oduševljeni idejom o izložbi. Tako imamo modne kritičare, fotografe, galeriste, dizajnere, glumce, modele, kostimografe koji čekaju svoju ulogu i svog Mačka.

Duuugačak je uvod, ali vjerujte, ova izložba to zaslužuje! Nadamo se da ćete uživati u fotografijama kao što smo i mi uživali u epizodama rada!