„There's no chance for us, it's all decided for us...“

Bilo je to prošle subote navečer. Dvoumio sam se da li da ostanem kod kuće i razmišljam o vlastitoj smrtnosti, ili da odem na Dane Zapruđa na koje sam sebi već godinama obećavam otići, ali nikad to obećanje ne održim.

Na sreću, prevagnulo je ovo drugo, i drago mi je da jest. Bilo je nešto bizarno i posebno u cijeloj toj noći, a ja sam se umalo lišio tog iskustva.

Dani Zapruđa održavaju se već desetljećima. U karnevalskom ozračju omanjeg sajma masne lepinje, alkohol i šećerna vuna začinjavaju se glazbenim nastupima na pozornici na otvorenom.

Kad sam oko devet navečer stigao na glavni trg u Zapruđu, proslava se bila već dobrano zahuktala. Išao sam poslušati Queen Real Tribute band, jer sam se ponadao da ću, stopljen u zajedništvo potpunih stranaca, uspjeti uskrsnuti Freddie Mercuryja.

Već pri samom dolasku, osjetio sam neku čudnu atmosferu koja je prožimala tu subotnju večer. Muzika je treštala s CD-a dok se band pripremao za nastup, piva se točila u festivalskim razmjerima, luđaci su potajno odmjeravali djecu koja su se igrala na ljuljačkama i vrtuljcima odmah pokraj prostora predviđenog za koncertnu publiku. Ljudi su šetali kroz masu sa svojim psima, obitelji su izvodile svoju djecu i stavljala ih na ramena ne bi li ih prosvijetlila i ne bi li klinci shvatili kakav je kul lik Freddie bio.

Voditeljica i voditelj programa bili su vidno alkoholizirani. Ljudi su im se smijali dok su oni ostavljali svoje dostojanstvo, a možda i svoju karijeru na toj pozornici. Voditeljica je u mikrofon zavikala „Za Zapruđe spremni!“, ili nešto što je neodoljivo zvučalo tako, na što su se lokalni starci lica smežuranih poput suhih šljiva stali cerekati. Voditelj je hrapavim glasom izbezumljenog alkoholičara pred publikom držao apsurdan monolog o tome kako bismo svi trebali sklopiti ruke i pomoliti se Zeusu gromovniku na nebu jer je te večeri odlučio iskazati nam svoju milost i zauzdati kišu. Oboje se klatilo i pretjerano gestikuliralo rukama koje su im služile kao propeleri.

Pio sam već drugu pivu i među svjetinom čekao da počne nastup, kad mi je prišla djevojka koja je u ruci nosila držač za laboratorijske ampule pune raznobojnih rakija. I ona je bila uočljivo pijana, i ja sam se počeo pitati što se to ovdje zapravo događa. Osjećao sam se kao da sam upao u neku grotesknu Krležinu sajmišnu scenu. Djevojka se smijala, pričala mi neprirodno glasno na uho, tražila me cigaretu, bila zabrinjavajuće srdačna i nagovarala me da kupim njenu rakiju. Kupio sam jednu, a ona je zbog toga skoro prošvikala od sreće. Nagnula se, poljubila me i otišla, ostavljajući me s ampulom u ruci i potpuno zbunjenog. Treba joj se odati priznanje, pošto je za takvo što potrebna određena doza hrabrosti i želuca, jer svojim izgledom najčešće ostavljam dojam manijaka ili duševnog bolesnika, oči su mi stisnute i zakrvavljene, zubi iskrhani i u stanju raspadanja, imam pivski trbuh i silovateljske brčiće te dugu masnu kosu koja vonja na prašinu i znoj.

Popio sam rakiju i produžio naručivati pive s obližnjeg štanda. Nastup je uskoro počeo. Unatoč mojoj skepsi, čim je band izašao na pozornicu, bilo je jasno da shvaćaju svoj imitatorski poziv veoma ozbiljno. Onima pijanijima među nama zasigurno se učinilo da je pred nama Freddie osobno, jer se lik uspio nevjerojatno približiti originalu i izgledom i eksplozivnim scenskim nastupom. A kad je otvorio ta svoja brkata usta i počeo ispuštati prve melodije, pomeo je sve pred sobom kao uragan. Glas mu je imao nešto manji raspon od Freddieovog, očekivano, ali snaga koja je iz njega izbijala bila je prava. Bio je to možda prvi Queen tribute koji mi nije ostavio gorak okus u ustima.

To je bilo to. To je doista bilo to. Od boje glasa, naglašavanja riječi, ludih i pretjeranih pokreta na pozornici, do cjelokupnog vizualnog dojma. Nakon pete pive i ja sam se zaboravio i s vremena na vrijeme imao dojam kako se na pozornicu ispred mene u ovom šupku od Zagreba doista s neba spustio Freddie Mercury. Negdje na polovici koncerta, kad je počela pjesma „Who wants to live forever“ izgubio sam svoju staloženost i počeo urlati u noćno nebo iz dna pluća, dok su iz zvučnika tutnjali toliko poznati stihovi koji mi baš svaki put raspore utrobu, kao nožem:

There's no chance for us,
It's all decided for us,
This world has only one sweet moment set aside for us

Na žalost, publika nije bila primjerena za ovako nešto. Samih obožavatelja Queena među publikom je bilo vjerojatno najmanje. Ostatak su sačinjavali kvartovski ljudi koji su izašli u večernju šetnju kako bi provjerili što se događa na trgu. Bilo je tu kućanica, ljudi s psima, majki s djecom na prsima, lokalnih pijanaca, umirovljeničkih parova... Band je ostavljao svoju dušu na pozornici, a većina je tek lijeno pljeskala, kao da im je i to prevelik napor.

Kako je nastup banda trajao, voditeljica je bila sve pijanija. Usred njihovog nastupa počela je upadati na sredinu pozornice i nešto gestikulirati publici. Mrmljala je nerazumljive gluposti, ne razumijući da joj je mirkofon i dalje uključen i da smeta svirci, a kad je band hvatao nekoliko sekundi pauze, sama se nepozvana uzverala do glavnog mikrofona i zapjevala užasnim poderanim glasom „We will rock you“. Čak je uspjela postići i da je udare u lice stalkom od mikrofona jer im je za vrijeme nastupa stalno bila pod nogama i radila budalu od sebe umjesto da se makne. Nasreću, njezina bijedna pojava nije uspjela umanjiti veličanstvenost samog nastupa.

Među publikom je bilo i starijih ljudi od šezdesetak godina koji su veoma očito u svojoj mladosti obožavali Queen. Njih mi je možda bilo najdirljivije promatrati. Vidio sam kako im se oči žudno cakle u mraku. Proživljavali su neka stara sjećanja koja su vezali uz ovu veličanstvenu glazbu njihove mladosti. Pljeskali su dok ih nisu zaboljeli dlanovi i ispuštali decentne povike oduševljenja, svjesni da se ne mogu poput mene potpuno prepustiti svome oduševljenju i dopustiti da ih ono nosi poput podivljale rijeke.

Jer, u društvu današnjice, jedna je od najzazornijih i najosuđivanijih stvari upravo je staračko veselje, staračko uzbuđenje i osjećaji. Oduzeli smo im pravo na mladenačko ponašanje. Oduzeli smi im dostojanstvo. Pretvorili smo ih u entitete koji su bolno svjesni da im je prije mjesto u mračnom ormaru nego li na koncertu, jer bi prizor njihovih istrošenih tijela koja se vesele, viču ili ne daj bože plešu mogao uvrijediti javni ukus.

Način na koji se odnosimo prema našim starcima i staricama ogledalo je duše nekog društva. Stoga nije ni čudno da je Zagreb tako zao grad, s toliko pljački, silovanja, ubojstava i s takvom bandom štakora na čelu.

Pa ipak, ova je noć neke od tih obespravljenih staraca i starica vratila u neka sretnija vremena. Njihove oči rekle su mi sve što sam o tome trebao znati. Bili su potreseni i opijeni uzburkanim emocijama za koje su sigurno mislili da su u njima već odavno mrtve. Upravo zbog toga cijeli je ovaj nastup najviše vrijedio. Jebeš nas. Jebeš bend. Jebeš alkohol. Jebeš poljubac. Jebeš ovu kolumnu. Ta je svirka povratila nešto izgubljenog veselja i mladenaštva u nekoliko starih duša, iako im je kolektiv zabranio da to javno i podijele s nama.

Autor: Boris Kvaternik

666

Svašta bi se moglo reći na račun kockara. Moglo bi se reći kako je potrebno biti prilično niske inteligencije da bi se vlastitu budućnost prepuštalo u ruke pukoj sreći. Moglo bi se reći i da te ljude, u suštini adrenalinske ovisnike, pokreću potpuno iracionalni porivi, poput obećanja bogatstva čak i onda kada znaju da svi izgledi za dobitak rade protiv njih.

Pa ipak, nije to tako jednostavno. Ima nešto duboko buntovničko u kockanju, nešto u suštini antikapitalističko, koliko god to kontradiktorno moglo na prvu loptu zazvučati.

Većina kockara iz radničkog sloja dijeli jedan zajednički san - da će ih jednom, prije ili kasnije, sreća jednostavno morati poslužiti u tolikoj mjeri da će moći odustati od svakodnevnih poslova koji ih uništavaju, te da će biti u stanju živjeti poprilično ugodno isključivo od kocke. Nadaju se kako više nikad u životu neće morati raditi, to jest prodavati svoje vrijeme u zamjenu za novac. U kasinu u načelu mogu, ako ih sreća posluži, osvojiti mjesečnu plaću u pola sata igre.

Ima u tom obećanju nešto duboko anarhistično, zato je miris kocke toliko i sladak. Zamislite samo, nikad više ne morati trošiti vlastito vrijeme, jedinu doista neprocjenjivu stvar koju posjedujete, i prodavati se kao kurva za plaću, raditi svakog dana od 8 do 4, postajući sve umorniji od života. Umjesto toga ušetate u kasino, bacite nešto žetona na ruletski stol i izađete zbrinuti za idućih mjesec ili dva. Čarobno! Doista romantična i zavodljiva predodžba.

Jedini je problem što stvari u svijetu kocke nikad ne funkcioniraju vodeći se vašim osobnim željama i potrebama.

Ono što je potrebno shvatiti jest da svi izgledi rade protiv vas. U kasinima često možete sresti ljude koji se drže kao da im sreća, ruletsko kolo ili uprava kockarnice nešto duguju. „Idući krug jednostavno moram dobiti! Ovog puta jednostavno mora ispasti mala serija! Potpuno sam siguran!“ To su neke od stvari koje najčešće izgovaraju.

Kasino vam ne duguje ništa. Sreća vam ne duguje ništa. Sudbina je kaos, a ne poredak ustrojen prema vašoj želji. Statistički gledano, baviti se kockanjem znači sigurno izgubiti. Možda ćete dobiti danas, možda čak i sutra. Možda ćete dobivati cijeli mjesec i već početi planirati otkaz jer mislite da ste otkrili kako preživjeti bez rada. No, izgubit ćete. To je jednostavno matematička sigurnost. A kasino nikad ne gubi. Svaka kockarska igra osmišljena je na način da kući pruža maksimalne izglede za povratak novca. Kasino nikad neće propasti. A ljudi se, i kad počnu gubiti, svejedno vraćaju i igraju još. Gube još. Jer su se već ulovili na predivan san o životu bez rada kao riba na udicu.

Rulet je kralj svih današnjih kockarskih igara. Naizgled vam daje najbolje izglede da u kratko vrijeme dođete do što veće svote novaca. Ali samo naizgled. Rulet je možda jedna od igara koja vam dugoročno pruža najmanje šanse da se vratite kući s punim novčanikom, a velike sume novca na njemu se gube u nekoliko sekundi. Albert Einstein je navodno izjavio kako nije moguće pobijediti u ruletu osim ako ne ukradete novac s ruletskog stola. Također, postoji legenda o tome kako je izumitelj ruleta prodao dušu vragu ne bi li se uveo u tajne te igre, jer zbroj svih brojeva na ruletskom kolu jest točno 666 - vražji broj.

Za ruletskim stolom moguće je vidjeti neke zaista nevjerojatne prizore. Kasino je, posebno u kasne noćne sate, nešto poput limba za izgubljene gradske duše koje su izgubile svaki smjer u životu pa odgovore na pitanje svoje egzistencije povjeravaju u ruke sreće.

Jednom sam svjedočio živčanom slomu nekog čovjeka koji je uplaćivao par tisuća kuna po krugu, te je vjerojatno te noći izgubio sav novac koji je posjedovao. Cijelo vrijeme je razgovarao sam sa sobom, mrmljajući potpuno besmislene psovke lišene bilo kakve jezične logike, ili ponavljao kako je idući krug sto posto njegov. Kada ga je ruletska kuglica izdala, spustivši se na broj na koji se nije kladio i odnijela mu posljednji novac iz džepa, taj postariji gospodin je odjednom u prepunoj hali ispustio luđački krik iz dna pluća i počeo iz sve snage udarati šakom po zaštitnom staklu ruletskog kola. Došli su zaštitari i u kratkom ga roku izbacili na ulicu poput psa.

U drugim prilikama viđao sam ljude kako ustaju od ruletskog stola, izlaze iz kasina i počinju prositi pred ulazom. Svjedočio sam i manjem požaru u kasinu kojeg je izazvao jedan moj pijani prijatelj. A jednom sam svjedočio tome da je neki bradati prosjak u podrapanim hlačama na jednom od aparata postigao toliki dobitak da ga je osoblje obavijestilo kako će se morati strpjeti dok ne otiđu u glavni sef, jer u blagajnama nemaju dovoljnu količinu novaca za njegovu isplatu. Vjerojatno se nakon toga nastavio vraćati i u roku od nekoliko mjeseci ponovno bio na nuli, to je moja pretpostavka. Jer svi se vraćaju, gubili oni ili dobivali. Možda doista ima nešto u tom broju 666, s obzirom na to da kasino guta ljudske duše gotovo kao heroin.

Kako god okrenemo ovu problematiku, jedna je stvar sigurna - kuća nikad ne gubi. Ako postoji neki oblik potpuno legalizirane pljačke, to je onda ono što se odvija u kockarnicama

Mnogi misle da su igre na sreću namještene, pogotovo u kasinima. To možda i jest istina, pogotovo s obzirom na to da je u svim kasinima strogo zabranjeno služiti se bilo kakvom opremom za snimanje (što li to pokušavaju sakriti?), no poanta je u tome da kockarske igre uopće ne moraju biti namještene da bi većina igrača izgubila novac a kasino povratio sve što vam je isplatio. To je stvar statistike i čiste matematike.

Stoga nemojte ni počinjati. Kockarnice noću znaju biti iznimno zanimljiva mjesta s mnogo veoma zanimljivih kreatura koje krstare od jednoga do drugog stola te mogu djelovati inspirativno. No, ukoliko se počnete vraćati iz noći u noć, zamislite se nad time što radite i osvijestite to da pokušavate pobijediti matematiku, što dugoročno gledano naprosto nije moguće.

Ako nešto i osvojite, najbolje što možete učiniti je pobjeći i više se ne vraćati, jer ćete im u suprotnom kad-tad vratiti sve osvojene novce, do u zadnju lipu.

Autor: Boris Kvaternik

Auditivne perverzije u Laubi

Prošlog ponedjeljka u prostoru privatne galerije suvremene umjetnosti Lauba održan je mini-koncert na kojem su se izvele četiri skladbe jednog od najvažnijih poslijeratnih avangardnih kompozitora, Iannisa Xenakisa.

Igrom slučaja znam za Xenakisovu glazbu i veliki sam ljubitelj njegovih izopačenih kompozicija, iako priznajem da o suvremenoj klasičnoj glazbi (kao i klasičnoj glazbi općenito) ne znam ništa. Ali evo jedne velike tajne - usprkos mišljenju koje propagira elita koja uglavnom i posjećuje ovakve koncerte, o klasičnoj glazbi ne morate znati apsolutno ništa da biste u njoj uživali. U suprotnom to više ne bi ni bila forma umjetnosti, jer ne bi govorila sama za sebe, i ne bi uspostavljala izravnu emocionalnu sponu sa slušateljem.

Kako bilo, odlučio sam da moram prisustvovati ovoj kratkoj izvedbi Xenakisovih kompozicija te sam izašao u siječanjsku noć. Temperatura zraka bila je toliko hladna da je stvarala dojam da gole dlanove držite neugodno blizu plamenu.

Nakon ponešto peripetija pri traženju Laube (tj. lutanja u potpuno pogrešnom smjeru barem 20 minuta), napokon sam našao prostor i na samom ulazu bio neugodno iznenađen jer sam otkrio da se upad plaća. Dakako, ta je informacija bila dostupna na internetu i posve je logična, ali ja sam iz nekog razloga mislio da neću morati platiti ništa. Stoga sam se našao pred dilemom, jer novca nisam imao. Vratiti se kući razočaran i neobavljena posla, ili nastaviti dalje, pa što bude?

S obzirom na to da sam ipak samo siromašni boemski štakor, odlučio sam da imam pravo vidjeti koncert do kojeg mi je stalo, usprkos vlastitoj grešci i propustu. Stoga sam se zaputio direktno kroz glavni ulaz, kao da na to imam sve pravo svijeta i kao da sam u najmanju ruku dirigent cijelog orkestra. Nitko me nije pokušao zaustaviti i naplatiti mi ulaznicu. Ponekad sam upravo zapanjen time što se uz pomoć malo neosnovanog samopouzdanja može postići. Ovom prilikom se i ispričavam upravi Laube što sam im izbio iz džepa potencijalnih 30 kuna, te se nadam da će znati cijeniti takvu odlučnost nekoga ispod 30 godina da vidi koncert suvremene klasične glazbe, jer im je to zapravo krajnja potvrda da čine svoj posao kako treba, i da među mladima šire interes za kulturnim sadržajima.

Bilo kako bilo, uspio sam ući i ugnijezditi se na nekom od slobodnih mjesta u polumraku. No, uskoro sam otkrio da te večeri nisam bio jedina nekulturna seljačina u Laubi.

Koncert je započeo i svi u publici zapali su u pobožnu tišinu. Svi, osim stare gospođe koja je sjela na stolicu do mene.

Ona je našla prikladnim na koncertu otpočeti s desetominutnim čišćenjem svojih starih i skrhanih zuba slinom, baš kao da je sjela negdje na ćevape dok u pozadini dere Ceca a mast od lepinje cijedi joj se niz bradu.

Nisam mogao vjerovati. U početku sam mislio da će ubrzo prestati, da joj je nešto samo trenutno zasmetalo između zubiju i da će to brzo riješiti. Naposljetku, bila je odjevena kao veoma uljuđena i profinjena pripadnica više klase - skupa bunda, nakit, sve to sranje.

No, ona nije prestajala. Cijelu je prvu kompoziciju provela mlatarajući nogama, žvačući i srčući vlastitu slinu. Više nisam mogao izdržati, pa sam se okrenuo prema njoj veoma prijetećim glasom ju upitao: „Hoćete li, molim vas, već jednom prestati sa žvakanjem?“ To mora da je za nju bio neugodan prizor. Mladić zakrvavljenih očiju, u kožnoj jakni i s dvotjednom neurednom bradom obraća joj se glasom kojim se ona obično obraća prostoj posluzi. Oči su joj se izbuljile kao oči žabetine. Nije rekla ni riječ, pogled joj se samo zastaklio, ali je napokon umuknula pa sam mogao početi uživati u koncertu.

Na koncertu sam dobio upravo ono što sam i očekivao. Xenakis je autor artikuliranih tenzija, morbidnih kontrasta i atmosfere prožete egzistencijalnom stravom.

Njegova glazba zvuči kao zvukom predočena šizofrenija i bipolarni poremećaj. Najkarakterističniji dio njegovih kompozicija su neudobno cvileće violine koje stvaraju zvuk sličan grebanju nožem po školskoj ploči. Jedini kompozitor za kojeg sam čuo a koji je upotrebljavao violine na sličan način jest Penderecki. No, kao što rekoh, nisam potkovan u ovoj vrsti glazbe, primjera vjerojatno ima još.

Xenakis me donekle podsjeća i na rani album „Zeichnungen des Patienten O. T.“ industrial noise grupe Einsturzende Neubauten, doduše samo sličnim smislom za estetiku orkestriranog kaosa. Inače je Xenakis, po meni, mnogo ekstremniji i neartikuliraniji muzičar.

Može li se takva glazba nazvati katarzičnom? Nisam siguran, jer u njoj se zapravo ništa ne razrješava. Konflikt dominira i nakon što utihnu zadnje note, čvor ostaje nerazmršen, knedla u grlu neprogutana.

No, možda je pitanje o katarzičnosti pitanje postavljeno s pogrešnim prioritetom. Pravo pitanje moglo bi glasiti - je li njegova glazba emocionalna? Svakako jest. Iako u njoj pretežu emocije klaustrofobije, beznađa, umne raspršenosti i grča, to je duboko emocionalno iskustvo.

Ono što je bitno naglasiti jest Xenakisovo auditivno dočaravanje proturječja i kontrasta. Karakteristično je da se visoki i pištavi tonovi smjenjuju s čudovišno dubokim i režećim basovima koji zvuče poput pucanja oplate broda. Često ovakvi proturječni tonovi urlaju i u isto vrijeme. Također, dolazi do naglašenih, disonantnih i neočekivanih promjena ritmova i glasnoće. Kompozicija je u jednom trenu jedva čujna, brundava, raštimana i spora poput automobila koji crkava uz rub kolnika, da bi već u idućem eksplodirala od nasilnog cilikanja, jaukanja, bubnjanja, zavijanja i brenčanja. Ovakva vrsta kompozicije ne da publici da se opusti i da odluta od onoga što se događa.

Zapravo je zadivljujuće koliko je psihičke sabranosti vjerojatno potrebno za osmišljavanje i za orkestriranje ovim disonantnim kaosom. Dobiva se dojam da glazbenici više ne znaju što rade i da nasumično maltretiraju vlastite instrumente, no već u idućem trenu shvatite da je takav efekt pažljivo dizajniran i nadziran, i da u živoj izvedbi svaki zvuk ima svoje točno predviđeno mjesto, ma koliko se činio nasumičnim. Dirigentove kretnje dok to pokušava dočarati sviračima su fascinantne. Izgleda kao da ima nekakav napadaj.

Mislim da je glavna poruka iza ovakve glazbe da život nije bajka, nije polje puno cvijeća niti idiličan zalazak Sunca. Život je kontradikcija. Život je nelagoda.

Imam dojam da se ovakvi „estetski neugodni“ koncerti suvremene klasične glazbe kod nas toliko rijetko serviraju upravo zato jer je naša umjetnička scena naučena na umjetnost koja ne drma čamac, na umjetnost uz koju je moguće neopterećeno zahrkati. Nama su ljubičice, ptice i plodne oranice i dalje apsolutno važnije od egzistencijalnih istina koje nikad nisu konformističke i ugodne. Stoga hvala Laubi na prezentiranim mudima, nadam se da im ih još dugo neće ponestati.

Autor: Boris Kvaternik

Bitni i manje bitni mrtvaci

Otkako sam dao otkaz na poslu i pokušavam živjeti kao slobodan pisac, imam nešto više vremena za priproste ljudske radosti, kao na primjer, za jecanje uz soundtrack filma Titanic.

Titanic smatram jednim od najboljih filmova ikad snimljenih, a njegov soundtrack smatram jednim od najveličanstvenijih glazbenih kompozicija ikada skladanih ljudskim umom. No, o tome drugom prilikom. Sada vam želim ukratko prenijeti nešto drugo, nešto hitnije.

Neki dan, dok sam uživao u toj svojoj priprostoj radosti, dok mi je mozak na krpice raznosila veličanstvena kompozicija iz tog filma, učinio sam jednu od osnovnih grešaka na internetu i spustio se u sekciju komentara ispod tog YouTube videa.

Svatko zna da se takvo što ne radi, ukoliko želite sačuvati živce ili zdravi želudac

Ukratko, neka budala koja si je sama dodijelila značku etičke policije, ispod srcedrapajuće pjesme iz filma komentirala je nešto kao: „Vidi vas samo. Tu žalujete nad potonućem jednog broda koje se dogodilo prije sto godina. A što je sa svima stradalima u Siriji? Na njih ne mislite? To vas ne dira kao ovaj film?“

U tom trenutku trebala mi je sva pribranost kako bih se othrvao porivu da tom čovjeku uzvratim komentarom: „Viti se samo. Tu žaluješ nad nekim žrtvama u Siriji. A što je sa svima stradalima u nemirima s Boko Haramom u Nigeriji? Na njih ne misliš? Što je sa žrtvama somalijskog civilnog rata? One te ne diraju? Što je sa žrtvama u Južnom Kordofanu? Jebe ti se za njih?“

Ono što me posebno uzrujalo u ovom slučaju virtualnog etičkog licemjerja, sve se češće viđa i u bilo kakvim komentarima vezanima uz bilo kakav gubitak ljudskog života u zapadnom svijetu. Tragedija u Americi? Tragedija u Italiji? Kako nam uopće pada na pamet da imamo pravo komentirati neko stradanje zapadnije od Turske? Pa mi na to nemamo pravo, zar ne shvaćate? A znate li zašto (barem, ako ćemo vjerovati internetskim etičarima)? Zato što je Zapad povlašten u svakom smislu. Zato, vidite, bilo kakvim masakrima i stradanjima na Zapadu, gubicima života Zapadnih muškaraca, žena i djece mora biti priznata manja važnost naspram gubitaka života muškaraca, žena i djece na Istoku.

Zašto? Pa, to je bar jasno, dragi moji - u svrhu JEDNAKOSTI!

Zar ne vidite? Moramo jedne gubitke života obezvrijediti da bi druge smrti mogle zablistati u medijima, i tada to možemo nazvati jednakošću. Zar ne?

Ne.

Sada za ozbiljno, takvim internetskim šerifima etike kao da su vrane pile mozak. Zar se doista nitko od njih ne zamisli nad etikom koju propovijeda? Njihov krajnji cilj jest (ili barem tvrde da jest) jedan humaniji svijet u kojem bi se na ljudske žrtve bilo koje nacionalnosti gledalo jednako, i priznavalo im se jednako poštovanje. Golemi problem i licemjerje današnjih medija svakako se sastoji u ignoriranju tragedija na Istoku (a mnoge od tih tragedija posredno je ili neposredno skrivio sam Zapad). Da stvar bude gnjusnija, žrtve Istoka danas brojkom višestruko premašuju bilo kakva stradanja u Zapadnom svijetu, a o njima se slabo ili nikako govori u medijima.

No, zar je zbog toga, u svrhu postizanja jednakosti i humanosti, pravo rješenje samo okrenuti taj diskriminativni uzorak na glavu, i početi obezvrjeđivati ljudske žrtve na Zapadu, i to zato jer je Zapad u ovom ili onom smislu povlašteniji, ili zato što je žrtava na Zapadu manje?! To nas dovodi do zaključka da bi naš osjećaj za etiku i pravdu trebali krojiti prema čistoj statistici - žrtve one nacionalnosti kojih je više i koje su potčinjenije pobjeđuju. Pobjeđuju?

Sve to veoma podsjeća na feministički osjećaj za „ravnopravnost“ i „etiku“, o kojem ću također jednom prilikom govoriti. Ukratko, sve se svodi na to da morate biti u podčinjenom položaju naspram vodeće društvene struje da bi se vašoj boli, patnji i stradanju pridala ikakva važnost i kredibilitet. Ako ste diskriminirani muškarac, koji recimo trpi obiteljsko nasilje od svoje „bolje“ polovice - zaista, tko vam je kriv? Jer, ima toliko više zlostavljanih žena, stoga tko vas jebe, grupe za ravnopravnost spolova neće se niti okrenuti da bi se udostojile pljunuti na vas. Da, obiteljsko nasilje u kojem su žrtve muškarci a počinitelji žene se doista događa, i to mnogo češće nego li vam je dopušteno da znate, ali ipak manje nego li ima slučajeva nasilja nad ženama. Stoga je stvar jasna - nasiljem nad muškarcima se grupe za jednakost spolova ODBIJAJU BAVITI kao irelevantnim!

U Siriji je u tom i tom razdoblju ubijeno 10.000 ljudi, a u npr. potresu u Italiji stradalo je samo oko 120 ljudi? Stvar je jasna, ovih 120 izgubljenih života nije toliko bitno. Zašto? Pa, zbog RAVNOPRAVNOSTI, zar ne vidite?

Stoga sam želio svome internetskom šerifu odgovoriti bacajući pred njegov prag mrtvace iz Nigerije, Somalije i Kordofana. Na taj način možda bih mu uspio ukazati na apsurd njegovog načina razmišljanja koji se danas popularno zove „pozitivna diskriminacija“. Na koji je način u „liberalnim“ krugovima uopće moguće govoriti o „pozitivnoj“ diskiminaciji? Na koji je način ona ikada pozitivna, i kako ikoja vrsta diskriminacije može pomoći međuljudskom razumijevanju i jednakosti, vi prokleti licemjeri?

Ono što je nama više od ičega potrebno, jest otrježnjenje od raznoraznih -izama, i u ovom konkretnom slučaju od sindroma „postkolonijalizma“. U suprotnom slučaju, možemo ovaj slučaj tjerati sve do vječnosti, jer sukoba i mrtvaca nam nikad neće usfaliti. Mojem internetskom šerifu nije se svidjelo što ljudi pridaju ikakvu važnost mrtvacima na Titanicu kada toliko ljudi gine u Siriji. Netko drugi mogao bi njemu odgovoriti da pridaje previše važnosti sirijskim mrtvacima, kada se o žrtvama Boko Harama govori još manje. Onda bi se mogao javiti i netko treći i početi njih dvojicu prozivati jer ne govore o mrtvima u Kordofanu. Zašto se tada ne bi uključio i netko četvrti i počeo govoriti o progonu buddhista na Tibetu?

Kao što vidite, ovakav način razmišljanja ne vodi nigdje. To je ponašanje kojim se vode i naši ljubljeni političari:

Prvi: - Ti si odgovoran!

Drugi: - Ne, ti si!

Prvi: - Ti, baš ti si odgovoran!

Drugi: - Ti si sve sjebao, ne laži!

Ako želimo govoriti o jednakosti, i to bilo kojoj vrsti jednakosti, bez licemjerja - tada trebamo eliminirati ovaj ekstremno nepravedan i nekostruktivan način razmišljanja. SVE žrtve su strašne. SVI izgubljeni životi su tragedija. SVAKA diskriminacija je neoprostiva. Ostavite svoje naštrebane ideološke postulate vaših raznih -izama po strani, i postanite napokon ljudi. Ako se trenutno više žena u svijetu diskriminira i zlostavlja, to ne daje pravo -izmima da relativiziraju i ignoriraju patnju i diskriminaciju počinjenu nad ljudskim bićima koja imaju penis među nogama. Ako je trenutno više neznanih mrtvaca u bespućima Istoka, to ne daje nikome pravo relativizirati gubitak ljudskog života na Zapadu.

Sva mišljenja koja zanemaruju jedinu osnovnu i neoborivu etičku istinu, protiv su jednakosti i protiv humanosti općenito. Ta osnovna istina je: „Svaka je žrtva jednako potresna i važna“.

Kolumna: ZOON EMOTICON

Autor: Boris Kvaternik

Impressum

Administrator i vlasnik domene:

Željko Bedić

Suradnici:

Jasmina Tutić-autor članaka
Jasminka Grbelja-autor tutorijala

Foto:

Ognjen Karabegović

Kolumnisti:

Zdenko Balog
Milan Zagorac
Boris Kvaternik
Gordana Sedmak Jednačak  E-mail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Novosti iz kulture:

Vesna Špoljar
Sonja Švec Španjol

Stranica je rađena za osobne potrebe i nema komercijalni karakter

Jedini put kad mi je pomoglo to što sam pjesnik

Zakoračili smo u ono magično doba godine kojim dominira sezona godišnjih odmora. Još malo pa će nas kolektivno pustiti iz naših kaveza kako bismo na par tjedana osjetili malo slatke slobode prije nego li nas ponovno zaključaju i stave nam još teže lance. Stoga danas želim s vama podijeliti jednu pričicu s mora kako bismo ostali u mediteranskom tonu.

Dogodilo se to prošlog ljeta. Kao i uvijek, provodio sam godišnji na svom omiljenom mjestu na svijetu – otoku Viru.

Vir je dosta specifična turistička lokacija, i teško mi je definirati zašto sam toliko opčinjen njime, posebno zato jer Vir ima doista mnoge nedostatke i posve sigurno nije nekakav mediteranski raj na zemlji:

a) Voda na otoku je zatrovana rijekama podzemnih fekalija, pa ju morate tokom cijelog odmora kupovati u dućanu.

b) Novogradnja na gotovo cijelom otoku podsjeća na scenografiju iz nekog drogiranog sna – gradi se bez reda i smisla, ogromni stupovi i isturene ljubičaste terase, dvorišta popločena šljunkom s rimskim fontanama, gotičke ograde i neožbukani gornji katovi. Izgled cijelog otoka je daleko od ikakvog sklada, zapravo djeluje groteskno. Nikad neću zaboraviti tren kad sam jedne godine na nekom od pokrajnjih putića nabasao na kuću na kojoj je glavni „ukras“ bio golemi gipsani Spider Man koji se naizgled verao po pročelju kuće.

c) Cijene u ugostiteljskim objektima uglavnom su pretjerane, a hrana je uvijek ponovno razočaranje. Ne možete si pomoći da se pri izlasku iz restorana ne osjetite opljačkanima. Također, većina restorana otvara se oko 11 sati, a hrana se počinje služiti oko 12 ili 1, da se ugostitelji ne bi prenapregnuli.

d) Ako ste, ne daj bože, poput mene biljojed koji od bataka, ćevapa, pizza sa sirom, liganja i škarpina nema ništa za izabrati, na Viru se vaše nepce neće baš dobro provesti. Vjerojatno ćete poput mene biti prisiljeni doručkovati kruh s paradajzom i lukom s obližnje tržnice. Gastronomska ponuda na cijelom otoku veoma se kruto odbija osuvremeniti i ugoditi bilo kome tko ima navike koje se ne poklapaju s klasičnom hrvatskom „kužinom“, već „cili svit triba znat da nema bojeg od tog, ae!“

No, i nakon svih tih loših osobina, na Vir se vraćam već 14 godina za redom. Dobre uspomene i osjećaj nesputanosti koji me svaki put obuzmu čim prijeđem Virski most brišu loše dojmove kao mokrom spužvom.

Prijeđimo na prošloljetnu anegdotu. Tog podneva oporavljao sam se od gadnog mamurluka, a uz to sam bio i jako gladan jer sam prošlih nekoliko dana uglavnom samo partijao i pio, zapostavljajući hranu kao neki važni čimbenik za funkcioniranje mojeg tijela.

Protegnuo sam noge do plaže na sjevernom dijelu otoka dok me Sunce udaralo u glavu kao boksačka rukavica. Nakon preduge šetnje i sve jačeg kruljenja u želucu, napokon sam nabasao na neki restoran uz samo more. Sjeo sam unutra nadajući se da ću na meniju, uz uobičajene hrpetine mesa sireva, pronaći barem nekakav pomfri koji bih mogao naručiti.

Nakon grozničavog pretraživanja jelovnika, očajno sam primijetio da za mene postoji jedno jedino jelo na jelovniku – a to je bila obična povrtna salata, u sekciji „prilozi“. No, prihvatio sam to, nadajući se da bi Dalmatinci mogli, ako ništa drugo, znati napraviti jestivu mediteransku salatu. Bila je to jedina salata na cijelom jelovniku koja nije sadržavala sir ili ribu, tako da barem nisam imao nikakvih dilema oko narudžbe.

No, kad se neuljudni konobar napokon pojavio s mojom salatom i tresnuo ju na stol ispred mene, i posljednje nade da ću pojesti nešto ukusno su me napustile.

Salata koju su mi naplatili skoro 30 kuna sastojala se od nekoliko žlica graha i kukuruza iz jeftinih konzervi iz supermarketa. Unutra je bilo i nekoliko kockica luka. Zurio sam u tu abominaciju, ne vjerujući koliko ugostiteljstvo može nisko potonuti i koliko je kruto i neprilagodljivo svakome tko odbija jesti lešine.

Kušao sam takozvanu salatu. Okus je bio odvratan. U posudi se nalazilo možda sveukupno 2 zrna soli, ali je zato octa bilo toliko da su mi od njega zasuzile oči. To je smeće bilo jedva jestivo.

Pa ipak, bio sam toliko iscrpljen i gladan, a u glavi mi se previše vrtjelo od Sunca. Nisam se mogao prisiliti otići odatle u potragu za nekim drugim restoranom. Pojeo sam tu paklenu salatu uz očigledno gađenje, dok su konobari ravnodušno paradirali pokraj mene ni ne pogledavši me, kao da sam otpadak pokraj kojeg prolaze cestom.

Nakon što sam jedva dovršio jelo, nisam znao što bi sa sobom, pa sam ostao tamo sjediti jer je terasa lokala bila na samoj plaži. Promatrao sam pučinu. U jednom trenu osjetio sam kako se u meni budi nalet inspiracije. Izvadio sam iz torbe bilježnicu i počeo mahnito zapisivati stihove koji su mi navirali u glavu.

Čim je prvi konobar, koji me do tad u potpunosti ignorirao, vidio da iz torbe vadim bilježnicu i radim nekakve zabilješke, izbečio je oči prema meni kao žaba. Brzinom svjetlosti se pokupio u unutrašnjost lokala, da bi se ubrzo vratio s još jednim konobarom. Stajali su postrance i uzrujano me promatrali kako pišem.

Uskoro su me, na moje čuđenje, počeli salijetati poput galebova koji se otimaju za strvinu.

- Oprostite, je li sve bilo u redu? - upitao je zabrinuto prvi.

- Mogu li Vam još nešto donijeti? - upitao je drugi.

- Nadamo se da je sve bilo dobro - ponovio je treći.

Nije mi bilo jasno što se događa. Riješio sam ih se što sam prije mogao, da bih nastavio dalje pisati. No, oni nisu odustajali. Nakon nekog vremena, konobar koji mi je donio onu sramotnu salatu, sad se potpuno nepozvan i manji od makovog zrna pojavio predamnom s tacnom na kojoj su bile palačinke punjene džemom od jagoda. Moja zapanjenost je bila sve veća.

- Na račun kuće - rekao je, i ostavio me da zurim u palačinke.

Trebalo mi je neko vrijeme da procesuiram što se dogodilo. Napokon sam shvatio u čemu je stvar. Zato što sam izvadio bilježnicu i počeo u nju zapisivati stihove, te budale su me zamijenile za kakvog novinara ili gastro kritičara. Pomislili su da pišem zabilješke za gastro kritiku njihovog govna od salate. Nakon toga ih je uhvatila panika, te su na sve moguće načine pokušavali popraviti dojam koji su ostavili.

Tih desetak minuta koliko je to trajalo osjećao sam se kao car cijele Europe. Bio je to možda jedini put u mom dosadašnjem životu kada mi je to što sam pjesnik priskrbilo osjećaj neke važnosti i javnog priznanja. Bilo je predivno gledati te bahate pajace kako plešu predamnom, izmjenjujući se sa svojim isprikama.

Ostavio sam ih u njihovoj zabludi i prigrlio svoju novinarsku ulogu. Važno sam zapisivao nove bilješke, zurio u daljinu, prislanjao mobitel na uho, i jeo besplatne palačinke.

Otišao sam odatle sit i s osjećajem postignuća. Svratio sam u prvu vinariju ne bih li taj incident proslavio vinom.

Ovaj je događaj bio nevjerojatan primjer toga da čak i u današnjem svijetu, u kojem je pisana riječ naizgled izgubila svaku snagu, pero nekad može zasijeći dublje od mača. Posebice kada netko pomisli da biste svojim perom mogli nabacati tonu izmeta na njegov marketinški imidž.

Autor: Boris Kvaternik

Za vas pišu:

Kamelija Salopek rođena je 5.6.1962. u Vrbovskom, Gorski kotar. Tu završava osnovnu školu i već kao djevojčica otkriva da je vrlo kreativna i da ima puno talenata. Odlazi na studij ekonomije u Zagreb i nakon dvije godine shvaća da je to njen najveći promašaj i prekida ga. Njena je želja bila studirati književnost. Životne okolnosti oduzimaju joj volju da upiše filozofski fakultet te se posvećuje odgoju trojice sinova. Danas kaže da su to njeni fakulteti.... na kojima je diplomirala. Kroz život puno je čitala i uvijek nešto piskarala. Isticala se u tome gdje god je trebalo....Danas to radi za svoj gušt i namjerava u budućnosti napisati neku knjigu . Dosta vremena uzimaju joj slikanje, njen novootkriveni hoby i pisanje. No, ona kaže da je čovjek u životu ostvaren ako ima obitelj u kojoj uživa i hoby koji mu je strast. Sve drugo pripada životu .

Vesna Špoljar, prof.

Boris Kvaternik

Boris Kvaternik rođen je u Zagrebu 1987. godine. Diplomirao je kroatistiku i indologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2014. godine. Do sad je radio kao grobar, radnik u tvornici kućanskih aparata i u tvornici sladoleda, kao postavljač optičkih kablova u gradske šahtove, kao pomoćni radnik u tiskari, i kao demonstrator u knjižnici. Trenutačno je zaposlen u udruzi Prijatelji životinja.

U slobodno se vrijeme bavi spisateljskim radom. Piše uglavnom poeziju i kratke priče, no trenutno radi i na nekoliko romana.

Objavljivao je na stranicama kao što su Poezin, Svijet Kulture, Knjigomat, Prozaonline, Bundolo, Diogen, Društvo živih pjesnika itd.

Objavljivan je i u tiskanim časopisima Avangrad, Jat, Balkan express i dr. Radovi su mu izašli i u zbornicima “Junaci urbane bede”, “Moj tata plače u kinodvoranama”, “Hrvatska mlada lirika 2”, te u “Antologiji” Jutra poezije.

Slikanjem i crtanjem intenzivnije se počinje baviti od 2015. godine.

Uz pisanje i slikarstvo istražuje i izražavanje zvučnim frekvencijama i tu svrhu pokrenuo ambiental noise projekt Icy Petiole koji je do sad u digitalnom formatu izdao album "Emptiness of Infinite Space and Time" za neprofitnu izdavačku kuću Splitting Sounds Records.

Milan Zagorac

Završio je studij hrvatskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Rijeci 2000. godine. Od 1997. do 2001. bio je pomoćnik glavnog urednika časopisa Rival koji je vodio Mladen Urem. Za vrijeme studija pokretač i urednik časopisa Iže i suradnik cijelog niza izdavačkih projekata tijekom kasnih devedesetih u Rijeci. Od 2002. radio je kao pomoćnik glavnog urednika u Izdavačkoj kući Adamić, od 2005. do danas vodi sa suprugom Tamarom Modrić izdavačku kuću Studio TiM. Od 2009. do 2013. bio je direktor Izdavačkog centra Rijeka i njegov glavni urednik.

Od 2013. sudionik i suorganizator Ri Lita, suosnivač i urednik časopisa i portala za književnost i umjetnost Književnost uživo, urednik nekoliko edicija u elektroničkom i klasičnom izdavaštvu. Objavljuje kritičke tekstove, osvrte, recenzije, prikaze, eseje, poeziju i prozu od 1997. u Rivalu, Plimi, Književnoj reviji, Književnoj Rijeci, sisačkim Riječima, Novoj Istri, Vijencu, Studentskom listu, Novom listu te je stalni suradnik Korzo.neta i Magazina GKR na kojima redovito objavljuje kolumne i recenzije. Vodi blog Aksiomatični Milan. Do sada je objavio više 500 tekstova te uredio i objavio 350 naslova knjiga u izdanju Adamića, Studija TiM, Rivala, ICR-a kao i skupine Ri Lit i Književnosti uživo.

Bibliografija

- Dan velikih valova, antologija Rivalova naraštaja (izbor iz časopisa Rival uz kritički pogovor, koautorstvo s Goranom Ušljebrkom i Mladenom Uremom, Rival, 2001.)
- Želiš li pogledati sunce u ponoć? (roman, Adamić, 2002.)
- Jeste li kupili direktoru parkerice (roman, Studio TiM, 2006.)
- Janko Polić Kamov, njegovo i naše doba (u koautorstvu s Mladenom Uremom, ICR, 2010.)
- Spojene vožnje (roman, 2011. Studio TiM)
- Vražji prolaz (roman, 2013., e-izdanje, tiskano 2014., Studio TiM)
- Simpatija za luzere na riječki način (izabrane kolumne objavljene na portalu www.korzo.net , Studio TiM, 2015.)
- Objava po povratku iz crne šume
- simboli vječnog sazrijevanja (esej, prosinac 2015.)
- Noina velika avantura, roman za djecu, Studio TiM, 2016.

Zdenko Balog

(Zagreb, 1958.), hrvatski povjesničar umjetnosti. Završio je Školu primijenjene umjetnosti, a zatim Filozofski fakultet u Zagrebu (povijest umjetnosti i komparativne književnosti). Diplomirao je 1983., a magistrirao deset godina kasnije na katedri za vizualne komunikacije i dizajn s temom Vizualni identitet modnog žurnala u Hrvatskoj. Godine 2012. stječe akademski status doktora znanosti obranom doktorske teze Graditeljska baština Hermana Celjskoga i njeni odrazi u zapadnoj Slavoniji 15. stoljeća. Najpoznatiji je po dvjema opširnim i fotografijama bogato popunjenim knjigama u koje je sažeo svoja putovanja i istraživanja kulturno-povijesne umjetničke spomeničke baštine svih hrvatskih gradova, Gradovi kontinentalne Hrvatske iz 2013. te Gradovi jadranske Hrvatske iz 2014. godine.

Još tijekom studija pokazao je sklonost terenskom i istraživačkom radu, tako da u Istri sudjeluje u istraživanju Rašporskog kapetanata (obrambenog sustava kontinentalne Istre). Istraživanja gradića Roča sažeti će u knjigu Roč u srednjem vijeku objavljenu 2005. godine. Po završetku studija radi kao kustos u dvorcu Trakošćan, s posebnom brigom za spomenički kompleks bivšeg pavlinskog samostana u Lepoglavi. Razvija posebnu naklonost prema gotičkoj umjetnosti devet godina (1986.-1995.) istražujući lepoglavsku crkvu i samostan i razdoblje od kraja 14. do polovine 15. st. u sjevernoj Hrvatskoj i slovenskoj Štajerskoj. Vodi arheološke radove na lepoglavskom spomeničkom kompleksu i osmišljava prijedlog za buduću muzeološku prezentaciju Trakošćana. Inicira i vodi prve četiri godine Lepoglavskih dana te pokreće i uređuje Lepoglavski zbornik.

Godine 1995. seli u Križevce i dobija stalan posao u Narodnom sveučilištu/Pučkom otvorenom učilištu. Tada počinje istraživati srednjovjekovnu i novovjekovnu povijest križevačkog kraja, na temelju čega izdaje 2003. knjigu posvećenu 750. obljetnici križevačkih gradskih povlastica Križevačko kalnička regija u srednjem vijeku. Uređuje priloge Buzetskih dana i Buzetskog zbornika, časopisa Peristil, Kaj, Cris itd.

Izvor: https://hr.wikipedia.org/wiki/Zdenko_Balog

Ivanka Žakman

Dubravko Đurđek U 35 godina stvaralaštva slikar Dubravko Đurđek imao je 25 samostalnih izložbi u Hrvatskoj i po cijelom svijetu.Vlada Republike Hrvatske poklanja autorovo djelo uoči otvaranja Olimpijskih igara u Grčkoj.

Gordana Sedmak- Jednačak, završila je Ekonomski fakultet u Zagrebu odradila u Sisku 35 godina radnog staža , a od toga 26 godina u upravi. Bila je na rukovodećim mjestima od pročelnika , savjetnika do voditelja Odsjeka. Otišla je u prijevremenu mirovinu i u toj mirovini ne miruje , nego se aktivno uključila u kreativu kojom upotpunjava svoje umirovljeničke dane .

https://www.ludvig-designe.com/dizajneri/dizajn/gordana-sedmak-jednacak-nakit

Muzejska prostitucija

Nedavno sam s jednim prijateljem s Likovne akademije otišao do Rokovog perivoja kako bismo popili par pivi i slikali u prirodi, uživajući u proljetnom danu.

Nakon nekoliko limenki, odbacili smo kistove i počeli raspravljati o svakakvim suludim i ne previše inteligentnim i dubokoumnim stvarima.

Između ostalog, došli smo i na temu izlaganja likovnih radova malih i nepoznatih umjetnika u Zagrebačkim izložbenim prostorima. Kako osobno nikad nisam pohađao studij slikarstva niti ništa slično tome, te nemam previše uvida u navade tih umjetničkih krugova, našao sam se šokiran doznavši od tog prijatelja kako nije ni najmanje neuobičajeno da mladi umjetnici moraju platiti vlasniku izložbenog prostora za postavljanje vlastite izložbe.

Već sam bio pripit, i moja se prkosna narav na to probudila. Ustvrdio sam da je to suludo i sramotno kao i natjerati bend da plati organizatoru koncerta jer im je u njegovu prostoru bilo milosrdno dopušteno svirati. "Pa oni vlasniku galerije dovlače publiku!", zaurlao sam. "Njemu se zbog njih novac slijeva u džep, a on očekuje da se plati njemu?!"

Na to me prijatelj s akademije uvjerio kako se ta dva slučaja ne mogu uspoređivati. "Koncertna publika plaća ulaznice i kupuje piće na šanku, a na izložbama ne", ustvrdio je, na što sam se ja počeo još jače nervirati.

"Želiš mi reći da sve dosad nikom od vlasnika galerija nije došlo iz guzice u glavu da postave šank usred galerije i počnu točiti pića?" Bio sam istinski zgrožen. "Pa dobro, zar se ti ljudi obično ne žale kako su kulturne manifestacije općenito sve slabije posjećivane, i kako im biznis propada?"

Nato sam nastavio tjerati svoju ideju u sve veći apsurd, dijelom i kako bih naživcirao programski uzgojeno kulturnjaštvo svoga prijatelja. Čvrsto sam ustvrdio da vlasnici muzeja i galerija nemaju pojma o PR-u, marketingu i poslovanju općenito, i kako zbog njihove inercije propada cijela kulturna scena. Naglasio sam kako ne samo da ne treba stati na postavljanju šanka s pićem u galerije, već bi u te prostore trebalo uvesti i popratne sadržaje poput stripera i striptizeta koji bi se vrtjeli na šipkama, a, zašto ne - i prostorije za seksualni snošaj s prostitutkama.

Uspio sam u svojoj namjeri. Prijatelja s Primjenjene moj je prijedlog užasnuo. Ustvrdio je kako bi to bilo čisto nasilje nad kulturom, trivijaliziranje izložbenih prostora. Usporedio je moj prijedlog s davanjem nagrade za književnost starleti poput Nives Celzijus.

Ja sam se tome oštro usprotivio, govoreći kako starlete poput nje nužno proizvode bezvrijedno smeće kojem se ne može pripisati nikakva vrijednost, a onda ga reklamiraju golotinjom. S druge strane, ovdje bi se radilo o pravoj, živoj, vrijednoj umjetničkoj sceni koja je ostala bez publike i koja očito mora početi radikalnije na sebe skretati pozornost, ostavivši akademski elitizam u nekom prašnog grobu gdje mu je i mjesto. Rekao sam: u čemu je grijeh ako se običnom građaninu nekonvencionalnim metodama reklamira nešto što zaista posjeduje umjetničku vrijednost, a do čega on očigledno nikada ne bi sam došao? Na kraju krajeva, sve bi strane od toga profitirale, a najviše umjetnost sama, jer bi se održala na životu. Djela bi i dalje zadržala svoju vrijednost, usprkos "prostačkom" okruženju. Zapravo, predlagao sam varijaciju na temu izlaženja umjetnosti na ulice – predlagao sam ulazak ulice u umjetnički prostor.

Dakako da je moj prijedlog u određenoj mjeri bio tek sarkazam i ciljana provokacija – ali samo u određenoj mjeri!

Jer zaista, ukoliko je nekoliko sisa i guzica sposobno uniziti i potpuno obezvrijediti svu našu izložbenu umjetnost, krajnje je vrijeme da se zapitamo kakvu to umjetnost stvaramo, i koliko čvrsto doista vjerujemo u njezinu transcendentalnu ulogu.

Autor: Boris Kvaternik

Nema ljudi (kolumna od prije 13 godina)

Tekst koji slijedi pronašao sam slučajno. Radi se o nekom mome pradavnom tekstu koji sam pisao na satu hrvatskog jezika, najvjerojatnije u 2. ili 3. razredu srednje škole. Dakle, napisao sam ovu kolumnu najvjerojatnije s 15 ili 16 godina.

Odlučio sam se objaviti ju jer sam na svoje zaprepaštenje shvatio da tekst uopće ne zvuči kao školska zadaća. Još od osnovne škole bio sam poznat kao luđak i redikul, ali ne sjećam se da sam tada pisao ovakve stvari, tako jezivo slične mome današnjem pisanju, i izražajno i svjetonazorski. Tekst je provokativan, mizantropski, polemičan, drzak. Vokabular koji se u njemu upotrebljava nije tipičan za srednjoškolca.

Ova pradavna okamina neke moje zaboravljene zadaće uvelike zvuči poput mojih sadašnjih kolumni, koje pišem s 29 godina. To me otkriće fasciniralo. Ostao sam maksimalno dosljedan u svojim stavovima toliki niz godina.

Stoga želim da upoznate mene kao tinejdžera. U tekstu nisam popravljao ništa, već vam ga dajem u obliku u kojem sam ga i sam ponovno otkrio.

Veliki broj ljudi u mojoj sredini se pita zašto sam ja stalno u tmurnom i lošem raspoloženju. Pokušavaju se dosjetiti zbog čega sam takav i što nije u redu sa mnom, a ne razmišljaju na način da možda nešto nije u redu s njima.

Naime, ja sam duboko razočaran ljudima, njihovom naravi i njihovim načinom razmišljanja. Sada bi neki od starijih ljudi mogli početi prigovarati na ove moje riječi, i početi mi prigovarati da sam tek počeo živjeti i da nemam još pojma o životu te da se ja još ne mogu razočarati u ljude i u život. Ja kažem da je to itekako realna i suvisla izjava, jer nije bitno koliko je čovjek star dok se počne u svojoj glavi baviti tom i sličnom problematikom, već kolika mu je sposobnost objektivnog rasuđivanja i koliko pozorno gleda svijet oko sebe.

Zar mi netko može reći da i osnovnoškolac ne može vidjeti što se događa u svijetu, svo to parazitsko ponašanje ljudi, in a temelju toga donesti svoje zaključke?

Što duže proučavam ljude koji me svaki dan okružuju (pa i sebe, ne želim ispasti licemjeran), sve mi se više čini da bi se process našeg razvitka kroz povijest prikladnije mogao nazvati de-evolucijom. Što dalje idemo u razvitku, hvaleći se sve više kako smo briljantni i superiorni, to činimo više i više stvari kojima kao da opovrgavamo navedeno. Pa kakav je to oblik postojanja koji svojevoljno i potpuno svjesno razara svoju okolinu i resurse potrebne za život, potpuno svjestan da time sam sebi žurno kopa grobnu jamu, ali ne želi misliti o tome i glavno mu je da danas živi dobro i lagodno, a ako uskoro zbog toga umre i on i sve ostalo što je živo, to nije njegov problem. Pa zar to nije najprimitivniji oblik razmišljanja?! Gdje se iz takvog postupanja može vidjeti i trunčica inteligencije od sve te silne superiornosti kojom se ljudi hvale?! To što se znamo smisleno glasati, imamo svoj sustav sporazumijevanja slovima i svjesno pišamo i seremo očito nije nikakav preduvjet za razum.

Nije vam dovoljno zdravoseljačkih činjenica da bih vas uvjerio da je čovjek prljava životinja ili niže?! Nema problema, primjera ima dosta za sipanje iz rukava.

Uđite na primjer na neki koncert ili party i malo pogledajte oko sebe. Da li je sva ta masa ljudi tamo radi uživanja u glazbi kako je primjereno ljudskom “razvijenom” mozgu? Ne, došli su ševiti. Napravimo sada malu usporedbu sa životinjskim svijetom. Mužjak dolazi na pojilište među ženke samo s jednim na pameti. Mužjak počinje zavoditi primitivnim pokretima ili glasanjem, te se bori do krvi sa suparnicima, i uzima ženku te nakon što se zadovoljio odlazi, i nikad se više neće vratiti istoj ženki. Sad, mogu li se između ta naša dva primjera povući paralele? U mojim očima ta dva primjera su identična.

[Dodano u fusnoti na dnu pronađene stranice:] Ja sam glupa, primitivna životinja i uspio sam se pomiriti s tim. Daje li mi to neku prednost nad ostalima koji su još slijepi? Po mome mišljenju, neku malu prednost ipak da.

Autor: Boris Kvaternik

Neugodan susret s odrubiteljicom glava

Svi smo mi barem u jednom trenutku našeg obaveznog obrazovanja čitali Juditu Marka Marulića. Neki su je, naravno, možda izbjegli, namjerno ne pročitavši to djelo. Ali svakako im se nalazila u programu. A usudio bih se ići tako daleko i ustvrditi da je većina prosječne djece i tinejdžera na neki način „lažirala“ svoje iščitavanje Judite, bilo prepisivanjem na testu, konzultiranjem raznih vodiča kroz lektiru za lijenčine, nepojavljivanjem na satu, čitanjem svake pete stranice, i tako dalje.

Naime, problem je u tome što su nam ta djela nerazumljiva i strana. Čak i većini prosječno i natprosječno obrazovanih Hrvata jezik djela naše renesanse, baroka i nekih ranijih perioda potpuno je nepristupačan.

To je jedna strana problema s našim kurikulumom iz nastave hrvatskog jezika i književnosti za osnovne i srednje škole. Drugi dio problema jest taj da kurikulum, usprkos toj veoma očitoj činjenici, inzistira na tome da djeca čitaju Juditu i slična djela, jer to je, kažu oni (i to opravdano), kamen temeljac hrvatske književnosti.

No, ono što je rezultat takvog nepopustljivog inzistiranja na djeci posve nerazumljivom jeziku naše književne tradicije jest sve manji broj mladih ljudi kojima se ne povraća od samog spomena lektire i knjiga.

Ta, pogledajte samo ovo:

„Dokla dohodeći svi se dosabraše,
misec jur sviteći drugoč se kazaše
Tankorog hojaše, kakovno biše bil,
kada tuj pristaše parva čela svih sil.“

Jezik Marulićeve Judite jedna je verzija starog hrvatskog dijalektalnog govora koji je nastao pod izravnim utjecajem svoga pretka, starocrkvenoslavenskog jezika. U najmanju ruku, potrebno je temeljito poznavanje i razumijevanje povijesti hrvatskog jezika da bi se s razumijevanjem čitalo Juditu i slična djela. No, ipak se inzistira na tome da je Juditu primjereno davati osnovnoškolskoj i srednjoškolskoj djeci, ostaviti ih same da se hrvu s jezikom koji nerijetko do ruba očaja dovodi i studente povijesti hrvatskoga jezika.

I onda smo svi mi, knjiški ljudi, u potpunom šoku kada vidimo da popularnost književnosti vrtoglavo opada sa svakom novom generacijom!

Pa dobro, dosta smo jadikovali. Pitanje je - što bi se konkretno moglo poduzeti u vezi s ovom problematikom, kada bi to netko relevantan imao volje i provesti u praksi?

Ukinuti Juditu iz nastavnog programa?

Ma koliko se to u ovom trenutku beznađa činilo logičnim rješenjem, to je ipak jedno barbarsko rješenje koje će samo doprinijeti osiromašivanju iskustva budućih generacija o književnosti općenito, kao i o vlastitoj povijesti.

Ono što se, uslijed svega toga, nameće samo od sebe jest beskrajno logično, a opet toliko šokantno za okamenjene strvine u školskim foteljama.

Treba prevesti prokletu Juditu. I sva slična djela. Treba ih prevesti na suvremeni hrvatski jezik, tako da budu pristupačna svima.

Sad, uvjeravam vas da bi svaki prosječni profesor hrvatskog jezika na ovakav prijedlog potpuno popizdio. Nazvao bi ovakvu inicijativu barbarizmom, populizmom, skrnavljenjem našeg vlastitog jezika i naše vlastite povijesti, i tako dalje...

I ne bi bio potpuno u krivu.

No, ono što oni ne vide, a svatko nepristran jednostavno treba vidjeti jest to da izbor nije DA ili NE, tj. u ovom slučaju izbor nije samo između potpunog zaboravljanja jezika Marulićevog izvornika i krutog inzistiranja na istome.

Ono što se nameće kao veoma elegantno rješenje su izdanja Judite (i svih sličnih djela) u dvojezičnim knjigama.

Razmislimo na trenutak o tome. Mnogo je dvojezičnih izdanja u našim knjižarama. Posebno se filozofska literatura odlikuje ovim pristupom. Zašto to ne primijeniti i na našu povijesnu književnost i ne popularizirati ju? Na jednoj strani izvorni tekst, na drugoj strani profesionalan prijevod na današnji standardni Hrvatski jezik - problem riješen!

Na taj način, imali bismo najbolje od obje solucije - djeca u osnovnim i srednjim školama imala bi pred sobom razumljiv tekst u koja bi se mogla udubiti bez frustracije i osjećaja inferiornosti, a s druge strane, oni bi napredniji mogli pokoji stih usporediti s originalom, da dobiju „okus“ Marulićevog govora i na taj način ne ostanu zakinuta za to važno iskustvo.

To bi posve sigurno rezultiralo ponovnom popularizacijom nekih prevažnih djela naše književne povijesti, kao i popularizacijom književnosti općenito u novim generacijama učenika. No, dakako, takva inicijativa naišla bi na žestok otpor. Ako se ne varam, neka ovakva izdanja već i postoje, ali se gotovo nikad ne koriste u obaveznoj nastavi. Tradicionalni profesori i istraživači naše književne baštine ovakvu bi inicijativu sabotirali, nastojali ju ukinuti, a djecu koja bi se služila prijevodima vrlo vjerojatno i rušili na ispitima zbog „varanja“. Iznijeli bi najvjerojatnije neke od idućih argumenata protiv ovog prijedloga unaprjeđenja kurikuluma:

a) Idenjem niz dlaku novim generacijama, oduzimamo im priliku razvijanja analitičkog mišljenja i samoinicijativnosti pri istraživanju teksta.

Odgovor: Idenjem niz dlaku novim generacijama, u nekim slučajevima im sigurno činimo medvjeđu uslugu i zakidamo ih za intelektualni razvoj. No, ne i u ovom slučaju, i to iz jednostavnog razloga - ako djeci ne prilagodite neko prastaro književno djelo, ona ga u ogromnoj većini neće niti pročitati, a oni koji će se mučiti s čitanjem, neće razumjeti 90% pročitanog. Kako itko može tvrditi da doprinosimo intelektualnom razvoju djece tjerajući ih da čitaju s nerazumijevanjem, ili ih primoravajući da od nekog povijesno važnog djela jednostavno dignu ruke? Čitanje razvija intelekt, bez obzira čitala djeca izvornik ili neku „blasfemičnu“ novu verziju. Ako djeci ogadimo čitanje, priča o razvoju intelekta staje sada i ovdje.

b) Mijenjati jezik izvornika nekog našeg djela je barbarski čin, kvarenje izvornog djela.

Odgovor: Mijenjati izvornik nekog povijesnog djela moglo bi se nazvati barbarskim činom u većini slučajeva, ali ne i u ovom. Jer, kao što ste vidjeli, predložio sam verzije naših starih djela koje bi uz moderni prijevod čuvale i izvorni tekst. Sad kada smo to ponovili, reći ću i to da je puno veći barbarizam svjesno dopustiti da neko važno djelo proguta zaborav, nego uložiti svjestan napor u njegovu reaktualizaciju. Djelo koje je zaboravljeno kao da i ne postoji, kao da je spaljeno.

c) Mi, profesori, nismo tu da bismo književnost pokušali učiniti popularnom, već da podučimo djecu činjenicama.

Odgovor: Vi, profesori, posve sigurno jeste tu da biste popularizirali književnost, kao i kritičko mišljenje i znanost općenito. Bez te tendencije vaša profesija ne vrijedi ni pišljiva boba jer stvara generacije koje mrze sve što ima veze sa školom, obrazovanjem ili intelektom. To je naša stvarnost i naša sadašnjost, a zaslugu možemo pripisati samo vama. Ako mi ne vjerujete, prošetajte Savskom vikendom oko 12 u noći i recite mi jeste li promijenili mišljenje o trenutnom mentalnom sklopu hrvatske mladeži.

d) Jezik Judite i sličnih naših djela jest hrvatski jezik, i apsurdno ga je prevoditi jer je on Hrvatima razumljiv.

Odgovor: Reći da se Judita i slična djela ne smiju prevoditi jer su pisana nekom varijantom hrvatskog jezika jednostavno je neartikulirano inaćenje. Činjenica je da s tim djelima imaju problema i studenti hrvatskog jezika i književnosti, koji su posvetili svoj profesionalni interes tim djelima. S obzirom na to, očekivati od osnovnoškolaca i srednjoškolaca da razumiju dotična djela bez pomoći jednostavno je profesionalna lijenost. Biste li dali osnovnoškolcu da čita neki staroslavenski brevijar iz 11. stoljeća, jer je i to dio naše povijesti i našeg jezika? Susresti se sa starohrvatskim govorom djeci je jednako kao pokušati razumjeti Makedonski bez pomoći. Čemu to doprinosi, osim održavanju nekakve besmislene i ustaljene tradicije?

Stvar je u načelu vrlo jednostavna. Ili će se starija hrvatska književnost prilagoditi novim vremenima, pritom ipak čuvajući spomen na izvornike, ili će u potpunosti postati irelevantna, kao da je nikad nije ni bilo. Stoga se dozovimo pameti i olakšajmo djeci susret s Juditom. Neka od tog susreta ne strahuju, kao da se osobno moraju susresti u okršaju s tom odrubiteljicom glava. Neka taj susret bude intrigantan. I prije svega razumljiv. Inače je Marulić uzaludno trošio tintu.

Autor: Boris Kvaternik

O anarhizmu, policijskoj represiji i ljudskoj slobodi

Sinoć sam iz radoznalosti otišao na tribinu koja je bila posvećena temi policijskog nasilja. Moju znatiželju je pokretalo to što sam htio čuti na koji način će svi ti radikalniintelektualci podbaciti, potpuno propustivši poantu vlastite rasprave.

Nisu me razočarali.

Naime, na tribini sam dva sata slušao o tome kako su ljudi modernog svijeta porobljeni od strane represivnog aparata čija je najbazičnija manifestacija sile upravo policija.

Na stranu to što si policija često zaista i dopušta nevjerojatne drskosti i nasilje nad osobnom slobodom, to uopće nije upitno. No, prema mišljenju tog skupa samoprozvanih slobodnjaka i anarhista, upravo su policija i represivni aparat općenito glavni krivci kronične neslobode današnje prosječne ljudske individue.

U jednom trenu, pri kraju rasprave, imao sam potrebu neplanirano dići ruku i reći kako je ta teza, u svojoj osnovi, sranje.

Ono što sam rekao bilo je otprilike sljedeće:

"U redu, Razumijem da je ova tribinasazvana kako bi se raspravilo o problemu policijskog nasilja i represije. No, smatram da se kroz cijelu ovu raspravu provlači jedna podtema koja je zapravo esencijalna, a to je pitanje individualne ljudske slobode kao takve. Želio bih sada da svi na trenutak zamislite kako bi bilo da recimo sutra cjelokupna policija i takozvani represivni aparat nestanu, kao da ih nikad nije ni bilo, a da sve ostalo u našem društvu ostane identično kao sada. Što bismo dobili? Dobili bismo društvo u kojem ljudi i dalje provode svoje vrijeme zarobljeni unutar ekrana svojih smartphone-ova, dobili bismo ljude opsjenute kupovinom skupih automobila, ljude bolesne od želje za jebanjem pod svaku cijenu, ljude kojima svakodnevnicu diktira novac i posjedovanje općenito, ljude koji provode svoje slobodno vrijeme u trgovačkim centrima... Mislite li zaista da bismo tada bili slobodni? Ono što želim reći je to da nas u suštini ne porobljava nikakav represivni aparat, nikakva policija. Nema potrebe za time. Mi ljudi vlastiti smo porobljivači, zatočujemo sami sebe na dobrovoljnoj osnovi već tisućljećima, otkad postoji bolesna ljudska ambicija i želja za posjedovanjem. Mi smo svi vlastiti represivni aparati."

Naravno, nisu shvatili poantu. Počeli su bučiti i dokazivati mi da su propaganda i represija ono što stavlja te nikad zadovoljive ljudske potrebe u našu glavu.

Naravno da u današnje vrijeme instant-slave i Big Brothera takve tendencije dolaze do izražaja. Ali nisu shvatili da je problematika o kojoj im ja govorim univerzalna, i nevezana za današnju političku i društvenu situaciju, jer ljudi su sebe porobljavali vlastitim željama i apetitima, posjedima i ambicijama još od Antike, drevnog Egipta, i jebenih kromanjonskih pećina.

Nisu to mogli prihvatiti, pa čak niti razmisliti o tome što su čuli, jer su slobodoumni intelektualci zapravo ekstremno jednoobrazni ljudi – prihvaćaju svaku inovaciju dok se ne kosi s njihovom privatnom ideologijom.

Ljudska karakterna greška koja nas tjera da nikad ne budemo zadovoljni onim što trenutno jesmo i što trenutno imamo, i na kojoj se temeljim cjelokupna povijest, naš je zatvor. Dobrovoljno smo stali u njega i zaključali rešetke. Državna ideologija samo stražari pred vratima ćelije.

Da su priznali kako nema krivca za njihov vlastiti osjećaj neispunjenosti, skučenosti i neslobode doli njih samih, njihovi bi aktivistički razgovori izgubili svaki smisao i umjesto da izigravaju slobodoumnu mladež, trebali bi zapravo i mrdnuti guzicom i napraviti jedan zaista radikalan rez – poraditi sami na sebi i na svojim navikama. Državna propaganda ne stavlja u nas nikakvu želju ili nagon kojeg izvorno već nije bilo u nama – ona samo podmuklo podjaruje vatru, no mi smo ti koji su prvotno unijeli otrov u sebe, a ne netko drugi.

A to se ipak ne može dopustiti, zar ne? To je reakcionarno i nimalo kostruktivno razmišljanje koje neće utjecati na promjenu u svijetu i emancipaciju ljudskih bića.

Zar ne?

Zar ne?

Autor: Boris Kvaternik

O kvocijentu inteligencije, nacizmu i elektrošokovima na bebama

U jednom trenutku života, gotovo se svatko od nas zapita što je to u nama ljudima što nas čini toliko posebnima, stavljajući nas iznad životinja na nekoj imaginarnoj ljestvici superiornosti. Većina nas si kad-tad postavi to pitanje, no zapravo mali postotak ljudi zađe u tu problematiku dovoljno duboko i nastavi prema otkrivenim zaključcima ravnati svoj osjećaj za etički ispravne postupke.

Odgovor koji je "na prvu loptu" očit jest da se ljudi od životinja razlikuju prema svojoj sposobnosti za apstraktno mišljenje (kreativnost, planiranje, teorije, koncepti, jezik) koje u kombinaciji s našim također jedinstvenim umnim kapacitetom za logičko povezivanje činjenica tvori onu našu osobinu koju nazivamo ljudskom inteligencijom.

Zaista, ljudi se od životinja nedvojbeno razlikuju prema stupnju inteligencije koji su dosegli evolutivnim procesom. No, pravo pitanje koje se ovdje javlja jest - ako smo sa životinjama slični po svim ostalim ključnim osobinama osim po povišenom stupnju inteligencije, što nam daje pravo da tu istu inteligenciju smatramo opravdanjem za iskorištavanje životinja?

Ljudi misle: "Pa dobro, inteligentniji smo od svake druge žive vrste na zemlji - to nam sigurno daje nekakvo moralno prvenstvo da stavimo svoje potrebe ispred potreba "običnih" životinja". Pri tom zapravo sugeriraju jedan veoma opasan zaključak - živa bića s većim stupnjem inteligencije više su važna u prirodnom poretku i imaju veće pravo na život.

Zamislimo na primjer jedan hipotetski stol. Na tom stolu nalazi se ljudska beba i odrasla čimpanza. Na jednom od njih dvoje potrebno je učiniti važan medicinski eksperiment koji uključuje puštanje strujnih udara direktno u mozak. Čimpanze su dokazano inteligentne kao ljudska djeca od 3-4 godine. Čini li se moralno opravdanim izmrcvariti bebu jer je njezin stupanj inteligencije niži?

"Nikako", reći će pobornici eksperimenata na životinjama: "Taj je primjer potpuno pogrešan jer propušta uzeti u obzir to da ljudska beba u sebi ima potencijal razvijanja prosječne ljudske inteligencije od otprilike 110 IQ bodova, čemu se niti jedna čimpanza ili neka druga životinja nikad ne može ni približiti. Stoga je dobrobit životinje i dalje manje važna."

To je logična primjedba. No, to nas vodi do idućeg hipotetskog primjera.

Ovog puta na stolu za vršenje eksperimenata imamo jednu svinju, inače jednu od najinteligentnijih domaćih životinja, a uz nju imamo i mentalno zaostalog čovjeka. On nije sposoban samostalno se hraniti, samostalno vršiti nuždu, samostalno hodati, itd - no njegovo tijelo još je uvijek potpuno sposobno percipirati bolne podražaje. To je čovjek čije je stanje ireverzibilno. Nikad neće biti ništa inteligentniji nego li je sada. Njegova inteligencija bit će zauvijek ispod inteligencije prosječne životinje.

Prema do sad izrečenim argumentima, bilo bi potpuno etički ispravno vršiti veoma bolne medicinske eksperimente na takvim osobama. No, što nas sprječava da to činimo? Sprječava nas suosjećanje, koje je u svojoj srži licemjerno. U jednu ruku, pobornici vivisekcije se, kao i ostali eksploatatori životinja, pozivaju na inteligenciju kao ključan čimbenik koji postavlja ljudska bića kao dominantni oblik života koji može sebi podrediti životinjski svijet, a s druge se strane užasnu i osjećaju moralno gađenje kada se taj isti argument primijeni na našu vrstu.

Netko bi mogao upitati: "Pa dobro, ali kakve veze ovakav primjer ima sa stvarnošću? Nikom ne bi niti palo na pamet iskorištavati mentalno hendikepirane ljudske jedinke za brutalne medicinske eksperimente, pa zašto to onda uopće i spominjati u raspravi?" To nije točno. Postoji jedan pokret koji je u svoje vrijeme nadaleko i naširoko propagirao i prakticirao vršenje eksperimenata na mentalno zaostalima i na svima za koje je bilo smatrano da posjeduju niži stupanj inteligencije. Ime tog pokreta jest nacizam.

Sugeriram li ja to da se medicinski eksperimenti na životinjama mogu nazvati vrstom nacizma? Apsolutno, jer se, kako smo pokazali, temelje na istoj logici i istim etičkim argumentima - inteligentnije vrste imaju pravo iskorištavati ostale.

Koji bi onda bio ispravan odgovor na dilemu s mentalno zaostalim čovjekom i svinjom koju smo postavili u našoj hipotetskoj situaciji? Koga bi bilo "ispravnije" žrtvovati za napredak znanosti?

Ako želimo biti imalo dosljedni, jedini je logični zaključak - nikoga, ili oboje. Želio bih da se u ovom trenutku zapitate koliko bi vas bilo spremno poduprijeti eksperimente na mentalno retardiranoj djeci.

Svinje osjećaju bol. Umno zaostali ljudi osjećaju bol. Bebe osjećaju bol. Ribe osjećaju bol. Slonovi osjećaju bol. Skitnica pred vašim kućnim pragom osjeća bol. Kokoš koju ste imali za večeru osjećala je bol. Prosječni muškarac ili žena osjećaju bol. Inteligencija ne bi trebala biti baš nikakav argument za poticanje iskorištavanja drugih živih bića, tim više što mi, kao ljudi, jedini imamo mogućnost etičkog sagledavanja svijeta oko sebe. To znači da jedini imamo mogućnost svjesno odlučiti izbjeći nepotrebnu patnju.

U današnje vrijeme znamo da nam mesna hrana nije potrebna da bismo preživjeli, već da je štetna za naš organizam. U današnje vrijeme znamo da postoje mnogo pouzdanije metode za medicinska testiranja od eksperimenata koje provodimo na životinjama i koji su u prošlosti nerijetko polučivali znanstvene zaključke koji su se naknadno pokazali potpuno neprimjenjivima na ljudskom organizmu. U današnje vrijeme znamo da industrija prehrambenih namirnica životinjskog porijekla i farmaceutska industrija uzrokuju uvjerljivo najveći stupanj zagađenja cjelokupne planete, a nužno uključuju i neviđeni stupanj i razmjer okrutnosti prema živim bićima da bi se dobio gotovi proizvod. No, svejedno inertno nastavljamo podržavati takve prakse jer smatramo da na to imamo pravo - zbog svoje inteligencije.

Procjenjuje se da je samo farmski uzgoj životinja odgovoran za preko 50% svih svjetskih ekoloških onečišćenja, dok je, za usporedbu, cjelokupni svjetski promet odgovoran za 13% stakeničkih plinova. Recite mi, molim vas, koliki je pretpostavljeni kvocjent inteligencije nekog bića koje svojevoljno odabire uništenje jedinog životnog staništa koje ima na raspolaganju – cijelog planeta? Je li veće ili manje od inteligencije prosječne krmače?

Inteligencija je, prije svega, veoma relativan pojam, podložan svakovrsnim subjektivnim tumačenjima. Mi, ljudska vrsta, savršen smo primjer za to.

Autor: Boris Kvaternik

O vrištanju kupusa i salati od mačića

Danas se želim dotaknuti jedne važne i zapostavljene kulturnjačke teme. Radi se o etici prehrane, koja je najizravnije povezana s kulturom življenja.

Kada neka tema izaziva ogorčeni otpor javnosti, to obično znači da se radi o društvenom tabuu koji je uspio poškakljati kolektivni organ za ćudoređe. Bezumni, pretjerano emocionalni i neargumentirani otpor najbolji je pokazatelj neke duboko usađene kolektivne krivnje ili srama.

Kad sam god u svojem okruženju prisustvovao nekoj raspravi o neetičnosti jedenja životinja, u pravilu se uvijek našla osoba koja je, zalažući se za opravdanost mesne prehrane, iznosila jedan argument koji je toliko smješan i patetičan da zaslužuje posebnu pozornost.

Naime, u takvim raspravama uvijek se nađe neka individua koja, sva sretna što je pronašla "puknuće" u biljožderskoj etici, ispali nešto poput: "Da, a što je s biljkama? I one osjećaju! To je znanstveno dokazano! Ako se zalažete za empatiju prema životinjama, a jedete bilje, vi ste najobičniji licemjer!"

Ne mogu dovoljno naglasiti koliko se ovaj argument često koristi, i s kolikom ozbiljnošću se iznosi. To je s jedne strane smiješno, no s druge je strane upravo užasavajuće jer ukazuje ili na svjesno ignoriranje znanstvenih činjenica, ili pak na nedostatak elementarnog, osnovnoškolskog znanja iz biologije u našem narodu.

Da odmah istjeramo stvari na čistac, prije nego li se pozabavimo psihološkom pozadinom iznošenja ovog argumenta. Biljke NISU u stanju osjećati bol. Razlog za to je jasan i neosporan – biljke nemaju živčani sustav, kao niti ništa slično živčanom sustavu što bi zamijenilo njegovu funkciju. To se, vjerujem, i dalje uči u prvim razredima osnovne škole.

Biljke JESU živa bića, u smislu da su samodostatna – razmnožavaju se, rastu, propadaju. No, one nisu sposobne iskusiti bol. Istraživanja na koja se neupućeni raspravljači pozivaju doista postoje, no njihovi su zaključci sramotno iskrivljeni, vjerojatno uz pomoć medija. Navodno, izmjerena je frekvencija koju biljke emitiraju nakon što ih se reže, što je veoma znanstveno istog trena poistovjećeno s "vrištanjem" od boli. Koje li sprdnje. Već površnom pretragom interneta, koji je danas svima dostupan, može se doznati prava pozadina spomenutih istraživanja – pri rezanju dijelova biljke, moguće je da iz nje izađe određena količina plina koji pri svom proboju izaziva spomenutu frekvenciju. Toliko o vrištanju.

Također, istina je da bilje reagira na vanjske podražaje – toplinu, dodir, ponekad čak i muziku. No, to dokazuje njihovu sposobnost osjećanja boli jednako kao što vanjski input koji izaziva reakciju u računalu dokazuje da vaš laptop osjeća bol kad ga udarite. Slobodno se može ustvrditi da bi, kad bi ipak bilo otkriveno da biljke osjećaju bol, to oborilo cijelu teoriju evolucije. Zašto? Zato što teorija evolucije počiva na principu zvanom "preživljavanje najjačih", što podrazumijeva da evolutivni proces nije nasumičan, već se događa selekcijom osobina najkorisnijih za opstanak neke vrste. Promislimo na trenutak koliko bi koristi od osjećanja boli imale biljke koje su nesposobne pobjeći pred prijetnjom, ili se pokušati boriti protiv vanjskog utjecaja koji im zadaje bol. Jednostavno, ukoliko biljke osjećaju bol, teorija evolucije prestaje vrijediti jer se time dokazuje da je evolutivni proces potpuno nasumičan i besmislen.

Zašto je toliko bitno pitanje o mogućnosti osjećanja boli u određenih životnih oblika? Zato jer cijela etika počiva na svjesnom poštivanju interesa drugih bića. Biće koje ne može iskusiti bol, ne može imati niti osnovne interese jer ne može biti povrijeđeno. Sva bića koja osjećaju bol žele živjeti bez boli, od riba do ptica, od svinja do mačaka, od žaba do čovjeka.

Stoga ljudi koji se uporno trse skrenuti pozornost na navodnu bol koju nanosimo biljkama zapravo imaju veoma priprostu motivaciju – utišati svoju savijest. Po njima, ukoliko ni na koji način nije moguće izbjeći nanošenje boli, pa čak i ako jedemo salatu od rajčica, onda se užasi koje nanosimo desecima milijardi životinja godišnje mogu relativizirati. Ukoliko pretpostave da glavica kupusa vrišti od boli dok je se reže, lakše im je poistovjetiti salatu od kupusa sa salatom od piletine. Svakome bi normalnom čovjeku, s druge strane, trebala biti jasna moralna razlika između rezanja kupusa i rezanja pileta nožem. Ili psa. Ili čovjeka. Svi oni dijele istu karakteristiku – osjećaju bol. Kupus ne.

Nakon svega rečenog, posebno je zanimljivo istaknuti da nikad ne poistovjećujemo npr. rezanje pileta s rezanjem mačića. Može li mi itko reći koja je realna razlika između klanja svinje i klanja psa? Za razliku od bilja, ta dva životna oblika osjećaju bol potpuno isto kao i ljudi. No, ako jedemo svinje, kokoši i ribe, trebalo bi nam biti sasvim prihvatljivo pojesti salatu od mačke, a TO pak doživljavamo kao neoprostivo barbarstvo, i govorimo o Kinezima kao o okrutnim zvijerima i neljudima, dok nam se krv i mast cijede s brade.

Autor: Boris Kvaternik

Pijanstvo putovanja

U ovom trenu je 3:51 ujutro. Subota, 7. 5. Nalazim se u autobusu koji me vozi prema otoku Viru na par dana odmora. Na krilu mi je moj vjerni laptop. Prethodnih pola sata proveo sam gledajući na njemu prljavu japansku pornografiju, dok su neznane ulice šišale pokraj mog prozora. Onda sam, potaknut apsurdnošću ove situacije, shvatio da vam imam za reći nekoliko riječi o kulturi putovanja.

Siguran sam da i vi, baš kao i ja, poznajete barem nekoliko cestovnih ovisnika. To su oni ljudi koji jednostavno ne mogu izdržati više od nekoliko mjeseci u istoj državi, pa manijački lete amo-tamo nebom poput muha govnara, bicikliraju u Češku kako bi se napušili na nekom glazbenom festivalu, ili brodom plove u Egipat. Kako god bilo, stalno su u pokretu, i svugdje im je bolje nego kod kuće.

Nemojte me krivo shvatiti, Hrvatska doista jest užasna i prezira vrijedna država – no, nikad nisam razumio što se ti ljudi zapravo nadaju naći negdje tamo vani, u tom „širokom“ svijetu? Koji je njihov cilj?

Očito je da se nadaju naći nešto, jer se uvijek sa svojih putovanja vraćaju gotovo opijeni dojmovima koji se uglavnom svode na jedan te isti zaključak – tamo vani nije kao kod nas.

Doista? Nikad to nisam uspio progutati. Što to točno nije isto kao kod nas? Diljem cijele ove male nesretne plave loptice koja se kotura debelim crijevom galaksije događaju se iste nepravde i užasi. Ljudi se svugdje dosađuju, političari su svugdje proždrljivi strvinari, svugdje ima gluposti, nasilja, bezumnog zagađivanja prirode, seksualnih perverzija, bljutavih slatkiša, zgodnih no praznoglavih djevojčica, silovanja, klanja ljudi za profit ili iz puke zabave. Svugdje su vam kupljene cipele obaveno barem pola broja premale, svugdje nailazite na potpuno prosječne ljude koji si umišljaju da su nešto posebno, svugdje nailazite na ispijene ovisnike po gradskim vežama, nailazite na bezobrazne činovnike odustale od života. Hranu posvuda špricaju pesticidima, posvuda ima nacionalizma i pedofilije, ljudi su iste glupe zvijeri prema kojem god se dijelu zemaljske kugle zaputili. New York, Madagaskar, Ceylon, New Delhi, Kyoto, Pariz, New Orleans, Prag, Maroko, Bratislava... Ukoliko niste potpuno slijepi, morali biste shvatiti da među njima nema nikakve esencijalne razlike. Užas ljudske vrste je univerzalan.

I onda se pitam – pa dobro, što to moje poznanike tjera na bacanje tolikih novaca i konstantno putovanje u daleke predijele, samo da bi vidjeli isti stari užas? Oni su konstantno u pokretu, ta ih njihova ovisnost izjeda i ne dopušta im predah.

Dobro razumijem potrebu za povremenom promjenom vlastite okoline, štoviše, bez toga ne bih mogao ni sam preživjeti. Pa ipak, smatram da je putovanje od 20 kilometara jednako vrijedno kao i ono od 2000 kilometara. Smatram da nam naše neposredno okruženje pruža toliko neistraženih predijela i čarobnih malih otkrića i dogodovština da mi se čini bezumnim tratiti toliko vremena i novaca na putovanje svijetom. Ionako će ih iste ljudske i društvene mane dočekati kamo god pobjegli. Stoga, ako osjećaju potrebu za promjenom okoline, mogli bi istražiti što se krije iza prvog ugla.

Stvari koje ne vidimo sputani okovima svakodnevnice mnogo je tragičnije ne upoznati nego ne upoznati npr. ljude i običaje u Turskoj.

Ti vječni putnici kao da su zaluđeni nekom romantičarskom idejom o mistici egzotike, ili kao da jednostavno pokušavaju pobjeći sami od sebe, što im, suvišno je reći, neće nikad poći za rukom, ma koliko daleko otputovali. Možda sam zaista samo neuka balkanska seljačina, no čini mi se potpuno istinitim da su ljudi koji su u konstantnoj potrazi za potpuno novim i stranim životnim sredinama u suštini veoma nezadovoljni samima sobom. Kao da se nadaju negdje drugdje pronaći onaj djelić duše koji im je netko ukrao. E pa, žao mi je, ali neće. Vratit će se kući prevareni. Zašto? Zato jer čovjek koji nije sposoban vidjeti nešto više od obične svakodnevnice u svojoj neposrednoj okolini potpuno sigurno neće imati dovoljno razumijevanja da bi spoznao nešto više o samom životu niti u Pekingu, ili bilo gdje drugdje.

Dok pišem ove retke, kao što sam već rekao, ja putujem na Vir. Bio sam tamo preko deset puta. Smatram da mi je samo jedan život prekratak da ikad upoznam svaku njegovu tajnu, stoga ga mogu posjetiti i stotinu puta a da se tamo nikad neću početi dosađivati, i neću osjetiti nezadovoljstvo svojom pozicijom, te poželjeti da sam negdje dalje od toga.

Neka od najljepših putovanja u mome životu, koja su mi najviše otvorila oči za druge ljude i za svijet u cjelini, bila su putovanja u Gornji Dragonožec i Zabok, te jedno gradsko putovanje na kojem sam jednostavno slijedio tok jednog potoka od Donjeg Vrapča do Jaruna.

Putovati doista znači upoznavati sebe, no današnji ljudi uglavnom putuju tako da se na putovanjima rasipaju uokolo bez ikakvog fokusa, ostavljajući u svakoj državi neki djelić sebe. Oni su kao labave slagalice čiji djelići otpadaju i gube se diljem svijeta.

Završit ću ovo izlaganje jednom pjesmom koju sam bio napisao na nekom od svojih „putovanja u blizinu“, jer poezija govori više od proze.

PIJANSTVO PUTOVANJA

Divlja raskoš inače nedohvatljivih dojmova,

Utisak pomahnitale polifonije slobode,

Prizori s dalekih razglednica napokon oživljuju,

Teku poput filma koji možeš udahnuti i opipati

Da, putovanje je slično pijanstvu,

Ono iscrpljuje i odmara,

U njemu mahnitaš i klijaš,

Kroz njega ljubiš iako nemaš nikoga

Putovanje udaljava od ustaljenosti doma

I gotovo na silu baca te u vihor tvoje osobe

Ližući jezikom prašnjave putove

Konačno postajem i ljubav, i seks, i ugriz

Daleko ili blizu - nema nikakve važnosti,

Sve dok te kretanje dovodi

Do neiskušane staze posvećene divljaštvom

Čak i najmanjeg otkrivenja.

Autor: Boris Kvaternik

Pišem što hoću: kolumna o pisanju kolumni

Danas želim napisati kolumnu o pisanju kolumni. Cilj će biti:
a) objasniti što je to kolumna;
b) predložiti način za pisanje zanimljive kolumne;
c) iznijeti kritički sud o kolumnama kao o književnom žanru;
d) iznijeti vlastito iskustvo i pristup u pisanju tjednih kolumni.

Pa, počnimo. Ako Italo Calvino može postati književna senzacija napisavši roman o čitanju tog istog romana, onda ja možda mogu zaraditi pivu pišući kolumnu o tome kako pišem kolumnu.

Hrvatska Wikipedia definira kolumnu kao „esej određenog pisca koji nudi svoja osobna gledišta“, i kao „redovno ponavljajući članak ili rad objavljen u dnevnim novinama, časopisu ili drugoj publikaciji“, a od drugih oblika novinarstva se razlikuje po sljedećim karakteristikama: „redovna je značajka u publikaciji“, „upravljana je od strane autora“ i „sadrži izričito gledište ili mišljenje“.

Kolumne su nekad bile silno popularan književni žanr, i to čak ne tako davno. Ljudi su svaki tjedan s nestrpljenjem iščekivali novu kolumnu nekog poznatog pisca, kao što se danas napeto iščekuje novi nastavak meksičkih sapunica.

Danas je situacija drugačija, i više nema kolumnista koji bi se proslavili svojim kolumnama. Broj čitatelja koji vjerno prate neku kolumnu sve je manji, a posve sigurno više ne možete u tramvaju ili u parku čuti građane kako raspravljaju i svađaju se oko mišljenja iznesenog u nekoj trenutno aktualnoj kolumni

Moje mišljenje zašto je to tako veoma je jednostavno: kolumnisti su kolektivno izgubili muda. U kolumnama starih majstora sve je prštalo od strasti, žuči, čuđenja, protesta... Danas pisci općenito, a tako i kolumnisti, imaju jednu kolektivnu spisateljsku strategiju koju su uzdigli do statusa kulta – piši prosječno! Ničim nemoj uzburkati površinu. Ako pišeš kritiku, piši je po točno propisanim pravilima. Ako imaš originalnu ideju, umanji njezinu originalnost jer se nije dobro isticati inad prosjeka. Ako razmišljaš na drugačiji način, radije se u potpunosti ostavi pisanja jer nemaš šanse!

Urednici i kritičari, ti paraziti koji su isisali lešinu hrvatske književnosti, sada se roje oko trupla te i dalje diktiraju što je svakome raditi. To je veoma potrebno osvijestiti – šačica uredničkih budaletina kroji sudbinu kreativcima. To su isti ljudi koji već desetljećima uništavaju domaću književnost svojim imperativom prosječnosti, uz koji, dakako, idu i kumstva i poznanstva, ipak je ovo Hrvatska. Tko ne igra prema njihovim pravilima, vjerojatno će, poput mene, dočekati tridesetu bez objavljene knjige.

Da budemo jasni, urednici i kritičari ne čine to što čine zato jer su zli. Nema profita u tome da radiš zlo samo radi zla. Oni inzistiraju na prosječnosti nove hrvatske književnosti jer smatraju da je prosječnost najlakše prodati, i ima tu neke logike, barem teoretski. Najveći dio građanstva čine prosječni ljudi prosječnih razmišljanja – drugim riječima, živi leševi. Onda bi, prema nekoj unutarnjoj logici, bilo najlogičnije zadovoljiti književni ukus tog najvećeg postotka građanstva kako bi se prodao velik broj knjiga, zar ne?

Očito da ne. Jer, takva je urednička strategija proizvela generacije kojima se gadi i sama pomisao na čitanje knjiga. Prosjek rađa prosjek, a prosječnim se ljudima najmanje od svega čita o vlastitoj prosječnosti. Nitko ne želi biti prosječan, samo veliki dio ljudi ne vidi izlaz iz vlastite prosječnosti. Upravo zato su kolumnisti prošlih vremena bili tolike senzacije – bili su poput jebenih plamenih buktinja koje su svojom strašću i svojim bijesom osvjetljavale noć koja se nadvila nad grad!

Kada netko piše kolumnu, on zapravo proizvodi monolog koji pretendira postati dijalogom. Kolumnaje iznošenje kritičkog mišljenja, da. Ali ona bi trebala biti i više od toga. Ona bi trebala biti poziv na javnu debatu, bez obzira piše li o nečem aktualnom ili nečem univerzalnom. Kolumnisti koji samo iznesu svoje mišljenje, pritom izazivački ne bacivši crvenu krpu u lice čitateljstvu, i dalje se samo igraju prosjeka. Publiku treba razjariti, ražalostiti, nasmijati, zgaditi im se! Jedino tako počet će i sami misliti o nekoj temi i proizvoditi nove zamisli. Jedino tako kolumna će ostati ono što je izvorno trebala biti – sredstvo društvene angažiranosti.

Potrebno je odbaciti sve prokušane formule. Kada ja pišem kolumnu, to obično izgleda ovako.

Prvu polovicu dana provodim tražeći temu. Razmišljam o čemu bih mogao pisati dok se vozim u tramvaju, dok ujutro oblačim čarape, dok igram igrice na kompjuteru, dok masturbiram kao mladi majmun, dok idem na posao, dok kupujem kruh u dućanu. Ponekad posjetim i neki od internetskih portala s vijestima, ne bih li saznao što se događa u svijetu (ne gledam televiziju pa sam, za jednog kolumnista, poprilično neupućen u trenutna zbivanja).

Znam da sam pronašao svoju temu kada nešto u meni izazove agresivnu emociju. Kad me nešto nasmije do suza, zapanji me preko svake mjere, ili me razjari toliko da se osjećam spremnim nekoga rastrgati – tada znam da bih o tome trebao taj tjedan pisati.

Kada jednom imam temu, obično provedem barem sat vremena razmišljajući o njoj na način da u glavi vodim dijalog dvije strane koje o toj temi zastupaju različita stajališta. Posebno je korisno uživiti se u ulogu đavoljeg odvjetnika, tj. smišljati argumente za stranu koju znaš da nećeš zastupati u svojoj kolumni. To produbljuje vlastitu protuargumentaciju.

Nakon što se uspijem sam sa sobom posvađati i izvikati se na sebe u svojim mislima, spreman sam započeti pisati.

Pišem u jednom dahu. Ne stajem, ne prepravljam, jebeš sve – spontanost je ono što nam je danas potrebno više nego išta drugo. Nakon što iskucam tekst, još ga jednom ponovno pročitam u potrazi za gramatičkim greškama, i to je to. Naslov obično dodajem na samom kraju, jer dok započnem s pisanjem nikad nisam siguran gdje će me tok misli zapravo odvesti. Planiram simultano sa samim procesom pisanja, bez unaprijed zadanih skica.

Krajnji rezultat je uglavnom nešto upotrebljivo, i uvijek se tome iznova začudim. Doista je krasan osjećaj vidjeti kako iz tako konfuznog i neorganiziranog misaonog procesa izlazi nešto smisleno i strukturirano. To je osjećaj gotovo jednako dobar kao snošaj, vjerujte mi. Osjećate se kao tvorci mikrosvjetova s vlastitom unutarnjom logikom i vlastitim zakonitostima.

No, jedna je stvar na tako slobodan način kolumnu napisati, a druga stvar ju je objaviti, i to zbog zbog već prije spomenutog parazitskog sloja naše književnosti – urednika i kritičara. Sami ništa ne proizvode, već služe kao nevjerojatno visoka barijera koju trebate preskočiti želite li nekuda stići.

Na sreću, ovdje sam pronašao svoje utočište. Na ovoj stranici pišem što želim. Pa tako i kolumne koje se sastoje od praznog papira s naslovom i potpisom, kolumni o seksualnim fetišima, ili kolumni o pisanju kolumni. Hvala bogu što još uvijek postoje portali gdje ne vlada diktat cenzure i onog što se pristoji!

Tako bi to i trebalo biti posvuda, u nekom idealnom svijetu. Ukoliko nemate mogućnosti pisati točno ono što želite, onda ni nemojte. Nije vrijedno truda. S druge strane, ako vam se pruži prilika pisati i objavljivati tekstove kakve ste zamislili i kakvi vas vesele, ako ste u mogućnosti biti izdavani bez cenzure – onda zagrizite u to kao što pas zagriza u kost, i više ne puštajte! Čak niti pod cijenu da nikad ne uspijete objaviti tu toliko priželjkivanu knjigu jer ste se zamjerili svim živim kritičarima i urednicima – ne puštajte. Preotmite im tu kost iz ruke. To je vaša kost. Ako je potrebno, iščupajte im i ruku iz ramena, pritom si sami izranjavajući čeljust. Ali uzmite tu kost. Ne pristajte na ustupke. Tek onda imat ćete se pravo nazivati književnicima.

Autor: Boris Kvaternik

Podnožne dojke

S obzirom na to da je politička situacija u Hrvatskoj trenutno veoma ozbiljna, izgleda da u pogledu teme za ovotjednu kolumnu nemam previše izbora...

Stoga, naša će današnja tema, naravno, biti – seksualni fetiši.

I to ne bilo koji seksualni fetiši. Danas ćemo malo proćakulati o ljudima koji se skroz zajapure, počnu teško disati, i jedva čekaju da dođu kući kako bi mogli nasilno masturbirati jer su u gradu vidjeli kako netko skida tenisicu i otkriva golo stopalo čija se koža opsceno cakli na podnevnom Suncu.

Raspravit ćemo o ljudima koji se pale na stopala. Nema nam druge.

Prvo što treba ustvrditi jest da je fenomen seksualnog uzbuđenja stopalima mnogo uobičajeniji kod muške nego li ženske populacije. Stoga se unaprijed ispričavam ako među vama ima žena koje se moraju smiriti hladnim tušem kad vide muškarca u sandalama i ako se te čitateljice osjete pomalo zakinuto, jer pričat ću o ovom fetišu s muške točke gledišta.

Drugo što treba ustvrditi jest to da ovaj „neobičan“ fetiš među modernim muškarcima zapravo uopće nije ni rijetka ni neobična pojava. Štoviše, visoko je na ljestvici rasprostranjenosti.

Ovaj fetiš dolazi u nekoliko varijanti, ali sve se svode na isto – na sama stopala kao izvor žudnje. Tako imate one fetišiste koji vole njegovana stopala, dok druge pak pale što ona smrdljivija. Imate one koji vole vidjeti blato i prljavštinu na stopalima, druge pak izluđuju nožne narukvice i prstenje, a treći moraju vidjeti stopalo „ukoričeno“ nekim seksi cipelama. Neki vole promatrati kako se nožni prsti migolje, drugi vole vidjeti kako stopala gnječe različite predmete ili staju na ljudska lica. Postoji, dakako, i homoseksualna opsjednutost stopalima istog spola.

Zaboga, pa zašto bi nekoga uzbuđivale takve stvari?, sada se možda pitate. Stopala su prljava, smrdljiva, neugledna, izgledaju smiješno i pomalo odvratno, i uopće nisu seksi, kažete vi.

Pa, ne slažem se. Kao prvo, sve gore upućene primjedbe mogu se uputiti i guzici. No, to svejedno ne sprečava ogromnu masu muškaraca i žena da tu nakupinu mišića i sala iz koje ispuštamo izmet smatraju predmetom svog besramnog obožavanja.

Imam jednu teoriju o tome zašto stopala u današnje vrijeme rastu na listi rasprostranjenosti seksualnih fetiša, i želim vam je ovdje izložiti.

Naime, izgleda da stopala postaju nešto kao nove sise. Razmislite malo o tome. Stopala su gotovo uvijek prekrivena, i većina ljudi ne osjeća se posve ugodno kada pred ikim osim pred najbližima mora skinuti cipele i čarape. Stopala su zapravo tabu. Ona su dio tijela kojeg se sramimo, i koji prekrivamo pred osobama koje nam nisu jako bliske.

Neki od nas čak su zabrinuti i oko izgleda svojih stopala – jesu li prevelika, jesu li premala, jesu li simetrična, uredna, lijepo oblikovana, proporcionalna...?

Baš poput sisa. One također u većini društvenih prilika moraju biti pristojno prekrivene, pokazuju se samo posebno bliskim ljudima, njihovo izlaganje izaziva sram, a tu je i uvijek prisutna briga o njihovoj veličini i obliku.

Stopala, drugim riječima, danas postaju nešto poput podnožnih dojki.

Moje je mišljenje da su stopala postala toliko privlačan izvor žudnje jer ih držimo tabuiziranima – u većini društvenih situacija nije prihvatljivo biti bosonog. Većina nas ne zna kakva stopala ima netko koga srećemo svakoga dana.

Čovjek je po prirodi bolno znatiželjan. Znatiželja u njemu proizvodi tabue i pali plamen žudnje. Da od sutra svi počnu prekrivati svoje nosove malim komadom tkanine, uvjeren sam da bi kroz neko duže vremensko razdoblje nosofilija postala veoma raširenom pojavom.

Zaključak je da fetiš na stopala, kao i mnoge druge naše hirove, proizvode društvene konvencije unutar kojih smo se rodili. Stoga, idući put kad među svojim prijateljima (ili prijateljicama) otkrijete stopalne fetišiste, nemojte na njih gledati s odvratnošću ili podsmjehom, barem ništa većom odvratnošću ili podsmjehom od one s kojom biste promatrali nekoga opsjednutog dijelovima tijela poput dojki, obrva ili guzice.

I mi podofili smo ljudi, i zaslužujemo ljubav i pažnju, a ako vam u prolazu tenisica „slučajno“ odluči odletjeti s noge, vjerujte da vam tu lijepu gestu nećemo samo tako zaboraviti.

Eto.

Kara Marko.

Autor: Boris Kvaternik

Poezija u prozi i proza u stihovima

Danas ćemo se baviti nečim naoko banalnim, a što dovodi književne teoretičare (barem one pametnije) u pat poziciju, ostavljajući ih potpuno bespomoćnima. Bavit ćemo se kriterijima po kojima se razlikuje poezija od proze.

Razlikovati poeziju i prozu - pa od toga zaista nema ničega lakšeg, zar ne? Poezija je ono što je pisano u stihovima, to jest, to je ono kada ne ideš do kraja retka nego lupaš tipku „enter“ nešto češće nego li je to normalno. Zatim, poezija upotrebljava čudne riječi, sažeta je, njezin jezik je ekscentričan zbog prave poplave stilskih izražajnih sredstava, može ju se različito tumačiti jer je dvoznačna, a uglavnom se bavi osjećajima i nema „radnju“.

Nasuprot tome, proza upotrebljava pune rečenice i pišu ju do kraja retka. Jezik je običniji, svakodnevniji. Proza je puno duža od poezije. Ima stilskih sredstava i izražavanja osjećaja, ali to nije u središtu pažnje.

Eto, obavili smo ovaj zadatak. Čujemo se u idućoj kolumni. Bilo je lakše nego smo svi očekivali, zar ne?

E, kad bi barem bilo tako jednostavno. Prava istina jest to da je razgraničavanje poezije i proze jedan od težih problema cijele književne teorije.

Sve gore navedeno stoji samo u teoriji, no kada te kriterije primijenimo u praksi na nekim od reprezentativnih poetskih i proznih tekstova, vidimo da se takva argumentacija za razlikovanje proze i poezije raspada poput kule od karata.

Dakle, prosječno obrazovan čovjek bi vas upitao jel to vi njega zajebavate kada biste mu dali dva papira, jedan sa stihovima a drugi s rečenicama i odlomcima, i kada biste ga zatražili da vam kaže što je od toga poezija a što proza. Smatrao bi pitanje kretenskim, jer bi na prvi pogled mogao vidjeti što je pisano stihovima, a što nije. No, mnogi od nas, i profesori, i čitatelji, i književnici, često zaboravljamo da postoji i jedna „hibridna“ grana književnosti koja je točno na pola puta između poezije i proze. To je tzv. „poezija u prozi“. Ako želimo definirati gdje počinje poezija a prestaje proza, nužno moramo odgovoriti i na pitanja: gdje završava poezija, gdje proza, a gdje poezija u prozi? Kao što vidite, stvari se pomalo kompliciraju.

Što je uopće poezija u prozi? Kako razlikovati poeziju u prozi od obične proze ili obične poezije? Pitanje je zapravo veoma slično pitanju što razlikuje poeziju općenito i prozu općenito, a u ovom slučaju smo samo ukinuli kriterij da je poezija nužno pisana u stihovima.

Stvari postaju još nejasnije kada shvatimo da zapravo nemamo nikakve općevažeće kriterije za odgovaranje na ova pitanja. Ilustrirat ću to s par primjera.

Prvo imamo ulomak iz jedne pjesme Charlesa Bukowskog u prijevodu Borisa Marune:

izišli smo iz bara

jer smo ostali bez novca

a imali smo nekoliko boca vina

u sobi.

bilo je oko 4 poslijepodne

prolazili smo uz vatrogasno spremište

i ona započe

ludovati:

„VATROGASNO SPREMIŠTE! oh kako volim

VATROgasna kola, tako crvena

i inače! uđimo unutra!“

[...]

Dakle, pogledajmo koje od naših gore navedenih kriterija zadovoljava ovo djelo koje svi kritičari i publika smatraju poezijom. Kao prvo ono JEST pisano u stihovima. Ali na koji način? Doista, ovdje stihovi ne predstavljaju ništa osim nasumičnih prelazaka u novi red. Ništa se esencijalno ne bi promijenilo kada bismo gornje retke pretvorili u prozni zapis, usput samo dodajući nekoliko točaka, velikih početnih slova i zareza:

Izišli smo iz bara jer smo ostali bez novca, a imali smo nekoliko boca vina u sobi. Bilo je oko 4 poslijepodne. Prolazili smo uz vatrogasno spremište i ona započe ludovati:

„VATROGASNO SPREMIŠTE! Oh, kako volim VATROgasna kola, tako crvena, i inače! Uđimo unutra!“

Što se promijenilo? Ništa značajno, samo forma. Je li tako ova „pjesma“ postala proza? Je li ta „pjesma“ uopće i bila pjesma još dok je bila u stihovima?

Zatim, idući kriteriji koje smo spomenuli su ti da je poezija obično kratka. Ova pjesma proteže se na nekoliko stranica, ali da, mogli bismo reći da je „sažete“ forme u odnosu na neku kratku priču. Dakle, to je u redu. Ali što je s kriterijima da poezija mora koristiti nesvakodnevne izraze, da mora biti krcata stilskim izražajnim sredstvima, da mora biti dvoznačna i da se mora baviti osjećajima? Od svega toga ovdje nema baš ništa. Prema tim kriterijima, ova je pjesma potpuno prozaična. Ova pjesma kao da je zapravo „proza u poetskoj formi“. Čak ima i „radnju“. Ako smo ustvrdili da uz „poeziju u prozi“ sada odjednom postoji i nešto kao „proza u stihovima“, onda se nalazimo u još većim problemima.

Smije li neka poezija imati radnju kao priča? Zapravo, poezija s radnjom obično se naziva epskom poezijom. S druge strane, kada književnost dijelimo na liriku, epiku i dramu, u epiku tada spada i proza općenito. Epika je, dakle, svaka narativna književnost, djelo s radnjom, bez razlike radi li se o poeziji ili prozi.

Sad, kako odlučiti gdje na kraju trebamo svrstati ovu pjesmu? Pitanje izvanjske forme je zadovoljeno, ali pitanje unutarnje forme nije. Čemu dati prednost u važnosti, i na temelju kojih kriterija opravdati svoj izbor?

Toliko pitanja. Pa ipak, gotovo svi pjesnici, profesori ili izučavatelji Charlesovog djela potpuno će vam sigurno i samouvjereno reći da je ovo jedna PJESMA Charlesa Bukowskog.

Pređimo na sljedeći primjer, pjesmu Blaisea Cendrarsa u prijevodu Tomice Bajsića:

Crkvena lađa sagrađena je u španjolskom stilu iz XVIII. stoljeća

Svud je popucala

Vlažni svod izbijeljen od soli još uvijek nosi neke tragove pozlate

Svjetlost lanterne pada na sliku u kutu punu plijesni

To je crna Madona

Gusta mahovina i otrovne prugaste gljive osute točkama poput bisera prekrivaju kameni pod svetišta

Ima još i jedno zvono s latinskim natpisima

Ovo djelo također se iz nekakve meni neshvatljive inercije smjesta svrstava u poeziju, a veoma je očito da osim razlomljenosti u stihove ne posjeduje karakteristike djela koje bi itko nazvao „poetskim“. Ovo je gotovo novinarski zapis - hladan, objektivan, bez gotovo ikakvih ukrasa osim par epiteta. On služi suhom navođenju činjenica. To je opet nešto kao „proza u stihovima“.

Prijeđimo na još jedan primjer, kratku prozu manje poznatoga hrvatskog autora Alena Galovića:

Nakon dugo vremena zagledao si se u daljinu. Ukočen pogled zaustavljao je sve prizemne misli i još se pokušavaš sjetiti strašnih zvijeri o kojima si slušao u djetinjstvu. Ti si čuo pjesme o nesretnim ljubavima, o prokletim muškarcima koji na pogrešnim mjestima traže uzbuđenja, ti poznaješ glazbu o nesreći koja je posve nalik našoj nepokretnoj, muljevitoj i prljavoj sudbini.

Na otoku koji je volio glas debele pjevačice, kaže legenda, samo se u noćima punog mjeseca čuje rika lavova s Crnoga kontinenta. Tu noć nisi mogao dočekati. Za tijelo tvog jedrenjaka počele su prianjati školjke...

Odmah je očito da je ova proza puno više „poetska“ od prethodne dvije „pjesme. Zadovoljava gotovo sve „poetske“ kriterije: sažeta je, vrvi netipičnim izrazima, stilskim sredstvima, kompliciranim i dominantnim metaforama, potpuno je posvećena ljudskom unutrašnjem, duševnom svijetu i doživljaju, nema nikakvu klasičnu radnju u smislu protoka događaja u vremenu, i što je također veoma bitan kriterij, veoma je „kriptična“, što će reći, hermetična, nerazumljiva čitatelju, višeznačna. Čitatelj ne dobiva objašnjenja za tvrdnje koje su mu bačene u lice. Čak niti ne zna kome se autor obraća. Može samo nagađati i skrojiti svoje vlastito individualno tumačenje ovog teksta. Sve su to karakteristike čiste poezije. Drugim riječima, ovo je ta famozna „poezija u prozi“.

Na čemu nas to ostavlja? Teško je reći. Ono što smo do sad ustvrdili jest to da se sve karakteristike i poezije i proze mogu izokrenuti, ovisno od slučaja do slučaja. Kriteriji su nejasni. Mora li samo proza biti narativna? I epska poezija je narativna. Mora li poezija biti u stihovima? Poezija u prozi dokazuje da ne mora. Isto vrijedi i za „prozu u stihovima“. Ima li poezija isključivi monopol nad osjećajnošću i izražajnošću, te nad temama ljudske nutrine? Mnoga čisto prozna djela dokazuju da ne mora, primjerice romani Henryja Millera. Može li samo poezija biti hermetična i kriptična? Pročitajte neki od pomaknutijih postmodernističkih romana, primjerice „Goli ručak“ Williama Burroughsa i vidjet ćete da ne mora. Itd, itd.

Postoji li neka jasna granica između proze i poezije? Usprkos uobičajenim očekivanjima, izgleda da ne postoji.

Jedno od pokušaja rješavanja ovog problema je pokušati izraditi skalu „argumentacije po važnosti“, na taj način da ćemo gradirati već nabrojene argumente tako da ćemo u slučaju poezije veću „težinu“ dati „unutrašnjoj formi“, a u slučaju proze ćemo prednost dati „vanjskoj formi“. Zašto? Iz jednostavnog razloga, što je proza po nekim svojim općim teorijskim karakteristikama prozaičnija, a poezija apstraktnija. Tako možemo izraditi sljedeće skale redanja kriterija prema važnosti:

a) kriteriji za poeziju poredani prema važnosti: apstraktnost > osjećajnost, „liričnost“ > stilska sredstva, jezik > forma

b) kriteriji za prozu poredani prema važnosti: forma > stilska sredstva, jezik > osjećajnost, „liričnost“ > apstraktnost

Prema ovom vrednovanju kriterija bilo mi nam lakše svrstati Goli ručak u prozu, jer bismo dali prednost vanjskoj formi. Prema ovome bismo odmah mogli i Cendrarsovu „pjesmu“ svrstati u „prozu u stihovima“, jer prema poetskim kriterijima ona podbacuje u zadovoljavanju najvažnijih karakteristika poezije, a ispunjava samo one najtrivijalnije kriterije za „poetsko“ (tj. formu).

Bismo li time razriješili navedene dileme? Ne bismo. Ponovno smo dobili jedan teorijski konstrukt koji pretendira na to da su njegovi kriteriji i njegova vrednovanja istih tih kriterija najbolji. Ovo može poslužiti jedino kao jedna jako krhka nit vodilja za oprezno pristupanje ovom problemu i pokušaje početnih analizaraznih djela.

Poanta ovotjedne kolumne nije naći rješenja za ovdje izložene probleme književne teorije, već svrnuti čitatelju pažnju na to da ne treba vjerovati opće prihvaćenim i naučenim teorijama bez da ih sami kritički odvagne i protrese poput vreće. Kritičko razmišljanje treba dominirati svim područjima našeg života i kulture ukoliko želimo dalje evoluirati kao ljudska bića.

Kolumna: ZOON EMOTICON

Slučaj zazorne profanizacije akademske dijareje

Diskursivna potka ovog romana čvrsto je fiksirana u Lacanovoj tezi o „objektu malo a“, koji se definira kao objekt žudnje koji je nemoguće dosegnuti. Protagonist provodi svoje bivstovanje rastrgan između temeljnih poriva erosa i thanatosa, priželjkujući postizanje sabiranja svojih težnji u jednu amorfnu i mrtvu kontemplativnu masu koja sama sebe onemogućava za daljnje djelovanje, no istovremeno šizofreno čini sve ne bi li on kao subjekt naracije nastavio orbitirati oko svojeg „objekta malo a“, i tek na kraju diskurzivnog toka koji omeđuje njegov život shvaćajući pravu lakanovsku istinu – svaki objekt žudnje je tek fantazmatsko prazno mjesto u koje upisujemo svoje želje i nagone i činimo od njega objekt svojih nastojanja, istovremeno ne shvaćajući da on jednako definira našu bit, i da oformljujemo sami sebe na temelju jedne śūnyatā-e, tj. staroindijske praznine, u punom smislu tog pojma. To shvaća i protagonist ovog romana, i u istom trenu njegova egzistencija gubi svaki oslonac, i to jer objekt njegove žudnje, sada fizički promijenjen iz njegove idealizirane slike u nešto zazorno (jer odrastanje i starenje jest nešto uvijek zazorno, čak i u psihopatološki zdravijim djelima od ovoga), sada postaje potpuno bezvrijedan, u smislu da nije više „nedohvatljiv“, „nedopušten“, i idealiziran (idealzijacija se ovdje sastoji u zločinačkom nastojanju poostvarenja mita o vječnoj mladosti ženskoga tijela).

Vjerojatno se pitate: „Što se to ovdje događa? Kakve su ovo brbljarije u ovotjednoj kolumni?“, i ja vas ne krivim. Naime, u ovotjednoj kolumni upravo ćemo se baviti jalovim brbljarijama koje su uzdignute do statusa znanosti. U ovotjednoj kolumni pozabavit ćemo se akademskim „diskursom“, tj. akademskim stilom izražavanja.

Gornji tekst sam upravo improvizirao iz glave, te on predstavlja fragment nepostojeće akademske studije o jednom poznatom romanu iz svjetske književnosti.

Upravo sam improvizirao taj tekst kako bih pokazao da pisati na taj način nije uopće teško, da ne podrazumijeva velike studije i pripreme, kao ni neku veliku inteligenciju ili uzvišenu i društveno bitnu motivaciju za pisanje ovakvih užasa.

Tu sam demonstrirao glavne značajke akademskog izražavanja: ogromne, razvučene i složene rečenice pune stručne terminologije, kao i pomno skrivanje onoga što bi se trebalo izreći i što je tema same radnje. Glavno pravilo akademskog diskursa glasi: Ako imaš nešto za reći, a kažeš to prejednostavno, tada to neće zvučati naročito impresivno. Stoga se nikad ne izražavaj jasno. Što manje publika razumije, to će te smatrati intelektualno nadmoćnijim.

Akademski stil izražavanja jedan je od glavnih krivaca za pad interesa za humanističke studije. Taj ogavni akademski diskurs služi samo jednoj svrsi – produbljivanju elitizma humanističkih studija. Ako svi razumiju o čemu se radi u analizama poznatih umjetničkih djela, tada nam akademici i njihova tumačenja postaju suvišni, zar ne? Prema istom principu postupali su staroindijski svećenici kada su osmislili umjetni jezik sanskrt i postavili ga za sveti jezik liturgije. Sanskrt je toliko kompleksan i zahtijeva tolike godine predanog učenja da su u mogućnosti savladati ga bili samo pripadnici svećeničke kaste koji se nisu bavili ničim drugim osim proučavanjem svetih spisa. Kako su drevni Indijci vjerovali da je vršenje svetih obreda prema vedskim spisima preduvjet za održavanje sklada svemira i vlastitih života, tako je apsolutni društveni imperativ njihova društva postao imati svećenike koji će biti u stanju protumačiti svete sanskrtske spise. I tako je rođena indijska društvena elita. I tako je rođena moderna akademska elita. Osim što su akademici danas jedini koji vjeruju u neophodnost i društvenu korisnost vlastitih tumačenja, preslijepi i preglupi da shvate kako kokodaču na svojim izmaštanim diskursima u praznim dvoranama.

Proanalizirajmo ponovno gornji odlomak iz nepostojeće studije poznatog romana. (Usput – vjerojatno nemate pojma o kojem se uopće romanu radi, zar ne? Ne čudim se. Akademski diskurs ne dopušta niti tako osnovne uvide. Reći ću vam – ovdje se radi o analizi Nabokovljevog romana „Lolita“). Pokušajmo prepričati gornje baljezganje jednim suvislim, inteligentnim, svakodnevnim i svima dostupnim jezikom:

Tema ovog romana, koja nam se saopćava kroz naraciju, zapravo je tema o žudnji za „zabranjenim voćem“, tj. nedostižnim objektima požude. Glavni lik romana istovremeno nastoji potisnuti svoj „zabranjeni“ nagon, ali ga istovremeno i paradoksalno hrani produbljivanjem svoje „zabranjenje žudnje“ protiv koje se većinu vremena nema snage boriti. Na kraju romana glavni lik shvaća istinu – njegova je zabranjena ljubav počivala na posve nestvarnim i lažnim temeljima. Ono za čime kao ljudska bića žudimo u pravilu je samo iluzija privlačnosti koju moramo pod svaku cijenu posjedovati kako bismo se osjećali potpuno. Na taj način naša žudnja oblikuje naše karaktere. No, ako je naša žudnja u svojoj srži „lažna“ i „isprazna“, tada je naša osobnost izgrađena na potpuno pogrešnim i zapravo imaginarnim temeljima. To shvaća i protagonist ovog romana, i u istom trenu doživljava krizu identiteta jer je njegov idealizirani objekt žudnje doživio transformaciju, tj. odrastao! Odrastanje i starenje su u današnjem društvu, i izvan psihopatološke tematike kojom se ovaj roman bavi, zapravo tabu-teme. Stoga protagonistova žudnja više ne može biti usmjerena na svoje „zabranjeno voće“, jer je starenjem Lolite na kraju romana narušena njegova idealizirana maštarija o vječno mladom objektu njegove zločinačke pohote, koja ga je definirala kao osobu.

Gornji i donji tekst iznose zapravo identične teze. No, kolika je samo razlika u čitanju i razumijevanju jednog naspram drugog!

Ono što želim ovotjednom kolumnom poručiti jest da je vrijeme da se akademski krugovi probude i progledaju. Njihova je društvena uloga učiti mlade ljude kritičkom i analitičkom mišljenju, te im prenijeti znanje u obliku raznih ideja, spoznaja i teorija od kojih su studenti tada dužni vlastitim izučavanjem napraviti neki smisleni osobni svjetonazor. No, do uspostave te komunikacije koja je nužna za prijenos znanja, ideja i misli, uopće ne dolazi jer se Akademija više bavi učvršćivanjem vlastite elitne pozicije u društvenoj strukturi nego onime za što ih se plaća – obrazovanjem!

Sve ovo govorim kao akademski građanin s dvije diplome u džepu, kao građanin koji je svoje studije završio u roku, bez i jednog ispita prenesenog u iduću akademsku godinu. I kao takav, zato jer sam radio na sebi i oformio svoje kritičko mišljenje, govorim vam da je dosta ove sramotne cirkuske predstave u našim predavaonama i u našim istraživačkim člancima.

Naučite govoriti kao ljudi – za ljude – ili začepite prokletu gubicu!

Autor: Boris Kvaternik

Smrad trupla

Već se bezbroj puta govorilo o tome kako je poezija mrtva, ili je pak na putu prema grobu jer je netko na nju izveo mučki atentat. Gotovo svako novo stvaralačko razdoblje donosi sa sobom istu dosadnu paranoju od ubijanja umjetnosti drskom inovacijom.

Pa ipak, u našem dvadeset i prvom stoljeću takve se izjave sve rjeđe čuju. Tome razlog sigurno nije taj što smo postali tolerantniji prema novom i nepoznatom, nikako. Ako čovječanstvo nešto ne razvija s vremenom, onda je to svakako njegova tolerancija prema stranome.

Ne, danas je sve manje moguće čuti isto staro blebetanje o smrti poezije iz razloga što o njoj više praktički nitko i ne razgovara.

A to je jedino što može zaista ubiti poeziju. Ne inovacije, ne odbacivanje tradicije, ne uplivi novih ideologija i vrijednosti – ne. Već ravnodušnost.

Ravnodušnost za poeziju. Nezainteresiranost za ta tajna vrata koja iznad svih šansi propuštaju sitni, mravlji čovječji um u bespuća multiverzuma – to je smrt poezije, a time i smrt same ljudskosti, jer poezija čovjeku pomaže poput kristalne kugle da se sjeti nečeg davno izgubljenog – svojeg lutajućeg, melankoličnog duha koji je gazio preko planina i oceana samo da bi spustio pogled na stopu do tad neotkrivenog mirisnog tla, da bi otkrio vlat trave propupalu iz raspucalog betona pokraj autoputa.

Što je pošlo po zlu? Kako je moguće da su ljudi izgubili interes za jedinu magiju preostalu u ovome svijetu? Jer poezija to jest – ona je vrata u nedostižne sfere prošlih sjećanja, budućih nada i proročkih vizija, ona je magični čvor u stanju na daljinu opiti i hipnotizirati ( čak i podložiti svojoj volji!) tuđi um, i s drugog kraja svijeta.

Odgovorno tvrdim da je interes za poeziju usahnuo s porastom groznog korova elitnog akademizma koji je, poput neke gladne amorfne mase usisao u sebe umjetnost, isušujući je kao što bolesnoblijede gljive na kori debla polako ali sigurno jedu stablo iznutra sve dok ono ne padne, potpuno šuplje od svoje srži.

Tko je od do neba pretencioznih akademika odgovorniji za današnje gotovo univerzalno okretanje leđa poeziji generacija koje tek stasaju u svijetu poharanom od bilo kakve mistike?

Poezija, da bi opstala, nužno mora ponovno otkriti vlastitu nepretencioznost.

Nepretencioznost nikako nije i trivijalnost, baš naprotiv. Bilo koji zen pripravnik mogao bi vas podučiti tome. I to je nešto što današnja pjesnička elita odbija shvatiti. Naprotiv, njima današnja poezija u globalu nije dovoljno ozbiljna, dovoljno uzvišena.

Serem na takvu uzvišenost! Onaj tko ne zna prepoznati uzvišenost u traku sunca koje se odbija od mliječnobijele teksture tek opranog jutarnjeg suđa u limenom sudoperu nema što tražiti u poeziji. Umjesto svakodnevnog i običnog (koje je, zapravo, sve samo ne svakodnevno i obično – ono je esencija pjesničke i proročke ekstaze), oni rone u moru teorija, imena, lista, pravila, propisa, zadanosti, tradicija, pretpostavki, kravata, popodnevnih kava, profesorskih lula, smrdljivih malih kabineta, žablje napuhanosti, itd. – i od toga se nadaju sklepati poeziju dostojnu čovjeka! Fuj! Gadovi! Fuj! Okaljali su prošla i buduća stoljeća i stoljeća i stoljeća i stoljeća ekstaze svojim odurnim birokratskim šapama!

Jedine osobine nespojive s duhom same poezije su birokratizam i intelektualizam. Intelektualac ne može pisati poeziju, kao ni birokrat. Dakako, bilo je kroz povijest pregršt pjesnika koji su bili vrhunski potkovani intelektualci, ali stvar je u tome da su oni pjesnici koji nešto vrijede u trenutku pisanja poezije odbacivali svoju intelektualnost poput predebelog kaputa koji im onemogućuje kretanje!

Oni koji nisu imali snage za to – i ostali su samo intelektualci. Intelektualci koji su povremeno voljeli sebi laskati nazivajući se pjesnicima, ali to nikad nisu bili.

Intelektualna poezija označava onaj simptom koji je uspio istrijebiti moderne čitatelje kao muhe, ostavljajući poeziju u striktnim ogradama akademskih klupa. Poezija bi trebala biti univerzalna - trebao bi je moći vrištati luđak, isto kao što bi je trebao moći sricati osnovnoškolac.

Poezija intelektualnog tipa je jednostavno klaustrofobična, u smislu neprozirnosti same misli. Poeziju koju treba čitati praveći bilješke i zavirujući u riječnike ja jednostavno ne mogu uzdizati na pijedestal iz jednog jednostavnog razloga - jer ne prenosi sirove osjećaje. A to je glavna zadaća poezije, i njezin univerzalni ključ, ako takvo nešto uopće postoji - prenijeti bilo kakav osjećaj! Bilo kakav – nefiltrirano!

Ukoliko neka pjesma može širokim masama prenijeti osjećaj gađenja, ljepote, čuđenja, ljutnje, zgražanja, seksualnog uzbuđenja, mentalnog hendikepa, ljubavi, nepravde... to je to. Stoga su moderni intelektualni stihovi pomodarstvo i ne služe jedinoj svrsi kojoj poezija može služiti - kratkom osjećajnom poistovjećivanju čitatelja i autora, pa makar i na jednu sekundu - onaj moment kada zastaneš i kažeš: ''Da, da, tako je, znam o čemu ovaj čovjek priča, baš sam to jučer slično doživio dok sam išao kupiti kupus na tržnicu i nešto usput iskusio''.

Intelektualna poezija je elitistička, a poezija bi smjela biti otprilike sve ostalo, samo ne elitistička. Ako poeziju ne zna pročitati i osjetiti netko bez akademskog stupnja, mislim da se čovjek s pravom može zapitati čemu ona zapravo služi i koja je prava intencija govorenja na način da se u jezik postavljaju namjerni hendikepi koji probiru publiku, tako da zapravo jako mali krug ljudi može samo tek približno shvatiti o čemu se tu zapravo radi? Poezija mora biti instinktivna. Bljesak razumijevanja, a zatim mrak. Iza njega može slijediti novi bljesak, ali i ne mora. Bitno je pisati namjerno ne uskraćujući publici svoja mentalna iskustva s kojima se i ona može poistovjetiti i na taj način autora zapravo učiniti veoma ranjivim. To je opasno i mučno, ali zato se to i isplati raditi.

Poezija je skok s litice u razjapljena božja usta koja poput zahodske školjke usisavaju obzor nad gradom! Poezija je razbijanje prozorskog stakla velikom, ljepljivom, sočnom narandžom ubranom u nekom već zaboravljenom snu! Poezija je tutnjanje groznih izobličenih truba arkanđela dok se vraćaju nebom iz seoske krčmetine! Poezija je spontanost! Poezija je prirodnost! Poezija je gladan pas šćućuren na autobusnoj stanici u subotnje veče! Poezija je sada ili nikada!

Autor: Boris Kvaternik

Što nam to pokušavaju prodati?

Svi smo mi barem na nekom spoznajnom stupnju svjesni da su reklame laž. Ništa novo.

Pa ipak, danas bih želio pričati o tome koliko je ta kolektivno tolerirana vrsta laži postala podmukla i besramna.

Ako doista počnete obraćati pažnju na poruke iz reklama koje se u zadnje vrijeme vrte na televiziji, uvidjet ćete koliko su reklame zapravo evoluirale.

Naime, još u nedavnom socijalizmu primjer tipične reklame bila je, recimo, reklama za deterdžent za pranje posuđa. Poruka takvih reklama bila je vrlo izravna i konkretna: „Naš proizvod je bolji od drugih. Naš proizvod bolje odmašćuje i pere, a s njim možete oprati više posuđa.“

Ako obratite pažnju, shvatit ćete da je takva strategija u današnjim modernim reklamama gotovo pa izumrla.

Ono što je fascinantno, a zapravo i duboko zabrinjavajuće, jest to da vam tipične reklame današnjice više ne govore baš ništa o samom proizvodu koji vam pokušavaju prodati.

Reklame vam više uopće ne pokušavaju prodati proizvod, već životni stil.

Kakve veze ima ispijanje piva s domoljubljem? Zaista, tko mi to uspije objasniti, vodim ga na ručak – ovo je obećanje. Ipak, gotovo sve trenutne reklame za pivo ciljaju na tu poveznicu između ljubavi prema Hrvatskoj i opijanja. Ako ne pijete određenu vrstu piva, niste pravi domoljub.

Nećemo stati na ovom primjeru. Recimo, tipično je da reklame koje vam pokušavaju prodati gazirano piće postavljaju sljedeći scenarij – mladić ili djevojka strašno se dosađuju, zatrpani su obavezama ili su osamljeni. Odjednom, ispred njih se nađe kričavo obojana boca gaziranog napitka. Popivši je, protagonisti reklame se počnu ponašati kao da su ispili eliksir života (ili ušmrkali kokain). Zabava odmah počinje. Prijatelji kucaju na vrata, počinje raspojasani party, sve obaveze vječno su odgođene, protagonist je voljen i okružen mladim i zgodnim ljudima koji plešu nasred ulice, bez i jedne brige u svijetu. On se provodi kao nikad u životu. I sve to, izgleda, ima neke veze s tim što je popio gazirano piće.

Dalje, reklame za ženske higijenske proizvode zadržale su nešto arhaičniji štih, u smislu da vam u dvije-tri sekunde ipak saopće kako baš ti tamponi najbolje upijaju. No, ostatak reklame nema baš nikakve veze sa samim proizvodom, već tipično prikazuje neovisne i jake žene koje nezaustavljivo poput tigrica koračaju uredom, ili se pak ludo zabavljaju u klubu. Sve vi koje se osjećate potlačeno zapravo trebate samo novu vrstu tampona i vaši su problemi riješeni – instant postajete nova osoba.

Možda se ovaj fenomen o kojem danas govorim najbolje očituje u modernim reklamama za automobile, zato što je automobil proizvod koji, za razliku od piva, doista možete predstaviti konkretnim statističkim podacima o njegovim performansama, i na taj ga način usporediti s automobilima konkurentskih proizvođača. Pa ipak, baš nitko se ne odlučuje za takav konkretan (i iskren) pristup.

Umjesto toga, imate reklame u kojima protagonisti hodaju ulicom i ljudi padaju pod njihov utjecaj, imate kadrove nepomućenog mira i prirode, imate adrenalinske prizore lude jurnjave, kao i one u kojima se izravno sugerira kako samo moćni, mladi, neovisni i utjecajni ljudi voze neku vrstu automobila. Štoviše, automobil je zaslužan za njihovu neovisnost, moć i društveni utjecaj, a ne obratno. O samom automobilu ne doznajete apsolutno ništa.

U svim ovim primjerima, kojih bi moglo biti još zaista mnogo mnogo više, očita je sljedeća tendencija – uopće nije bitno izreći niti jedan podatak o samom proizvodu, već prenijeti poruku da su proizvodi ključan element u formiranju našeg socijalnog identiteta.

To je čudovišna poruka, kada malo bolje razmislite o tome. Želi nas se uvjeriti da je preduvjet naše sreće recimo određena marka kave, žele nas uvjeriti da smo oni koji jesmo zbog našeg izbora određene kreditne kartice.

Naravno, ovo nije potpuno nov trend, a nije niti moguće kao nožem povući vremensku granicu između novih i starih tipova marketinga. I prije je postojalo reklama koje su prodavale životne stilove, npr. reklame za cigarete koje su u njima pušili samo bogati i utjecajni poslovnjaci. Također, i danas se još uvijek zna „zalomiti“ poneka reklama starog štiha, poput neke reklame za deterdžent za pranje rublja u kojoj vas kućanica uvjerava da određeni prašak najbolje pere (istovremeno vam sugerirajući i kako će susjede iz nekog razloga biti ljubomorne na vaš besprijekorno oprani veš).

Poanta uopće nije u tome da se povlače ikakve stroge granice između starog i novog marketinga. To ionako ničem ne služi. Bitno je jedino uočiti kako je danas prodavanje životnih stilova daleko prevagnulo nad svim ostalim vrstama marketinga.

Stoga učinite sebi uslugu i smjesta otiđite u dnevnu sobu, iskopčajte televizor iz struje i kroz prozor ga zavitlajte na ulicu. Zatim se posvetite kukičanju, zviždukanju, okupajte se iz užitka, pročitajte knjigu, zasadite vrt, pogladite mačku, odite na javni otpad i promatrajte zanimljivo smeće, skupljajte markice, divlje masturbirajte, kuhajte splačine, naučite svirati didžeridu... Radite bilo što drugo, samo više ne dopuštajte da vas se uvjerava kako pomoću stvari i brendova postajete kompletne osobe. Vozite se u kajaku, posjetite prostitutku, napijte se na koncertu, slušajte krčanje između radijskih stanica, promatrajte golubove, skinite se goli nasred ulice, naučite raditi kolutove od dima, izrađujte snjegoviće od blata, piškite u tuš-kabini, naučite jodlati.

Autor: Boris Kvaternik