Gdje je nestao Božić?

Kada zbrojiš godine i dobiješ brojku, one i nisu tako velike ali u sebi sadrže previše različitosti i drugačije navade pa čak i namjere.

Nije toliko brojeva iza nas koliko je u njima promjena. Kao klinka, poput i sve druge djece iz moje ulice, trčkarala sam od kuće do kuće i sa stolova uzimala one naizgled, najbolje kolače. Mati je na mene galamila da ne jedem toliko slatkoga, galamila je na mene da se obučem jer vani je hladno.

I druge su majke na svoju djecu galamile istom žestinom a mi smo, onako razdragani, sretni i suviše brzi, bježali od njihovog karanja, skrivajući se iza šupa, drvarnica dok ih ljutnja ne prođe. I onda, nanovo ulazili u kuće susjeda po nove kolače. U sve kuće, samo ne u svoje! Promrzli prsti, rumeni obrazi i želudac pun slatkih delicija, krasio je svaki Badnjak. I povraćanje od istoga, na Božić!

Ja sam u vrijeme Badnjaka uvijek željela biti lijepo odjevena. Vrijeme je to u kojemu su se još uvijek poštovale bijele štrample, karirani šosić, čizmice kupljene netom prije a ako je kupovina izostala, nosile su se one obične crne, gumene. Poneki lajbek i mamina marama svezana oko vrata.

Djevojčice su se u to doba razmjenjivale šminku, koristeći maskaru bella nussy, grožđanu mast, i ponešto plavog ili zelenog sjenila za kapke. Ukrale bi malo majčinoga laka za kosu i tatinu Crnu mačku pa tako nakinđurene i muški mirišljave laprdale po ulici.

Dječaci su imali teži zadatak. U to doba, gelovi za kosu su bili nepoznanica, lakovi za kosu su bili previše ženski pa su dečki topili šećer u vodi i s njime oblikovali frizure. One zalizane. S razdjeljkom i zulufima! Malo koji od njihovih očeva je imao love za Brut pa su i oni koristili Crnu mačku.

U to doba, vrata obiteljskih domova bila su širom otvorena. Iz svake kuće orila se pjesma, širili su se mirisi različitih jela a za istim stolom su sjedili različiti ljudi različitih nacija, vjera i običaja. I nitko nikoga nije gledao popreko, nitko nikome nije na običajima zamjerao već je kao lojalan susjed došao s vama ispoštivati ono vaše, a nakon toga pozvati vas da na isti način ispoštujete i njegovo. Nitko nikome nije izgovorio niti jednu ružnu riječ, zagrljaji, pjesme i dobro raspoloženje bili su odlika tih lijepih vremena u kojima je čovjek uistinu bio čovjek.

U to doba, mi klinci, trčkarali smo do kuće do kuće tražeći svoje roditelje koji bi bili, čas u jednoj, čas u drugoj kući. Samo oni najmlađi među nama znali bi se rasplakati od straha jer su negdje izgubili mamu i tatu.

Tada se je slušala neka druga glazba ali najdraža je bila ona koju je pjevao harmonikaš, dobar znalac svih starih izvornih pjesama. Za njega pauze gotovo da i nije bilo a slijedećih je dana bio pošteđen od svih radova. Da odmori prste i ruke. I grlo!

U to doba, bilo je velikih minusa i snijega do koljena pa su djeca klizila na guzi a ni naši starci nisu prošli bolje. Grudanje i šopanje snijegom nije bilo namjenjeno samo djeci već i majkama i očevima, po principu svatko na svakoga, pa tko kako prođe. Slijedećih dana, iznad peći na drva, sušile su se gaće. Svih veličina i za sve uzraste. A ispod njih, kuhao se grah s kiselim zeljem, odlična delicija nakon mamurluka i hrpetine mesa. Za nas djecu, kuhala se prežgana juha jer, trebalo je oporaviti želudac nakon pojedenih kolača.

U to doba, petarde su se kupovale preko šverca, bilo ih je malo a kada je trebalo pucati, čoporativno smo izašli na ulicu. Stariji s napunjenim kupicama u kojima nije bilo šampanjca već domaćeg vina, klinci sa šalovima omotanim oko glave koji su trebali prigušiti zvukove eksplozija. Očevi bi sa svojim sinovima vodili glavnu riječ a djevojčice bi se privile uz majčine skute da ih zaštiti od buke. Vatromet? Nepoznanica.

Na ulici, uz malo petardi i zvukove harmonike, s kupicom domaćeg vina, dočekala bi se ponoć. Krenula bi čestitanja, zagrljaji, ljubljenja a koji sat kasnije, pridružili bi se i oni koji su bili u crkvi na Polnoćki. Oni koji su je propustili, slijedeće jutro, bili su u crkvi. Osim ako nisu bili previše mamurni.

Božić je obiteljski blagdan. Nekada je cijela ulica bila Obitelj.
Danas je drugačije.

Zatvoreni smo u svojim kućama zaključanih vrata, sjedimo pred televizorom, nemamo snijega, ne dolaze nam susjedi čestitari. Nema niti harmonikaša koji pjeva stare izvorne pjesme. Izostaje i prežgana juha i grah sa zeljem slijedećih dana. Svega je nestalo i svega prokleto fali!

Možda se s vremenom dogodi da izostane i Božić.

A tako malo treba da se vratimo na stare navade! Dovoljno je samo da kažeš ljudima neka navrate i da nikako, ali nikako, ne zaključaš vrata svoje kuće!

Sretan Božić svima, posebno onima koji imaju želju vratiti se na staro!

Autor: Ivanka Žakman

Ne želim biti Grinch…

Ali, meni ovi blagdani, blago rečeno, idu na živce. Dakle, hajde da se to sastoji samo od pučkih pobožnosti pa lijepo ode u crkvu na misu onaj koji to voli, blaguje bakalar na bijelo i na mornarski, pa na polnoćku, pa se lijepo okiti bor i svi smo sretni i veseli i za silvestrovo svi uzbuđeno čekamo nešto, nemam pojma što, promjenu kalendara, jedemo francusku, kucnemo se čašama i izljubimo, možda ne bih bio grintavi bezveznjak, ali…

Ali to se sastoji od sljedećeg: prve se reklamice stidljivo pojave nešto prije 1. studenog, dakle, doslovno se može dogoditi da ste u kratkim rukavima, moguće da se još boja od posljednjeg sunčanja nakon kupanja u moru/jezeru/rijeci nije isprala, ali će trgovački centri započeti s decentnom dekoracijom, da bi se do kraja studenog posve definiralo da će se a) biti na štandovima i lokati kuhno vino, b) jesti kobasice s kupusom, c) napirlitan šetati ulicama, d) razmišljati o poklonima koje treba kupiti, pa makar nemao novaca i na 120 rata na Diners ili Amex, svejedno.

Zatim stvari počinju lagano kuhati oko prve adventske svijeće, da se razumijemo, nemaju te adventske svijeće previše veze s prorokom, Betlehemom, pastirima i anđelima, nego sa stupnjevima panike jer, eto, kako kažu TV i svi mediji, „svojim najmilijima“ niste kupili nešto što ste trebali, a kako se bliži „onaj čas kad nama stiže djedo mraz“ i dogorijevaju svijeće jedna za drugom, naša je panika sve veća i sve bliže crvenoj zoni jer smo svjesni da smo dubinski zajebali – platit ćemo nešto previše i u zadnji čas, moguće krive mjere ili kvalitete, ako ne i, nedajbože, robne marke.

Zato sada, a to mislim na razdoblje od 6. prosinca na dalje, izgleda kao priprema sudnjega dana, samo se umjesto opreme za spašavanje i preživljavanje kupuje sljedeće: plazme, lonce, majice s jelenima, rogove koje ćete okačiti na vašu mačku ili psa, kad već nemate sobove, igračke, razne, od lutkica, odjećice za lutkice, čarapice za princeze, puzzli, kamiona, autića, na daljinsko ili kit modela za slaganje za vašeg malog talenta, šminke, b.b. kreme, micelarne vode, pa za dan nakon proslave, neki kupuju aute na 7 godina jer sutra neće biti više auta, nove modele mobitela, jer je onaj od lani zastario, meowings asesoar, općenito hrpe bižuterije, parfema i kozmetike, razne, tablete koji vam malo ili ništa ne trebaju te tablete za živce kako biste bili propisno spremni na razdoblje koje slijedi.

Kulminacija je između svete Lucije i tjedna prije Badnjaka. Pučki, to je dob strepnje, čak ako malo bolje pogledate to je etimološki bdijenje, vigilia di Natale, vilja Božja, ali sada je to volja trgovinska, blagdanska psihijatrija na vrhuncu: kupuje se na placi sve: meso provjerenog dobavljača, kisela repa, bakalar stoccafisso, da ne bi bio neki nekvalitetan, masline, usoljene, fine, tone majoneze, šampanj, panetone, litre i litre maslinovog ulja, Speroni, Monini, nebitno, važno da nije skupo i da ga je na litre, ingredijenti za kolače, za arancine, za kuglof, za orehnjaču, u shopping hramove se teško probija, mjesto za parkiranje je neka vrsta ukazanja, čuje se kako s neba sipi pobožna „aleluja“, koridori na eskalatorima su neprohodni, liftovi izgledaju gore od gradskih buseva u najgoroj špici, gomila se probija u oba smjera i manično razgleda i kupuje i kupuje… Djeca putem ciliću, zahtijevaju lampice, „Božićne čarolije“, „Bijeli Božić“ koji se nije nikada dogodio, ali svi o njemu govore (objektivno, kod nas snijeg pada u siječnju i veljači) i sve to skupa traje i ne prestaje, domjenci za poslovne partnere, domjenci kod poslovnih partnera, vrećice s prigodnim trodijelnim kalendarima i rokovnicima s logotipima, večere s kolegama iz susjednog ureda, dakako, zaboravih predstave gdje vaši maleni plešu, pjevju, sviraju, glume u prigodnoj predstavi i svi smo sretni jer je izvedba bila ok, ni jedno dijete nije pobjeglo uplakano s pozornice, ili barem ne vaše dijete… Osim toga, valja obići te neizostavne advente, Zagreb, Ljubljana, Beč, Trst… šteta propustiti, jelte.

To nije kraj: najbolje tek slijedi – višegodišnje natezanje školskih vlasti sa skijanjem i slobodnim danima za djecu „koja idu na skijanje“, uz postojeće vikend platkove, sljemena, kronplatze, schldminge, štajaznam što sve ne, naravno, s neizostavnim sarmicma, jebale nas sarmice, dobro da nisu one koje su skuhane još na staru godinu, a jede ih se na Novu godinu baš u trenutku kada se začuje Radetzky marš iz Beča… i tako do pravoslavne Nove godine, naravno, preko pravoslavnog Božić, jel, obići ćete i prijatelje i rodbinu koji slave, maznuti još jednom neku česnicu, možda vam se i posreći novčić, iako ste se kao za novu godinu odrekli slatkog, masnog i cigara. Da ne zaboravim, u Trstu počinju prvi saldi, ne ovi naši, bezvezni, da, da, tek sad možete nabaviti fenomenalan Missoni šal za svega 68 eura, inače je 268, ili nevjerojatno potreban sat Cerutti, samo 120 eura, inače je 500. Ne moram reći da ste zapravo u bankrotu, ali riješit će se to podizanjem jednog nenamjenskog, kaže ona banka, „nikad lakše“.

Uglavnom, tada to završava, rado bih zapalio jednu svijeću uz onaj već spomenuti „aleluja“. I da, što sam stariji, to sam sve mrzovoljniji po tom pitanju. Ne, ne oduševljavaju me praporci, ni cin-cin-cin, ni jeleni kao logotipi na televizijama ili najnovijoj kolekciji iz H&M-a, da ne govorim zajednički dočeci koji podrazumijevaju masu veću od 4 osobe, s time da te 4 osobe predstavljaju ujedno 4 člana najbliže obitelji.

Nakon toga, ništa, život ide dalje. Valja riješiti problem odbačenih jelki i smreka, valja započeti novu godinu i gurati baraku dalje, kamo i koliko, ne znamo, do sljedećeg panblagdanijuma…

Autor: Milan Zagorac