DA LI JE MANIPULACIJA POSTALA “STIL“ ŽIVOTA

Današnje vrijeme i s njime povezano ponašanje ljudi, postaje sve čudnije.
Čudnije, sa svakim odmakom vremena.
Sve više ponestaje empatije. Itekako bitnog čimbenika, za normalan odnos među ljudima.
Uspoređujući odnos koji je bio i razvijao se prije, kako u pustolovnom svijetu, u krugu prijatelja, te krugu obitelji danas je dijametralno drugačiji.
Jednostavno neprepoznatljiv.
Danas se jednostavno čovjek “odmiče” od čovjeka. “Odmiče” se kako fizički, pa i u svojim postupcima i načinima života.
Jednostavno nije moguće vjerovati, koliko su se ljudi i njihovi stavovi, tijekom vremena promijenili.
Kao da nisu iste osobe.
Kažu, društvo je krivo....
Ali, društvo dozvoljava slobodu izražavanja svojeg stava, svojeg mišljenja. No, to nije to što se danas događa. Danas sve više dolazi do izražaja nametanje vlastitog mišljenja, stava, te ignoriranje i omalovažavanje ljudi koji si ne dozvoljavaju takav odnos.
Upravo takav nasilni utjecaj, odnosno manipulacija drugima nije dozvoljena. To je utjecaj na njihov ego.
Želja je takve osobe umanjiti vrijednosti drugoga, da bi sebe uzdigao.
To je i za društvo jako, jako opasno. Upravo zbog toga što to nikuda ne vodi, dapače samo jednom beznađu i apatiji ljudi, koje se želi uvući u takav “krug”.....
Jasno, zla namjera je za oštru osudu među ljudima, a pogotovo pred Bogom.
Jer Bog želi da se ljudi međusobno poštuju, povezuju.....
Da ih spaja ljubav, osjećaji, empatija.
Kako u zlu, tako i u dobru da prilaze jedni drugima, da s njima dijele i s njima suosjećaju.....
Jer jedni drugima smo, itekako potrebni kada je loše.....
Potrebni kada se nešto dogodi, jer jedino tada se poznaju pravi, pravcati prijatelji.
Kaže se, a znamo da je to istina, da je lako je biti prijatelj kada je sve dobro, kada je sve lijepo, kada je život bez prepreka.
Ali život nije takav, on je isprepleten svijetlim trenucima kojih je na žalost daleko manje, od onih gorkih.....
Stoga, začuđuje ponašanje ljudi, kojih je danas sve više, koji naprosto traže “žrtvu” za svoje zadovoljstvo.
Kako psihičko tako i fizičko, koje je povezano s unutarnjim stanjem duha.
Čini se kao da su manipulaciju u bilo kojem obliku, preuzeli kao svoj “stil“ života.
Žalosno, ali danas je toga sve više.
Ljudi su to koji koriste slatke riječi, laskanje. A znamo, da laskanje baš nikada nema, iza sebe poštene namjere....
Ujedno, pri tome pokazuje se lažno zanimanje za vas. Taj svoj način postupanja, koji su iskušali po tko zna koliko puta i koji im je često urodio plodom, polako se približavaju svome cilju.
A cilj smo im mi, poštene osobe, bez zadnjih namjera......... No, oni su uporni i polako, svjesno grade povjerenje i vezu s nama.
Takve osobe, jednom riječju nazivamo manipulatorima. Jer, oni idu s ciljem “uništiti” drugoga, ne samo djelima, nego i riječima. A znano je, da riječi jače bole od djela.
Oni su u tom nekom svom izoliranom svijetu, gdje im je stalo samo do njih samih.
I ne srame se toga, dapače svojom nabusitošću su ponosni.......
Ponosni su onime što rade, što ostavljaju na dušama i životima drugih ljudi.
Ako im nešto ne odgovara, reagiraju snažno. Njihova reakcija je nagla, s bujicom riječi....
Jasno da nam te riječi nimalo uhu ne “gode”.
Ako im nešto ne odgovara, ako nije po njihovom, odnosno onako kako su oni zamislili, ponovno reakcija.
Kada se suprotstavimo, reakcije su automatski na djelu. A da ne kažemo, kada su izloženi kritici.
Oni igraju opasnu igru.....
Naprosto vrše atak na emocije, duh i psihu osobe koja im ne paše.
Upravo igraju na najjače emocije, a one na kraju idu samo njima u korist.
U tom svojem zanosu djelovanja, okupljaju oko sebe osobe koje osjete da su “slabije”.
Okupljaju ih kroz “lažno“ blisko prijateljstvo, neku romantičnu vezu ili poslovne odnose.
Upravo te osobe, njihove žrtve su predmet njihove kontrole..... Jer, oni moraju imati sve pod svojom dominacijom, pod svojim budnim okom.....
Taj nimalo fer odnos uopće do njih “ne dopire”.
Oni su ustrajni, ni malo svjesni toga što drugima rade. Kao da je taj poriv jači od njih samih. Od njihovog racija, ako ga uopće imaju......
Stoga postanimo svjesni, da je takvih ljudi danas sve više. Kada u kontaktima osjetimo da netko želi nametnuti svoje mišljenje, bez da sasluša, te uzme u obzir i vaše stavove, razmislite dobro da li se radi o osobi kojoj je manipulacija postala “stil“ života?
Ako je tako, onda se jednostavno ispričajte i maknite od takve osobe. S njom se ne vrijedi raspravljati, jer do nje “ne dopiru” riječi, niti bilo čiji argument. Oni su sami sebi dovoljni i oni su, znajte, uvijek u pravu. Njihova mora biti uvijek, baš uvijek, zadnja......
Pa neka bude, ali bez vas.
Oni će jednog dana osjetiti posljedice svojeg ponašanja, svojeg čina prema ljudima. Naići će na zid...... jednog dana, svi će ih zaobilaziti u velikom luku.
A oni će se pitati, kukajući, zašto im se to događa, što su oni tome krivi......
Ali, znajte niti nakon vlastite analize svojih postupaka, ipak neće shvatiti što su krivo radili.
Jer njihov visoki ego, neće im dozvoliti da shvate svoja činjenja. Njihov karakter obuhvaća visoko mišljenje o sebi, nije im dozvoljavao da shvate stvarnost i normalno ophođenje prema drugima.
Ali, pravi, pošteni, dobronamjerni ljudi kada shvate da su među njima takvi ljudi s nagonom tlačenja odnosno manipulacije ostalima, trebaju sa što manje kontakata, jednostavno dati do znanja da ne žele biti u njihovom društvu. Odraditi što je potrebno, ograditi se službenim stavom, a u privatnom životu kontakte svesti na najnužnije.
Danas je takvo vrijeme.
Razlike među ljudima itekako dolaze do izražaja.
No, jedan je ovozemaljski život, kojeg svaki od nas treba provesti na što kvalitetniji način. Jer svaki od nas došao je na ovaj svijet, s određenom misijom, da nešto odradi. Ali nikako da ugrožava i omalovažava druge.
Dragi Bog nam daje snagu da ustrajemo gradeći dobre međuljudske odnose, da nastojimo razumjeti tuđe probleme, te pomognemo kada je teško.
U tome je “veličina” osobe, kao ljudskog bića. A to je najvrednije ,ono zbog čega i postojimo.

Gordana Sedmak Jednačak

NEMA TE VIŠE, BAKO UNUKA MOGA

Prijateljice draga, bako unuka moga.
Prije nepunih mjesec dana zaklopila si svoje umorne oči, kojima si s velikim veseljem upila sve doživljene slike, vezane uz našeg zajedničkog unuka.
Neizlječiva bolest pojavila se nešto prije njegovog rođenja. No, u tebi je naprosto gorila želja da dočekaš svoje zlato.
Prionula si liječenju, strpljivo podnoseći sve terapije i njihove posljedice.
Dočekala si njegovo rođenje.
I upravo taj čin, dao ti je još više snage da ustraješ. Nisi se dala sudbini, naprosto si joj prkosila. Jer u mislima, bio ti je samo on. Tvoj i naš Lovro.
Željela si ga neprestano gledati, uživati kako napreduje.
Kilometrima daleko, znala si da ne može stalno biti kraj tebe. No, svako malo s roditeljima dolazio je svojoj baki. Video snimke dostavljene na mobitel pregledavala si nebrojeno puta......
Ali, kada je odlazio od tebe, mašući si zavapila kada ćeš ga ponovno vidjeti.
Živjela si za te susrete.......

Brojala si dane do njegovog ponovnog dolaska.......bojeći se da ga više nikada nećeš vidjeti.
Bolest je od samog početka pokazivala svoju pogubnu snagu. Ali ti se nisi dala. Pomisao na unuka, svaki puta kada si klonula, ponovno ti je dala snagu da ne posustaneš. Da se ne predaš, da se boriš, još za koji dan.
Za još koji susret sa svojim unukom. Da čuješ njegov glasni smijeh, da gledaš njegove plave oči. Oči iz kojih je iskrila ljubav, s osmjehom koji je odražavao pravo dječje veselje.
No, tijelo je otkazivalo poslušnost. Lovro je pred trećim rođendanom, izgubio svoju baku.....
Baka s mora otišla je tiho, ali sretna s mislima i s velikom ljubavlju prema svojem zlatu.
Neka je dragi Bog čuva na nebeskom prostranstvu i neka nađe svoj vječni mir.
Odozgo, s neba neka s osmjehom gleda svoga unuka Lovru, kako odrasta.
Neka uživa u njemu.....
Neka bude ponosna na njega. Na svoje zlato, svog jedinog unuka.
Unuka bake s mora i bake s kopna......

Gordana Sedmak Jednačak

KADA TE NEŠTO OBGRLI

Svakome od nas, prije ili kasnije dođu dani kada osjeti da se nešto događa sa njegovim tijelom. Da ga nešto spriječava da onako lagano korača kroz životna događanja. Životna događanja bila ona sretna ili možda ona koja sa svojim preprekama i potrebom, zahtjevaju žurno rješavanje.....

Začuđeni smo, iako znamo da to jednog dana treba i mora doći..... I ne samo nama, nego svima......

Snaga tijela kojom smo prije obavljali neke poslove većih razmjera, to nam više ne dozvoljava .....

Volja postoji, probamo, trudimo se.... Ali to više nije to.....

Usporeni smo, brzo se umaramo i jednostavno moramo postati toga svjesni. Moramo si priznati da je potrebno sve obavljati polakše, postepeno, smireno, jer više nemamo kamo žuriti.

Kako se kaže, dan po dan.....

Jedino na taj način, treba dalje kročiti kroz život......

Vrijeme je učinilo svoje. Ubrzani ritam u svemu što smo odrađivali i u čemu smo uživali radeći, kroz godine ipak je ostavio traga. I kako ne bi?

I stroj se umori i istroši, a kako ne bi čovjek ?

Svjesni tih činjenica i stanja u kojem se nalazimo, moramo nastaviti dalje onako kako možemo.....

Pokoja boleština pa i naizgled bezazlena obgrli naš organizam iznenada, naprosto u trenu.

 Kao da nam kaže – stani na loptu , ne brzaj , priznaj si , da više ne možeš kao prije...... Dosta si davao od sebe, pričuvaj ovu snagu koju imaš i koristi je racionalno. Sada je došlo vrijeme, da svoj narušeni imunitet , svoj oslabljeni organizam poštediš. Poštediš, da ne izgoriš.....

I točno, kada čovjek dođe u razdoblje života kada su obveze vezane uz radni odnos završene, treba i sve ostale obveze smanjiti i dati sebi priliku da se on i njegovo tijelo, napokon odmori.

Lako je to reći, rekli bi neki, ali moramo se prilagoditi situaciji......

Jasno, da čovjek ne smije samo ležati i sjediti prateći sadržaje pojedinih medija. Mora si osmisliti daljnji život, ali tako da mu svaki dan bude donekle sadržajan i zanimljiv. Ali nikako fizički pretežak. Napore, pogotovo fizičke drastično smanjiti na najnužnije.

Treba se zapravo posvetiti, uz one lagane svakodnevne obveze svojim hobijima. Hobijima koje možda ranije, nije imao vremena upražnjavati.... Jedna od jako lijepih aktivnosti odnosno hobija je druženje sa biljkama bilo na balkonu ili vanjskom prostoru. Biljkama začinskim koje su ujedno jako korisne za zdravlje, te ukrasnim biljkama, jednogodišnjim ili lijepim trajnicama. Ta aktivnost opušta i ujedno veseli, pogotovo kada vidimo biljku kako se uspješno razvila i uz našu brigu lijepo napreduje.

Osim toga, jedan vrlo lijepi i plemenit hobi je druženje sa životinjama. Te dušice su uvijek željne ljubavi, maženja, pažnje.

I možemo reći, da su jako zahvalne i privržene ......

Točno osjete tko ih voli i kome mogu podariti svoje povjerenje.

Nema li ljepšeg osjećaja, kada sjedite na terasi i kada se vaš četveronožni ljubimac onako lijeno i mazno, spusti do vaših nogu. Spusti tako da vas dodiruje svojim tijelom ili vlažnom njuškicom i time kao da kaže da je tu s vama ..... Da ste zajedno, da dijelite osjećaje pripadnosti i privrženosti.....

Stoga, odbacimo misli vezane za ono što nas ponekad slabije ili čak jače obgrli...... Biti će nam lakše..... Uz takve pozitivne misli krenimo dalje, još je puno vremena pred nama.

Pa, svi smo mi ranjivi, svi smo mi ljudi. Bilo da nas duša boli, kada nas netko povrijedi svojim postupcima, bilo da nam tijelo pomalo otkazuje poslušnost.

Ali ne smijemo se dati. U tome je poanta. Idemo dalje.....

 Ako boli, proći će.

Poduzeti ćemo sve da se bol otkloni ili smanji, ali predati se nećemo.

Gordana Sedmak Jednačak

NIKADA NE GUBIMO NADU

Nada uvijek postoji.... Ona je uvijek tu, oko nas. Nije vidljiva, ali je prisutna .....

Ščućurena strpljivo čeka.....

Čeka trenutak kada će biti potrebna. Potrebna da zaštiti, da ohrabri ....

Da nam kaže da nije sve gotovo, makar se čini da je tako. Uvijek postoji izlaz, ona to jako dobro zna.

Ona je snažna unutarnja sila koja mora biti u svakome od nas, jer ona nam omogućuje da nastavimo tamo gdje smo stali.... Da idemo naprijed, sa vjerom u bolje, ljepše i pravednije.

Bolju budućnost koju zaslužujemo....

Svi mi iskusili smo osjećaj prolaska kroz teške trenutke, bilo koje vrste. Ali smo ipak, smogli snage da vjerujemo da će nam se dogoditi nešto dobro. Isčekivali smo pozitivan ishod neke situacije, jer nas je iznenada preplavio osjećaj nade.

 Iskra nade za sadašnje događanje, tako i za buduće....

Stoga je neminovno, zadržati taj poseban osjećaj nade koji naprosto snaži našu dušu.

Čak i kada prolazimo kroz teškoće, naizgled nesavladive......

Ona je tu da nas motivira, da nas nadahne. To je njezina uloga....Zato i ne kažemo da je nada uvijek tu, negdje oko nas....Ona zadnja umire, rekli bi naši stari.....

 Spremna da nam „ pruži ruku“ da nastavimo dalje.....

Najgore što nam se može dogoditi je, da se prepustimo samosažaljenju i negativnim mislima....Na taj način sami sebi činimo zlo. "Ubijamo" u sebi, ono malo snage što još imamo. Kada ti se čini da više ne možeš dalje , jer život tlači , a snaga i volja te napušta.......

Čekaj..... Ne, nemoj odustati. Nemoj gubiti nadu. Ona je tu zbog tebe...... Podigni glavu, pogledaj u nebo i kreni polako. Ali kreni, ne posustaj......

Jer nada pomaže ljudima da ne klonu duhom i tijelom. Da nađu izlaz iz situacije, ma kakva god bila. Ona nam je svima potrebna. Jer svi smo mi "krvavi ispod kože" ....Svi smo mi ranjivi....

Posebno je lijepi citat Nepoznatog autora koji glasi :“ Nada je onaj mali plamen koji gori duboko u svakome od nas, spreman zapaliti se u svakom trenutku „.....

Znamo da je život, pogotovo danas pun poteškoća i kušnji. Stoga vjerujmo prije svega u sebe i svoju sposobnost da uz pomoć NADE, prevladamo sve izazove koje nam život nosi.

Dopustimo tom, u citatu spominjanom malom plamenu, da se zapali u potrebnom trenutku. Za tebe, za mene, za nas.....

Jednostavno , zadržimo vjeru u bolju budućnost. U tome će nam pomoći taj izuzetno snažan osjećaj , po imenu nada. On će nas motivirati i pružiti hrabrost, da nastavimo dalje.

Lijepo je, u svojem citatu, izrekao  Mandy Hale: " Usudite se nadati, usudite se poslušati otkucaje svog srca i vjerujte u ono što vam govori"....

Niste li primijetili, da upravo kada je vrijeme teško i puno izazova uglavnom se dogodi, nešto neočekivano. Ono na što ne možemo utjecati, što izaziva trenutne  patnje, boli....

Ali i u tim trenucima , jedino što nam preostaje je da zadržimo optimizam i vjeru u bolje sutra.

Očajavanje nas samo još jače "vuče" dolje u stanje bezdana, kojem nema kraja.

Ne dozvolimo da nam život tako prolazi, trgnimo se .....

Život je pun izazova, iskušenja, trpljenja , ali i ljepote. Nada će nam pomoći da prođemo taj trnoviti put i na kraju stignemo do životne ljepote.

Da, ima zaista lijepih, naprosto poticajnih citata vezanih uz život i snagu osjećaja nade.

Jedan od posebnih je i slijedeći :

"Postoji svjetlo koje sjaji nad svim stvarima na Zemlji, nad svima nama, nad nebom, nad najvišim nebesima. To je svjetlo koje sjaji u našim srcima".... ( Chandogya  Upanishad )

 Gordana Sedmak Jednačak